Pravo na imovinu kupljenu tokom trajanja bracne zajednice sredstvima kredita
PostPosted:Tue Aug 13, 2019 10:05 am
PRAVO NA IMOVINU KUPLjENU TOKOM TRAJANjA BRAČNE ZAJEDNICE SREDSTVIMA KREDITA
Porodični zakon
član 270 stav 5
Vozila kupljena tokom trajanja bračne zajednice sredstvima kredita predstavljaju zajedničku imovinu bračnih supružnika, a u slučaju da dođe do prekida braka, bračnom drugu koji je nastavio s otplaćivanjem kredita pripada obligaciono-pravni zahtjev prema drugom bračnom drugu radi naknade dijela otplaćenog kredita.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je, po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa tuženim, stekla pravo svojine od ½ dijela na predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima, te zahtjev da se tuženi obaveže da joj, na ime njenog doprinosa u uvećanju posebne imovine tuženog koja se nalazi u selu J., isplati 5.000,00 KM.
Odlučujući o zahtjevu tužiteljice, na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio: da su tužiteljica i tuženi zaključili brak 1984. godine; da su tokom trajanja braka stekli dvoje zajedničke djece; da je njihova bračna zajednica faktički prekinuta u januaru 2009. godine; da je brak parničnih stranaka razveden presudom Osnovnog suda u B. L. broj: 71 0 P... P od 22.11.2011. godine, kojom je mllj. kćerka parničnih stranaka I. B. povjerena na čuvanje i vaspitanje tuženom, a tužiteljica je obavezana da doprinosi njenom izdržavanju; da su tužiteljica i tuženi na početku braka živjeli u Z., sve do 1992. godine kada su doselili u B.L.; da je tužiteljica bila domaćica, obavljala kućne poslove, kuhala hranu, brinula se o djeci, te da je oko dvije godine bila zaposlena u STR I. kao samostalni preduzetnik; da je tuženi obavljao djelatnost samostalnog prevoznika vlastitim vozilima; da su u toku trajanja bračne zajednice zajedno stekli četverosoban stan u B. L., u Ul…, površine 58 m2, koji je izgrađen na kč. br. …, upisanoj u PL br. … k.o. B. L.; da je u selu J. postojala porodična kuća tuženog u kojoj je živjela njegova baka; da su često dolazili u J., održavali voćnjak, baštu i navedenu kuću, te da se tužiteljica oko mjesec dana brinula o V. baki koja je bila stara i bolesna; da su u toku trajanja bračne zajednice kupili autobus marke R. M., reg. br. …, putnički automobil marke M. B., reg. br. …, autobus marke M. B. reg. br. …, autobus marke S. reg. oznake … i autobus marke M. B. reg. br….; da je tuženi radi kupovine navedenih vozila uzimao kredite kod više banaka, koje je otplaćivao i nakon rezvoda braka.
Na temelju tih činjenica, prvostepeni sud je našao da je označeni četverosobni stan stečen u toku trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, njihovim zajedničkim radom i sredstvima i da tužiteljici na tom stanu pripada pravo svojine od 1/2 dijela, pa je pozivom na odredbe člana 270. tačka 5. i 6., člana 272. i člana 273. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj: 54/02, 41/08, 32/14 i 63/14 - u daljem tekstu: PZ) u ovom dijelu zahtjev tužiteljice usvojio. Prvostepeni sud je, dalje, utvrdio da su parnične stranke tokom trajanja braka stekle i vozila koja su predmet spora, da je ova vozila tuženi kupio kreditnim sredstvima, koja je otplaćivao iz zarade koju je ostvario obavljajući djelatnost prevoza, da su navedena vozila nakon prekida bračne zajednice u faktičkom posjedu tuženog kao sredstva obavljanja njegove registrovane djelatnosti, pa kako tužena nije postavila obligaciono pravni zahtjev u odnosu na predmetna vozila i nije dokazala vrijednost istih, prvostepeni sud je zaključio da je pretežan doprinos tuženog u sticanju ovih vozila, pa je iz ovih razloga odbio zahtjev tužiteljice za utvrđenje da joj na ovim vozilima pripada pravo suvlasništva od 1/2 dijela. Nalazeći da tužiteljica nije dokazala u čemu se sastoji uvećanje imovine tuženog, kolika je vrijednost tog uvećanja, niti je dokazala njen doprinos u uvećanju vrijednosti imovine tuženog, prvostepeni sud je odbio i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.000,00 KM.
