Izdatak za drugog i sticanje bez osnova
PostPosted:Tue Jul 09, 2019 12:21 pm
IZDATAK ZA DRUGOG I STICANjE BEZ OSNOVA
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 210 i 218
Činjenica da tuženi nije vratio kredit koji je za njega platilo treće lice zaključenjem ugovora o zalozi sa bankom kao davaocem kredita, predstavlja sticanje bez osnova obzirom da se ono može manifestovati ne samo u povećanju imovine već i u njenoj neopravdanoj uštedi na teret oštećenog.
Obrazloženje:
"Odredbom člana 966. ZOO propisano je da se ugovorom o zalogu obavezuje dužnik ili neko treći (zalogodavac) prema vjerovniku (zalogoprimac) da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo vlasništva da bi se prije ostalih vjerovnika mogao naplatiti iz njene vrijednosti, ako mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti, a vjerovnik se obavezuje da primljenu stvar čuva i nakon prestanka svog potraživanja vrati neoštećenu zalogodavcu. Predmet zaloga može biti i novac, saglasno odredbi člana 993. stav 3. ZOO, u kojem slučaju zalogoprimac može potraživanje koje se obezbjeđuje zalogom naplatiti iz založenog novčanog iznosa, a eventualni ostatak vratiti zalogodavcu.
Nema sumnje, o čemu svjedoče i zaključeni ugovori od 23.01. i 08.2.2001. godine, da su banka (kao zalogoprimac) i drugotužitelj, kao treće lice (zalogodavac) zaključili ugovore o zalogu, kako taj ugovor karakterišu naprijed citirane zakonske odredbe, radi obezbjeđenja kredita koje je banka dala tuženom; da je drugotužitelj predmet zaloga - određene novčane iznose, deponovao kod banke; da je banka saglasno tom ugovoru imala pravo namiriti se iz deponovanih sredstava, jer tuženi nije kredit vratio po dospjelosti. Dakle, radi se o ugovorima zaključenim između banke i drugotužitelja (i tiče se samo njih) koji je stvorio obaveze za ugovarače, a ne i za tuženog, bez obzira što je vraćanje njegovog kredita obezbjeđeno tim zalogom. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je tuženi sa drugotužiteljem zaključio bilo kakav pravni posao prema kojem bi se konstituisala neka njegova obaveza u odnosu na drugotužitelja povodom predmetnog zaloga.
Saglasno roku, utvrđenom ugovorima o zalogu, banka je imala pravo da založena sredstva zadrži do ispunjenja obezbjeđenog potraživanja (do vraćanja kredita), te da se iz tog iznosa naplati ako kredit ne bude vraćen u roku. Tuženi nije vratio kredit u roku. Banka se naplatila iz založenih sredstava dana 11.10.2001. godine. Na taj način je drugotužitelj učinio izdatak za tuženog (otplatio njegove kredite), pa je došlo do jednog od oblika sticanja bez osnova (član 210. ZOO) o kojem govori odredba člana 218. istog zakona. Pri tome valja reći (kao odgovor na tvrdnju tuženog da nije ostvario nikakvu korist na teret imovine drugotuženog), da se sticanje bez osnova može manifestovati ne samo u povećanju imovine već i u njenoj (neopravdanoj) uštedi na teret oštećenog, kakvu uštedu svakako predstavlja činjenica da tuženi nije vratio kredit koji je za njega platio drugotužitelj.
Dakle, do sticanja bez osnova na strani tuženog a na teret imovine drugotužitelja, došlo je u trenutku kada je banka založena sredstva iskoristila za namirenje zalogom obezbjeđenog kredita i tada je drugotužitelj stekao pravo da zahtjeva vraćanje tog iznosa od tuženog (a tuženi obavezu da ga vrati) u smislu odredbe člana 210. i 218. ZOO, sa zateznom kamatom, kako propisuje odreba člana 277. stav 1. u vezi sa članom 214. ZOO. Kako je taj iznos vraćen tek 28.3.2003. godine, slijedom izloženog, traženu zateznu kamatu je valjalo računati od 11.10.2001. godine (kada je došlo do sticanja bez osnova) do dana plaćanja, što predstavlja iznos dosuđen ovom presudom, obračunat za taj period od strane vještaka financijske struke, čijem nalazu u pogledu načina obračuna i utvrđene visine, parnične stranke nisu prigovarale.
Ova parnica je počela teći po zahtjevu za isplatu glavnog potraživanja, iznosa datih na ime zaloga (glavnica), sa pripadajućom zateznom kamatom. Kada se tužbom potražuje glavnica i zatezna kamata, ne može se, suprotno tvrdnji tužitelja, na ove iznose zahtjevati još i procesna kamata (niti je ona prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom tražena). Tuženi je drugotuženom isplatio glavno potraživanje. Slijedom toga je tužba uređena tako da je zahtjevana isplata samo obračunate zatezne kamate, kao glavnog potraživanja, sa procesnom kamatom.
