Pravo Bosna i Hercegovina

Eksproprijacija u Bosni i Hercegovini

Autor: https://advokat-prnjavorac.com/ekspropr ... raksi.html

Član 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji

U POSTUPKU EKSPROPRIJACIJE OPĆINSKI ORGANI UPRAVE MOGU RASPRAVITI I PITANJE PRAVA VLASNIŠTVA KAO PRETHODNO PITANJE.



Iz obrazuloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 007660 14 U od 24.08.2015. godine, odbijena je tužba tužitelja podnesena protiv osporenog rješenja tuženog organa, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je odbijena njihova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine K., broj: 05-31-816/10-7 od 03.07.2014. godine. Tim prvostepenim rješenjem usvojen je prijedlog Općinskog javnog pravobranilaštva K., pa je konstatovano da se u svrhu izgradnje gradske prometnice sa mostom preko rijeke L. koja spaja magistralnu cestu M-5 sa regionalnom cestom R-443, potpuno eksproprišu slijedeće nekretnine: k.č. broj 1029/2 zv. „Z.“ njiva, površine 820 m2, upisana u z.k. uložak broj 687, k.o. P., na kojoj su zemljišno-knjižni suvlasnici
C. (M.) O. sa dijelom 15/28, C., rođena J., B. sa dijelom 5/28, Č. (Š.) S. sa dijelom 1/35, K. (Š.)
B. sa dijelom 1/35, I. (Š.) M. sa dijelom 1/35, I. (Š.) M. sa dijelom 6/35 i H. (F.) N. sa dijelom 1/35, te konstatovano da je u toku postupka utvrđeno da su stvarni vlasnici i posjednici C. O. sa suvlasničkim dijelom 23/28 i C., rođ. J., B. sa suvlasničkim dijelom 5/28.

Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelji pobijaju presudu prvostepenog suda zbog povrede odredbi Zakona o upravnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da pobijana presuda nema nikakvo obrazloženje, da sud samo zaključuje da je postupljeno u skladu sa članom 27. Zakona o eksproprijaciji, uzimajući za dokaz zemljišno- knjižni izvadak, a upravo taj izvadak pokazuje neslaganje zemljišno-knjižnog i faktičkog stanja, jer je uknjižba izvršena na osnovu ugovora koji nije pravno valjan, jer nije potpisan od strane podnositelja zahtjeva, kao legitimnih vlasnika. Ističući da kod prvostepenog suda nije postojala volja za rješenje predmetnog spora, naveli su da je Općina K. raspolagala predmetnim zemljištem bez znanja stvarnih vlasnika, da oni nikad nisu čuli za postojanje predmetnog kupoprodajnog ugovora, niti za porodicu C. koja je, na osnovu tog ugovora upisana kao suvlasnik predmetne parcele, a koja je u posjedu njih, kao stvarnih vlasnika i pod njihovom stvarnom kontrolom, kao i da je apsurdno da Kantonalni sud upućuje na neki drugi - sudski postupak, jer to ukazuje da je sud svjestan manjkavosti provedenog upravnog postupka. Nadalje su istakli da su kompletni radovi na cesti završeni prije dvije godine, te da se ranije stanje na terenu ne može ni nazrijeti, niti se mogu provesti propuštene imovinsko-pravne radnje, pa ostaje samo pitanje naknade zbog čega su, pozivajući se na procjenu vještaka B. Z., predložili donošenje presude kojom će se uvažiti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske, preinačiti pobijana presuda, uvažiti tužba, poništiti osporeno rješenje tuženog i rješenje prvostepenog organa, te obavezati Općina K. da podnositeljima zahtjeva plati naknadu za eksproprisano zemljište u ukupnom iznosu od =45.000,00 KM uz naknadu troškova postupka.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se isti odbije kao neosnovan.

Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. stav 2. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Prema podacima iz spisa predmeta (predmetnog činjeničnog utvrđenja čiju potpunost i pravilnost ovaj sud nije ni mogao cijeniti u smislu člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima) i obrazloženju pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud poprimio utvrđenim da je rješenjem Općinskog vijeća K., broj: 01/1-31-1851/10 od 26.07.2010. godine utvrđen javni interes za izgradnju gradske prometnice; da se Općinsko javno pravobranilaštvo
K. obratilo prvostepenom organu uprave sa prijedlogom za potpunu eksproprijaciju zemljišta; da je korisnik eksproprijacije dostavio dokaz da ima obezbijeđena sredstva za tu namjenu, kao

i dokaz vlasništva na nekretninama - zemljišnoknjižni izvadak broj 687 u koji je upisana k.č. br. 1029 površine 2580 m2 čiji su suvlasnici C. (M.) O. sa dijelom 15/28, C., rođena J., B. sa dijelom 5/28, Č. (Š.) S. sa dijelom 1/35, K. (Š.) B. sa dijelom 1/35, I. (Š.) M. sa dijelom 1/35,
I. (Š.) M. sa dijelom 6/35 i H. (F.) N. sa dijelom 1/35; da je u ponovljenom postupku prvostepeni organ utvdio da su stvarni vlasnici i posjednici C. O. sa suvlasničkim dijelom 23/28 i C., rođ.
J. B., sa suvlasničkim dijelom 5/28, čime je postupljeno u skladu sa članom 27. Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da ako postoji neslaganje zemljišno-knjižnog i faktičkog stanja na nekretnini prvostepeni organ će raspraviti pravo vlasništva kao prethodno pitanje zbog čega je pravilno rješenjem prvostepenog organa usvojen prijedlog Općinskog javnog pravobranilaštva K. za potpunu eksproprijaciju zemljišta; da je pravilno osporenim rješenjem tuženog odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv ovog prvostepenog rješenja, zbog čega je njihova tužba odbijena kao neosnovana. U svojoj presudi prvostepeni sud cijenio je neosnovanim navode tužbe da u ponovljenom postupku niko od stranaka nije učestvovao niti
su provedene bilo kakve radnje kako je to propisano Zakonom o eksproprijaciji, navodeći da je osporeno rješenje doneseno nakon ponovljenog postupka, u kome su održane tri usmene rasprave 20.11.2013. godine, 16.12.2013. godine i 15.01.2014. godine, o čemu su sačinjeni i zapisnici, u kojima su učestvovale stranke, odnosno tužitelji i punomoćnik korisnika eksproprijacije, da je na licu mjesta obavljen uviđaj i provelo se vještačenje po vještaku geodetske i poljoprivredne struke, te saslušana svjedokinja S. H., kao i da su u obrazloženju rješenja navedeni razlozi, kao i propisi na temelju kojih je prvostepni organ donio rješenje.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.

Naime, odredbom člana 27. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj: 70/07, 36/10, 25/12 i 8/15) propisano je da rješenje po prijedlogu za eksproprijaciju donosi općinska služba za upravu na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina za koju se eksproprijacija predlaže (stav 1.), da će, prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, organ iz stava 1. ovog člana saslušati vlasnika nekretnine o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom (stav 2.) i da će, ako postoji neslaganje zemljišno-knjižnog i faktičkog stanja na nekretnini, općinska služba za upravu raspraviti pravo vlasništva kao prethodno pitanje (stav 3.).

Imajući u vidu citirane zakonske odredbe proizilazi da ni prvostepeni sud, ni nadležni upravni organi nisu povrijedili zakon na štetu tužitelja, kada su, u skladu sa provedenim dokazima, odbili zahtjev tužitelja za poništenje rješenja kojim je usvojen prijedlog Općinskog javnog pravobranilaštva K. za potpunu eksproprijaciju zemljišta. Pitanje izvršenog upisa prava suvlasništva C. O. sa suvlasničkim dijelom 23/28 i C., rođ. J. B., sa suvlasničkim dijelom 5/28, te zaključenja kupoprodajnog ugovora na temelju koga su isti upisani kao suvlasnici ne može se rješavati u ovom upravnom sporu i upravnom postupku, koji mu je prethodio, već tužitelji mogu eventualno upisano stanje pobijati u drugom postupku, na šta pravilno ukazuje i prvostepeni sud u pobijanoj presudi. Pri tome se ne radi obilo kakvim „manjkavostima“ provedenog postupka eksproprijacije, kako to tužitelji navode u zahtjevu za vanredno preispitivanje, već o tome da osporavanje prava vlasništva i upisa u zemljišnu knjigu ovog i drugih prava na nekretninama nije predmet upravnog postupka, već posebnog parničnog postupka pred redovnim sudom, a prema zakonom propisanoj stvarnoj nadležnosti sudova u praničnom postupku, te stvarnoj nadležnosti upravnih organa i sudova u upravnim sporovima. Ista je situacija i po pitanju zahtjeva za plaćanje naknade za eksproprisano zemljište koga su, konačno, postavili podnositelji zahtjeva za vanredno preispitivanje, jer se o naknadi za eksproprisane nekretnine odlučuje u posebnom postupku, koji se provodi nakon pravosnažnosti

rješenja o eksproprijaciji i to shodno odredbama člana 45. do člana 61. Zakona o eksproprijaciji, kojim je određen način na koji se utvrđuje visina naknade za eksproprisane nekretnine, a od člana 62. do člana 66. tog Zakona regulisan je postupak za određivanje naknade u slučaju nepostizanja sporazuma o visini iste između korisnika eksproprijacije i ranijeg vlasnika. Naprijed navedenim zakonskim odredbama regulisano je da će se u slučaju nepostizanja sporazuma o naknadi za eksproprisanu nepokretnost pokrenuti sudski postupak kod redovnog suda u kojem će biti utvrđena visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u vanparničnom postupku.

Naime, nakon pravosnažnosti ovog rješenja o usvajanju prijedloga za eksproprijaciju slijedi postupak sporazumnog određivanja naknade za eksproprisane nekretnine kod nadležne općinske službe u smislu odredbe člana 60. Zakona o eksproprijaciji, pa ukoliko se u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ne postigne sporazum, u smislu odredbe člana 62. istog Zakona nadležna općinska služba dostavlja pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nekretnina zbog određivanja naknade. To znači da se o naknadi za eksproprisane nekretnine odlučuje u posebnom postupku, nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a ne u ovom upravnom sporu, pa sve navode koji se odnose na vrijednost nekretnina i u vezi s tim visinu naknade tužitelji iz ovog upravnog spora mogu isticati samo u postupku određivanja naknade za eksproprisanu nekretninu.

Imajući u vidu naprijed izneseno ovaj Sud je i ostale navode zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke cijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude.



