Pravo Bosna i Hercegovina

Sudska praksa Brcko distrikta BIH 1/2

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/Brcko-di ... raksa.html
https://advokat-prnjavorac.com/sudska-p ... t-BiH.html


Obustavljanje prekršajnog postupka
Član 61. stav 1. tačka e) Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ZA OCJENU DA LI JE OKRIVLJENI U KRIVIČNOM POSTUPKU OSUĐEN ZA KRIVIČNO DJELO, KOJE OBUHVATA I OBILJEŽJA PREKRŠAJA, NIJE RELEVANTNA PRAVNA KVALIFIKACIJA TIH RADNJI, NEGO DA LI SE RADI O DVA DOGAĐAJA KOJA SU ČINJENIČNO ISTA ILI BITNO SLIČNA.

Iz obrazloženja:

„Naime, prvostepeni sud je primjenom odredbe člana 61. stav 1. tačka e) Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH obustavio prekršajni postupak, jer je zaključio da je okrivljeni M.Č. u ranije vođenom krivičnom postupku osuđen za

krivično djelo – Prevara, koje obuhvata i obilježja predmetnog carinskog prekršaja, zbog kojeg je ovlašteni organ pokrenuo ovaj prekršajni postupak protiv okrivljenog.

Slijedom navedenog, kako bi se utvrdilo da li je okrivljeni osuđen za krivično djelo koje obuhvata i obilježja prekršaja, a s tim u vezi kako bi se ispitala pravilnost odluke prvostepenog suda, neophodno je izvršiti poređenje činjeničnog opisa krivičnog djela Prevara iz pomenute presude i opis predmetnog carinskog prekršaja iz podnesenog zahtjeva ovlaštenog organa. Poređenjem tih opisa očigledno je da se radi o istom kaznenopravnom događaju, odnosno da je ovlašteni organ u zahtjev kojim je pokrenuo ovaj prekršajni postupak, u cijelosti preuzeo činjenični opis krivičnog djela
– Prevara iz presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 K 108166 17 Kps od 18.01.2018. godine, kojom je okrivljeni za to krivično djelo pravosnažno oglašen krivim.

Dakle, i u jednom i u drugom slučaju radi se o istom licu (optuženom, odnosno okrivljenom), te istom vremenu, mjestu i načinu izvršenja protivpravne radnje, a to je prodaja predmetnog vozila K.V. i K.K., na koje je okrivljeni stavio registarske oznake koje pripadaju drugom vozilu, pri čemu je ovlašteni organ daljom istragom utvrdio da je predmetno vozilo uvezeno u carinsko područje BiH bez prijavljivanja graničnoj carinskoj kancelariji i bez plaćanja uvoznih dažbina (carine i PDV-a).

Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud naglašava da za ocjenu da li je okrivljeni u krivičnom postupku osuđen za krivično djelo koje obuhvata i obilježja prekršaja, nije relevantna pravna kvalifikacija tih radnji na koju u žalbi potencira ovlašteni organ, nego da li se radi o dva događaja koja su činjenično ista ili bitno slična. Stoga, na pravilnost prvostepenog rješenja ne utiču žalbeni navodi kojima ovlašteni organ ukazuje na različitost zakonskog opisa bića krivičnog djela – Prevara i zakonskog opisa obilježja bića predmetnog carinskog prekršaja, budući da se u ovom slučaju radi o činjenično istom događaju, za koji je okrivljeni već pravosnažno oglašen krivim u ranije vođenom krivičnom postupku, odnosno da između navedenog krivičnog djela i predmetnog carinskog prekršaja postoji i objektivni i subjektivni identitet.

