Mugosa protiv Crne Gore
PostPosted:Wed Apr 10, 2019 2:59 pm
Mugosa protiv Crne Gore
(predstavka br. 76522/12) - 21. juni 2016.
1. Osnovne cinjenice
Dana 19. februara 2011. podnosilac predstavke je pritvoren zbog sumnje da je počinio krivično djelo ubistva. Formalno je optužen dana 16. maja 2011. godine.
Relevantni propis je predviđao da kada optužnica stupi na snagu, vijeće sudija, po prijedlogu stranaka odnosno po službenoj dužnosti, je „dužno” da ispita svaka dva mjeseca postojanje razloga za pritvor i donese rješenje o produženju pritvora ili njegovom ukidanju. Maksimalni ukupni period nakon podizanja optužnice ne može biti duži od tri godine.
Viši sud je produžio pritvor dana 17. maja i 18. jula.
Dana 23. septembra podnosilac predstavke se obratio sa zahtjevom da se pusti na slobodu, zbog nepostojanja rješenja o produženju pritvora nakon 18. septembra.
Istog dana podnosiocu predstavke je dostavljeno rješenje od 22. septembra 2011. godine, poslato faksom, kojim se produžava njegov pritvor. Dostavljeni primjerak nije imao ni potpis ni pečat.
Dana 26. septembra 2011. godine podnosilac predstavke se žalio na način na koji mu je dostavljeno rješenje i naveo da je njegovo trajanje pritvora isteklo 17. septembra 2011. godine, što je dva mjeseca od posljednjeg produženja pritvora. Isti dan podnosiocu predstavke je uručeno rješenje sa pečatom i potpisom od 22. septembra 2011. godine.
Apelacioni sud u Podgorici je odbacio žalbu, obrazlažući da je rješenje koje je poslato faksom identično originalnom koje je bilo pečatirano i potpisano. Dalje smatra da je podnosiocu predstavke uručeno rješenje bez pečata i potpisa zbog očigledne greške, što rješenje ne čini nezakonitim niti predstavlja povredu ljudskih prava. Štaviše, smatra da pritvor podnosioca predstavke nije okončan 17. septembra 2011. godine, s obzirom da prethodno rješenje o pritvoru nije specificiralo dužinu trajanja pritvora i da zakonski limit od dva mjeseca nije obavezujući.
Podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu Ustavnom sudu, obrazlažući prethodno spomenute navode, i pozivajući se na član 5 i 6 Konvencije.
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu. Smatrao je da relevantno zakonodavstvo ograničava vrijeme trajanja pritvora do tri godine nakon podizanja optužnice, i da nema drugih ograničenja po tom osnovu, s obzirom da zakonski rok nije obavezujući. Sud se nije bavio žalbom u dijelu o nedostatku pečata i potpisa na odluci od 22. septembra 2011. godine.
2. Odluka Suda
Podnosilac predstavke se žalio da je njegovo zadržavanje u pritvoru bilo nezakonito (član 5), da je odluka Ustavnog suda nedovoljno obrazložena (član 6) i da je došlo do povrede pretpostavke nevinosti (član 6(2)).
Clan 6
Podnosilac predstavke se žalio na nedovoljno obrazloženje odluke Ustavnog suda u odnosu na žalbene navode da mu je odluka dostavljena bez pečata i potpisa.
Sud je ponovio svoje opšte principe u pogledu obaveze da se iznesu razlozi u skladu sa članom 6. Istakao je da je tri dana nakon primanja rješenja faksom podnosilac predstavke dobio istovjetno rješenje, ali ovog puta pečatirano i potpisano. S obzirom na to, Sud smatra da je prvobitni nedostatak pečata i potpisa bila samo administrativna greška koja je jasno i brzo ispravljena. Osim toga, Apelacioni sud je ispitao ove navode i smatrao da ovaj propust nije doveo do nezakonitosti pritvora. Kako je ovaj nedostatak bio više formalne nego suštinske prirode i kako ga
40 41
je Apelacioni sud ispitao, koji nije smatrao da je produženje pritvora zbog toga bilo nezakonito, Sud smatra da ovaj navod nije bio suštinske prirode i da kao takav nije zahtijevao konkretan i brz odgovor Ustavnog suda.
Stoga nije došlo do povrede člana 6(1).
Sud je dalje ispitao navode podnosioca predstavke da je povrijeđen princip pretpostavke nevinosti iz razloga što je Viši sud, u svojoj odluci od 22. septembra 2011. godine, prilikom produžavanja pritvora, također odlučio o postojanju njegove krivice. Pojasnio je da će doći do povrede pretpostavke nevinosti ukoliko sudska odluka ili izjava javnog funkcionera koja se tiče osobe optužene za krivično djelo, odražava mišljenje da je kriv prije nego što njegova krivica bude dokazana na osnovu zakona.
Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud je naveo da je 22. septembra 2011. godine Viši sud, prilikom produžavanja pritvora, izričito naveo da je podnosilac predstavke
„na neprimjeren način i radi materijalne dobiti, lišio života X [...] tako što ga je upucao [...]” Stoga, proglasio je podnosioca predstavke krivim prije nego je krivica utvrđena na osnovu zakona. Osim toga, kasnije sudovi nisu ispravili ovu grešku po žalbi.
Prema tome, došlo je do povrede člana 6 stav 2 Konvencije.
Clan 41
Podnosiocu predstavke je dosuđeno 5.850 eura na ime nematerijalne štete i 1.300 eura na ime troškova i izdataka.