Na iznos neisplaćene kamate može se, prema odredbi člana 279. stav 2. ZOO, zahtjevati zatezna kamata (procesna kamata), samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. Zahtjev za isplatu procesne kamate u ovom postupku drugotužitelj je postavio uređenom tužbom na ročištu održanom 19.6.2003. godine. Ranije nije ni mogao jer se tek tada uključio u ovu parnicu kao tužitelj. Prema tome, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi, traženu procesnu kamatu je valjalo dosuditi od dana stavljanja takvog zahtjeva kako je to, djelimičnim usvajanjem revizije tužitelja, učinjeno ovom presudom.
Nasuprot prednjem, zahtjev prvotužitelja, po ocjeni ovog suda, nije uopšte osnovan. Ugovor o zalogu broj:... od 27.12.2000. godine, na kojem ovaj tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, zaključen je između banke, kao zalogoprimca i pravnog prednika tuženog, kao zalogodavca. Taj ugovor je za tuženog zaključio, potpisao i ovjerio pečatom preduzeća prvotužitelj V. M. kao zakonski zastupnik (što je i navedeno u ugovoru) koji je tada bio direktor tuženog. Prema tome, saglasno odredbama tog ugovora, zalog u visini od 60.000,00 KM, kod banke je deponovao tuženi a ne prvotužitelj kao fizičko lice u svoje ime i za svoj račun. Iz tog razloga prvotužitelj nema valjanog pravnog osnova temeljem kojeg bi od tuženog mogao zahtjevati vraćanje ovog iznosa, a pogotovo zakonsku zateznu kamatu na taj iznos. Drugačijem zaključku ne doprinosi ni činjenica da mu je je tuženi isplatio ovaj iznos dana 28.3.2003. godine, koju su nižestepeni sudovi okarakterisali kao priznanje duga. Naime, čak i ako se radi o priznanju duga, budući da se plaćanjem glavnog duga ne priznaje i potraživanje kamata (kakav zahtjev je konačno stavljen u ovom postupku), potraživanje prvotužitelja se ukazuje neosnovanim. Ovo tim prije što on tokom postupka nije ni tvrdio da je založeni novčani iznos bio njegovo vlasništvo. Upravo je, već u tužbi i tokom postupka (a u tom pravcu ide i iskaz svjedoka D. J.) tvrdio da su svi založeni novčani iznosi pripadali drugotužitelju Z. L., slijedom čega prvotužitelj nije dokazao ni neki drugi pravni osnov temeljem kojeg bi bio legitimisan tražiti isplatu zatezne kamate na vraćeni iznos."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 048191 13 Rev od 5.3.2014. godine)
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 210 i 218
Činjenica da tuženi nije vratio kredit koji je za njega platilo treće lice zaključenjem ugovora o zalozi sa bankom kao davaocem kredita, predstavlja sticanje bez osnova obzirom da se ono može manifestovati ne samo u povećanju imovine već i u njenoj neopravdanoj uštedi na teret oštećenog.
Obrazloženje:
"Odredbom člana 966. ZOO propisano je da se ugovorom o zalogu obavezuje dužnik ili neko treći (zalogodavac) prema vjerovniku (zalogoprimac) da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo vlasništva da bi se prije ostalih vjerovnika mogao naplatiti iz njene vrijednosti, ako mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti, a vjerovnik se obavezuje da primljenu stvar čuva i nakon prestanka svog potraživanja vrati neoštećenu zalogodavcu. Predmet zaloga može biti i novac, saglasno odredbi člana 993. stav 3. ZOO, u kojem slučaju zalogoprimac može potraživanje koje se obezbjeđuje zalogom naplatiti iz založenog novčanog iznosa, a eventualni ostatak vratiti zalogodavcu.
Nema sumnje, o čemu svjedoče i zaključeni ugovori od 23.01. i 08.2.2001. godine, da su banka (kao zalogoprimac) i drugotužitelj, kao treće lice (zalogodavac) zaključili ugovore o zalogu, kako taj ugovor karakterišu naprijed citirane zakonske odredbe, radi obezbjeđenja kredita koje je banka dala tuženom; da je drugotužitelj predmet zaloga - određene novčane iznose, deponovao kod banke; da je banka saglasno tom ugovoru imala pravo namiriti se iz deponovanih sredstava, jer tuženi nije kredit vratio po dospjelosti. Dakle, radi se o ugovorima zaključenim između banke i drugotužitelja (i tiče se samo njih) koji je stvorio obaveze za ugovarače, a ne i za tuženog, bez obzira što je vraćanje njegovog kredita obezbjeđeno tim zalogom. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je tuženi sa drugotužiteljem zaključio bilo kakav pravni posao prema kojem bi se konstituisala neka njegova obaveza u odnosu na drugotužitelja povodom predmetnog zaloga.