Polazeći od svega naprijed iznesenog, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je primjenom odredbe člana 61. stav 1. tačka e) Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, obustavio prekršajni postupak protiv okrivljenog, jer je okrivljeni za radnje koje mu se stavljaju na teret u ovom prekršajnom postupku već oglašen krivim pravosnažnom presudom, a sada te iste radnje ovlašteni organ samo drugačije pravno kvalifikuje, odnosno podvodi pod odredbe Zakona o carinskim prekršajima BiH.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 118648 19 Pžp od 24.04.2019. godine)

40.
Uređenje prekršajnog naloga
Član 35., 61. i član 69. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

PRVOSTEPENI SUD NE MOŽE, UKOLIKO POSTOJE NEDOSTACI U PREKRŠAJNOM NALOGU, ODRŽATI USMENI PRETRES I NAKON TOGA OBUSTAVITI PREKRŠAJNI POSTUPAK.

PRVOSTEPENI SUD MOŽE I PRIJE POČETKA USMENOG PRETRESA NALOŽITI PODNOSIOCU PREKRŠAJNOG NALOGA DA UREDI PREKRŠAJNI NALOG, UKOLIKO JE TO U MOGUĆNOSTI ODMAH NA ZAPISNIK KOD SUDA, A UKOLIKO TO NIJE U MOGUĆNOSTI OSTAVITI MU RAZUMAN ROK DA TO UČINI U SKLADU SA ZAKONOM, PA UKOLIKO PODNOSILAC PREKRŠAJNOG NALOGA ISTI NE BI UREDIO, U TOM SLUČAJU BI SUD ODBACIO PREKRŠAJNI NALOG KAO NEUREDAN PODNESAK.

Iz obrazloženja:

„Odredbama člana 35. ZOP-a Bd BiH je propisan sadržaj prekršajnog naloga a stavom 8. istog člana navedenog zakona je propisano da su prekršajni nalozi ovlaštenih organa BiH izdati na obrascu koji je odobrilo Ministarstvo pravde BiH, pravno valjani u smislu ZOP-a Bd BiH ako sadrže podatke navedene u stavovima 1. do 5. člana 35. ZOP-a Bd BiH.

Nakon što je okrivljeni S.B. kao odgovorno lice u pravnom licu primio prekršajni nalog Uprave za indirektno oporezivanje BiH Regionalni centar T. serijski broj … od 14.01.2019. godine, preko svog branioca dostavio je navedeni prekršajni nalog Osnovnom sudu Brčko distrikta BiH, uz određene priloge 05.03.2019. godine zahtijevajući sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu. Pošto prekršajni nalog nije u smislu člana 35. stav 1.do 5. ZOP-a Bd BiH sadržavao sve potrebne podatke da bi se u smislu stava 8. istog člana ZOP-a Bd BiH smatrao pravno valjanim, to je prvostepeni sud trebao podnosiocu prekršajnog naloga-UIO ukazati na nerazumljivost i nepotpunost prekršajnog naloga, te ga pozvati da podnesak odnosno prekršajni nalog učini razumljivim, odnosno da ga dopuni podacima kako to nalažu odredbe člana 35. ZOP-a Bd BiH, da bi se po prekršajnom nalogu moglo postupati, i upozoriti ga na posljedice propuštanja ako to ne učini u određenom roku, odnosno upozoriti ga da će u tom slučaju sud podnesak, odnosno prekršajni nalog odbaciti. Takva obaveza suda proizilazi iz odredbi članova 35. stav 8. i člana 9. stav 2. ZOP-a Bd BiH a u vezi sa članom 148. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH koji se odnosi na podnošenje i ispravljanje podnesaka. Prvostepeni sud je mogao i prije početka usmenog pretresa koji je održan 20.03.2019. godine naložiti podnosiocu prekršajnog naloga da u skladu sa članom 35. ZOP-a Bd BiH uredi prekršajni nalog, ukoliko je to u mogućnosti odmah na zapisnik kod suda, a ukoliko to nije u mogućnosti ostaviti mu razuman rok da to učini u skladu sa zakonom, pa ukoliko podnosilac prekršajnog naloga isti ne bi uredio, u tom slučaju bi sud odbacio prekršajni nalog kao neuredan podnesak u smislu pomenutih članova 35. i 9. ZOP-a Bd BiH, a u vezi sa članom 148. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH. Prvostepeni sud nije ispoštovao navedene odredbe zakona, nego je i pored postojanja nedostataka u prekršajnom nalogu čije otklanjanje nije tražio od podnosioca prekršajnog naloga, održao usmeni pretres, pa je obustavljajući prekršajni postupak iz razloga navedenih u članu 61. stav

