Pravo Bosna i Hercegovina

NAZIV SUDA VRHOVNI SUD FBIH
BROJ PREDMETA 25 0 Ps 031613 17 Rev 2
SENTENCA U parnici u kojoj se jedna strana pozove na postojanje sporazuma o arbitraži, pitanje mjerodavnog prava za arbitražni sporazum određuje njegovu punovažnost, dejstvo i tumačenje. Punovažni sporazum je i osnov za delegaciju nadležnosti redovnih sudova za rješavanje određenog spora, jer bi se domaći sud mogao oglasiti nenadležnim ukoliko tuženi najkasnije u odgovoru na tužbu u tom smislu izjavi prigovor.
PRAVNA OBLAST Građansko pravo
PRAVNI INSTITUTI Naknada štete
PRIMJENJENI PROPIS
naziv propisa, broj člana i broj (evi) službenog glasila u kojem je propis objavljen Član 19. i 20. Zakona rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 43/82 i 72/82 i „Službeni list R BiH“ broj 2/92 i 13/94), član 26. i 47.st. 3. i 438. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15
PRETHODNE ODLUKE
broj (evi) predmeta i naziv suda koji je donio odluku Općinskog suda u Orašju broj: 25 0 Ps 031613 12 Ps od 07.12.2016. godine
Kantonalni sud u Odžaku broj: 25 0 Ps 031613 17 Pž 3 od 07.03.2017. godine
ODLUKA USTAVNOG SUDA BiH


Pripremila: Marijana Omerčaušević

BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 25 0 Ps 031613 17 Rev 2
Sarajevo, 21.02.2019. godine



Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija: Fatime Imamović, kao predsjednice vijeća, Marijane Omerčaušević i dr. sc. Senada Mulabdića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „P. K.“ d.o.o. O., zastupana po punomoćniku dr. iur. M. D., advokatu iz D. D., protiv tuženog Institut ..., R. F. ..., zastupanog po punomoćnici V. S., advokatu iz B., radi naknade štete, v.s. 616.209,48 KM, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj: 25 0 Ps 031613 17 Pž 3 od 07.03.2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21.02.2019. godine, donio je:


R J E Š E N J E


Revizija se usvaja, nižestepene presude ukidaju i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.


O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Orašju broj: 25 0 Ps 031613 12 Ps od 07.12.2016. godine odlučeno je: „Nalaže se tuženom Institut ..., .da tužitelju "P. K." d.o.o. O. plati na ime naknade materijalne štete i izmakle dobiti ukupan iznos od 521.132,20 KM uvećan za zakonsku zateznu kamatu počev od 10.10.2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 16.192,83 KM, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude, pod prijetnjom izvršenja.
Odbija se tužitelj sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, tj. za iznos od 95.077,28 KM, uvećan za zakonsku zateznu kamatu počev od 10.10.2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao neosnovanim“.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj: 25 0 Ps 031613 17 Pž 3 od 07.03.2017. godine žalbe tuženog i tužitelja se odbijaju kao neosnovane, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Orašju broj: 25 0 Ps 031613 12 Ps od 07.12.2016. godine. Odbija se zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu tužitelja. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu tuženika.

Blagovremeno podnesenom revizijom drugostepenu presudu pobija tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud reviziju usvoji tako što će usvojiti prigovor nenadležnosti suda, odbaciti tužbu i ukinuti sve provedene radnje, ili drugostepenu presudu preinačiti tako što će odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti ili je ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Tražio je troškove sastava revizije u iznosu od 2.632,50 KM.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju kojim je osporio sve revizijske tvrdnje tuženog i predložio da se revizija odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana. Tražio je troškove sastava odgovora u iznosu od 11.988,00 KM.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 241. Zakona o parničnom postupku (ZPP) ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga.

Revizija je osnovana.