(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 06 0 U 007660 15 Uvp od 20.09.2018. godine)

<------->



Član 34. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBIH, broj: 70/07)

PRAVOSNAŽNO RJEŠENJE O EKSPRORIJACIJI IMA SE PONIŠTITI PO ZAHTJEVU RANIJEG VLASNIKA, AKO KORISNIK EKSPRORIJACIJE U ROKU OD 3 GODINE OD PRAVOSNAŽNOSTI TOGA RJEŠENJA, NIJE IZVRŠIO, PREMA PRIRODI OBJEKTA, ZNAČAJNIJE RADOVE NA TOM OBJEKTU.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 004796 11 U od 18.03.2014.godine uvažena je tužba tužitelja podnesena protiv rješenja tuženog broj: ... od ... godine (stav I izreke), poništeno to rješenje i upravna stvar riješena tako da se odbija kao neosnovana žalba A. d. d.
M. izjavljena protiv rješenja Grada Mostara, Odjel za finansije i nekretnine broj: ... od ... godine i utvrđuje da je na snazi rješenje Grada Mostara, Odjel za finansije i nekretnine broj: .... od ... godine (stav II, III i IV izreke) i tužena obavezuje da tužitelju nadoknadi troškove spora u iznosu od 723,60 KM u roku od 15 dana (stav V izreke). Osporenim rješenjem tuženog broj: ... od ... godine poništeno je rješenje Grada Mostara, Odjel za finansije i nekretnine broj: ... od ... godine u predmetu izmjene pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji (tačka I dispozitiva) i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak (tačka II dispozitiva), a prvostepenim rješenjem od ... godine poništeno je pravosnažno i izvršno rješenje o eksproprijaciji Zavoda za geodetske i imovinske poslove Skupštine opštine Mostar broj: ... od ... godine, kojim su potpuno eksproprisane nekretnine bliže označene kao k.č. ..., površine ... m2 i k.č. ..., površine ... m2, obje upisane u zk. ul. broj ... k.o. J., zemljišno-knjižno vlasništvo M.K.M. i još 23 suvlasnika, a u stvarnom posjedu i korištenju M.M. pok. M. iz J. sa 1/1 dijela (tačka I dispozitiva), određeno da se izvršeni upis prava državne svojine i nosioca prava raspolaganja na nekretninama koje su bile eksproprisane rješenjem iz tačke I ima brisati i uspostaviti zemljišno-knjižno stanje koje je prethodilo eksproprijaciji (tačka II dispozitiva), određeno da je sa danom pravosnažnosti ovog rješenja korisnik eksproprijacije dužan predati vlasniku u posjed nekretnine koje su bile eksproprisane rješenjem iz tačke I dispozitiva rješenja (tačka III dispozitiva), kao i da će se, u slučaju spora, imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i ranijih stvarnih korisnika, rješavati pred nadležnim Općinskim sudom u Mostaru (tačka IV dispozitiva).
Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke, A. d.d. M., kao zainteresovano lice, osporio je pravilnost i zakonitost presude prvostepenog suda zbog povrede federalnog zakona i povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. U zahtjevu navodi da je prvostepeni organ donio zaključak broj: ... od ... godine kojim je određeno vještačenje po vještaku građevinske struke kako bi se sa sigurnošću utvrdilo da li su započeti radovi na izgradnji valjaonice aluminija, ali to vještačenje nije nikada provedeno, pa smatra da prvostepeni sud na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, samo održavanjem javne rasprave, nije mogao utvrditi da navedeni radovi nisu započeti, jer se sporno
pitanje „da li je bilo građevinskih radova“, moglo riješiti samo vještačenjem. Predložio je da se njegov zahtjev uvaži i osporena presuda ukine ili preinači.
Tužitelj nije dostavio odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje, dok je tuženi predložio da se zahtjev uvaži.
Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 9/05), ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:
Prvostepeni sud je prilikom odlučivanja našao da je tužba tužitelja osnovana, jer su svi učesnici uviđaja od ... godine mogli sami pomoću čula vida utvrditi da na eksproprisanom zemljištu nije započeta izgradnja nikakvog objekta i da za takvo utvrđenje nije ni bilo potrebno angažovanje stručnog lica, kao i da je tužena pogrešno primijenila odredbe člana 239. Zakona o upravnom postupku (smatrajući da je prvostepeni organ morao provesti vještačenje po vještaku građevinske struke kako bi se utvrdilo da li je predmetno zemljište privedeno namjeni, da li je izgrađeno, da li su izvedeni znatniji radovi na objektu po prirodi objekta, tj. da li postoji rekonstrukcija objekta iz koje je vidljivo da je zemljište bilo privedeno namjeni).
Prilikom uviđaja na licu mjesta dana ... godine, pored voditelja postupka, punomoćnika tužitelja i vještaka, bili su prisutni i predstavnici zainteresovanog lica A. d.d. M., G.S. i Č.J.. Na zapisniku sa tog uviđaja je konstatovano da je, nakon što je vještak izvršio identifikaciju parcela, konstatovano I to da se radi o zemljištu na kome su dijelom zasađeni vinograd i voćnjak, dok ostali dio predstavlja pašnjak. Ovaj zapisnik je, uz konstataciju voditelj postupka, da na njega nije bilo primjedbi, pročitan prisutnima koji su ga i potpisali, uključujući i predstavnike A. d.d. M..
Tačno je da je zaključkom broj: ... od ... godine prvostepeni organ odredio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke kako bi se utvrdilo da li je zemljište
izgrađeno, da li su izvedeni znatniji radovi na objektu po prirodi objekta i da li postoji rekonstrukcija objekta iz koje je vidljivo da je zemljište bilo privedeno namjeni. Međutim, činjenica da ovo vještačenje nije provedeno, nije od uticaja na rješenje ove upravne stvari, jer bi provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke bilo bespredmetno, obzirom na stanje zemljišta zatečeno prilikom uviđaja, kada su zatečeni samo vinograd, voćnjak i pašnjak, koji se ne mogu dovesti ni u kakvu vezu sa započinjanjem bilo kakvih radova na izgradnji valjaonice aluminija, u koju svrhu su eksproprisane predmetne nekretnine, obzirom da na zapisniku sa uviđaja nije konstatovano ni da je bar započeto kopanje temelja. Ovo tim prije što je i sam korisnik eksproprijacije A. d.d. M., u toku postupka navodio da ne osporava činjenicu da nije
izgrađena valjaonica, ali se pozivao na to da namjera za izgradnju još postoji, da je njena
izgradnja u opštem interesu i da se mora posmatrati sa stanovišta mogućnosti izgradnje u okviru postojećih finansijskih sredstava.


Odredbom člana 34. Zakona o eksproprijaciji (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 70/07), propisano je da će se pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiti po zahtjevu ranijeg vlasnika, ako korisnik eksproprijacije u roku od 3 godine od pravosnažnosti tog rješenja odnosno od pravosnažnosti odluke o naknadi ili sporazuma o naknadi, nije izvršio prema prirodi objekta znatnije radove na tom objektu. Kako korisnik eksproprijacije od 1983. godine do danas na eksproprisanom zemljištu nije izvršio nikakve građevinske radove odnosno nikakav objekat nije ni započet sa gradnjom, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su ispunjeni uslovi da se poništi rješenje o eksproprijaciji predmetnih nekretnina i da se iste predaju vlasniku u posjed.
Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedi federalni zakon ili drugi federalni propis, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, zahtjev zainteresovanog lica za vanredno preispitivanje sudske odluke, neosnovan.
U skladu s izloženim, ovaj sud je zahtjev za vanredno preispitivanje primjenom člana
46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odbio kao neosnovan.



(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 07 0 U 004796 14 Uvp od 28.06.2016. godine)





<------->



Zastara naknade za faktičku eksproprijaciju

Usaglašeno pravno shvatanje:

„Zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva“.



Obrazloženje:

Postoje slučajevi izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama, iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji. Takve slučajeve pravna teorija i sudska praksa podvodi pod pojam faktičkog deposjediranja odnosno tzv. faktičke eksproprijacije, kojeg od pojma formalne eksproprijacije razlikuje, dakle, odsustvo nekog od bitnih elemenata zakonom utvrđenog postupka eksproprijacije.
Na taj način se, svakako, od strane nadležnih organa ugrožavaju i vrijeđaju subjektivna prava vlasnika nekretnina. S tim u vezi u sudskoj praksi se kao sporno postavilo pitanje kroz koje institute građanskog materijalnog prava se ima otkloniti navedena povreda subjektivnih prava fizičkih ili pravnih lica. Drugačije rečeno, postavlja se pitanje da li spor o određivanju naknade zbog faktičkog deposjediranja i potpunog ili djelimičnog gubitka prava vlasništva uslijed izgradnje objekta od javnog interesa treba razriješiti primjenom pravila o naknadi štete, primjenom pravila o građenju na tuđem zemljištu ili, pak, predmetnu naknadu utvrditi u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji. Od odgovora na to pitanje zavisi i rješenje pitanja koje se tiče zastarijelosti zahtjeva za predmetnu naknadu.

Sudska praksa sudova bivše SFRJ je bila gotovo jedinstvena da se sporno pravno pitanje ima rješavati kroz institut naknade štete (članovi 154., 155. 185. i 189. ZOO), tako da se i pitanje zastare zahtjeva za isplatu navedene naknade ima razmatrati sa stanovišta odredbi člana 376. ZOO. Ovakav pravni stav, nakon disolucije zajedničke države, do nedavno su slijedili i sudovi u Bosni i Hercegovini, izražavajući mišljenje da zahtjev za predmetnu naknadu zastarijeva u trogodišnjem subjektivnom odnosno petogodišnjem objektivnom roku iz člana 376. ZOO.

Jedan dio sudova u Bosni i Hercegovini je prilikom razriješenja spornog pravnog pitanja krenuo drugim pravcem, zauzimajući pravni stav da izgradnja javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda nekretnine fizičkog lica predstavlja faktičko deposjediranje koje je osnov za ostvarivanje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji i da pravo na ovu naknadu ne zastarijeva.
U sudskoj praksi zabilježene su odluke u kojima se izražava pravni stav da se sporno pravno pitanje ima riješiti primjenom odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koje regulišu sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.

