Dudnost zamjene mjere pritvora blazim mjerama pa i kod pritvorskog osnova
PostPosted:Tue Jun 11, 2019 1:13 pm
Dužnost zamjene mjere pritvora blažim mjerama, pa i kod pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH, a u skladu sa odredbom člana 123. stav 2. i 3. ZKP BiH
Prilikom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora sud je u skladu sa odredbama člana 123. stav 2. i 3. ZKP BiH dužan razmotriti da li je
zbog dužine trajanja pritvora i dalje neophodno primjenjivati mjeru pritvora kao najtežu mjeru za obezbjeđenje prisustva optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, te ukoliko utvrdi da to više nije neophodno, istu zamijeniti mjerama zabrane, a što se odnosi i na pritvor određen po pritvorskom osnovu iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH.
Iz obrazloženja:
Tužilaštvo je žalbom osporavalo i pravilnost donesenih zaključaka prvostepenog vijeća, da se utvrđena bojazan od ponavljanja krivičnog djela može otkloniti i primjenom blažih mjera od predložene mjere pritvora, odnosno primjenom izrečenih mjera zabrane. Međutim, po ocjeni ovog Vijeća, navedeni zaključak prvostepenog suda ni u tom pogledu nije osnovano doveden u pitanje žalbom Tužilaštva.
Naime, prvostepeni sud osnovano u pobijanom rješenju navodi da se prilikom odlučivanja koju od mjera obezbjeđenja neometanog vođenja krivičnog postupka prvenstveno mora voditi računa o tome da se ne primjenjuje teža mjera, ako se ista svrha može postići i primjenom blaže mjere, a kako je propisano odredbom člana
123. stav 2. ZKP BiH. Radi se, dakle, o normi imperativnog karaktera, koja je izraz osnovnih načela krivičnog postupka, odnosno načela zakonitosti i odraz srazmjernosti ograničenja slobode osumnjičenih lica i javnih interesa koji se štite primjenom neke od mjera. Odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora, sud je uvijek u obavezi da ispita i utvrdi da li se ista svrha može ostvariti primjenom neke blaže mjere ili više njih.
U konkretnom slučaju, nesporno je da je prvostepeno vijeće utvrdilo postojanje više okolnosti na strani osumnjičenih, a koje ukazuju na postojanje bojazni da će osumnjičeni nastaviti sa činjenjem krivičnih djela za koja se sumnjiče, ali da te okolnosti nisu takvog intenziteta da bi opravdale dalju primjenu mjere pritvora. Ovakav zaključak u potpunosti nalazi pravilnim i ovo Vijeće.
Nadalje, prvostepeni sud je utvrdio postojanje okolnosti koje ukazuju na određeni nivo bojazni od ponavljanja postupka, no nalazi da se ne radi o takvim okolnostima koje bi imale karakter naročitih. Suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je dao razloge u tom pogledu i naveo da iako su osumnjičeni ranije krivično gonjeni, da se radi o krivičnim djelima koja nisu ista ili istovrsna ili od kojih je protekao značajniji vremenski period. Pored navedenog, Apelaciono vijeće cijeni da okolnosti na koje se žalbom ukazuje, ne mogu kontinuirano biti tumačene na štetu osumnjičenih, odnosno da ne mogu dalje opravdavati mjeru pritvora. Naime, navod Tužilaštva da su u izvršenje inkriminisanih radnji uključena i druga lica, koja su i dalje neidentifikovana, kao i da još uvijek nije pronađena skrivena droga, a nakon
što su osumnjičeni već bili pod mjerom pritvora, ne može se kontinuirano koristiti kao osnov za produženje pritvora po članu 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH.
Kako je već navedeno, protekom vremena razlozi koji su prvobitno postojali i opravdavali mjeru pritvora gube na snazi, odnosno bojazan vremenom jenjava, ukoliko ista nije potvrđena novim dokazima prikupljenim u toku istrage ili ukoliko se ne radi o konkretnim okolnostima koje ukazuju na manifestovanu volju i poduzete radnje, kojima se ostvaruje neki od pritvorskih osnova, a što se cijeni u svakom konkretnom slučaju. U tom smislu, prvostepeni sud pravilno zaključuje da utvrđena bojazan od ponavljanja krivičnog djela, u ovoj fazi postupka, više nije takvog karaktera i intenziteta da se može otkloniti samo primjenom mjere pritvora, odnosno da utvrđene okolnosti više nemaju karakter naročitih, u smislu člana 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH.