Činjenice predmeta prvostepenog suda, relevantne u ovoj fazi postupka, mogu se sumirati u sljedećem:

Tužitelj i tuženi, koje je pravno lice sa sjedištem u R. F., su u toku jula mjeseca 2011. godine usmeno dogovorili isporuku jednodnevnih pilića za odgoj matičnog jata. Tuženi je 24.08.2011. godine isporučio kupljenu robu tužitelju i 22.06.2011. godine ispostavio profakturu na iznos od 46.500,00 Eur. Tužitelj je sukcesivno isplatio kupoprodajnu cijenu kupljene robe, da bi početkom 2012. godine došlo do uginuća odnosno uništenja matičnog jata peradi, usljed zaraze bolešću „leukoza“. Zbog toga je tužitelju nastupila materijalna šteta u vidu obične štete i izgubljene dobiti, koju potražuje u ovoj parnici.

Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor nenadležnosti suda, koji je ponovio i u žalbenom, a i revizijskom postupku, koji je zasnivao na odredbi člana 12. stav 3. Opštih uslova prodaje tuženog, na koje se pozvao u profakturi od 23.08.2011. godine upućujući kupce na svoju internetsku stranicu. Prema Opštim uslovima prodaje u članu 12. stav 1. predviđeno je da će se na sve ugovore o prodaji robe iz F. primjenjivati f. zakoni. Nadalje, u stavu 3. člana 12. Opštih uslova prodaje, precizirano je da „Svi sporovi koji proisteknu iz tumačenja ili sprovođenja ovih općih uvjeta rešavat će se kroz arbitražu u saglasnosti s propisima Međunarodne trgovačke komore od strane tri arbitra imenovana sukladno sadržaju gore navedenih propisa, a arbitraža će se odvijati u Amsterdamu na engleskom jeziku”.

Tužitelj je osporavao valjanost arbitražnog sporazuma tvrdeći da do njega uopšte nije došlo jer je takav sporazum morao biti u pismenom obliku i prihvaćen sa njegove strane.

Rješavajući prigovor nenadležnosti suda, prvostepeni sud zauzima pravni stav da su se stranke morale sporazumjeti o nadležnosti arbitraže i zaključiti pismeni sporazum o tome, odnosno da su morale zaključiti ugovor sa arbitražnom klauzulom. Zbog toga je taj sud s pozivom na odredbe članova 47. stav 3. i 52. stav 3. Zakona o parničnom postupku i člana 20., tačka 18. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima – u daljem tekstu: Kolizionog zakona, posebnim rješenjem odbio prigovor nenadležnosti suda. Odlučujući o žalbi tuženog, rješenjem od 20.05.2015. godine, Kantonalni sud u Odžaku je žalbu odbio i navedeno rješenje potvrdio.

Imajući u vidu naprijed pomenuta rješenja, prvostepeni sud nalazi da je navedenim rješenjem potvrđen pravni stav tog suda o nadležnosti za rješavanje ovog spora. Ovo posebno, po rezonovanju tog suda, ako se ima u vidu da je protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku tuženi izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je reviziju odbacio rješenjem broj 25 0 Ps 031613 15 Rev od 04.02.2016. godine.

Drugostepeni sud je rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv prvostepene presude kojom je udovoljeno zahtjevu tužitelja, iste odbio pri čemu smatrajući da se upućivanje na konsultaciju opštih uslova poslovanja na internet stranici ne može smatrati objavom opštih uslova na uobičajen način „jer na dostavljenoj profakturi ne postoji ni pečat ni potpis tužitelja, što je uvjet iz citirane odredbe člana 433. stav 1. ZPP, odnosno da je ugovor o arbitraži pravno valjan samo ako je sklopljen u pismenoj formi...“. Kada je u pitanju primjena mjerodavnog prava, drugostepeni sud smatra „da se radi o ugovornoj odgovornosti za štetu, pa kako se tuženi obavezao isporučiti robu u O., da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je zaključio da je mjesto ispunjenja ugovorne obaveze u O., gdje je i sjedište tužitelja“. Sa navedenim razlozima i s pozivom na odredbe članova 26. stav 1. ZPP i člana 47. stav 3. ZPP, drugostepeni sud potvrđuje prvostepenu presudu primjenjujući domaće pravo.

Odluke nižestepenih sudova nisu zasnovane na zakonu.

