Pravo Bosna i Hercegovina

Brcko distrikt sudska praksa

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-p ... t-BiH.html
https://advokat-prnjavorac.com/Brcko-di ... raksa.html

Sudska praksa Brcko
Brcko distrikt Bosne i Hercegovine sudska praksa 2/2




PORODIČNO PRAVO

77.
Vremensko važenje porodičnog zakona

NA IMOVINSKE ODNOSE BRAČNIH PARTNERA PRIMJENJUJE SE ZAKON KOJI JE VAŽIO U VRIJEME KADA JE PRAVNI ODNOS NASTAO.

Iz obrazloženja:

„Naime, drugostepeni sud je prihvatio utvrđenja prvostepenog suda, koja revizioni sud mora respektirati, da su nekretnine pobrojane u stavu I izreke prvostepene presude (zemljište i stambenoposlovna zgrada) zajednička imovina tužiteljice i tuženog D.M. stečena radom u bračnoj zajednici i da je udio tužiteljice u sticanju te imovine ½ i jednako kao i prvostepeni sud, tužbeni zahtjev je pravilno raspravio i prosudio prema odredbama Porodičnog zakona SR BiH.

Jer, na imovinske odnose bračnih partnera, prema vremenskom važenju zakona, primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme kada je pravni odnos nastao, pa kako je bračna zajednica (računajući i vanbračnu zajednicu) tužiteljice i tuženog D.M. trajala od 2001. godine do 2013. godine i da su sporne nekretnine stečene do 2006. godine (zemljište kupljeno 2004. godine, a zgrada izgrađena 2006. godine), tužbeni zahtjev u odnosu na te nekretnine se raspravlja i prosuđuje prema odredbama Porodičnog zakona SR BiH (kako su to raspravili i prosudili i nižestepeni sudovi).“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 075491 19 Rev 09.10.2019. godine)



78.
Razlozi za razvod braka
Član 39. Porodičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

NEPOSTOJANJE LJUBAVI JEDNOG BRAČNOG DUGA PREMA DRUGOM MOŽE BITI RAZLOG ZA RAZVOD BRAKA, POD USLOVOM DA JE OVA OKOLNOST IZAZVALA OZBILJAN I TRAJAN POREMEĆAJ BRAČNIH ODNOSA, A O POSTOJANJU POREMEĆAJA BRAČNIH ODNOSA, KOJI ČINI ZAJEDNIČKI ŽIVOT NEPODNOŠLJIVIM, SUDI SE NA OSNOVU STANJA ODNOSA BRAČNIH DRUGOVA U VRIJEME KAD SE ODLUČUJE O ZAHTJEVU ZA RAZVOD BRAKA.

Iz obrazloženja:

„Naime, odredbom člana 39. Porodičnog zakona propisano je da bračni partner može tražiti razvod braka, ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.

Kod sadržaja navedene odredbe i utvrđenih činjenica u postupku (naprijed navedenih) prvostepeni sud je donio zakonitu odluku kada je razveo brak zaključen 25.08.2011. godine između parničnih stranaka. Jer, nepostojanje ljubavi jednog bračnog druga prema drugom može biti razlog za razvod braka, pod uslovom da je ova okolnost izazvala ozbiljan i trajni poremećaj bračnih odnosa, a o postojanju poremećaja bračnih odnosa, koji čini zajednički život nepodnošljivim, sudi se na

osnovu stanja odnosa bračnih drugova u vrijeme kad se odlučuje o zahtjevu za razvod braka, što znači da kao uzrok poremećaja odnosa mogu biti ocijenjeni i drugi faktori, a ne samo oni koji su doveli do poremećaja u vrijeme raskida bračne zajednice. Naime, životno iskustvo pokazuje da odvojeni život, koji traje određeni period (brak je faktički prestao tokom mjeseca marta 2017. godine) ranije nastali poremećaj produbljuje, odnosno sve više udaljuje bračne drugove, pa kod bračnih drugova sve više slabe osjećanja i potrebe vršenja onih uzajamnih prava i obaveza koje čine sadržaj braka i ako usljed takvog dejstva odvojenog života proizilazi da je zajednički život postao nepodnošljiv za bilo kojeg bračnog druga, onda i to predstavlja jedan od uzroka poremećaja bračnih odnosa (uzrok objektivne prirode), bez obzira na motive održavanja takvog stanja od strane bilo kojeg bračnog druga, zbog čega, ukoliko do izmirenja ne može da dođe, niti za to postoje realni izgledi u doglednom vremenskom periodu, onda ne postoji ni društveno opravdanje da se brak formalno održava, jer se u takvom braku ne ostvaruju ni interesi bračnih drugova, ni interesi porodice, kao ni interesi društva, a brak ne može opstati samo radi pružanja satisfakcije bračnom drugu koji se smatra povrijeđenim, odnosno bračnom drugu koji je „braku spreman pružiti još jednu šansu, kao što je to do sada uvijek činio, koji je spreman sarađivati i ulagati u kvalitet međusobnog odnosa, kako bi zajedničkim naporima prevazišli međusobne povremene nesuglasice i tako sačuvali brak.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 105390 18 Gž od 06.09.2018. godine)



79.
Okolnosti od značaja za odluku suda o izdržavanju
Član 215. Porodičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SUD U POSTUPKU ZA IZDRŽAVANJE UTVRĐUJE UKUPAN IZNOS SREDSTAVA POTREBNIH ZA IZDRŽAVANJE DJETETA, UZIMAJUĆI U OBZIR UZRAST DJETETA, STANDARDE OKRUŽENJA U KOJEM ŽIVI I VODEĆI RAČUNA O NJEGOVIM POTREBAMA. SUD PRILIKOM UTVRĐIVANJA MOGUĆNOSTI OSOBE KOJA JE DUŽNA DAVATI IZDRŽAVANJE UZIMA U OBZIR SVA NJENA PRIMANJA, MOGUĆNOSTI DA STIČE POVEĆANU ZARADU, VLASTITE POTREBE OSOBE I ZAKONSKE OBAVEZE IZDRŽAVANJA.

Iz obrazloženja:

„Polazeći od toga da je presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 102481 17 P od 09.05.2017. godine, zajednički mldb. sin parničnih stranaka T. A., povjeren na zaštitu, vaspitanje i staranje tužiocu kao ocu, uzimajući u obzir njegove potrebe i uzrast (potrebe desetogodišnjeg dječaka su zasigurno veće od potreba dvogodišnje djevojčice), ovaj sud nalazi da je doprinos tužioca u iznosu od 50,00 KM mjesečno za izdržavanje zajedničke mldb. kćerke parničnih stranaka T. M., dosuđen u skladu sa odredbama člana 193., 194., 241. i člana 215. Porodičnog zakona, a kod toga da izdvajanjem ovog iznosa neće biti dovedeno u pitanje zadovoljavanje vlastitih potreba tužioca, kao ni njegova obaveza zakonskog izdržavanja zajedničkog mldb. sina parničnih stranaka T. A., odnosno da je isti adekvatan trenutnim mogućnostima tužioca.

Imajući u vidu da tužena ima riješeno stambeno pitanje, da je u međuvremenu stupila u vanbračnu zajednicu i da je zaposlena kao sezonski radnik, te uzimajući u obzir da tužilac ima obavezu izdržavanja zajedničkog mldb. sina parničnih stranaka
T. A., iznos doprinosa za izdržavanje od 50,00 KM mjesečno je, mada minimalan, ipak u odnosu na prednje navedeno adekvatan osnovnim potrebama mldb. T. M. i mogućnostima tužioca, a kod toga da je ostatak sredstava neophodnih za njeno izdržavanje u obavezi da obezbijedi tužena kao majka.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 104311 17 Gž od 19.01.2018. godine)



80.
Zajednička imovina bračnih drugova
Član 264. Porodičnog zakona SR BiH („Službeni glasnik SR BiH“, broj 21/79 i 44/89)

ZAKONSKA PREZUMPCIJA DA „IMOVINA KOJU SU BRAČNI DRUGOVI STEKLI RADOM TOKOM BRAČNE ZAJEDNICE, KAO I PRIHODI IZ TE IMOVINE, ČINE ZAJEDNIČKU IMOVINU“ MOŽE SE OBORITI SAMO UKOLIKO ONAJ KOME TO NE IDE U PRILOG DOKAŽE DA JE TA IMOVINA STEČENA U TOKU BRAČNE ZAJEDNICE PO NEKOM DRUGOM PRAVNOM ODNOSU.

Iz obrazloženja:

„A, zakonska prezumpcija iz odredbe člana 264. Porodičnog zakona SR BiH, da
„imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu“, kao i svaka pretpostavka može se oboriti samo ukoliko onaj kome to ne ide u prilog dokaže da je ta imovina stečena u toku bračne zajednice po nekom drugom pravnom osnovu. Dakle, teret dokazivanja da zemljište i zgrada ne čine zajedničku imovinu bračnih partnera ležao je na tuženim, koji su trebali oboriti ovu zakonsku pretpostavku, što se ovdje nije desilo, budući da tuženi nisu uvjerili sud da je tu imovinu tuženi D.M. stekao po nekom zakonskom osnovu koji isključuje njegovog bračnog partnera (tužiteljicu).

Što se tiče poklona trećih osoba „učinjenih tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.)“, prema odredbi člana 264. stav 3. Porodičnog zakona SR BiH i oni također „ulaze u zajedničku imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio poklon učiniti samo jednom od bračnih drugova“, a teret dokazivanja, također je bio na tuženim, odnosno na tuženom D.M. Međutim, on (a ni tuženi) nije dokazao da je pomoć njegovih roditelja prilikom kupovine zemljišta i izgradnje zgrade bila namijenjena samo njemu, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio, a to s pravom prihvatio i drugostepeni sud, da njihova pomoć ulazi u zajedničku imovinu, a da su tuženi D.M.2 i D.0. bili samo zaposlenici koji su za svoj rad primali plaću i živjeli u odvojenom domaćinstvu i nisu učestvovali u sticanju pomenute imovine (nekretnina).

Isto tako, kada je u pitanju visina doprinosa tužiteljice u sticanju zajedničke imovine, drugostepeni sud je, kako to zapažaju i tuženi u reviziji, prihvatio ne samo utvrđenje i zaključak, već i obrazloženje prvostepenog suda (za koje i reviziono vijeće

drži da su pravilna) da je udio tužiteljice u sticanju ½. Jer, prema odredbi člana 267. stav 2. Porodičnog zakona SR BiH „sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo....o zaradi svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici....kao i svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.“

O svim tim okolnostima, koje utiču na veličinu udjela svakog od bračnih partnera u sticanju bračne imovine u bračnoj zajednici, prvostepeni sud je prilikom utvrđenja udjela tužiteljice i tuženog D.M. u sticanju vodio računa i pravilnim vrednovanjem okolnosti koje utiču na veličinu udjela u sticanju sporne imovine (da je tužiteljica osim obavljanja kućanskih poslova, radila u šećerani i trgovini i pomagala bivšem suprugu tuženom D.M. u poslovanju „firme“, koji je jedini
„odlučivao o poslovanju firme i o ulaganjima“ i znala je „bitnije detalje oko poslovanja trgovine i prodaje šećera“), pravilno zaključio da je doprinos tužiteljice u sticanju jednak doprinosu tuženog D.M., tj. da je udio svakog od njih dvoje ½.

Prema tome, kada je drugostepeni sud prihvatio utvrđenje, zaključak i obrazloženje prvostepenog suda da je sporna imovina (zemljište i zgrada) zajednička imovina tužiteljice i tuženog D.M. koju su njih dvoje stekli zajedničkim radom u bračnoj zajednici i da je njihov doprinos u sticanju jednak (odnosno da je udio tužiteljice ½), reviziono vijeće drži da time drugostepeni sud nije povrijedio pravila o teretu dokazivanja (nije povrijedio odredbu člana 236. Zakona o parničnom postupku) i pravilno je primijenio odredbe Porodičnog zakona SR BiH o zajedničkoj imovini bračnih partnera i o veličini udjela u sticanju.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 075491 19 Rev 09.10.2019. godine)

NASLJEDNO PRAVO

81.
Zastara prava na vraćanje poklona
Član 44. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH”, broj 7/80 i 15/80)

ROK U KOME SE MOŽE TRAŽITI VRAĆANJE POKLONA ZBOG POVREDE NUŽNOG NASLJEDNOG DIJELA JE OBJEKTIVNI ROK I POČETAK NJEGOVOG TOKA I NJEGOV ISTEK NE VEZUJE SE ZA SUBJEKTIVNE ELEMENTE NA STRANI NUŽNIH NASLJEDNIKA ODNOSNO ZA SAZNANJE NUŽNOG NASLJEDNIKA (KOJI TRAŽI VRAĆANJE POKLONA) ZA POSTOJANJE UGOVORA O POKLONU.

Iz obrazloženja:

„Naime, odredbom člana 29. Zakona o nasljeđivanju propisano je da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavitelj ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio, dok je odredbom člana 43. istog Zakona propisano da smanjenje raspolaganja testamentom i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici, a odredbom člana 44. da se smanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostavitelja odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt, postalo pravosnažno.

U konkretnoj slučaju tužitelj je postavio nasljednopravni zahtjev za redukciju (vraćanje) poklona u dijelu kojim je povrijeđen njegov nužni nasljedni dio kako je to i prvostepeni sud našao i kada su tužene protivljenje tako postavljenom tužbenom zahtjevu iskazale prigovorom zastare potraživanja, onda je prvostepeni sud osnovanost tog prigovora i bio dužan ocijeniti sa aspekta gore navedene odredbe člana 44. Zakona o nasljeđivanju (koja se nadovezuje na odredbu člana 43. istog Zakona a koja odredba jasno propisuje ko može tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog dijela), a ne sa aspekta odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju (kojom je propisano da pravo nasljednika na predaju zaostavštine zastarijeva u odnosu na savjesnog držaoca u objektivnom roku od 10 godina od smrti ostavioca, dok za nesavjesnog držaoca ovo pravo zastarijeva za 20 godina) na koju se odredbu tužitelj poziva u žalbi, jer primjena navedene odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju dolazi u obzir ukoliko postoji spor između nasljednika istog ostavitelja koji se spore o jačem pravu na nasljedstvo ili o veličini nasljednog dijela odnosno spor u kojem nasljednik zahtjeva predaju stvari ostavine od drugog nasljednika koji te stvari drži po svom nasljednom pravu, a što u ovom predmetu nije slučaj.

Rok iz odredbe člana 44. Zakona o nasljeđivanju u kome se može tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela je objektivni rok i početak njegovog toka i njegov istek ne vezuje se za subjektivne elemente na strani nužnih nasljednika odnosno za saznanje nužnog nasljednika (koji traži vraćanje poklona), za postojanje ugovora o poklonu pa je bez značaja navod tužitelja u žalbi da je tek nakon prijema rješenja o nasljeđivanju od 02.09.2014. godine saznao da je povrijeđen njegov nužni nasljedni dio.

Kod toga da je ostavitelj J.V. preminuo 18.03.1995. godine a da je tužbu u ovoj pravnoj stvari tužitelj podnio 24.09.2014. godine onda je pravilno prvostepeni sud, imajući u vidu trogodišnji rok propisan odredbom člana 44. Zakona o nasljeđivanju, unutar kojeg se može tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog dijela, našao osnovanim prigovor zastare kojim prigovorom su se tužene tužbenom zahtjevu usprotivile, pa obzirom na navedeno ne može biti riječi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kada je prvostepeni sud odlučio kao u prvom (I) stavu izreke.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 081982 18 Gž od 04.09.2018. godine)

82.
Nasljeđivanje na osnovu sudskog testamenta
Član 62. i član 68. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“, broj 7/80 i 15/80) u vezi sa članom 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80)

ZAHTJEV RADI UTVRĐENJA VALJANOSTI SUDSKOG TESTAMENTA MORA BITI ZASNOVAN NA ČINJENICAMA KOJE UKAZUJU NA NJEGOVU PRAVNU VALJANOST, A PRIGOVOR TUŽENOG DA NIJE PRAVNO VALJAN NA ČINJENICAMA KOJE NESUMNJIVO UKAZUJU DA NIJE PUNOVAŽAN.

Iz obrazloženja:

„Kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude prvostepeni sud je zahtjev tužitelja, kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan sudski testament sačinjen kod Opštinskog suda u B. pod brojem ... (kojim je B.J. B.H.-u ostavio određene nekretnine) i da se na osnovu njega tužitelj upiše kao vlasnik nekretnina koje su predmet testamenta, usvojio jer sporni testament ispunjava uslov za punovažnost propisan članom 62 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“ broj 7/80 i 15/80), odnosno sačinilo ga je lice sposobno za rasuđivanje i koje je imalo 16 godina života kada je testament sačinjen i jer je u svemu, kod njegovog sačinjavanja, sudija postupio prema odredbi člana 68 istog zakona zbog čega je u pitanju punovažan testament koji je, na ostavinskoj raspravi (koja je provedena iza umrlog testatora B.J. kod Opštinskog suda u B. u ostavinskom postupku broj ...) proglašen i koji su nasljednici umrlog priznali a postigli su dogovor da se zaostavština uruči nasljednicima u idealnim dijelovima s tim da se u postupku diobe ostavinska imovina rasporedi po testamentu, nakon čega se (nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju) tužitelj u katastarskim evidencijama upisao kao posjednik nekretnina koje su njemu spornim testamentom ostavljene i ušao je u posjed predmetnih nekretnina pa kod navedenog u ovom sporu nije u pitanju zahtjev tužitelja za uručenje zaostavštine („testament je u naravi izvršen“), a kako tuženi H.M., B.A., L.F., D.V. i B.V., do postupka izlaganja nekretnina, nisu osporavali valjanost testamenta niti je to učinio njihov pravni prednik našao je u konačnici prvostepeni sud da zahtjevu tužitelja, kako ga je odredio (prema zaključku Vijeća za izlaganje nekretnina od 18.06.2015. godine), valja udovoljiti primjenom navedenih članova Zakona o nasljeđivanju, u vezi sa članom 20 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ broj 6/80) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sticanja, odnosno u vezi sa članom 22 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je identična odredba.“
(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 089845 18 Gž od 05.04.2019. godine)

83.
Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine
Član 142. Zakona o nasljeđivanju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

OBJEKTIVNI ROK ZASTARE UNUTAR KOJEG NASLJEDNIK OSTAVIOCA IMA PRAVO ZAHTIJEVATI PREDAJU ZAOSTAVŠTINE OD NESAVJESNOG DRŽAOCA JE 20 GODINA, A RAČUNA SE OD SMRTI OSTAVIOCA.

Iz obrazloženja:

„Ovaj sud nalazi da tužiteljica navodima žalbe nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude kada je prvostepeni sud našao da je za tužiteljicu nastupila zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine.
Naime, tužiteljica žalbom ne osporava zaključak prvostepenog suda da se u ovom sporu radi o nasljedničkoj tužbi i kada je u postupku prigovoreno pravu tužiteljice zbog zastare zahtijevati predaju zaostavštine onda je prvostepeni sud primjenom člana 142 Zakona o nasljeđivanju, na utvrđene činjenice u postupku, bio dužan ocijeniti osnovanost istaknutog prigovora.
U smislu člana 142 Zakona o nasljeđivanju pravo zahtijevati zaostavštinu, kao nasljednik ostavioca, zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine a nadalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavioca. Prema stavu 2 ovog člana prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za 20 godina.
Pravilan je stav prvostepenog suda da je u smislu navedene odredbe, kako se radi o zakonskom obliku nasljeđivanja, dužina subjektivnog roka ograničena objektivnim rokom koji se ne može produžiti a koji je u odnosu na savjesnog držaoca 10 godina a u odnosu na nesavjesnog držaoca stvari zaostavštine rok zastare je 20 godina, računajući za zakonskog nasljednika (tužiteljicu) od smrti ostaviteljice V. M..
Ovo stoga što iako u stavu 2 člana 142 Zakona o nasljeđivanju nije navedeno da se za zakonske nasljednike rok od 20 godina računa od smrti ostavioca to je nesumnjivo tako kod toga da zaostavština lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, kojim momentom se otvara i nasljedstvo na njegovoj imovini, od kog trenutka počinju teći rokovi propisani za zastarjelost pa se, dakle, rokovi zastarjelosti od 10 i 20 godina imaju računati od momenta smrti ostavioca V. M.. Kako je ostavilac V. M. umrla 06.12.1986. godine a tužiteljica tužbu u ovom sporu podnijela 12.10.2011. godine, ako se uzme i da je za povredu svojih prava (kao nasljednik V. M.) i za držaoca stvari zaostavštine saznala 2011. godine, prvostepeni sud je donio pravilnu i zakonitu odluku kada je zahtjev tužiteljice odbio zbog nastupanja zastare prava na ostvarivanja zahtjeva tužiteljice jer je i rok od 20 godina protekao (i kada bi se pošlo od pretpostavke da su tuženi nesavjesni držaoci spornih nekretnina) budući da je parnica tužbom pokrenuta 2011. godine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 038376 17 Gž od 04.01.2018. godine)

MJENICA

84.
Bjanko mjenica
Član 1. i 2. Zakona o mjenici

BJANKO MJENICA NEMA SVE BITNE ELEMENTE KOJE MJENICA MORA DA SADRŽI, A IZDAJE SE S TIME DA SE TI ELEMENTI NAKNADNO ISPUNE (U SKLADU SA SPORAZUMOM STRANAKA, A AKO TOG SPORAZUMA NEMA ONDA U SKLADU SA OSNOVNIM PRAVNIM POSLOM). ZBOG TOGA SE SADRŽAJ BJANKO MJENICE OCJENJUJE PREMA SADRŽAJU KONAČNO POPUNJENE MJENICE KADA JE ZAPRAVO I POSTALA MJENICA, U SMISLU ODREDBE ČLANA 1. I ČLANA 2. ZAKONA O MJENICI.

Iz obrazloženja:

„Tuženi u okviru žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje i da se u konkretnom slučaju radi o mjenici po viđenju (imajući u vidu da u momentu izdavanja mjenice nije bilo označeno dospijeće) koja je izdata 24.02.2006. godine i da je krajnji rok za podnošenje mjenice na naplatu istekao 24.02.2007. godine jer se mjenica po viđenju mora podnijeti na naplatu u roku od jedne godine od izdavanja, pa kako tužitelj nije u tom roku podnio mjenicu na naplatu, već je to učinio tek kasnije pokretanjem vanparničnog postupka za protest mjenice, time je izgubio pravo na naplatu svog potraživanja.

Ni navod tuženog da se u konkretnom slučaju radi o mjenici po viđenju (zaključak koji je iznio i prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude) nije osnovan.

Naime, mjenica na kojoj tužitelj zasniva svoje potraživanje je izdata kao bjanko mjenica. Takva mjenica nema sve bitne elemente koje mjenica mora da sadrži a izdaje se s time da se ti elementi naknadno ispune (u skladu sa sporazumom stranaka a ako tog sporazuma nema onda u skladu sa osnovnim pravnim poslom). Zbog toga se sadržaj bjanko mjenice ocjenjuje prema sadržaju kada takva mjenica bude konačno ispunjena i kada je zapravo postala mjenica u smislu odredbe člana 1. i člana 2. Zakona o mjenici, pa kod toga da je tužitelj prilikom popunjavanja mjenice označio i dospjelost onda ne može biti riječi o tome da tužitelj svoje potraživanje zasniva na mjenici po viđenju (mjenica u kojoj se ne označava dospjelost), radi čega ni tvrdnja tuženog da je krajnji rok za podnošenje mjenice na naplatu istekao 24.02.2007. godine nije osnovana. Sve i da se radi o mjenici po viđenju i da je protekao jednogodišnji rok unutar kojeg se takva mjenica mora podnijeti na naplatu, tužitelj opet ne bi izgubio svoje pravo na naplatu jer tuženi u konkretnom slučaju odgovara kao akceptant a odredbom člana 52. Zakona o mjenici propisano je da protekom rokova za podnošenje mjenice po viđenju na isplatu imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika, izuzev akceptanta.

Tuženi se u pogledu dospjelosti mjenične obaveze u žalbi na kraju poziva i na rješenje Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine od 23.06.2011. godine, smatrajući da se kao dospjelost potraživanja može uzeti i dan kada je pravnom predniku H.-A.A.L. d.o.o. tužitelj oduzeta dozvola za obavljanje poslova lizinga.

Međutim kod toga da tužitelj svoje potraživanje, kako je to već rečeno, zasniva na bjanko mjenici kod koje se dospjelost naknadno ispunjava u skladu sa sporazumom stranaka a ako tog sporazuma nema onda u skladu sa osnovnim pravnim poslom, dakle, datum dospjelosti mjenične obaveze ne može biti dan oduzimanja dozvole pravnom predniku tužitelja za obavljanje poslova lizinga, pa je slijedom toga pravilan zaključak prvostepenog suda da je rješenje Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine od 23.06.2011. godine (dokaz koji je proveo tuženi u prvostepenom postupku) ne može uticati na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 093241 18 Gž od 24 08 2018. godine)

RADNO PRAVO

85.
Ugovor o radu na neodređeno vrijeme
Član 12. Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

AKO ZAPOSLENIK OBNOVI UGOVOR O RADU NA ODREĐENO VRIJEME SA ISTIM POSLODAVCEM I ZAKLJUČI NOVE UGOVORE O RADU NA ODREĐENO VRIJEME NA PERIOD DUŽI OD DVIJE GODINE NEPREKIDNO, TAJ UGOVOR SE SMATRA UGOVOROM O RADU NA NEODREĐENO VRIJEME, AKO KOLEKTIVNIM UGOVOROM NIJE DRUKČIJE ODREĐENO.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud se u razlozima pobijane presude pozvao na odredbu člana 3. Zakona o radu (kojom je propisano kako se zasniva radni odnos, te da je tužiteljica sa tuženim zaključila ugovor o radu na osnovu koga je zasnovala radni odnos sa tuženim kao poslodavcem, koji je tužiteljicu uredno prijavio Fondu PIO i Fondu zdravstvenog osiguranja i uredno za tužiteljicu uplaćivao doprinose), člana 12. Zakona o radu (kojim je propisano da ako zaposlenik obnovi ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine neprekidno, taj ugovor se smatra ugovorom na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno), te odredbe člana 13. Zakona o radu (kojima je propisano kad postoji prekid ugovora o radu, a to je period od najviše 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem). Prekid (period koji nije pokriven ugovorom) ne predstavlja period od 29.05.2015. godine do 02.06.2015. godine u smislu odredbe člana 13. Zakona o radu, niti se prekidom može smatrati novembar 2015. godine, jer je tužiteljica obnovila ugovore o radu sa istim poslodavcem i taj mjesec je radila i isplaćena joj je plata i uplaćeni su doprinosi za PIO i zdravstveno osiguranje, te da je period od dvije godine istekao do 01.11.2015. godine, a tužiteljica je odjavljena tek 30.04.2016. godine, pa je, po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nema prekida ugovora o radu, te da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Rs 099966 17 0 Rsž od 01.02.2018. godine)



86.
Odgovornost zaposlenika za štetu
Član 67. stav 1. Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ZAPOSLENIK JE ODGOVORAN SAMO ZA ONU ŠTETU KOJU POČINI POSLODAVCU NAMJERNO ILI KRAJNJOM NEPAŽNJOM, A NAMJERA POSTOJI UKOLIKO JE ZAPOSLENIK BIO SVJESTAN SVOG POSTUPKA I KADA JE HTIO DA NASTUPI ŠTETA, ILI KADA JE BIO SVJESTAN SVOG POSTUPANJA USLIJED KOJEG ŠTETNA POSLJEDICA MOŽE NASTUPITI I NA TO JE PRISTAO.

Iz obrazloženja:

„Inače, prema podacima u spisu predmeta (pa i iz tužbe) razvidno je da je tuženi štetu na vozilu tužitelju uzrokovao u svojstvu zaposlenika tužitelja („tuženi je bio radnik kod tužioca pa je obavljajući poslove komercijaliste...“, „tuženi je....upotrebljavajući dostavno vozilo....razbio prednje vjetrobransko staklo“, stoji u činjeničnom osnovu tužbe). Stoga se ovaj spor o naknadi štete imao raspraviti primjenom odredbe člana 67. stav 1. Zakona o radu, uključujući supsidijarnu primjenu općih načela odgovornosti za štetu propisanih Zakonom o obligacionim odnosima, pošto je radni odnos konstituiran kao ugovorni odnos i ispunjenje prava i obveza predstavlja suštinu radnog odnosa.