Odlučujući o žalbi tužiteljice, prihvatajući pravilnim zaključak prvostepenog suda da predmetna vozila čine imovinu parničnih stranaka stečenu tokom trajanja braka, nalazeći da u smislu odredbe člana 274. PZ zajedničku imovinu čine i predmeti koji služe za obavljanje zanimanja jednog bračnog druga, bez obzira na vrijednost, ako su stečeni tokom braka, te da kredit koji je podigao jedan od bračnih drugova radi sticanja zajedničke imovine predstavlja zajednički doprinos oba bračna supružnika u sticanju te imovine, a da bračni drug koji otplaćuje kredit po prekidu bračne zajednice može po obligaciono pravnom zahtjevu tražiti naknadu dijela otplaćenog kredita, imajući u vidu da tuženi tokom predmetne parnice nije postavio zahtjev da se izvrši dioba na način iz odredbe člana 247. stav 1. PZ, drugostepeni sud je stanovišta da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o pretežnom doprinosu tuženog u sticanju predmetnih vozila, već da je doprinos stranaka u sticanju jednak. Saglasno tome, djelimičnim usvajanjem žalbe tužiteljice, prvostepenu presudu je prinačio tako što je utvrdio da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva od ½ dijela na četiri vozila, bliže označena u izreci drugostepene presude, dok je u odnosu na peto vozilo R. M. našao da nije pouzdano utvrđeno kada je ovo vozilo nabavljeno, pa je u tom dijelu odbijajući dio prvostepene presude potvrdio. Drugostepeni sud je prihvatio kao pravilne razloge prvostepenog suda u pogledu odbijanja zahtjeva za isplatu iznosa od 5.000,00 KM, po osnovu povećanja vrijednosti posebne imovine tuženog, pa je i u ovom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Odluka drugostepenog suda, u osporenom usvajajućem dijelu kojim je utvrđeno pravo suvlasništva u korist tužiteljice na predmetnim vozilima, je pravilna i zakonita i revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju.
Prema odredbi člana 270. stav 5. PZ imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. Saglasno odredbi člana 272. stav 1. istog zakona svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, a svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog druga (član 273. stav 1. PZ).
Prema utvrđenju nižestepenih sudova, koje je, suprotno navodima iz revizije koja se time opširno bavi, identično i koje je rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza (te je saglasno iskazu samog tuženog), a koje činjenično utvrđenje prema odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP) ne može biti predmet ispitivanja u revizionom postupku, pa je bez uticaja potvrda koju tuženi prilaže uz reviziju (koja nije bila predmet ocjene od strane nižestepenih sudova i koja nema karakter novog dokaza u smislu odredbe člana 242. ZPP), predmetna vozila su stečena tokom trajanja bračne zajednice između stranaka. Stoga, kod prednjeg utvrđenja, nema mjesta daljim revizionim navodima da je tužiteljica morala dokazati da su vozila nabavljena tokom braka. Prema daljem utvrđenju, vozila su kupljena sredstvima kredita koje je tuženi podizao na svoje ime, koji su otplaćivani tokom trajanja braka, a po prekidu bračne zajednice kredite je nastavio otplaćivati tuženi.
Pravilno drugostepeni sud zaključuje da krediti koje je podigao tuženi i koji su utrošeni u kupovinu predmetnih vozila predstavljaju sredstva parničnih stranaka, bez obzira da li je kredit otplaćivan iz sredstava koje je ostvario tuženi obavljajući samostalnu djelatnost prevoza, te bez obzira na to što je po prekidu bračne zajednice kredite nastavio otplaćivati tuženi (koji u odnosu na ta sredstva ima pravo da prema tužiteljici istakne obligaciono pravni zahtjev), te da je, s obzirom da tuženi nije dokazao da je njegov doprinos veći, jednak doprinos parničnih stranaka u sticanju te imovine. Time nisu osnovani navodi revidenta, kojima se prigovora pravilnosti zaključka drugostepenog suda o jednakom doprinosu stranaka u sticanju ove imovine.
