Pravne posljedice poklona ucinjenog jednom bracnom partneru
PostPosted:Fri Aug 02, 2019 9:13 am
PRAVNE POSLJEDICE POKLONA UČINJENOG JEDNOM BRAČNOM PARTNERU
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
član 251 stav 2
Ako iz utvrđenih okolnosti slijedi da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera, onda se smatra da je poklon učinjen samo tom bračnom partneru i on ne predstavlja bračnu stečevinu.
Obrazloženje:
"... prvostepeni sud pravilno zaključuje da je predmetnim ugovorom o poklonu majka M. E. predmetnu nekretninu poklonila svome sinu D. H. sinu I., ali ne i njegovoj supruzi H. K. Iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku i utvrđenih činjenica slijedi da je taj ugovor zaključen u V. K. 14. 4. 1983. godine, da je poklonodavac M. E. svome sinu D. H. sinu I. poklonila predmetne nekretnine a u ugovoru se ne spominje sinova supruga-snaha H. K. niti činjenica braka njenog sina sa snahom. Tačan je žalbeni navod da u ovom ugovoru nije izričito navedeno da se nekretnina poklanja isključivo D. H. sinu I., pa kako žalba tvrdi tada bi se trebao smatrati da je poklon učinjen za oba bračna partnera, dakle i za suprugu H. K. a shodno odredbama 251. st. 2. Porodičnog zakona.
Međutim, u konkretnom se radi o ugovoru, a u slučaju spora o smislu ugovornih odredbi imaju se primijeniti opće odredbe o tumačenju ugovora u smislu čl. 99. Zakona o obligacionim odnosima. Njima je propisano da pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja upotrijebljenih izraza već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom. U tom smislu a imajući u vidu činjenice i dokaze izvedene odnosno činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, po ocjeni žalbenog suda bi slijedilo da je ugovorom o poklonu majka M. E. imala u vidu da nekretninu poklanja samo svome sinu D. H. sinu I., a kako je to i navela u ugovoru da nekretninu poklanja svome sinu. Takav zaključak bi slijedio logičnim i ispravnim temeljem ovih činjenica: ugovor o poklonu je zaključen u aprilu 1983. godine između D. H. sina I. i H. K. kćeri A., nadalje tužba za razvod toga braka je podnesena u maju 1984. godine, a već u tužbi tužitelj D. H. sin I. tvrdi da je bračna zajednica prekinuta unazad tri godine, dakle slijedi da je prekinuta već od 1981. godine), nadalje brak je razveden presudom suda pravosnažnom 15. 5. 1986. godine a u toj presudi na str. 2. stav 4. je taj sud utvrdio činjenice (da su tačne tvrdnje tužbe) da jesu bračni odnosi supružnika naročito poremećeni unazad tri godine i pet mjeseci, (računajući od prije podnošenja tužbe 1984. godine u kojoj je ta činjenica iznesena) te da je tužitelj već od tada napuštao tuženu i odlazio boraviti kod svoje majke u V. K.
Nadalje, i iz iskaza ranije saslušane H. K. (1991. godine), prvostepeni sud je utvrdio da su ona i suprug D. H. prestali živjeti zajedno prije 7 godina što znači od 1983. ili 1984. godine, nadalje ona je kao stranka izjavila da je sve vrijeme odvojenog života tokom gradnje kuće suprug D. H. više vremena provodio u staroj kući kod svoje majke.