Imajući u vidu navedenu neujednačenu sudsku praksu, predmetno pravno pitanje je razmatrano na Panelu iz građanske oblasti koji je održan u Sarajevu 30.01.2014. godine, kojom prilikom je jednoglasno zauzet pravni stav da faktička eksproprijacija predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji i da pravo na ovu naknadu ne zastarijeva.
Razlozi za usvajanje navedenog pravnog stava mogu se rezimirati na slijedeći način:

Potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama radi izgradnje objekata od javnog interesa mora biti zasnovano na zakonito sprovedenom postupku eksproprijacije, tako da faktičko deposjediranje, bez provođenja postupka eksproprijacije, ne može opravdati javni interes. U slučajevima kada javna vlast vrši ili dozvoljava izgradnju objekta od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprisano ugrožavaju se i povrijeđuju subjektivna prava fizičkih i pravnih lica na nekretninama. Pravo vlasništva je jedno od osnovnih Ustavom BiH zaštićenih vrijednosti. Zaštita tog prava konkretizovana je i u članu 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojim je propisano da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva i da se nikome ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Članom 6. istog zakona propisano je da se pravo vlasništva može oduzeti samo u javnom interesu, sukladno s ustavom na način i pod uvjetima određenim zakonom te da vlasnik ima pravo na punu naknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva. Pravo na mirno uživanje imovine, kao i zabranu njenog oduzimanja, izuzev u javnom interesu i u skladu sa zakonom i načelima međunarodnog prava, garantuje i Protokol broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, pa se za ostvarivanje zaštite toga prava ne primjenjuju pravila o zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima.
Spor u kojem je izgradnjom javnog puta ili drugog objekta od javnog interesa faktički deposjedirana nekretnina vlasnika ne može se riješavati primjenom odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koje regulišu sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Ovo stoga što se, u pravilu, radi o građenju objekta koji je postao javno dobro u opštoj upotrebi, zbog čega savjesnom vlasniku zemljišta ne bi bilo moguće utvrđivati prava koja predviđaju odredbe koje regulištu sticanje vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.

Pravo svojine je dakle, najpotpunija vlast na stvari, a obaveza je svih da se uzdržavaju od povrede prava vlasništva drugih lica.
U slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica su lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva u stvari zahtjev za povrat svojine. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nije moguća zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiteljima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine. Imajući u vidu da pravo zahtijevati povrat svojine ne zastarijeva, (član 43. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) to ni zahtjev za traženu naknadu ranijih vlasnika ne zastarijeva.
Stvarni motiv, cilj i svrha faktičkog deposjediranja je ostvarivanje javnog interesa, odnosno izgradnja objekata ili izvođenje drugih radova od javnog interesa, tako da i naknada ranijim vlasnicima treba da bude određena u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji. Stoga se i na pitanje zastarijelosti imaju primijeniti odredbe navedenog zakona.
S tim u vezi ukazuje se i na pravni stav Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, sentenca broj 48, objavljenog u Biltenu navedenog suda broj 1989/2, koji glasi: „Zahtjev za određivanje naknade za podruštvljeno građevinsko zemljište, kao i zahtjev za određivanje pravične naknade za eksproprisane nekretnine, ne zastarijeva. Zastarijeva samo zahtijev za isplatu naknade određene poravnanjem ili odlukom suda“.



(Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30.01.2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hrecegovine.)



<------->





Na osnovu odredaba člana 18. i člana 19. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 66/12), građansko-privredno-upravno odjeljenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj dana 14.03.2014. godine, vezano za primjenu odredbe člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 26/04, 19/07, 02/08, 19/10 i 15/11) usvojilo je slijedeće:



PRAVNO SHVATANJE
PRILIKOM ODREĐIVANJA TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI ZA EKSPROPRISANU NEKRETNINU, ZA OCJENU PRAVNOG TRETMANA EKSPROPRISANOG ZEMLJIŠTA KAO PRETHODNOG PITANJA ZA ODREĐIVANJE NAKNADE, ODLUČNA JE ČINJENICA KAKAV KARAKTER JE EKSPROPRISANO ZEMLJIŠTE IMALO U VRIJEME EKSPROPRIJACIJE, ODNOSNO DA LI JE ODLUKOM NADLEŽNOG ORGANA EKSPROPRISANO KAO GRAĐEVINSKO ILI KAO POLJOPRIVREDNO, A NE ZA KOJE POTREBE SE TO ZEMLJIŠTE EKSPROPRIŠE.


(Apelacioni sud Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine 14.03.2014. godine)



<------->



Član 46. Zakona o eksproprijaciji
SUD JE DUŽAN UTVRDITI PRAVIČNU NAKNADU ZA EKSPROPRISANE NEKRETNINE, POLJOPRIVREDNOG ZEMLJIŠTA, ČIJU VRIJEDNOST JE SAMA OPĆINA SVOJIM RADNJAMA POVEČALA, PREMA CIJENAMA I OKOLNOSTIMA POSTOJEĆIM U VRIJEME DONOŠENJA ODLUKE.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 41 0 V 004603 12 Rev od 13.06.2013. godine)



<------->



Član 62. i 63. Zakona o eksproprijaciji
PRILIKOM DOSUĐIVANJA KAMATE ZA EKSPROPRISANU NEKRETNINU SUD ODLUČUJE PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI, A NE SAMO PO ZAHTJEVU STRANKE SUD JE DUŽAN DA ODLUČI O KAMATI BEZ OBZIRA DA LI JE ZAHTJEV ZA KAMATU POSTAVLJEN ILI NIJE.



(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 V 029801 12
Rev od 25.09.2012. godine).



<------->



Član 46. – 69. Zakona o eksproprijaciji
URAČUNAVANJU RANIJE ISPLAĆENE AKONTACIJE NAKNADE ZA EKSPROPRISANE NEKRETNINE, PREMA PRILIKAMA VAŽEĆIM U VRIJEME DONOŠENJA RJEŠENJA O ODREĐIVANJU NAKNADE, PRIMJENOM METODA REVALORIZACIJE IMA MJESTA SAMO UKOLIKO TA AKONTACIJA PREDSTAVLJA PRETEŽAN IZNOS PUNE NAKNADE.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 V 000202 10
Rev od 12.05.2011. godine)



<------->



Član 6. i član 12. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini
Član 69. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH
Član 12. stav 4. Zakona o eksproprijaciji

ODREDBE ZAKONA O GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU U DRUŠTVENOJ SVOJINI I ZAKONA O GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU NE REGULIŠU PITANJE NAKNADE ZA IZUZETO GRAĐEVINSKO ZEMLJIŠTE U DRUŠTVENOJ SVOJINI, VEĆ SE NA TO PITANJE PRIMJENJUJU ODREDBE ZAKONA O EKSPROPRIJACIJI.



(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 V 036393 09 Rev od 10.03.2010. godine)



<------->



Član 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji
SUD NIJE DUŽAN, NEZAVISNO OD ZAKONSKIH OSNOVA I MJERILA ZA ODREĐIVANJE NAKNADE, U SVIM SLUCAJEVIMA ODREDITI NAKNADU PREMA SPORAZUMIMA O NAKNADI KOJE JE ZAKLJUČILA VEĆINA STRANAKA, VEĆ JE SAMO DUŽAN UZETI U OBZIR TE SPORAZUME, ALI NJIMA NIJE BEZUSLOVNO VEZAN.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 V 005651 10
Rev od 30.09.2010. godine)



<------->



Član 10. stav 1., član 65. i 80. Zakona o eksproprijaciji
POGREŠNO JE SHVATANJE DA JE SUD NEZAVISNO OD ZAKONSKIH OSNOVA I MJERILA ZA ODREĐIVANJE NAKNADE ZA EKSPROPRISANU NEKRETNINU DUŽAN U SVIM SLUČAJEVIMA ODREDITI NAKNADU PREMA SPORAZUMIMA O VISINI NAKNADE KOJE JE ZAKLJUČILA VEĆINA STRANAKA. SUD JE SAMO DUŽAN UZETI U OBZIR TE SPORAZUME, ALI NJIMA NIJE BEZUSLOVNO VEZAN.



(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000372 od 15.02.2007. godine)



<------->



Član 31. stav 1. i 3., član 70. Zakona o eksproprijaciji
NAKNADA ZA IZGUBLJENU KORIST RANIJEM VLASNIKU EKSPROPRISANE NEKRETNINE PRIPADA SAMO ZA PERIOD U KOME JE KORISNIK EKSPROPRIJACIJE BIO U POSJEDU NEKRETNINE PRIJE PRAVOSNAŽNOG RJEŠENJA O EKSPROPRIJACIJI.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–001199 od 11.10.2007. godine)



<------->



Član 9. i 32. stav 3., 4. i 5. Zakona o eksproprijaciji
ZAHTJEVU RANIJEG VLASNIKA ZA PONIŠTENJE PRAVOSNAŽNOG RJEŠENJA O EKSPROPRIJACIJI U DIJELU KOJIM SU NEKRETNINE EKSPROPRISANE PO NJEGOVOM ZAHTJEVU (ČLAN 9. ZAKONA O EKSPROPRIJACIJI) NE MOŽE SE UDOVOLJITI BEZ SAGLASNOSTI KORISNIKA EKSPROPRIJACIJE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-2451/02 od 14.7.2004.g.)



<------->



Član 17. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu
Član 32. stav 4. Zakona o eksproprijaciji
PREUZETO NACIONALIZOVANO NEIZGRAĐENO GRAĐEVINSKO ZEMLJIŠTE NE MOŽE SE VRATITI U POSJED RANIJEG VLASNIKA ILI NJEGOVIH NASLJEDNIKA BEZ OBZIRA ŠTO TO ZEMLJIŠTE NIJE PRIVREDENO TRAJNOJ NAMJENI RADI KOJE JE I PREUZETO, PA NI PRIMJENOM ODREDABA ZAKONA O EKSPROPRIJACIJI.



(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-2666/02 od 4.8.2004.g.)



<------->



Članovi 13. i 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku
Član 32. stav 4., 5. i 7. Zakona o eksproprijaciji
NE MOŽE SE ODBACITI PONOVNI ZAHTJEV ZA POKRETANJE POSTUPKA DEEKSPROPRIJACIJE IZ RAZLOGA ŠTO JE RANIJI ZAHTJEV ODBIJEN RJEŠENJEM, JER JE TO RJEŠENJE POSTALO PRAVOSNAŽNO SAMO U FORMALNO-PRAVNOM ALI NE I U MATERIJALNO-PRAVNOM SMISLU.
PRAVO NA DEESKPROPRIJACJU RANIJE EKSPROPRISANIH NEKRETNINA NE ZAVISI OD OKOLNOSTI KADA JE I PO KOJEM ZAKONU IZVRŠENA EKSPROPRIJACIJA, A NITI JE USLOVLJENO DONOŠENJEM ZAKONA O RESTITUCIJI.



(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-1723/01 od 7.2.2002. g.)



<------->



VRŠENJE PRIPREMNIH RADNJI ZA EKSPROPRIJACIJU

Član 19., 20., 21. i 22. stav 2. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske broj 112/06 i 37/07)

Rješenje o dozvoli vršenja pripremnih radnji za eksproprijaciju, faktički predstavlja privremeno ograničenje prava svojine na nekretninama, uz odgovarajuću naknadu ukoliko dođe do oštećenja prilikom vršenja pripremnih radnji, a vlasnici nekretnina, na kojima se i vrše pripremne radnje, svoje prigovore u vezi zaštite svojih prava mogu isticati tek u postupku eksproprijacije, ukoliko taj postupak uslijedi, za što je prethodno i potrebno da dođe do usvajanja opšteg interesa u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji.