Pomenutom odredbom člana 67. stav 1. Zakona o radu propisano je da je zaposlenik odgovoran samo za onu štetu koju pričini poslodavcu namjerno ili krajnjom nepažnjom. A, namjera postoji, ukoliko je zaposlenik bio svjestan svog postupka i kada je htio da nastupi šteta, ili kada je bio svjestan svog postupanja uslijed kojeg štetna posljedica može nastupiti i na to je pristao, što, obzirom na način kako je utvrđeno da je došlo do razbijanja vjetrobranskog stakla, ovdje nije slučaj. Isto tako, u konkretnoj situaciji ne može se uzeti da je tuženi štetu pričinio krajnjom nepažnjom, koja postoji kada zaposlenik na radu ili u vezi sa radom ne upotrijebi ni stepen pažnje, koji bi upotrijebio svaki prosječno pažljiv zaposlenik. Jer, kad se ima na umu da se, prilikom utvrđivanja odgovornosti zaposlenika, njegova namjera ili krajnja nepažnja ne pretpostavljaju, već ih mora dokazati poslodavac, a to je ovdje izostalo, pošto tužitelj, osim postojanja štete, nije dokazao da je štetu na njegovom vozilu tuženi uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom."

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Mal 107372 18 Gž od 28.01.2019. godine)



87.
Odgovornost poslodavca za povredu zaposlenika
Član 71. Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KADA JE ZAPOSLENIK POVRIJEĐEN NA SLUŽBENOM PUTU NA KOJI GA JE UPUTIO POSLODAVAC RADI STRUČNOG USAVRŠAVANJA, ODNOSNO NA PRAKTIČNU OBUKU, ONDA ŠTETA KOJU JE PRETRPIO JE ŠTETA U VEZI SA RADOM ZA KOJU POSLODAVAC ODGOVARA PREMA ODREDBI ČLANA 71. ZAKONA O RADU BRČKO DISTRIKTA BiH.

Iz obrazloženja:

„U žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, kroz istaknute žalbene razloge, tuženi u bitnom tvrdi da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze i pravilno primijenio odredbu člana 71. Zakona o radu da bi u tom slučaju zaključio da on (tuženik) nije pasivno legitimiran, odnosno da na njemu ne leži obveza tužitelju naknaditi štetu, već na pripadniku MUP-a KS koji je nanio povredu tužitelju, a u pogledu visine dosuđene štete za pretrpljene fizičke bolove i strah samo kaže da prvostepeni sud „dosuđuje previsoke iznose“ i tek u žalbi (prvi put) iznosi prigovor nalazu vještaku neuropsihijatra dok u prvostepenom postupku nalazu nije prigovarao.

Takve, međutim, tvrdnje tuženog da nije pasivno legitimiran tužitelju naknaditi štetu „koju mu je prouzrokovao (nanio) drugo fizičko lice u toku vježbe simulacije“, ovaj sud nije našao osnovanim. Naime, odredbom člana 71. Zakona o radu propisana je odgovornost poslodavca, prema kojoj, ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu. A, pod povredom na radu podrazumijeva se povreda koja je uzročno vezana za obavljanje poslova i zadataka povrijeđenog radnika i za odgovornost poslodavca bitni su oni uzroci koji su u funkcionalnoj vezi sa radom, u koje se ubraja i stručno usavršavanje za poslove radnog mjesta izvan mjesta sjedišta na koje ga je uputio poslodavac.

Dakle, kada je, prema Prijavi o nesreći na poslu, koju je sačinio odgovorni rukovoditelj Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, tužitelj, kao zaposlenik Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine na radnom mjestu „vođa grupe za podršku-interventni policajac“, povrijeđen na službenom putu na koji ga je uputio poslodavac radi stručnog usavršavanja, odnosno na praktičnu obuku u S., onda šteta koju je pretrpio je šteta u vezi sa radom za koju poslodavac (tuženik) odgovara prema odredbi člana 71. Zakona o radu."

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 102829 18 Gž od 07.05.2019. godine)



88.
Otkaz ugovora o radu
Član 72., član 73., član 79. i član 82. Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

POSLODAVAC NIJE DUŽAN DONIJETI POSEBAN AKT KOJIM BI ZAPOSLENIKE PISMENO OBAVIJESTIO O OKOLNOSTIMA DA JE DOŠLO DO PROMJENE NAZIVA I SJEDIŠTA POSLODAVCA I PRESTANKA POSTOJANJA RADNOG MJESTA NA KOJIMA SU ZAPOSLENICI ZASNOVALI RADNI ODNOS, KADA SU O TIM OKOLNOSTIMA FAKTIČKI OBAVIJEŠTENI DAVANJEM PONUDE ZA ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O RADU NA NEODREĐENO VRIJEME, POD IZMIJENJENIM OKOLNOSTIMA.

Iz obrazloženja:

„Tužiteljice su zahtjev da se utvrdi, da su nezakonita rješenja tuženog od 09.11.2016. godine (kojima je otkazan ugovor o radu tužiteljicama) i rješenja od 11.01.2017. godine (o prestanku radnog odnosa tužiteljica, kojima je konstatovan prestanak radnog odnosa iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog između tužiteljica kao radnika i J.A.d.o.o.B. kao poslodavca), zasnovale na tvrdnji (prema navodima tužbe i prema obrazloženju prvostepene presude) da tuženi nije ispoštovao postupak otkazivanja ugovora o radu jer tužiteljice o organizacionim promjenama i promjeni sjedišta preduzeća nije obavijestio u pismenom obliku i to tako da donese poseban akt, protiv koga mogu uložiti pravni lijek, i na tvrdnji da su nezakonita sporna rješenja jer tužiteljicama nije tuženi ponudio drugo radno mjesto u
B. ili u drugom gradu gdje ima poslovne jedinice i jer je Odluka o promjeni sjedišta i
naziva poslodavca donesena suprotno aktima tuženog i to Odluci o osnivanju i članu 22 Statuta preduzeća, što dovodi u pitanje zakonitost spornih rješenja.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljica, odnosno o zahtjevu za utvrđenje da su rješenja koja je donio tuženi nezakonita (i zahtjevu da se zbog nezakonitosti rješenja tužiteljice vrate na radno mjesto za koje su zaključile ugovor o radu ili drugo radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi koje tužiteljice imaju, kao i da im se izvrše isplate, sve kako su tužiteljice navele u osnovnom i alternativnom zahtjevu) prvostepeni sud je, kako je to već naprijed navedeno, našao da zahtjevu za utvrđenje da su nezakonita rješenja tuženog nema mjesta jer je članom 72 tačka 6 Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisano da ugovor o radu prestaje prestankom postojanja radnog mjesta i kako je Upravni odbor W.O. (koji je osnivač J.A.d.o.o.B.), donio Odluku o promjeni naziva i sjedišta J.A.d.o.o.B. 20.09.2016. godine prema kojoj je sjedište preduzeća u B.L., to su radna mjesta tužiteljica prestala postojati u B. (od donošenja Odluke ta radna mjesta su u direkciji u B.L.) i tuženi je otkazujući ugovore o radu (zaključene sa tužiteljicama u pogledu radnih mjesta u B.) istovremeno tužiteljicama ponudio zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima (ponuđena su tužiteljicama ista radna mjesta u sjedištu preduzeća u B.L.) čime je tuženi ispoštovao i odredbe koje se odnose na proceduru kada se otkazuje ugovor o radu, jer su tužiteljice o promjeni naziva i sjedišta tuženog i o prestanku postojanja radnih mjesta u B., obaviještene u pismenoj formi putem ponuđenih ugovora za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima (koji su tužiteljicama dostavljeni zajedno sa rješenjima o otkazu ugovora o radu od 09.11.2016. godine). Prvostepeni sud je našao da tuženi nije morao (kako su to tvrdile tužiteljice) u pogledu obavještavanja istih o promjeni naziva i sjedišta preduzeća donijeti poseban akt o obavještavanju „koji bi im omogućavao izjavljivanje žalbe protiv takvog akta“ pa je tuženi, donoseći sporna rješenja, po ocjeni prvostepenog suda u svemu postupio prema odredbama članova 72 i 82 Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

Tužiteljice i u žalbi ostaju kod tvrdnje da je obavještavanje o promjeni naziva i sjedišta tuženog i prestanku postojanja radnih mjesta tužiteljica u B., moralo biti izvršeno donošenjem posebnog akta od tuženog (na koji mogu izjaviti žalbu) „jer je tada zadovoljeno pismeno obavještavanje“ prema članu 73 Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (koji propisuje otkazivanje ugovora o radu). Međutim, ovaj sud nalazi da tužiteljice ovim navodima žalbe nisu dovele u pitanje stav prvostepenog suda da pismeno obavještavanje tužiteljica o nastalim okolnostima, ne zahtijeva donošenje posebnog akta kojim će ih tuženi obavijestiti o okolnostima da je došlo do promjene naziva i sjedišta J.A.d.o.o.B., i prestanka postojanja u B. radnih mjesta na kojima su tužiteljice zasnovale radni odnos i da je pismeno obavještavanje faktički izvršeno dostavljanjem ponude za zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima koji su datirani sa 14.10.2016. godine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Rs 103133 19 Rsž od 13.03.2019. godine)

89.
Otkaz ugovora o radu
Član 73. Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SUD NE MOŽE ULAZITI U OCJENU RAZLOGA TUŽENOG (POSLODAVCA – PRIVREDNOG SUBJEKTA) ZA UKIDANJE RADNOG MJESTA TUŽIOCA (ZAPOSLENIKA), JER JE PRAVO POSLODAVCA ORGANIZIRATI PROCES RADA ONAKO KAKO ON SMATRA SVRSISHODNIM I EFIKASNIM, UKLJUČUJUĆI I TO DA OBAVLJANJE DOSADAŠNJIH POSLOVA RASPOREDI NA NOVOFORMIRANO RADNO MJESTO.

KADA POSLODAVAC NA OSNOVU NOVE SISTEMATIZACIJE RADNIH MJESTA OTKAŽE ZAPOSLENIKU UGOVOR O RADU I PONUDI MU NOVI UGOVOR O RADU ZA RADNO MJESTO PREMA NOVOJ SISTEMATIZACJI, ONDA SE RADI O OSNOVANOM POSLOVNO USLOVLJENOM OTKAZU.

Iz obrazloženja:

„Naime, odredbom člana 73. Zakona o radu propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz otkazni rok propisan članom 80. ovog zakona, ako je poslodavac najmanje petnaest (15) dana prije davanja otkaza pismeno obavijestio zaposlenika o nastanku jedne od slijedećih okolnosti 1.) da su nastupile privredne ili tehničke okolnosti koje su se negativno odrazile na tog poslodavca i da zbog tih okolnosti nije moguće rasporediti zaposlenika na drugo radno mjesto ili ga obučiti za druge poslove, ili 2.) da zaposlenik više nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa, dok je odredbom člana 82. istog Zakona propisano da se odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz primjenjuju i u slučaju kada poslodavac ima namjeru da otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima (stav 1.), ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1 ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora (stav 2.).

Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, a polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom, da je za postojanje organizacione jedinice – filijale propisana obaveza prikupljanja premije od 1.500.000,00 KM i više, da filijala tuženog u B. za 2016. godinu nije ostvarila godišnju premiju od 1.500.000,00 KM, da je tuženi obavijestio tužioca (Obavještenje broj … od 08.12.2016. godine) da je (u skladu sa Odlukom o utvrđivanju statusa organizacionih dijelova u Sektoru prodaje broj … od 01.12.2016. godine) promijenjen status filijale B. u Poslovnica B. zbog toga što (na osnovu procjene završetka 2016. godine i plana za 2017. godinu) filijala ne ostvaruje godišnju premiju od 1.500.000,00 KM, da je iz navedenih razloga tužiocu otkazan ugovor o radu uz ponudu zaključenja novog ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima, te da tužilac nije htio prihvatiti novi ugovor o radu sa izmijenjenim uslovima, i prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužioca sa tužbenim zahtjevom kao u stavu I izreke.

Ovo zato što je u konkretnom slučaju prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta direktor filijale Brčko na kojem je tužilac radio prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 08.02.2016. godine iz organizacijskih razloga, obzirom da su ti poslovi raspoređeni na drugu tehničku jedinicu (organizacioni dio), tj. na poslovnicu B. Dakle, kod tuženog je došlo do organizacijskih promjena, a pravo je

tuženog (kao poslodavca) da provodi reorganizaciju unutar društva radi ostvarivanja određenih privrednih učinaka, a samim time i da usvoji i novi ustroj radnih mjesta.

Stoga, sud ne može (kao što je to pravilno učinio i prvostepeni sud) ulaziti u ocjenu razloga tuženog za ukidanje radnog mjesta tužioca, jer je pravo tuženog organizirati proces rada onako kako on smatra svrsishodnim i efikasnim, uključujući i to da obavljanje dotadašnjih poslova rasporedi na novoformirano radno mjesto, tj. na radno mjesto rukovodilac poslovne jedinice B. Prema tome, u takvoj situaciji, kada zbog nove reorganizacije ne postoji radno mjesto pod nazivom na kojem je prije otkaza radio tužilac, tuženi je imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, jer kada je prema provedenoj reorganizaciji ukinuta organizaciona jedinica filijala B. i formirana poslovnica B., a na osnovu toga i izvršena nova sistematizacija radnih mjesta i kada je na osnovu nove sistematizacije radnih mjesta tuženi otkazao tužiocu ugovor o radu i ponudio mu novi ugovor o radu za radno mjesto prema novoj sistematizaciji, onda se radi o osnovanom poslovno uslovljenom otkazu, zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi prilikom donošenja sporne odluke o otkazu postupio u skladu sa odredbama Zakona o radu i opštim aktima tuženog."

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 107829 19 Gž od 18.11.2019. godine)



90.
Menadžerski ugovor
Član 85. stav 1. i stav 2. Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

MENADŽERSKI UGOVOR SE NE ZASNIVA ISKLJUČIVO NA ODREDBAMA ZAKONA O RADU NEGO I NA ODREDBAMA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA S ODREĐENIM ELEMENTIMA UGOVORA O DJELU. ZBOG TOGA PRI ZAKLJUČENJU MENADŽERSKOG UGOVORA PITANJA PRAVA I OBAVEZA UGOVORNIH STRANA NISU OGRANIČENA ODREDBAMA ZAKONA O RADU, USLIJED ČEGA SE TAKVIM UGOVOROM PITANJE VISINE OTPREMNINE MOŽE UREDITI DRUGAČIJE NEGO ŠTO JE PROPISANO ZAKONOM O RADU.

Iz obrazloženja:

„Naime, radi utvrđivanja relevantnih činjenica povodom predmetnog zahtjeva u prvostepenom postupku bilo je potrebno raspraviti sve okolnosti vezane za pravo tužitelja na isplatu otpremnine (utvrđeno Ugovorom o pravima, obavezama i odgovornostima direktora broj ............... od 19.04.2012. godine), jer prema činjenicama koje je tužitelj iznio u tužbi i u postupku i činjenicama koje je tuženi iznio u odgovoru na tužbu, a kod činjenice da je navedeni Ugovor zaključen između tužitelja (kao direktora) i Upravnog odbora tuženog, s ciljem uređivanja prava, obaveza i odgovornosti direktora u organizovanju i rukovođenju poslovanjem JP „K. B.“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, te obaveze i odgovornosti prema Upravnom odboru, prvostepeni sud je prevashodno trebao utvrditi pravnu prirodu navedenog ugovora, obzirom da je navedeni Ugovor po svojoj prirodi menadžerski ugovor, koji se isključivo ne zasniva na odredbama Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj

19/06, 19/07, 25/08, 20/13, 31/14 i 01/15-u daljem tekstu Zakon o radu), nego na odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89-u daljem tekstu Zakon o obligacionim odnosima), s određenim elementima ugovora o djelu. Zbog toga pri zaključenju menadžerskog ugovora pitanja prava i obaveza ugovornih strana nisu ograničena odredbama Zakona o radu, uslijed čega se takvim ugovorom pitanje visine otpremnine može ugovoriti drugačije nego što je to propisano odredbom člana 85. stav 2. Zakona o radu.

S druge strane iz sadržaja navedenog Ugovora proizilazi da isti ima značaj ugovora o radu na određeno vrijeme kojim su regulisana prava, obaveze i odgovornosti direktora (ovdje tužitelja), jer ta činjenica proizilazi i iz sadržaja odredbe člana 2. Ugovora (mandat direktora traje četiri godine počev od 19.03.2012. godine), pa zbog toga u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir niti primjena odredbe člana 85. stav 1. Zakona o radu, jer je za ostvarivanje prava na otpremninu prema navedenoj odredbi, potrebno kumulativno ispunjenje pretpostavki propisanih tom odredbom tj. potrebno je da je ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme, da je ugovor o radu otkazao poslodavac i da se ne radi o otkazu zbog neispunjenja obaveza zaposlenika utvrđenih ugovorom o radu.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Rs 102741 18 Rsž od 21.05.2018. godine)



91.
Povreda prava na platu
Član 88. stav 4. i član 91. Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KAO MOMENAT POVREDE PRAVA NA PLATU NE MOŽE SE UZETI RJEŠENJE O PLATI VEĆ SE KAO MOMENAT POVREDE UZIMA DAN KADA JE LICE DOBILO PLATNU LISTU ZA ODREĐENI MJESEC, TJ. KADA JE SAZNALO DA MU ZA TAJ MJESEC NIJE ISPLAĆENA PLATA U SKLADU SA POSLOVIMA KOJE OBAVLJA.

Iz obrazloženja:

„Prije svega ovaj sud nalazi potrebnim ukazati da se, prema pravnom shvatanju građansko-privredno-upravnog odjeljenja ovog suda, broj 097-0-Su-16- 000381 od 13.05.2016. godine, u predmetima u kojima se radi o isplati novčanih potraživanja iz radnog odnosa, kao što je konkretan, ne primjenjuje zastarni rok predviđen odredbom člana 88. stav 4. Zakona o radu (na koju odredbu se poziva tuženi u žalbi), nego se primjenjuje odredba člana 91. istog zakona, kojom je određeno da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju protekom 3 godine od dana nastanka potraživanja, ukoliko neki poseban slučaj ne predviđa drugi rok zastarijevanja. Rok iz člana 91. Zakona o radu je zastarni rok materijalnog prava, čijim protekom ne prestaje pravo na novčano potraživanje iz radnog odnosa već zaposlenik, ako poslodavac istakne prigovor zastare, zbog svog pasivnog držanja gubi pravo na zaštitu tog prava. To znači da na navedeni rok iz odredbe člana 91. Zakona o radu sud ne pazi po službenoj dužnosti, za razliku od roka iz odredbe člana 88. stav 4. istog zakona koji je prekluzivne prirode i čijim se protekom gubi pravo na podnošenje tužbe za utvrđivanje povrede prava iz radnog odnosa.

Obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 02.10.2017. godine za potraživanja tužiteljice od oktobra mjeseca 2014. godine pa do 01.10.2017. godine, onda je zahtjev u ovom sporu podnesen u roku propisanom odredbom člana 91. Zakona o radu, pa i za cijeli mjesec oktobar 2014. godine jer je za taj mjesec tužiteljici plaća isplaćena u prvoj polovini mjeseca novembra i taj momenat (kada je tužiteljica dobila platnu listu za mjesec oktobar) se uzima kao momenat povrede prava za mjesec oktobar 2014. godine.

Istina, prvostepeni sud se u obrazloženju pobijane presude, kada je obrazlagao neosnovanost istaknutog prigovora zastarjelosti, pored pozivanja na odredbu člana
91. Zakona o radu, pozvao i na odredbu člana 88. istog Zakona, primjeni koje odredbe u konkretnom slučaju nije bilo mjesta, budući da se, kao što je to već ranije navedeno, u situaciji kada se utvrđuje da li je određeno novčano pravo iz radnog odnosa zastarjelo (kao što je konkretan slučaj) primjenjuje odredba člana 91. Zakona o radu, dok se odredba člana 88. stav 4. Zakona o radu primjenjuje kod tužbi za utvrđivanje povrede prava iz radnih odnosa. Međutim, to ne čini prvostepenu presudu nezakonitom jer je pravilnom primjenom odredbe člana 91. Zakona o radu (na koju se odredbu takođe pozvao prvostepeni sud) taj prigovor tuženog valjalo odbiti kakvu odluku je u konačnom i donio prvostepeni sud. S tim u vezi valja reći i da se kao momenat povrede prava tužiteljice ne može uzeti rješenje o plati koje je tužiteljica dobila 2013. godine, kako to tuženi ukazuje u žalbi (zbog čega se taj datum ne može uzeti kao početak toka zastarjelosti), već se kao momenat povrede uzima dan kada je tužiteljica dobila platnu listu za određeni mjesec jer je tek tada saznala da joj za taj mjesec nije isplaćivana plata u skladu sa poslovima koje obavlja.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Rs 106543 18 Rsž od 31.08.2018. godine)



92.
Obaveza poslodavca da zaposleniku vrati radnu knjižicu
Član 107. i 111. stav 1. tačka 40. Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

U SLUČAJU DA POSLODAVAC ODBIJE ZAPOSLENIKU VRATITI RADNU KNJIŽICU, ZA NJEGA JE ZAPRIJEĆENA PREKRŠAJNA ODGOVORNOST ODREDBOM ČLANA 111. STAV 1. TAČKA 40. ZAKONA O RADU BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE, DAKLE, NIJE PREDVIĐENA OBAVEZA SUDA DA TO NALOŽI POSLODAVCU, PA JE UTOLIKO BEZ OSNOVA TUŽBENI ZAHTJEV I INZISTIRANJE TUŽITELJICE U ŽALBI DA SUD NALOŽI TUŽENOM DA JOJ VRATI RADNU KNJIŽICU.

Iz obrazloženja:

„Prije svega, tačno je da na dan kad počne raditi, zaposlenik predaje radnu knjižicu, dok poslodavac istovremeno izdaje zaposleniku pismenu potvrdu o tome, a kada zaposleniku prestane ugovor o radu, poslodavac je obvezan vratiti mu radnu knjižicu, s tim što je zaposlenik dužan poslodavcu vratiti pismenu potvrdu (odredba člana 107. Zakona o radu). A, u slučaju da poslodavac odbije zaposleniku vratiti radnu knjižicu, za njega je zapriječena prekršajna odgovornost odredbom člana 111. stav 1. tačka 40. Zakona o radu, dakle, nije predviđena obveza suda to nalagati poslodavcu,

pa je utoliko bez osnova tužbeni zahtjev i inzistiranje tužiteljice u žalbi da sud naloži tuženom da joj vrati radnu knjižicu (inače utvrđenje prvostepenog suda da je ona raspolagala svom dokumentacijom ne osporava i ne pobija ni jednim žalbenim navodom)."

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 105437 19 Gž od 27.08.2019. godine)



93.
Određivanje iznosa plata i drugih naknada zaposlenima u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine
Član 6. stav 1. tačka b) i c) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

PRILIKOM ODREĐIVANJA IZNOSA PLATA I DRUGIH NAKNADA ZAPOSLENIMA U ORGANIMA UPRAVE BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE MORA SE POŠTOVATI PRINCIP ISTA PLATA ZA ISTI ILI SLIČAN POSAO, TE U SKLADU SA NAVEDENIM ZAPOSLENI U ORGANIMA UPRAVE KOJI OBAVLJAJU ISTE ILI SLIČNE POSLOVE MORAJU IMATI ISTU OSNOVNU PLATU.

Iz obrazloženja:

„Naime, odredbom člana 1. Zakona o državnoj službi propisano je da se ovim zakonom propisuje radno-pravni status državnih službenika, javnih službenika i namještenika, zapošljavanje, stručno usavršavanje i obrazovanje, ocjenjivanje službenika, odgovornost za povrede radnih dužnosti i za štete, zaštita na radu kao i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava i obaveza po osnovu rada službenika i namještenika, pa tužioci kao saradnici u nastavi- praktična nastava, u skladu sa definicijom javnog službenika iz odredbe člana 2. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi u organima uprave, su javni službenici, te im je kao javnim službenicima u skladu sa odredbom člana 6. stav 1. tačka b) i c) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, utvrđeno pravo na platu i druga materijalna prava, kao i pravo na jednako postupanje i jednake mogućnosti napredovanja i nagrađivanja u skladu sa rezultatima svog rada. Odredbom člana 1a Zakona o platama zaposlenih u organima uprave propisano je, između ostalog, da će se prilikom određivanja iznosa plata i drugih naknada zaposlenima u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine poštovati princip ista plata za isti ili sličan posao i da će u skladu sa tim principom zaposleni u organima uprave koji obavljaju iste ili slične poslove primati istu osnovnu platu.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Rs 106543 18 Rsž od 31.08.2018. godine)

94.
Plate službenika i namještenika
Član 45. Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

PROPIS, KOJIM JE REGULIRANO PRAVO NA PLAĆU SLUŽBENIKA ILI NAMJEŠTENIKA U SLUČAJU PREMJEŠTAJA SA JEDNOG RADNOG MJESTA NA

DRUGO RADNO MJESTO, OMOGUĆUJE SLUŽBENIKU ILI NAMJEŠTENIKU (ZAPOSLENIKU) DA U SLUČAJU PREMJEŠTAJA NA RADNO MJESTO ZA KOJE JE ODREĐENA MANJA PLAĆA, ODNOSNO MANJI RAZRED ZADRŽI PRAVO NA PLAĆU (U KONKRETNOM SLUČAJU PRAVO NA PLATNI RAZRED) I DRUGA MATERIJALNA DAVANJA PRETHODNOG RADNOG MJESTA.

Iz obrazloženja:

„Jer, odredbom člana 45. stav 1. Zakona o državnoj službi u organima uprave propisano je da se plaća službenika ili namještenika koji obavlja poslove koji su mu dodijeljeni premještajem utvrđuje odlukom Gradonačelnika u skladu sa visinom plaće i drugim materijalnim davanjima za radno mjesto na koje je premješten, osim u slučajevima kada je ta plaća niža od plaće koju je imao na svom radnom mjestu kada službenik ili namještenik ostvaruje pravo na visinu plaće i drugih materijalnih davanja svog radnog mjesta na koje je primljen. A, odredbom člana 9. Pravilnika o radu u organima uprave je propisano da službenik i namještenik koji obavlja poslove koji su mu dodijeljeni premještajem ima pravo na plaću i druga materijalna davanja u skladu sa organizacionim planom i odobrenim platnim razredom za radno mjesto na koje je premješten (stav 1.), a u slučaju kada je plaća na novom radnom mjestu niža od plaće koju je zaposlenik imao na svom radnom mjestu, zaposlenik zadržava pravo na plaću i druga materijalna davanja prethodnog radnog mjesta.

Dakle, propis, kojim je regulirano pravo na plaću službenika ili namještenika u slučaju premještaja sa jednog radnog mjesta na drugo radno mjesto, omogućuje službeniku ili namješteniku (zaposleniku) da (u slučaju premještanja na radno mjesto za koje je određena manja plaća, odnosno manji platni razred) zadrži pravo na plaću (u konkretnom slučaju pravo na platni razred) i druga materijalna davanja prethodnog radnog mjesta, tj. pravo na plaću (kao i druga materijalna davanja) koju je imao prije nego što je premješten na drugo radno mjesto. Stoga, tužitelju, koji je prije premještaja (trajnog raspoređivanja) imao utvrđen platni razred VIII5, pripada pravo na isplatu plaće (i drugih materijalnih davanja) i to u iznosu predviđenom za platni razred VIII5, obzirom da mu je prije premještaja (trajnog raspoređivanja) bio utvrđen platni razred VIII5, što mu je konačno i priznato rješenjem gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj .......... od 31.07.2015. godine."

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Rs 083876 19 Rsž od 18.07.2019. godine)



95.
Utvrđivanje ništavosti rješenja o prestanku radnog odnosa/sporazuma o raskidu ugovora o radu
Član 117. tačka b) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko
distrikta Bosne i Hercegovine

KADA OSOBA STAVI ZAHTJEV ZA SPORAZUMNI PREKID RADNOG ODNOSA NADLEŽNI ORGAN O ZAHTJEVU ODLUČUJE ODNOSNO PRIHVATA GA UTVRĐUJUĆI SAMO JESU LI ISPUNJENE PRETPOSTAVKE IZ RELEVANTNOG PROPISA, ZAKONA O DRŽAVNOJ SLUŽBI U ORGANIMA UPRAVE BRČKO DISTRIKTA BiH. NIŠTAVOST KONKRETNOG PRAVNOG POSLA, ZBOG NESPOSOBNOSTI ZA PRAVNO VALJANO UGOVARANJE OSOBE KOJA JE

STAVILA ZAHTJEV ZA SPORAZUMNI PREKID MOŽE SE UTVRĐIVATI U PARNIČNOM POSTUPKU PREMA ODREDBAMA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.

Iz obrazloženja:

„Tužitelj je dana 28.11.2016. godine, „u skladu sa odredbom člana 230 stav 1 Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj ... od 05.12.2012. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja sporazumom (po zahtjevu S.S. od 27.11.2012. godine za sporazumni raskid radnog odnosa sa danom 10.12.2012. godine) jer u vrijeme podnošenja zahtjeva za sporazumni raskid radnog odnosa on nije mogao da shvati značaj svog djela niti da upravlja svojim postupcima s obzirom da je bolovao od disocijativnog poremećaja (F44) koji je prouzrokovao akutnu duševnu poremećenost pa kod takvog stanja stvari zahtjev za sporazumni raskid nije bio izraz njegove volje (i prema nalazu vještaka medicinske struke dr.Đ.B., koji prilaže uz prijedlog) i ne može proizvoditi pravne posljedice i predlaže da nadležni organ odnosno Gradonačelnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine donese zaključak da se obnova postupka dozvoljava i da se u obnovljenom postupku, nakon saslušanja tužitelja i eventualno saslušanje vještaka medicinske struke, stavi van snage rješenje o prestanku radnog odnosa od 05.12.2012. godine.

