OSIGURANjE OD ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU PRIČINjENU TREĆIM LICIMA UPOTREBOM MOTORNOG VOZILA
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 940 i 941
Ukoliko je ovlašteni vozač vozila odgovoran za štetu, njemu ugovor o osiguranju pruža osiguravajuće pokriće, a ako vozač motornog vozila nije vlasnik vozila, on nije dužan da zaključi ugovor o osiguranju od autoodgovornosti.
Obrazloženje:
"Prema utvrđenom činjeničnom stanju saobraćajna nezgoda se dogodila 1992. godine, na teritoriji S. Tužilac je zbog nepropisnog upravljanja teretnim vozilom, presudom krivičnog suda oglašen krivim za učinjeno krivično djelo teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja, iz člana 201. stav 3, u vezi sa članom 195. stav 3. u vezi st. 1. KZ RS, učinjenog iz nehata, za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 dinara. Drugi učesnik u nezgodi Z.S. iz B., pretrpio je materijalnu i nematerijalnu štetu. Vozilo u vlasništvu PP J. iz H., kojim je upravljao tužilac, bilo je osigurano od autoodgovornosti kod pravnog prednika tuženog. Presudom Opštinskog suda u S. M., broj: P-... od 07. aprila 2000. godine, na koju se tužilac nije žalio, obavezan je tužilac pored ostalog, da oštećenom po osnovu materijalne štete isplati iznos 26.181,60 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 25. oktobra 1997. godine do isplate i troškove postupka u iznosu od 7.050,00 dinara. U ponovnom postupku koji je proveden u tom predmetu, tuženi po čijoj žalbi je ukinuta navedena presuda, zaključio je sa oštećenim sudsko poravnanje, kojim se obavezao da mu isplati na ime nematerijalne štete iznos od 5.000,00 KM, a oštećeni je zadržao pravo da materijalnu štetu i troškove postupka naplati od tužioca. Tužilac je dana 09. maja 2007. godine, izvršavajući presudu oštećenom isplatio iznos od 10.000,00 EUR.
Iz prednjeg proizlazi da su tužilac i tuženi u parničnom postupku koji je prethodio ovoj parnici, učestvovali na stani tuženih kao obični suparničari, s obzirom da je obaveza štetnika i osiguravača solidarna. Nije sporno da je oštećenom naknadu nematerijalne štete isplatio tuženi, na osnovu sudskog poravnanja, a naknadu materijalne štete i troškova postupka da je isplatio tužilac na osnovu navedene presude.
Odgovornost imaoca motornog vozila, odnosno osiguranika, temelji se na odredbama ZOO, dok se odgovornost zajednice osiguranja temelji na odredbama zakona koji reguliše pitanje osiguranja imovine i lica. Članom 90. stav 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ” broj: 17/90, dalje: ZOSOIO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja je propisano da vlasnik odnosno korisnik motornog i priključnog vozila je dužan da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila (osiguranje autoodgovornosti) pričini trećim licima usljed smrti, povrede tijela, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, osim od odgovornosti za štetu na stvarima koje je primio na prevoz.
U smislu navedene odredbe zakona, ugovor o osiguranju pruža osiguravajuće pokriće i ovlaštenom vozaču vozila, ukoliko je odgovoran za štetu, jer vozač motornog vozila u slučaju ako nije vlasnik vozila, nije dužan da zaključi ugovor o osiguranju autoodgovornosti.
Navedeno proizlazi i iz odredbe člana 1. stav 2. Uslova za osiguranje od autoodgovornosti, Prečišćenog teksta, Organizacije za osiguranje "S. o." d.d. S., od oktobra 1991. godine, koji su prihvaćeni odredbom člana 99. Statuta tuženog od 10. avgusta 1992. godine, koji čine sastavni dio zaključenog ugovora o osiguranju autoodgovornosti, kojom je propisano da pored odgovornosti imaoca vozila, osigurana je odgovornost svih lica koja po volji imaoca rade prilikom upotrebe vozila (vozač, kondukter i sl.), kao i lica koja se prevoze njegovim vozilom po volji imaoca.
Slijedom prednjeg, pogrešan je stav drugostepenog suda da tužilac nije aktivno legitimisan u ovoj parnici, na šta tužilac u reviziji s osnovom ukazuje.
Pobijana presuda sadrži samo razloge koji se tiču odbijanja tužbenog zahtjeva tužioca, zbog nedostatka aktivne legitimacije tužioca. Kako se zbog ovog pogrešnog pravnog zaključka drugostepeni sud nije upuštao u ocjenu žalbenih navoda tužioca, niti je iznio svoje suđenje u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva tužioca, nema uslova za preinačenje drugostepene presude, pa je primjenom člana 250. stav 2. ZPP, valjalo reviziju tužioca usvojiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje."
