Stanarsko pravo bracnih drugova
PostPosted:Fri Aug 16, 2019 12:11 pm
STANARSKO PRAVO BRAČNIH DRUGOVA
Zakon o stambenim odnosima
član 11 st. 1 i 2 i član 19 stav 2
Bračni drugovi koji se usele u stan zajedno na osnovu valjanog ugovora o korištenju stana stiču na njemu stanarsko pravo.
Obrazloženje:
"U ovom postupku tužiteljica zahtjeva utvrđenje da je temeljem sticanja u braku sa tuženim postala suvlasnik na trosobnom stanu, bliže opisanom u izreci prvostepene i ove odluke, sa ½ dijela i uknjižbu tog prava u odgovarajućim javnim evidencijama.
Iz nespornih navoda parničnih stranaka, provedenih dokaza i rezultata
raspravljanja proizlazi: da su parnične stranke zaključile brak 26.7.1986. godine; da su stekli troje djece; da su se razveli pravosnažnom presudom Osnovnog suda u B. L. P-I-... od 30.11.2000. godine; da su djeca povjerena majci (tužiteljici) na brigu, vaspitanje i čuvanje, a tuženi obavezan da doprinosi njihovom izdržavanju; da su u stanu koji je predmet ovoga spora živjeli od 1987. godine, kada su u njega uselili; da su ga zajednički koristili i nakon razvoda braka, sve do 2005. godine kada je tužiteljica sa djecom iznajmila stan i sada živi kao podstanar.
Nije sporno da su majci tuženog eksproprisane nekretnine u B.L., rješenjem Opštine B.L. broj... od 06.02.1985. godine i da je po osnovu te eksproprijacije, uz saglasnost vlasnika eksproprisanih nekretnina (majke P.) tuženom dodijeljen na korištenje predmetni stan kao rješenje njegovog stambenog pitanja, jer je do eksproprijacije zajedno sa majkom živio u kući koja je bila predmet eksproprijacije. Tužiteljica je prijedlogom od 11.3.2002. godine pokrenula postupak za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i taj postupak nije okončan.
Tuženi je u međuvremenu otkupio predmetni stan u postupku privatizacije državnih stanova, te je na osnovu rješenja Republičke uprave za... od 26.01.2006. godine upisan u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, list broj..., kao vlasnik predmetnog stana.
Na naprijed navedenim činjeničnim utvrđenjima prvostepeni sud je zasnovao zaključak da sporni stan ne predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka, nego posebnu imovinu tuženog, budući da ga je stekao po osnovu provedene eksproprijacije na imovini njegove majke, a nakon toga otkupio i temeljem toga ishodio upis prava vlasništva u svoju korist sa 1/1, u odgovarajućim javnim evidencijama.
Činjenična utvrđenja prvostepenog suda prihvata i drugostepeni sud, te odbija žalbu tužiteljice i potvrđuje prvostepenu presudu uz obrazloženje da je tuženom stan dodjeljen po osnovu eksproprijacije kuće njegove majke, te da je stan dobio na korištenje prije zaključenja braka, pa kako tužiteljica, u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nije pružila sudu niti jedan pravno relevantan dokaz da je stan poklonjen njoj i tuženom od vlasnika eksproprisanih nekretnina (majke tuženog), da je pravilan zaključak prvostepenog suda da taj stan predstavlja posebnu imovinu tuženog stečenu prije zaključenja braka.
Osnovan je prigovor revidenta da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da pri njihovom donošenju nižestepeni sudovi nisu imali u vidu odredbe Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SR BiH", 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 12/99 i 31/99 - u daljem tekstu: ZSO), koje propisuju način sticanja stanarskog prava, kao ni odredbe Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SR BiH" br. 19/77, 18/86, 9/87, 12/87 i 38/89 - u daljem tekstu ZE) koji je bio na snazi u vrijeme eksproprijacije nekretnina od majke tužitenog, a koje regulišu način i određivanje visine naknade za eksproprisane nekretnine.
Odredbom člana 30. stav 5. ZE bilo je propisano da ako se ekspropriše stambena zgrada ili stan kao poseban dio zgrade, korisniku eksproprijacije ne mogu se predati u posjed eksproprisane nekretnine prije nego što korisnik eksproprijacije nosiocima stanarskog prava ne obezbjedi korištenje drugog odgovarajućeg stana, ukoliko se stranke nisu drugačije sporazumjele. Obezbjeđenje drugog odgovarajućeg stana, prema odredbi člana 50. istog zakona, bilo je od uticaja samo na određivanje visine naknade za eksproprisane nekretnine (prema praksi sudova i upravnih organa, visina naknade u ovakvom slučaju umanjivala se za 10% - 20%).