Odlučujući o prijedlogu za obnovu postupka Gradonačelnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine je dana 18.07.2018. godine donio rješenje (pod brojem ...) kojim je prijedlog S.S. odbijen kao neosnovan. Prema obrazloženju rješenja odluku, kojom prijedlog odbija, Gradonačelnik je donio s obzirom da je rješenje o prestanku radnog odnosa S.S. od 05.12.2012. godine doneseno prema odredbi člana 117 tačka b) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kod toga da je S.S. podnio (u pisanoj formi) zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa a da, prema navedenoj odredbi, nema bilo kakvih uslova da se zahtjev prihvati („ne propisuje odredba člana 117 tačka b) Zakona o državnoj službi vještačenje zahtjeva zaposlenika“). Kako podnosilac, u prijedlogu za obnovu postupka, i ne tvrdi da je podneseni zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa trebalo provjeravati, niti da se policija (gdje je zaposlen) protivila zahtjevu i kako dan saznanja za izliječenje (na čemu insistira podnosilac prijedloga) „nije relevantan podatak sa aspekta odredbe člana 117 tačka b) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koju odredbu je Gradonačelnik ispoštovao (kao odredbu saglasnu kojoj je mogao donijeti rješenje od 05.12.2012. godine) onda je rješenje, kojim se prijedlog za obnovu odbija, odluka koju je povodom prijedloga S.S. valjalo donijeti.

Rješenjem Apelacione komisije, broj ... od 16.08.2018. godine, žalba S.S., izjavljena protiv rješenja Gradonačelnika, odbijena je kao neosnovana ocjenom i da prema obrazloženju rješenja Gradonačelnika „u pogledu zahtjeva S.S. za sporazumni prekid radnog odnosa nije pokrenut i vođen upravni postupak u kome bi Gradonačelnik na autoritativan način odlučio o pojedinačnom pravu i obavezi zaposlenika, nego je Gradonačelnik donio rješenje od 05.12.2012. godine kao akt poslodavca“.

Upravni sud je, prema obrazloženju pobijane presude, našao da je rješenje Gradonačelnika od 18.07.2018. godine doneseno prema uputama iz presude

Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 30.03.2018. godine i kako je Apelaciona komisija, u rješenju od 16.08.2018. godine (kojim je odbijena žalba S.S. izjavljena protiv rješenja Gradonačelnika od 18.07.2018. godine), dala pravilne i potpune razloge za svoju odluku, koje razloge prihvata i sud: da rješenje Gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, od 05.12.2012. godine o prestanku radnog odnosa S.S. sporazumom, „ne predstavlja upravni akt kojim se na autoritativan način rješava neka upravna stvar“ kod toga da je zahtjev S.S. od 27.11.2012. godine zahtjev za sporazumno rješavanje njegovog radno pravnog statusa, a s obzirom da su u obrazloženju rješenja Apelacione komisije (obrazloženju osporenog rješenja) ocjenjeni i svi navodi žalbe (kako to nalaže član 226 stav 2 Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) zaključio je sud, da tužbu tužitelja valja odbiti („razlozi koje je tužitelj iznio u tužbi se ne mogu uzeti kao odlučni razlozi da se tužbi udovolji“) odnosno odlučiti kao u izreci presude, a na osnovu člana 31 stav 2 Zakona o upravnim sporovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

Tužitelj u žalbi, kada obrazlaže žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, ukazuje da se u ovom slučaju radi o upravnoj stvari (ne o aktu poslodavca kako su to pogrešno ocijenili prvostepeni i drugostepeni organ uprave, odnosno upravni sud) u kojoj prema članu 117 tačka b) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine Gradonačelnik donosi konačno rješenje o sporazumnom prestanku radnog odnosa a na osnovu zahtjeva S.S. za sporazumni prekid i kako je rješenje Gradonačelnika od 05.12.2012. godine konačno (protiv njega nema redovnog pravnog lijeka) to se i na ovaj predmet primjenjuje odredba člana 230 Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojom je regulisana obnova postupka, pa se može podnijeti zahtjev za obnovu, kod toga da je ispunjen uslov iz stava 1 ovog člana.

Po ocjeni ovog suda tužitelj žalbom nije doveo u pitanje pravilnost prvostepene presude kojom je faktički prihvaćen stav iz rješenja Gradonačelnika (donesenog 18.07.2018. godine) kao i stav iz rješenja Apelacione komisije (donesenog 16.08.2018. godine) koji u suštini ukazuje da se o prijedlogu S.S. za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Gradonačelnika od 05.12.2012. godine, ne može donijeti drugačija odluka (od odluke kojom je Gradonačelnik zahtjev odbio) zbog činjenice „da on u vrijeme kada je podnio zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa nije mogao da shvati značaj svog djela, niti da upravlja svojim postupcima s obzirom da je bolovao od disocijativnog poremećaja (F44) koji je kod njega prouzrokovao akutnu duševnu poremećenost (za koju činjenicu S.S. ima dokaz – nalaz vještaka medicinske struke) kao nove činjenice, koja daje takvo činjenično stanje da se primjenom člana 117 tačka b) Zakona o državnoj službi može drugačije riješiti konkretna upravna stvar u upravnom postupku koji je pokrenuo S.S., zahtjevom za sporazumni prekid radnog odnosa“ i kada, o obnovi upravnog postupka, rješava organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan tj. organ čije je rješenje konačno u predmetnoj upravnoj stvari.

Ovo stoga što kada je S.S. zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa sačinio 27.11.2017. godine i takav zahtjev potpisao, pa je zahtjev dostavljen Gradonačelniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da o njemu odluči onda je Gradonačelnik bio dužan samo utvrditi da li konkretnom zahtjevu, koji je jasno određen od podnosioca, može udovoljiti sa aspekta odredaba materijalnog prava.

Utvrđujući da se, prema članu 117 tačka b) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, zahtjev S.S. može prihvatiti Gradonačelnik je donio rješenje od 05.12.2012. godine, o prestanku radnog odnosa sporazumom (sa danom 10.12.2012. godine, kako je S.S. to zahtjevom tražio).

Kod navedenog u pitanju je pravni posao zaključen između tužitelja S.S. i Gradonačelnika (jer to sporazumni raskid radnog odnosa, odnosno ugovora o radu, jeste) za koji je moguće utvrđivati da je ništav ako nedostaje jedan ili više bitnih elemenata za njegov nastanak, odnosno ako S.S. u vrijeme zaključivanja nije bio sposoban za pravno valjano ugovaranje jer je bolovao od disocijativnog poremećaja i tada bio u stanju akutne duševne poremećenosti. Međutim, eventualno utvrđivanje ništavosti predmetnog pravnog posla moguće je samo u parničnom postupku, prema relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima a ne i u obnovi upravnog postupka kao vanrednom pravnom lijeku, primjenom člana 230 stav 1 Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji stav u konačnici prate i odluka – rješenje Gradonačelnika od 18.07.2018. godine i odluka - rješenje Apelacione komisije od 16.08.2018. godine i pobijana presuda.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 U 118791 19 Už od 27.09.2019. godine)



96.
Član 155. Zakona o obligacionim odnosima

ZAHTJEV KOJI GLASI NA ISPLATU ODREĐENOG NOVČANOG IZNOSA JE ZAHTJEV OBLIGACIONO-PRAVNE PRIRODE I O TAKVOM ZAHTJEVU JE NADLEŽAN DA ODLUČUJE SUD U PARNIČNOM POSTUPKU.

Iz obrazloženja:

„Tuženi u žalbi, kada se poziva na odredbe člana 6. i člana 7. Zakona o platama zaposlenih u organima uprave Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 14/06, 41/06 i 03/13 - u daljem tekstu Zakon o platama zaposlenih u organima uprave), ukazuje da sud nije nadležan svojom odlukom da mijenja platne razrede i podrazrede. Međutim, ni ova tvrdnja tuženog nije osnovana, obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za promjenom platnih razreda i podrazreda, već o građansko-pravnom zahtjevu tužiteljice koji glasi na isplatu određenog novčanog iznosa a koji zahtjev je obligaciono-pravne prirode i o takvom zahtjevu je nadležan da odlučuje sud u parničnom postupku.

Neosnovano tuženi u žalbi ukazuje da „niti jednom svojom radnjom ili propuštanjem nije povrijedio ili uskratio prava iz radnog odnosa tužiteljice“ i da zbog toga prvostepeni sud nije mogao primjenom odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima usvojiti tužbeni zahtjev jer tužiteljica nije dokazala „da postoji bilo kakva uzročno posljedična veza između propusta tuženog i prouzrokovane štete tužiteljici, niti u čemu se ta šteta ogleda“.

Naime, odredbom člana 1. Zakona o državnoj službi propisano je da se ovim zakonom propisuje radno-pravni status državnih službenika, javnih službenika i namještenika, zapošljavanje, stručno usavršavanje i obrazovanje, ocjenjivanje

službenika, odgovornost za povrede radnih dužnosti i za štete, zaštita na radu kao i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava i obaveza po osnovu rada službenika i namještenika, pa tužioci kao saradnici u nastavi- praktična nastava, u skladu sa definicijom javnog službenika iz odredbe člana 2. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi u organima uprave, su javni službenici, te im je kao javnim službenicima u skladu sa odredbom člana 6. stav 1. tačka b) i c) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, utvrđeno pravo na platu i druga materijalna prava, kao i pravo na jednako postupanje i jednake mogućnosti napredovanja i nagrađivanja u skladu sa rezultatima svog rada. Odredbom člana 1a Zakona o platama zaposlenih u organima uprave propisano je, između ostalog, da će se prilikom određivanja iznosa plata i drugih naknada zaposlenima u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine poštovati princip ista plata za isti ili sličan posao i da će u skladu sa tim principom zaposleni u organima uprave koji obavljaju iste ili slične poslove primati istu osnovnu platu.

Zakon o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama je, u odredbi člana 93. stav 3, propisao da praktičnu nastavu u srednjoj školi izvode nastavnici i saradnici u nastavi sa stručnom spremom utvrđenom nastavnim planom i programom. Aktima, koji regulišu poslove saradnika u nastavi- praktična nastava (nastavni plan i program i organizacioni plan), određeno je da su saradnici u nastavi javni službenici sa VŠS i VKV stručnom spremom i da imaju isti opis poslova i odgovornosti bez obzira na stručnu spremu (da su odgovorni za izvođenje praktične nastave, da se stručno usavršavaju i rade na inovacijama i uvođenju savremenih oblika i metoda rada, da rade u stručnim tijelima škole, da rade na pedagoškoj dokumentaciji i drugim stručnim poslovima, da su odgovorni za pravilno rukovanje i upotrebu strojeva i alata za izvođenje praktične obuke učenika...).

U konkretnom to znači da, u situaciji kada je aktima određeno da poslove saradnika u nastavi-praktična nastava mogu obavljati kako javni službenici sa VŠS tako i javni službenici sa VKV stručnom spremom i kada je tužiteljica zasnovala radni odnos na radnom mjestu saradnik u nastavi-praktična nastava sa VKV stručnom spremom, onda kao zaposlenik koji radi na tim poslovima sa VKV stručnom spremom ima pravo na jednaku zaradu, kao i saradnici sa VŠS.

Kod toga da je tužiteljica sa VKV stručnom spremom obavljala iste poslove i radne zadatke saradnika u nastavi - praktična nastava kao i saradnici sa VŠS-om (bez ikakvih primjedbi na njen rad) i jednako uspješno kao i saradnici sa VŠS-om a da je za svoj rad dobijala manju platu u odnosu na saradnike koji su obavljali iste radne zadatke sa VŠS, onda je takvim postupanjem tuženog (isplaćivanjem manjeg ličnog dohotka) povrijeđeno pravo tužiteljice na jednaku platu za jednak i jednako uspješno obavljen posao i prouzrokovana joj je šteta, koju štetu je tuženi dužan nadoknaditi tužiteljici.

Naime, ako je stručna sprema nastavnim planom i programom i organizacionim planom utvrđena alternativno za poslove saradnika u nastavi- praktična nastava, odnosno ako je određeno da su saradnici u nastavi javni službenici i sa VŠS i sa VKV stručnom spremom, zaposlenici koji rade na tim poslovima, iako nemaju istu stručnu spremu, imaju odnosno ostvaruju pravo na jednaku zaradu ako imaju istu radnu sposobnost i odgovornost i ako obavljaju isti rad (intelektualni ili fizički), a postojanje navedenih pretpostavki tuženi u ovom postupku nije osporavao i osporio.

S obzirom na navedeno zakonito je odlučio prvostepeni sud kada je, primjenom odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima obavezao tuženog da tužiteljici isplati razliku plata (iznos utvrđen putem vještaka ekonomske struke) za period od 01.10.2014. godine do 01.10.2017. godine i obavezao ga da joj za navedeni period uplati i pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko i zdravstveno osiguranje.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Rs 106543 18 Rsž od 31.08.2018. godine)



97.
Pravo na penziju policijskih službenika
Član 142. stav 1. tačka e) Zakona o policijskim službenicima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ZAKON O POLICIJSKIM SLUŽBENICIMA NE REGULIŠE PITANJE PENZIONISANJA, VEĆ INSTITUT PRESTANKA RADNOG ODNOSA POLICIJSKIH SLUŽBENIKA, DOK ENTITETSKI ZAKONI O PENZIJSKO I INVALIDSKOM OSIGURANJU PROPISUJU USLOVE POD KOJIM SE OSTVARUJE PRAVO NA PENZIJU.

Iz obrazloženja:

„S tim u vezi, potrebno je ukazati da za ovaj sud, jednako kao i za prvostepeni sud, nije sporno da je rješenje o prestanku radnog odnosa tužiocu od 18.03.2014. godine doneseno u skladu sa tada važećom odredbom člana 142. stav 1. tačka e) Zakona o policijskim službenicima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 41/07, 4/08, 36/09 i 60/10) koja je propisivala da radni odnos policijskog službenika prestaje kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža (tužilac je u tom trenutku imao 44 godine i 18 dana penzijskog staža), kao što nije sporno ni da tužilac protiv tog rješenja nije izjavio žalbu, pa je isto postalo konačno i pravosnažno.

Valja istaći da tužilac, suprotno tvrdnji tuženog iznesenoj u žalbi, nije penzionisan po sili Zakona o policijskim službenicima i to onda kada je ostvario zakonske preduslove za penzionisanje, jer Zakon o policijskim službenicima ne reguliše pitanje penzionisanja, već institut prestanka radnog odnosa policijskih službenika, dok entitetski Zakoni o penzijsko i invalidskom osiguranju propisuju uslove pod kojim se ostvaruje pravo na penziju.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Rs 102778 18 Rsž od 21.05.2018. godine)

STANARSKO PRAVO

98.
Stanarsko pravo – otkup stana
Član 7. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine

UKOLIKO U UPRAVNOM SPORU KOJI JE NASTAO ZBOG „ŠUTNJE ADMINISTRACIJE“ SUD UTVRDI DA JE TUŽBA OSNOVANA, NE MOŽE PRESUDOM U TOM POSTUPKU RIJEŠITI UPRAVNU STVAR KADA JE U POVODU ZAHTJEVA ZA OTKUP STANA PREDLAGAČIMA PRAVNA ZAŠTITA OSIGURANA U VANPARNIČNOM POSTUPKU, U KOJEM SUD DONOSI RJEŠENJE KOJE ZAMJENJUJE UGOVOR O OTKUPU STANA.

Iz obrazloženja:

„Ovaj sud, jednako kao i predlagači, drže da zaključak prvostepenog suda da je prijedlog preuranjen i odluka prvostepenog suda da zbog toga prijedlog odbaci, nisu pravilni i pored toga što je tačno da je odredbom člana 7. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano:

„Ako ured odbije zahtjev za otkup stana u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana, kupac može da podnese prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana“ (stav 3.), a „Izuzetno, rok za zaključenje ugovora za stan za koji, u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za otkup stana, nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde“ (stav 4.).

Znači, ukoliko Kancelarija za upravljanje javnom imovinom odbije zahtjev za otkup stana, da je zakonska obveza suda da u vanparničnom postupku donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o otkupu stana. Stoga se ovdje (kako je rečeno i u prethodnom rješenju ovog suda) postavlja pitanje ne samo svrsishodnosti da predlagači sklapanje ugovora o otkupu stana ishode u upravnom postupku, i to tek nakon što se pravosnažno okonča upravni spor zbog „šutnje administracije“,već i pitanje pravilnosti i zakonitosti zaključaka i odluke prvostepenog suda, obzirom da se
„šutnja administracije“ smatra kao da je zahtjev stranke odbijen, što u konkretnom
slučaju implicira da je Kancelarija za upravljanje javnom imovinom odbila zahtjev predlagača za otkup stana.

Naime, ukoliko u upravnom sporu koji je nastao zbog „šutnje administracije“ sud utvrdi da je tužba osnovana, ne može presudom u tom postupku riješiti upravnu stvar kada je u povodu zahtjeva za otkup stana predlagačima pravna zaštita osigurana u vanparničnom postupku, u kojem sud donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. A, kako se u tom slučaju (ako utvrdi da je tužba opravdana zbog „šutnje administracije“) ima uzeti da je zahtjev predlagača za otkup stana odbijen, sud bi u upravnom sporu morao tužbu uvažiti i naložiti tuženom upravnom organu da odluči o zahtjevu predlagača, što bi postupak, koji i onako dugo traje, dodatno i bez potrebe odugovlačio.

Prema tome, kako postupak u povodu zahtjeva predlagača neopravdano dugo traje računajući da je njihov pravni prednik zahtjev za otkup stana podnio

24.04.2003. godine, da su svi sporovi vezani za navedeni stan davno pravosnažno okončani, a da presudom ovog suda na koju se poziva organ uprave u dopisu prvostepenom sudu od 24.06.2016. godine nije utvrđena nikakva obveza predlagača u odnosu na P.V., da se obrazloženje presude ne izvršava već iznose razlozi zbog kojih je odlučeno kao u izreci i da Zakonom o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo nije propisana obveza kupca da obezbijedi nužni smještaj korisniku stana prije zaključenja ugovora o otkupu stana, već odredbom člana 7. preuzetog Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, broj 14/84, prečišćeni tekst) propisana je obveza tražitelja izvršenja da u postupku prinudnog iseljenja nositelja stanarskog prava (dakle, u izvršnom postupku) obezbijedi odgovarajući nužni smještaj nositelju stanarskog prava, pa su utoliko u pravu predlagači kada tvrde da su ispunili uvjete o kojima govori Kancelarija za upravljanje javnom imovinom u dopisu od 24.06.2016. godine i da nije bilo razloga da ne sklope ugovor o otkupu stana i da su stoga zatražili sudsku zaštitu, a budući da ovaj sud nema ovlasti u povodu stavljenog prijedloga otvarati raspravu i donositi odluku, radi čega je valjalo žalbu predlagača uvažiti i na osnovu odredbe člana 344. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine prvostepeno rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak, nalazeći da za sada nema razloga da postupak vodi drugi sudija.

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će, imajući u vidu napomene i primjedbe iznesene u ovom rješenju prvo ocijeniti da li su ispunjeni uvjeti da u vanparničnom postupku donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o otkupu stana, odnosno nakon što utvrdi da li je Kancelarija za upravljanje javnom imovinom u međuvremenu odlučila o zahtjevu predlagača za otkup stana i ukoliko to nije učinila postupiće kao da je zahtjev predlagača odbila, utvrdiće da li postoje činjenice bitne za otkup stana (koje se ocjenjuju u vrijeme zaključenja ugovora) i nakon toga donijeće pravilnu i zakonitu odluku u povodu stavljenog prijedloga za otkup stana.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 V 023580 18 Gž 2 od 15.01.2019. godine)

PARNIČNI POSTUPAK

99.
Izberiva mjesna nadležnost
Član 23. i 24. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

KADA JE NASTUPANJE ŠTETE TUŽITELJU, PO NAVODIMA TUŽBE, U UZROČNO-POSLJEDIČNOJ VEZI SA NEPOSTUPANJEM SLUŽBENOG LICA OPĆINSKOG SUDA LUKAVAC, ONDA SE EVENTUALNA ODGOVORNOST TUŽENOG TUZLANSKOG KANTONA NE MOŽE PROSUĐIVATI U SKLADU SA ZAKONSKIM PROPISIMA BRČKO DISTRIKTA BIH, PA SHODNO TOME NEMA MJESTA PRIMJENI PRAVILA O IZBERIVOJ MJESNOJ NADLEŽNOSTI UKAZIVANJEM TUŽITELJA DA MU JE ŠTETNA POSLJEDICA NASTUPILA U NJEGOVOM SJEDIŠTU.

Iz obrazloženja:

„Postupajući u ponovljenom postupku, nakon što je rješenjem drugostepenog suda od 05.06.2018. godine ukinuto prvostepeno rješenje od 02.02.2018. godine kojim se (rješenjem) prvostepeni sud oglasio mjesno nenadležnim za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, pobijanim rješenjem, a povodom prigovora tuženog o mjesnoj nenadležnosti, istaknutog u odgovoru na tužbu, zaprimljenog kod suda dana 31.07.2018. godine, prvostepeni sud se oglasio mjesno nenadležnim, primjenom odredbe člana 23. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. U razlozima pobijanog rješenja se navodi da je prvostepeni sud cijenio sadržaj tužbe, dokaze uz tužbu, pa zaključuje da je šteta tužitelju nastala i nanesena postupanjem Općinskog suda u L., dakle, na području općine L., te kako se i nekretnine po osnovu kojih tužitelj potražuje štetu nalaze na području iste općine, da se u konkretnom slučaju ne mogu se primijeniti odredbe člana 24. stav 1. Zakona o parničnom postupku, na osnovu koje odredbe je tužitelj zasnovao mjesnu nadležnost prvostepenog suda.

Prema stanju spisa tužitelj je dana 28.12.2017.godine prvostepenom sudu podnio tužbu protiv TK radi naknade štete, v.s. 111.450,00 KM. Tužbeni zahtjev sastoji se iz dva dijela, zahtjeva za utvrđenje da je nepravilnim radom i postupanjem zemljišnoknjižnog referenta Općinskog suda L., a koji se sastoji u tome što nije postupio po prijedlogu tužitelja za upis hipoteke na nekretninama (navedenim u prijedlogu) tužitelju nije isplaćen odobreni kredit. Tužitelj zbog toga nije mogao izgraditi poslovni objekat, za koji mu je izdata urbanistička saglasnost, te ga izdati u zakup zakupoprimcu po osnovu zaključenog ugovora između tužitelja i pravnog lica A.d.o.o.R., R.H., zbog čega trpi štetu, koju drugim dijelom tužbenog zahtjeva potražuje u visini izgubljene zakupnine u iznosu od po 111.435,00 KM mjesečno, počev od 31.08.2016. godine (član 59. Zakona o sudovima, član 154., 155. i 172. stav 1. i 190. Zakona o obligacionim odnosima).

Prema sadržaju tužbe, u vezi osnovanosti prvog dijela zahtjeva tužitelj se pozvao na odredbe Zakona o zemljišnim knjigama u BiH (sadržajno Zakona o zemljišnim knjigama u Federaciji BiH), te na odredbe Zakona o stvarnim pravima u

Federaciji BiH, odnosno odredbe Pravilnika o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima.

Nalogom Supervizora za Brčko od 04.08.2006. godine (koji su obavezujući u primjeni Brčko distrikta BiH) propisano je da zakoni Federacije BiH i Republike Srpske („entiteti“) prestaju da imaju pravno dejstvo u bilo kom dijelu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, što znači da se ne mogu primjenjivati. Obzirom da Brčko distrikt Bosne i Hercegovine ima uređen pravni sistem i sopstvene zakone u odnosu na sporna pravna pitanja, a povodom prvog zahtjeva iz tužbe, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 11/01) i Zakon o registru zemljišta i prava na zemljištu („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 11/01), navedeni zakonski propisi na koje tužba ukazuje ne mogu se primjenjivati radi utvrđivanja osnovanosti tog dijela zahtjeva.

Dakle, kako je nastupanje štete tužitelju po navodima tužbe u uzročno posljedičnoj vezi sa nepostupanjem službenog lica-zemljišnoknjižnog referata Općinskog suda L. čija se eventualna odgovornost ne može prosuditi u skladu zakonskih propisa Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, pravilno je postupio prvostepeni sud kada se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari primjenom odredbe člana 23. stav 1. Zakona o parničnom postupku i predmet ustupio nadležnom sudu (prema sjedištu tuženog).

Ovaj sud je cijenio i ostale žalbene razloge i navode koji se tiču izberive mjesne nadležnosti (član 24. stav 1. Zakona o parničnom postupku) ukazivanjem da je štetna posljedica nastupila u sjedištu tužitelja, ali ih posebno ne obrazlaže u obrazloženju ove odluke (član 340. Zakona o parničnom postupku) cijeneći, obzirom na prethodno istaknuto da ne utiču na pravilnost pobijanog rješenja.”

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 108222 19 Gž 2 od 22.07.2019. godine)



100.
Troškovi privremenog zastupnika
Član 45. i član 132. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

TUŽITELJ JE DUŽAN NAKNADITI TROŠKOVE PARNIČNOG POSTUPKA PRIVREMENOM ZASTUPNIKU KOJI SU NASTALI U VEZI SA ZASTUPANJEM TUŽENOG.

Iz obrazloženja:

„Naime, saglasno članu 45 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine prvostepeni sud je O. R., tuženom u ovom parničnom postupku (izvršeniku u izvršnom postupku, koji je prethodio ovom parničnom postupku) postavio privremenog zastupnika u osobi L. M. advokata iz Brčkog a po prijedlogu tužitelja (po punomoćniku M. O. podneskom od 19.09.2011. godine tužitelj je predložio da se R. Lj. i O. R., kao izvršenicima u postupku Osnovnog suda Brčko

distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 015979 09 I, postavi privremeni zastupnik u osobi advokata L. M.) pa je L. M., kao privremeni zastupnik tuženog O. R., u parničnom postupku (koji je proizašao iz izvršnog postupka), koji je okončan pravosnažnom presudom (presudom Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 015979 17 Gž odbijene su žalbe L. S. i O. R. i presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 015979 16 P od 31.10.2016. godine potvrđena je u dosuđujućem dijelu) preduzimao parnične radnje do okončanja postupka.

Kod takvog stanja stvari privremeni zastupnik L. M. ima pravo na naknadu troškova u vezi sa zastupanjem tuženog O. R. (čije je boravište nepoznato), koje troškove je dužan nadoknaditi tužitelj koji je postavljanje privremenog zastupnika tuženom predložio i privremeni zastupnik postavljen je u njegovom interesu i kod toga da privremeni zastupnik nije dužan umanjiti svoju imovinu u vršenju te dužnosti.

Prvostepeni sud je o zahtjevu za naknadu troškova privremenog zastupnika odlučio pobijanim rješenjem, pozivanjem na odredbu člana 132 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (o zahtjevu inače odlučuje sud koji je privremenog zastupnika odredio), koji zahtjev je privremeni zastupnik (prema podacima spisa predmeta odnosno prema zapisniku sa ročišta za glavnu raspravu od 31.10.2016. godine) postavio prije nego je glavna rasprava u ovom sporu zaključena, a tužitelj ostvarenje ovog izdatka prema tuženima (nakon izjašnjenja privremenog zastupnika) nije traži (kao dio svojih ukupnih parničnih troškova srazmjerno uspjehu u sporu).

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 015979 17 Gž 2 od 15.01.2018. godine)

101.
Privremeni zastupnik za prijem pismena
Član 106. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

SUD NE MOŽE ODRŽATI NA DUŽNOSTI PRIVREMENOG ZASTUPNIKA ZA PRIJEM PISMENA OSOBU KOJA NIJE SUGLASNA S IMENOVANJEM, ODNOSNO KOJA JE ISKAZALA PROTIVLJENJE IMENOVANJU.

Iz obrazloženja:

„Kroz istaknute žalbene razloge, privremeni zastupnik za prijem pismena Š.I., advokat iz B. prije svega pobija rješenje kojim je postavljen za privremenog zastupnika za prijem pismena tuženoj V.R. (izlaže sve što je prethodilo donošenju pobijanog rješenja, tj. sva obraćanja prvostepenom sudu) i tvrdi, pozivajući se na sudsku praksu, da ga prvostepeni sud bez njegova pristanka i bez predujmljenih troškova nije mogao postaviti za privremenog zastupnika za prijem pismena, dok ocjenu i zaključak prvostepenog suda iznesen u prvostepenom rješenju smatra restriktivnim i proizvoljnim pravnim tumačenjem (da to znači da „advokati trebaju

potpuno besplatno gubiti vrijeme i ... plaćati poštarine, usluge telefona ...“), a da je
„za svaku obavljenu radnju tražio minimalne iznose u skladu sa važećom AT F BiH“.

