Bracna stecevina u BiH
PostPosted:Thu Apr 04, 2019 10:03 pm
BRAČNA STEČEVINA u BiH
Bračna stečevina zauzima posebno poglavlje u Porodičnom zakonu FBiH i ne na baš jasan i precizan način uređuje ovu pravnu oblast. Rekli smo da novi Porodični zakon FBiH na jednake dijelove štite prava bračnih partnera. Jedno zanimljivo pitanje koje se postavlja je „da li zakon štiti vanbračnu zajednicu odnosno da li zakon štiti stečena imovinska prava u vanbračnoj zajednici?
Kao što sam najavio u prethodnom članku i u ovom radu ćemo se baviti bračnom stečevinom bračnih ili vanbračnih partnera. U eri povećanog broja razvoda brakova, sasvim je logično da se bračni partneri i zanimaju sa ovom vrstom pravne problematike. Konzumenti ove stranice su postavili par pitanja među kojim je zanimljivo pitanje kreditnih zaduženja koji su zasnovani u toku trajanja bračne zajednice. U ovom radu ću obraditi i ovu problematiku, jer je ona uređena Porodičnim Zakonom FBiH.
Već smo rekli bračna stečevina zauzima posebno poglavlje u Porodičnom zakonu FBiH i ne na baš jasan i precizan način uređuje ovu pravnu oblast. Rekli smo da novi Porodični zakon FBiH na jednake dijelove štite prava bračnih partnera. Jedno zanimljivo pitanje koje se postavlja je „da li zakon štiti vanbračnu zajednicu odnosno da li zakon štiti stečena imovinska prava u vanbračnoj zajednici? U odredbi člana 263 Zakona je utvrđeno da „imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom. Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini“. Iz ove odredbe se vidi da je zakon na jasan i precizan način zaštitio vanbračnu zajednicu. Treba reći da je zakon dosta dobro definisao i samu vanbračnu zajednicu. Ovo je bitno razjasniti iz razloga što čitatelji koji se zanimaju za ove problematike trebaju znati da li se njihova eventualna vanbračna zajednica može smarati vabračnom kako je to zakonom definisano. Tako zakon kaže da je „vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.“ Iz ove definicije možemo zaključiti da je prvi preduvjet da postoji vanbračna zajednica, da bračni partneri nisu u bračnoj ili vanbračnoj zajednici. Ovo je prihvatljivo sa načela da je u našem pravnom sistemu zabranjena poligamija (poligamija je višeženstvo). Ali šta je sa vanbračnim zajednicama u kojim je rođeno dijete, a bračni partneri već imaju bračne zajednice. Da li se dio odredbe koji se donosi na rađanje djeteta u toj vezi može primjeniti i na situaciju gdje bračni partneri imaju bračne veze. Da budem jasniji da li zakon smatra vanbračnu zajednicu i kada bračni partneri imaju bračne veze ako su dobili dijete u toj vezi? Prema mojoj praksi, sudovi to smatraju poligamijom, odnosno takve veze ne priznaju kao vanbračne bračne zajednice. Međutim postavlja se pitanje „šta sa pravim dijece koja su rođena u tim vezama? U članu 256 Zakona je određeno da „bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.“ Znači dijete koje je rođeno u bračnoj ili vanbračnoj zadnici ima pravo osim alimentacije (obaveza izdržavanja) i na imovinu koju dijete koristi i koja je neophodno za njegove potrebe. Dijete koje je rođeno u vezi partnera koji imaju bračne zajednice ne mogu ostvarivati to elimentarno pravo. Također otac ili majka tog dijeteta je obavezan da plaća alimentaciju ako dijete čuva majka ili otac, ali majka ili otac nema pravo tražiti imovinu koju su stekli za vrijeme trajanja te zajednice. Znači ovo je pitanje na koje praksa mora dati pravičan i pravedan odgovor.
Po pitanju imovina stečena u braku, zakon je dao mogućnost da se između bračnih partnera zaključi tkz. bračni ugovor. Ovim ugovorom bračni partner uređuju imovinske odnose onako kako se oni dogovore. Bračni ugovor je strogo formalni ugovor, znači mora biti sačinjen u pisanom obliku. Sem te forme ovaj ugovor prema zakonu mora biti sačinjen od strane notara. Kao i kod ostalih ugovora i kod ovog ugovora izražavam skepsu po pitanju propisivanja da se isti mora sačiniti od strane notara. Prvo, bračni ugovor ne utvrđuje obavezu prenosa prava vlasništva, što bi u istinu tražilo notarsku obradu. Ovim ogovorom se samo uređuju odnosi bračnih partnera o budućoj imovini, ili imovini koja je već unijeta u brak, ali sam po sebi ne predstavlja pravni osnov za prenos prava vlasništva. Iz tih razloga smatram da ugovor mogu sačiniti i same strane i da je ovjera potpisa sasvim dovljna za punovažnost ovog ugvora. O tome bi trebalo da se pozabavi nadležno federalno ministarstvo.