Iz obrazloženja

Osporenim aktom tužene Republičke uprave za geodetske i imovinsko- pravne poslove Republike Srpske-Banjaluka se odbijaju žalbe tužilaca izjavljene protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske - Područne jedinice Banjaluka (u daljem tekstu: Područna jedinica Banjaluka). Tim prvostepenim rješenjem se, u tački 1. dispozitiva dozvoljava vršenje pripremnih radnji Pravobranilaštvu Republike Srpske- Sjedište zamjenika Banjaluka, i to geodetsko premjeravanje i formiranje parcela taksativno označenih u dispozitivu tog rješenja. U tački 2. dispozitiva se navodi da se pomenute pripremne radnje imaju izvršiti u roku od 30 dana od dostavljanja tog rješenja, a u tački 3. dispozitiva da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja provesti postupak za određivanje naknade, u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, te u tački 4. dispozitiva da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

Blagovremeno podnešenom tužbom tužioci pobijaju zakonitost osporenog akta, zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja a i nepravilne primjene materijalnog prava, kako to proizilazi iz sadržaja tužbe. Ističu da su oni kao izbjegla lica, vlasnici parcela koje su kupili prije par godina, za koje su i utvrđeni prilazni putevi, tako da nikakve izmjene parcela a ni prilaznih puteva nisu nužne, što bi njima samo prouzrokovalo štetu, jer uopšte nije u pitanju državna ili opštinska zemlja odnosno građevinsko zemljište već je u pitanju njihovo privatno vlasništvo. Dalje navode da ako se promjene žele vršiti u korist drugih lica, da ni za to nema nikakve potrebe, jer sve susjedne parcele imaju adekvatan izlaz na put, a što je i regulisano kupovinom parcela i naseljavanjem, a novi put u svrhu čije izgradnje se žele eksproprisati njihove parcele je u interesu njihovih susjeda. Takođe navode da se ne radi o izgradnji čitave saobraćajnice, jer to i nije izvodljivo zbog novoizgrađenih objekata, već se radi isključivo o pokušaju pomenuta dva susjeda da obezbijede novi prilaz odnosno novi put do svojih kuća iako imaju potpuno opremljen put koji su do sada koristili, što znači da se radi o pojedinačnim interesima, tj. interesima malog značaja koji se žele nametnuti kao opšti interes, tako da se dozvola za vršenje pripremnih radnji traži isključivo u korist dva stambena objekta pomenutih lica, a ne radi izgradnje čitave saobraćajnice kako je to ucrtano u starom regulacionom planu. Dodaju da je novi regulacioni plan u fazi donošenja, a da stari plan na osnovu kojeg je data dozvola za vršenje pripremnih radnji i nema nikakve svrhe, budući da je nakon stupanja na snagu tog regulacionog plana došlo do njegovog narušavanja, jer su protivno planu izgrađeni mnogi stambeni objekti na samoj trasi planiranog puta, tako da plan faktički i nije moguće sprovesti u djelo. Pored navedenog ističu da osporeni akt i nije (kako navode) u skladu sa odredbama člana 44, 45. i 46. Zakona o građevinskom zemljištu kojima se raniji zakonski propisi zamjenjuju budući da su ti novi zakonski propisi u njihovu korist. Zbog svega navedenog smatraju da se osporeni akt zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je i rješenje kojim se dozvoljava vršenje pripremnih radnji preuranjeno, iz razloga što je u postupku donošenje novog regulacionog plana za njihovo naselje, pri čemu su i uvjereni da će novi regulacioni plan prihvatiti sadašnje stanje stvari bez bilo kakvih radikalnih izmjena na njihovu štetu.

Sud je razmatrajući tužbu i osporeni akt po odredbama člana 30. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 109/05), zatim odgovor tužene, kao i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, tužbu odbio kao neosnovanu iz sljedećih razloga:

Postupajući po zahtjevu od 05.07.2007. godine Pravobranilaštva Republike Srpske-Sjedište zamjenika Banjaluka koje je zatražilo donošenje rješenja o dozvoli vršenja pripremnih radnji-geodetsko cijepanje, premjeravanje i formiranje parcele prema urbanističkim uslovima verifikovanim od strane Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluke dana 25.01.2007. godine, Područna jedinica Banjaluka, u smislu člana 19. stav 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji donijela rješenje, kojim se dozvoljava vršenje pomenutih pripremnih radnji na zemljištu, opisanom (kao što je to već navedeno) u tački 1. dispozitiva tog rješenja. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka od 19.02.2007. godine (koje je priloženo uz zahtjev) data urbanistička saglasnost za izgradnju prisutne saobraćajnice-ogranak Ulice K.A.K., prema važećem regulacionom planu, na zemljištu označenom kao k.č. broj hh ..., s tim da su urbanističko tehničkim uslovima, verifikovanim od Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka od 25.01.2007. godine, dati elementi za formiranje građevinske parcele, pa kako je Preduzeće "G.." Banjaluka dostavilo podnesak iz kojeg je vidljivo da su radnici tog preduzeća pokušali formiranje građevinske parcele, ali da to nisu dozvolili neki od vlasnika naprijed pomenutih parcela, pri čemu isti i nisu htjeli dati potpise o neslaganju sa cijepanjem a nisu ni dozvolili ulazak u posjed, zbog čega je i odlučeno kao u dispozitivu tog rješenja.

Odlučujući po žalbama tužilaca u ovom upravnom sporu, u kojima je i navedeno u osnovi identično kao i u predmetnoj tužbi (s tim da se kao tužilac pojavljuje i M.M. po čijem interesu je takođe rješavano prvostepenim rješenjem), tužena je osporenim aktom odbila žalbe kao neosnovane, prihvatajući činjenično i pravno utvrđenje iz prvostepenog rješenja Područne jedinice Banjaluka. U obrazloženju osporenog akta je navedeno da kako je predlagač učinio vjerovatnim da su mu takve radnje potrebne, to je u skladu sa članom 19. stav 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji pravilno u prvostepenom rješenju odlučeno da se dozvoljava vršenje pomenutih pripremnih radnji, a da na drugačije odlučivanje ne može uticati ni to što žalioci osporavaju postojanje pristupne saobraćajnice, odnosno potrebu izgradnje buduće saobraćajnice, koja pitanja i nisu predmet odlučivanja u postupku vršenja pripremnih radnji, jer vršenje pripremnih radnji na potrebnim nepokretnostima predstavlja samo privremeno ograničenje prava svojine uz naknadu, tako da će vlasnici nepokretnosti na kojima se dozvoljava vršenje pripremnih radnji svoje prigovore u vezi zaštite svojih prava moći isticati tek u postupku eksproprijacije, ukoliko uslijedi taj postupak nakon usvajanja opšteg interesa.

Naime, odredbom člana 19. Zakona o eksproprijaciji je propisano da pravno lice koje namjerava predložiti eksproprijaciju može zahtijevati da mu se radi izrade investicionih elaborata, podnošenja prijedloga za utvrđenje opšteg interesa ili podnošenja prijedloga za eksproprijaciju, dozvoli da na određenoj nepokretnosti izvrši potrebne pripremne radnje, kao što je ispitivanje stabilnosti tla, premjeravanje zemljišta i drugo, a odredbom člana 20. istog zakona je propisano da u prijedlogu za dozvolu izvršenja pripremnih radnji mora se naznačiti svrha radi koje se namjerava predložiti eksproprijacija nepokretnosti na kojoj će se vršiti pripremne radnje, vlasnik te nepokretnosti, priroda, obim i svrha radnje, kao i vrijeme njihovog trajanja (stav 1.), a o prijedlogu za dozvolu vršenja pripremnih radnji rješava organ uprave za imovinsko-pravne poslove (stav 2). Odredbom člana 21. istog zakona je propisano da ako podnosilac prijedloga za dozvolu vršenja pripremnih radnji učini vjerovatnim da su takve radnje potrebne u svrhu eksproprijacije, organ za imovinsko pravne poslove dozvoliće takve pripremne radnje (stav 1.), s tim da će se prilikom donošenja rješenja o dozvoli vršenja pripremnih radnji organ uprave za imovinsko pravne poslove brinuti o tome da se te radnje ne vrše u vrijeme nepodesno za vlasnika nepokretnosti, s obzirom na kulturu zemljišta i svrhu za koju se nepokretnost koristi (stav 2.), a u rješenju o dozvoli vršenja pripremnih radnji se moraju, pored ostalog, navesti pripremne radnje koje predlagač može vršiti, kao i rok do kada ih treba izvršiti (stav 3.), a rješenjem se ne može dozvoliti vršenje građevinskih i drugih sličnih radova (stav 4.), a žalba izjavljena protiv rješenja o dozvoli vršenja pripremnih radnji ne odgađa njegovo izvršenje (stav 5.). Takođe je odredbom člana 22. istog zakona propisano da je predlagač u čiju je korist dozvoljeno vršenje pripremnih radnji, dužan da plati naknadu vlasniku nepokretnosti na koju su dozvoljene takve radnje (stav 1.), s tim da se odredbe tog zakona o naknadi za privremeno zauzimanje i o postuku za određivanje visine naknade iz stava 1. tog člana, primjenjuju u slučaju dozvole vršenja pripremnih radnji.

S obzirom na sve navedeno, nesporno je da je podnosilac prijedloga za vršenje pripremnih radnji naznačio svrhu radi koje se namjerava predložiti eksproprijacija nepokretnosti na kojima će se vršiti pripremne radnje, a i podatke o tim nepokretnostima odnosno njihovim vlasnicima, kao i prirodu, obim i svrhu radnje, te i vrijeme trajanja, a takođe je nesporno da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka od 19.12.2007. godine data urbanistička saglasnost za izgradnju pomenute pristupne saobraćajnice, a po UT uslovima verifikovanim od strane Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka dana 25.01.2007. godine, te da pomenuta lica nisu dozvolila Preduzeću "G..." Banjaluka da izvrši formiranje građevinske parcele ni dozvolili ulazak u posjed. Kako je predlagač i učinio vjerovatnim da su mu takve radnje potrebne, to je Područna jedinica Banjaluka pravilno i donijela rješenje kojim se dozvoljava vršenje pomenutih pripremnih radnji, a što je tuženi pravilno i osnažio osporenim aktom. Budući da rješenje o dozvoli vršenja pripremnih radnji za eksproprijaciju, faktički samo predstavlja privremeno ograničenje prava svojine na nekretninama, uz odgovarajuću naknadu ukoliko dođe do oštećenja prilikom vršenja pripremnih radnji, to će vlasnici predmetnih nekretnina, na kojima se i vrše pripremne radnje, svoje prigovore u vezi zaštite svojih prava moći isticati tek u postupku eksproprijacije, ukoliko taj postupak uslijedi, za što je prethodno i potrebno da dođe do usvajanja opšteg interesa, a sve u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, o čemu su u prvostepenom rješenju a i osporenom aktu i dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi, koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Stoga su i prigovori tužilaca, istaknuti u predmetnoj tužbi, a kojima se oni protive vršenju pripremnih radnji, bez uticaja na rješavanje ovog upravnog spora, jer su ti prigovori usmjereni protiv eventualne buduće eksproprijacije, a zbog čega su i preuranjeni, jer se mogu isticati tek u postupku eksproprijacije ukoliko do nje dođe. Takođe na drugačije rješavanje predmetnog upravnog spora ne mogu uticati ni navodi tužilaca da su oni, u smislu odredbi člana 44. 45. i 46. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/06), stupanjem na snagu tog zakona stekli pravo vlasništva na predmetnim parcelama, na kojima je (pojedinim) u zemljišnim knjigama upisano da se radi o društvenoj svojini sa pravom korišćenja u korist fizičkih lica, jer je po predmetnom zahtjevu odlučivano o dozvoli vršenja pripremnih radnji za eksproprijaciju, pa tako da na to ne utiče ni to što su nekretnine u vlasništvu tužilaca.