Prije svega, prema odredbi člana 106. Zakona o parničnom postupku, kada se stranka nalazi u inozemstvu, a nema punomoćnika u Distriktu, prvostepeni sud će je pozvati da u primjerenom roku postavi punomoćnika za prijem pismena u Distriktu uz upozorenje da će u protivnom na njen trošak postaviti privremenog zastupnika za prijem pismena.

Dakle, prema pomenutoj odredbi člana 106. Zakona o parničnom postupku, pošto tužena V.R. nije u ostavljenom roku postavila punomoćnika za prijem pismena, a upozorena je na posljedice nepostupanja (istina nije upozorena da će joj privremenog zastupnika za prijem pismena u Distriktu postaviti na njen trošak), prvostepeni sud je bio dužan postaviti joj privremenog zastupnika za prijem pismena u Distriktu (sve u cilju ubrzanja dostavljanja i izbjegavanja teškoća u dostavljanju u inozemstvu).

Pri tome, prvostepeni sud je bio slobodan odrediti osobu koja će za tuženu
V.R. vršiti dužnost privremenog zastupnika za prijem pismena.

S druge strane, kada je žalitelj izrazio nesuglasnost s imenovanjem za privremenog zastupnika za prijem pismena, prvostepeni sud je, uz uvažavanje prihvaćene sudske prakse, bio dužan razriješiti žalitelja (Š.I., advokata iz B.) te dužnosti.

Naime, sudska praksa je izgradila stav, kojeg podržava i ovaj sud, da sud ne može postaviti i održati na dužnosti privremenog zastupnika za prijem pismena osobu koja nije suglasna s imenovanjem, odnosno koja je iskazala protivljenje imenovanju.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 107411 18 Gž od 11.01.2019. godine)



102.
Utvrđivanje adrese
Član 108. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

SUD ĆE OD NADLEŽNOG ORGANA DISTRIKTA ILI NA DRUGI NAČIN POKUŠATI SAZNATI ADRESU TUŽENOG SAMO AKO JE TUŽITELJ PRIJE TOGA DOKAZAO DA SE U TOM CILJU OBRAĆAO NADLEŽNIM ORGANIMA, ALI BEZ USPJEHA ILI DA JE SA TIM ZAHTJEVOM ODBIJEN.

Iz obrazloženja:

„Naime, 0dredbom člana 108. Zakona o parničnom postupku jeste propisano da će sud, ako stranka ne može sama saznati adresu lica kome pismeno treba dostaviti, nastojati od nadležnog organa Distrikta ili na drugi način dobiti potrebne podatke. Međutim, primjena ove odredbe dolazi u obzir samo onda kada tužitelj učini

sve da sazna adresu lica kome se pismeno treba dostaviti, odnosno da bi sud postupio u skladu sa navedenom odredbom, tužitelj je bio dužni dostaviti dokaz da su se u tom cilju obraćao nadležnim organima, ali bez uspjeha ili da je sa tim zahtjevom odbijen. Kako tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao niti jednom radnjom da je pokušao da sazna tačnu adresu tuženog na bilo koji način, odnosno kako je izostao bilo kakav pokušaj tužitelja da sam sazna adresu (a ni u žalbi ne tvrdi da organi koji mogu saznati adresu tuženog odbijaju da komuniciraju sa njim), onda prvostepeni sud nije imao obavezu da postupi prema članu 108. Zakona o parničnom postupku, te je pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Mal 106466 18 Gž od 31.01.2018. godine)

103.
Teret dokazivanja
Član 215. i 236. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

SAMO PORICANJE ČINJENIČNIH NAVODA NE UTIČE NA TERET DOKAZIVANJA, OBZIROM DA RASPRAVNO NAČELO ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU BRČKO DISTRIKTA BiH NALAŽE DA STRANKE IZNOSE ČINJENICE, PREDLAŽU I IZVODE DOKAZE (TOKOM POSTUPKA), A SVE SUKLADNO ODREDBAMA ČLANA 215. I 236. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU BRČKO DISTRIKTA BiH.

Iz obrazloženja:

„Stoga, kada je u toku postupka pred prvostepenim sudom za dokaz osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelj izveo dokaze, dok tuženi osim što je u odgovoru na tužbu izrazio protivljenje tužbenom zahtjevu, navodom da se „u cijelosti protivi navodima iz tužbe i u cijelosti osporava postavljeni tužbeni zahtjev“, i da će
„sve dokaze dostaviti na pripremnom ročištu“, a da u prilog tome, tokom (parničnog) postupka, nije izveo niti jedan dokaz (tuženi tek sada u žalbi iznosi određene tvrdnje i prilaže određene dokaze), u takvoj procesnoj situaciji prvostepeni sud nije niti mogao izvesti zaključak da je neosnovan tužbeni zahtjev, a sukladno tome donijeti drugačiju odluku (odbiti tužbeni zahtjev). Jer, tuženi ničim nije dokazao da je njegovo protivljenje tužbenom zahtjevu osnovano, a kod pravila o teretu dokazivanja, nedokazanost ide na štetu onog koji nešto dokazuje, odnosno osporava. Samo poricanje činjeničnih navoda tužitelja (jedino što je tuženi učinio u datom odgovoru na tužbu) ne utiče na teret dokazivanja, obzirom da raspravno načelo u našem pravu kao osnovno načelo parničnog postupka nalaže da stranke iznose činjenice, predlažu i izvode dokaze (tokom postupka), a sve sukladno odredbama člana 215. i člana 236. Zakona o parničnom postupku.

Dakle, pošto tuženi radi utvrđivanja činjenice da dug ne postoji nije predložio niti jedan dokaz, odnosno pobio dokaze tužitelja kojim je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud tu činjenicu (tvrdnju tuženog da dug ne postoji) nije mogao uzeti utvrđenom, jer sam ne može određivati i izvoditi dokaze u tom pravcu. A, pravilo o teretu dokazivanja iz odredbe člana 239. Zakona o parničnom postupku obvezuje sud da uzme nedokazanom tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist nije predložila i izvela relevantne dokaze. Pa,

obzirom da je tužitelj predloženim i izvedenim dokazima dokazao da dug tuženog postoji (da mu je tuženi dužan platiti dug u iznosu od 261.000,00 KM), opravdava ocjenu i zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva i o ovlastima tužitelja od tuženog zahtijevati isplatu dugovanog iznosa, a obvezi tuženog taj iznos platiti tužitelju (odredba člana 262. Zakona o obligacionim odnosima na koju se pozvao prvostepeni sud).”

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 108879 19 Gž od 04.10.2019. godine)



104.
Žalba protiv naloga (opomene) za plaćanje sudske takse
Članovi 288., 312. i 342. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14) i članovi 37. i 40. Zakona o sudskim taksama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ŽALBA PROTIV NALOGA (OPOMENE) ZA PLAĆANJE TAKSE NA ŽALBU JE NEDOPUŠTENA.

Iz obrazloženja:

„Naime, utvrđujući postojanje pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti žalbe koju je tuženi izjavio protiv naloga (opomene) prvostepenog suda od 26.07.2017. godine ovaj sud je našao da je žalba tuženog nedopuštena.

Ovo stoga što Zakon o parničnom postupku propisuje da se žalba može izjaviti protiv onih odluka prvostepenog suda donesenih u obliku presude ili rješenja (odredba člana 288. stav 1. u vezi sa odredbom člana 312. stav 1. i člana 342.), a kako je tuženi izjavio žalbu protiv naloga (opomene) za plaćanje takse na žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude, te kako ni Zakon o sudskim taksama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 5/01, 12/02 i 23/03-u daljem tekstu Zakon o sudskim taksama), ne sadrži niti jednu odredbu kojom bi bilo propisano da protiv poslatog mu naloga (opomene) za plaćanje sudske takse (odredba člana 37. u vezi sa članom 40. Zakona o sudskim taksama) takseni obaveznik (tuženi) može izjaviti žalbu, onda je i konkretna žalba tuženog nedopuštena, zbog čega se kao takva ima odbaciti.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 091828 17 Gž 2 od 23.04.2018. godine)



105.
Ocjena prigovora
Član 300. stav 4. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

OBAVEZA PRVOSTEPENOG SUDA JE DA CIJENI ISTAKNUTI PRIGOVOR PODIJELJENE ODGOVORNOSTI I DA U OBRAZLOŽENJU SVOJE PRESUDE DÂ

VALJANE I JASNE RAZLOGE ZA SVOJ ZAKLJUČAK O OSNOVANOSTI TUŽBENOG ZAHTJEVA TUŽIOCA U ODNOSU NA ISTAKNUTI PRIGOVOR, ZASNOVAN NA UTVRĐENIM ČINJENICAMA I PROVEDENIM DOKAZIMA.

Iz obrazloženja:

„Naime, tuženi žalbenim navodima osnovano ukazuje da je prvostepeni sud propustio obrazložiti prigovor tuženog da je tužilac držao kuniće u užem urbanom području Brčkog gdje je prema odredbi člana 236. Zakona o komunalnim djelatnostima zabranjeno držanje životinja.

Iako je tuženi u prvostepenom postupku osporio tužbeni zahtjev tužioca navodima da je zabranjeno držanje životinja u užem gradskom području Brčkog, a na kojem istrajava i u žalbi, prvostepeni sud je propustio da cijeni osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na istaknuti prigovor. Prvostepeni sud je bio dužan da na adekvatan način obrazloži navedeni prigovor tuženog, te da u obrazloženju presude navede jasne razloge zbog kojih smatra da je tužilac imao pravo držati životinje u tom dijelu grada (M. P. broj 34), pa kako je u obrazloženju presude izostala ocjena istaknutog prigovora, prvostepeni sud nije utvrđivao ni eventualno postojanje podijeljene odgovornosti i doprinosa tužioca u nastanku štete prema odredbama člana 192. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je učinjena povreda postupka iz člana 300. stav 4. Zakona o parničnom postupku (na koju povredu tuženi žalbenim navodima u suštini i ukazuje).

S obzirom da Apelacioni sud ne može u ovoj fazi postupka dati ocjenu istaknutog prigovora tuženog, obaveza prvostepenog suda je da cijeni istaknuti prigovor i da u obrazloženju svoje presude da valjane i jasne razloge za svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca u odnosu na istaknuti prigovor, zasnovan na utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima, odnosno da utvrdi da li je tužilac držao kuniće u užem urbanom području Brčkog gdje je prema odredbama člana 236. Zakona o komunalnim djelatnostima zabranjeno držanje životinja i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja da utvrdi eventualni doprinos tužioca u nastanku štete.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Mal 104412 18 Gž od 29.03.2018. godine)



106.
Izuzetna revizija
Član 346. stav 3. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

REVIZIJA (REDOVNA I IZUZETNA) PROTIV ODLUKE O ZAKONSKOJ ZATEZNOJ KAMATI KAO SPOREDNOM POTRAŽIVANJU NIJE DOZVOLJENA ZBOG AKCESORNOG KARAKTERA NAVEDENOG POTRAŽIVANJA.

Iz obrazloženja:

„Tužilac (revident) blagovremeno izjavljenom revizijom pobija presudu žalbenog vijeća ovog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužioca za isplatu zakonske

zatezne kamate na iznos (glavnog potraživanja) od 89.236,54 KM za period od 21.10.2014. godine, pa do 19.04.2017. godine (koja za taj period iznosi 26.650,34 KM), iako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, tužilac traži da sud dozvoli reviziju, jer bi odlučivanje po reviziji, kako je naveo, bilo od značaja za primjenu prava i drugim slučajevima (član 346. stav 3. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine).

Ispitujući dozvoljenost revizije, revizijsko vijeće ovog suda je odlučilo kao u izreci rješenja iz slijedećih razloga:

Revizijom izjavljenom protiv drugostepene presude revident (tužilac) pobija samo odluku o dosudi zakonske zatezne kamate sadržanu u toj presudi kao akcesornom (sporednom) potraživanju u ovom sporu, a stav je ovog suda da redovna revizija protiv odluke o zakonskoj zateznoj kamati kao sporednom potraživanju nije dozvoljena zbog akcesornog karaktera navedenog potraživanja, koje se, prema odredbi člana 65. stav 3. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ne uzima u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, pa se revizija u tom slučaju odbacuje kao nedozvoljena.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 090389 18 Rev od 24.04.2019. godine)



107.
Revizija
Član 349. u vezi sa članom 356. i članom 357. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

REVIZIJA KOJA JE IZJAVLJENA ZBOG POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENOG ČINJENIČNOG STANJA SE NE ODBACUJE, VEĆ ODBIJA.

Iz obrazloženja:

„Odredbom člana 349 stav 1 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine su dati razlozi za podnošenje revizije povodom postupka pred drugostepenim sudom i propisano je da se revizija može izjaviti zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 318 ovog zakona koja je učinjena pred Apelacionim sudom, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena pred Apelacionim sudom.

Prema stavu 2 člana 349 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Odredbom člana 356 stav 2 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, međutim, taksativno su navedeni slučajevi u kojima je revizija nedozvoljena: ako je reviziju izjavilo lice koje nije ovlašteno na podnošenje revizije ili lice koje je odustalo od revizije; ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije; ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu

ne može izjaviti, pa su uslovi za odbacivanje ovog pravnog lijeka ograničeni time što su važećim procesnim zakonom izričito propisani.

Prema navedenom ne smatra se nedozvoljenom revizija koja je izjavljena iz razloga zbog koga se revizija ne može izjaviti, odnosno koja je izjavljena „zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“ nego, u tom slučaju valja donijeti meritornu odluku i reviziju odbiti kao neosnovanu.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 063885 17 Rev od 18.01.2018. godine)

108.
Revizija
Član 350. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

REVIDENT, UKOLIKO POBIJA ODLUKU DRUGOSTEPENOG SUDA ZBOG POGREŠNE PRIMJENE MATERIJALNOG PRAVA, JEDNAKO KAO I KAD POBIJA DRUGOSTEPENU PRESUDU ZBOG POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA, DUŽAN JE NAVESTI KOJU ODREDBU MATERIJALNOG PRAVA DRUGOSTEPENI SUD NIJE PRIMIJENIO, ILI KOJU JE I ZAŠTO NEPRAVILNO PRIMIJENIO I KAKO JE TO UTICALO NA ZAKONITOST I PRAVILNOST ODLUKE.

Iz obrazloženja:

„Revizijom, kako je sam odredio, tuženi osporava pobijanu presudu zbog povrede odredbe člana 300., odnosno stava 4. člana 300. Zakona o parničnom postupku, kojim se određuje oblik i sadržaj presude (da pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. A, u reviziji, osim što tvrdi da drugostepeni sud „samo konstatuje da su za usvajanje tužbenog i odbijanje protivtužbenog zahtjeva dovoljni razlozi navedeni u prvostepenoj presudi“ i da obrazloženje drugostepene presude nije u skladu sa njenom izrekom“ i da „nije sačinjena u skladu“ sa odredbom člana 300. stav 4. Zakona o parničnom postupku (kojim je određeno da je zadatak obrazloženja presude da obavijesti o subjektivnim i objektivnim elementima spora i objasni koji su to razlozi činjenične i pravne naravi zbog kojih je sud donio odluku sadržanu u izreci presude, opaska ovog suda), drugih razloga nema, dok je ostali dio revizije kako u pogledu razloga, tako i u pogledu navoda COPY PASTE žalbe koju je izjavio protiv prvostepene presude i na koje mu je drugostepeni sud pravilno odgovorio.

Iz sadržaja revizije, dakle, razvidno je da je sam tuženi odredio da, osim što drugostepenu presudu pobija zbog povrede odredbe člana 300. Zakona o parničnom postupku (o neutemeljenosti takvih navoda, reviziono vijeće se već odredilo gore rečenim o obliku i sadržaju drugostepene presude u cjelini, a posebno o sadržaju obrazloženja drugostepene presude) pobija i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako je ovlast revizionog vijeća u ispitivanju drugostepene presude propisana odredbom člana 350. Zakona o parničnom postupku puno uža od ovlasti žalbenog

vijeća, reviziono vijeće ispitalo je drugostepenu presudu u granicama razloga i navoda navedenih u reviziji, poštujući činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te imajući na umu da je revizioni razlog konkretni procesnopravni i materijalnopravni navod (podrazumijeva se obveza revidenta iznijeti konkretne povrede materijalnog ili procesnog prava počinjene pred drugostepenim sudom, obzirom da o eventualnim procesnim povredama na koje ne pazi po službenoj dužnosti reviziono vijeće smije voditi računa samo ako su počinjene pred drugostepenim sudom i ako se revident na njih izričito poziva). Naime, i pored toga što na pravilnu primjenu materijalnog prava reviziono vijeće pazi po službenoj dužnosti, revident ukoliko pobija odluku drugostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jednako kao i kad pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, dužan je navesti koju odredbu materijalnog prava drugostepeni sud nije primjenio, ili koju je i zašto nepravilno primjenio i kako je to uticalo na zakonitost i pravilnost odluke.”

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Ps 003460 17 Rev od 09.11.2018. godine)



109.
Smetanje posjeda i troškovi postupka
Član 406. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 8/09, 52/10 i 27/14)

ROK ZA PRINUDNO IZVRŠENJE PROPISAN ODREDBOM ČLANA 406. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU BRČKO DISTRIKTA BiH ODNOSI SE SAMO NA IZVRŠENJE ODREĐENE RADNJE ZBOG SMETANJA POSJEDA, ALI NE I NA IZVRŠENJE RADI NAPLATE TROŠKOVA PARNIČNOG POSTUPKA, OBZIROM DA SE NAPLATOM TROŠKOVA PARNIČNOG POSTUPKA NE OSTVARUJE POSESORNA ZAŠTITA, KOJA, ZA RAZLIKU OD PETITORNE, SVOJE OPRAVDANJE IMA SAMO AKO SE OSTVARUJE U JEDNOM RELATIVNO KRATKOM ROKU.

Iz obrazloženja:

„Naime, odredbom člana 406. Zakona o parničnom postupku, a koja se u skladu sa odredbom člana 23. stav 1. Zakona o izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuje u izvršnom postupku, propisano je da tužilac gubi pravo da u izvršnom postupku zahtijeva izvršenje rješenja kojim se tuženom po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao izvršenje u roku od 60 dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje, dok je odredbom člana 229. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da ako je na osnovu izvršne isprave, donesene u postupku zbog smetanja posjeda, izvršenje provedeno, ili je izvršenik dobrovoljno ispunio svoju obaveza, pa poslije toga ponovo učini smetanje posjeda, koje se u biti ne razlikuje od prijašnjeg, sud će na prijedlog tražioca izvršenja, na osnovu iste izvršne isprave, ako je njom zabranjeno takvo buduće ponašanje, donijeti novo rješenje o izvršenju radi uspostave prijašnjeg stanja, ako je to potrebno i zaprijetiti izvršeniku izricanjem novčane kazne ako ponovno počini smetanje posjeda, te da se u tom slučaju na odgovarajući način primjenjuju odredbe članova 226. i 227. ovog zakon, dok je stavom 2. istog člana Zakona o izvršnom postupku propisano da prijedlog za izvršenje iz stava 1. ovog člana tražilac

izvršenja može podnijeti u roku od trideset (30) dana od dana saznanja za ponovno smetanje posjeda, a najkasnije u roku od jedne (1) godine dana nakon ponovljenog smetanja.

Kako primjeni odredbe člana 229. stav 1. Zakona o izvršnom postupku ima mjesta samo onda kada izvršeniku ispuni svoju obavezu određenu izvršnom ispravom (dobrovoljno ili u postupku provođenja izvršenja), pa ponovo učini smetanje posjeda koje se suštinski ne razlikuje od pređašnjeg, a kako izvršenik u konkretnom slučaju nije postupio po izvršnoj ispravi na osnovu koje je pokrenuto izvršenje, odnosno nije dobrovoljno ispunio svoju obavezu, a u vezi sa tim izvršenje nije provedeno (kako mu je tom ispravom to naloženo u roku od 48 sati), te kako tražilac izvršenja (nakon što izvršenik u roku od 48 sati nije dobrovoljno ispunio svoju obavezu, a tražilac izvršenja dana 28.11.2013. godine zaprimio rješenje ovog suda kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje na osnovu kojeg je pokrenut izvršni postupak) u ostavljenom roku od 60 dana kako je to propisano odredbom člana 406. Zakona o parničnom postupku nije u izvršnom postupku zahtijevao izvršenje (prijedlog za izvršenje podnesen dana 26.08.2014), odnosno prijedlog za dozvolu izvršenja podnio nakon proteka navedenog roka od 60 dana, onda navodi iz žalbe tražioca izvršenja da je
„prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 406. Zakona o parničnom postupku, odnosno da je trebao primijeniti odredbu člana 229. Zakona o izvršnom postupku“, nisu osnovani.

Međutim, osnovano tražilac izvršenja žalbom ukazuje da prvostepeni sud pobijanim rješenjem nije mogao postupak izvršenja obustaviti, ukinuti sve provedene radnje i prijedlog za dozvolu izvršenja odbaciti kao neblagovremen u odnosu na novčano potraživanje tražioca izvršenja (troškove parničnog postupka) iz izvršne isprave na osnovu koje je pokrenuto izvršenje, odnosno u odnosu na potraživanje troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 KM. Naime, rok za prinudno izvršenje propisan odredbom člana 406. Zakona o parničnom postupku odnosi se samo na izvršenje određene radnje zbog smetanja posjeda, ali ne i na izvršenje radi naplate troškova parničnog postupku, obzirom da se naplatom troškova parničnog postupka ne ostvaruje posesorna zaštita, koja, za razliku od petitorne, svoje opravdanje ima samo ako se ostvaruje u jednom relativno kratkom roku, kako je to i određeno odredbom člana 406. Zakona o parničnom postupku, pa imajući u vidu navedeno pravo na prinudno izvršenje troškova parničnog postupka, a u skladu sa odredbom člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 – u daljem tekstu Zakon o obligacionim odnosima) kojom je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti, tražilac izvršenja može ostvariti u navedenom roku od deset godina koji je propisan odredbom člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, prvostepeni sud nije mogao primjenom roka iz odredbe člana 406. Zakona o parničnom postupku, postupak izvršenja obustaviti, ukinuti sve provedene radnje i prijedlog za dozvolu izvršenja odbaciti kao neblagovremen, u odnosu na troškove parničnog postupka (novčano potraživanje) u iznosu od 1.500,00 KM, a koji potiču iz izvršne isprave na osnovu koje je podnesen prijedlog za dozvolu izvršenja.

Takođe, kako je odredbom člana 18. stav 4. Zakona o izvršnom postupku propisano da je izvršenik dužan tražiocu izvršenja nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za izvršenje, a kako je u konkretnom slučaju izvršni postupak iniciran i

prouzrokovan od strane izvršenika, obzirom da isti u ostavljenom roku nije izvršio radnju određenu izvršnom ispravom, niti je u ostavljenom roku tužiocu (ovdje tražiocu izvršenja) platio troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 KM, po ocjeni ovog suda, izvršenik je dužan tražiocu izvršenja nadoknaditi i troškove žalbenog postupka u iznosu od 150,00 KM."

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 I 080995 18 Gž od 25.05.2018. godine)


Advokatska kancelarija
Advokat
Prnjavorac
weight
"Naša zaštita nije u našem oružju, niti u nauci, niti u sakrivanju.
Naša zaštita je u pravu i zakonima" Albert Einstein

Advokat
Smjerovi
Tarifa
Zakoni
Sudska praksa
Kontakt

Sudska praksa Brcko distrikt BiH
Sudska praksa Brcko distrikt Bosne i Hercegovine 1/2


KRIVIČNO PRAVO

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO


Lažna isprava
Član 2. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ZA OCJENU DA LI JE ISPRAVA LAŽNA JEDINO JE BITNO UTVRDITI DA LI JE ISTU IZDALA OSOBA KOJA JE NA NJOJ NAZNAČENA KAO NJEN IZDAVALAC.

Iz obrazloženja:

„Nadalje, prema navodima žalbe, optuženi je u izvršnom postupku od izvršenika A.S. naplatio novčani iznos od 700,00 KM, na osnovu spornog računa u kojem su bili navedeni i radovi koji nisu bili izvršeni od strane preduzeća Z.T.B., koje je angažovao optuženi. Iz navedenog proizilazi stav Tužilaštva da je optuženi upotrijebio račun u kojem su bili navedeni neistiniti podaci, odnosno ispravu čija sadržina nije istinita. S tim u vezi, Tužilaštvo se u žalbi pravilno poziva na praksu Vrhovnog suda Federacije BiH, prema kojoj za postojanje lažne isprave nije bitno da li je sadržaj isprave istinit ili ne, već je bitno da li isprava potiče od onoga ko je na njoj označen kao njen izdavalac. Međutim, upravo ta sudska praksa ne ide u prilog tvrdnjama Tužilaštva, jer sve i da je optuženi bio svjestan da u izvršnom postupku upotrebljava račun u kojem su bili navedeni neistiniti podaci, opet time ne bi ostvario obilježja bića krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Ovo iz razloga što sporni račun nema obilježja lažne isprave, budući da je svjedok M.A. na glavnom pretresu izjavio da je on potpisao i pečatom ovjerio taj račun, što znači da isti potiče od one osobe koja je na računu označena kao njegov izdavalac.

Iz istih razloga su neosnovani i žalbeni navodi Tužilaštva da je optuženi bio svjestan činjenice da sporni račun nije platio, jer okolnost da li je račun plaćen ili ne, nije od značaja za ocjenu da li isti predstavlja lažnu ispravu. Kako je to naprijed navedeno, za ocjenu da li je isprava lažna jedino je bitno utvrditi da li je istu izdala osoba koja je na njoj naznačena kao njen izdavalac, a u ovom slučaju potpisnik računa – svjedok M.A. je potvrdio da je izdao predmetni račun. Tužilaštvo u žalbi insistira na činjenici da je optuženi tokom izvršnog postupka Osnovnom sudu Brčko distrikta BiH dostavio navedeni račun koji nije platio i koji sadrži stavke, odnosno poslove koje preduzeće Z.T.B. nije izvelo. Čak i da je Tužilaštvo dokazalo navedene okolnosti, optuženi tim radnjama ne bi ostvario obilježja bića krivičnog djela Falsifikovanja isprave, jer kako je to navedeno, sporni račun se ne može smatrati lažnom ispravom, iako nije plaćen od strane optuženog. Pozivajući se na praksu Vrhovnog suda Federacije BiH koja se odnosi na pojam lažne isprave, Tužilaštvo u žalbi zapravo potvrđuje da predmetni račun nije lažna isprava, s obzirom da nije sporno da isti potiče od osobe koji je na računu označen kao njegov izdavalac.

U konačnom, Tužilaštvo u žalbi navodi da je sporni račun storniran Knjižnom obavijesti (dokaz Tužilaštva D-10) i da je storniranjem račun automatski postao lažna isprava, jer se od tog momenta potpisnik računa više ne može smatrati njegovim izdavaocem. Međutim, takav stav Tužilaštva ne dijeli ovaj sud, iz razloga što storniranje računa ima samo ekonomsko-finansijski smisao, tj. od značaja je za

finansijske odnose između optuženog kao naručioca posla i preduzeća Z.T.B. kao izvođača radova i time se ne negira da je navedeno preduzeće, odnosno M.A. izdavalac tog računa, kako to Tužilaštvo pogrešno smatra. Ovo iz razloga što je M.A. na glavnom pretresu potvrdio da je on potpisao i izdao račun optuženom, a u pomenutoj Knjižnoj obavijesti je navedeno da se „u cijelosti stornira iznos od 700,00 KM“ na predmetnom računu. Zbog toga je neprihvatljiv stav Tužilaštva da je sporni račun storniranjem automatski postao lažan, jer svjedok M.A. storniranjem računa nije izgubio svojstvo potpisnika i izdavaoca računa.

Ovaj sud posebno ukazuje da je Tužilaštvo optuženom stavilo na teret da je upotrijebio sporni račun kao tražilac izvršenja u izvršnom postupku protiv izvršenika A.S., znajući da je isti storniran knjižnom obavijesti. Međutim, kako je to prvostepeni sud pravilno utvrdio, Tužilaštvo nije dokazalo da je optuženi znao da je M.A. stornirao sporni račun prije nego što ga je optuženi upotrijebio u izvršnom postupku pred Osnovnim sudom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Iz dokaza izvedenih na prijedlog Tužilaštva ne proizilazi da je optuženi upoznat sa storniranjem računa, bilo usmeno od strane M.A., bilo pismeno, odnosno da je navedena Knjižna obavijest dostavljena optuženom.”

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 074689 19 Kž od 12.09.2019. godine)



2.
Imovinskopravna korist i šteta

U KRIVIČNOPRAVNOM SMISLU POJMOVI ŠTETA I KORIST SU UZAJAMNO POVEZANI, BUDUĆI DA IZNOS KOJI ZA OPTUŽENOG PREDSTAVLJA KORIST, ZA OŠTEĆENOG ISTOVREMENO PREDSTAVLJA ŠTETU.

