Odredivanje nosioca stanarskog prava
PostPosted:Thu Apr 25, 2019 10:26 am
ODREĐIVANJE NOSIOCA STANARSKOG PRAVA
Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
čl. 19 i 21
Sud prilikom određivanja nosioca stanarskog prava cijeni sve okolnosti - stambene potrebe stranaka i lica koja sa njima žive, zdravstvene prilike kao i druge socijalne okolnosti, pa ako predlagateljica dokaže da je sunosilac predmetnog stana od njegovog dobivanja na korištenje zajedno sa dvije kćeri, da nema stan niti druge nekretnine, da je bolesna i da živi od socijalne pomoći, dok protivnik predlagatelja ima stan u vlasništvu, sud odlučuje da su predlagateljičine potrebe izraženije.
Obrazloženje:
"Prvostepeni sud je smatrao da predlagateljica svoje pravo da traži da se odredi nosiocem stanarskog prava crpi iz čl. 19. Zakona o stambenim odnosima, s jedne strane a protivnik predlagatelja po osnovu čl. 21 istog propisa. Prvostepeni sud navodi da se niti jednim dokazom izvedenim na ročištu niti dokazom provedenim u parničnom spisu nije potvrđen navod protivnika da se predlagteljica nije htjela vratiti u S.. Sud navodi da predlagateljica nije imala gdje se vratiti, obzirom da je stan bio zauzet, nije napustila stan u cilju raskida zajedničkog domaćinstva nego isključivo radi zaštite zdravlja i života djece.
Cijeneći sve okolnosti kako stambene potrebe obje stranke u ovom postupku i njihovih porodica odnosno lica koje sa njima žive, zdravstvene prilike kao i druge socijalne okolnosti sud je zaključio da je predlagateljica jača u pravu, da je podstanar sa troje djece i unukom, da je bolesna, da ima kćer koja boluje od teške bolesti i da živi od socijalne pomoći. S druge strane, protivnik nije dokazao od čega izdržava svoju porodicu, navodi da ima suprugu teško bolesnu koja činjenica je više puta istaknuta po punomoćniku te je predloženo i vještačenje, te se ovo ima cijeniti, da ima dijete i da ima u vlasništvu stan.
Prema tome, sud je ocijenio da je predlagateljica jača u pravu od protivnika time što je sunosilac predmetnog stana od njegovog dobivanja na korištenje zajedno sa dvije kćeri, da nema stana niti druge nekretnine, da je bolesna, dok protivnik predlagatelja ima stan u vlasništvu.
Razmatrajući žalbu protivnika predlagatelja ovaj sud smatra da je stav prvostepenog suda je u potpunosti pravilan, jasno obrazložen i na zakonu zasnovan, te stoga obrazloženje rješenja u cijelosti prihvata i neće ga ponavljati. Neosnovano protivnik predlagatelja navodi da mu sud nije omogućio raspravljanje pred sudom obzirom da protivnik predlagatelja na ročištu koje je održano 06.10.2009. godine nije sudu dostavio dokaze na koje se pozivao u toku postupka, a koji se odnose na zaposlenje protivnika predlagatelja i njegove supruge, a sud je pravilno odbio izvođenje dokaza saslušanjem protivnika predlagatelja jer je isti predložen na okolnost da je bio član porodičnog domaćinstva umrlog nositelja stanarskog prava, a što u postupku nije niti bilo sporno.
Tačno je da je u presudi o razvodu braka P-... od 27.01.2000. godine kojim je razveden brak predlagateljice i bivšeg supruga M.J. navedeno da se predlagateljica i djeca ne žele vratiti u S.. Međutim, u postupku razvoda braka predlagateljica nije saslušavana nego samo bivši bračni partner M.J. koji je to i izjavio.
Ovaj sud primjećuje da žalbom nije dovedeno u pitanje utvrđeno činjenično stanje da predlagateljica nema trajno riješeno stambeno pitanje jer živi kao podstanar. Dalje, nije sporno da protivnik predlagatelja također ima potrebu korištenja spornog stana, međutim, po mišljenju ovog suda, prvostpeni sud je pravilno odlučio da su predlagateljičine potrebe izraženije obzirom da je dokazala da živi sa djecom i unukom, da je oboljela i da živi od socijalne pomoći. Osim toga, protivnik predlagatelja je na osnovu ugovora o poklonu sa svojim ocem stekao suvlasništvo na nekretninama u S., a da li ih je u međuvremenu prodao ili ne potpuno je irelevantna za drugačije rješavanje ove pravne stvari. Stoga, ovaj sud zaključuje da je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 19 i 21. Zakona o stambenim odnosima donio zakonitu odluku kada je odredio predlagateljicu za nositeljicu stanarskog prava.
Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija žalbom, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalba je na osnovu člana 235 ZPP-a odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno."
(Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 V 033060 09 Gž od 23.11.2011. godine)
Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
čl. 19 i 21
Sud prilikom određivanja nosioca stanarskog prava cijeni sve okolnosti - stambene potrebe stranaka i lica koja sa njima žive, zdravstvene prilike kao i druge socijalne okolnosti, pa ako predlagateljica dokaže da je sunosilac predmetnog stana od njegovog dobivanja na korištenje zajedno sa dvije kćeri, da nema stan niti druge nekretnine, da je bolesna i da živi od socijalne pomoći, dok protivnik predlagatelja ima stan u vlasništvu, sud odlučuje da su predlagateljičine potrebe izraženije.
Obrazloženje:
"Prvostepeni sud je smatrao da predlagateljica svoje pravo da traži da se odredi nosiocem stanarskog prava crpi iz čl. 19. Zakona o stambenim odnosima, s jedne strane a protivnik predlagatelja po osnovu čl. 21 istog propisa. Prvostepeni sud navodi da se niti jednim dokazom izvedenim na ročištu niti dokazom provedenim u parničnom spisu nije potvrđen navod protivnika da se predlagteljica nije htjela vratiti u S.. Sud navodi da predlagateljica nije imala gdje se vratiti, obzirom da je stan bio zauzet, nije napustila stan u cilju raskida zajedničkog domaćinstva nego isključivo radi zaštite zdravlja i života djece.
Cijeneći sve okolnosti kako stambene potrebe obje stranke u ovom postupku i njihovih porodica odnosno lica koje sa njima žive, zdravstvene prilike kao i druge socijalne okolnosti sud je zaključio da je predlagateljica jača u pravu, da je podstanar sa troje djece i unukom, da je bolesna, da ima kćer koja boluje od teške bolesti i da živi od socijalne pomoći. S druge strane, protivnik nije dokazao od čega izdržava svoju porodicu, navodi da ima suprugu teško bolesnu koja činjenica je više puta istaknuta po punomoćniku te je predloženo i vještačenje, te se ovo ima cijeniti, da ima dijete i da ima u vlasništvu stan.
Prema tome, sud je ocijenio da je predlagateljica jača u pravu od protivnika time što je sunosilac predmetnog stana od njegovog dobivanja na korištenje zajedno sa dvije kćeri, da nema stana niti druge nekretnine, da je bolesna, dok protivnik predlagatelja ima stan u vlasništvu.
Razmatrajući žalbu protivnika predlagatelja ovaj sud smatra da je stav prvostepenog suda je u potpunosti pravilan, jasno obrazložen i na zakonu zasnovan, te stoga obrazloženje rješenja u cijelosti prihvata i neće ga ponavljati. Neosnovano protivnik predlagatelja navodi da mu sud nije omogućio raspravljanje pred sudom obzirom da protivnik predlagatelja na ročištu koje je održano 06.10.2009. godine nije sudu dostavio dokaze na koje se pozivao u toku postupka, a koji se odnose na zaposlenje protivnika predlagatelja i njegove supruge, a sud je pravilno odbio izvođenje dokaza saslušanjem protivnika predlagatelja jer je isti predložen na okolnost da je bio član porodičnog domaćinstva umrlog nositelja stanarskog prava, a što u postupku nije niti bilo sporno.
Tačno je da je u presudi o razvodu braka P-... od 27.01.2000. godine kojim je razveden brak predlagateljice i bivšeg supruga M.J. navedeno da se predlagateljica i djeca ne žele vratiti u S.. Međutim, u postupku razvoda braka predlagateljica nije saslušavana nego samo bivši bračni partner M.J. koji je to i izjavio.
Ovaj sud primjećuje da žalbom nije dovedeno u pitanje utvrđeno činjenično stanje da predlagateljica nema trajno riješeno stambeno pitanje jer živi kao podstanar. Dalje, nije sporno da protivnik predlagatelja također ima potrebu korištenja spornog stana, međutim, po mišljenju ovog suda, prvostpeni sud je pravilno odlučio da su predlagateljičine potrebe izraženije obzirom da je dokazala da živi sa djecom i unukom, da je oboljela i da živi od socijalne pomoći. Osim toga, protivnik predlagatelja je na osnovu ugovora o poklonu sa svojim ocem stekao suvlasništvo na nekretninama u S., a da li ih je u međuvremenu prodao ili ne potpuno je irelevantna za drugačije rješavanje ove pravne stvari. Stoga, ovaj sud zaključuje da je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 19 i 21. Zakona o stambenim odnosima donio zakonitu odluku kada je odredio predlagateljicu za nositeljicu stanarskog prava.
Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija žalbom, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalba je na osnovu člana 235 ZPP-a odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno."
(Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 V 033060 09 Gž od 23.11.2011. godine)