Imajući u vidu sve navedeno, a budući da sud u smislu člana 29. stav 1. ZUS-a zakonitost osporenog akta ispituje na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, pa kako u postupku donošenja osporenog akta i nije ostvaren nijedan od razloga iz člana 10. ZUS-a za poništavanje osporenog akta, tužba tužilaca se ukazuje bez osnova, pa je stoga i valjalo odbiti, a na osnovu ovlašćenja iz člana 31. stav 1. i 2. istog zakona.



(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj: 011-0-U-08-000 103 od 24.06.2008. godine)



<------->



P R E S U D A

Zahtjev se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom, uvaženjem tužbe poništen je uvodno označeni akt tužene kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv rješenja PJ
P. broj 21.36/473-5-2/09 od 20.11.2009. godine. Tim prvostepenim rješenjem se u tački 1. dispozitiva, za potrebe RS, u svrhu izgradnje auto puta B. L.-D., potpuno ekspropriše poljoprivredno zemljište (detaljno opisano u tački 1.), u zemljišnim knjigama upisano kao svojina, odnosno susvojina fizičkih lica, a po katastarskom operatu upisano u pl. broj ... k.o. G., kao posjed tužioca sa 1/1 dijela, s pravom korištenja društvene svojine sa 1/1 dijela, a stvarno pravo svojine, državna svojina RS sa 1/1 dijela; u tački 4. dispozitiva odbijen je zahtjev tužioca da se po članu 11. Zakona o eksproprijaciji izvrši eksproprijacija preostalog dijela zemljišta (takođe upisanog u pl. ... k.o. G.) i u tački 6. tog dispozitiva je utvrđeno da upisanom posjedniku A.D. R., P. ne pripada pravo na naknadu za ove nepokretnosti.

U obrazloženju pobijane presude navodi se da je u predmetnoj upravnoj stvari sporno pravo svojine na zemljištu koje je predmet eksproprijacije i koje je u postupku raspravljeno u smislu odredbe člana 28. stav 3. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“, broj: 112/06, 37/07 i 110/08 u daljem tekstu: ZE) kao prethodno pitanje i utvrđeno da je to zemljište državna svojina RS i da tužiocu ne pripada pravo na naknadu, koje utvrđenje da je suprotno provedenim dokazima, jer da je predmetno zemljište pravni prednik tužioca teretno stekao „u društvenu svojinu“ na osnovu ugovora o zamjeni odnosno kupoprodaji zaključenih pojedinačno od 1982. do 1990. godine sa fizičkim licima upisanim u zemljišnim knjigama, koji da su valjani dokazi da su ove nepokretnosti svojina tužioca, zbog čega da ne može biti upitno pravo tužioca (koji je u posjedu istih) da mu se za

eksproprisanje istih isplati pravična naknada predviđena zakonom, bez obzira na stanje upisa u katastarskom operatu, jer shodno tadašnjem društvenom uređenju bivše SFRJ i nije bilo načina da se one upišu kao svojina preduzeća koje ih je steklo; da je zaključak upravnih organa da tužiocu ne pripada naknada za eksproprisane nepokretnosti, jer su one državna svojina (RS kao korisnika eksproprijacije), kontradiktoran i suštini ovog postupka, jer ukoliko su te nepokretnosti svojina korisnika eksproprijacije, postaju upitni razlozi donošenja odluke o utvrđivanju opšteg interesa i podnošenja prijedloga za njhovu eksproprijaciju.

Blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev) zainteresovano lice osporava njenu zakonitost zbog povrede zakona. Smatra neispravnim pravno shvatanje nižestepenog suda da su nekretnine koje su predmet eksproprijacije stečene teretno i da su svojina tužioca ističući da isti nema podlogu u zakonima i da iz istog proizlazi da tužiocu status vlasnika poljoprivrednog zemljišta i pravo na naknadu osiguravaju odredbe člana 354. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“, broj: 124/08 i 58/09), koji da se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, na što upućuje odredba člana 356. tog zakona koja propisuje primjenu propisa koji su bili na snazi do njegovog stupanja na snagu u postupcima o sticanju, zaštiti i prestanku tih prava i drugih stvarnih prava započetih na osnovu ranijih zakona, pa s obzirom da je predmetni postupak započeo prije početka primjene Zakona o stvarnim pravima tj. prije 01.01.2010. godine, (prvostepeno rješenje doneseno je 20.11.2009. godine), to se na pitanje prava svojine trebaju primjeniti propisi koji su bili na snazi do tog datuma, da su to: Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik RS“, broj: 4/93, 29/94, 31/94, i 8/96), Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“, broj: 24/98), Uredba o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“, broj: 28/98 i 37/99, u daljem tekstu: Uredba) i Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik RS“, broj: 13/97). Navodi da je osporenim aktima ispravno utvrđen svojinski status predmetnog zemljišta kao zemljišta u državnoj svojini, jer je tokom prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da to zemljište nije bilo predmet privatizacije, a samim tim ni predmet prodaje. U konkretnom slučaju prijedlog za eksproprijaciju podnesen je zbog nesaglasnosti između zemljišno knjižnog i posjedovnog stanja predmetnih nekretnina i rješavanja prethodnog pitanja upisa u javnim registrima korisnika eksproprijacije. Predlaže da se zahtjev uvaži, pobijana presuda preinači i tužba odbije kao neosnovana.

Tužena uprava je na traženje suda dostavila spise predmeta, ali nije dala odgovor na zahjev.

Tužilac je u odgovoru na zahtjev osporio njegove navode i istakao da se iz istog ne može utvrditi o kakvoj se povredi zakona radi, obzirom da je u toku predmetnog upravnog postupka dokazao da je vlasnik nepokretnosti koje su predmet eksproprijacije, a da RS ukoliko je vlasnik istih, kako se to u zahtjevu navodi, nema potrebe da u svojstvu korisnika podnosi zahtjev za njihovu eksproprijaciju. U vezi ostalih navoda zahtjeva istakao je da se o istima izjasnio u toku postupka i obrazložio osnovanost svog zahtjeva za naknadu, kao i zahtjeva za

eksproprijaciju preostalih nepokretnosti. Predlažio je da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, odgovor na zahtjev i pobijanu presudu po odredbama člana 39. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, broj 109/05 i 63/11, u daljem tekstu: ZUS), kao i cjelokupne spise ovog upravnog spora i predmetne upravne stvari, ovaj sud je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Predmetni postupak pokrenut je po prijedlogu Pravobranilaštva RS kao zakonskog zastupnika RS, korisnika eksproprijacije, za eksproprijaciju poljoprivrednog zemljišta opisanog u tački 1. dispozitiva prvostepenog rješenja, u svrhu izgradnje auto puta B. L.-D. Uz prijedlog su podnesene i sve isprave propisane članom 25. ZE.

U postupku po prijedlogu, a nakon što je utvrđeno da među strankama nije došlo do zaključenja sporazuma iz člana 27. ZE (o visini i roku isplate naknade), izvršen je uviđaj na licu mjesta i proveden dokazni postupak saslušanjem stranaka i vještaka geometra, te utvrđeno da je predmet eksproprijacije poljoprivredno zemljište, u zemljišnim knjigama upisano kao svojina odnosno susvojina fizičkih lica, a u katastarskom operatu kao posjed tužioca sa 1/1 dijela, korisnik društvena svojina sa 1/1 dijela, za osnov tog upisa nema podataka u katastarskom operatu, a postoje ugovori o zamjeni odnosno kupoprodaji zaključeni pojedinačno od 1982. do 1990. godine između pravnog prednika tužioca OOUR R., P. i fizičkih lica upisanih u zemljišnim knjigama, na osnovu kojih je izvršen prethodni upis prava posjeda u korist prednika tužioca sa 1/1 dijela. S obzirom na navedno spornim se ukazalo pravo svojine predmetnog zemljišta, a slijedom toga i tužiočevo pravo na naknadu za to zemljište. Te činjenice je prvostepeni organ raspravio kao prethodno pitanje u smislu člana 28. stav 3. ZE i utvrdio da je predmetno zemljište državna svojina RS i da tužiocu ne pripada pravo na naknadu. Ovakvo utvrđenje prvostepeni organ zasniva na sljedećem: da je pravni prednik tužioca OOUR R., P., predmetno zemljište kupovinom i zamjenom sa tadašnjim vlasnicima upisanim u zemljišnim knjigama, pribavio u društvenu svojinu u periodu od 1982. do 1990. godine, da su ti ugovori provedeni u katastarskom operatu, ali da nisu provedeni u zemljišnim knjigama, da je po stupanju na snagu Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu predmetno zemljište postalo državna svojina, da isto nije privatizovano u postupku privatizacije kapitala tužioca, jer da je odredbom člana 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima izuzeto od privatizacije. Tako utvrđeno činjenično stanje prvostepenom organu bilo je osnov za usvajanje prijedloga za eksproprijaciju traženih nekretnina, kao i za zaključak da tužiocu ne pripada pravo na naknadu za ove nepokretnosti.

Tuženi je organ je zauzeo pravni stav da je na osnovu provedenih dokaza ispravno prvostepeni organ zaključio da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 29. ZE, za usvajanje prijedloga za eksproprijaciju predmetnog zemljišta, jer da su uz prijedlog za eksproprijaciju podnesene sve propisane isprave, a u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja utvrđene sve činjenice i sporna pitanja raspravljena u skladu sa zakonom, zbog čega je neosnovana žalba tužioca.