Iz obrazloženja:

„Tužilaštvo u žalbi dalje navodi da, za razliku od utvrđenja prvostepenog suda, ne postoji kontradiktornost između oblika štete koja se ogleda u vrijednosti materijala i postavljanja termoizolacije sa završnom demit fasadom i visine koristi koje je optuženo pravno lice navodno pribavilo neizvođenjem fasadnih radova koji su predviđeni Glavnim projektom, jer prema navodima Tužilaštva, iznos štete i koristi ne mora biti identičan. U vezi sa navedenim žalbenim prigovorima, valja ukazati da je optuženima stavljeno na teret da su, radnjama opisanim u izreci presude, preduzeću
„G.P.“ pribavili imovinsku korist od 7.076,97 KM, koliko iznosi u novčanom obliku izražena manja vrijednost troškova izgradnje i utroška materijala izvedenih fasadnih zidova na objektu, u odnosu na one čija je ugradnja bila predviđena Glavnim projektom, dok su istovremeno stanarima zgrade prouzrokovali materijalnu štetu i u iznosu od 61.252,80 KM, koliko iznosi vrijednost neutrošenog materijala i neizvršenog postavljanja termoizolacije na navedenom objektu, a čija ugradnja je bila predviđena Glavnim projektom.

Dakle, s obzirom da se prema činjeničnim navodima optužnice, korist koju je optuženo pravno lice navodno pribavilo ogleda u novčanom iznosu koji je pravno lice postiglo neizvođenjem projektovanih fasadnih radova, odnosno u uštedi troškova izgradnje i materijalu neophodnom za izvođenje Glavnim projektom predviđenih

fasadnih radova, a da se šteta za stanare zgrade ogleda takođe u vrijednosti neutrošenog materijala i neizvršenog postavljanja termoizolacije kako je predviđeno Glavnim projektom, onda bi ta dva iznosa, suprotno žalbenim navodima Tužilaštva, trebala biti identična. Ovo stoga što su u krivičnopravnom smislu pojmovi šteta i korist uzajamno povezani, budući da iznos koji za optuženog predstavlja korist, za oštećenog istovremeno predstavlja štetu, tako da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u tom dijelu postoji kontradiktornost u činjeničnom opisu krivičnog djela koje je optuženima stavljeno na teret.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 100607 18 Kž od 24.05.2018. godine)



3.
Zamjena izrečene kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi Član 44. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KADA SUD ODMJERI I IZREKNE KAZNU ZATVORA DO JEDNE GODINE, MOŽE NA PRIJEDLOG OPTUŽENOG ILI NJEGOVOG BRANIOCA ODREDITI DA SE TAKO IZREČENA KAZNA ZAMIJENI RADOM ZA OPŠTE DOBRO NA SLOBODI. DAKLE, ZAMJENA IZREČENE KAZNE ZATVORA RADOM ZA OPŠTE DOBRO NIJE OBAVEZNA, NEGO SUD OCJENJUJE DA LI BI TA ZAMJENA BILA OPRAVDANA I SVRSISHODNA SA ASPEKTA OSTVARENJA SVRHE KAŽNJAVANJA, PRI ČEMU UZIMA U OBZIR SVE OKOLNOSTI DATOG SLUČAJA.

Iz obrazloženja:

„U podnesenoj žalbi, branilac dalje navodi da je optuženoj potpuno neopravdano i neargumentovano uskraćena mogućnost koja je propisana odredbama člana 44. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH. Takvi navodi žalbe nisu osnovani iz razloga što prema odredbi člana 44. stav 1. navedenog zakona, kada su odmjeri i izrekne kaznu zatvora do jedne godine, može na prijedlog optuženog ili njegovog branioca odrediti da se tako izrečena kazna, zamijeni radom za opšte dobro na slobodi. Dakle, polazeći od sadržaja citirane zakonske odredbe, zamjena izrečene kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi nije obavezno, nego sud ocjenjuje da li bi ta zamjena bila opravdana i svrsishodna sa aspekta ostvarenja svrhe kažnjavanja. Pri tome, sud uzima u obzir sve okolnosti datog slučaja, odnosno okolnosti propisane odredbom člana 44. stav 2. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH. Prvostepeni sud je navedene okolnosti pravilno ocijenio i izveo pravilan zaključak da je, u smislu navedene zakonske odredbe, u konkretnom slučaju izvršenje kazne zatvora prijeko potrebno za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Stoga, bez osnova su žalbeni navodi da je prvostepeni sud postupio neopravdano i neargumentovano, s obzirom da su u obrazloženju prvostepene presude navedeni jasni, dovoljni i pravno valjani razlozi zbog kojih prvostepeni sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se izrečena kazna zatvora zamijeni radom za opšte dobro na slobodi.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 118463 19 Kž od 22.03.2019. godine)

4.
Otežavajuće okolnosti
Član 49. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

NEGIRANJE KRIVICE OD STRANE OPTUŽENOG ODNOSNO NJEGOVO VIĐENJE DOGAĐAJA I ODSUSTVO OSJEĆAJA KRIVICE NE MOGU SE CIJENITI KAO OTEŽAVAJUĆA OKOLNOST.

Iz obrazloženja:

„Preispitujući odluku o kazni u vezi žalbenog prigovora, ovaj sud je zaključio da je žalba u tom dijelu osnovana. Prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne optuženom, a o čemu prvostepeni sud govori na strani šestoj, predzadnji pasus, sud je u smislu člana 49. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kao olakšavajuće okolnosti na strani optuženog cijenio da je optuženi osoba u poodmakloj životnoj dobi i da je porodičan. Međutim, prvostepeni sud pogrešno kao otežavajuću okolnost na strani optuženog cijeni njegovo samo viđenje događaja i odsustvo osjećaja krivice što se ne može cijeniti kao otežavajuća okolnost. Naime, optuženi sve vrijeme negira da je počinio navedeno krivično djelo smatrajući da je za isto kriv oštećeni A.I., međutim, takva njegova percepcija koja je ustvari sastavni dio njegove odbrane ne može biti otežavajuća okolnost na način kako to prvostepeni sud pogrešno cijeni. Uvažavajući olakšavajuće okolnosti da se zaista radi o osobi u poodmakloj životnoj dobi pa da je i sam zadobio određenu vrstu povreda, a u odsustvu bilo koje otežavajuće okolnosti bilo je uslova da se optuženom umjesto kazne zatvora izrekne mjera upozorenja tj. uslovna osuda. Ovaj sud smatra da optuženom nije nužno izreći kaznu zatvora nego da se i upozorenjem uz prijetnju kaznom može postići svrha krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njenog izvršenja, jer po ocjeni ovog suda izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite. Ovaj sud smatra da će se i mjerom upozorenja tj. uslovnom osudom postići svrha kažnjavanja propisana članom 42. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i sa aspekta generalne i specijalne prevencije, a i svrha krivičnopravnih sankcija propisna članom 7. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vidu satisfakcije licu na čiju štetu je krivično djelo počinjeno. Budući da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio i cijenio okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti) iz člana 49. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a na šta se žalbom branioca optuženog pravilno prigovaralo, u tom dijelu žalbu je bilo nužno uvažiti i preinačiti prvostepenu presudu u odluci o izrečenoj kazni, pa je ovaj sud odlučio kao u izreci ove odluke.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 124122 19 Kž od 17.12.2019.)



5.
Opća pravila za odmjeravanje kazne
Član 49. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SUD NE MOŽE PRIHVATITI KAO OTEŽAVAJUĆE OKOLNOSTI ONE OKOLNOSTI KOJE ČINE OBILJEŽJE BIĆA KRIVIČNOG DJELA ZA KOJE JE OPTUŽENI OGLAŠEN KRIVIM.

Iz obrazloženja:

„Nije tužilac u pravu kada tvrdi da u konkretnom slučaju utvrđene olakšavajuće okolnosti nije trebalo cijeniti kao olakšavajuće, budući da optuženi nije osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora. Navedene okolnosti koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio i pravilno cijenio su svakako olakšavajuće okolnosti koje treba cijeniti bez uslovljavanja koja je kazna izrečena optuženom na način kao što to tužilac u žalbi čini. Nadalje ovaj sud nije mogao prihvatiti kao otežavajuću okolnost koju tužilac u žalbi navodi da je optuženi prouzrokovao stečaj prividno prenoseći pravo vlasništva na nekretninama preduzeću čiji je osnivač njegova supruga jer se radi o okolnostima koje čine obilježje bića krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim, na šta se pravilno osvrnuo i branilac optuženog advokat R.K. u odgovoru na žalbu tužioca.

S tim u vezi sve navedeno od strane tužioca ne ukazuje na potrebu da se optuženom utvrđuje uslovna osuda odnosno kazna zatvora u dužem trajanju i dužim rokom provjere, jer je sankcija koju je izrekao prvostepeni sud adekvatna svim okolnostima koje propisuje član 49. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 091358 18 Kž od 14.03.2019. godine)



6.
Produženo krivično djelo
Član 55. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

TAČNO JE DA SE U SLUČAJU KAZNENOG DJELA NEOVLAŠTENA PROIZVODNJA I STAVLJANJE U PROMET OPOJNIH DROGA, KAO I U SLUČAJU KAZNENOG DJELA OMOGUĆAVANJE UŽIVANJA OPOJNIH DROGA, RADI O KAZNENIM DJELIMA SA ISTIM ZAŠTIĆENIM DOBROM (ZDRAVLJE LJUDI), MEĐUTIM, KAKO SE RADI O KAZNENIM DJELIMA PROTIV „OSOBNIH DOBARA“, U SLUČAJU OVA DVA KAZNENA DJELA NIJE MOGUĆE PRODUŽENO KAZNENO DJELO, JER IH NE POVEZUJE NAČIN POČINJENJA I ISTOVJETNOST OŠTEĆENOG.

Iz obrazloženja:

„U okviru žalbenog osnova povreda kaznenog zakona iz članka 298. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, branitelj optuženog u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno pravno kvalificirao kaznenopravne radnje za koje je optuženog oglasio krivim, jer je radnje opisane u točkama 1., 2. i 3. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude pravno kvalificirao kao produženo kazneno djelo iz članka 232. stavak 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, što je u skladu sa zakonom, dok je pak kaznenopravne radnje opisane u točki 4. izreke osuđujućeg dijela prvostupanjske presude pravno kvalificirao kao posebno djelo iz člana 233. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, što nije u skladu sa zakonom, jer su i navedene radnje trebale biti obuhvaćene konstrukcijom produženog kaznenog djela, u smislu članka 55. stavak 2. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da se radi o

istovrsnim radnjama koje s obzirom na način počinjenja i njihovu vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu.

Točno je da se u slučaju kaznenog djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 232. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao i u slučaju kaznenog djela Omogućavanja uživanja opojnih droga iz članka 233. istog zakona, radi o kaznenim djelima sa istim zaštićenim dobrom (zdravlje ljudi), međutim, kako se radi o kaznenim djelima protiv „osobnih dobara“, u slučaju ova dva kaznena djela nije moguće konstituirati produženo kazneno djelo, u smislu članka 55. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, jer ih ne povezuje način počinjenja i istovjetnost oštećenog. Stoga je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je kaznenopravne radnje opisane u točkama 1., 2. i 3. izreke osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, za koje je optuženog oglasio krivim, pravno kvalificirao kao produženo kazneno djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stavak 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a kaznenopravne radnje iz točke 4. izreke osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, kao posebno kazneno djelo Omogućavanje uživanja opojnih droga iz članka 233. stavak 2., u svezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a ne kao jedno produženo kazneno djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 232. stavak 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na čemu u žalbi inzistira branitelj optuženog, tako da time nije povrijedio kazneni zakon na štetu optuženog, u smislu članka 298. stavak 1. točka d., u svezi s člankom 55. stavak 2. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 101744 18 Kž od 18.07.2018. godine)



7.
Nepravo ponavljanje krivičnog postupka
Član 56. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

U NEPRAVOM PONAVLJANJU KRIVIČNOG POSTUPKA IRELEVANTNO JE ŠTO JE OSUĐENI IZDRŽAO JEDNU OD KAZNI U POGLEDU KOJE TRAŽI NEPRAVO PONAVLJANJE, POD USLOVOM DA SU ISPUNJENE SVE MATERIJALNO- PRAVNE PRETPOSTAVKE ZA IZRICANJE JEDINSTVENE KAZNE.

Iz obrazloženja:

„Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tužioca da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 324.a) stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, odnosno da je usvajanjem prijedloga branioca osuđenog za nepravo ponavljanje krivičnog postupka počinjena bitna povreda navedene zakonske odredbe, jer nije bilo osnova za njenu primjenu.

Prvostepeni sud je uvidom u Izvještaj KPZ O. broj … od 27.12.2017. godine utvrdio da je A.M. dana 27.10.2017. godine započeo da izdržava kaznu zatvora u trajanju od 2 mjeseca na koju je osuđen presudom Opštinskog suda u B. broj … od 06.10.2016. godine zbog krivičnog djela Krađa. Takođe, prvostepeni sud je na osnovu presude Osnovnog suda B. broj … od 04.12.2017. godine utvrdio da je A.M.

06.08.2016. godine počinio krivično djelo Laka tjelesna povreda, zbog kojeg je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca.

Dakle, A.M. je u vrijeme vođenja krivičnog postupka pred Osnovnim sudom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine imao status osuđenog lica, jer je prije toga presudom Opštinskog suda u B. pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo Krađa. Pored toga, A.M. je krivično djelo Laka tjelesna povreda počinio 06.08.2016. godine, dakle, prije nego što je započeo izdržavanje kazne po ranijoj osudi, tj. po presudi Opštinskog suda u B. u trajanju od 3 mjeseca, koju je počeo da izdržava 27.10.2017. godine. Imajući u vidu naprijed navedene činjenice, prvostepeni sud je, suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi propisani odredbom člana 56. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 324.a) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, da se dopusti nepravo ponavljanje krivičnog postupka po prijedlogu branioca osuđenog A.M.

Za razliku od žalbenih navoda tužioca, ovaj sud ukazuje da je u postupku nepravog ponavljanja krivičnog postupka irelevantno što je osuđeni izdržao jednu od kazni u pogledu koje traži nepravo ponavljanje, pod uslovom da su ispunjene sve materijalnopravne pretpostavke propisane odredbom člana 56. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Ovo jasno proizilazi iz te zakonske odredbe kojom je, između ostalog, propisano da će se kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao uračunati u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora.”

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 100724 19 Kvl od 23.04.2019. godine)



8.
Ubistvo na podmukao način
Član 163. stav 2. tačka 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

DA BI SE RADILO O KRIVIČNOM DJELU UBISTVO NA PODMUKAO NAČIN, KOD IZVRŠIOCA MORA BITI IZRAŽENO POSEBNO LUKAVSTVO I POSEBNA PREPREDENOST.

Iz obrazloženja:

„Nakon tako provedenog dokaznog postupka i ocjene dokaza prvostepeni sud je došao do potpunog činjeničnog utvrđenja na kojem je zasnovao svoje uvjerenje o krivici optuženog, te na isto pravilno primijenio odredbe Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, nalazeći da su u radnjama optuženog ostvarena obilježja bića krivičnog djela Ubistvo iz člana 163. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, za koje ga je i oglasio krivim, a ne krivičnog djela Ubistvo iz član 163. stav 2. tačka 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, za koje se optuženi teretio optužnicom. O svemu tome prvostepeni sud je dao valjane i uvjerljive razloge koji ukazuju na pravilnost i zakonitost odluke koju je donio i istovremeno ne daju osnova da bi se odluka mogla dovesti žalbenim razlozima u pitanje.

U cilju osporavanja pravilnosti pobijane odluke tužilac želi ukazati na protivrječnosti između izreke i obrazloženja, pa između ostalog, ističe da je u izreci presude navedeno „koje mjesto je bilo slabo osvijetljeno“, misleći na mjesto gdje se događaj desio, a da se na strani 36. obrazloženja presude (u žalbi greškom napisano 29.) navodi „na javnom mjestu koje je bilo osvijetljeno“, pa tome tužilac želi dati nepotrebno, a i neosnovano naročit značaj u vidu navodnog postojanja nejasnoće da li je mjesto gdje se događaj desio slabo osvijetljeno ili osvijetljeno da se moglo vidjeti šta se dešava. Ovaj sud smatra da se, kao što je istaknuto u navedenoj činjenici u pogledu osvijetljenosti nepotrebno daje naročit značaj jer ta činjenica takav značaj nema, jer je nesporno da je navedeno mjesto bilo osvijetljeno, a kojeg intenziteta koja činjenica bi omogućavala bolju ili lošiju preglednosti moglo bi se polemisati ali za istim zaista nema potrebe. Takođe može se reći da je činjenica u pogledu toga koliko je mjesto osvijetljeno ili je osvijetljeno suštinski razlike nema, a i stvar je individualne procjene onoga ko se na te okolnosti izjašnjava. Nije prvostepeni sud cijenio činjenicu koja opisuje mjesto događaja, kao činjenicu koja govori o tvrdnji tužioca da je krivično djelo izvršeno na podmukao način, kako tužilac po ocjeni ovog suda pogrešno zaključuje. Prvostepeni sud je u odluci iznio stav, a o čemu govori u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i odluke da optuženog oglasi krivim za osnovni oblik, a ne kvalifikovani oblik krivičnog djela ubistvo i daje o tome na strani
36. dovoljno valjanih i uvjerljivih razloga. Očigledno je da se radi o različitim stavovima tužioca i prvostepenog suda u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela za koje se optuženi tereti, pa otuda i pogrešan zaključak tužioca, da je prvostepeni sud prihvatio elemente podmuklosti, a optuženog ipak osudio za osnovni oblik navedenog krivičnog djela. Činjenični opis koji je naveden u izreci presude koji je svojim podneskom 06.novembra 2017. godine tužilac korigovao kao konačan odnosno u vidu izmijenjene optužnice u odnosu na činjenični opis iz potvrđene optužnice, prvostepeni sud je u potpunosti prihvatio, i pravilno zaključio da se radi o osnovnom obliku krivičnog djela ubistvo, a ne krivičnom djelu za koje se optuženi teretio optužnicom. Navedeni stav prvostepenog suda je rezultat detaljne i sveobuhvatne analize svih provedenih dokaza i na osnovu tih dokaza utvrđenih pravnorelevantnih i odlučnih činjenica u pogledu čega su dati razlozi i ne može se govoriti o manjkavosti obrazloženja odluke u tom pogledu.

Prvostepeni sud je i u pogledu promjene pravne kvalifikacije krivičnog djela za koje se optuženi tereti dao na strani 36. valjane razloge koji govore o tome da se ne radi o ubistvu na podmukao način imajući u vidu mjesto događaja i kako se sve dešavalo, da pri tome izvršilac nije pokazao posebno lukavstvo, a ni posebnu prepredenost koja je u svakom slučaju morala biti izražena kod optuženog da bi se radilo o krivičnom djelu ubistvo na podmukao način. Tačno je, kao što i prvostepeni sud navodi, da se događaj desio na javnom mjestu koje je osvijetljeno, da su izvršenje istog mogla vidjeti određena lica, što se najposle i desilo, imajući u vidu iskaze svjedoka, da je mjesto izvršenja krivičnog djela pokriveno video nadzorom sa obližnjih benzinskih pumpi, istina ne radi se o najvidljivijim slikama sa video nadzora, a što ide na uštrb tehničkoj mogućnosti navedenih video nadzora, a ne da mjesto događaja nije istime pokriveno, da su izostali subjektivni elementi na strani optuženog, te da je u izvjesnom smislu oštećeni mogao očekivati određene probleme jer poznaje B.M. sa kojim je trebao da se sastane i porazgovara u vezi vozila koje je oštećeno. Da je očekivao određene probleme najbolje govori činjenica da je u međuvremenu D.M skrenuo do svoje kuće i ponio sa sobom golf palicu ako mu zatreba da se brani upravo od optuženih, a što su svojim iskazima potvrdili svjedoci
B.M. i M.V.

I za ovaj sud je nesporna činjenica da je mjesto događaja pokriveno video nadzorima sa obližnjih benzinskih pumpi pa se onda nameće pitanje kako se može govoriti o podmuklom, prevarnom ili krajnje perfidnom postupanju ili prepredenom ponašanju optuženog R.G. kojim bi se stvorili uslovi za izvršenje navedenog krivičnog djela i prikrivanje istog, a koji bi ukazivali na krajnje zao karakter optuženog. Optuženi nije ni znao da li je mjesto događaja pokriveno video nadzorima sa obližnje benzinske pumpe iako tužilac tvrdi suprotno, a u pogledu takve tvrdnje nisu prezentovani pouzdani dokazi. Da je optuženi htio da krivično djelo izvrši na način kako se to optužnicom tvrdi i da je pri tome perfidan i prepreden kako se, između ostalog tvrdi, onda je pretpostaviti da bi svoju takvu namjeru pokušao realizovati na nekom mjestu koje je sigurno pogodnije za realizaciju svoje namjere nego mjesto gdje se to zaista sve i dešavalo. Pogrešan je zaključak tužioca da je prvostepeni sud prihvatio objektivne i subjektivne elemente podmuklog načina izvršenja krivičnog djela navedene u izreci presude, ali ih je pogrešno cijenio, a da je to bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje odluke. Tačno je da je prvostepeni sud utvrdio i prihvatio da se događaj desio u vrijeme i na način opisan u izreci presude koju je donio, ali određene činjenice koje su praćene izvršenjem navedenog djela, kao što su mjesto izvršenja, napad s leđa, nije cijenio kao elemente podmuklosti, na način kako je navedene elemente cijenio tužilac. Nadalje, ovaj sud smatra da tužilac izvodi pogrešan zaključak u žalbi, da je prvostepeni sud činjenični opis iz izreke odluke prihvatio i cijenio kao podmukli način izvršenja krivičnog djela, jer se to iz činjeničnog opisa, a i iz obrazloženja odluke ne može reći ni zaključiti.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 089079 18 Kž 12 od 29.03.2018. godine)



9.
Razlika između krivičnog djela „Ugrožavanje bezbjednosti“ iz člana 180. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i prekršaja
„Ugrožavanje sigurnosti i izazivanje osjećaja ugroženosti“ iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA „UGROŽAVANJE BEZBJEDNOSTI“, NUŽNI ZA POSTOJANJE ISTOG, TJ. OZBILJNA PRIJETNJA I DA SE ISTOM KOD LICA KOJEM JE UPUĆENA UGROZI NJEGOVA SIGURNOST I BEZBJEDNOST, SU ELEMENTI KOJI OVO KRIVIČNO DJELO RAZLIKUJU OD PREKRŠAJA
„UGROŽAVANJE SIGURNOSTI I IZAZIVANJE OSJEĆAJA UGROŽENOSTI“.

Iz obrazloženja:

„Pogrešan je zaključak branioca da se u konkretnom slučaju eventualno može raditi o prekršaju iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (Ugrožavanje sigurnosti i izazivanje osjećaja ugroženosti) pa u tom pravcu branilac citira navedeni člana Zakona o javnom redu i miru i iz istog izvodi pogrešan zaključak da bi se moglo raditi o navedenom prekršaju, a ne krivičnom djelu. Tačno je što branilac tvrdi da navedeni član 7. Zakona o javnom redu i miru štiti sigurnost građana, međutim, to istovremeno ne znači da se u konkretnom slučaju radi o navedenom prekršaju, nego da se radi o krivičnom djelu za koje je optuženi oglašen krivim. Upravo elementi krivičnog djela Ugrožavanje bezbjednosti iz člana

180. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, nužni za postojanje istog su ozbiljna prijetnja i da se istom kod lica kojem je upućena ugrozi njegova sigurnost i bezbjednost su elementi koji ovo krivično djelo razlikuju od prekršaja iz člana 7., na koje odredbe se branilac u žalbi poziva. Nadalje, neargumentovana je tvrdnja branioca da je sva komunikacija optuženog sa oštećenom zapravo u suštini neozbiljna. Imajući u vidu naprijed navedeno ne može se prihvatiti ni prigovor povrede Krivičnog zakona, ni tvrdnja branioca da radnje preduzete od strane optuženog ne predstavljaju krivično djelo. Svi predloženi dokazi upućuju suprotno zaključku i tvrdnji branioca, odnosno ukazuju na pravilnost zaključka do kojeg je došao prvostepeni sud kada je u radnjama optuženog prepoznao elemente krivičnog djela za koje je oglašen krivim. To u ostalom nije ni bilo komplikovano za prvostepeni sud imajući u vidu sadržaj onoga što je optuženi izgovorio Z.M. u prostorijama Osnovne škole u P., i posljedicu toga i na te okolnosti provedene dokaze.”

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 106293 19 Kž od 19.07.2019. godine)



10.
Zloupotreba u postupku javne nabavke
Član 236a. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA U POSTUPKU JAVNE NABAVKE NE SPADA U GRUPU KRIVIČNIH DJELA SA BLANKETNOM DISPOZICIJOM.

RADNJA IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA ZLOUPOTREBA U POSTUPKU JAVNE NABAVKE PROPISANA JE ALTERNATIVNO, PA SE NAVEDENO KRIVIČNO DJELO MOŽE POČINITI PREDUZIMANJEM SVIH ALTERNATIVNO PROPISANIH RADNJI ILI PREDUZIMANJEM JEDNE OD TIH RADNJI.

Iz obrazloženja:

„Branilac navodi da je krivično djelo za koje je optužena oglašena krivom djelo sa blanketnom dispozicijom, jer je riječ o nepotpunim zakonskim opisima i njihov sadržaj upućuje na propise iz postupka javne nabavke i bez njih nema krivičnog djela. Ovaj sud smatra da je takav zaključak branioca pogrešan, jer krivično djelo za koje je optužena oglašena krivom ne spada u grupu krivičnih djela sa blanketnom dispozicijom pa u činjeničnom opisu nije ni nužno navoditi neki propis ili zakon, čija je povreda za posljedicu imala obilježje bića navedenog krivičnog djela. S tim u vezi ne može se prihvatiti ni prigovor da optužnica u sebi ne sadrži obilježje krivičnog djela jer u istom nije navedena odredba Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine koja je prekršena, pa nema ni krivičnog djela kako nadalje, po ocjeni ovog suda, branilac pogrešno zaključuje. Sudska praksa iz okruženja na koju se branilac u žalbi poziva, a u prilogu čega je uz žalbu dostavljen i izvod iz sudske prakse Republike Hrvatske, se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, a na čemu branilac insistira. Zakonski opis navedenog krivičnog djela za koje je optužena oglašena krivom je potpuno različit u odnosu na zakonsko definisanje istog krivičnog djela Zloupotreba u postupku javne nabavke iz člana 254. Krivičnog zakona Republike Hrvatske. Kod prvostepenog, a i kod ovog suda nema nikakve dileme u pogledu toga da krivično djelo za koje je optužena oglašena krivom ne spada u grupu krivičnih djela sa blanketnom dispozicijom, pa se suprotna tvrdnja branioca nije mogla ni

prihvatiti kao osnovana. U pogledu toga i prvostepeni sud je na strani šestoj dao valjane razloge zašto nije prihvatio stav odbrane da se u konkretnom slučaju radi o blanketnom krivičnom djelu, na čemu je branilac insistirala i tokom trajanja postupka, a i u žalbenom postupku.

Dio žalbe branilac je posvetio analizi članova 52., 68. i 116. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine, te tvrdi da ni jedna odredba ne odgovara opisu iz optuženice i izreke presude, pa pokušava dovesti u vezu sa odredbom člana 298. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine tvrdeći da u konkretnom slučaju nema krivičnog djela. Budući da se ne radi o krivičnom djelu sa blanketnom dispozicijom navedene tvrdnje branioca, kao i analiza odredba Zakona o javnim nabavkama nisu se mogle cijeniti kao argumentovane, niti se istima dovodi u pitanje zakonitost pobijane odluke, niti je prvostepeni sud počinio povredu Krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tačka a. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kako se žalbom neargumentovano tvrdi.

U situaciji kad bi se prihvatio prigovor branioca da radnje za koje je optužena oglašena krivom ne predstavljaju krivično djelo, onda bi to značilo da se navedene radnje, a i druge alternativno propisane u članu 236a. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, mogu nesmetano i legalno preduzimati jer nisu zabranjene, budući da u sebi ne sadrže elemente protivpravnosti, na čemu se od strane branioca insistira. Takav stav bi bio potpuno pogrešan i učesnicima u postupku javnih nabavki ne bi pružao praktično nikakvu krivičnopravnu zaštitu, pa se takvo stanovište ne može prihvatiti kao osnovano i u praksi održivo. Radnja izvršenja krivičnog djela za koje je optužena oglašena krivom propisana je alternativno, pa se krivično djelo može počiniti preduzimanjem svih alternativno propisanih radnji ili preduzimanjem jedne od tih radnji na koji način je i optužena postupila, tako što je kao odgovorno lice u privrednom društvu tokom postupka javne nabavke preduzimala protivpravne radnje u namjeri da utiče na donošenje odluke naručioca, a u vrijeme i na način opisan u izreci pobijane odluke. Komunikacija koja se odvijala mail porukama između optužene i predstavnika preduzeća „C.“ M.D. kako je i opisano u izreci odluke, su upravo jedan od alternativno propisanih načina na koji se navedeno krivično djelo može i počiniti, odnosno način na koji je optužena krivično djelo i počinila.