Slijedom citiranih zakonskih odredbi Samoupravna interesna zajednica za prostorno uređenje i komunalne djelatnosti B.L. je tuženom, koji je svoje stambene potrebe zadovoljavao korištenjem eksproprisanih nekretnina njegove majke, rješenjem br.... od 07.4.1986. godine, dodjelila predmetni društveni (kasnije državni) stan - ne u vlasništvo - nego na trajno i nesmetano korištenje. Na osnovu tog rješenja tuženi je sa nadležnim organom zaključio ugovor o korištenju stana.
Prema tome, shodno izloženom, tuženi (a ni njegova majka kao vlasnik eksproprisanih nekretnina) nije na predmetnom stanu stekao pravo vlasništva, nego samo pravo korištenja, odnosno svojstvo nosioca stanarskog prava iz člana 2. stav 2. ZSO. Stanarsko pravo se nije moglo prometovati (član 11. stav 3. ZSO). Zato majka tuženog, suprotno rezonovanju drugostepenog suda, nije ni mogla isti pokloniti parničnim strankama, pa se odbijanje tužbenog zahtjeva nije moglo temeljiti na činjenici da taj poklon nije učinjen. Zaključak da tuženi predmetni stan (naprijed spomenutim rješenjem o dodjeli stana na trajno i nesmetano korištenje) nije dobio u vlasništvo, te da stoga nije mogao predstavljati njegovu posebnu imovinu, jasno proizlazi i iz činjenice da je kasnije taj stan otkupio od davaoca stana na korištenje, u postupku privatizacije državnih stanova i tek tada je u odgovarajućim javnim evidencijama upisan kao vlasnik.
Tužiteljica i tuženi su u predmetni stan zajedno uselili 1987. godine kada su već bili u braku i kada je bilo rođeno prvo dijete. Kako je to useljenje izvršeno na osnovu valjanog ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta (rješenja o dodjeli stana na korištenje tuženom) koji je predstavljao punovažan osnov za useljenje u stan, oboje su stekli stanarsko pravo na istom u smislu odredbe člana 11. stav 1. i 2. u vezi sa članom 19. stav 2. ZSO.
Stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost, slijedom čega se ima smatrati da su oba bračna supružnika, dodjelom predmetnog stana na korištenje, useljenjem i dugogodišnjim stanovanjem stekla jednako imovinsko pravo na tom stanu i da on predstavlja njihov dom. Takav status imaju u skladu sa spomenutom odredbom člana 19. stav 2. ZSO koja propisuje: "Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug". Ova odredba jasno ukazuje da oba bračna druga imaju pravo na stan i da se on može smatrati njihovom zajedničkom imovinom u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02 i 41/08 - u daljem tekstu: PZ)."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 050041 10 Rev od 23.11.2011. godine)
https://forum.ba/
Zakon o stambenim odnosima
član 11 st. 1 i 2 i član 19 stav 2
Bračni drugovi koji se usele u stan zajedno na osnovu valjanog ugovora o korištenju stana stiču na njemu stanarsko pravo.
Obrazloženje:
"U ovom postupku tužiteljica zahtjeva utvrđenje da je temeljem sticanja u braku sa tuženim postala suvlasnik na trosobnom stanu, bliže opisanom u izreci prvostepene i ove odluke, sa ½ dijela i uknjižbu tog prava u odgovarajućim javnim evidencijama.
Iz nespornih navoda parničnih stranaka, provedenih dokaza i rezultata
raspravljanja proizlazi: da su parnične stranke zaključile brak 26.7.1986. godine; da su stekli troje djece; da su se razveli pravosnažnom presudom Osnovnog suda u B. L. P-I-... od 30.11.2000. godine; da su djeca povjerena majci (tužiteljici) na brigu, vaspitanje i čuvanje, a tuženi obavezan da doprinosi njihovom izdržavanju; da su u stanu koji je predmet ovoga spora živjeli od 1987. godine, kada su u njega uselili; da su ga zajednički koristili i nakon razvoda braka, sve do 2005. godine kada je tužiteljica sa djecom iznajmila stan i sada živi kao podstanar.
Nije sporno da su majci tuženog eksproprisane nekretnine u B.L., rješenjem Opštine B.L. broj... od 06.02.1985. godine i da je po osnovu te eksproprijacije, uz saglasnost vlasnika eksproprisanih nekretnina (majke P.) tuženom dodijeljen na korištenje predmetni stan kao rješenje njegovog stambenog pitanja, jer je do eksproprijacije zajedno sa majkom živio u kući koja je bila predmet eksproprijacije. Tužiteljica je prijedlogom od 11.3.2002. godine pokrenula postupak za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i taj postupak nije okončan.
Tuženi je u međuvremenu otkupio predmetni stan u postupku privatizacije državnih stanova, te je na osnovu rješenja Republičke uprave za... od 26.01.2006. godine upisan u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, list broj..., kao vlasnik predmetnog stana.
Na naprijed navedenim činjeničnim utvrđenjima prvostepeni sud je zasnovao zaključak da sporni stan ne predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka, nego posebnu imovinu tuženog, budući da ga je stekao po osnovu provedene eksproprijacije na imovini njegove majke, a nakon toga otkupio i temeljem toga ishodio upis prava vlasništva u svoju korist sa 1/1, u odgovarajućim javnim evidencijama.