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 030152 14 Rev od 12.2.2015. godine)
https://www.bih-pravo.org/
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 940 i 941
Ukoliko je ovlašteni vozač vozila odgovoran za štetu, njemu ugovor o osiguranju pruža osiguravajuće pokriće, a ako vozač motornog vozila nije vlasnik vozila, on nije dužan da zaključi ugovor o osiguranju od autoodgovornosti.
Obrazloženje:
"Prema utvrđenom činjeničnom stanju saobraćajna nezgoda se dogodila 1992. godine, na teritoriji S. Tužilac je zbog nepropisnog upravljanja teretnim vozilom, presudom krivičnog suda oglašen krivim za učinjeno krivično djelo teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja, iz člana 201. stav 3, u vezi sa članom 195. stav 3. u vezi st. 1. KZ RS, učinjenog iz nehata, za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 dinara. Drugi učesnik u nezgodi Z.S. iz B., pretrpio je materijalnu i nematerijalnu štetu. Vozilo u vlasništvu PP J. iz H., kojim je upravljao tužilac, bilo je osigurano od autoodgovornosti kod pravnog prednika tuženog. Presudom Opštinskog suda u S. M., broj: P-... od 07. aprila 2000. godine, na koju se tužilac nije žalio, obavezan je tužilac pored ostalog, da oštećenom po osnovu materijalne štete isplati iznos 26.181,60 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 25. oktobra 1997. godine do isplate i troškove postupka u iznosu od 7.050,00 dinara. U ponovnom postupku koji je proveden u tom predmetu, tuženi po čijoj žalbi je ukinuta navedena presuda, zaključio je sa oštećenim sudsko poravnanje, kojim se obavezao da mu isplati na ime nematerijalne štete iznos od 5.000,00 KM, a oštećeni je zadržao pravo da materijalnu štetu i troškove postupka naplati od tužioca. Tužilac je dana 09. maja 2007. godine, izvršavajući presudu oštećenom isplatio iznos od 10.000,00 EUR.
Iz prednjeg proizlazi da su tužilac i tuženi u parničnom postupku koji je prethodio ovoj parnici, učestvovali na stani tuženih kao obični suparničari, s obzirom da je obaveza štetnika i osiguravača solidarna. Nije sporno da je oštećenom naknadu nematerijalne štete isplatio tuženi, na osnovu sudskog poravnanja, a naknadu materijalne štete i troškova postupka da je isplatio tužilac na osnovu navedene presude.
Odgovornost imaoca motornog vozila, odnosno osiguranika, temelji se na odredbama ZOO, dok se odgovornost zajednice osiguranja temelji na odredbama zakona koji reguliše pitanje osiguranja imovine i lica. Članom 90. stav 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list SFRJ” broj: 17/90, dalje: ZOSOIO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja je propisano da vlasnik odnosno korisnik motornog i priključnog vozila je dužan da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila (osiguranje autoodgovornosti) pričini trećim licima usljed smrti, povrede tijela, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, osim od odgovornosti za štetu na stvarima koje je primio na prevoz.
U smislu navedene odredbe zakona, ugovor o osiguranju pruža osiguravajuće pokriće i ovlaštenom vozaču vozila, ukoliko je odgovoran za štetu, jer vozač motornog vozila u slučaju ako nije vlasnik vozila, nije dužan da zaključi ugovor o osiguranju autoodgovornosti.
Navedeno proizlazi i iz odredbe člana 1. stav 2. Uslova za osiguranje od autoodgovornosti, Prečišćenog teksta, Organizacije za osiguranje "S. o." d.d. S., od oktobra 1991. godine, koji su prihvaćeni odredbom člana 99. Statuta tuženog od 10. avgusta 1992. godine, koji čine sastavni dio zaključenog ugovora o osiguranju autoodgovornosti, kojom je propisano da pored odgovornosti imaoca vozila, osigurana je odgovornost svih lica koja po volji imaoca rade prilikom upotrebe vozila (vozač, kondukter i sl.), kao i lica koja se prevoze njegovim vozilom po volji imaoca.
Slijedom prednjeg, pogrešan je stav drugostepenog suda da tužilac nije aktivno legitimisan u ovoj parnici, na šta tužilac u reviziji s osnovom ukazuje.
Pobijana presuda sadrži samo razloge koji se tiču odbijanja tužbenog zahtjeva tužioca, zbog nedostatka aktivne legitimacije tužioca. Kako se zbog ovog pogrešnog pravnog zaključka drugostepeni sud nije upuštao u ocjenu žalbenih navoda tužioca, niti je iznio svoje suđenje u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva tužioca, nema uslova za preinačenje drugostepene presude, pa je primjenom člana 250. stav 2. ZPP, valjalo reviziju tužioca usvojiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje."
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 030152 14 Rev od 12.2.2015. godine)
https://www.bih-pravo.org/
