Propustanje navodjenja jasnih razloga preinacenja rjesenja
Drugostepeni sud je u osporenoj odluci propustio navesti jasne razloge zbog kojih je preinacio prvostepeno rjesenje; sud nije naveo jasne i precizne razloge za zakljucak da se u konkretnom slucaju radi o stvarima koje predstavljaju proizvodnu cjelinu.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2913/07 od 10. juna 2009. godine
Iz obrazloženja rješenja drugostepenog suda:
„Po ocjeni ovog suda odlučna činjenica u ovoj pravnoj stvari je da sve prodate stvari tj. one koje su pronađene kao i one koje nisu pronađene predstavljaju jednu proizvodnu cjelinu i da bi nedostatak pojedinih stvari bitno utjecao na organizovanje procesa proizvodnje. Ovo nadalje znači da stvari koje je prvostepeni sud rješenjem o dosudi dosudio kupcu su praktički neupotrebljive i na taj način prodavač nije ispunio svoju osnovnu obavezu iz Ugovora o kupoprodaji. Odredba iz člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a koja se odnosi na Ugovor o kupoprodaji, predviđa da se ovim ugovorom prodavač obavezuje da stvar koju prodaje preda
kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu. Dakle, osnovna obaveza prodavca je da stvar koju prodaje preda kupcu dok je obaveza kupca da prodavcu plati cijenu. Kako u konkretnom odnosu prodavač predaje stvari koje su neupotrebljive bez stvari koje nisu pronađene i kojih praktički nema, nedvojbeno se nameće zaključak da ovaj svojevrsni kupoprodajni ugovor nije ispunjen jer prodavač kupcu nije predao stvari. Slijedom izloženog, rješenje o dosudi se pokazuje kao nezakonito, pa je stoga isto valjalo ukinuti u dijelu u kojem su stvari dosuđene kupcu, te s obzirom da do kupoprodaje nije ni došlo u stavu 2. pobijano rješenje valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u obrazloženju svog rješenja nije naveo jasne i precizne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o stvarima koje predstavljaju proizvodnu cjelinu. Naime, sud nije obrazložio razloge koji su ga opredijelili da iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dođe do dijametralno suprotnog zaključka od onog do kojeg je došao prvostepeni sud. [...] iz stanja spisa proizlazi da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, odnosno nije odgovorio na argumente prvostepenog suda da predmetne stvari ne predstavljaju proizvodnu cjelinu. Dalje, Kantonalni sud je, obrazlažući svoj zaključak da u konkretnom slučaju nije u smislu člana 454. stav 1. ZOO-a ispunjena osnovna obaveza prodavca da kupcu preda stvar koja je predmet prodaje, obavezao apelanta da kupcu vrati kupoprodajnu cijenu u cjelini a kupca osporenim rješenjem nije obavezao da vrati stvari koje su bile predmet kupoprodaje i u čiji posjed je kupca uveo upravo sud, a što je primjenom relevantnih odredaba ZOO-a trebao učiniti i na što apelant i ukazuje. S obzirom na navedeno, a naročito imajući u vidu činjenice predmeta iz kojih proizlazi da je upravo apelant na ročištu za prodaju upozorio sud da određene stvari koje su bile predmet zaloge nisu pronađene, što je zapisnički konstatirao i sudski izvršilac, a koje propuste sud, premda ga je apelant i upozorio na to, nije otklonio, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud relevantne odredbe ZIP-a i ZOO-a proizvoljno primijenio paušalno navodeći da predmetne stvari predstavljaju proizvodnu cjelinu a ne dajući obrazloženje na osnovu čega je zaključio da one nisu bile predmet prodaje kao individualno određene stvari. [...] Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenog rješenja Kantonalnog suda ne zadovoljava zahtjev koji diktira standard ustavnog prava na pravično suđenje jer ne sadrži stav tog suda u pogledu ocjene svih provedenih dokaza.”
Drugostepeni sud je u osporenoj odluci propustio navesti jasne razloge zbog kojih je preinacio prvostepeno rjesenje; sud nije naveo jasne i precizne razloge za zakljucak da se u konkretnom slucaju radi o stvarima koje predstavljaju proizvodnu cjelinu.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2913/07 od 10. juna 2009. godine
Iz obrazloženja rješenja drugostepenog suda:
„Po ocjeni ovog suda odlučna činjenica u ovoj pravnoj stvari je da sve prodate stvari tj. one koje su pronađene kao i one koje nisu pronađene predstavljaju jednu proizvodnu cjelinu i da bi nedostatak pojedinih stvari bitno utjecao na organizovanje procesa proizvodnje. Ovo nadalje znači da stvari koje je prvostepeni sud rješenjem o dosudi dosudio kupcu su praktički neupotrebljive i na taj način prodavač nije ispunio svoju osnovnu obavezu iz Ugovora o kupoprodaji. Odredba iz člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a koja se odnosi na Ugovor o kupoprodaji, predviđa da se ovim ugovorom prodavač obavezuje da stvar koju prodaje preda
kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu. Dakle, osnovna obaveza prodavca je da stvar koju prodaje preda kupcu dok je obaveza kupca da prodavcu plati cijenu. Kako u konkretnom odnosu prodavač predaje stvari koje su neupotrebljive bez stvari koje nisu pronađene i kojih praktički nema, nedvojbeno se nameće zaključak da ovaj svojevrsni kupoprodajni ugovor nije ispunjen jer prodavač kupcu nije predao stvari. Slijedom izloženog, rješenje o dosudi se pokazuje kao nezakonito, pa je stoga isto valjalo ukinuti u dijelu u kojem su stvari dosuđene kupcu, te s obzirom da do kupoprodaje nije ni došlo u stavu 2. pobijano rješenje valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u obrazloženju svog rješenja nije naveo jasne i precizne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o stvarima koje predstavljaju proizvodnu cjelinu. Naime, sud nije obrazložio razloge koji su ga opredijelili da iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dođe do dijametralno suprotnog zaključka od onog do kojeg je došao prvostepeni sud. [...] iz stanja spisa proizlazi da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, odnosno nije odgovorio na argumente prvostepenog suda da predmetne stvari ne predstavljaju proizvodnu cjelinu. Dalje, Kantonalni sud je, obrazlažući svoj zaključak da u konkretnom slučaju nije u smislu člana 454. stav 1. ZOO-a ispunjena osnovna obaveza prodavca da kupcu preda stvar koja je predmet prodaje, obavezao apelanta da kupcu vrati kupoprodajnu cijenu u cjelini a kupca osporenim rješenjem nije obavezao da vrati stvari koje su bile predmet kupoprodaje i u čiji posjed je kupca uveo upravo sud, a što je primjenom relevantnih odredaba ZOO-a trebao učiniti i na što apelant i ukazuje. S obzirom na navedeno, a naročito imajući u vidu činjenice predmeta iz kojih proizlazi da je upravo apelant na ročištu za prodaju upozorio sud da određene stvari koje su bile predmet zaloge nisu pronađene, što je zapisnički konstatirao i sudski izvršilac, a koje propuste sud, premda ga je apelant i upozorio na to, nije otklonio, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud relevantne odredbe ZIP-a i ZOO-a proizvoljno primijenio paušalno navodeći da predmetne stvari predstavljaju proizvodnu cjelinu a ne dajući obrazloženje na osnovu čega je zaključio da one nisu bile predmet prodaje kao individualno određene stvari. [...] Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenog rješenja Kantonalnog suda ne zadovoljava zahtjev koji diktira standard ustavnog prava na pravično suđenje jer ne sadrži stav tog suda u pogledu ocjene svih provedenih dokaza.”