Činjenična utvrđenja prvostepenog suda prihvata i drugostepeni sud, te odbija žalbu tužiteljice i potvrđuje prvostepenu presudu uz obrazloženje da je tuženom stan dodjeljen po osnovu eksproprijacije kuće njegove majke, te da je stan dobio na korištenje prije zaključenja braka, pa kako tužiteljica, u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nije pružila sudu niti jedan pravno relevantan dokaz da je stan poklonjen njoj i tuženom od vlasnika eksproprisanih nekretnina (majke tuženog), da je pravilan zaključak prvostepenog suda da taj stan predstavlja posebnu imovinu tuženog stečenu prije zaključenja braka.
Osnovan je prigovor revidenta da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da pri njihovom donošenju nižestepeni sudovi nisu imali u vidu odredbe Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SR BiH", 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 12/99 i 31/99 - u daljem tekstu: ZSO), koje propisuju način sticanja stanarskog prava, kao ni odredbe Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SR BiH" br. 19/77, 18/86, 9/87, 12/87 i 38/89 - u daljem tekstu ZE) koji je bio na snazi u vrijeme eksproprijacije nekretnina od majke tužitenog, a koje regulišu način i određivanje visine naknade za eksproprisane nekretnine.
Odredbom člana 30. stav 5. ZE bilo je propisano da ako se ekspropriše stambena zgrada ili stan kao poseban dio zgrade, korisniku eksproprijacije ne mogu se predati u posjed eksproprisane nekretnine prije nego što korisnik eksproprijacije nosiocima stanarskog prava ne obezbjedi korištenje drugog odgovarajućeg stana, ukoliko se stranke nisu drugačije sporazumjele. Obezbjeđenje drugog odgovarajućeg stana, prema odredbi člana 50. istog zakona, bilo je od uticaja samo na određivanje visine naknade za eksproprisane nekretnine (prema praksi sudova i upravnih organa, visina naknade u ovakvom slučaju umanjivala se za 10% - 20%).
Slijedom citiranih zakonskih odredbi Samoupravna interesna zajednica za prostorno uređenje i komunalne djelatnosti B.L. je tuženom, koji je svoje stambene potrebe zadovoljavao korištenjem eksproprisanih nekretnina njegove majke, rješenjem br.... od 07.4.1986. godine, dodjelila predmetni društveni (kasnije državni) stan - ne u vlasništvo - nego na trajno i nesmetano korištenje. Na osnovu tog rješenja tuženi je sa nadležnim organom zaključio ugovor o korištenju stana.
Prema tome, shodno izloženom, tuženi (a ni njegova majka kao vlasnik eksproprisanih nekretnina) nije na predmetnom stanu stekao pravo vlasništva, nego samo pravo korištenja, odnosno svojstvo nosioca stanarskog prava iz člana 2. stav 2. ZSO. Stanarsko pravo se nije moglo prometovati (član 11. stav 3. ZSO). Zato majka tuženog, suprotno rezonovanju drugostepenog suda, nije ni mogla isti pokloniti parničnim strankama, pa se odbijanje tužbenog zahtjeva nije moglo temeljiti na činjenici da taj poklon nije učinjen. Zaključak da tuženi predmetni stan (naprijed spomenutim rješenjem o dodjeli stana na trajno i nesmetano korištenje) nije dobio u vlasništvo, te da stoga nije mogao predstavljati njegovu posebnu imovinu, jasno proizlazi i iz činjenice da je kasnije taj stan otkupio od davaoca stana na korištenje, u postupku privatizacije državnih stanova i tek tada je u odgovarajućim javnim evidencijama upisan kao vlasnik.
Tužiteljica i tuženi su u predmetni stan zajedno uselili 1987. godine kada su već bili u braku i kada je bilo rođeno prvo dijete. Kako je to useljenje izvršeno na osnovu valjanog ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta (rješenja o dodjeli stana na korištenje tuženom) koji je predstavljao punovažan osnov za useljenje u stan, oboje su stekli stanarsko pravo na istom u smislu odredbe člana 11. stav 1. i 2. u vezi sa članom 19. stav 2. ZSO.
Stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost, slijedom čega se ima smatrati da su oba bračna supružnika, dodjelom predmetnog stana na korištenje, useljenjem i dugogodišnjim stanovanjem stekla jednako imovinsko pravo na tom stanu i da on predstavlja njihov dom. Takav status imaju u skladu sa spomenutom odredbom člana 19. stav 2. ZSO koja propisuje: "Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug". Ova odredba jasno ukazuje da oba bračna druga imaju pravo na stan i da se on može smatrati njihovom zajedničkom imovinom u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02 i 41/08 - u daljem tekstu: PZ)."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 050041 10 Rev od 23.11.2011. godine)
https://forum.ba/