Po ocjeni ovog suda, u upravnom postupku je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno raspravljeno pitanje prava svojine predmetnog zemljišta kao prethodno pitanje, tako što je na osnovu isprava priloženih uz prijedlog i vještačenjem provedenim po vještaku geometru utvrđeno da je to zemljište državna svojina RS. Naime ugovori o kupoprodaji odnosno zamjeni predmetnog zemljišta, koje je sa vlasnicima (fizičkim licima upisanim u zemljišnim knjigama), zaključio pravni prednik tužioca i na osnovu kojih je stekao posjed tog zemljišta zaključeni su u periodu od 1982. do 1990. godine u vremenu pravne egzistencije društvene svojine, shodno tadašnjem društvenom uređenju. Prema tome, iako ih je stekao teretnim pravnim poslom, nije mogao postati vlasnikom istih,već ih je stekao u društvenu svojinu, kakav upis je i izvršen u katastarskom operatu i kakav i danas postoji, samo je za titulara prava posjeda upisan tužilac. Društvena svojina kao oblik svojine, stupanjem na snagu Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, tj. 1993. godine, prelazi u državnu svojinu, pa predmetno zemljište dobija status državnog zemljišta. S obzirom da je u naravi poljoprivredno zemljište, to prema odredbi člana 8. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji je važio u vrijeme vlasničke transformacije tužioca, nije moglo biti predmetom privatizacije, jer je izuzeto od privatizacije iz kog razloga je i dalje ostalo u državnoj svojini. Prema odredbi člana 12. Uredbe knjiženje njegove knjigovodstvene vrijednost vrši se vanbilansno i na teret džavnog kapitala, koji status mu i danas pripada i na šta upućuje i činjenica da je to zemljište tužiocu dodjeljeno na korištenje po osnovu koncesije.

Međutim, iz tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilno raspravljenog prethodnog pitanja, prvostepeni, a i tuženi organ su izveli pogrešan zaključak da su ispunjeni uslovi za eksproprijaciju predmetnog zemljišta za potrebe izgradnje autoputa B. L.-D.

Naime, odredbom člana 4. ZE određen je predmet eksproprijacije i propisano da su predmet eksproprijacije nepokretnosti u svojini fizičkih i pravnih lica. Dakle predmet eksproprijacije mogu biti samo nepokretnosti na kojima postoji pravo svojine, to znači nepokretnosti u svojini fizičkih i nepokretnosti u svojini pravnih lica. Prema tome, isključena je mogućnost eksproprijacije nepokretnosti u državnoj svojini, na što osnovano ukazuje tužilac. Osnovanost pokretanja postupka eksproprijacije ne može se izvoditi iz činjenice da ne postoji usaglašenost zemljišno knjižne i katastarske evidenicije na predmetnim nepokretnostima, kako zainteresovano lice navodi u zahtjevu. Takav zaključak ne proizlazi ni iz odredbe člana 28. stav 3. ZE, na koju se poziva prvostepeni organ, pogrešno smatrajući da ta odredba otklanja dilemu vezanu za mogućnost eksproprijacije predmetnih nepokretnosti, jer ista daje mogućnost raspravljanja prava svojine, kao prethodnog pitanja.

Iz navedenog proizlazi da nije bilo osnova za pokretanje postupka eksproprijacije predmetnih nepokretnosti, a ni osnova za uvažavanje podnesenog prijedloga za eksproprijaciju. Kod takvog stanja stvari sva ostala sporna pitanja koja su se pojavila u ovom postupku, posebno pitanje naknade, se ukazuju bezpredmetnim iz koga razloga ovaj sud ne nalazi potrebnim da o njima daje posebno obrazloženje. Otuda su ostvareni razlozi za poništenje osporenog akta, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

S obzirom na navedeno, a kod činjenice da je pobijanom presudom tužba uvažena, to ovom sudu preostaje da zahtjev zainteresovanog lica odbije na osnovu člana 40. stav 1. ZUS-a, jer nisu ostvareni razlozi iz odredbe člana 35. stav 2. ZUS-a.



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 11 0 U 003362 11 Uvp od 15.02.2012. g)



<------->



P R E S U D A

Zahtjev se uvažava, presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 001906 09 U od 22.12.2009. godine, se preinačava tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava.

O b r a z l o ž e nj e

Pobijanom presudom odbijena je tužba izjavljena protiv rješenja tužene broj 21.05/473-128/09 do 16.07.2009. godine kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Područne jedinice tužene sa sjedištem u B. L. broj 11-473-43/04 od 15.04.2009. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem usvojen je zahtjev vlasnika
D. M., S. Č. i S. M.-R. (u daljem tekstu: zainteresovana lica), pa su od istih, eksproprisane preostale nepokretnosti koje se nalaze u B. L. u ulici ... br. ... i to: stambeni objekat spratnosti P+M dimenzija 10,04 x 8,17+4,5x 4,24+200x4,01+3,14x 0,5 M; dvorišni objekat dimenzija 3,60x10,00 + 2,00x3,50 + 6,50 x 2,00 x 0,75 M; garaža od aluminijskog rebrastog lima dimenzija 3,30 x 5,00 m i šupa od aluminijskog rebrastog lima dimenzija 6,00 x 2,50 m, svi izgrađeni uz odobrenje nadležnog organa; kanalizacioni šaht priključni; ograda dimenzija 10,20 cm visina 1,15 m, dužine 25 m; kosa kapija visine 1,5 m, širene 3,5 m; ograda na hrastovim stubovima visine 1,10 m, dužine 47 m, ograda visine 1,10 m, dužine 43 m; betonski pločnici dimenzija 0,50 x 15 x 2,00 + 1,20 x 41 +3,30 x 5 + 0,90 x 19 + 2,5 x 6,5 + 5 x 4; držač za vinovu lozu 26 komada, držač za lozu 5 kom, septička jama, dimenzija 2 x 2 m sa metalnim poklopcem i kotlovnica u podrumu dimenzija 4,5 x 4,5 m2, sve vlasništvo zainteresovanih lica sa 1/3 dijela, a sve izgrađene na zemljištu izgrađenom kao k.č. ... (n.k.č.br. ...) u površini od 740 m2, upisane u zk. ul. br. ... k.o. B. L. kao društvena svojina, zemljišno knjižno pravo korišćenja navedenih lica sa po 1/3 dijela, a po katastarskom operatu upisane u p.l. br. ... k.o. B. L. ..., posjed navedenih lica sa po 1/3 dijela.

Obrazloženjem te presude navodi se da iz činjenica utvrđenih u provedenom upravnom postupku na nesumnjiv način proizlazi da po zahtjevu pravnog prednika zainteresovanih lica D. M. za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti postavljenog na raspravi od 13.3.1991. godine nije odlučeno; da radovi na izgradnji saobraćajnice zbog kojih je izvršena eksproprijacija nepokretnosti pravnog prednika zainteresovanih lica rješenjem broj 04-473-72/92 od 5.12.1992. godine, nisu započeti do 2004. godine, niti je tužilac, kao korisnik eksproprijacije do tada stupio u posjed eksproprisanih nepokretnosti već da je postupak izvršenja rješenja o eksproprijaciji pokrenut tek nakon što je pravni prednik zainteresovanih lica dana 14.12.2004. godine podnio ponovni prijedlog za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti; da tako egzistiraju dva zahtjeva vlasnika za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti, koji se ne mogu posmatrati odvojeno, prvenstveno iz razloga što se u zahtjevu od 14.12.2004. godine, raniji vlasnik pozvao na zahtjev podnesen 13.3.1991. godine, a i zbog toga što o ranijem zahtjevu nije odlučeno, što predstavlja propust koji ne može ići na štetu vlasnika nepokretnosti; da se o zahtjevu od 14.12.2004. godine može riješiti u odvojenom postupku primjenom člana 9. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“, broj 8/96 i 64/04 u daljem tekstu: ZE); da činjenica da je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno nije od uticaja na pravilan ishod postupka povodom zahtjeva za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti jer da je dvanaest godina trajao period neaktivnosti korisnika eksproprijacije, iako je opravdavajući period od 1991. do 1995. godine, zbog poznatih dešavanja, svakako ukazuje da je predmetni postupak “prekoračio uslov razumnog roka“ za rješavanje, čime je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda; da je u postupku utvrđeno da su zainteresovana lica onemogućena u korišćenju preostalih nepokretnosti, a da na takav zaključak upućuje i činjenica da važećim regulacionim planom nije predviđeno zadržavanje objekata zainteresovanih lica.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev), tužilac osporava njenu zakonitost zbog povrede Zakona o opštem upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, te povrede materijalnog propisa. Kako u zahtjevu navodi, pogrešan je stav nižestepenog suda da je pravilno primjenjena odredba člana 9. ZE, s obzirom da je D. M., raniji vlasnik, a pravni prednik zainteresovanih lica, izjavio žalbu protiv rješenja o eksproprijaciji broj 04- 473-72/92 od 05.12.1992. godine, u kojoj je zahtjevao primjenu člana 9. Zakona o eksproprijaciji, a koja je odbačena kao neblagovremena, te odbijena njegova tužba u upravnom sporu koji je okončan presudom Vrhovnog suda RS broj U-1409/02 od 30.3.2005. godine; da je raniji vlasnik postavio zahtjev za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti, ali da je propuštanjem roka za žalbu rješenje o eksproprijaciji od 05.12.1992. godine postalo pravosnažno, slijedom čega se nije mogli primjeniti ZE te Zakon o eksproprijaciji iz 2004. godine. Predložio je da se zahtjev uvaži i presuda ukine.

Tužena strana nije dala odgovor na zahtjev.