Dalje, branilac navodi da u radnjama optužene nema nikakve protivpravnosti, te da radnje opisane u optužnici i izreci nisu propisane kao protivpravne radnje, tako da je, za branioca, nejasno na koju protivpravnost se odnosi i kojim pravnim normama je ista propisana, pa se ponovo vraća na prigovor, a na kojem se uglavnom i zasniva čitava žalba, da se morala navesti i blanketna norma, što nije učinjeno. Prvostepeni sud je pravilno cijenio, a što podržava i ovaj sud, da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelo sa blanketnom dispozicijom, a o čemu je već u prednjem dijelu ove odluke bilo govora. Nema nikakvih nejasnoća u pogledu toga u čemu se protivpravnost ogleda, jer je protivpravna radnja kojom je optužena ostvarila obilježje bića krivičnog djela, a s namjerom da utiče na donošenje odluke naručioca opisana u činjeničnom opisu, a što u potpunosti odgovara pravnom opisu krivičnog djela Zloupotreba u postupku javne nabavke iz člana 236a. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine za koje je oglašena krivom.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 118679 19 Kž od 11.04.2019. godine)

11.
Teška krađa
Član 281. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

OBIJANJE ULAZNIH VRATA, NEZAVISNO OD TOGA KOJI INTENZITET SILE JE ZA TO BIO POTREBAN I U KOJOJ MJERI JE DOŠLO DO OŠTEĆENJA SAMIH ULAZNIH VRATA, PREDSTAVLJA OBILJEŽJE KRIVIČNOG DJELA TEŠKA KRAĐA.

Iz obrazloženja:

„Nije u pravu branitelj kada u žalbi tvrdi da se u konkretnom slučaju, spram okolnosti koje su opisane u izreci prvostupanjske presude, moglo eventualno raditi o počinjenju kaznenog djela Krađa iz članka 280. stavak 1., u svezi s člankom 31. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, jer se na temelju zapisnika o očevidu i fotodokumentacije koju je sačinila Policija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, prigodom obavljanja očevida od 31.07.2016. godine, može nedvojbeno zaključiti da su četiri janjeta i jedan ovan u vlasništvu oštećene M. Z. otuđeni iz njene štale u S, na način da je prethodno razvučena žičana mreža na vanjskom okviru vrata koja se nalaze na stražnjoj strani štale, a potom i odvezan konopac kojim su ta vrata bila pričvršćena za fiksirani dio vrata (štok). Dakle, došlo je do fizičkog narušavanja, kako samih stražnjih vrata tako i „mehanizma“ kojim je osiguravan stražnji ulaz u objekat, kako bi se onemogućio neovlašteni ulazak u unutrašnjost štale, što po svojoj suštini predstavlja obijanje ulaznih vrata, neovisno od toga koji intenzitet fizičke sile je za to bio potreban i u kojoj mjeri je došlo do oštećenja samih ulaznih vrata, pa stoga radnje optuženih imaju sva obilježja kaznenog djela Teška krađa iz članka 281. stavak 1. točka 1., u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a ne kaznenog djela Krađa iz članka 280. stavak 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi branitelja optuženog. Stoga se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni prigovori branitelja da je donošenjem pobijane presude povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženih, u smislu članka 298. stavak 1. točka a. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 101791 17 Kž od 29.01.2018. godine)



12.
Lakovjernost i prevara
Član 288. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ZA POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA PREVARA NIJE OD ZNAČAJA DA LI JE RADNJA KOJOM OPTUŽENI DOVODI U ZABLUDU OŠTEĆENOG ZAKONITA I STVARNO MOGUĆA, NEGO NJEGOVA NAMJERA DA OŠTEĆENOG DOVEDE U ZABLUDU I ODRŽI U ZABLUDI SVE DOK MU OŠTEĆENI NA ŠTETU SVOJE IMOVINE NEŠTO NE UČINI, TAKO DA PITANJE LAKOVJERNOSTI OSOBE KOJA JE ŽRTVOM PREVARE NEMA ODLUČUJUĆI ZNAČAJ ZA POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA PREVARA.

Iz obrazloženja:

„Branitelj u žalbi dalje ističe da prvostupanjski sud nije brižljivo cijenio iskaze oštećenih, s obzirom na to da nije imao u vidu da su oštećeni M.B., R.P. i S.T. optuženom navodno davali novac kako bi im on omogućio donacije, koje im po mišljenju branitelja očito po zakonu ne pripadaju, što ukazuje da njihovi iskazi nisu točni, te da su „sami doprinijeli nastanku takvih događaja zbog njihove lakovjernosti ili što su htjeli da ostvare neke donacije koje im ne pripadaju, a niti im optuženi može to obezbijediti“.

Pogrešno branitelj u ocjeni iskaza oštećenih polazi od pretpostavke da oni nisu imali pravo na donaciju za obnovu svojih stambenih jedinica, te da su zbog svoje lakovjernosti u stvari doprinijeli tomu da budu prevareni od strane optuženog, upravo zbog razloga što su znali da nisu imali pravo na donacije i da im optuženi zbog toga u tomu ne može pomoći. Ovo zbog toga što za postojanje kaznenog djela Prijevare iz članka 288. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, nije od značaja da li je radnja kojom optuženi dovodi u zabludu oštećenog (lažnog prikazivanja ili prikrivanja činjenica) zakonita i stvarno moguća, odnosno da li je optuženi realno i može ispuniti, nego njegova namjera da oštećenog dovede u zabludu i održi u zabludi sve dok mu oštećeni na štetu svoje imovine nešto ne učini, tako da pitanje lakovjernosti osobe koja je žrtvom prijevare, nema konstitutivni karakter za postojanje kaznenog djela iz članka 288. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 106759 18 Kž od 21.11.2018. godine)

KRIVIČNI POSTUPAK

13.
Načelo in dubio pro reo
Član 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

DA BI SE VAN RAZUMNE SUMNJE UTVRDILA KRIVICA OPTUŽENOG NEOPHODNO JE SVE PRAVNORELEVANTNE I ODLUČNE ČINJENICE, KOJE UKAZUJU NA KRIVICU OPTUŽENOG, UTVRDITI NA POUZDAN NAČIN, KOJI NE BI OSTAVLJAO MOGUĆNOST ZA NEKI DRUGI ZAKLJUČAK U POGLEDU KRIVICE OPTUŽENOG.

Iz obrazloženja:

„Da bi se van razumne sumnje utvrdila krivica optuženog neophodno je bilo sve pravnorelevantne i odlučne činjenice, koje ukazuju na krivicu optuženog, utvrditi na pouzdan način, koji ne bi ostavljao mogućnost za neki drugi zaključak u pogledu krivice optuženog. Međutim, sav dokazni materijal, imajući u vidu kvalitet istog, činjenično utvrđenje u pogledu krivice optuženog ostavlja na nivou sumnje, pa je u tom pogledu pravilan zaključak prvostepenog suda da izvedeni dokazi ne mogu biti osnov za utvrđivanje krivice optuženog. U takvoj situaciji jedino pravilno rješenje, kojem je pribjegao i prvostepeni sud, je bila primjena načela in dubio pro reo iz člana
3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i donošenje odluke na način koji je povoljniji za optuženog. Budući da se nije raspolagalo sa drugim dokazima, koji bi u potpunosti potvrdili činjenične navode iz optužnice, prvostepeni sud je pravilno, na osnovu člana 284. stav 1. tačka c. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, donio presudu kojom je optuženog oslobodio od optužbe, jer nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje se tereti.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 105621 19 Kž 2 od 21.11.2019. godine)



14.
Obaveza pribavljanja dokaza
Član 56. i član 239. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

NIJE OBAVEZA PRVOSTEPENOG SUDA DA PO VLASTITOJ INICIJATIVI PRIBAVLJA BILO KAKAV DOKAZ, UKLJUČUJUĆI I SLUŽBENU ZABILJEŠKU, KADA SE U SPISU NALAZI RJEŠENJE PRVOSTEPENOG SUDA KOJIM SE ODBIJA PRETHODNI PRIGOVOR BRANITELJA. AKO I PORED TOGA BRANITELJ IMA BILO KAKVU REZERVU U POGLEDU POSTOJANJA SLUŽBENE ZABILJEŠKE SUCA ZA PRETHODNI POSTUPAK ONDA JE NA NJEMU OBAVEZA DA U OKVIRU DOKAZNOG POSTUPKA, TOKOM KOJEG SE IZVODE DOKAZI NA PRIJEDLOG ODBRANE, EVENTUALO PREDLOŽI UVID U TZV. „KPS SPIS“ I NA TAJ NAČIN OTKLONI BILO KAKVU DVOJBU U POGLEDU POSTOJANJA PREDMETNE SLUŽBENE ZABILJEŠKE.

Iz obrazloženja:

„Suprotno stavu branitelja, ovaj sud smatra da u okviru dužnosti prvostupanjskog suda koje propisuje članak 239. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, nije bila obveza da po vlastitoj inicijativi pribavlja bilo kakav dokaz, uključujući i službenu zabilješku od 14.02.2017. godine, iz razloga što se u spisu već nalazi rješenje prvostupanjskog suda od 23.06.2017. godine, kojim je odbijen prethodni prigovor branitelja optužene koji se odnosio na potpuno isto pitanje, koje se tretira i u ovom žalbenom prigovoru branitelja optužene. Ako je i pored toga branitelj optužene ima u bilo kakvu rezervu u pogledu postojanja službene zabilješke suca za prethodni postupak od 14.02.2017. godine, onda je na njemu bila obveza da u skladu sa člankom 261. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u okviru dokaznog postupka, tijekom kojeg su izvođeni dokazi na prijedlog obrane, eventualno predloži uvid u tzv. „ Kps spis “ i na taj način otkloni bilo kakvu dvojbu u pogledu postojanja predmetne službene zabilješke.

Kako to branitelj optužene nije učinio tijekom dokaznog postupka, nego je izrazio sumnju u postojanje službene zabilješke tek u završnoj riječi, kod činjenice da je sumnja u njeno postojanje otklonjena još u postupku odlučivanja o prethodnim prigovorima branitelja optužene, onda se ne mogu prihvatiti kao osnovani prigovori branitelja da naredba na temelju koje je obavljen pretres lokacije na kojoj je pronađena opojna droga, kao i naredba za privremeno oduzimanje droga od optužene A.Ž., nisu izdate i izvršene u skladu s člankom 56. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, te da je s tim u svezi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 2. u svezi sa člankom 56. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, odnosno da je pobijanu presudu zasnovao na dokazu koji nije proveden tijekom glavne rasprave i time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka
297. stavak 2., u svezi sa člankom 281. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 104148 18 Kž od 10.05.2018. godine)



15.
Produženje pritvora nakon izricanja presude
Član 138. stav 1. stav 4. i član 132. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SUD NE MOŽE SAMOINICIJATIVNO OPTUŽENOG KOJI SE NALAZI U PRITVORU UPUTITI NA IZDRŽAVANJE KAZNE ZATVORA KADA DONESE PRESUDU KOJOM GA OGLASI KRIVIM I OSUDI NA KAZNU ZATVORA, JER JE ZA TO POTREBAN ZAHTJEV OPTUŽENOG ODNOSNO NJEGOVOG BRANIOCA.

Iz obrazloženja:

„Nakon što je optuženog oglasio krivim i osudio na kaznu koja je predložena sporazumom o priznanju krivice, odnosno na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od
7 (sedam) mjeseci, prvostepeni sud je primjenom člana 138. stav 1. Zakona o

krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine bio dužan da odluči o daljem trajanju mjere pritvora, pa pravilno nalazeći da je i dalje prisutna opasnost od ponavljanja krivičnog djela, uz primjenu člana 132. stav 1. tačka c. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine imajući u vidu da se za navedeno krivično djelo može izreći kazna zatvora od 3 (tri) godine, optuženom produžio mjeru pritvora, tako da je postupanje prvostepenog suda bilo pravilno i u skladu sa zakonom. Što se tiče prigovora branioca da je sud mogao optuženog uputiti na izdržavanje kazne zatvora, na navedeni način, a u skladu sa članom 138. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine sud je mogao postupiti samo na zahtjev optuženog, da je isti zahtijevao nakon izricanja presude, a pošto je već bio u pritvoru, da se uputi na izdržavanje kazne zatvora, a što je mogla predložiti i njegov branilac. Međutim, kako je izostao zahtjev i prijedlog branioca, a i optuženog u tom pravcu, sud nije mogao samoinicijativno uputiti optuženog na izdržavanje kazne zatvora, kako se žalbom neosnovano prigovara, niti je prvostepenom sudu bila poznata namjera da li će se stranke odreći prava na žalbu. S tim u vezi ni taj žalbeni prigovor nije mogao biti prihvaćen kao opravdan od ovog suda.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 117891 18 Kž 4 od 18.12.2018. godine)



16.
Troškovi postupka kad se optuženi oglasi krivim
Član 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SUD JE DUŽAN DA, UKOLIKO OPTUŽENOG OGLASI KRIVIM, U PRESUDI ODLUČI I O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA, NEZAVISNO OD TOGA DA LI JE TUŽILAC U ZAHTJEVU ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA ZAHTIJEVAO DA SUD OPTUŽENOG OBAVEŽE DA PLATI TROŠKOVE KRIVIČNOG POSTUPKA.

Iz obrazloženja:

„Prilikom izdavanja kaznenog naloga optuženoj tužilac nije tražio da prvostepeni sud obaveže optuženu da snosi troškove krivičnog postupka, jer to tužilac nije ni dužan da zahtijeva, budući da prvostepeni sud tu obavezu ima ukoliko optuženu oglasi krivom, odnosno da odluči o troškovima postupka, a na osnovu člana
188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, čijom
pravilnom primjenom je prvostepeni sud i obavezao optuženu da nadoknadi troškove koji su i nastali u vezi postupka u odnosu na nju. Navedeni dokaz odnosno nalaz vještaka Lj.G. prilikom izdavanja kaznenog naloga nije bio ni provođen, kao što i branilac navodi, jer za to nije bilo ni potrebe u postupku izdavanja kaznenog naloga, ali to ne znači da sud nije dužan da optuženu obaveže da nadoknadi određene troškove koji su do tada nastali, kao što branilac pogrešno zaključuje. U situaciji da je navedeni vještak prezentovao svoj nalaz, to bi svakako povećalo troškove krivičnog postupka, pored već utvrđenog iznosa od 550,00 KM, ti troškovi bi bili uvećani za dolazak vještaka iz B.L. i za odbranu nalaza, što bi sigurno znatno uvećalo troškove postupka. S tim u vezi, branilac pogrešno prigovara da nalaz kao dokaz nije izvođen, ali da je ipak prvostepeni sud obavezao optuženu da nadoknadi troškove. Branilac pogrešno smatra da su troškovi izazvani potrebom da se izvrši vještačenje, troškovi

nastali u okviru rada Tužilaštva, te da optužena nije mogla biti obavezana da nadoknadi navedene troškove. Iz naredbe Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 06.09.2017. godine, na koju se branilac poziva u žalbi, a o čemu je već naprijed bilo govora, ukazuje se da se radi o troškovima nastalim u vezi optužene
M. S., a što dodatno ukazuje na neosnovanost žalbe branioca optužene. Navedeni nalaz vještaka grafološke struke je uvršten u dokazni materijal u postupku protiv optužene, u koji je prvostepeni sud u postupku izdavanja kaznenog naloga izvršio uvid, o čemu prvostepeni sud govori na strani drugoj, četvrti pasus obrazloženja pobijane presude. Takođe, u optužnici protiv optužene, na strani drugoj tužilac je predložio dokaze, i pod tačkom 2. stav 9. u dokazni materijal protiv optužene predložen je nalaz i mišljenje Lj. G., vještaka za oblast vještačenja dokumenata, rukopisa, potpisa i novčanica od 18.06.2017. godine, a u koji je, kao što je već navedeno, prvostepeni sud izvršio uvid u postupku izdavanja kaznenog naloga optuženoj M. S. Iz navedenog proizilazi pogrešna tvrdnja branioca da troškovi vještačenja nisu nastali u ovom postupku, vezujući se za drugi broj predmeta, a koji je nastao i oformljen po podnesenoj krivičnoj prijavi optužene.

Nije bilo osnova da se optužena oslobodi obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka, budući da je oglašena krivom, a da je kao dokaz za utvrđivanje njene krivice upravo nalaz vještaka grafologa Lj. G., a čije troškove je bilo nužno da plati optužena budući da je oglašena krivom. Optužena nije osoba lošeg imovinskog stanja pa da se oslobodi obaveze plaćanja troškova, na čemu nije ni odbrana insistirala, što u žalbi navodi, jer se radi o licu sa redovnim primanjima i koja je u mogućnosti da plati navedene troškove nastale tokom krivičnog postupka u kojem je oglašena krivom, kao što je pravilno utvrdio i prvostepeni sud.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 106822 17 Kž od 23.01.2018. godine)



17.
„Stanari stambene zgrade“ kao oštećeni
Član 194. i 197. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

„STANARI STAMBENE ZGRADE“ NE MOGU IMATI STATUS OŠTEĆENOG KAKO SE TO U OPTUŽNICI NAVODI, JER JE TAJ TERMIN UOPŠTEN, ODNOSNO NIJE JASNO I PRECIZNO ODREĐEN, BUDUĆI DA SE NE MOŽE KONKRETNO UTVRDITI KOJI SU TO STANARI STAMBENE ZGRADE PRETRPILI ŠTETU.

Iz obrazloženja:

„Suprotno žalbenim navodima Tužilaštva, precizno navođenje u optužnici podataka o oštećenim licima i iznosu štete koju su ista pretrpila nije u suprotnosti sa osnovnim načelom krivičnog postupka iz člana 13. ZKP Bd BiH, odnosno pravom optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. Naime, odredbom člana 197. stav 1. ZKP Bd BiH propisana je dužnost tužioca da prikupi dokaze o imovinskopravnom zahtjevu vezanom za krivično djelo, a prema odredbi člana 194. stav 1. ZKP Bd BiH, prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva može da podnese lice koje je ovlašteno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.

Dakle, saglasno citiranim zakonskim odredbama, tužilac je dužan u toku istrage da utvrdi sve okolnosti i prikupi dokaze o imovinskopravnom zahtjevu koji je nastao usljed počinjenja krivičnog djela, te ako u optužnici tvrdi da je počinjenjem krivičnog djela prouzrokovana šteta, da precizno navede iznos te štete, kao i da precizno odredi oštećeno lice koje je ovlašteno da podnese imovinskopravni zahtjev. Navedene obaveze tužioca, Tužilaštvo u žalbi pogrešno tumači kao povredu prava optuženog da bude izveden pred sud u najkraćem roku i da mu se sudi bez odlaganja.

Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je pravilno zaključio da „stanari stambene zgrade“ ne mogu imati status oštećenog kako se to u optužnici navodi, jer je imajući u vidu naprijed citirane odredbe ZKP Bd BiH taj termin uopšten, odnosno nije jasno i precizno određen, budući da se ne može konkretno utvrditi koji su to stanari stambene zgrade pretrpili štetu, naročito imajući u vidu da su na prijedlog odbrane saslušani svjedoci koji su takođe stanari iste zgrade, a koji su na glavnom pretresu izjavili da se na unutrašnjim zidovima njihovih stanova nije pojavila buđ i vlaga.“ https://advokat-prnjavorac.com/

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 100607 18 Kž od 24.05.2018. godine)



18.
Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu
Član 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KADA VIŠE SAIZVRŠIOCA ZAJEDNO PRIBAVI UKUPAN IZNOS PROTIVPRAVNE IMOVINSKE KORISTI, TE KADA DOKAZI NE PRUŽAJU POUZDAN OSNOV NI ZA POTPUNO NI ZA DJELIMIČNO PRESUĐENJE IMOVINSKOPRAVNOG ZAHTJEVA, ONDA SUD NE MOŽE OBAVEZATI SAMO JEDNOG OPTUŽENOG (SAIZVRŠIOCA) DA OŠTEĆENIMA NADOKNADI ŠTETU PRIČINJENU KRIVIČNIM DJELOM, VEĆ ĆE SUD U TOM SLUČAJU OŠTEĆENE UPUTITI DA IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV U CJELINI OSTVARUJU U PARNIČNOM POSTUPKU.

Iz obrazloženja:

„Ovaj sud nije našao osnovanim ni žalbene navode Tužilaštva koji se odnose na odluku o imovinskopravnom zahtjevu. S tim u vezi, Tužilaštvo u žalbi navodi da je sud oštećenim L.M. i V.P. trebao dosuditi imovinskopravni zahtjev, odnosno obavezati optuženog da im nadoknadi štetu vraćanjem novčanih iznosa koji su navedeni u stavu I izreke pobijane presude. Kod takvih žalbenih navoda, Tužilaštvo očigledno zanemaruje da je optuženi N.B., u skladu sa činjeničnim navodima iz optužnice, oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo Prevara na štetu navedenih oštećenih, kao saizvršilac sa M.P. i drugim licima. Takođe, prema materijalnom dokazu Tužilaštva D-37, M.P. je presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 29.10.2012. godine oglašen krivim za iste prevarne radnje koje se u ovom krivičnom postupku stavljaju na teret N.B. Stoga, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi Tužilaštva da je predmetni novac isključivo pribavio optuženi N.B., s obzirom da se u činjeničnom opisu produženog krivičnog djela iz

stava I izreke pobijane presude navodi da su N.B. i drugi saizvršioci za sebe pribavili protivpravnu imovinsku korist i oštetili L.M. i V.P. Kako se iz dokaza koje je izvelo Tužilaštvo nije mogao utvrditi dio imovinske koristi, odnosno tačan novčani iznos koji je za sebe pribavio optuženi N.B., s obzirom da je naveden ukupan iznos protivpravne imovinske koristi koji su pribavili svi saizvršioci zajedno, onda sud nije mogao obavezati samo optuženog N.B. da oštećenima nadoknadi štetu pričinjenu krivičnim djelom. Budući da podaci krivičnog postupka nisu pružali pouzdan osnov ni za potpuno, ni za djelimično presuđenje imovinskopravnog zahtjeva, prvostepeni sud je pravilnom primjenom člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, oštećene L.M. i V.P. uputio da imovinskopravni zahtjev u cjelini ostvaruju u parničnom postupku.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 103709 19 Kž od 06.08.2019. godine)



19.
Zakonitost dokaza
Član 221. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

OVLAŠTENO SLUŽBENO LICE JE, NAKON OBAVJEŠTAVANJA TUŽIOCA, DUŽNO IZVRŠITI UVIĐAJ I ODREDITI VJEŠTAČENJA, OSIM PREGLEDA, OBDUKCIJE I EKSHUMACIJE LEŠA, TE SVE RADNJE PREDUZETE TOKOM UVIĐAJA DOKUMENTOVATI I DETALJNO OBRAZLOŽITI U ZAPISNIKU I POSEBNOM SLUŽBENOM IZVJEŠTAJU.

Iz obrazloženja:

„Nije osnovan žalbeni navod branioca optuženog da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) i stava 2. ZKP Bd BiH, odnosno da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu - nalazu i mišljenju Jedinice za forenziku Kriminalističko-tehničkog centra MUP-a RS (u daljem tekstu Jedinica za forenziku KTC MUP RS), o izvršenom vještačenju alkohola u krvi kod optuženog (dokaz Tužilaštva D-18). Naime, branilac optuženog u žalbi tvrdi da je navedeni nalaz i mišljenje Jedinice za forenziku pribavljen protivno odredbama člana 96. i člana 221. ZKP Bd BiH, jer je vještačenje obavljeno na zahtjev ovlaštenih službenih lica Policije Brčko distrikta BiH, a da ovlašteno službeno lice Policije prije toga nije obavijestilo postupajućeg tužioca da će podnijeti taj zahtjev za vještačenje.

S tim u vezi, valja ukazati da je odredbom člana 221. ZKP Bd BiH propisano da je ovlašteno službeno lice, nakon obavještavanja tužioca, dužno izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije leša, te da se sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju dokumentovati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i u posebnom službenom izvještaju.

Na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom Tužilaštvo je izvelo materijalne dokaze iz kojih proizilazi da su ovlaštena službena lica Policije, prilikom vršenja uviđaja i određivanja vještačenja alkohola u krvi kod optuženog, u potpunosti postupili u skladu sa naprijed citiranom zakonskom odredbom. Da su ovlaštena

službena lica Policije obavijestili postupajućeg tužioca o počinjenju krivičnog djela i vršenju uviđaja Tužilaštvo je dokazalo službenom zabilješkom Policije (dokaz Tužilaštva D-1), koja je sačinjena na okolnosti obavještavanja tužioca da se dogodila predmetna saobraćajna nezgoda, da je lice mjesta obezbijeđeno, da je pomoću uređaja za alkotestiranje „Evitec“ utvrđeno prisustvo alkohola kod optuženog od 2,30 promila, a da je pješak D.Z. zadobila teške tjelesne povrede. U službenoj zabilješci je takođe konstatovano da je od strane tužioca naloženo da se od učesnika saobraćajne nezgode uzme krv radi vještačenja alkohola. Iz dokaza Tužilaštva D-3, takođe službene zabilješke Policije, proizilazi da su policijski službenici oko 22:30 sati optuženog odvezli u Urgentni centar B., gdje mu je uzet uzorak krvi za potrebe vještačenja, a prema zapisniku o uviđaju Policije (dokaz Tužilaštva D-5), uviđaj je započet u 22:50 sati, završen je istog dana u 23:20 sati, a policijski službenici su zapisnički konstatovali sve radnje koje su preduzeli tokom vršenja uviđaja.

Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da je nalaz i mišljenje Jedinice za forenziku KTC MUP RS o izvršenom vještačenju alkohola u krvi kod optuženog (dokaz Tužilaštva D-18) zakonit dokaz, s obzirom da su policijski službenici o vršenju uviđaja obavijestili postupajućeg tužioca, te u skladu sa odredbom člana 221. ZKP Bd BiH i po nalogu tužioca odredili vještačenje alkohola u krvi kod optuženog, a radnje uviđaja i uzimanja uzorka krvi od optuženog za potrebe vještačenja su dokumentovane, odnosno potkrijepljene službenim zabilješkama i zapisnikom o uviđaju Policije. Slijedom navedenog, nije opravdan žalbeni prigovor branioca optuženog da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) i stava 2. ZKP Bd BiH, odnosno da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 96. i člana
221. ZKP Bd BiH i da je to bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 105627 18 Kž od 12.06.2018. godine)



20.
Izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza
Član 273. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

PRIZNANJE SUOPTUŽENOG DATO U ISTRAZI U PRISUSTVU BRANIOCA MOŽE BITI KORIŠTENO PROTIV NJEGA KAO DOKAZ NA GLAVNOM PRETRESU, UKOLIKO SE KORISTIO PRAVOM DA NE IZNOSI ODBRANU, KAO I DOKAZ O SUDJELOVANJU DRUGOG SUOPTUŽENOG U POČINJENJU KRIVIČNOG DJELA, S TIM ŠTO SE ISKLJUČIVO NA TOM DOKAZU NE MOŽE ZASNIVATI PRESUDA KOJOM SU OPTUŽENI OGLAŠENI KRIVIM.

Iz obrazloženja:

„Uz saslušanje svjedoka N. P. tijekom prvostupanjskog postupka je, u skladu sa člankom 273. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, pročitan iskaz optuženog S. Z. i korišten kao dokaz, s obzirom na to da je tada osumnjičeni S. Z. u prisustvu branitelja, prije davanja tog iskaza, upozoren u skladu sa člankom 78. stavak 2. točka c. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a da se tijekom glavne rasprave koristio svojim pravom (da ne

iznosi svoju obranu) propisanim člankom 78. stavak 2. točka a. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. S tim u svezi, nisu točne tvrdnje branitelja optuženog M. M. da je optuženi S. Z. promijenio svoj iskaz tijekom glavne rasprave, jer se iz transkripta sa glavne rasprave može nedvojbeno zaključiti da se optuženi S. Z. tijekom glavne rasprave nije koristio pravom na iznošenje svoje obrane, odnosno pravo na davanje iskaza tijekom dokaznog postupka, u smislu članka 259. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, nego je samo u završnoj riječi istaknuo „ja sam za njega jedno dvaput, triput vozio, ovaj razumiješ, za pare sam vozio, ali ja to nisam uradio. On kupuje, on meni kad javi, evo ja sam za njega vozio i to je to, to što je bilo i dok mi policija nije došla kući i ubacila me u kola i išla isto idemo od kuće do kuće, jel ovo, jel ovo, ja se prepao ja samo moro reći nešto samo da me ne udaraju, i poslije sam ja njemu rekao nemoj me više ni zvati neću problema sebi, dosta mi je bilo“.

