Ispunjenje obaveza iz dvostranog ugovora
PostPosted:Wed Jul 03, 2019 2:20 pm
ISPUNJENJE OBAVEZA IZ DVOSTRANOG UGOVORA
Zakon o obligacionim odnosima
član 122
Kada tužitelj ispuni svoju obavezu iz dvostranog ugovora tuženi je dužan da ispuni svoju.
Obrazloženje:
"Iz svih naprijed navedenih razloga i nespornih činjenica između stranaka jasno proizlazi da je tužitelj ispoštovao odredbu čl. 2. st. 2. navedenog Ugovora na način što je prestao sa korištenjem predmetnog žita za obilježavanje svoje robe u prometu i da je u tom cilju preuzeo sve neophodne radnje - obavijestio je svoje kupce da povuku navedenu vodu iz prodavnica i prestao je da proizvodi artikal po nazivom A.G.. Naprotiv, tuženi nije ispunio svoju a koja se sastojala od isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene.
Odredbom čl. 136. Zakona o industrijskom vlasništvu imalac isključivog prava industrijskog vlasništva (ovdje tuženi) ima pravo da zahtijeva da se licu koje neopravdano koristi njegovo pravo zabrani povreda prava i dalja povreda prava; da lice koje je povrijedilo pravo ukloni stanje koje je nastalo povredom, naročito da odustane od sredstava i predmeta povrede; da se sredstva i predmeti povrede unište; da se presuda objavi o trošku tuženog u javnom glasilu u obimu i na način kako odluči sud.
Tuženi ništa od ovoga nije tražio, već je samo tražio raskid Ugovora po osnovu odredbe čl. 122. i 125. ZOO.
Odredbom čl. 122. ZOO propisano je da dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu izuzev ako je što drugo ugovoreno ili Zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla.
U konkretnom slučaju tužitelj je ispunio svoju obavezu na način kako je naprijed navedeno i nije bilo razloga da tuženi ne ispuni svoju.
Odredbom čl. 125. ZOO propisano je (st. 1.) da kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Ali, povjerilac može (stav 2) održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Tek kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje (stav 3) pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor. Ova pravila važe (st. 4) kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
U konkretnom slučaju zabrana korištenja žiga od strane tužitelja bila je bitan sastojak ugovora, ali je tužitelj ispoštovao Ugovor i odmah prestao da ga koristi. Sve da i nije bilo tako, iz stanja spisa se vidi da tuženi nije obavijestio tužitelja bez odlaganja da zahtjeva ispunjenje ugovora, već je to uradio tek 21.05.2010 kada je ustao protivtužbom, dakle,dvije godine od potpisivanja ugovora i to nakon što je tužitelj ustao tužbom.
Kako dakle, ne postoje razlozi žalbe, a ni drugi razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je u smislu odredbe čl. 226. ZPP-a, odlučeno kao u izreci."
(Presuda Županijskog suda u Mostaru, 58 0 Ps 053982 11 Pž od 14.9.2011. godine)
Zakon o obligacionim odnosima
član 122
Kada tužitelj ispuni svoju obavezu iz dvostranog ugovora tuženi je dužan da ispuni svoju.
Obrazloženje:
"Iz svih naprijed navedenih razloga i nespornih činjenica između stranaka jasno proizlazi da je tužitelj ispoštovao odredbu čl. 2. st. 2. navedenog Ugovora na način što je prestao sa korištenjem predmetnog žita za obilježavanje svoje robe u prometu i da je u tom cilju preuzeo sve neophodne radnje - obavijestio je svoje kupce da povuku navedenu vodu iz prodavnica i prestao je da proizvodi artikal po nazivom A.G.. Naprotiv, tuženi nije ispunio svoju a koja se sastojala od isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene.
Odredbom čl. 136. Zakona o industrijskom vlasništvu imalac isključivog prava industrijskog vlasništva (ovdje tuženi) ima pravo da zahtijeva da se licu koje neopravdano koristi njegovo pravo zabrani povreda prava i dalja povreda prava; da lice koje je povrijedilo pravo ukloni stanje koje je nastalo povredom, naročito da odustane od sredstava i predmeta povrede; da se sredstva i predmeti povrede unište; da se presuda objavi o trošku tuženog u javnom glasilu u obimu i na način kako odluči sud.
Tuženi ništa od ovoga nije tražio, već je samo tražio raskid Ugovora po osnovu odredbe čl. 122. i 125. ZOO.
Odredbom čl. 122. ZOO propisano je da dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu izuzev ako je što drugo ugovoreno ili Zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla.
U konkretnom slučaju tužitelj je ispunio svoju obavezu na način kako je naprijed navedeno i nije bilo razloga da tuženi ne ispuni svoju.
Odredbom čl. 125. ZOO propisano je (st. 1.) da kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Ali, povjerilac može (stav 2) održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Tek kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje (stav 3) pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor. Ova pravila važe (st. 4) kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
U konkretnom slučaju zabrana korištenja žiga od strane tužitelja bila je bitan sastojak ugovora, ali je tužitelj ispoštovao Ugovor i odmah prestao da ga koristi. Sve da i nije bilo tako, iz stanja spisa se vidi da tuženi nije obavijestio tužitelja bez odlaganja da zahtjeva ispunjenje ugovora, već je to uradio tek 21.05.2010 kada je ustao protivtužbom, dakle,dvije godine od potpisivanja ugovora i to nakon što je tužitelj ustao tužbom.
Kako dakle, ne postoje razlozi žalbe, a ni drugi razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je u smislu odredbe čl. 226. ZPP-a, odlučeno kao u izreci."
(Presuda Županijskog suda u Mostaru, 58 0 Ps 053982 11 Pž od 14.9.2011. godine)