Zainteresovana lica su u odgovoru na zahtjev istakli da po zahtjevu ranijeg vlasnika nije odlučeno rješenjem od 05.12.1992. godine, zbog čega su oni podnijeli ponovni zahtjev dana 14.12.2004. godine, koji se može osnovano smatrati i urgencijom za donošenje rješenja o eksproprijaciji preostalih nepokretnosti, zbog čega je pravilno prvostepeni organ usvojio njihov zahtjev i eksproprisao preostale nepokretnosti, što je u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz tu konvenciju; da iz nalaza vještaka odgovarajuće struke proizlazi da je opravdan njihov zahtjev za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti, pogotovo zbog činjenice da je tužilac, pored parcela eksproprisanih rješenjem od 05.12.1992. godine preuzeo u posjed i dio parcele broj k.č. ... u površini od 23 m2, što je vidljivo iz zk. ul. br. ... k.o. B. L., nakon što je iz tog zk. ul. izvršeno izdvajanje eksproprisanih parcela. Predložili su da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, odgovor na zahtjev, pobijanu presudu, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, broj 109/05 - u daljem tekstu: ZUS), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Rješenjem broj 04-473-72/92 od 5.12.1992. godine, usvojen je prijedlog Opštine B. L., pa su u njenu korist, a u svrhu rušenja, radi izgradnje saobraćajnice Zapadni tranzit, eksproprisane nepokretnosti označene i opisane u dispozitivu rješenja, vlasništvo D. M. sa 1/1 dijela, te utvrđene pravne posljedice eksproprijacije. Tim rješenjem nije odlučeno o zahtjevu ranijeg vlasnika za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti. Protiv istog rješenja on je podnio žalbu koja je rješenjem tužene 04- 473-77/02 od 27.11.2002. godine odbačena kao neblagovremena. Presudom Vrhovnog suda RS broj U-1409/02 od 30.3.2005. godine odbijena je tužba protiv tog akta uz obrazloženje: da nije sporno da u upravnim spisima ne postoji dostavnica ili drugi dokaz o uručenju tog rješenja tužiocu koji potiče iz vremena prije nego što mu je rješenje uručeno na način propisanom članom 75. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 13/02 i 87/07, u daljem tekstu: ZOUP), dana 30.8.2002. godine, a prema dostavnici u spisu. Međutim, da u spisima postoji zahtjev potpisan od strane D. M. (tužioca u tom upravnom sporu), datiran sa danom 20.11.1997. godine, a zaprimljen kod prvostepenog organa dana 21.11.1997. godine u kom on pominje rješenje od 05.12.1992. godine, te navodi njegov sadržaj, zbog čega sud zaključuje da je očigledno da je tužiocu bilo poznato da su u vrijeme podnošenja tog zahtjeva (za zamjenske nekretnine), njegove nekretnine bile eksproprisane prvostepenim rješenjem, a ne da je postupak eksproprijacije u toku, kako to on želi prikazati. Sud nalazi da se žalba izjavljena protiv rješenja od 05.12.1992. godine ukazuje neblagovremenom, odnosno uloženom izvan roka propisanog članom 215. ZOUP, jer da se smatra da je to rješenje uručeno tužiocu najkasnije dana 20.11.1997. godine.

Iz spisa predmeta ovog upravnog spora proizlazi, na što je ukazano i podneskom Zavoda za ... a.d. B. L., broj 0202-731/05/B.G od 23.02.2005. godine, da je raniji vlasnik, dogradio stambeni objekat, odnosno izgradio stan na spratu i predulaz u objekat, čijom izgradnjom je umanjio udaljenost između regulacione linije i predmetnog objekta, a sadašnja situacija u pogledu buke i zagađenosti vazduha je znatno lošija od situacije koja će postojati nakon izgradnje saobraćajnice, zbog uskog kolovoza, jer da nema pješačkih staza, što uzrokuje često zaustavljanje vozila i proizvodi veću buku i zagađenost nego kada se saobraćaj normalno odvija. Spisima predmeta je priloženo rješenje Sekretarijata za ... broj 01-364-2146/98 od 21.01.1999. godine kojim je D. M. data urbanistička saglasnost za nadogradnju mansarde na postojećem stambenom objektu u B. L. u ulici ... broj ..., i izgradnju vanjskih stepenica lociranih na zemljištu označenom kao k.č.br. ... k.o. B. L. (stari premjer) što odgovara k.č.br. ... k.o. B. L. (novi premjer). Rješenjem broj 01-361-205/99 od 03.5.1999. godine, odobreno je D. M., kao investitoru da može pristupiti izvođenju tih radova.

Spisima predmeta priloženo je rješenje Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 O 018 732 08 O od 23.9.2008. godine snabdjeveno klauzulom pravosnažnosti, kojim je proglašen ostavinski postupak iza D. M. koji je umro 19.06.2008. godine u B. L., te zainteresovana lica proglašena zakonskim nasljednicima na predmetnim nekretninama.

Iz navedenog proizlazi, da je prednik zainteresovanih lica u vrijeme podnošenja zahtjeva za nadogradnju mansarde i izgradnju vanjskih stepenica na postojećem stambenom objektu znao da nije odlučeno o njegovom zahtjevu za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti (postojećeg stambenog objekta), pa se osnovano postavlja pitanje da li je tim radnjama odustao od zahtjeva za eksproprijaciju preostalih nepokretnosti. Naime, on je imao mogućnost da traži donošenje dopunskog rješenja u smislu člana 204. ZOUP, odnosno podnošenja žalbe radi nedonošenja rješenje po njegovom zahtjevu u smislu odredaba člana 231. ZOUP. Naprotiv, on to nije učinio, a dogradio je postojeći stambeni objekat, uz odobrenje nadležnog organa. O tim činjenicama se ne izjašnjava ni tužena a ni nižestepeni sud. Naime, nije opravdano insistiranje ranijeg vlasnika, odnosno zainteresovanih lica na donošenju rješenja o eksproprijaciji preostalih nepokretnosti kod postojanja njihove namjere i realizacije gradnje mansarde i vanjskih stepenica na postojećem stambenom objektu tokom 1999. godine a kod činjenice da je njihov pravni prednik znao za sadržaj rješenja o eksproprijaciji 1997. godine. Te okolnosti se ne mogu zanemariti i posmatrati odvojeno i bez međusobne zavisnosti u odnosu na činjenicu da tužilac nije do 2004. godine stupio u posjed eksproprisanih nepokretnosti. O tome je izostalo valjano obrazloženje u osporenom aktu kao i u pobijanoj presudi. Zbog toga, za sada, nisu od značaja nalazi i mišljenja vještaka odgovarajuće struke u pogledu nemogućnosti normalnog korišćenja stambenog objekta te činjenica da sada važećim regulicionom planom nije predviđeno zadržavanje navedenog objekta o čemu se punomoćnik tužioca na raspravi održanoj dana 16.01.2009. godine izjasnio da ne može uticati na pravilan ishod predmetnog upravnog postupka, s obzirom da to može biti samo predmet nekog novog postupka eksproprijacije.

U tom smislu ne može biti govora o povredi odredaba Evropske kovencije o zaštiti osnovnih prava i ljudskih sloboda na koje ukazuju zainteresovana lica a kao osnovane prigovore prihvata nižestepeni sud u pobijanoj presudi.

Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da su pobijanom presudom ostvareni razlozi iz člana 35. stav 2. ZUS-a, pa se zahtjev tužioca uvažava na način određen u dispozitivu ove presude na osnovu odredaba člana 40. stav 1. i 2. i člana 31. stav 1. i
2. ZUS-a, jer su ostvareni razlozi iz člana 10. tačka 2. i 4. ZUS-a za poništenje osporenog akta.

Na osnovu odredbe člana 50. ZUS-a tužena je u obavezi da donese novi upravni akt, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana od dostavljanja presude, uvažavajući pravno shvatanje suda i primjedbe u pogledu postupka iz ove presude.



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 11 0 U 001906 10 Uvp od 09.02.2011. g.)



<------->



R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, preinačava se rješenje Okružnog suda B.L. broj Gž-520/04 od 13.002.2006. godine tako da se žalba protivnika predlagača odbija i potvrđuje rješenje Osnovnog suda u B.L. broj R-I-5/03 od 04.11.2003. godine.


O b r a z l o ž e nj e

Rješenjem Osnovnog suda u B.L. broj R-I-5/03 od 04.11.2004. godine predlagateljici P.O. određuje se preostali iznos naknade za nekretnine eksproprisane rješenjem Skupštine Opštine B.L. broj 04-473-120/85 od 06.02.1986. godine u iznosu od 70.398,94 KM i obavezuje protivnik predlagača da ovaj iznos naknade isplati predlagateljici u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja, te da joj na ime troškova ovoga postupka isplati iznos od 9.944,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevo od 04.11.2003. godine do isplate. Konstatuje se da je ovim iznosom naknade, zajedno sa ranije isplaćenom akontacijom, P.O. u cjelini izmirena sa naknadom za eksproprisane nekretine.

Rješenjem Okružnog suda B.L. broj Gž-520/04 od 13.02.2006. godine, uvažena je žalba protivnika predlagača tako da je preinačeno rješenje Osnovnog suda B.L. broj R-I-5/03 od 04.11.2004. godine i odbijena predlagateljica sa zahtjevom za određivanje preostalog iznosa naknade za nekretnine eksproprisane rješenjem Skupštine Opštine B.L. broj 04-473- 12/85 od 06.02.1986. godine u iznosu od 70.398,94 KM kao i zahtjev za naknadu troškova vanparničnog postupka u iznosu od 9.944,00 KM.

Blagovremeno izjavljenom revizijom predlagateljica pobija drugostepeno rješenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s

prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako da se žalba protivnika predlagača odbije i potvrdi prvostepeno rješenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
U ovom vanparničnom postupku predlagateljica zahtjeva da joj se odredi preostala naknada u iznosu od 70.398,94 KM za nekretnine eksproprisane rješenjem Skupštine Opštine B.L. broj 04-473-12/85 od 06.02.1986. godine.

Prvostepeni sud je na osnovu rezultata sprovedenog postupka našao utvrđenim: da je rješenjem Opštine B.L. Opštinskog sekretarijata za imovinsko-pravne i stambene poslove – Odsjek za imovinsko-pravne poslove B.L. usvojen prijedlog SIZ-a za prostorno uređenje i komunalne djelatnosti B.L. za eksproprijaciju nekretnina k.č. 93/14 u površini od 230 m2 upisane u zk.ul.br. 1150 K.O. B.L. (po novom premjeru k.č. 2113/1 upisana u Pl. 1365 K.O. B.L. VIII) i porodične stambene zgrade na sprat sa dvije stambene jedinice, koje su bile vlasništvo predlagatnjeljice sa 1/1 dijela. Između ranijeg vlasnika eksproprisanih nekretnina i korisnika eksproprijacije zaključen je dana 05.04.1986. godine ugovor o regulisanju odnosa oko isplate akontacije naknade za eksproprisane nekretnine u cilju što bržeg ulaska korisnika eksproprijacije u posjed eksproprisanih nekretnina tako da su stranke konstatovale da nisu psotigle sporazum o ukupnom iznosu naknade, već su se sporazumijele da se ranijem vlasniku eksproprisanih nekretnina dodijeli na
trajno korištenje jednosoban stan površine 41,53 m2, njenom sinu I.H., kao stanaru eksproprisane stambene zgrade, da se dodijeli na trajno korištenje
trosoban stan površpine 90,84 m2, da se vlasniku eksproprisanih nekretnina P.O. na ime akontacije naknade za eksproprisane nekretnine isplati iznos od 14.500.000,00 tadašnjih dinara, koji će se umanjiti za iznos od 1.042.933,00 tadašnja dinara na ime umanjenja naknade zbog davanja na korištenje P.O. jednosobnog stana, tako da su umanjenjem tog iznosa stranke definitivno riješile umanjenje naknade zbog dobijanja stanova na korištenje, a vlasnik eklsproprisanih nekretnina se obavezao da korisniku eksproprijacije preda u posjed eksproprisane nekretnine u roku od šest dana od ispunjenja obaveze korisnika eksproprijacije iz predmetnog ugovora. Nesporno je da su stranke postupile po odredbama predmetnog ugovora tako da je predlagateljici isplaćena akontacija naknade za eksproprisane nekretnine uz umanjenje koje su stranke ugovorile, dodijeljen joj je sa svojstvom nosioca stanarskog prava jednosoban stan površine 41,50 m2, a njenom sinu trosoban stan površine 90,80 m2, a korisnik eksproprijacije je preuzeo u posjed eksproprisane nekretnine. Kako stranke nisu postigle sporazum o naknadi eksproprisanih nekretnina pred nadležnim opštinskim organom uprave taj organ je cijeli spis radi određivanja naknade dnaa 14.7.1986. godine dostaviio nadležnom prvostepenom sudu, od kada se kod redovnog suda vodi predmetni vanparnični postupak za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine predlagateljici. Prema nalazu vještaka građevinske struke M.K., tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina predlagateljice i to stambenog objekta sa pripacima i građevinskim zemljištem procijenjena je na iznos od 162.438,00 KM. Vještak finansijske struke M.B. utvrdila je da dinarska sredstva isplaćena predlagateljici na ime akontacije naknade za eksproprisane nekretnine prema kursnoj listi Narodne banke Jugoslavije od 07.4.1986. godine predstavljaju iznos od 92.039,30 DM, odnosno protivvrijednost iznosa od 92.039,30 KM.