1. tačka l. ZOP-a Bd BiH, odnosno ne primjenjujući naprijed navedene odredbe ZOP- a Bd BiH i ZKP-a Bd BiH vezano za ispravku i dopunu prekršajnog naloga, učinio bitne povrede prekršajnog postupka iz člana 69. tačka g. ZOP-a Bd BiH na štetu podnosioca prekršajnog naloga, a na koju povredu se podnosilac prekršajnog naloga poziva u žalbi.”

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 121182 19 Pžp od 27.05.2019. godine)



41.
Bitna povreda prekršajnog postupka
Član 69. tačka g) Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ZA POSTOJANJE BITNE POVREDE PREKRŠAJNOG POSTUPKA IZ ČLANA 69. TAČKA g) ZAKONA O PREKRŠAJIMA BRČKO DISTRIKTA BiH, PORED PROPUSTA SUDA DA PRIMIJENI KONKRETNU ODREDBU ZAKONA O PREKRŠAJIMA BRČKO DISTRIKTA BiH ILI POGREŠNE PRIMJENE ISTE, POTREBNO JE I DA JE TO IMALO ŠTETNE POSLJEDICE ZA ŽALIOCA.

Iz obrazloženja:

„Naime, tačne su tvrdnje ovlaštenog organa da je apsolutna zastarjelost vođenja prekršajnog postupka za prekršaj koji je okrivljenom stavljen na teret, nastupila i prije nego što je okrivljeni podnio sudu zahtjev za sudsko odlučivanje, s obzirom da je apsolutna zastarjelost nastupila protekom dvije godine od počinjenja prekršaja, odnosno 10.02.2014. godine, a da je okrivljeni 18.06.2018. godine zatražio sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu.

Uzimajući u obzir izneseno činjenično stanje, ovlašteni organ s pravom ukazuje da je prvostepeni sud navedeni zahtjev okrivljenog trebao odbaciti primjenom odredbe člana 45. stav 2. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, kojom je, između ostalog, propisano da ako sud utvrdi da postoje drugi zakonski razlozi zbog kojih se postupak ne može pokrenuti ni voditi (gdje spada i zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka), donosi rješenje o odbacivanju zahtjeva za sudsko odlučivanje, odnosno zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.

Međutim, za postojanje bitne povrede prekršajnog postupka iz člana 69. tačka
g) Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, na koju žalbom ukazuje ovlašteni organ, pored propusta suda da primjeni relevantnu odredbu navedenog Zakona ili pogrešne primjene iste, potrebno je i da je to imalo štetne posljedice za žalioca. S obzirom da ni ovlašteni organ u žalbi ne spori da je nastupila apsolutna zastarjelost vođenja prekršajnog postupka, onda činjenica da je sud pobijanim rješenjem obustavio prekršajni postupak, umjesto da pravilnom primjenom odredbe člana 45. stav 2. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, odbaci zahtjev okrivljenog za sudsko odlučivanje, po ocjeni ovog suda, nije imalo štetne posljedice po interese ovlaštenog organa, niti je ovlašteni organ u žalbi obrazložio u čemu se ogledaju štetne posljedice na koje se poziva.

Dakle, protivno žalbenim navodima ovlaštenog organa, bez obzira da li je sud obustavio prekršajni postupak ili odbacio zahtjev okrivljenog za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu, posljedice po ovlašteni organ su iste, iz razloga što je nastupila apsolutna zastarjelost za vođenje prekršajnog postupka.

