Sud moze smanjiti obavezu naknade stete
PostPosted:Thu Nov 07, 2019 6:12 pm
Član 222. i 191. Zakona o obligacionim odnosima
SUD MOŽE SMANJITI OBAVEZU NAKNADE ŠTETE ILI GESTORA POTPUNO OSLOBODITI OD OBAVEZE AKO NJEGOVA ODGOVORNOST NIJE TEŽA OD NJEGOVE OBIČNE NEPAŽNJE.
Iz obrazloženja:
Nižestepeni sudovi nalaze da se tuženik, demontiranjem vikendice tužitelja koja se nalazila na zemljištu tuženika i korištenjem njenih dijelova u zaštitu svoje imovine, nije ponašao kao dobar domaćin, te da je zbog propasti demontiranih dijelova vikendice odgovoran za prouzrokovanu štetu tužitelju takvim svojim radnjama, obzirom da se vikendica više ne može ponova montirati i koristiti.
Nižestepeni sudovi zaključuju da izmeĊu takvih radnji tuženika i štetne posljedice po tužitelja postoji uzročna veza, a time i odgovornost tuženika po osnovu krivice, pri čemu nije bitan stepen krivice, jer se navodno odgovara za nepažnju isto kao i za namjeru da se uzrokuje šteta.
Kod nespornih okolnosti da je sporna vikendica montažni (drveni objekat) izgraĊen na zemljištu tuženika uz odoborenje njegove majke, a i tuženika (prekario) i da je tužitelj koristio sve do rata (11 godina) odnosno odlaska u Zagreb, da je tuženi koncem 1993. g. vikendicu, čiji su krov i zidovi bili oštećeni, demontirao i demontirane stvari, namještaj i pokućstvo sklonio u svoju kuću, a veće dijelove vikendice stavio pred ulaz svoje kuće da bi se zaštitio od snajpera i granata (vikendica i kuća nalaze se u neposrednoj blizini linije razdvajanja), a potom, preko Crvenog krsta u decembru mjesecu iste godine, po izvršenoj demontaži vikendice i potrebi za istom obavijestio tužitelja, a ovaj mu se u februaru 1994. g. na preduzetim radnjama oko spašavanja stvari i vikendice zahvalio, površan je i neutemeljen zaključak nižestepenih sudova o odgovornosti tuženika za prouzrokovanu štetu tužitelju.
Nižestepeni sudovi su utvrdili sve relevantne činjenice, ali o sadržini pismena koje su stranke razmijenile preko Crvenog krsta u vezi sa čuvanjem stvari tužitelja i demontiranjem vikendice, sudovi su stekli nepravilnu predodžbu i formirali nepravilan činjenični i pravni zaključak. U situaciji uzajamnog prepletanja činjeničnih i pravnih pitanja, nižestepeni sudovi nisu proveli korektnu i dosljednu distinkciju izmeĊu činjeničnih i pravnih pitanja na razborit i racionalan način, što je imalo za posljedicu da navedene okolnosti sudovi prilikom njihove ocjene ne smatraju relevantnim i time pogrešno primjene materijalno pravo.
U konkretnom slučaju, tuženik je nezvano (spontano) pristupio demontiranju vikendice (znajući da za to nije ovlašten i da nema obavezu tako da postupi) čiji su krov i zidovi već bili oštećeni, jer takve radnje (tužitelj) nisu trpjele odlaganje, a pogotovo što je dalje predstojala šteta – član 220. i 223. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
O demontiranju vikendice tuženik je obavijesto tužitelja i ovaj je taj posao, po ocjeni ovoga suda, naknadno odobrio – član 228. navedenog zakona.
Imajući u vidu navedene okolnosti, u datoj situaciji, po ocjeni ovoga suda tuženikova je bila namjera razumnog čovjeka (nije imao namjeru, niti je djelovao u krajnjoj nepažnji da uzrokuje štetu), pa se osnovano može pretpostaviti i da bi na takav način postupio i tužitelj čiji je posao. A da je to tako, potvrĊuje i tužiteljevo naknadno izričito pismeno odobrenje demonitiranja vikendice pa tuženi čiji je posao naknadno odobren smatra se nalogoprimcem koji je od početka radio po nalogu tužitelja kao lica čiji je posao. Da je tužitelj dao odobrenje za demonitiranje vikendice sem izričite sadržine pismena, potvrĊuje i tužiteljevo prihvatanje stvari (koristi) koje su ostale neoštećene i koje mu je tuženik predao.
Polazeći od ovakve ocjene izvedenih dokaza, proizilazi da je tuženik postupao kao dobar domaćin i iz obične nepažnje prouzrokovao štetu tužitelju, a pravo u grĊansko-pravnim odnosima (ali ne i u privredno-pravnim odnosima) ima razumjevanja za štetnike koji iz obične nepažnje uzrokuju štetu, dakle, koji učine grešku koja se svakome može desiti.
U takvoj situaciji, tužitelj nema pravo na naknadu štete zbog demontiranja vikendice i nemogućnosti njenog ponovnog monitiranja i korištenja, jer naknadno odobrenje onoga što je učinjeno ne može izazvati teži položaj tuženika koji je vršio tuĊi posao.
Konkretno, to znači da okolnosti (ratno stanje i mjesto gdje se nalazila vikendica), u kojima se tuženik nezvano prihvatio tuĊeg posla, opravdavaju i dovode do primjene pravila o smanjenju njegove odgovornosti, odnosno oslobaĊanja od odgovornosti tuženika za štetu nastalu iz obične nepažnje,
posebno i zbog toga što to, u ovom slučaju nalaže i načelo pravičnosti – član
222. i 191. Zakona o obligacionim odnosima.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev-479/03 od 24.6.2004. god.)