Polazeći od navedenih činjenica prvostepeni sud je, prihvatajući nalaz vještaka, našao da tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina predlagateljice u vrijeme presuđenja iznosi 162.438,00 KM, da visina isplaćene akontacije naknade za ekspropisane nekretnine predlagateljici prema ugovoru od 05.4.1986. godine u vrijeme presuđenja iznosi protivvrijednost od 92.039,30 KM i obavezao korisnika eksproprijacije da ranijem vlasniku isplati preostali iznos od 70.398,94 KM, kao pravičnu naknadu za eksproprisane nekretnine, na temelju odredbi članova 41. i 42. Zakona o eksproprijaciji – u daljem tekstu: ZE (''Sl. list SR BiH'' br. 8/96 i 15/96).

Drugostepeni sud je u postupku po žalbi uvažio žalbu protivnika predlagača, preinačio prvostepeno rješenje i odbio zahtjev predlagateljice za određivanje preostalog iznosa naknade za eksproprisane nekretnine u visini od 70.398,94 KM uz obrazloženje da je u žalbenom postupku izmijenjen materijalni propis tako da je članom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji (''Sl. glasnik RS'' br. 64/04) brisan član 73. ZE (''Sl. glasnik RS'' br. 8/96 i 15/96), kojim je bilo propisano da će se postupak određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, u kome do dana stupanja na snagu nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno donijeta pravosnažna sudska odluka, okončati po odredbama toga zakona, te zaključuje da se u predmetnom postupku ima primijeniti ranije važeći ZE (''Sl. list SR BiH'' br. 19/77, 18/86, 9/87, 12/87 i 38/89) shodno odredbi člana 97. toga Zakona, uz obrazloženje da je saglasno odredbama članova 57. i 63. ranije važećeg ZE isplatom dinarske protivvrijednosti iznosa od 92.039,30 KM predlagateljici, već pružena odgovarajuća naknada za njene eksproprisane nekretnine.

Vrhovni sud nalazi da shvatanje drguostepenog suda iznijeto u pogledu primjene ranije važećeg ZE nisu prihvatljiva, na šta osnovano ukazuje i revizija predlagateljice.

Naime, tačno je da je u toku žalbenog postupka u ovoj vanparničnoj stvari stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji (''Sl. glasnik RS'' br. 64/04), kojim je članom 4. brisan član 73 ZE, a kojim je bilo propisano da će se postupak određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, u kome do dana stupanja na snagu nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donijeta pravosnažna sudska odluka okončati po odredbama ovog zakona. Međutim, navedenom izmjenom Zakona nije izmijenjen član 74. ZE kojim je propisano da danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji (''Sl. list SR BiH'', br.19/77) i njegove izmjene i dopune (''Sl. list SR BiH'' br. 18/86, 9/87, 12/87 i 38/89), iz čega proizlazi da se u ovoj vanparničnoj stvari ne može primijeniti ranije važeći ZE koji je prestao da važi 1996. godine.

Pored navedenog, pogrešno je drugostepeni sud tumačio i odredbu člana
97. ranije važećeg ZE (''Sl. list SR BiH'' br. 19/77 – 38/89). Naime, odredbom

člana 80 ZE (''Sl. list SR BiH'' br. 19/77) bilo je propisano da danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje sa radom Opštinska komisija za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine (stav 1) i da će Komisija iz stava 1 ovog člana dostaviti, bez odlaganja, nadležnom redovnom sudu sve spise za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine gdje do stupanja na snagu ovog zakona nije doneseno prvostepeno rješenje (stav 2). Odredbom člana 41. Zakona o izmjenama i dopunama toga ZE (''Sl. list SR BiH'' br. 18/86) propisano je da postupak eksproprijacije, odnosno postupak određivanja naknade za eksproprisane nekretnine pokrenut prije stupanja na snagu ovoga Zakona (stupio je na snagu 05.06.1986.) okončaće se po odredbama ZE (''Sl. list SR BiH'' br. 19/77) ako je prije stupanja na snagu ovoga Zakona doneseno prvostepeno rješenje o eksproprijaciji, odnosno prvostepeno rješenje o naknadi. Ova izmjena ranije važećeg ZE je u cjelini preuzeta u članu 97 toga ZE (prečišćeni tekst - (''Sl. list SR BiH'' br. 12/87). Prema navednoj zakonskoj odredbi postupak određivanja naknade za eksprroprisane nekretnine pokrenut prije stupanja na snagu ovoga Zakona (odnosi se na izmjene iz 1986. koje su stupile na snagu 05.6.1986.) provešće se po odredbama ZE (''Sl. list SR BiH'' br. 19/77) ako je prije stupanja na snagu navedene zakonske izmjene doneseno prvostepeno rješenje o naknadi.

U konkretnom slučaju vanparnični postupak za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine predlagateljice pokrenut je kod suda 14.7.1986. (dakle poslije stupanja na snagu izmjene ZE iz 1977. godine koja se desila dana 05.6.1986. godine). I u vrijeme stupanja na snagu navedene zakonske izmjene u ovoj vanparničnoj stvari nije bilo doneseno prvostepeno rješenje o naknadi. Dakle, ne postoji niti jedan od zakonskih uslova iz odredbe člana 97. ranije važećeg ZE (''Sl. list SR BiH'' br. 19/77 – 38/89) za primjenu toga Zakona, pa je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je u ovoj vanparničnoj stvari trebao suditi primjenom ZE iz 1977. godine sa njegovim izmjenama.

Imajući u vidu navedeno, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je u ovoj vanparničnoj stvari preostalu naknadu za eksproprisane nekretnine predlagateljice trebalo odrediti prema odredbama članova 41. i 42. ZE (''Sl. glasnik RS'' br. 8/96 i 15/96) u novcu prema tržišnoj cijeni zemljišta i stambene zgrade, a što proizlazi i iz odredbe člana 40. stav 2. toga Zakona. Neosnovan je prigovor protivnika predlagača da novčanu naknadu za eksproprisane nekretnine predlagateljice, utvrđene prema tržišnim cijenama eksproprisanih nekretnina, treba umanjiti za vrijednost dodijeljenih stanova predlagateljici, kao ranijem vlasniku eksproprisanih nekretnina i njenom sinu, kao korisniku eksproprisanih nekretnina. Ovo iz razloga što je odredbom člana 40. ZE, koji se ima primijeniti u ovoj vanparničnoj stvari, propisana mogućnost davanja naknade u drugoj nekretnini koja se vlasniku eksproprisanih nekretnina daje u svojinu ili susvojinu (stav 1. toga člana) ili davanjem naknade u novcu za eksproprisane nekretnine (stav
2. toga člana). U konkretnom slučaju ranijem vlasniku eksproprisanih nekretnina (ovdje predlagateljici) na ime naknade nisu date u vlasništvo ili suvlasništvo druge nekretnine, što je među strankama nesporno. Naime, njoj je isplaćena akontacija novčane naknade za eksproprisane nekretnine u protivvrijednosti sadašnjih 92.039,30 KM (procjenu vrijednosti isplaćene akontacije stranke nisu osporile) i dati su joj na korišten je kao nosiocu stanarskog prava jednosoban stan, te njenom sinu u istom svojstvu trosoban stan. Stoga zahtjev protivnika predlagača, kao korisnika eksproprijacije da se od utvrđene tržišne vrijednosti eksproprisanih nekretnina prdlagateljice odbije vrijednost dodijeljenih sanova (na kojima je dodjelom 1986. godine stečeno stanarsko pravo) nije utemeljen na odredbama ZE koji se primjenjuje u ovoj vanparničnoj stvari.

Neutemeljen je i prigovor protivnika predlagača da je vrijednost eksproprisanog građevinskog zemljišta trebalo odrediti prema odredbi člana
43. ZE (''Sl. glasnik RS'' br. 8/96 i 15/96), iz razloga što je Odlukom Ustavnog suda RS broj U-47/02 od 29.6.2006. godine (''Sl. glasnik RS'' br. 79/06) utvrđeno da član 43. ZE (''Sl. glasnik RS'' br. 8/96 i 15/96) nije u saglasnosti sa Ustavom RS. Stoga je tržišna vrijednost toga zemljišta, koju je građevinski vještak procijenio na iznos od 17.250,00 KM, pravilno utvrđena saglasno odredbi člana 41. ZE.

Imajući u vidu sve navedeno predlagateljica u reviziji pravilno ukazuje da joj u vrijeme donošenja prvostepene odluke o naknadi za eksproprisane nekretnine saglasno odredbi člana 40. stav 2. ZE, pripada pravo na preostalu novčanu naknadu za te nekretnine u visini od 70.398,94 KM. Naime, ukupna tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina predlagateljice prema nalazu građevinskog vještaka u vrijeme donošenja prvostepene odluke iznosi 162.438,00 KM (stranke nisu prigovorile utvrđenoj vrijednosti). Nesporno je da visina isplaćene akontacije novčane naknade predlagateljnjici za eksproprisane nekretnine tokom 1986. godine u vrijeme donošenja prvostepene odluke iznosi protivvrijednost od 92.039,30KM. Stoga joj saglasno odredbama članova 41., 42. i 40. stav 2. ZE (''Sl. glasnik RS'' br. 8/96 i 15/96) pripada razlika novčane naknade za eksproprisane nekretnine u visini od 70.398,94 KM.

Radi navedenog je uvažavanjem revizije predlagateljice i primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/05, 85/03 i 74/) u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku (''Sl. list SR BiH'' br. 10/89 i ''Sl. glasnik RS'' br. 74/05), odlučeno kao u izreci.



(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 481 od 20.07.2007.g.)

https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html