Pravo stranca na boravak u odredjenoj zemlji i Europska konvencija
PostPosted:Sun Jul 14, 2019 3:21 pm
Pravo stranca na boravak u određenoj zemlji i Europska konvencija
Pravo stranca da ostane u odredjenoj zemlji i da dobije odobrenje boravka ubraja se u domen javnog prava svake zemlje, pa ako je odredjena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu, zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno- pravnom domenu i u tom slučaju stranac ne uživa zaštitu u smislu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“. U takvom slučaju od države se ne zahtijeva da u pogledu kretanja stranaca na njenoj teritoriji osigurava sudsku zaštitu niti druge zahtijeve propisane Evropskom konvencijom.
Iz obrazloženja:
Osporenim rješenjem konačno je odbijen zahtjev tužitelja za odobrenje privremenog boravka na teritoriji BiH, iz razloga što je u postupku donošenja osporenog rješenja utvrdjeno da nisu ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 41. stav 1. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH„, broj 29/03 i 4/04), za odobravanje privremenog boravka tužitelju.
Tužba tužitelja za pokretanje upravnog spora protiv navedenog rješenja tuženog nije dopuštena, iz razloga što je Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao
posebnim zakonom, regulisano i pravo stranca na pravna sredstva i sudsku zaštitu stranaca na teritoriji BiH. Navedenim zakonom jasno je propisano da strancu pripada pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo na podnošenje tužbe protiv konačnog upravnog akta samo kada se radi o zahtjevu za odobrenje azila i samo u slučaju ako je predmet upravnog postupka bio zahtjev za privremeni boravak iz razloga navedenih u članu 35. stav 1. tačka d ), tj. ako se privremeni boravak zahtjeva iz humanitarnih razloga a stekli su se uslovi iz člana 60. istog zakona, tj. kada se strancu mora dozvoliti privremeni boravak, jer postoji osnovana sumnja da bi u slučaju protjerivanja bio u opasnosti da bude podvrgnut mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. U svim ostalim slučajevima odlučivanja o boravku stranaca na teritoriji BiH navedenim zakonom nije predviđena sudska zaštita, odnosno pokretanje upravnog spora protiv konačnog upravnog akta. Ovo iz razloga što pravo stranca da ostane u odredjenoj zemlji i da dobije odobrenje boravka ubraja se u domen javnog prava svake zemlje. Ako je odredjena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu, zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno- pravnom domenu i ne uživa zaštitu u smislu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza„. U takvim slučajevima od države se ne zahtijeva da u pogledu kretanja stranca na njenoj teritoriji osigurava sudsku zaštitu niti druge zahtjeve propisane članom 6. Evropske konvencije.
Budući da tužitelj u konkretnom slučaju u toku postupka nije isticao zahtjev za privremeni boravak u Bosni i Hercegovini vezan za odredbu člana 35. i člana 60. citiranog zakona, to tužitelju ne pripada pravo da protiv osporenog rješenja podnosi tužbu za pokretanje upravnog spora, pa je tužba odbačena kao nedopuštena.
Iz svega izloženog ovaj sud je primjenom člana 25. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH„ broj 19/02), odlučio kao u dispozitivu rješenja.
(Rješenje Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 509/06 od 10. 09. 2007. godine)
Pravo stranca da ostane u odredjenoj zemlji i da dobije odobrenje boravka ubraja se u domen javnog prava svake zemlje, pa ako je odredjena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu, zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno- pravnom domenu i u tom slučaju stranac ne uživa zaštitu u smislu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“. U takvom slučaju od države se ne zahtijeva da u pogledu kretanja stranaca na njenoj teritoriji osigurava sudsku zaštitu niti druge zahtijeve propisane Evropskom konvencijom.
Iz obrazloženja:
Osporenim rješenjem konačno je odbijen zahtjev tužitelja za odobrenje privremenog boravka na teritoriji BiH, iz razloga što je u postupku donošenja osporenog rješenja utvrdjeno da nisu ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 41. stav 1. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH„, broj 29/03 i 4/04), za odobravanje privremenog boravka tužitelju.
Tužba tužitelja za pokretanje upravnog spora protiv navedenog rješenja tuženog nije dopuštena, iz razloga što je Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao
posebnim zakonom, regulisano i pravo stranca na pravna sredstva i sudsku zaštitu stranaca na teritoriji BiH. Navedenim zakonom jasno je propisano da strancu pripada pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo na podnošenje tužbe protiv konačnog upravnog akta samo kada se radi o zahtjevu za odobrenje azila i samo u slučaju ako je predmet upravnog postupka bio zahtjev za privremeni boravak iz razloga navedenih u članu 35. stav 1. tačka d ), tj. ako se privremeni boravak zahtjeva iz humanitarnih razloga a stekli su se uslovi iz člana 60. istog zakona, tj. kada se strancu mora dozvoliti privremeni boravak, jer postoji osnovana sumnja da bi u slučaju protjerivanja bio u opasnosti da bude podvrgnut mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. U svim ostalim slučajevima odlučivanja o boravku stranaca na teritoriji BiH navedenim zakonom nije predviđena sudska zaštita, odnosno pokretanje upravnog spora protiv konačnog upravnog akta. Ovo iz razloga što pravo stranca da ostane u odredjenoj zemlji i da dobije odobrenje boravka ubraja se u domen javnog prava svake zemlje. Ako je odredjena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu, zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno- pravnom domenu i ne uživa zaštitu u smislu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza„. U takvim slučajevima od države se ne zahtijeva da u pogledu kretanja stranca na njenoj teritoriji osigurava sudsku zaštitu niti druge zahtjeve propisane članom 6. Evropske konvencije.
Budući da tužitelj u konkretnom slučaju u toku postupka nije isticao zahtjev za privremeni boravak u Bosni i Hercegovini vezan za odredbu člana 35. i člana 60. citiranog zakona, to tužitelju ne pripada pravo da protiv osporenog rješenja podnosi tužbu za pokretanje upravnog spora, pa je tužba odbačena kao nedopuštena.
Iz svega izloženog ovaj sud je primjenom člana 25. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH„ broj 19/02), odlučio kao u dispozitivu rješenja.
(Rješenje Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 509/06 od 10. 09. 2007. godine)