Dakle, iz tih činjenica slijedi da je u ugovoru o poklonu zaključen 1983. godine a da su i prije toga momenta dakle već od 1981. ili 1982. godine odnosi bračnih partnera bili teško narušeni, da je suprug D. H. već tada u vrijeme gradnje kuće napuštao H. K. i više vremena provodio u kući svoje majke, nadalje da je majka M. E. za tako težak poremećaj bračnih odnosa znala i 1983. godine je učinila poklon nekretnina svome sinu a uskoro poslije toga 1984. godine je podnesena i tužba za razvod braka u kojoj se tvrdi da je unazad tri godine težak poremećaj bračnih odnosa a što je i sama H. K. u kasnijoj parnici izjavila da ne žive zajedno unazad sedam godina. Dakle, utvrđene činjenice prvostepenog postupka upućuju na siguran zaključak da su bračni odnosi H. K, i D. H. sina I. bili teško i trajno poremećeni već od 1981. ili 1982. godine, da takav poremećaj odnosa jeste znala D. H-ova mati M. E. jer joj je sin dolazi napuštavši suprugu H. K., pa je mati M. E. poklon nekretnina učinila 1983. godine a u ugovoru navela da nekretninu poklanja sinu D. H. od oca I. Iz toga žalbeni sud zaključuje da je poklonodavac M. E. znajući za od ranije postojeći teški poremećaj bračni odnosa sina i snahe imala volju i želju da predmetnu nekretninu pokloni samo svome sinu D. H. od oca I. Ispravnost takvog zaključka potvrđuje i činjenica utvrđena u prvostepenom postupku - da je majka M. E. koja je bila vlasnik nekretnina većeg obima učinila još jedan poklon i to nekretninu poklonila svome unuku D. M. i njegovoj majci kao svojoj snahi, iz čega slijedi da je takvim darovanjem poklonodavac M. E. upravo i željela učiniti poklon i svojoj snahi i svome unuku pa je svoju takvu volju ugovorom jasno i izrazila. Međutim kada je isti poklonodavac M. E. poklanjala druge nekretnine sinu D. H. tada je u pismenom ugovoru navela da nekretninu poklanja svome sinu D. H., ali ni jednom riječju nije navela da poklon čini i njegovoj supruzi odnosno svojoj snahi H. K. Dakle, pravilo zaključuje i prvostepeni sud da - ako je M. E. zaista imala želju i namjeru da predmetne nekrenitne pokloni i snahi H. K. ona bi to zasigurno i izričito navela u ugovoru o poklonu što ona nije učinila već je jasno izrazila svoju volju da nekretnine poklanja svome sinu D. H. sinu I., a i iz ostalih naprijed opisanih okolnosti slijedi da je poklon željela učiniti samo sinu D. H.. Iz prednjeg žalbeni sud zaključuje da poklon predmetnih nekretnina je učinjen samo imenovanom poklonoprimcu D. H. sinu I. a ne i njegovoj supruzi H. K. slijedom čega je takva poklonjena imovina mogla biti samo posebna imovina poklonoprimca D. H. sina I., a ne bračna stečevina njega i tadašnje supruge H. K."
(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, 23 0 P 023276 17 Gž2 od 7.9.2017. godine)
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
član 251 stav 2
Ako iz utvrđenih okolnosti slijedi da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera, onda se smatra da je poklon učinjen samo tom bračnom partneru i on ne predstavlja bračnu stečevinu.
Obrazloženje:
"... prvostepeni sud pravilno zaključuje da je predmetnim ugovorom o poklonu majka M. E. predmetnu nekretninu poklonila svome sinu D. H. sinu I., ali ne i njegovoj supruzi H. K. Iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku i utvrđenih činjenica slijedi da je taj ugovor zaključen u V. K. 14. 4. 1983. godine, da je poklonodavac M. E. svome sinu D. H. sinu I. poklonila predmetne nekretnine a u ugovoru se ne spominje sinova supruga-snaha H. K. niti činjenica braka njenog sina sa snahom. Tačan je žalbeni navod da u ovom ugovoru nije izričito navedeno da se nekretnina poklanja isključivo D. H. sinu I., pa kako žalba tvrdi tada bi se trebao smatrati da je poklon učinjen za oba bračna partnera, dakle i za suprugu H. K. a shodno odredbama 251. st. 2. Porodičnog zakona.
Međutim, u konkretnom se radi o ugovoru, a u slučaju spora o smislu ugovornih odredbi imaju se primijeniti opće odredbe o tumačenju ugovora u smislu čl. 99. Zakona o obligacionim odnosima. Njima je propisano da pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja upotrijebljenih izraza već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom. U tom smislu a imajući u vidu činjenice i dokaze izvedene odnosno činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, po ocjeni žalbenog suda bi slijedilo da je ugovorom o poklonu majka M. E. imala u vidu da nekretninu poklanja samo svome sinu D. H. sinu I., a kako je to i navela u ugovoru da nekretninu poklanja svome sinu. Takav zaključak bi slijedio logičnim i ispravnim temeljem ovih činjenica: ugovor o poklonu je zaključen u aprilu 1983. godine između D. H. sina I. i H. K. kćeri A., nadalje tužba za razvod toga braka je podnesena u maju 1984. godine, a već u tužbi tužitelj D. H. sin I. tvrdi da je bračna zajednica prekinuta unazad tri godine, dakle slijedi da je prekinuta već od 1981. godine), nadalje brak je razveden presudom suda pravosnažnom 15. 5. 1986. godine a u toj presudi na str. 2. stav 4. je taj sud utvrdio činjenice (da su tačne tvrdnje tužbe) da jesu bračni odnosi supružnika naročito poremećeni unazad tri godine i pet mjeseci, (računajući od prije podnošenja tužbe 1984. godine u kojoj je ta činjenica iznesena) te da je tužitelj već od tada napuštao tuženu i odlazio boraviti kod svoje majke u V. K.
