Pravo uvoznika robe na teritorij BiH da zahtijeva izmjenu podataka u carinskoj deklaraciji
PostPosted:Sun Jul 14, 2019 3:20 pm
Pravo uvoznika robe na teritorij BiH da zahtijeva izmjenu podataka u carinskoj deklaraciji i vraćanje više uplaćenih carinskih dažbina.
Član 193. stav 3. Zakona o carinskoj politici BiH
Uvozniku robe koji je robu uvezao na teritoriju BiH ne pripada pravo da zahtjeva izmjenu podataka u carinskoj deklaraciji niti vraćanje više uplaćenih carinskih dažbina, ako je njegov ovlašteni špediter prilikom uvoza robe, kao carinski dužnik, u smislu člana 193. stav 3. Zakona o carinskoj politici BiH, prijavio robu, sačinio deklaraciju, a zatim u skladu sa ovlaštenjima o zastupanju u carinskom postupku dao saglasnost za carinsku vrijednost robe utvrdjenu od strane carinskih organa, nakon čega je carinski dug i carina plaćeni i roba stavljena u slobodan promet.
Iz obrazloženja:
Osporenim rješenjem konačno je odbačen prigovor uvoznika – tužitelja izjavljen na utvrdjenu carinsku osnovicu za robu prijavljenu po deklaraciji JCI C 16758 od 09. 11. 2004. godine, iz razloga što su carinski organi u postupku donošenja osporenog rješenja utvrdili da prigovor tužitelja nije dopušten.
Osporeno rješenje temelji se na pravilnoj primjeni zakona. Naime, iz podataka u spisu i dokaza izvedenih u postupku utvrdjeno je da je carinsku prijavu i navedenu carinsku deklaraciju, carinskim organima podnio ovlašteni špediter „Špedal“ iz Banja Luke i u carinskoj deklaraciji naveo carinsku vrijednost uvezene robe, koju carinski organi nisu uvažili, te su proveli postupak utvrđivanja carinske vrijednosti i carinske osnovice za uvezenu robu. Carinski organi su dana 09. 11. 2004. godine izvršiti pregled uvezene robe i sačinili zapisnik o utvrđivanju carinske vrijednosti i carinske osnovice, kojom prilikom je u postupku bio prisutan ovlašteni špediter. Prema sadržini zapisnika proizilazi da je ovlašteni špediter potpisao navedeni zapisnik i da je prihvatio utvrđenu carinsku osnovicu od strane carinskih organa, odnosno na zapisnik nije naveo da „ne prihvata“ označenu carinsku osnovicu, nego je nakon potpisivanja zapisnika izuzeo robu ispod carinskog nadzora i istu stavio u slobodan promet. Nakon izuzimanja robe ispod carinskog nadzora, tužitelj je kao uvoznik podnio prigovor dana 10. 11. 2004. godine, kojim je osporio utvrđenu carinsku osnovicu za uvezenu robu. Prigovor tužitelja prvostepeni organ je odbacio kao nedopušten pozivom na odredbu člana 6. tačka 9. Obaveznog Uputstva 2/03 direktora RUC i na odredbe Uredbe o sprovođenju Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik RS“, broj 35/02). Navedenim odredbama propisano je da deklarant, odnosno lice koje je podnijelo carinsku prijavu i sačinilo deklaraciju, koji se ne saglasi sa ispravljenom prijavom, odnosno utvrđenom vrijednosti carinske robe od strane carinskih organa na zapisnik o utvrdjenoj vrijednosti, mora navesti da utvrđenu vrijednost „ne prihvata„ i u tom slučaju mu pripada pravo da u roku od tri dana po prijemu ispravljene prijave podnese prigovor carinarnici, te u istom roku nema pravo da podigne uvezenu robu ispod carinskog nadzora. Ova dva uslova su propisana kumulativno, što znači da je deklarant dužan da navede da ne prihvata utvrđenu carinsku vrijednost i da robu ne može podignuti ispod carinskog nadzora.
Polazeći od izloženog ovaj sud nalazi da su carinski organi pravilno odlučili kada su prigovor tužitelja odbacili kao nedopušten, jer tužitelju kao uvozniku nije dopušteno da osporava pravilnost utvrđene vrijednosti robe i carinske osnovice za uvezenu robu, kada je njegov ovlašteni špediter kao deklarant dao saglasnost na utvrđenu carinsku osnovicu i kada je nakon potpisivanja zapisnika o utvrđivanju carinske vrijednosti robe, robu izuzeo ispod carinskog nadzora i istu stavio u slobodan promet.
Ovaj sud ukazuje da je ovlašteni špediter u carinskom postupku u skladu sa članom 177. Zakona o carinskoj politici BiH kao deklarant (lice koje je sastavilo carinsku deklaraciju), carinski obveznik. Ovlašteni špediter prema odredbi člana 835. Zakona o obligacionim odnosima je dužan da za nalogodavca (uvoznika robe), sprovede sve potrebne carinske radnje i da učestvuje u carinskom postupku, što je u konkretnom slučaju ovlašteni špediter „Špedal„ iz Banja Luke i postupao. Njegove radnje u carinskom postupku smatraju se valjanim pa i saglasnost ovlaštenog špeditera da prihvata utvrdjenu carinsku vrijednost i carinsku osnovicu uvezene robe. Stoga je pravilno osporenim rješenjem konačno odbačen prigovor tužitelja kao nedopušten, jer protiv utvrđene carinske osnovice za uvezenu robu, koja je izuzeta ispod carinskog nadzora i stavljena u slobodan promet i za koju nije na zapisniku navedeno da se utvrdjena carinska osnovica ne prihvata, ne može podnositi prigovor, odnosno isti je nedopušten.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 868/05 od 28. 05. 2007. godine)
Član 193. stav 3. Zakona o carinskoj politici BiH
Uvozniku robe koji je robu uvezao na teritoriju BiH ne pripada pravo da zahtjeva izmjenu podataka u carinskoj deklaraciji niti vraćanje više uplaćenih carinskih dažbina, ako je njegov ovlašteni špediter prilikom uvoza robe, kao carinski dužnik, u smislu člana 193. stav 3. Zakona o carinskoj politici BiH, prijavio robu, sačinio deklaraciju, a zatim u skladu sa ovlaštenjima o zastupanju u carinskom postupku dao saglasnost za carinsku vrijednost robe utvrdjenu od strane carinskih organa, nakon čega je carinski dug i carina plaćeni i roba stavljena u slobodan promet.
