Naknada stete u slucaju fakticke eksproprijacije
PostPosted:Tue Jul 16, 2019 9:23 am
NAKNADA ŠTETE U SLUČAJU FAKTIČKE EKSPROPRIJACIJE
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 154 i 155
Kada zbog proširenja nadvožnjaka tužitelju nije oduzeto pravo svojine na parceli, ni posjed te parcele, niti je umanjena vrijednost parcele, njemu ne pripada ni pravo na naknadu štete.
Obrazloženje:
"Postoje slučajevi izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava svojine fizičkih ili pravnih lica na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju odn. odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji. Takve slučajeve pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja odnosno "faktičke eksproprijacije", kojeg od pojma formalne eksproprijacije razlikuje odsustvo provođenja zakonom utvrđenog postupka eksproprijacije.
Izgradnja ili dogradnja javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda nekretnine fizičkog lica predstavlja faktičko deposjediranje koje je osnov za ostvarenje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/06 do 79/15), obzirom da je pravo svojine jedno od osnovnih ustavom zaštićenih vrijednosti. Međutim, u konkretnom slučaju zbog proširenja nadvožnjaka tužitelju nije oduzeto pravo svojine na predmetnoj parceli niti mu je oduzet posjed te parcele pa mu ne pripada pravo na naknadu zbog tzv. "faktičke eksproprijacije".
Prema regulacionom planu, sporno zemljište u površini od 512 m2 pripada zelenom zaštitnom pojasu u smislu člana 5. tačka 18. Zakona o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/04 do 5/10) i člana 3. stav 1. tačka m) Zakona o uređenju prostora i građenju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/10). To nije putni pojas u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 8. Zakona o javnim putevima, o čemu su se nedvosmisleno izjasnili i vještaci geodetske i poljoprivredne struke. Prema podacima u spisu, sporno zemljište je bilo dio zelenog zaštitnog pojasa i prije nego što je nadvožnjak proširen, što znači da je tužitelj kupio nekretninu koja je jednim svojim dijelom predstavljala zaštitni pojas uz javni put obzirom da se nalazila uz samu saobraćajnicu. Proširenjem nadvožnjaka se stanje nekretnina tužitelja nije promijenilo obzirom da je prošireni dio zahvatio površinu zemljišta koje ne pripada tužitelju i za koje je ranijem vlasniku isplaćena naknada po osnovu eksproprijacije izvršene 1977. godine.
Iz nalaza i mišljenja vještaka geometra i skice lica mjesta koju je on sačinio nesumnjivo proističe da se nadvožnjak ne nalazi iznad tužiteljeve parcele već iznad susjedne eksproprisane parcele pa su bez argumentacije revizioni prigovori da je tužitelj deposjediran odn. da sporno zemljište ne može koristiti iz bezbjedonosnih razloga jer iznad njegove parcele tutnje vozila. Ne postoje dokazi da je zbog proširenja nadvožnjaka tužitelj onemogućen da koristi svoju parcelu, a iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizilazi da zbog proširenja nadvožnjaka nije umanjena vrijednost tužiteljeve parcele jer on istu nikada nije ni koristio za poljoprivrednu proizvodnju. Stoga na strani tuženih ne postoji odgovornost za naknadu štete u smislu odredbe člana 154. stav 1. u vezi sa članovima 155., 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), pa su nižestepeni sudovi, i po mišljenju ovog revizijskog suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužitelja sa zahtjevom za naknadu štete.
Ne može se prihvatiti revizijski prigovor da tužitelju nije bilo omogućeno da raspravlja pred sudom jer je sud proveo dokaz vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke iako je on predložio da se provede građevinsko vještačenje. Tužitelj jeste u ovom sporu predložio provođenje dokaza građevinskim vještačenjem, ali je od tog prijedloga odustao i prepustio sudu da odluči kojeg vještaka će odrediti na okolnost utvrđenja visine štete. Prvostepeni sud je odredio vještačenje po vještaku poljoprivredne struke, budući da sporno zemljište ima karakter poljoprivrednog zemljišta, čemu se tužitelj nije protivio niti je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje poljoprivrednog vještaka. Stoga se ne mogu prihvatiti njegovi prigovori da je angažovanjem poljoprivrednog vještaka, umjesto građevinskog, prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka, koju ni drugostepeni sud nije otklonio.
Neosnovano revident smatra da drugotuženi ima pasivnu legitimaciju u ovoj parnici. Naime, izvedenim dokazima je utvrđeno da se ovdje radi o magistralnom putu M-16, a ne o auto-putu, a članom 11. stav 1. Zakona o javnim putevima je propisano da upravljanje, građenje i održavanje magistralnih puteva vrši JP P. RS. Za određivanje da li neka saobraćajnica predstavlja auto-put ili magistralni put nije bitno koliko ista ima saobraćajnih traka, već se odlukom Vlade Republike Srpske utvrđuju mjerila i kriterijumi za razvrstavanje javnih puteva.
Imajući u vidu sve izloženo, nema mjesta pozivanju tužitelja na povredu prava zagarantovanih Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, pa je i ovaj prigovor revizije neosnovan.