Nadalje, i iz iskaza ranije saslušane H. K. (1991. godine), prvostepeni sud je utvrdio da su ona i suprug D. H. prestali živjeti zajedno prije 7 godina što znači od 1983. ili 1984. godine, nadalje ona je kao stranka izjavila da je sve vrijeme odvojenog života tokom gradnje kuće suprug D. H. više vremena provodio u staroj kući kod svoje majke.
Dakle, iz tih činjenica slijedi da je u ugovoru o poklonu zaključen 1983. godine a da su i prije toga momenta dakle već od 1981. ili 1982. godine odnosi bračnih partnera bili teško narušeni, da je suprug D. H. već tada u vrijeme gradnje kuće napuštao H. K. i više vremena provodio u kući svoje majke, nadalje da je majka M. E. za tako težak poremećaj bračnih odnosa znala i 1983. godine je učinila poklon nekretnina svome sinu a uskoro poslije toga 1984. godine je podnesena i tužba za razvod braka u kojoj se tvrdi da je unazad tri godine težak poremećaj bračnih odnosa a što je i sama H. K. u kasnijoj parnici izjavila da ne žive zajedno unazad sedam godina. Dakle, utvrđene činjenice prvostepenog postupka upućuju na siguran zaključak da su bračni odnosi H. K, i D. H. sina I. bili teško i trajno poremećeni već od 1981. ili 1982. godine, da takav poremećaj odnosa jeste znala D. H-ova mati M. E. jer joj je sin dolazi napuštavši suprugu H. K., pa je mati M. E. poklon nekretnina učinila 1983. godine a u ugovoru navela da nekretninu poklanja sinu D. H. od oca I. Iz toga žalbeni sud zaključuje da je poklonodavac M. E. znajući za od ranije postojeći teški poremećaj bračni odnosa sina i snahe imala volju i želju da predmetnu nekretninu pokloni samo svome sinu D. H. od oca I. Ispravnost takvog zaključka potvrđuje i činjenica utvrđena u prvostepenom postupku - da je majka M. E. koja je bila vlasnik nekretnina većeg obima učinila još jedan poklon i to nekretninu poklonila svome unuku D. M. i njegovoj majci kao svojoj snahi, iz čega slijedi da je takvim darovanjem poklonodavac M. E. upravo i željela učiniti poklon i svojoj snahi i svome unuku pa je svoju takvu volju ugovorom jasno i izrazila. Međutim kada je isti poklonodavac M. E. poklanjala druge nekretnine sinu D. H. tada je u pismenom ugovoru navela da nekretninu poklanja svome sinu D. H., ali ni jednom riječju nije navela da poklon čini i njegovoj supruzi odnosno svojoj snahi H. K. Dakle, pravilo zaključuje i prvostepeni sud da - ako je M. E. zaista imala želju i namjeru da predmetne nekrenitne pokloni i snahi H. K. ona bi to zasigurno i izričito navela u ugovoru o poklonu što ona nije učinila već je jasno izrazila svoju volju da nekretnine poklanja svome sinu D. H. sinu I., a i iz ostalih naprijed opisanih okolnosti slijedi da je poklon željela učiniti samo sinu D. H.. Iz prednjeg žalbeni sud zaključuje da poklon predmetnih nekretnina je učinjen samo imenovanom poklonoprimcu D. H. sinu I. a ne i njegovoj supruzi H. K. slijedom čega je takva poklonjena imovina mogla biti samo posebna imovina poklonoprimca D. H. sina I., a ne bračna stečevina njega i tadašnje supruge H. K."
(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, 23 0 P 023276 17 Gž2 od 7.9.2017. godine)