Bračni ugovor se može sačiniti i prije zaključenja bračne zajednice, ali i u toku trajanja bračne zajednice. Čitaoci se sigurno pitaju šta se sve može ugovoriti? Prvo se obično ugovara da je imovina koja je unesena u brak i navesti koja imovina, posebna imovina. Obično postoji imovina koju roditelji jednog od bračnog partnera žele pokloniti svoj djetetu. Po zakonu takav poklon je zajednička imovina i obično nastaju problemi kada dođe do razvoda. S obzirom da su bračni partneri svjesni svih mogućih nesuglasica, oni obično ugavaraju da pokloni učinjeni od rodbine jednog bračnog partnera je njegova posebna imovina. Imamo zanimljivu situaciju kada postoji ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen prije braka. Ako bi se suhoparno tumačio zakon, moglo bi se zaključiti da je to zajednička imovina. Da se ne bi ovaj slučaj prepuštao tumačenju, obično se to reguliše bračnim ugovorom. Osim navednog bračnim ugovorom se obično reguliše da imovina stečena od ličnih sredstava jednog bračnog partnera je njegova posebna imovina. U praksi se to reguliše na način da se ugovori da imovina koja je upiana na jednog bračnog partnera sa dijelom 1/1 je njegova posebna imovina, a imovina koja je upiana sa dijelom od po ½ je zajednička imovina. Na samom početku primjene ovog Zakona primjena ovog ugovor je bio dosta skeptična. Međutim, sada je zaključenje ovih ugovora svakodnevna pojava što govori da je svijest ljudi po tom pitanju dosta uznapredovala.
Ima jedna posebna pravna situacija a koja se odnosi na podjeli bračne stečevine u odnosu na obaveze koje su nastale u toku trajanja bračne zajednice. Zakon predviđa da „za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.“Obično se to odnosi na kreditna zaduženja ili pozajmice koje su učinjenje u toku trajanja bračne zajednice. Kada se vode sudski postupci vezani za podjelu bračne stečevine, u većini slučajeva se kao dokazi dostavljaju ugovori o kreditu, gdje se želi dokazati da je jedan bračni partner dizao kredite i iz tih kredita kupovao imovinu. U biti se želi dokazati da je to njegova posebna imovina. Ovakvo razmišljanje je savim pogrešno. Bez obzira koji bračni partner je dizao kredit, imovina koja je kupljena je zajednička bračna stečevina. Jedino što može imati uticaja na podijelu bračne stečevine je nevraćeni dio kredita. Tako ako je kredit vrjednosti 10. 000,00 KM a u toku trajanja braka vraćeno 6.000,00 KM, jedino ostatak kredita od 4000 KM može biti predmet obaveza drugog bračnog partnera. Naime, ostatak od 4¸.000,00 KM se dijeli na jednake dijelove, odnosno drugi bračni partner i nakon prestanka bračne zajednice je dužan da izmiri polovinu preostalog neotplaćenog kredita. Ovo bi bio i odgovor čitaocima koji si postavili vu vrstu pitanja.
Sem navedenog zanimljiva je još jedna pravna situacija. Kada je u pitanju pavo djeteta zakon je propisao da “bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.”Postavlja se pitanje koje to stvari koristi dijete i da li su te stvari i nepokretne stvari? Ja smatram da svako dijete ima pravo na dom, i da mu to pravo niko ne može uskratiti. Još se u praksi nisam susreo sa slučajem da je sud majci ili ocu koja/ji je staratelj djetetu dodijelio stan odnosno uvećao njen/gov dio. Obično očevi/majke se obavezuju da plaćaju alimentaciju, ali se grčevito bore za zajedničku imovinu. U tim situacijama niko pa ni sud ne pominje dijete ni pravo djeteta. Ja smatram da staratelj djetetu ima pravo da traži veći dio nekretnine, jer se time podmiruju potrebe djeteta i njemu se omogućava normalniji život. Recimo ako se alimentacija utvrdi od 150 KM što je čest slučaj, kako da majka/otac plati kiriju ako nije stambeno obezbjeđena/en. Da li će majka ili staratelj svu alimentaciju utrošiti na stanarinu? Od čega da djete živi, školuje se, obavlja druge aktivnosti? O ovome bi se trebao zapitati Centar za socijalni rad koji igra ključnu ulogu u brakorazvodnim parnicama.