Ovo zbog sljedećeg:

Prije svega, ovaj sud primjećuje da tužitelj u toku ove parnice, a što ponavlja i u odgovoru na reviziju, pogrešno smatra da je rješenjem ovog suda od 04.02.2016. godine „raspravljen“ prigovor nenadležnosti suda. S tim u vezi, samo u slučaju da je prvostepeni sud usvojio prigovor nenadležnosti suda i oglasio se nenadležnim, takvo bi se rješenje u smislu odredbe člana 233. stav 2. ZPP, smatralo rješenjem kojim se postupak smatra završenim i protiv takvog bi rješenja bila dopuštena posebna žalba. U konkretnom predmetu nije bio takav slučaj, zbog čega protiv prvostepenog rješenja kojim je taj sud odbio prigovor nenadležnosti suda, nije bila dopuštena posebna žalba jer takvo rješenje spada u rješenja kojima se upravlja postupkom (član 233. stav 1. ZPP). Da se ne radi o konačnom rješenju slijedi i iz sadržine rješenja ovog suda o odbacivanju revizije kao nedopuštene donesenog na osnovu odredbe člana 254. stav 1. ZPP.

Kada su u pitanju ugovori u kojima se kao ugovarači javljaju subjekti iz različitih država, kao što je to slučaj sa konkretnim predmetom, onda kažemo da se radi o sporu sa međunarodnim (inostranim) elementima.

Sporno pravno pitanje, koje je pokrenula ova parnica, je pitanje pravne valjanosti arbitražnog sporazuma i prvo pitanje koje se u tom smislu postavlja jeste koje je pravo mjerodavno za arbitražni sporazum. Ovo pitanje je bitno pravilno riješiti iz razloga što mjerodavno pravo određuje punovažnost, dejstvo i tumačenje arbitražnog sporazuma, a punovažni arbitražni sporazum uslov je za uspostavljanje međunarodne trgovačke arbitraže. Ujedno takav sporazum je i osnov za delegaciju nadležnosti redovnih sudova za rješavanje određenog spora jer će se domaći sud oglasiti nenadležnim ukoliko se stranka blagovremeno pozove na punovažni arbitražni sporazum.
Prvi uslov za punovažnost arbitražnog sporazuma i prema Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka – u daljem tekstu Njujorška konvencija, a i Evropskoj konvenciji o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži - Evropska konvencija, jeste pismena forma. Pod pismenom formom podrazumijeva se arbitražna klauzula unesena u ugovor ili kompromis, potpisana od stranaka ili sadržana u razmijenjenim pismima ili telegramima, a prema novijoj uporednoj praksi može se priznati i arbitražni sporazum sklopljen putem teleksa, telefaksa, elektronske pošte i drugih modernih sredstava poslovne telekomunikacije. No, za zaključenje arbitražnog sporazuma mora postojati pismeni dokaz o zaključenju ugovora. Nova definicija pismene forme preuzeta je u naš Zakon o parničnom postupku iz Model – zakona UNCITRAL-Komisija UN za međunarodno trgovačko pravo, koja obezbjeđuje da se pravni standard pismene forme prilagođava potrebama i razvoju prakse. Na osnovu našeg prava, Zakona o parničnom postupku, zahtjev forme je zadovoljen iako je arbitražna klauzula sadržana u pismenim Opštim uslovima za zaključenje ugovora, a mada to zakon izričito ne kaže, potrebno je da Opšti uslovi budu inkorporirani u ugovor, odnosno da budu njegov sastavni dio. Na koji će se način to postići, da li je potrebno izričito pozivanje na opšte uslove, ili je dovoljno da opšti uslovi budu objavljeni, ili poznati strankama, zavisit će od prava koje bude određeno kao mjerodavno za arbitražni sporazum.
U primjeni Njujorške konvencije prilikom tumačenja pismene forme koriste se standardi nacionalnog prava. Slično je regulisano i Evropskom konvencijom koja u odnosu na Njujoršku konvenciju proširuje pojam pismene forme i dozvoljava zaključenje arbitražnog sporazuma i u nekoj drugoj (usmenoj) formi, u odnosima između država ugovornica koje ne traže pismenu formu. Kada je u pitanju mjerodavno pravo za arbitražni sporazum, na pitanja koja nisu regulisana konvencijom, za pojedina sporna pitanja u vezi sa formom arbitražnog sporazuma, pomenute konvencije upućuju na primjenu kolizione norme. Evropska konvencija za razliku od Njujorške, koja ne sadrži kolizionu normu, u fazi priznanja njegovog dejstva u članu VI stav 2. navodi da je mjerodavno njihovo personalno pravo tj. kolizione norme sopstvenog prava.