Kako je iz svega naprijed izloženog očigledno da donošenje pobijanog rješenja, kojim je prvostepeni sud obustavio prekršajni postupak protiv okrivljenog pravnog lica, nije imalo štetne posljedice po ovlašteni organ kao žalioca, to prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu prekršajnog postupka iz člana 69. tačka g) Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH, zbog koje ovlašteni organ žalbom pobija prvostepeno rješenje, pa je ovaj sud, na osnovu člana 74. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, odbio kao neosnovanu žalbu ovlaštenog organa i potvrdio prvostepeno rješenje, odnosno odlučio kao u izreci ovog rješenja.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 116833 18 Pžp od 29.11.2018. godine)



42.
Nepojavljivanje ovlaštenog organa na usmenom pretresu
Član 77. stav 3. i stav 4. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ODREĐIVANJE PRITVORA POSTUPAJUĆEM INSPEKTORU NE PREDSTAVLJA OPRAVDAN RAZLOG OVLAŠTENOM ORGANU DA PROPUSTI ZAKAZANI USMENI PRETRES. NAIME, OVLAŠTENI ORGAN JE DUŽAN DA ODREDI DRUGOG PREDSTAVNIKA KAKO BI IZBJEGAO ZAKONOM PROPISANE POSLJEDICE PROPUŠTANJA POJAVLJIVANJA OVLAŠTENOG ORGANA NA USMENOM PRETRESU.

Iz obrazloženja:

„S obzirom da je ovlašćeni organ u podnesenoj žalbi opreza radi podnio i prijedlog za povrat u pređašnje stanje, ovaj sud ukazuje da određivanje pritvora postupajućem šumarskom inspektoru ne predstavlja opravdan razlog ovlašćenom organu da propusti zakazani usmeni pretres, u smislu člana 77. stav 3. i stav 4. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Kako je to naprijed navedeno, ovlašćeni organ je urednim prijemom poziva imao blagovremeno saznanje o zakazanom usmenom pretresu. Osim toga, ovlašćeni organ je imao mogućnost da o nastupanju navedenih okolnosti obavijesti sud i eventualno predloži odgađanje zakazanog usmenog pretresa, isto kao što je sudu 25.10.2019. godine, dakle pet dana prije usmenog pretresa, dostavio predmetni poziv i dostavnicu Odjeljenja za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu. Prvostepeni sud je dostavljeni poziv i dostavnicu pravilno cijenio kao irelevantne, jer ne predstavljaju opravdan razlog za izostanak ovlašćenog organa sa usmenog pretresa.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Pr 125866 19 PžP od 27.12.2019. godine)

GRAĐANSKO PRAVO

STVARNO PRAVO

43.
Sticanje vlasništva priraštajem odnosno spajanjem
Član 25. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KADA DOĐE DO SPAJANJA ZEMLJIŠTA KOJE JE VLASNIŠTVO RAZLIČITIH VLASNIKA S TIM DA JE ZEMLJIŠTE U VLASNIŠTVU TUŽENOG VREDNIJA STVAR U ODNOSU NA ZEMLJIŠTE TUŽITELJA (KAO U KONKRETNOM PREDMETU) ONDA TUŽENI, PREMA ODREDBI ČLANA 25. STAV 3. ZAKONA O VLASNIŠTVU BRČKO DISTRIKTA BIH, KAO VLASNIK VRIJEDNIJE STVARI STIČE PRAVO VLASNIŠTVA NA NOVU STVAR PO SILI ZAKONA, PA KAKO JE TUŽENI PRAVO VLASNIŠTVA NA TRAŽENOJ STVARI STEKAO POSLIJE TUŽITELJA, ONDA TO UKIDA ZAHTJEV TUŽITELJA NA PREDAJU U POSJED PREDMETNIH NEKRETNINA JER NIJE ISPUNJENA PRVA PRETPOSTAVKA ZA TAKAV ZAHTJEV PROPISANA ČLANOM 41. ZAKONA O VLASNIŠTVU.