U takvim okolnostima, ne mogu se prihvatiti kao osnovane tvrdnje branitelja optuženog M. M., da je optuženi S. Z. tijekom glavne rasprave iznosio obranu i tom prigodom odstupio od svog iskaza datog u istrazi, a niti da se odluka prvostupanjskog suda o krivnji optuženog M. M. temelji isključivo na iskazu koji je u istrazi dao optuženi S. Z., od kojeg je odstupio tijekom glavne rasprave, te da je zbog toga prvostupanjska presuda donesena uz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Ovo zbog toga što se naprijed citirani osvrt optuženog S. Z. iz završne riječi na glavnoj raspravi od 18.09.2017. godine ne može smatrati njegovom obranom, tako da nije bilo razloga da prvostupanjski sud daje posebnu ocjenu navoda koje je u završnoj riječi istaknuo optuženi S. Z.. Osim toga, na okolnosti počinjenja ovog kaznenog djela su svjedočili oštećena M. Z. i inspektor N. P. na temelju čijih iskaza se može zaključiti da je iskaz tada osumnjičenog S. Z. istinit, jer do detalja opisuje način na koji su on i optuženi M. M. počinili kazneno djelo za koje su oglašeni krivim, zbog čega je takav iskaz mogao biti korišten kao dokaz za utvrđivanje krivice optuženog M. M., jer je to u skladu sa odredbama članka 273. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Stoga se, po ocjeni ovoga suda, ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni prigovori branitelja optuženog da je zbog toga prvostupanjska presuda obuhvaćena bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 2., u svezi sa člankom 273. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 101791 17 Kž od 29.01.2018. godine)



21.
Vezanost presude za optužbu
Član 280. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

PITANJE POVREDE IDENTTETA OPTUŽBE I PRESUDE MOŽE SE ODNOSITI ISKLJUČIVO NA DJELO (RADNJU POČINJENJA) I POČINITELJA, ALI NE I NA PRAVNU OCJENU TIH RADNJI KOJU U KONAČNICI KOD DONOŠENJA PRESUDE ODREĐUJE SUD, S OBZIROM NA TO DA KOD PRESUĐENJA NIJE VEZAN PRAVNOM KVALIFIKACIJOM IZ POTVRĐENE OPTUŽNICE.

Iz obrazloženja:

„Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 1. točka j. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koja se po njegovom mišljenju ogleda u prekoračenju optužbe koju je prvostupanjski sud počinio na način da je povrijedio objektivni identitet optužbe time što je optuženog F.Š. oglasio krivim za kazneno djelo Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika iz članka 216. stavak 2. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, iako mu se optužnicom na teret stavljalo kazneno djelo Trgovina ljudima iz članka 207a. stavak 2., u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. U svezi s tim tužitelj ističe da se, u skladu sa člankom
280. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržan u potvrđenoj, odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici, međutim, da je u ovom slučaju prvostupanjski sud optuženog F.Š. oglasio krivim za ono što mu se optužnicom uopće nije stavljalo na teret, tako da se radi o potpuno novoj inkriminaciji koja predstavlja drugo kazneno djelo, istina blaže, ali sa potpuno drugim zaštitnim objektom. U tu svrhu je prvostupanjski sud prilagodio činjenični opis počinjenog djela (izostavljanjem dijela činjeničnog opisa iz izmijenjene optužnice) pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika iz članka 216. stavak 2. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, za koje je optuženog oglasio krivim, čime je po mišljenju Tužitelja počinio bitnu povredu odredbu kaznenog postupka iz članka 297. stavak 1. točka j. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

Navedeni žalbeni prigovori Tužitelja se ne mogu prihvatiti kao osnovani iz razloga što se pitanje povrede identiteta optužbe i presude, u smislu članka 280. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, može odnositi isključivo na djelo (radnju počinjenja) i počinitelja, ali ne i na pravnu ocjenu tih radnji koju u konačnici kod donošenja presude određuje sud, s obzirom na to da kod presuđenja nije vezan pravnom kvalifikacijom iz potvrđene, odnosno tijekom glavne rasprave izmijenjene optužnice, kako je to izričito propisano člankom 280. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Kada je u pitanju ovlašćenje suda da zadire u činjenični opis radnje počinjenja ono je ograničeno u mjeri da bez intervencije tužitelja ne smije dodavati nove činjenice koje bi djelo koje se optuženom stavlja na teret činilo težim ili pak predstavljalo „ višak inkriminirajućih činjenica “ kojim bi se optuženi stavljao u teži položaj, kao niti zahvatati u činjenični supstrat u tolikoj mjeri da on izlazi iz okvira prvobitno opisane radnje počinjenja, odnosno predstavlja potpuno drugi događaj (drugo djelo), od onog povodom kojega je optužnica potvrđena.

U konkretnom slučaju neosnovano Tužitelj dovodi u pitanje identitet optužbe i presude, u smislu članka 280. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, zbog činjenice da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi prilagodio činjenični supstrat (radnju počinjenja) rezultatima dokaznog postupka, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju, na način da je iz izreke precizirane optužnice od 09.10.2018. godine, izostavio dio teksta „ u svrhu iskorištavanja, upotrebom sile i prijetnje upotrebom sile “, „ i bez odgovarajuće odjeće i obuće “, jer taj dio kaznenopravnih radnji iz izmijenjene optužnice nije konstitutivne naravi za

postojanje kaznenog djela Trgovina ljudima iz članka 207a. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kako se to neosnovano ističe u žalbi Tužitelja.

Naime, ako se detaljno izanalizira činjenični supstrat izmijenjene optužnice, nedvojbeno se može zaključiti da on predstavlja kombinaciju elemenata koji predstavljaju obilježja kaznenog djela Trgovina ljudima iz članka 207a. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na što ukazuje i sam pravni opis naveden u izmijenjenoj optužnici od 09.10.2018. godine („ dakle, upotrebom sile i prijetnjom upotrebe sile, navodio i prevozio osobu koja nije imala 18 godina života, u svrhu iskorištavanja prisilnim radom i kakvim drugim iskorištavanjem “). Ovakav pristup nije prihvatljiv bez obzira što se radi o osnovnom i kvalificiranom obliku jednog te istog kaznenog djela (Trgovina ljudima), jer je za razliku od drugih kaznenih djela iz ovog Kaznenog zakona kod kojih se osnovni od kvalificiranog oblika u pravilu razlikuje po „težini posljedice“, u slučaju kaznenog djela Trgovina ljudima iz članka 207a. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kaznenopravne radnje opisane u stavcima 1. i 2. imaju zasebno opisana sva obilježja kaznenog djela, tako da nije moguće kombiniranje alternativno propisanih radnji počinjenja iz ta dva stavka, pa time niti pravno kvalificiranje takvih radnji kao kaznenog djela Trgovina ljudima iz članka 207a. stavak 2., u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Na to nesumnjivo ukazuje i činjenica da je za kazneno djelo Trgovina ljudima iz članka 207a. stavak 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisana kazna zatvora od najmanje 5 (pet) godina, a za isto to kazneno djelo iz stavka 2., kazna zatvora od najmanje 10 (deset) godina.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 104826 19 Kž od 22.08.2019. godine)

22.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
Član 281. stav 1. i 297. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SUD NE MOŽE ZASNIVATI PRESUDU NA ČINJENICAMA KOJE JE OŠTEĆENA KROZ RAZGOVOR SAOPŠTILA SVJEDOCIMA.

Iz obrazloženja:

„Iz navedenog obrazloženja presude nedvojbeno proizilazi da odlučnu činjenicu da se dogodio spolni odnos između optuženog M.I. i nemoćnog lica –
„oštećene“ B.D. prvostepeni sud ne utvrđuje na osnovu svjedočenja „oštećene“ koje bi poslužilo kao dokaz na glavnom pretresu, nego utvrđuje na osnovu onoga što je
„oštećena“ B.D. navodno iznijela, odnosno kazala svjedokinjama M.I. i L.D., a koje su kroz svoje svjedočenje na pretresu iznijele šta im je saopštila „oštećena“ B.D.

Sud ocjenjuje istinitim ono što je oštećena“ B.D. kazala svjedokinjama M.I. i
L.D. u vezi spolnog odnosa koji je navodno imala sa optuženim M.I., pa time faktički proizilazi da sud protivno principu neposrednog izvođenja dokaza, te protivno odredbama člana 281. stav 1. ZKP-a Bd BiH utvrđuje odlučnu činjenicu da se dogodio predmetni spolni odnos između optuženog i „oštećene“, odnosno zasniva presudu na činjenicama koje „oštećena“ nije iznijela kroz svjedočenje koje bi poslužilo kao dokaz na glavnom pretresu, nego na činjenicama koje je „oštećena“ kroz razgovor saopštila

svjedokinjama M.I. i L.D., pa kako je time presuda zasnovana na nezakonitom dokazu protivno odredbama člana 281. stav 1. ZKP-a Bd BiH, to je na navedeni način počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i. ZKP-a Bd BiH, na koju povredu žalba ukazuje.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 098370 18 Kž 2 od 26.04.2018. godine)

23.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
Član 281. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SUD ZASNIVA PRESUDU SAMO NA ČINJENICAMA I DOKAZIMA KOJI SU IZNESENI NA GLAVNOM PRETRESU. ISKAZ KOJI JE DAT NA ZAPISNIK U POLICIJI, A KOJI NIJE KORIŠTEN TOKOM DOKAZNOG POSTUPKA, NE MOŽE SE UZETI U OBZIR NI CIJENITI.

Iz obrazloženja:

„Branilac pokušava dovesti u pitanje pouzdanost iskaza A. i A.R. tvrdeći da u njihovim iskazima koje su dali na Zapisniku u Policiji i u iskazima na glavnom pretresu je uočljiva velika razlika i nesaglasnost, te da su svjedoci namjerno prećutali da su A. i M. zaključili dva ugovora o kupovini automobila, kao i da su navedena dva svjedoka napakovali optuženom krivičnu odgovornost za navedeno krivično djelo. Međutim, treba imati u vidu da tokom unakrsnog ispitivanja navedenih svjedoka branilac nije navedene svjedoke suočila sa njihovim iskazima iz Policije, niti zatražila pojašnjenje u pogledu eventualnih razlika ukoliko iste i postoje u odnosu na ono što su izjavili tokom glavnog pretresa, pa da bi svjedoci mogli dati objašnjenje u pogledu eventualne razlike u njihovim iskazima. Navedene iskaze iz Policije branilac nije ni koristila tokom postupka unakrsnog ispitivanja, niti je navedene iskaze uvela u dokazni materijal, pa da bi ovaj sud mogao na adekvatan način preispitati da li zaista postoje bitne razlike u njihovim iskazima, koje bi na ozbiljan i argumentovan način diskreditovale navedene svjedoke, a ne na način kako to u žalbi branilac želi učiniti. Na ovom mjestu sud podsjeća na sadržaj odredbe člana 281. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, tako da iskaz na koji se branilac poziva, a koji nije korišten tokom dokaznog postupka ne može se uzeti u obzir ni cijeniti.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 072686 17 Kž 5 od 16.01.2018. godine)

24.
Odbacivanje žalbe kao nedopuštene
312. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u skladu s članom 9. stav 2. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SUD ĆE ŽALBU ODBACITI KAO NEDOPUŠTENU AKO SE UTVRDI DA JE ŽALBU PODNIJELO LICE KOJE SE, NAKON ŠTO JE PRVOSTEPENI SUD DONIO I

OBJAVIO PRVOSTEPENO RJEŠENJE, POTPISOM NA ZAPISNIKU ODREKLO PRAVA NA ŽALBU.

Iz obrazloženja:

„Naime, prema zapisniku o usmenom pretresu od 17.06.2019. godine, koji je sadržan u spisu predmeta, nakon što je sud donio i objavio prvostepeno rješenje, stranke su se odrekle prava da protiv istog podnesu žalbu, što je okrivljena potvrdila svojim potpisom na zapisniku, pa je sud konstatovao da je rješenje pravosnažno i zbog toga je u pouci o pravnom lijeku naveo da protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.

Međutim, kako je okrivljena, i pored naprijed navedenog, podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja, valja ukazati da je članom 312. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji se u skladu s članom 9. stav 2. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, primjereno primjenjuje u prekršajnom postupku, propisano da će se žalba odbaciti kao nedopuštena ako se (između ostalog) utvrdi da je žalbu podnijelo lice koje se odreklo prava na žalbu.

S tim u vezi, ne mogu se prihvatiti žalbene tvrdnje okrivljene da „nije tačno da se odrekla prava na žalbu, jer je na upit sudije rekla da će se žaliti na sankciju i da se ne odriče prava na žalbu“, budući da te tvrdnje demantuje navedeni zapisnik o usmenom pretresu od 17.06.2019. godine, koji je okrivljena svojeručno potpisala nakon što je sud konstatovao da su se stranke odrekle prava na žalbu i da je prvostepeno rješenje istog dana postalo pravosnažno.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 123296 19 Pžp od 21.08.2019. godine)

25.
Izreka presude
Član 279. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KADA BI DETALJNO NAVOĐENJE OPISA SVIH NANESENIH POVREDA, UKLJUČUJUĆI I POSLJEDICE KOJE SU IZ NJIH PROISTEKLE, IZREKU PRVOSTEPENE PRESUDE ČINILO PREOBIMNOM I NERAZUMLJIVOM, ONDA JE DOVOLJNO NAVESTI SAMO ONE POVREDE KOJE SU ZA POSLJEDICU IMALE SMRT OŠTEĆENOG.

Iz obrazloženja:

„Prema navodima žalbe branitelja izreka pobijane presude je nerazumljiva i u dijelu koji se odnosi na „način nanošenja povreda od kojih je M.D. preminuo“, a s obzirom na to da se u izreci pobijane presude navodi da su B. i R. zajedno nanijeli sve povrede, da su koristili dva noža i da su odvojeno djelovali, ali da se iz izreke ne vidi tko je od njih dvojice nanio povredu usljed koje je nastupila smrt M.D., kao niti koja konkretno od tih povreda je dovela do smrti oštećenog.

Suprotno žalbenim tvrdnjama branitelja, ovaj sud nije mogao zaključiti da način na koji su povrede pobrojane i dijelom opisane u izreci prvostupanjske presude od kojih je oštećeni M.D. preminuo, na bilo koji način čine izreku pobijane presude u

tom dijelu nerazumljivoj ili proturječnom samom sebi. Naime, točno je da u činjeničnom supstratu nisu detaljno opisane svih 13 ubodnih i 1 rezna rana, koje je zadobio oštećeni M.D., jer po ocjeni ovoga suda to nije bilo nužno da bi kaznenopravne radnje opisane u izreci sadržale bitna obilježja bića kaznenog djela za koje je optuženi oglašen krivim. Detaljno navođenje opisa svih nanesenih povreda, uključujući i posljedice koje su iz njih proistekle, činilo bi izreku prvostupanjske presude preobilnom i nerazumljivom, pa je stoga bilo dovoljno navesti samo broj i vrstu povreda, lokaciju na kojoj su nanesene, kao i posljedicu koja je proistekla njihovim nanošenjem.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 100941 18 Kž 10 od 16.10.2018. godine)

26.
Troškovi postupka – nagrada za zastupanje
Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine

BEZ OBZIRA NA ČINJENICU ŠTO JE ADVOKAT (BRANILAC) REGISTROVANI OBVEZNIK POREZA NA DODATU VRIJEDNOST, NJEMU NE PRIPADA PRAVO NA UVEĆANJE NAGRADE PO OSNOVU ZASTUPANJA ZA ZAKONOM PROPISANU STOPU PDV-A OD 17%, KADA JE BRANILAC OPTUŽENOM POSTAVLJEN PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI, JER SE U TOM SLUČAJU TROŠKOVI KRIVIČNOG POSTUPKA ODREĐUJU U SKLADU SA ODLUKOM O NAKNADI TROŠKOVA KRIVIČNOG POSTUPKA PRAVOSUDNE KOMISIJE BRČKO DISTRIKTA BiH.

Iz obrazloženja:

„S obzirom na navedeno, nagrada braniocu po službenoj dužnosti bez PDV-a, ukupno iznosi 2.160,00 KM, a ne 2.400,00 KM koliko je to u podnijetom troškovniku od 03.01.2018. godine naveo branilac – advokat A.R., a iznos nagrade koji je pogrešno obračunat je prihvatio i prvostepeni sud u pobijanom rješenju.

Osim toga, bez obzira na činjenicu što je advokat A.R. registrovani obveznik Poreza na dodatu vrijednost, njemu ne pripada pravo na uvećanje nagrade po osnovu zastupanja za zakonom propisanu stopu tog poreza od 17 %, kako to traži u podnijetom troškovniku branilac, odnosno traži da mu se iznos nagrade za odbranu od 2.400,00 KM uveća za iznos PDV-a od 17 % što iznosi 400,00 KM, odnosno da mu se na ime nagrade s obračunatim PDV-om ukupno isplati 2.808,00 KM, što sud neopravdano, odnosno neosnovano prihvata u pobijanoj odluci.

Naprijed pomenuta Odluka Pravosudne komisije Brčko distrikta BiH o naknadi troškova krivičnog postupka, koju primjenjuju sudovi u Brčko distriktu BiH, u glavi IX, uređuje nagrade i nužne izdatke branioca po službenoj dužnosti, ali ista ne predviđa mogućnost da se braniocu po službenoj dužnosti odredi i isplata Poreza na dodatu vrijednosti koji bi se obračunavao na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za pruženu odbranu optuženom, odnosno pomenuta Odluka, PDV ne tretira ni kao nagradu ni kao nužni izdatak, odnosno trošak krivičnog postupka braniocu po službenoj dužnosti, te ne obavezuje sud da iznos PDV-a isplati, odnosno nadoknadi braniocu po službenoj dužnosti iz budžetskih sredstava suda.“
(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 K 101988 18 Kž 2 od 28.02.2018. godine)

PREKRŠAJNO PRAVO

27.
Registracija za PDV
Član 57. stav 6. i 10. Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine

PODNOSILAC ZAHTJEVA ZA REGISTRACIJU I UPIS U JEDINSTVENI REGISTAR OBVEZNIKA INDIREKTNIH POREZA STIČE STATUS OBVEZNIKA PDV-a TEK OD DANA IZDAVANJA RJEŠENJA O REGISTRACIJI I DOBIJANJA UVJERENJA O REGISTRACIJI.

Iz obrazloženja:

„Nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenog kojim ukazuje da je Upravi za indirektno oporezivanje BiH, regionalni centar T., prije uvoza predmetnog traktora, pluga i drljače, podnio zahtjev za registraciju i upis u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza i da ga je Uprava za indirektno oporezivanje BiH dovela u zabludu, jer je bila dužna donijeti rješenje o registraciji u roku od 15 dana od dana podnošenja tog zahtjeva. Ovo stoga što nije od značaja činjenica kada je okrivljeni Upravi za indirektno oporezivanje BiH podnio zahtjev za registraciju i upis u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza, nego kada je Uprava za indirektno oporezivanje BiH izdala rješenje i upisala obveznika u Jedinstveni registar obveznika, jer od tog dana nastaju prava i obaveze obveznika po osnovu PDV-a. Navedeno jasno proizilazi iz odredbe člana 57. stav 6. i stav 10. Zakona o PDV- BiH, kojima je propisano da Uprava za indirektno oporezivanje BiH izdaje rješenje o registraciji obaveze plaćanja PDV-a u poreski registar za svakog podnosioca zahtjeva, te da podnosilac zahtjeva postaje registrovani obveznik danom koji utvrdi Uprava za indirektno oporezivanje BiH u rješenju o registraciji.

Prema tome, podnosilac zahtjeva za registraciju i upis u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza stiče status obveznika PDV-a tek od dana izdavanja rješenja o registraciji i dobijanja uvjerenja o registraciji i od tog dana nastaju prava i obaveze obveznika po osnovu PDV-a. U konkretnom slučaju, okrivljeni je taj status stekao izdavanjem rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH broj .......... od 16.05.2016. godine, kada je upisan u Jedinstveni registar, te se ne mogu prihvatiti tvrdnje okrivljenog da je doveden u zabludu od strane Uprave za indirektno oporezivanje, odnosno da je imao pogrešnu predstavu o svom statusu poreskog obveznika. Dakle, za sticanje statusa obveznika pa osnovu PDV-a nije dovoljno samo podnošenje zahtjeva, a okrivljeni tokom dokaznog postupka pred prvostepenim sudom nije ni dokazivao da je određenim radnjama Uprave za indirektno oporezivanje doveden u zabludu u pogledu statusa poreskog obveznika.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 104969 17 Pžp od 24.01.2018. godine)

28.
Odbitak ulaznog poreza pri početku obavljanja djelatnosti
Član 68. u vezi sa članom 62. i članom 63. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine

OKRIVLJENI KOJI U VRIJEME UVOZA POLJOPRIVREDNIH MAŠINA NIJE IMAO STATUS OBVEZNIKA PDV-A, NEGO JE TAJ STATUS STEKAO NAKNADNO IZDAVANJEM RJEŠENJA UPRAVE ZA INDIREKTNO OPOREZIVANJE BOSNE I HERCEGOVINE, NE ISPUNJAVA USLOVE ZA KOREKCIJU, ODNOSNO ODBITAK ULAZNOG POREZA ZA NAVEDENE POLJOPRIVREDNE MAŠINE.

Iz obrazloženja:

„Nisu osnovani ni žalbeni navodi okrivljenog kojima ukazuje da je, u smislu člana 68. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08 i 65/10), ostvario pravo na odbitak ulaznog poreza pri početku obavljanja djelatnosti. Odredbom člana 68. stav 1. navedenog Pravilnika je propisano da se ulazni porez sadržan u primljenim isporukama za početak rada može odbiti ako su ispunjeni svi ostali uslovi za odbitak ulaznog poreza, a prema odredbi stava 2. istog člana, lica iz stava 1. imaju pravo na odbitak ulaznog poreza u skladu sa uslovima propisanim Zakonom i Pravilnikom. Dakle, da bi obveznik ostvario pravo na odbitak ulaznog poreza pri početku obavljanja djelatnosti mora ispuniti sve ostale uslove za odbitak ulaznog poreza koji su propisani Zakonom o PDV-u i Pravilnikom o primjeni Zakona o PDV-u. S tim u vezi, ovlašteni organ je na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom kao dokaze uveo zapisnik i rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH, iz kojih proizilazi da okrivljeni nije imao pravo na odbitak ulaznog PDV-a, jer je nabavku traktora, pluga i drljače izvršio u periodu kada nije bio registrovan i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a, te da nije imao pravo na korekciju ulaznog poreza u poreskom periodu maj 2016. godine.

Uslovi za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog poreza detaljnije su regulisani odredbama Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, a prema odredbi člana
62. stav 1. i člana 63. stav 1. navedenog Pravilnika, pravo na odbitak ulaznog poreza može ostvariti samo poreski obveznik, tj. jedan od uslova iz člana 63. stav 1. tačka d) Pravilnika jeste i da je isporuka obavljena poreskom obvezniku u poslovne svrhe. Odredbom člana 63. stav 2. Pravilnika je izričito propisano da lica koja nisu obveznici PDV-a nemaju pravo na odbitak ulaznog poreza. S obzirom da je okrivljeni traktor, plug i drljaču uvezao u septembru 2015. godine, odnosno u martu 2016. godine, a da je dana 16.05.2016. godine stekao status PDV obveznika, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da okrivljeni u vrijeme uvoza navedenih dobara nije ispunjavao osnovni uslov za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog PDV-a, tj. nije imao status poreskog obveznika i stoga nema pravo na odbitak ulaznog poreza.

Imajući u vidu navedeno, irelevantni su žalbeni navodi okrivljenog kada je počeo da obavlja pripremne radnje za djelatnost gajenja žitarica, mahunarki i sjemena uljarica, budući da prema članu 68. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, ne može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza pri početku obavljanja djelatnosti ako ne ispunjava sve Zakonom i Pravilnikom propisane uslove za odbitak ulaznog poreza. Čak i da se prihvati tvrdnja okrivljenog da je djelatnost gajenja žitarica, mahunarki i sjemena uljarica počeo obavljati tek uvozom traktora, pluga i drljače, a

ne danom registracije u sudskom registru, opet okrivljeni ne ispunjava uslove za odbitak ulaznog poreza, jer kako je naprijed navedeno, u vrijeme uvoza dobara nije imao status obveznika PDV-a, nego je taj status naknadno stekao izdavanjem rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 16.05.2016. godine.

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 104969 17 Pžp od 24.01.2018. godine)



29.
Važenje i produženje isprava o oružju
Član 25. stav 3. Zakona o oružju i municiji u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine

OBAVEZA VLASNIKA ORUŽJA JE DA BLAGOVREMENO PODNESE ZAHTJEV ZA PRODUŽENJE VAŽENJA ISPRAVE O ORUŽJU. NIJE OBAVEZA POLICIJE BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE DA PRIJE ISTEKA ROKA VAŽENJA ORUŽANOG LISTA POZIVA VLASNIKE ORUŽJA DA TAKAV ZAHTJEV PODNESU.

Iz obrazloženja:

„Iz dokaza dostavljenih uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka (oružni list broj 000296, akt Policije Brčko distrikta BiH broj 14.04.1-04-575/17 od 21.09.2017. godine sa evidencijom oružja) može se zaključiti da je rok važenja oružnog lista za predmetni pištolj i lovačku pušku istekao 15.08.2017. godine, a da okrivljeni nije podnio zahtjev za produženje oružnog lista. Obaveza vlasnika oružja da podnese zahtjev za produženje važenja isprave o oružju temelji se na odredbi člana
25. stav 3. Zakona o oružju i municiji Brčko distrikta BiH, kojom je propisano da je
vlasnik oružja kojem je izdat oružni list dužan podnijeti navedeni zahtjev u roku od 30 dana prije isteka roka važenja oružnog lista. Dakle, zakonom je propisana obaveza vlasnika oružja da blagovremeno podnese zahtjev za produženje važenja isprave o oružju, a ne obaveza Policije Brčko distrikta BiH da prije isteka roka važenja oružnog lista poziva vlasnike oružja da takav zahtjev podnesu. Kako okrivljeni nije postupio u skladu sa citiranom zakonskom odredbom ostvario je obilježja bića prekršaja iz člana
25. stav 3., kažnjivog po članu 67. stav 1. tačka c. Zakona o oružju i municiji Brčko distrikta BiH, za koji ga je prvostepeni sud oglasio odgovornim.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 106783 18 Pžp od 29.01.2018. godine)



30.
Carinska prijava u pisanom obliku
Član 59. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine

OSIM U SLUČAJEVIMA KADA SE PODNOSI USMENIM PUTEM, CARINSKA PRIJAVA PREDSTAVLJA STROGO FORMALNU ISPRAVU, JER SE PODNOSI U PISANOM OBLIKU, NA OBRASCU I SA PODACIMA KOJI SU PROPISANI ZAKONOM O CARINSKOJ POLITICI BiH I ODLUKOM O PROVEDBENIM PROPISIMA ZAKONA O CARINSKOJ POLITICI.

Iz obrazloženja:

„Pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine i odredbe Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 63a/04, 60/06 i 57/08 – u daljem tekstu Odluka) ovlašćeni organ u žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja navodi da je prvostepeni sud pogrešno protumačio pojam carinske prijave. Ovlašćeni organ ukazuje da, osim u slučajevima kada se podnosi usmenim putem, carinska prijava predstavlja strogo formalnu ispravu, jer se podnosi u pisanom obliku, na obrascu i sa podacima koji su propisani navedenim Zakonom i Odlukom i da mora biti ovjerena potpisom i pečatom deklaranta ili njegovog zastupnika. U žalbi se dalje navodi da se u konkretnom slučaju radi o carinskoj prijavi u pisanom obliku i da podaci koji se unose u tu prijavu moraju biti tačni, odnosno odgovarati stanju robe koja se prijavljuje.

Navedene tvrdnje ovlašćenog organa su tačne, jer je odredbom člana 59. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine propisano da kada se carinska prijava podnosi u pisanom obliku, mora biti sačinjena na obrascu koji je propisan provedbenim propisima, odnosno gore navedenom Odlukom. Prijave moraju sadržavati sve podatke koji su neophodni za primjenu propisa kojima se reguliše carinski postupak za koji se roba prijavljuje i moraju biti potpisane, a uz prijavu se prilažu svi potrebni dokumenti. Prema odredbi člana 107. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, podnošenje carinskom uredu prijave potpisane od strane deklaranta ili njegovog zastupnika, tu osobu, prema važećim propisima, čini odgovornom za tačnost podataka navedenih u prijavi, vjerodostojnost priloženih dokumenata i pridržavanje svih obaveza vezanih za ulazak robe u određeni postupak.