Iz obrazloženja:
Osporenim rješenjem konačno je odbačen prigovor uvoznika – tužitelja izjavljen na utvrdjenu carinsku osnovicu za robu prijavljenu po deklaraciji JCI C 16758 od 09. 11. 2004. godine, iz razloga što su carinski organi u postupku donošenja osporenog rješenja utvrdili da prigovor tužitelja nije dopušten.
Osporeno rješenje temelji se na pravilnoj primjeni zakona. Naime, iz podataka u spisu i dokaza izvedenih u postupku utvrdjeno je da je carinsku prijavu i navedenu carinsku deklaraciju, carinskim organima podnio ovlašteni špediter „Špedal“ iz Banja Luke i u carinskoj deklaraciji naveo carinsku vrijednost uvezene robe, koju carinski organi nisu uvažili, te su proveli postupak utvrđivanja carinske vrijednosti i carinske osnovice za uvezenu robu. Carinski organi su dana 09. 11. 2004. godine izvršiti pregled uvezene robe i sačinili zapisnik o utvrđivanju carinske vrijednosti i carinske osnovice, kojom prilikom je u postupku bio prisutan ovlašteni špediter. Prema sadržini zapisnika proizilazi da je ovlašteni špediter potpisao navedeni zapisnik i da je prihvatio utvrđenu carinsku osnovicu od strane carinskih organa, odnosno na zapisnik nije naveo da „ne prihvata“ označenu carinsku osnovicu, nego je nakon potpisivanja zapisnika izuzeo robu ispod carinskog nadzora i istu stavio u slobodan promet. Nakon izuzimanja robe ispod carinskog nadzora, tužitelj je kao uvoznik podnio prigovor dana 10. 11. 2004. godine, kojim je osporio utvrđenu carinsku osnovicu za uvezenu robu. Prigovor tužitelja prvostepeni organ je odbacio kao nedopušten pozivom na odredbu člana 6. tačka 9. Obaveznog Uputstva 2/03 direktora RUC i na odredbe Uredbe o sprovođenju Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik RS“, broj 35/02). Navedenim odredbama propisano je da deklarant, odnosno lice koje je podnijelo carinsku prijavu i sačinilo deklaraciju, koji se ne saglasi sa ispravljenom prijavom, odnosno utvrđenom vrijednosti carinske robe od strane carinskih organa na zapisnik o utvrdjenoj vrijednosti, mora navesti da utvrđenu vrijednost „ne prihvata„ i u tom slučaju mu pripada pravo da u roku od tri dana po prijemu ispravljene prijave podnese prigovor carinarnici, te u istom roku nema pravo da podigne uvezenu robu ispod carinskog nadzora. Ova dva uslova su propisana kumulativno, što znači da je deklarant dužan da navede da ne prihvata utvrđenu carinsku vrijednost i da robu ne može podignuti ispod carinskog nadzora.
Polazeći od izloženog ovaj sud nalazi da su carinski organi pravilno odlučili kada su prigovor tužitelja odbacili kao nedopušten, jer tužitelju kao uvozniku nije dopušteno da osporava pravilnost utvrđene vrijednosti robe i carinske osnovice za uvezenu robu, kada je njegov ovlašteni špediter kao deklarant dao saglasnost na utvrđenu carinsku osnovicu i kada je nakon potpisivanja zapisnika o utvrđivanju carinske vrijednosti robe, robu izuzeo ispod carinskog nadzora i istu stavio u slobodan promet.
Ovaj sud ukazuje da je ovlašteni špediter u carinskom postupku u skladu sa članom 177. Zakona o carinskoj politici BiH kao deklarant (lice koje je sastavilo carinsku deklaraciju), carinski obveznik. Ovlašteni špediter prema odredbi člana 835. Zakona o obligacionim odnosima je dužan da za nalogodavca (uvoznika robe), sprovede sve potrebne carinske radnje i da učestvuje u carinskom postupku, što je u konkretnom slučaju ovlašteni špediter „Špedal„ iz Banja Luke i postupao. Njegove radnje u carinskom postupku smatraju se valjanim pa i saglasnost ovlaštenog špeditera da prihvata utvrdjenu carinsku vrijednost i carinsku osnovicu uvezene robe. Stoga je pravilno osporenim rješenjem konačno odbačen prigovor tužitelja kao nedopušten, jer protiv utvrđene carinske osnovice za uvezenu robu, koja je izuzeta ispod carinskog nadzora i stavljena u slobodan promet i za koju nije na zapisniku navedeno da se utvrdjena carinska osnovica ne prihvata, ne može podnositi prigovor, odnosno isti je nedopušten.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 868/05 od 28. 05. 2007. godine)