Iz obrazloženja:

„Tuženi se zahtjevu tužitelja (kako su ga u konačnici odredili) usprotivio tvrdnjom da su njihove nekretnine izgradnjom puta u U. u naselju L. – S. postale sastavni dio puta (dio dobra u opštoj upotrebi) i proveo je u postupku dokaze iz kojih je utvrđeno da je predmetni put (čiji je investitor tuženi) izgrađen 2004. godine, da je put izgrađen i na dijelu nekretnina koje su vlasništvo tužitelja pa je prvostepeni sud zaključio da su na taj način nekretnine tužitelja spojene sa nekretninom (zemljištem) u vlasništvu tuženog i da je tuženi, kao vlasnik vrijednije stvari – nekretnine, stekao po zakonu pravo vlasništva (prema odredbi člana 25 stav 3 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) i na njihovim nekretninama koje su zahvaćene izgradnjom puta jer su „znatnom investicijom tuženog, nekretnine tužitelja izgubile svoju samostalnost i pretvorile su se u novu stvar koja je izvan prometa“. Slijedom iznesenog navod obrazloženja u prvostepenoj presudi „da tužitelji jesu nedvojbeno vlasnici predmetnih nekretnina“ ne dovodi u pitanje zakonitost prvostepene presude jer oni jesu upisani vlasnici predmetnih nekretnina, ali njihovom zahtjevu nema mjesta kod činjenice da je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, u okolnostima konkretnog slučaja, stekao tuženi po samom zakonu (dokazao je tuženi da je poslije tužitelja stekao pravo vlasništva na tražene stvari, što ukida zahtjev tužitelja jer nema prve pretpostavke za njihov zahtjev po članu 41 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim Brčko distrikta Bosne i Hercegovine).“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 080652 17 Gž od 27.02.2018. godine)

44.
Sticanje prava vlasništva
Član 34. i 36. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

UKOLIKO SU OBA KUPCA U UGOVORIMA O KUPOPRODAJI ISTE NEPOKRETNOSTI SAVJESNA, A NIJEDAN NIJE UPISAN U ZEMLJIŠNE KNJIGE, NITI IM JE NEPOKRETNOST PREDATA U POSJED, JAČI PRAVNI OSNOV IMA KUPAC IZ RANIJE ZAKLJUČENOG UGOVORA O PRODAJI.

Iz obrazloženja:

„Ovo stoga, što je odredbom člana 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da se pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u zemljišnu knjigu ako je stjecatelj savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno i da se savjesnost stjecatelja podrazumijeva (stav 1.), da se savjesnim smatra onaj stjecatelj koji se pouzdao u sadržinu javnog registra i nije znao, niti mogao znati da osoba sa kojom je zaključio ugovor nije vlasnik nekretnine, niti je znao, niti mogao znati da je zaključeno više ugovora o otuđenju iste nekretnine, niti da je nekretnina predata u posjed nekom od više ugovarača (stav 2.) i da se niko neće smatrati nesavjesnim samo zato što nije istraživao vanknjižno stanje (stav 3.).

A, odredbom člana 36. istog Zakona propisano je da savjesnost mora postojati kako u momentu zaključenja ugovora tako u i momentu podnošenja zahtjeva za upis (stav 1.), da u slučaju da je više osoba zaključilo sa vlasnikom pravne poslove upravljene na prenos vlasništva iste nekretnine i ako su sve osobe savjesne, pravo vlasništva će steći ona osoba koja je prva podnijela zahtjev za upis u zemljišnu knjigu (stav 2.) i da protiv osobe koja je suprotno prethodnim odredbama izdejstvovala upis u zemljišnu knjigu, zainteresirana osoba može podnijeti zahtjev za brisanje izvršenog upisa u roku od 3 godine od dana provođenja upisa kao i zabilježbu spora (stav 3.).

Otuda, u situaciji kao što je ova, kada su tužitelj, tužena N.D. i umješač A.M. bili savjesni u momentu kada su sklapali ugovore sa tuženim B.A. za iste nepokretnosti i to tužitelj i tužena za stan, a tužitelj i umješač za poslovne prostore (obzirom da prilikom sklapanja Ugovora nisu znali, niti su mogli znati da je nekretnine koje su predmet ove parnice tuženi B.A. već prometovao) i kada u odgovarajućim evidencijama o nosiocima stvarnih prava (prava vlasništva) na nepokretnostima (Registar zemljišta Osnovnog suda Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) niko od njih nije izdejstvovao konačan upis ugovorom prenesenog stvarnog prava, odnosno nisu opravdali uvjetnu uknjižbu kroz opravdanje predbilježbe, onda jači pravni osnov za stjecanje ima onaj kupac kome je predata nepokretnost u posjed, a to je u odnosu na stan tužena N.D., jer joj je tuženi B.A. stan dobrovoljno predao nakon što su sklopili kupoprodajni ugovor (ovu činjenicu u toku postupka nije osporavao ni tužitelj), dok u odnosu na poslovni prostor, kod činjenice da nije izvršena dobrovoljna predaja (obzirom da je umješaču poslovni prostor predat u izvršnom postupku), jači pravni osnov, saglasno maksimi „prior tempore potior iure“, ima umješač, jer je prvi sklopio Ugovor o udruživanju sredstava sa tuženim B.A.