Izvor: Poduzetnice.ba
Bračna stečevina zauzima posebno poglavlje u Porodičnom zakonu FBiH i ne na baš jasan i precizan način uređuje ovu pravnu oblast. Rekli smo da novi Porodični zakon FBiH na jednake dijelove štite prava bračnih partnera. Jedno zanimljivo pitanje koje se postavlja je „da li zakon štiti vanbračnu zajednicu odnosno da li zakon štiti stečena imovinska prava u vanbračnoj zajednici?
Kao što sam najavio u prethodnom članku i u ovom radu ćemo se baviti bračnom stečevinom bračnih ili vanbračnih partnera. U eri povećanog broja razvoda brakova, sasvim je logično da se bračni partneri i zanimaju sa ovom vrstom pravne problematike. Konzumenti ove stranice su postavili par pitanja među kojim je zanimljivo pitanje kreditnih zaduženja koji su zasnovani u toku trajanja bračne zajednice. U ovom radu ću obraditi i ovu problematiku, jer je ona uređena Porodičnim Zakonom FBiH.
Već smo rekli bračna stečevina zauzima posebno poglavlje u Porodičnom zakonu FBiH i ne na baš jasan i precizan način uređuje ovu pravnu oblast. Rekli smo da novi Porodični zakon FBiH na jednake dijelove štite prava bračnih partnera. Jedno zanimljivo pitanje koje se postavlja je „da li zakon štiti vanbračnu zajednicu odnosno da li zakon štiti stečena imovinska prava u vanbračnoj zajednici? U odredbi člana 263 Zakona je utvrđeno da „imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom. Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini“. Iz ove odredbe se vidi da je zakon na jasan i precizan način zaštitio vanbračnu zajednicu. Treba reći da je zakon dosta dobro definisao i samu vanbračnu zajednicu. Ovo je bitno razjasniti iz razloga što čitatelji koji se zanimaju za ove problematike trebaju znati da li se njihova eventualna vanbračna zajednica može smarati vabračnom kako je to zakonom definisano. Tako zakon kaže da je „vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.“ Iz ove definicije možemo zaključiti da je prvi preduvjet da postoji vanbračna zajednica, da bračni partneri nisu u bračnoj ili vanbračnoj zajednici. Ovo je prihvatljivo sa načela da je u našem pravnom sistemu zabranjena poligamija (poligamija je višeženstvo). Ali šta je sa vanbračnim zajednicama u kojim je rođeno dijete, a bračni partneri već imaju bračne zajednice. Da li se dio odredbe koji se donosi na rađanje djeteta u toj vezi može primjeniti i na situaciju gdje bračni partneri imaju bračne veze. Da budem jasniji da li zakon smatra vanbračnu zajednicu i kada bračni partneri imaju bračne veze ako su dobili dijete u toj vezi? Prema mojoj praksi, sudovi to smatraju poligamijom, odnosno takve veze ne priznaju kao vanbračne bračne zajednice. Međutim postavlja se pitanje „šta sa pravim dijece koja su rođena u tim vezama? U članu 256 Zakona je određeno da „bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.“ Znači dijete koje je rođeno u bračnoj ili vanbračnoj zadnici ima pravo osim alimentacije (obaveza izdržavanja) i na imovinu koju dijete koristi i koja je neophodno za njegove potrebe. Dijete koje je rođeno u vezi partnera koji imaju bračne zajednice ne mogu ostvarivati to elimentarno pravo. Također otac ili majka tog dijeteta je obavezan da plaća alimentaciju ako dijete čuva majka ili otac, ali majka ili otac nema pravo tražiti imovinu koju su stekli za vrijeme trajanja te zajednice. Znači ovo je pitanje na koje praksa mora dati pravičan i pravedan odgovor.
Po pitanju imovina stečena u braku, zakon je dao mogućnost da se između bračnih partnera zaključi tkz. bračni ugovor. Ovim ugovorom bračni partner uređuju imovinske odnose onako kako se oni dogovore. Bračni ugovor je strogo formalni ugovor, znači mora biti sačinjen u pisanom obliku. Sem te forme ovaj ugovor prema zakonu mora biti sačinjen od strane notara. Kao i kod ostalih ugovora i kod ovog ugovora izražavam skepsu po pitanju propisivanja da se isti mora sačiniti od strane notara. Prvo, bračni ugovor ne utvrđuje obavezu prenosa prava vlasništva, što bi u istinu tražilo notarsku obradu. Ovim ogovorom se samo uređuju odnosi bračnih partnera o budućoj imovini, ili imovini koja je već unijeta u brak, ali sam po sebi ne predstavlja pravni osnov za prenos prava vlasništva. Iz tih razloga smatram da ugovor mogu sačiniti i same strane i da je ovjera potpisa sasvim dovljna za punovažnost ovog ugvora. O tome bi trebalo da se pozabavi nadležno federalno ministarstvo.
