Clan 45. i 60. Zakona o upravnim sporovima
PostPosted:Sat Oct 26, 2019 3:15 pm
Ĉlan 45. i 60. Zakona o upravnim sporovima
Ĉlan 315. stav 1. i 3. Zakona o parniĉnom postupku
ZAHTJEV ZA VANREDNO PREISPITIVANJE ODLUKE KANTONALNOG SUDA NE MOŢE SE PODNIJETI AKO TA ODLUKA NIJE POSTALA PRAVOSNAŢNA I U MATERIJALNO-PRAVNOM SMISLU.
Iz obrazloţenja:
Prema odredbama ĉlana 45. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje stranka moţe podnijeti protiv pravosnaţne odluke najvišeg suda kantona donesene u upravnom sporu, kao i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije donesene po ţalbi i to Vrhovnom sudu Federacije, zbog povrede federalnog zakona ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku, koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Iz ovih zakonskih odredaba slijedi zakljuĉak da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke moţe podnijeti samo protiv pravosnaţne odluke suda (što je direktno propisano u odnosu na odluke najvišeg suda kantona, a indirektno u odnosu na odluke Vrhovnog suda Federacije, jer protiv tih odluka zakonom nije dato pravo strankama da ih pobijaju ţalbom kao redovnim pravnim sredstvom).
Odredbama Zakona o upravnim sporovima (“Sluţbene novine F BiH”, broj 2/98 i 8/00) nije odreĊeno kada sudska odluka donesena u upravnom sporu postaje pravosnaţna, ali je odredbama ĉlana 315. stav 1. i 3. Zakona o parniĉnom postupku (“Sluţbene novine BiH”, broj 42/98), koje se shodno primjenjuju na osnovu ĉlana 60. Zakona o upravnim sporovima, propisano da presuda koja se više ne moţe pobijati ţalbom postaje pravosnaţna ako je njome odluĉeno o zahtjevu tuţbe ili protivtuţbe, te ako je u presudi odluĉeno o potraţivanju koje je tuţeni istakao prigovrom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraţivanja postaje pravosnaţna. Primijenjeno shodno na odluku suda donesenu u upravnom sporu, to znaĉi da presuda u upravnom sporu postaje pravosnaţna ako se ne moţe pobijati ţalbom kao redovnim pravnim sredstvom i ako se njome rješava upravna stvar, odnosno odluĉeno o zahtjevu ili obavezi stranke koji je bio predmet upravnog postupka i upravnog spora, dakle kada je postala pravosnaţna kako u formalnom tako i u materijalno-pravnom smislu, pa se samo protiv takve sudske odluke moţe podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje ako za to postoje zakonom propisani razlozi pobijanja.
U konkretnom sluĉaju presuda, ĉije se ispitivanje zakonitosti traţi zahtjevom za vanredno preispitivanje kao vanrednim pravnim sredstvom, postala je pravosnaţna u formalnom smislu, pa je nastupila njena formalna, ali ne i materijalna pravosnaţnost (nije odluĉeno o zahtjevu tuţiteljice), jer je uvaţavanjem tuţbe poništeno rješenje tuţenog organa i predmet vraćen istom organu na ponovno rješavanje. Kako se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke moţe podnijeti samo protiv odluke suda koja je postala pravosnaţna kako u formalnom tako i u materijalno-pravnom smislu, podneseni zahtjev protiv presude Kantonalnog suda u B., koja nije postala pravosnaţna u materijalno-pravnom smislu, ovaj sud je ocijenio kao nedozvoljen i primjenom ĉlana 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima isti odbacio.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Uvl-14/00 od 7.6.2001.g.)
Ĉlan 315. stav 1. i 3. Zakona o parniĉnom postupku
ZAHTJEV ZA VANREDNO PREISPITIVANJE ODLUKE KANTONALNOG SUDA NE MOŢE SE PODNIJETI AKO TA ODLUKA NIJE POSTALA PRAVOSNAŢNA I U MATERIJALNO-PRAVNOM SMISLU.
Iz obrazloţenja:
Prema odredbama ĉlana 45. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje stranka moţe podnijeti protiv pravosnaţne odluke najvišeg suda kantona donesene u upravnom sporu, kao i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije donesene po ţalbi i to Vrhovnom sudu Federacije, zbog povrede federalnog zakona ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku, koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Iz ovih zakonskih odredaba slijedi zakljuĉak da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke moţe podnijeti samo protiv pravosnaţne odluke suda (što je direktno propisano u odnosu na odluke najvišeg suda kantona, a indirektno u odnosu na odluke Vrhovnog suda Federacije, jer protiv tih odluka zakonom nije dato pravo strankama da ih pobijaju ţalbom kao redovnim pravnim sredstvom).
Odredbama Zakona o upravnim sporovima (“Sluţbene novine F BiH”, broj 2/98 i 8/00) nije odreĊeno kada sudska odluka donesena u upravnom sporu postaje pravosnaţna, ali je odredbama ĉlana 315. stav 1. i 3. Zakona o parniĉnom postupku (“Sluţbene novine BiH”, broj 42/98), koje se shodno primjenjuju na osnovu ĉlana 60. Zakona o upravnim sporovima, propisano da presuda koja se više ne moţe pobijati ţalbom postaje pravosnaţna ako je njome odluĉeno o zahtjevu tuţbe ili protivtuţbe, te ako je u presudi odluĉeno o potraţivanju koje je tuţeni istakao prigovrom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraţivanja postaje pravosnaţna. Primijenjeno shodno na odluku suda donesenu u upravnom sporu, to znaĉi da presuda u upravnom sporu postaje pravosnaţna ako se ne moţe pobijati ţalbom kao redovnim pravnim sredstvom i ako se njome rješava upravna stvar, odnosno odluĉeno o zahtjevu ili obavezi stranke koji je bio predmet upravnog postupka i upravnog spora, dakle kada je postala pravosnaţna kako u formalnom tako i u materijalno-pravnom smislu, pa se samo protiv takve sudske odluke moţe podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje ako za to postoje zakonom propisani razlozi pobijanja.
U konkretnom sluĉaju presuda, ĉije se ispitivanje zakonitosti traţi zahtjevom za vanredno preispitivanje kao vanrednim pravnim sredstvom, postala je pravosnaţna u formalnom smislu, pa je nastupila njena formalna, ali ne i materijalna pravosnaţnost (nije odluĉeno o zahtjevu tuţiteljice), jer je uvaţavanjem tuţbe poništeno rješenje tuţenog organa i predmet vraćen istom organu na ponovno rješavanje. Kako se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke moţe podnijeti samo protiv odluke suda koja je postala pravosnaţna kako u formalnom tako i u materijalno-pravnom smislu, podneseni zahtjev protiv presude Kantonalnog suda u B., koja nije postala pravosnaţna u materijalno-pravnom smislu, ovaj sud je ocijenio kao nedozvoljen i primjenom ĉlana 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima isti odbacio.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Uvl-14/00 od 7.6.2001.g.)