Jer, za razliku od situacije kada jedan od kupaca nije bio savjestan, koju mjerodavni (pozitivni) zakon Distrikta decidno propisuje, u ovom slučaju se imaju

primijeniti osnovna načela Zakona o obligacionim odnosima (pravičnost, savjesnost, poštenje i zabrana zloupotrebe prava) koja su implementirana u stavove sudske prakse (zaključak sa savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda i Vrhovnih sudova od 28. i 29.05.1989. godine i presuda Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Pž-389/90 od 15.11.1990. godine), a koja jasno upućuju da „Ukoliko su oba kupca u ugovorima o kupoprodaji iste nepokretnosti savjesna, a ni jedan nije upisan u zemljišne knjige, niti im je nepokretnost predata u posjed, jači pravni osnov ima kupac iz ranije zaključenog ugovora o prodaji“.

Kada je to tako, da jači pravni osnov ima kupac kome je nepokretnost predata u posjed u odnosu na kupca koji je ranije sklopio ugovor o prodaji, onda nije osnovana tvrdnja tuženog B.A. da prvostepeni sud nije mogao odbiti dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na predmetni stan, kod toga da je on prvo sklopio Ugovor sa tužiteljem, pa tek onda sa tuženom N.D. U vezi s tim nije osnovano ni pozivanje tuženog na stav izražen u presudama Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002465 06 P od 30.06.2011. godine i Apelacionog suda
Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002465 11 Gž 2 od 13.11.2012.
godine, obzirom da se ne radi o istoj situaciji, jer je tu jedan od kupaca bio nesavjestan, pa se stavovi o pogledu jačeg prava izraženi u tim odlukama ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 002053 17 Gž 4 od 29.11.2018. godine)



45.
Savjestan i nesavjestan posjednik
Članovi 42., 43. i 44. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SAVJESTAN POSJEDNIK JE DUŽAN VRATITI STVAR VLASNIKU SA PLODOVIMA KOJI NISU OBRANI DOK JE NESAVJESTAN POSJEDNIK DUŽAN DA STVAR VRATI VLASNIKU SA SVIM PLODOVIMA KOJE JE STVAR DALA ZA VRIJEME NJEGOVOG POSJEDA.
SAVJESTAN POSJEDNIK POSTAJE NESAVJESTAN OD TRENUTKA KADA MU JE TUŽBA DOSTAVLJENA, ALI VLASNIK MOŽE DOKAZIVATI DA JE SAVJESTAN POSJEDNIK POSTAO NESAVJESTAN I PRIJE DOSTAVLJANJA TUŽBE.

Iz obrazloženja:

„Naime, odredbom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće, tada je u obavezi da naknadi vrijednost postignutih koristi. Obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Nadalje, odredbom člana 42. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da je lice čiji je posjed savjestan u smislu člana 115. stav 1. ovog zakona (savjestan posjednik) dužno vratiti stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu obrani, dok je u stavu 2. propisano da savjestan posjednik ne odgovara za

pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog posjeda, niti je dužan dati naknadu za upotrebu i koristi od stvari koje je imao.