Prvostepeni sud je primjenom odredbe člana 4. tačka 17) Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ocijenio da carinska prijava koju je okrivljeni podnio nema svojstvo isprave, informacije, uvjerenja ili bilo kojeg drugog dokumenta, u smislu obilježja bića predmetnog prekršaja. Međutim, prvostepeni sud je propustio cijeniti svojstvo carinske prijave sa aspekta naprijed citiranih odredaba Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine i Odluke o provedbenim propisima tog Zakona, a to žalbom osnovano ukazuje ovlašćeni organ. Ovo naročito iz razloga što je okrivljeni u konkretnom slučaju podnio carinsku prijavu u pisanom obliku, a ta forma carinske prijave i njena sadržina izričito su propisani Zakonom o carinskoj politici i Odlukom za primjenu tog Zakona. U konačnom, podaci navedeni u carinskoj prijavi moraju biti tačni, jer u suprotnom, odgovornost za tačnost podataka snosi deklarant ili njegov zastupnik.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 104395 18 Pžp od 01.02.2018. godine)

31.
Zaštitna mjera zabrane obavljanja trgovinske djelatnosti
Član 74. stav 1. tačka 2) i član 75. Zakona o trgovini Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ZA PREKRŠAJ IZ ČLANA 74. STAV 1. TAČKA 2) ZAKONA O TRGOVINI BRČKO DISTRIKTA BiH SUD ĆE POČINIOCU UZ KAZNU IZREĆI I ZAŠTITNU MJERU.

ZAKONSKA ODREDBA KOJA SE ODNOSI NA IZRICANJE ZAŠTITNE MJERE JE IMPERATIVNOG KARAKTERA.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se žalbom ovlaštenog organa ukazuje da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o prijedlogu ovlaštenog organa da se okrivljenom pravnom licu izrekne zaštitna mjera zabrana obavljanja djelatnosti trgovca, pogrešno primijenio odredbu člana 75. stav 1. tačka 2) Zakona o trgovini Brčko distrikta BiH.

Konkretni prekršajni postupak pokrenut je zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka od strane Inspektorata Kancelarije Gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj predmeta ..., broj akta ... od 10.07.2017. godine, u kojem je tržišni inspektor predložio da se nakon provedenog postupka, okrivljena kazni za počinjeni prekršaj, te izrekne zaštitna mjera zabrana obavljanja djelatnosti trgovca u trajanju od jedne godine, u skladu sa članom 76. stav 1. tačka 2) Zakona o trgovini Brčko distrikta BiH.

Prvostepeni sud je rješenjem od 11.10.2017. godine, okrivljene „K. A.“ d.o.o. Bijeljina i V. J. oglasio odgovornim za prekršaj iz člana 4. stav 4., kažnjiv po članu 74. stav 1. tačka 1) i stavu 3. istog člana Zakona o trgovini Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, te je okrivljenom pravnom licu izrekao uslovnu osudu, a okrivljenom odgovornom licu u pravnom licu novčanu kaznu. Prema obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je ocijenio neosnovanim prijedlog ovlaštenog organa da okrivljenom pravnom licu izrekne zaštitnu mjeru zabrana obavljanja djelatnosti trgovca u trajanju od jedne godine, imajući u vidu sve olakšavajuće okolnosti koje je sud cijenio prilikom izricanja prekršajne sankcije okrivljenim.

Ovlašteni organ je, pozivajući se odredbu člana 76. stav 1. tačka 2) Zakona o trgovini Brčko distrikta BiH, u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka predložio da sud okrivljenom pravnom licu izrekne zaštitnu mjeru zabrana obavljanja djelatnosti trgovca, te je na istoj zakonskoj odredbi zasnovao i žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja. Međutim, navedena zaštitna mjera je zapravo propisana odredbom člana 75. stav 1. tačka 2) Zakona o trgovini Brčko distrikta Bosne i Hercegovine prema kojoj će se, između ostalog, i za prekršaj iz člana 74. stav 1. tačka
1) istog Zakona, počiniocu izreći uz kaznu i zaštitna mjera zabrana obavljanja
određene djelatnosti trgovca u trajanju do jedne godine.

Imajući u vidu sadržinu citirane zakonske odredbe, ovlašteni organ u žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja osnovano ukazuje da je za prekršaj za koji je okrivljeno pravno lice oglašeno odgovornim prvostepenim rješenjem, izricanje navedene zaštitne mjere izričito propisano, odnosno da je zakonska odredba koja se odnosi na izricanje zaštitne mjere imperativnog karaktera. Kako je prvostepeni sud pogrešnom primjenom odredbe člana 75. stav 1. tačka 2) Zakona o trgovini Brčko distrikta Bosne i Hercegovine odlučio o prijedlogu ovlaštenog organa da se okrivljenom pravnom licu izrekne zaštitna mjera zabrana obavljanja djelatnosti trgovca, te kako za odluku o tom prijedlogu prvostepeni sud nije dao jasne i dovoljne razloge, valjalo je žalbu ovlaštenog organa uvažiti, prvostepeno rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku prvostepeni sud će, držeći se uputa iznesenih u ovom obrazloženju, otkloniti navedeni propust i u skladu sa odredbom člana 75. stav 1. tačka 2) Zakona o trgovini Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa odredbom člana 19. stav 2. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, odlučiti o prijedlogu ovlaštenog organa da se okrivljenom „K. A.“ d.o.o. Bijeljina izrekne zaštitna mjera zabrana obavljanja djelatnosti trgovca i u pogledu istog dati adekvatne razloge.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 105473 17 Pžp od 20.02.2018. godine)



32.
Učešće u upravnom carinskom postupku
Član 66. stav 2. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine

UKOLIKO JE CARINSKI ORGAN OKRIVLJENOM PRAVNOM LICU, ODNOSNO ODGOVORNOM LICU U PRAVNOM LICU, OMOGUĆIO UČEŠĆE U PROVEDENOM UPRAVNOM CARINSKOM POSTUPKU ONDA NA PRAVILNOST PRVOSTEPENOG RJEŠENJA NE UTIČE ČINJENICA DA JE ZAPISNIK O CARINSKOM PREKRŠAJU KOJIM JE CARINSKI ORGAN SAMO KONSTATOVAO POČINJENJE PREKRŠAJA, SAČINJEN BEZ PRISUSTVA OKRIVLJENOG PRAVNOG LICA, ODNOSNO NJEGOVOG ZASTUPNIKA.

Iz obrazloženja:

„U konačnom, ovaj sud nije našao osnovanim ni žalbene navode okrivljenih da zapisnik o uzrokovanju uvezene robe nema značaj javne isprave jer je sačinjen bez prisustva okrivljenog i da je iz tog razloga neutemeljeno navedeno rješenje Grupe za carinske postupke Regionalnog centra T., kojim se okrivljenom pravnom licu nalaže uplata dodatnog iznosa na ime carine. Naime, kao dokaz na usmenom pretresu ovlašteni organ je izveo, između ostalog i Zapisnik UIO BiH RC T. o uzimanju uzorka robe broj ... od 04.05.2017. godine, iz kojeg proizilazi da je uzimanju uzorka uvezene robe prisustvovao špediter „N.“ d.o.o. Brčko distrikt BiH, kao zastupnik uvoznika, odnosno okrivljenog pravnog lica i da nije imao primjedbi na postupak uzimanja uzoraka, što je špediter potvrdio pečatom i potpisom ovlaštenog lica na za to određeno mjesto u zapisniku. Dakle, suprotno žalbenim navodima okrivljenih, carinski organ je postupio u skladu sa odredbom člana 66. stav 2. Zakona o carinskoj politici BiH, kojom je propisano da deklarant ima pravo biti prisutan prilikom pregleda robe i uzimanja uzoraka.

Takođe, ovlašteni organ je sudu uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka dostavio i dopis Carinske ispostave Brčko broj ... od 23.10.2017. godine, kojim se okrivljenom pravnom licu dostavlja Izvještaj o inspekciji od 21.06.2017. godine, Mišljenje o svrstavanju robe od 03.10.2017. godine i Zapisnik o provjeravanju carinske prijave od 23.10.2017. godine, a kao dokaz da je okrivljeno pravno lice primilo dopis sa navedenim prilozima, ovlašteni organ je dostavio kopiju poštanske povratnice.

Prema tome, carinski organ je na naprijed navedeni način okrivljenom pravnom licu, odnosno odgovornom licu u pravnom licu omogućio učešće u

provedenom upravnom carinskom postupku, tako da na pravilnost prvostepenog rješenja ne utiču žalbeni navodi okrivljenih da je zapisnik o carinskom prekršaju od 12.12.2017. godine, kojim je carinski organ samo konstatovao počinjenje prekršaja, sačinjen bez prisustva okrivljenog pravnog lica, odnosno njegovog zastupnika.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 108032 18 Pžp od 27.04.2018. godine)



33.
Nužna odbrana
Član 9. stav 1. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 26. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

NUŽNA ODBRANA NE PREDSTAVLJA OSNOV ZA ISKLJUČENJE PREKRŠAJNE ODGOVORNOSTI NEGO PREDSTAVLJA OSNOV ZA ISKLJUČENJE POSTOJANJA PROTIVPRAVNOSTI ODNOSNO OBILJEŽJA PREKRŠAJA.

Iz obrazloženja:

„Nije osnovan žalbeni prigovor branioca, da radnje za koje se Zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka tereti njegov branjenik A.Š. ne predstavljaju prekršaj javnog reda i mira iz člana 5. ZOJRM BDBiH, te da je prvostepeni sud oglašavajući odgovornim njegovog branjenika za predmetni prekršaj, povrijedio materijalni propis o prekršaju iz člana 70. tačka a) ZOP-a BDBiH. Naime, iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka je vidljivo da se okrivljeni A.Š. tereti za učestvovanje u tuči sa Č.Z. i Č.N. ispred kuće Z. koja se nalazi u B. u ul. M.Č.Ć. broj 62, usljed čega je narušen javni red i mir. Te radnje koje su opisane u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, i u izreci pobijanog rješenja, nesumnjivo predstavljaju prekršaj javnog reda i mira iz člana 5. ZOJRM kažnjiv po istom članu navedenog zakona. Osim toga, ne stoji ni žalbeni prigovor branioca da je njegov branjenik A.Š. postupao u nužnoj odbrani, jer je i sam branilac u žalbi istakao da se njegov branjenik ispred kuće Z.naguravao sa Z., a činjenica je da je u tom naguravanju Z. oborio pa je Z. pri padu zadobio lake tjelesne povrede u vidu eskoracije kože i otoke na oba koljena, što je konstatovano u specijalističkom nalazu hirurga Zdravstvenog centra B. prim. dr. D.L. od 25.01.2018. godine. Osim toga, izrekom pobijanog rješenja prvostepeni sud je utvrdio da je okrivljeni A.Š. više puta šakom zadao udarce Ć.Z. To je sud utvrdio pravilno ocijenivši odbranu okrivljenih i pismene dokaze u prekršajnom spisu. Okrivljeni Ć.Z. i Ć.N., su priznali svađu, guranje i tuču, odnosno razmjenjivanje udaraca sa A.Š. Realno je povjerovati njihovoj tvrdnji jer su kritične večeri sva trojica okrivljenih bili pod uticajem alkohola a što je policija utvrdila alkotestiranjem (Službena zabilješka Policije BDBiH u spisu od 25.01.2018. godine), te je tako kod Ć.Z. utvrđeno 0,09 g/kg alkohola u organizmu, kod Ć.N. 0,99 g/kg alkohola u organizmu, i kod A.Š. 0,60 g/kg alkohola u organizmu, pa je realno vjerovati da su okrivljeni u takvom stanju došli u prepirku i svađu te da je to preraslo u tuču u kojoj je nesumnjivo i okrivljeni A.Š. imao učešće na način utvrđen od strane prvostepenog suda, pa je time učestvovanjem u tuči okrivljeni A.Š., sa ostalom dvojicom okrivljenih, narušio javni red i mir i time je počinio prekršaj javnog reda i mira iz člana 5. ZOJRM BDBiH.

Prema tome, ne može se prihvatiti tvrdnja branioca da je njegov branjenik A. Š. postupao u nužnoj odbrani a pogotovu tvrdnja da nužna odbrana predstavlja okolnost koja isključuje odgovornost njegovog branjenika za prekršaj koji mu se stavlja na teret i da je time počinjena povreda materijalnog propisa o prekršaju iz člana 70. tačka b) ZOP-a BiH. Nužna odbrana ne predstavlja osnov za isključenje prekršajne odgovornosti nego predstavlja osnov za isključenje postojanja prekršaja u radnjama nekog lica. U konkretnom slučaju ne stoji tvrdnja branioca da je okrivljeni A.Š. postupao u nužnoj odbrani. S obzirom na sve pomenuto, nije osnovan ni žalbeni prigovor branioca da je zbog nepostojanja prekršaja u radnjama okrivljenog A.Š., prvostepeni sud propustio da primjeni odredbe člana 61. stav 1. tačka a) ZOP-a BDBiH i da protiv okrivljenog obustavi prekršajni postupak, a kako to nije učinio da je time počinio bitnu povredu prekršajnog postupka iz člana 69. tačka g) ZOP-a BDBiH.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 110391 18 Pžp od 05.06.2018. godine)



34.
Nemogućnost izricanja zaštitne mjere oduzimanja akciznih proizvoda NN licu
Član 42. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ZAKON O PREKRŠAJIMA BRČKO DISTRIKTA BiH NE PROPISUJE MOGUĆNOST DA SE PREKRŠAJNI POSTUPAK VODI PROTIV NEPOZNATOG LICA, ODNOSNO NEPOSTOJANJE PODATAKA O IDENTITETU OKRIVLJENOG JESTE PROCESNA SMETNJA ZA VOĐENJE PREKRŠAJOG POSTUPKA. BUDUĆI DA JE NEMOGUĆE VODITI PREKRŠAJNI POSTUPAK PROTIV NEPOZNATOG LICA, NEPOZNATOM LICU SE NE MOŽE NI IZREĆI PRIVREMENA MJERA, JER SE POSTUPAK I NE VODI.

Iz obrazloženja:

„Polazeći od činjenice da je ovlašteni organ sudu dostavio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv NN lica, zbog prekršaja iz člana 41. stav 5. Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini, valja ukazati da je sadržaj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka propisan odredbom člana 42. stav 1. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH. Dakle, tom zakonskom odredbom su propisani elementi (podaci) koji moraju biti sadržani u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, tj. radi se o obaveznim elementima zahtjeva. Između ostalog, prema odredbi člana 42. stav 1. tačka c) Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, jedan od obaveznih elemenata zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka jesu i zakonom određeni podaci o okrivljenom fizičkom licu.

Kako je ovlašteni organ sudu dostavio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv nepoznatog lica, odnosno bez podataka za okrivljeno lice, kao obaveznog elementa zahtjeva, prvostepeni sud je takav zahtjev pravilno ocijenio neurednim (nepotpunim) i na osnovu odredbe člana 42. stav 4. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, dopisom od 23.03.2018. godine, pozvao ovlašteni organ da u roku od 8 dana zahtjev dopuni podacima o okrivljenom licu, sa upozorenjem o posljedicama nepostupanja po pozivu suda.

Budući da je ovlašteni organ dopisom od 02.04.2018. godine obavijestio sud da podatke o okrivljenom ne posjeduje niti može doći do tih podataka, tj. da ovlašteni organ nije postupio po pozivu suda i dostavio neophodne podatke, prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe člana 42. stav 4. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, odbacio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, s obzirom da je tom zakonskom odredbom propisano da će sud zahtjev odbaciti ako podnosilac zahtjeva u ostavljenom roku ne dopuni zahtjev.

Dakle, imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, propisivanjem da zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka obavezno mora sadržati podatke o okrivljenom licu, Zakon o prekršajima Brčko distrikta BiH ne propisuje mogućnost da se prekršajni postupak vodi protiv nepoznatog lica, odnosno nepostojanje podataka o identitetu okrivljenog jeste procesna smetnja za vođenje prekršajnog postupka.

S tim u vezi, odredbom člana 42. stav 1. Zakona o akcizama BiH, na koju se u žalbi poziva ovlašteni organ, propisano je da će se uz novčanu kaznu pravnom licu i preduzetniku izreći zaštitna mjera oduzimanja akciznih proizvoda kojim je počinjen prekršaj iz člana 41. stav 1. tačke h) i i) tog zakona, kao i fizičkom licu za učinjeni prekršaj iz člana 41. stav 5. Zakona. Dakle, i navedena zakonska odredba podrazumijeva da je postupak vođen protiv određenog pravnog ili fizičkog lica ili preduzetnika, da je okrivljenom izrečena novčana kazna, pa se uz kaznu izriče i zaštitna mjera oduzimanja akciznih proizvoda kojima je prekršaj počinjen, što nije slučaj u ovom predmetu.

Takođe, za razliku od prethodno navedenog, prema odredbi člana 20. stav 4. i stav 5. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH (na koju ovlašteni organ ukazuje žalbom), moguće je da sud posebnim rješenjem oduzme predmete prekršaja i kada se prekršajni postupak ne završi odlukom kojom se okrivljeni oglašava odgovornim. Međutim, suprotno žalbenim navodima ovlaštenog organa, navedena zakonska odredba podrazumijeva da je prekršajni postupak pokrenut i vođen, ali nije završio odlukom kojom se okrivljeni oglašava odgovornim, odnosno da je obustavljen iz nekog od razloga propisanih u članu 61. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH. Kako u konkretnom slučaju, zbog naprijed navedenih razloga, prekršajni postupak nije ni vođen, to nema mjesta primjeni odredbe člana 20. stav 4. i stav 5. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, odnosno sud ne može na osnovu te zakonske odredbe donijeti posebno rješenje o oduzimanju predmeta koje je ovlašteni organ privremeno oduzeo i naveo u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta sa specifikacijom broj ........... od 10.03.2018. godine.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 113321 18 Pžp od 16.05.2018. godine)



35.
Odbacivanje zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka
Član 42. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

JEDAN OD OBAVEZNIH PODATAKA ZAHTJEVA ZA POKRETANJE PREKRŠAJNOG POSTUPKA JESTE I ADRESA STANOVANJA OKRIVLJENOG FIZIČKOG LICA. KADA PODNOSILAC ZAHTJEVA NE POSTUPI PO UPUTAMA SUDA DA U OSTAVLJENOM ROKU OD 8 DANA ISPRAVI ODNOSNO DOPUNI, TJ.

OTKLONI NEDOSTATKE ZAHTJEVA, SUD ĆE ISTI NA OSNOVU ČLANA 42. STAV
4. ZAKONA O PREKRŠAJIMA BRČKO DISTRIKTA BiH ODBACITI.

Iz obrazloženja:

„S tim u vezi, polazeći od činjenice da je ovlašćeni organ pokrenuo prekršajni postupak podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv okrivljenog R. B., valja ukazati da je sadržaj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka propisan odredbom člana 42. stav 1. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Dakle, tom zakonskom odredbom su propisani elementi (podaci) koji moraju biti sadržani u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, tj. radi se o obaveznim elementima zahtjeva. Između ostalog, prema odredbi člana 42. stav 1. tačka c) Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, jedan od obaveznih podataka zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka jeste i adresa stanovanja okrivljenog fizičkog lica.

Kako sud nije uspio okrivljenom uručiti poziv za usmeni pretres na adresi stanovanja navedenoj u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, iako je dostavu poziva pokušao u više navrata putem sudskog dostavljača, putem pošte, službenih lica Sudske policije i na kraju putem policijskih službenika Jedinice opšte policije, prvostepeni sud je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka pravilno ocijenio neurednim (nepotpunim), jer se na adresu stanovanja koju je u zahtjevu naveo ovlašćeni organ okrivljenom nije mogao uručiti poziv za usmeni pretres. Shodno tome, prvostepeni sud je, u smislu odredbe člana 42. stav 4. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na usmenom pretresu održanom dana 18.04.2018. godine naložio predstavniku ovlašćenog organa da u roku od 8 dana dopuni zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka tako što će navesti tačnu adresu stanovanja za okrivljenog, sa upozorenjem na posledice nepostupanja po pozivu suda.

Ovlašćeni organ je dopisom od 18.04.2018. godine obavijestio sud da okrivljeni u bazi podataka IDDEEA ima prijavljeno prebivalište na adresi L. broj 53 A, na toj adresi okrivljeni nije pronađen, te su policijski službenici došli do saznanja da se okrivljeni nalazi u Nj. na nepoznatoj adresi. Na navedeni način ovlašćeni organ nije postupio po nalogu suda i da dostavi tačnu adresu stanovanja za okrivljenog na koju bi mu sud mogao uredno uručiti poziv za usmeni pretres i dalje nastaviti prekršajni postupak, prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe člana 42. stav 4. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, odbacio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, s obzirom da je tom zakonskom odredbom propisano da će sud zahtjev odbaciti ako podnosilac zahtjeva u ostavljenom roku ne ispravi, odnosno dopuni zahtjev.

Tačne su tvrdnje ovlašćenog organa da je sud u više navrata tražio provjeru adrese za okrivljenog i da je naložio praćenje njegovog dolaska iz inostranstva, međutim, to samo ukazuje da je prvostepeni sud pronalazio načine da okrivljenom uruči poziv za usmeni pretres. Kako je svaki pokušaj uručenja poziva ostao bezuspješan, te kako je ovlašćeni organ na kraju obavijestio sud da se okrivljeni nalazi u Nj. na nepoznatoj adresi, to sud nije imao drugu mogućnost nego da primjenom odredbe člana 42. stav 4. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine odluči kao u izreci pobijanog rješenja. Ovo naročito iz razloga što je tačna adresa stanovanja okrivljenog obavezan sastavni element zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, tako da nepostojanje podataka o adresi okrivljenog predstavlja procesnu

smetnju za dalje vođenje prekršajnog postupka, s obzirom da sud ne raspolaže tačnom adresom na koju bi okrivljenom mogao dostavljati pismena. Stoga, suprotno navodima žalbe, sud nije mogao ovlašćenom organu ponovo naložiti praćenje povratka okrivljenog iz inostranstva radi uručenja poziva za usmeni pretres sve dok ne nastupi zastarjelost vođenja postupka, niti je takva mogućnost propisana odredbama Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Rješenje Apelacionog suda Brko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 105497 18 Pžp od 26.06.2018. godine)



36.
Obaveza okrivljenog da sud obavijesti o promjeni adrese
Član 45. stav 3. tačka b) Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

OKRIVLJENI JE DUŽAN DA SUD ODMAH OBAVIJESTI O PROMJENI ADRESE, ALI TEK NAKON ŠTO GA SUD NA TO UPOZORI U POZIVU ZA USMENI PRETRES, A NE I PRIJE TOGA, ODNOSNO OD TRENUTKA PODNOŠENJA ZAHTJEVA ZA SUDSKO ODLUČIVANJE.

Iz obrazloženja:

„Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi ovlašćenog organa da je okrivljeni od trenutka podnošenja zahtjeva za sudsko odlučivanje bio dužan odmah obavijestiti sud i ovlašćeni organ o promjeni adrese, ali da to nije učinio. Ovo iz razloga što je odredbom člana 45. stav 3. tačka b) Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisano da se u pozivu za usmeni pretres okrivljeni upozorava da je dužan odmah obavijestiti sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište. Dakle, suprotno žalbenim navodima ovlašćenog organa, okrivljeni jeste dužan da sud odmah obavijesti o promjeni adrese, ali tek nakon što ga sud na to upozori u pozivu za usmeni pretres, a ne i prije toga, odnosno od trenutka podnošenja zahtjeva za sudsko odlučivanje, kako to ovlašćeni organ neosnovano tvrdi u žalbi. U konkretnom slučaju, sud okrivljenom nije mogao uručiti poziv za usmeni pretres sa navedenim upozorenjem, jer nije bila tačna adresa koju je za okrivljenog dostavio ovlašćeni organ.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 115553 19 Pžp od 17.07.2019. godine)



37.
Odbacivanje zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka
Član 45. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

OBAVEZA SUDA JE DA ODMAH PO PRIJEMU ZAHTJEVA ZA POKRETANJE PREKRŠAJNOG POSTUPKA UTVRDI DA LI SU ISPUNJENE PROCESNE PRETPOSTAVKE ZA VOĐENJE PREKRŠAJNOG POSTUPKA, PA UKOLIKO NISU, SUD ĆE ZAHTJEV ODBACITI BEZ ZAKAZIVANJA USMENOG PRETRESA.

Iz obrazloženja:

„Prema obrazloženju pobijanog rješenja, prvostepeni sud je, primjenom odredbe člana 42. stav 4. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, odbacio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv okrivljenih, jer je ocijenio da ovlašteni organ, i pored upozorenja na posljedice propuštanja, nije u cijelosti postupio po pozivu suda da zahtjev ispravi, jer ga je ovlašteni organ precizirao u pogledu pravne kvalifikacije radnji koje se okrivljenima stavljaju na teret, ali da suštinski zahtjev nije ispravljen u činjeničnom opisu, kako bi bilo potpuno jasno koje se radnje stavljaju na teret okrivljenima, zbog čega je zahtjev sudu ostao nerazumljiv.

U žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, ovlašteni organ ističe da je prvostepeni sud trebao postupiti u skladu sa odredbom člana 42. stav 4. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH prije zakazivanja usmenog pretresa, a da održavanje pretresa u konkretnom slučaju podrazumijeva da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka blagovremen, precizan i razumljiv, tako da ga sud nije mogao odbaciti. Takođe, ovlašteni organ u žalbi navodi da je u ispravljenom zahtjevu jasno naveo da okrivljeni carinskim organima nisu prijavili svu robu koja se nalazila na prevoznom sredstvu, a koju su unijeli preko carinske linije, odnosno da se na kamionu nalazila druga neprijavljena i skrivena roba, te da je okrivljenima stavio na teret počinjenje prekršaja iz člana 8. stav 1. tačka a) i stav 2. Zakona o carinskim prekršajima BiH, čime je postupio po pozivu suda i ispravio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka.

Žalba ovlaštenog organa je osnovana.

Naime, prema odredbi člana 45. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, sud po prijemu Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka ispituje da li je isti podnesen u roku koji je određen zakonom (odredba stava 1.), pa ako utvrdi da zahtjev nije blagovremeno podnesen ili da postoje drugi zakonski razlozi zbog kojih se postupak ne može pokrenuti ni voditi, sud donosi rješenje o odbacivanju zahtjeva (odredba stava 2.), te ukoliko je zahtjev blagovremeno podnesen, sud će odrediti datum i vrijeme usmenog pretresa i o tome obavijestiti okrivljenog, ovlašćeni organ i oštećenog (odredba stava 3.).

Dakle, citiranom zakonskom odredbom propisana je obaveza suda da odmah po prijemu zahtjeva za pokretanje za prekršajnog postupka utvrdi da li su ispunjene sve procesne pretpostavke za vođenje prekršajnog postupka, pa ukoliko nisu, sud će zahtjev odbaciti bez zakazivanja usmenog pretresa. Međutim, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju postupio suprotno citiranim zakonskim odredbama, jer je, prema podacima spisa predmeta, po ispravljenom zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka održao usmeni pretres, na kojem je okrivljeni iznio svoju odbranu, te je nakon očitovanja ovlaštenog organa na navode odbrane, sud zaključio usmeni pretres i u konačnom donio rješenje kojim je odbacio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. Polazeći od sadržaja citiranih zakonskih odredbi, prvostepeni sud je takvo rješenje trebao donijeti prije održavanja pretresa, ako je i nakon ispravke zahtjeva smatrao da ne postoje pretpostavke za vođenje prekršajnog postupka. Stoga, ovlašteni organ žalbom osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio navedene odredbe Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, što je imalo štetne posljedice za ovlašteni organ, s obzirom da mu nije omogućeno da nakon što je već

otvoren usmeni pretres, dokazuje činjenične i pravne navode zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 116877 18 Pžp od 11.12.2018. godine)



38.
Žalba na rješenje kada okrivljeni prihvati odgovornost za prekršaj
Član 52. stav 3. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

AKO OKRIVLJENI PRIHVATI ODGOVORNOST, SUD RAZMATRA SAMO VRSTU I VISINU SANKCIJE I U TOM SLUČAJU RJEŠENJE NE TREBA SADRŽAVATI OBRAZLOŽENJE, A U POUCI O PRAVNOM LIJEKU ĆE SE NAVESTI DA SE OKRIVLJENI MOŽE ŽALITI SAMO U POGLEDU SANKCIJE I ZAŠTITNE MJERE.

Iz obrazloženja:

„U vezi sa prethodno navedenim, ovaj sud ukazuje da je odredbom člana 52. stav 3. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH propisano da ako okrivljeni prihvati odgovornost, sud razmatra samo vrstu i visinu sankcije i u tom slučaju rješenje ne treba sadržavati obrazloženje, a u pouci o pravnom lijeku će se navesti da se okrivljeni može žaliti samo u pogledu sankcije i zaštitne mjere. Imajući u vidu sadržaj citirane zakonske odredbe, ovaj sud nije razmatrao žalbene navode kojima okrivljeni ukazuje da je prvostepeni sud počinio bitne povrede prekršajnog postupka i povredu materijalnog propisa o prekršaju, budući da okrivljeni iz tih razloga ne može podnijeti žalbu protiv prvostepenog rješenja, jer je prihvatio odgovornost za prekršaje koji su mu stavljeni na teret. Stoga, ovaj sud nije cijenio ni žalbene navode okrivljenog kojima tvrdi da nije počinio prekršaj iz člana 227., kažnjiv po članu 234.a) stav 1. tačka 11) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 121601 19 PžP od 28.05.2019. godine)