(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 2 K 025190 17 Kž 2
od 30.10.2017. godine)
Prilikom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora sud je u skladu sa odredbama člana 123. stav 2. i 3. ZKP BiH dužan razmotriti da li je
zbog dužine trajanja pritvora i dalje neophodno primjenjivati mjeru pritvora kao najtežu mjeru za obezbjeđenje prisustva optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, te ukoliko utvrdi da to više nije neophodno, istu zamijeniti mjerama zabrane, a što se odnosi i na pritvor određen po pritvorskom osnovu iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH.
Iz obrazloženja:
Tužilaštvo je žalbom osporavalo i pravilnost donesenih zaključaka prvostepenog vijeća, da se utvrđena bojazan od ponavljanja krivičnog djela može otkloniti i primjenom blažih mjera od predložene mjere pritvora, odnosno primjenom izrečenih mjera zabrane. Međutim, po ocjeni ovog Vijeća, navedeni zaključak prvostepenog suda ni u tom pogledu nije osnovano doveden u pitanje žalbom Tužilaštva.
Naime, prvostepeni sud osnovano u pobijanom rješenju navodi da se prilikom odlučivanja koju od mjera obezbjeđenja neometanog vođenja krivičnog postupka prvenstveno mora voditi računa o tome da se ne primjenjuje teža mjera, ako se ista svrha može postići i primjenom blaže mjere, a kako je propisano odredbom člana
123. stav 2. ZKP BiH. Radi se, dakle, o normi imperativnog karaktera, koja je izraz osnovnih načela krivičnog postupka, odnosno načela zakonitosti i odraz srazmjernosti ograničenja slobode osumnjičenih lica i javnih interesa koji se štite primjenom neke od mjera. Odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora, sud je uvijek u obavezi da ispita i utvrdi da li se ista svrha može ostvariti primjenom neke blaže mjere ili više njih.
U konkretnom slučaju, nesporno je da je prvostepeno vijeće utvrdilo postojanje više okolnosti na strani osumnjičenih, a koje ukazuju na postojanje bojazni da će osumnjičeni nastaviti sa činjenjem krivičnih djela za koja se sumnjiče, ali da te okolnosti nisu takvog intenziteta da bi opravdale dalju primjenu mjere pritvora. Ovakav zaključak u potpunosti nalazi pravilnim i ovo Vijeće.
Nadalje, prvostepeni sud je utvrdio postojanje okolnosti koje ukazuju na određeni nivo bojazni od ponavljanja postupka, no nalazi da se ne radi o takvim okolnostima koje bi imale karakter naročitih. Suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je dao razloge u tom pogledu i naveo da iako su osumnjičeni ranije krivično gonjeni, da se radi o krivičnim djelima koja nisu ista ili istovrsna ili od kojih je protekao značajniji vremenski period. Pored navedenog, Apelaciono vijeće cijeni da okolnosti na koje se žalbom ukazuje, ne mogu kontinuirano biti tumačene na štetu osumnjičenih, odnosno da ne mogu dalje opravdavati mjeru pritvora. Naime, navod Tužilaštva da su u izvršenje inkriminisanih radnji uključena i druga lica, koja su i dalje neidentifikovana, kao i da još uvijek nije pronađena skrivena droga, a nakon
što su osumnjičeni već bili pod mjerom pritvora, ne može se kontinuirano koristiti kao osnov za produženje pritvora po članu 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH.
Kako je već navedeno, protekom vremena razlozi koji su prvobitno postojali i opravdavali mjeru pritvora gube na snazi, odnosno bojazan vremenom jenjava, ukoliko ista nije potvrđena novim dokazima prikupljenim u toku istrage ili ukoliko se ne radi o konkretnim okolnostima koje ukazuju na manifestovanu volju i poduzete radnje, kojima se ostvaruje neki od pritvorskih osnova, a što se cijeni u svakom konkretnom slučaju. U tom smislu, prvostepeni sud pravilno zaključuje da utvrđena bojazan od ponavljanja krivičnog djela, u ovoj fazi postupka, više nije takvog karaktera i intenziteta da se može otkloniti samo primjenom mjere pritvora, odnosno da utvrđene okolnosti više nemaju karakter naročitih, u smislu člana 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH.
(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 2 K 025190 17 Kž 2
od 30.10.2017. godine)