Odredbom člana 43. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da lice čiji posjed nije savjestan (nesavjestan posjednik) dužno da stvar vrati vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda, a u stavu 2. propisano da je nesavjestan posjednik dužan je naknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere, dok je odredbom člana 44. istog Zakona propisano da savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe. Savjestan posjednik je, u smislu odredbe člana 115. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, onaj posjednik koji prilikom pribavljanja posjeda nije znao niti je mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

Kada se uzmu u obzir gore navedene odredbe i relevantno činjenično stanje utvrđeno u postupku, odnosno da je tuženi sporni prostor koristio na temelju akta općinskog organa za geodetske poslove Brčko provedenog u zemljišnoj knjizi, te da je tužbu u parnici za utvrđivanje prava na spornom prostoru zaprimio 19.02.2005. godine (parnica broj P-57/05-I), te da tužitelji, suprotno njihovim tvrdnjama iznesenim u žalbi, nisu, sukladno odredbi člana 44. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u ovom postupku, dokazali da je tuženi postao nesavjestan posjednik i prije dostavljanja mu tužbe na odgovor, onda i ovaj sud, jednako kao i prvostepeni sud, drži da je tuženi sve do 19.02.2005. godine bio savjesni posjednik predmetnog prostora i da sve do tog datuma nije dužan da tužiteljima isplati korist koju je imao od tog prostora, a da nakon tog perioda postoji njegova obveza da tužiteljima platiti naknadu koju je ostvario izdavanjem predmetnog prostora.

Jer, kako je to već naprijed navedeno, u situaciji kada je utvrđeno da je tuženi sve do 15.04.2009. godine bio u posjedu sporne nekretnine i da je istu izdavao u zakup, a da je nesavjestan posjednik postao 19.02.2005. godine, onda se na konkretan pravni odnos između tužitelja i tuženog primjenjuju odredba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima i odredba člana 43. stav 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, budući da se tuženi u periodu kada nije bio savjestan posjednik neosnovano obogatio za iznose zakupnina koje bi tužitelji ostvarili da je predmetni prostor u tom periodu (od 19.02.2005. godine do 15.04.2009. godine) bio u njihovom posjedu. Obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostepenog suda da su tužitelji dokazali osnov svog potraživanja (tužbenog zahtjeva), odnosno da im pripada pravo na naknadu i to u visini zakupnine poslovnog, a ne magacinskog prostora, kod toga da je predmetni prostor u spornom periodu zajedno sa susjednim poslovnim prostorom tuženog činio jednu cjelinu i kao takav se izdavao u zakup (navedena činjenica među strankama nije sporna).“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 002553 18 Gž 2 od 27.12.2018. godine)

46.
Pravo suvlasnika
Član 55. stav 1. i član 59. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KADA JE TUŽENA PREDMETNU NEKRETNINU IZDALA U ZAKUP TREĆIM LICIMA, TIME JE TUŽITELJICU, KAO SUVLASNIKA NA TOJ NEKRETNINI, ONEMOGUĆILA DA ISTU KORISTI SRAZMJERNO SVOM SUVLASNIČKOM DIJELU.

Iz obrazloženja:

„Odredbom člana 55. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisano je da svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njome koristi srazmjerno svom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika, a odredbom člana 59. stav 1. istog zakona da svaki suvlasnik ima pravo na suposjed stvari.
Saglasno navedenim odredbama, a prema utvrđenim činjenicama u postupku (navodi E. R. supruga tužiteljice saslušanog kao svjedoka) tužiteljica nije bila u posjedu prostora koji je u njenom suvlasništvu i suvlasništvu tužene i dogovor sa tuženom o korištenju nekretnina nije postignut a tužiteljica kao i tužena (kada su suvlasnice sa dijelom od po ½) ima pravo na suposjed stvari. Kako tužena isključivo koristi nekretnine (nesporna je činjenica da samo ona ima ključ od objekta) i izdala ih je u zakup trećim licima, tužiteljica je onemogućena da drži u suposjedu svoje nekretnine i da odlučuje o njihovom korištenju a zakonske odredbe joj daju pravo da stvar (nekretninu) koristi srazmjerno svom dijelu, kao i da učestvuje u odlučivanju o svim pitanjima koja se tiču stvari koja je u suvlasništvu zajedno sa svim suvlasnicima, odnosno zajedno sa tuženom prema odredbi člana 57. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (za preduzimanje poslova redovnog upravljanja propisano je da je potrebna saglasnost suvlasnika čiji dijelovi čine više od jedne polovine, dok je za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja kao što su promjena namjene stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje, i sl. potrebna saglasnost svih suvlasnika). Kada je to tako, tužbenom zahtjevu tužiteljice, da joj se omogući korištenje njenog suvlasničkog dijela (koji joj prema zakonu pripada i u konkretnom slučaju je dio od ½), ima mjesta, kako to osnovano žalbom ukazuje tužiteljica, pa je tužena dužna da joj preda po jedan primjerak ključa od ulaznih vrata na zajedničkim objektima, odnosno da joj se omogući korištenje nekretnina koje su u njihovom suvlasništvu oslobođenih od trećih lica i njihovih stvari.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 090569 17 Gž od 30.01.2018. godine)