Odredbom člana 19. Kolizionog zakona propisano je da je za ugovor mjerodavno pravo koje su izabrale ugovorne strane, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Članom 20. tačka 1. istog zakona propisano je da ako nije izabrano mjerodavno pravo za ugovor o prodaji pokretnih stvari, to je pravo mjesta gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište prodavca. Dakle, u konkretnom slučaju to bi bilo francusko pravo, koje nižestepeni sudovi ne primjenjuju, nego primjenjuju domaće pravo – odredbu člana 47. stav 3. ZPP, koja bi u skladu sa članom 26. stav 1. ZPP, došla u obzir samo u slučaju da na primjenu domaćeg prava upućuje norma Kolizionog zakona.

Nadalje, nižestepeni sudovi pogrešno tumače i domaće pravo tj. odredbu člana 436. ZPP kojom je propisano da je Ugovor o izabranom sudu pravovaljano sklopljen i kad je odredba o nadležnosti izabranog suda sadržana u općim uvjetima za sklapanje pravnog posla. Odredba ovog člana ne predstavlja odstupanje od pravila da ugovor o izabranom sudu mora biti zaključen u pismenom obliku jer opšti uslovi pod kojima ponudilac nudi zaključenje ugovora čine sadržaj ugovora i obavezuju stranke koja je ponudu prihvatila odnosno pristala na zaključenje ugovora pod uslovom da su joj bili poznati uslovi ugovora. Primijenjeno na konkretan slučaj, u toku postupka je utvrđeno da su parnične stranke od ranije bile u poslovnoj saradnji, na isti način kao do sada, pa je tužitelj stupajući u poslovni odnos sa firmom u inostranstvu trebao da se ponaša kao savjestan kupac, pa imajući u vidu razvoj komunikacione tehnologije da se pravovremeno informiše o uslovima kupovine odnosno prodaje na način da provjeri sadržinu i uslove ponude za zaključenje ugovora o prodaji datu u formi profakture.

Ovo posebno ako se ima u vidu da je u Bosni i Hercegovini od 06. marta 1992. godine na snazi Konvencija Ujedinjenih nacija o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe , poznatija pod nazivom Bečka konvencija (notifikacija o sukcesiji datira od 12.01.1994. godine), koja je materijalni propis za ugovor o prodaji robe.

Kod takvog stanja stvari, nižestepeni sudovi su pogriješili kada su pogrešnom primjenom odredaba Kolizionog zakona, zauzeli pogrešan stav u pogledu ocjene punovažnosti arbitražnog sporazuma, zbog čega su odbili prigovor nenadležnosti suda.

Na taj način drugostepeni sud je počinio povrede odredaba člana 209. u vezi sa članom 15. ZPP, jer je propustio sankcionisati navedenu povredu postupka počinjenu od strane prvostepenog suda, na šta se direktno ukazuje revizijom tuženog.

Kako je počinjena povreda bila od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog toga je ovaj sud primjenom odredbe člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku, obje nižestepene presude ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Prvostepeni sud će u cilju otklanjanja pomenute povrede postupka, zakazati pripremno ročište, prethodno od nadležnog ministarstva pravde pribaviti mjerodavno francusko pravo, na koji način će provjeriti da li je ugovaranje arbitraže na način kako je to učinio tuženi, pozivanjem u profakturi na svoje Opšte uslove prodaje, u skladu sa francuskim pravom, po kome će prosuditi o postojanju i valjanosti arbitražnog sporazuma i s aspekta svih njegovih elemenata. Nakon toga, prvostepeni sud će imajući u vidu upute ovog rješenja, ponovo raspraviti prigovor nenadležnosti suda i donijeti novu na zakonu zasnovanu odluku za koju će dati valjane razloge.

Odluka o ukidanju drugostepene presude povlači za sobom i ukidanje odluke o troškovima postupka, o kojima će se odlučiti u konačnoj odluci (član 397. stav 3. ZPP).


Predsjednica vijeća
Fatima Imamović, s.r.