Prema tome, nižestepene presude nemaju nedostatke na koje se ukazuje u reviziji niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana (član 248 Zakona o parničnom postupku "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP)."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 155948 16 Rev od 14.9.2017. godine)
https://www.bosna-forum.eu
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 154 i 155
Kada zbog proširenja nadvožnjaka tužitelju nije oduzeto pravo svojine na parceli, ni posjed te parcele, niti je umanjena vrijednost parcele, njemu ne pripada ni pravo na naknadu štete.
Obrazloženje:
"Postoje slučajevi izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava svojine fizičkih ili pravnih lica na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju odn. odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji. Takve slučajeve pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja odnosno "faktičke eksproprijacije", kojeg od pojma formalne eksproprijacije razlikuje odsustvo provođenja zakonom utvrđenog postupka eksproprijacije.
Izgradnja ili dogradnja javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda nekretnine fizičkog lica predstavlja faktičko deposjediranje koje je osnov za ostvarenje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/06 do 79/15), obzirom da je pravo svojine jedno od osnovnih ustavom zaštićenih vrijednosti. Međutim, u konkretnom slučaju zbog proširenja nadvožnjaka tužitelju nije oduzeto pravo svojine na predmetnoj parceli niti mu je oduzet posjed te parcele pa mu ne pripada pravo na naknadu zbog tzv. "faktičke eksproprijacije".
Prema regulacionom planu, sporno zemljište u površini od 512 m2 pripada zelenom zaštitnom pojasu u smislu člana 5. tačka 18. Zakona o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/04 do 5/10) i člana 3. stav 1. tačka m) Zakona o uređenju prostora i građenju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/10). To nije putni pojas u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 8. Zakona o javnim putevima, o čemu su se nedvosmisleno izjasnili i vještaci geodetske i poljoprivredne struke. Prema podacima u spisu, sporno zemljište je bilo dio zelenog zaštitnog pojasa i prije nego što je nadvožnjak proširen, što znači da je tužitelj kupio nekretninu koja je jednim svojim dijelom predstavljala zaštitni pojas uz javni put obzirom da se nalazila uz samu saobraćajnicu. Proširenjem nadvožnjaka se stanje nekretnina tužitelja nije promijenilo obzirom da je prošireni dio zahvatio površinu zemljišta koje ne pripada tužitelju i za koje je ranijem vlasniku isplaćena naknada po osnovu eksproprijacije izvršene 1977. godine.
Iz nalaza i mišljenja vještaka geometra i skice lica mjesta koju je on sačinio nesumnjivo proističe da se nadvožnjak ne nalazi iznad tužiteljeve parcele već iznad susjedne eksproprisane parcele pa su bez argumentacije revizioni prigovori da je tužitelj deposjediran odn. da sporno zemljište ne može koristiti iz bezbjedonosnih razloga jer iznad njegove parcele tutnje vozila. Ne postoje dokazi da je zbog proširenja nadvožnjaka tužitelj onemogućen da koristi svoju parcelu, a iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizilazi da zbog proširenja nadvožnjaka nije umanjena vrijednost tužiteljeve parcele jer on istu nikada nije ni koristio za poljoprivrednu proizvodnju. Stoga na strani tuženih ne postoji odgovornost za naknadu štete u smislu odredbe člana 154. stav 1. u vezi sa članovima 155., 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), pa su nižestepeni sudovi, i po mišljenju ovog revizijskog suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužitelja sa zahtjevom za naknadu štete.
Ne može se prihvatiti revizijski prigovor da tužitelju nije bilo omogućeno da raspravlja pred sudom jer je sud proveo dokaz vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke iako je on predložio da se provede građevinsko vještačenje. Tužitelj jeste u ovom sporu predložio provođenje dokaza građevinskim vještačenjem, ali je od tog prijedloga odustao i prepustio sudu da odluči kojeg vještaka će odrediti na okolnost utvrđenja visine štete. Prvostepeni sud je odredio vještačenje po vještaku poljoprivredne struke, budući da sporno zemljište ima karakter poljoprivrednog zemljišta, čemu se tužitelj nije protivio niti je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje poljoprivrednog vještaka. Stoga se ne mogu prihvatiti njegovi prigovori da je angažovanjem poljoprivrednog vještaka, umjesto građevinskog, prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka, koju ni drugostepeni sud nije otklonio.
Neosnovano revident smatra da drugotuženi ima pasivnu legitimaciju u ovoj parnici. Naime, izvedenim dokazima je utvrđeno da se ovdje radi o magistralnom putu M-16, a ne o auto-putu, a članom 11. stav 1. Zakona o javnim putevima je propisano da upravljanje, građenje i održavanje magistralnih puteva vrši JP P. RS. Za određivanje da li neka saobraćajnica predstavlja auto-put ili magistralni put nije bitno koliko ista ima saobraćajnih traka, već se odlukom Vlade Republike Srpske utvrđuju mjerila i kriterijumi za razvrstavanje javnih puteva.
Imajući u vidu sve izloženo, nema mjesta pozivanju tužitelja na povredu prava zagarantovanih Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, pa je i ovaj prigovor revizije neosnovan.
Prema tome, nižestepene presude nemaju nedostatke na koje se ukazuje u reviziji niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana (član 248 Zakona o parničnom postupku "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP)."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 155948 16 Rev od 14.9.2017. godine)
https://www.bosna-forum.eu