S obzirom na izloženo, te kako tuženi u predmetnoj parnici, s obzirom da predmetna vozila služe za obavljanje njegove samostalne preduzetničke djelatnosti odnosno njegovog zanimanja, nije zatražio da vozila pripadnu njemu, pod uslovima koji su propisani odredbom člana 247. stav 1. i 3. PZ (što ne znači da taj zahtjev ne može postaviti kasnije prilikom diobe stvari u suvlasničkoj zajednici), to je drugostepeni sud, djelimičnim usvajajnjem izjavljene žalbe, pravilno preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu zahtjeva za utvrđenje prava suvlasništva na vozilima (za koja je utvrđena da su stečena tokom braka) i zahtjev tužiteljice u ovom dijelu usvojio."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 218516 18 Rev od 13.12.2018. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/razvod-b ... raksa.html
Porodični zakon
član 270 stav 5
Vozila kupljena tokom trajanja bračne zajednice sredstvima kredita predstavljaju zajedničku imovinu bračnih supružnika, a u slučaju da dođe do prekida braka, bračnom drugu koji je nastavio s otplaćivanjem kredita pripada obligaciono-pravni zahtjev prema drugom bračnom drugu radi naknade dijela otplaćenog kredita.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je, po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa tuženim, stekla pravo svojine od ½ dijela na predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima, te zahtjev da se tuženi obaveže da joj, na ime njenog doprinosa u uvećanju posebne imovine tuženog koja se nalazi u selu J., isplati 5.000,00 KM.
Odlučujući o zahtjevu tužiteljice, na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio: da su tužiteljica i tuženi zaključili brak 1984. godine; da su tokom trajanja braka stekli dvoje zajedničke djece; da je njihova bračna zajednica faktički prekinuta u januaru 2009. godine; da je brak parničnih stranaka razveden presudom Osnovnog suda u B. L. broj: 71 0 P... P od 22.11.2011. godine, kojom je mllj. kćerka parničnih stranaka I. B. povjerena na čuvanje i vaspitanje tuženom, a tužiteljica je obavezana da doprinosi njenom izdržavanju; da su tužiteljica i tuženi na početku braka živjeli u Z., sve do 1992. godine kada su doselili u B.L.; da je tužiteljica bila domaćica, obavljala kućne poslove, kuhala hranu, brinula se o djeci, te da je oko dvije godine bila zaposlena u STR I. kao samostalni preduzetnik; da je tuženi obavljao djelatnost samostalnog prevoznika vlastitim vozilima; da su u toku trajanja bračne zajednice zajedno stekli četverosoban stan u B. L., u Ul…, površine 58 m2, koji je izgrađen na kč. br. …, upisanoj u PL br. … k.o. B. L.; da je u selu J. postojala porodična kuća tuženog u kojoj je živjela njegova baka; da su često dolazili u J., održavali voćnjak, baštu i navedenu kuću, te da se tužiteljica oko mjesec dana brinula o V. baki koja je bila stara i bolesna; da su u toku trajanja bračne zajednice kupili autobus marke R. M., reg. br. …, putnički automobil marke M. B., reg. br. …, autobus marke M. B. reg. br. …, autobus marke S. reg. oznake … i autobus marke M. B. reg. br….; da je tuženi radi kupovine navedenih vozila uzimao kredite kod više banaka, koje je otplaćivao i nakon rezvoda braka.
Na temelju tih činjenica, prvostepeni sud je našao da je označeni četverosobni stan stečen u toku trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, njihovim zajedničkim radom i sredstvima i da tužiteljici na tom stanu pripada pravo svojine od 1/2 dijela, pa je pozivom na odredbe člana 270. tačka 5. i 6., člana 272. i člana 273. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj: 54/02, 41/08, 32/14 i 63/14 - u daljem tekstu: PZ) u ovom dijelu zahtjev tužiteljice usvojio. Prvostepeni sud je, dalje, utvrdio da su parnične stranke tokom trajanja braka stekle i vozila koja su predmet spora, da je ova vozila tuženi kupio kreditnim sredstvima, koja je otplaćivao iz zarade koju je ostvario obavljajući djelatnost prevoza, da su navedena vozila nakon prekida bračne zajednice u faktičkom posjedu tuženog kao sredstva obavljanja njegove registrovane djelatnosti, pa kako tužena nije postavila obligaciono pravni zahtjev u odnosu na predmetna vozila i nije dokazala vrijednost istih, prvostepeni sud je zaključio da je pretežan doprinos tuženog u sticanju ovih vozila, pa je iz ovih razloga odbio zahtjev tužiteljice za utvrđenje da joj na ovim vozilima pripada pravo suvlasništva od 1/2 dijela. Nalazeći da tužiteljica nije dokazala u čemu se sastoji uvećanje imovine tuženog, kolika je vrijednost tog uvećanja, niti je dokazala njen doprinos u uvećanju vrijednosti imovine tuženog, prvostepeni sud je odbio i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.000,00 KM.