Saglasno roku, utvrđenom ugovorima o zalogu, banka je imala pravo da založena sredstva zadrži do ispunjenja obezbjeđenog potraživanja (do vraćanja kredita), te da se iz tog iznosa naplati ako kredit ne bude vraćen u roku. Tuženi nije vratio kredit u roku. Banka se naplatila iz založenih sredstava dana 11.10.2001. godine. Na taj način je drugotužitelj učinio izdatak za tuženog (otplatio njegove kredite), pa je došlo do jednog od oblika sticanja bez osnova (član 210. ZOO) o kojem govori odredba člana 218. istog zakona. Pri tome valja reći (kao odgovor na tvrdnju tuženog da nije ostvario nikakvu korist na teret imovine drugotuženog), da se sticanje bez osnova može manifestovati ne samo u povećanju imovine već i u njenoj (neopravdanoj) uštedi na teret oštećenog, kakvu uštedu svakako predstavlja činjenica da tuženi nije vratio kredit koji je za njega platio drugotužitelj.
Dakle, do sticanja bez osnova na strani tuženog a na teret imovine drugotužitelja, došlo je u trenutku kada je banka založena sredstva iskoristila za namirenje zalogom obezbjeđenog kredita i tada je drugotužitelj stekao pravo da zahtjeva vraćanje tog iznosa od tuženog (a tuženi obavezu da ga vrati) u smislu odredbe člana 210. i 218. ZOO, sa zateznom kamatom, kako propisuje odreba člana 277. stav 1. u vezi sa članom 214. ZOO. Kako je taj iznos vraćen tek 28.3.2003. godine, slijedom izloženog, traženu zateznu kamatu je valjalo računati od 11.10.2001. godine (kada je došlo do sticanja bez osnova) do dana plaćanja, što predstavlja iznos dosuđen ovom presudom, obračunat za taj period od strane vještaka financijske struke, čijem nalazu u pogledu načina obračuna i utvrđene visine, parnične stranke nisu prigovarale.
Ova parnica je počela teći po zahtjevu za isplatu glavnog potraživanja, iznosa datih na ime zaloga (glavnica), sa pripadajućom zateznom kamatom. Kada se tužbom potražuje glavnica i zatezna kamata, ne može se, suprotno tvrdnji tužitelja, na ove iznose zahtjevati još i procesna kamata (niti je ona prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom tražena). Tuženi je drugotuženom isplatio glavno potraživanje. Slijedom toga je tužba uređena tako da je zahtjevana isplata samo obračunate zatezne kamate, kao glavnog potraživanja, sa procesnom kamatom.
Na iznos neisplaćene kamate može se, prema odredbi člana 279. stav 2. ZOO, zahtjevati zatezna kamata (procesna kamata), samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. Zahtjev za isplatu procesne kamate u ovom postupku drugotužitelj je postavio uređenom tužbom na ročištu održanom 19.6.2003. godine. Ranije nije ni mogao jer se tek tada uključio u ovu parnicu kao tužitelj. Prema tome, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi, traženu procesnu kamatu je valjalo dosuditi od dana stavljanja takvog zahtjeva kako je to, djelimičnim usvajanjem revizije tužitelja, učinjeno ovom presudom.
Nasuprot prednjem, zahtjev prvotužitelja, po ocjeni ovog suda, nije uopšte osnovan. Ugovor o zalogu broj:... od 27.12.2000. godine, na kojem ovaj tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, zaključen je između banke, kao zalogoprimca i pravnog prednika tuženog, kao zalogodavca. Taj ugovor je za tuženog zaključio, potpisao i ovjerio pečatom preduzeća prvotužitelj V. M. kao zakonski zastupnik (što je i navedeno u ugovoru) koji je tada bio direktor tuženog. Prema tome, saglasno odredbama tog ugovora, zalog u visini od 60.000,00 KM, kod banke je deponovao tuženi a ne prvotužitelj kao fizičko lice u svoje ime i za svoj račun. Iz tog razloga prvotužitelj nema valjanog pravnog osnova temeljem kojeg bi od tuženog mogao zahtjevati vraćanje ovog iznosa, a pogotovo zakonsku zateznu kamatu na taj iznos. Drugačijem zaključku ne doprinosi ni činjenica da mu je je tuženi isplatio ovaj iznos dana 28.3.2003. godine, koju su nižestepeni sudovi okarakterisali kao priznanje duga. Naime, čak i ako se radi o priznanju duga, budući da se plaćanjem glavnog duga ne priznaje i potraživanje kamata (kakav zahtjev je konačno stavljen u ovom postupku), potraživanje prvotužitelja se ukazuje neosnovanim. Ovo tim prije što on tokom postupka nije ni tvrdio da je založeni novčani iznos bio njegovo vlasništvo. Upravo je, već u tužbi i tokom postupka (a u tom pravcu ide i iskaz svjedoka D. J.) tvrdio da su svi založeni novčani iznosi pripadali drugotužitelju Z. L., slijedom čega prvotužitelj nije dokazao ni neki drugi pravni osnov temeljem kojeg bi bio legitimisan tražiti isplatu zatezne kamate na vraćeni iznos."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 048191 13 Rev od 5.3.2014. godine)