(predstavka br. 76522/12) - 21. juni 2016.
1. Osnovne cinjenice
Dana 19. februara 2011. podnosilac predstavke je pritvoren zbog sumnje da je počinio krivično djelo ubistva. Formalno je optužen dana 16. maja 2011. godine.
Relevantni propis je predviđao da kada optužnica stupi na snagu, vijeće sudija, po prijedlogu stranaka odnosno po službenoj dužnosti, je „dužno” da ispita svaka dva mjeseca postojanje razloga za pritvor i donese rješenje o produženju pritvora ili njegovom ukidanju. Maksimalni ukupni period nakon podizanja optužnice ne može biti duži od tri godine.
Viši sud je produžio pritvor dana 17. maja i 18. jula.
Dana 23. septembra podnosilac predstavke se obratio sa zahtjevom da se pusti na slobodu, zbog nepostojanja rješenja o produženju pritvora nakon 18. septembra.
Istog dana podnosiocu predstavke je dostavljeno rješenje od 22. septembra 2011. godine, poslato faksom, kojim se produžava njegov pritvor. Dostavljeni primjerak nije imao ni potpis ni pečat.
Dana 26. septembra 2011. godine podnosilac predstavke se žalio na način na koji mu je dostavljeno rješenje i naveo da je njegovo trajanje pritvora isteklo 17. septembra 2011. godine, što je dva mjeseca od posljednjeg produženja pritvora. Isti dan podnosiocu predstavke je uručeno rješenje sa pečatom i potpisom od 22. septembra 2011. godine.
Apelacioni sud u Podgorici je odbacio žalbu, obrazlažući da je rješenje koje je poslato faksom identično originalnom koje je bilo pečatirano i potpisano. Dalje smatra da je podnosiocu predstavke uručeno rješenje bez pečata i potpisa zbog očigledne greške, što rješenje ne čini nezakonitim niti predstavlja povredu ljudskih prava. Štaviše, smatra da pritvor podnosioca predstavke nije okončan 17. septembra 2011. godine, s obzirom da prethodno rješenje o pritvoru nije specificiralo dužinu trajanja pritvora i da zakonski limit od dva mjeseca nije obavezujući.
Podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu Ustavnom sudu, obrazlažući prethodno spomenute navode, i pozivajući se na član 5 i 6 Konvencije.
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu. Smatrao je da relevantno zakonodavstvo ograničava vrijeme trajanja pritvora do tri godine nakon podizanja optužnice, i da nema drugih ograničenja po tom osnovu, s obzirom da zakonski rok nije obavezujući. Sud se nije bavio žalbom u dijelu o nedostatku pečata i potpisa na odluci od 22. septembra 2011. godine.
2. Odluka Suda
Podnosilac predstavke se žalio da je njegovo zadržavanje u pritvoru bilo nezakonito (član 5), da je odluka Ustavnog suda nedovoljno obrazložena (član 6) i da je došlo do povrede pretpostavke nevinosti (član 6(2)).
Clan 6
Podnosilac predstavke se žalio na nedovoljno obrazloženje odluke Ustavnog suda u odnosu na žalbene navode da mu je odluka dostavljena bez pečata i potpisa.
Sud je ponovio svoje opšte principe u pogledu obaveze da se iznesu razlozi u skladu sa članom 6. Istakao je da je tri dana nakon primanja rješenja faksom podnosilac predstavke dobio istovjetno rješenje, ali ovog puta pečatirano i potpisano. S obzirom na to, Sud smatra da je prvobitni nedostatak pečata i potpisa bila samo administrativna greška koja je jasno i brzo ispravljena. Osim toga, Apelacioni sud je ispitao ove navode i smatrao da ovaj propust nije doveo do nezakonitosti pritvora. Kako je ovaj nedostatak bio više formalne nego suštinske prirode i kako ga
40 41
je Apelacioni sud ispitao, koji nije smatrao da je produženje pritvora zbog toga bilo nezakonito, Sud smatra da ovaj navod nije bio suštinske prirode i da kao takav nije zahtijevao konkretan i brz odgovor Ustavnog suda.
Stoga nije došlo do povrede člana 6(1).
Sud je dalje ispitao navode podnosioca predstavke da je povrijeđen princip pretpostavke nevinosti iz razloga što je Viši sud, u svojoj odluci od 22. septembra 2011. godine, prilikom produžavanja pritvora, također odlučio o postojanju njegove krivice. Pojasnio je da će doći do povrede pretpostavke nevinosti ukoliko sudska odluka ili izjava javnog funkcionera koja se tiče osobe optužene za krivično djelo, odražava mišljenje da je kriv prije nego što njegova krivica bude dokazana na osnovu zakona.
Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud je naveo da je 22. septembra 2011. godine Viši sud, prilikom produžavanja pritvora, izričito naveo da je podnosilac predstavke
„na neprimjeren način i radi materijalne dobiti, lišio života X [...] tako što ga je upucao [...]” Stoga, proglasio je podnosioca predstavke krivim prije nego je krivica utvrđena na osnovu zakona. Osim toga, kasnije sudovi nisu ispravili ovu grešku po žalbi.
Prema tome, došlo je do povrede člana 6 stav 2 Konvencije.
Clan 41
Podnosiocu predstavke je dosuđeno 5.850 eura na ime nematerijalne štete i 1.300 eura na ime troškova i izdataka.