Odlučujući o žalbi tužiteljice, prihvatajući pravilnim zaključak prvostepenog suda da predmetna vozila čine imovinu parničnih stranaka stečenu tokom trajanja braka, nalazeći da u smislu odredbe člana 274. PZ zajedničku imovinu čine i predmeti koji služe za obavljanje zanimanja jednog bračnog druga, bez obzira na vrijednost, ako su stečeni tokom braka, te da kredit koji je podigao jedan od bračnih drugova radi sticanja zajedničke imovine predstavlja zajednički doprinos oba bračna supružnika u sticanju te imovine, a da bračni drug koji otplaćuje kredit po prekidu bračne zajednice može po obligaciono pravnom zahtjevu tražiti naknadu dijela otplaćenog kredita, imajući u vidu da tuženi tokom predmetne parnice nije postavio zahtjev da se izvrši dioba na način iz odredbe člana 247. stav 1. PZ, drugostepeni sud je stanovišta da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o pretežnom doprinosu tuženog u sticanju predmetnih vozila, već da je doprinos stranaka u sticanju jednak. Saglasno tome, djelimičnim usvajanjem žalbe tužiteljice, prvostepenu presudu je prinačio tako što je utvrdio da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva od ½ dijela na četiri vozila, bliže označena u izreci drugostepene presude, dok je u odnosu na peto vozilo R. M. našao da nije pouzdano utvrđeno kada je ovo vozilo nabavljeno, pa je u tom dijelu odbijajući dio prvostepene presude potvrdio. Drugostepeni sud je prihvatio kao pravilne razloge prvostepenog suda u pogledu odbijanja zahtjeva za isplatu iznosa od 5.000,00 KM, po osnovu povećanja vrijednosti posebne imovine tuženog, pa je i u ovom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Odluka drugostepenog suda, u osporenom usvajajućem dijelu kojim je utvrđeno pravo suvlasništva u korist tužiteljice na predmetnim vozilima, je pravilna i zakonita i revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju.
Prema odredbi člana 270. stav 5. PZ imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. Saglasno odredbi člana 272. stav 1. istog zakona svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, a svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog druga (član 273. stav 1. PZ).
Prema utvrđenju nižestepenih sudova, koje je, suprotno navodima iz revizije koja se time opširno bavi, identično i koje je rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza (te je saglasno iskazu samog tuženog), a koje činjenično utvrđenje prema odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP) ne može biti predmet ispitivanja u revizionom postupku, pa je bez uticaja potvrda koju tuženi prilaže uz reviziju (koja nije bila predmet ocjene od strane nižestepenih sudova i koja nema karakter novog dokaza u smislu odredbe člana 242. ZPP), predmetna vozila su stečena tokom trajanja bračne zajednice između stranaka. Stoga, kod prednjeg utvrđenja, nema mjesta daljim revizionim navodima da je tužiteljica morala dokazati da su vozila nabavljena tokom braka. Prema daljem utvrđenju, vozila su kupljena sredstvima kredita koje je tuženi podizao na svoje ime, koji su otplaćivani tokom trajanja braka, a po prekidu bračne zajednice kredite je nastavio otplaćivati tuženi.
Pravilno drugostepeni sud zaključuje da krediti koje je podigao tuženi i koji su utrošeni u kupovinu predmetnih vozila predstavljaju sredstva parničnih stranaka, bez obzira da li je kredit otplaćivan iz sredstava koje je ostvario tuženi obavljajući samostalnu djelatnost prevoza, te bez obzira na to što je po prekidu bračne zajednice kredite nastavio otplaćivati tuženi (koji u odnosu na ta sredstva ima pravo da prema tužiteljici istakne obligaciono pravni zahtjev), te da je, s obzirom da tuženi nije dokazao da je njegov doprinos veći, jednak doprinos parničnih stranaka u sticanju te imovine. Time nisu osnovani navodi revidenta, kojima se prigovora pravilnosti zaključka drugostepenog suda o jednakom doprinosu stranaka u sticanju ove imovine.
S obzirom na izloženo, te kako tuženi u predmetnoj parnici, s obzirom da predmetna vozila služe za obavljanje njegove samostalne preduzetničke djelatnosti odnosno njegovog zanimanja, nije zatražio da vozila pripadnu njemu, pod uslovima koji su propisani odredbom člana 247. stav 1. i 3. PZ (što ne znači da taj zahtjev ne može postaviti kasnije prilikom diobe stvari u suvlasničkoj zajednici), to je drugostepeni sud, djelimičnim usvajajnjem izjavljene žalbe, pravilno preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu zahtjeva za utvrđenje prava suvlasništva na vozilima (za koja je utvrđena da su stečena tokom braka) i zahtjev tužiteljice u ovom dijelu usvojio."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 218516 18 Rev od 13.12.2018. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/razvod-b ... raksa.html