SUD MOŽE SMANJITI OBAVEZU NAKNADE ŠTETE ILI GESTORA POTPUNO OSLOBODITI OD OBAVEZE AKO NJEGOVA ODGOVORNOST NIJE TEŽA OD NJEGOVE OBIČNE NEPAŽNJE.
Iz obrazloženja:
Nižestepeni sudovi nalaze da se tuženik, demontiranjem vikendice tužitelja koja se nalazila na zemljištu tuženika i korištenjem njenih dijelova u zaštitu svoje imovine, nije ponašao kao dobar domaćin, te da je zbog propasti demontiranih dijelova vikendice odgovoran za prouzrokovanu štetu tužitelju takvim svojim radnjama, obzirom da se vikendica više ne može ponova montirati i koristiti.
Nižestepeni sudovi zaključuju da izmeĊu takvih radnji tuženika i štetne posljedice po tužitelja postoji uzročna veza, a time i odgovornost tuženika po osnovu krivice, pri čemu nije bitan stepen krivice, jer se navodno odgovara za nepažnju isto kao i za namjeru da se uzrokuje šteta.
Kod nespornih okolnosti da je sporna vikendica montažni (drveni objekat) izgraĊen na zemljištu tuženika uz odoborenje njegove majke, a i tuženika (prekario) i da je tužitelj koristio sve do rata (11 godina) odnosno odlaska u Zagreb, da je tuženi koncem 1993. g. vikendicu, čiji su krov i zidovi bili oštećeni, demontirao i demontirane stvari, namještaj i pokućstvo sklonio u svoju kuću, a veće dijelove vikendice stavio pred ulaz svoje kuće da bi se zaštitio od snajpera i granata (vikendica i kuća nalaze se u neposrednoj blizini linije razdvajanja), a potom, preko Crvenog krsta u decembru mjesecu iste godine, po izvršenoj demontaži vikendice i potrebi za istom obavijestio tužitelja, a ovaj mu se u februaru 1994. g. na preduzetim radnjama oko spašavanja stvari i vikendice zahvalio, površan je i neutemeljen zaključak nižestepenih sudova o odgovornosti tuženika za prouzrokovanu štetu tužitelju.
Nižestepeni sudovi su utvrdili sve relevantne činjenice, ali o sadržini pismena koje su stranke razmijenile preko Crvenog krsta u vezi sa čuvanjem stvari tužitelja i demontiranjem vikendice, sudovi su stekli nepravilnu predodžbu i formirali nepravilan činjenični i pravni zaključak. U situaciji uzajamnog prepletanja činjeničnih i pravnih pitanja, nižestepeni sudovi nisu proveli korektnu i dosljednu distinkciju izmeĊu činjeničnih i pravnih pitanja na razborit i racionalan način, što je imalo za posljedicu da navedene okolnosti sudovi prilikom njihove ocjene ne smatraju relevantnim i time pogrešno primjene materijalno pravo.
U konkretnom slučaju, tuženik je nezvano (spontano) pristupio demontiranju vikendice (znajući da za to nije ovlašten i da nema obavezu tako da postupi) čiji su krov i zidovi već bili oštećeni, jer takve radnje (tužitelj) nisu trpjele odlaganje, a pogotovo što je dalje predstojala šteta – član 220. i 223. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
O demontiranju vikendice tuženik je obavijesto tužitelja i ovaj je taj posao, po ocjeni ovoga suda, naknadno odobrio – član 228. navedenog zakona.
Imajući u vidu navedene okolnosti, u datoj situaciji, po ocjeni ovoga suda tuženikova je bila namjera razumnog čovjeka (nije imao namjeru, niti je djelovao u krajnjoj nepažnji da uzrokuje štetu), pa se osnovano može pretpostaviti i da bi na takav način postupio i tužitelj čiji je posao. A da je to tako, potvrĊuje i tužiteljevo naknadno izričito pismeno odobrenje demonitiranja vikendice pa tuženi čiji je posao naknadno odobren smatra se nalogoprimcem koji je od početka radio po nalogu tužitelja kao lica čiji je posao. Da je tužitelj dao odobrenje za demonitiranje vikendice sem izričite sadržine pismena, potvrĊuje i tužiteljevo prihvatanje stvari (koristi) koje su ostale neoštećene i koje mu je tuženik predao.
Polazeći od ovakve ocjene izvedenih dokaza, proizilazi da je tuženik postupao kao dobar domaćin i iz obične nepažnje prouzrokovao štetu tužitelju, a pravo u grĊansko-pravnim odnosima (ali ne i u privredno-pravnim odnosima) ima razumjevanja za štetnike koji iz obične nepažnje uzrokuju štetu, dakle, koji učine grešku koja se svakome može desiti.
U takvoj situaciji, tužitelj nema pravo na naknadu štete zbog demontiranja vikendice i nemogućnosti njenog ponovnog monitiranja i korištenja, jer naknadno odobrenje onoga što je učinjeno ne može izazvati teži položaj tuženika koji je vršio tuĊi posao.
Konkretno, to znači da okolnosti (ratno stanje i mjesto gdje se nalazila vikendica), u kojima se tuženik nezvano prihvatio tuĊeg posla, opravdavaju i dovode do primjene pravila o smanjenju njegove odgovornosti, odnosno oslobaĊanja od odgovornosti tuženika za štetu nastalu iz obične nepažnje,
posebno i zbog toga što to, u ovom slučaju nalaže i načelo pravičnosti – član
222. i 191. Zakona o obligacionim odnosima.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev-479/03 od 24.6.2004. god.)