Bračni ugovor se može sačiniti i prije zaključenja bračne zajednice, ali i u toku trajanja bračne zajednice. Čitaoci se sigurno pitaju šta se sve može ugovoriti? Prvo se obično ugovara da je imovina koja je unesena u brak i navesti koja imovina, posebna imovina. Obično postoji imovina koju roditelji jednog od bračnog partnera žele pokloniti svoj djetetu. Po zakonu takav poklon je zajednička imovina i obično nastaju problemi kada dođe do razvoda. S obzirom da su bračni partneri svjesni svih mogućih nesuglasica, oni obično ugavaraju da pokloni učinjeni od rodbine jednog bračnog partnera je njegova posebna imovina. Imamo zanimljivu situaciju kada postoji ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen prije braka. Ako bi se suhoparno tumačio zakon, moglo bi se zaključiti da je to zajednička imovina. Da se ne bi ovaj slučaj prepuštao tumačenju, obično se to reguliše bračnim ugovorom. Osim navednog bračnim ugovorom se obično reguliše da imovina stečena od ličnih sredstava jednog bračnog partnera je njegova posebna imovina. U praksi se to reguliše na način da se ugovori da imovina koja je upiana na jednog bračnog partnera sa dijelom 1/1 je njegova posebna imovina, a imovina koja je upiana sa dijelom od po ½ je zajednička imovina. Na samom početku primjene ovog Zakona primjena ovog ugovor je bio dosta skeptična. Međutim, sada je zaključenje ovih ugovora svakodnevna pojava što govori da je svijest ljudi po tom pitanju dosta uznapredovala.
Ima jedna posebna pravna situacija a koja se odnosi na podjeli bračne stečevine u odnosu na obaveze koje su nastale u toku trajanja bračne zajednice. Zakon predviđa da „za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.“Obično se to odnosi na kreditna zaduženja ili pozajmice koje su učinjenje u toku trajanja bračne zajednice. Kada se vode sudski postupci vezani za podjelu bračne stečevine, u većini slučajeva se kao dokazi dostavljaju ugovori o kreditu, gdje se želi dokazati da je jedan bračni partner dizao kredite i iz tih kredita kupovao imovinu. U biti se želi dokazati da je to njegova posebna imovina. Ovakvo razmišljanje je savim pogrešno. Bez obzira koji bračni partner je dizao kredit, imovina koja je kupljena je zajednička bračna stečevina. Jedino što može imati uticaja na podijelu bračne stečevine je nevraćeni dio kredita. Tako ako je kredit vrjednosti 10. 000,00 KM a u toku trajanja braka vraćeno 6.000,00 KM, jedino ostatak kredita od 4000 KM može biti predmet obaveza drugog bračnog partnera. Naime, ostatak od 4¸.000,00 KM se dijeli na jednake dijelove, odnosno drugi bračni partner i nakon prestanka bračne zajednice je dužan da izmiri polovinu preostalog neotplaćenog kredita. Ovo bi bio i odgovor čitaocima koji si postavili vu vrstu pitanja.
Sem navedenog zanimljiva je još jedna pravna situacija. Kada je u pitanju pavo djeteta zakon je propisao da “bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.”Postavlja se pitanje koje to stvari koristi dijete i da li su te stvari i nepokretne stvari? Ja smatram da svako dijete ima pravo na dom, i da mu to pravo niko ne može uskratiti. Još se u praksi nisam susreo sa slučajem da je sud majci ili ocu koja/ji je staratelj djetetu dodijelio stan odnosno uvećao njen/gov dio. Obično očevi/majke se obavezuju da plaćaju alimentaciju, ali se grčevito bore za zajedničku imovinu. U tim situacijama niko pa ni sud ne pominje dijete ni pravo djeteta. Ja smatram da staratelj djetetu ima pravo da traži veći dio nekretnine, jer se time podmiruju potrebe djeteta i njemu se omogućava normalniji život. Recimo ako se alimentacija utvrdi od 150 KM što je čest slučaj, kako da majka/otac plati kiriju ako nije stambeno obezbjeđena/en. Da li će majka ili staratelj svu alimentaciju utrošiti na stanarinu? Od čega da djete živi, školuje se, obavlja druge aktivnosti? O ovome bi se trebao zapitati Centar za socijalni rad koji igra ključnu ulogu u brakorazvodnim parnicama.
Izvor: Poduzetnice.ba