47.
Imovina Brčko distrikta Bosne i Hercegovine
Aneks arbitražne odluke za Brčko od 18.08.1998. godine i Objedinjavajući nalog Supervizora za Brčko od 14.08.2001. godine

SVE STVARI U DISTRIKTU KOJE SU SE ZATEKLE U DRUŠTVENOM VLASNIŠTVU ILI U SAMOSTALNOM POSJEDU NEKADAŠNJIH IZ BOSNE I HERCEGOVINE SUBJEKATA DRUŠTVENOG VLASNIŠTVA, TEMELJEM ANEKSA ARBITRAŽNE ODLUKE ZA BRČKO OD 18.08.1998. GODINE, STATUTA BRČKO DISTRIKTA BiH I OBJEDINJAVAJUĆEG NALOGA SUPERVIZORA ZA BRČKO OD 14.08.2001. GODINE, POSTALE SU EX LEGE JAVNA IMOVINA I IMOVINA DISTRIKTA, KOJOM SE BEZ ODOBRENJA SUPERVIZORA NE MOŽE RASPOLAGATI.

Iz obrazloženja:

„Znači, kada je sporni poslovni prostor kupila radna organizacija 29.05.1963. godine, postao je društveno vlasništvo. A, na stvarima u društvenom vlasništvu niko nije imao pravo vlasništva, osim specifičnih subjektivnih prava koja su u pravnom poretku društvenog vlasništva postojala kao prava određenih pravnih subjekata kao što su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja. Sve stvari u Distriktu koje su se zatekle u društvenom vlasništvu ili u samostalnom posjedu nekadašnjih iz Bosne i Hercegovine subjekata društvenog vlasništva temeljem Aneksa arbitražne odluke za Brčko od 18.08.1998. godine, Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i Objedinjavajućeg naloga Supervizora za Brčko od 14.08.2001. godine, postale su ex lege javna imovina i imovina Distrikta, kojom se bez odobrenja Supervizora ne može raspolagati. Time je isključeno vlasništvo pravnih sljednika (univerzalnih i singularnih) nekadašnjih ovlaštenika prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tim stvarima, pa tako i pravo vlasništva tužitelja predmetnog poslovnog prostora, kao i sticanje prava vlasništva putem dionica (prema zakonskim rješenjima u Distriktu i Federaciji Bosne i Hercegovine dionice vlasnicima daju pravo da učestvuju u upravljanju društvom, uz to nije suvišno napomenuti da je iz pismenih dokumenata u spisu predmeta razvidno da je 15.04.2004. godine nakon uspostave Distrikta tužitelj organiziran kao dioničko društvo).

Budući da su sve stvari u Distriktu koje su se zatekle u društvenom vlasništvu, pa i one na kojima su određeni pravni subjekti iz Bosne i Hercegovine (entiteta) imali neko od subjektivnih prava (pravo upravljanja ili korištenja, ili raspolaganja), dakle, bez obzira na sadržaj prava, ex lege postala javna imovina i imovina Distrikta, a kako je sporni poslovni prostor bio u društvenom vlasništvu na njemu niko nije imao pravo vlasništva, pa ni pravni prednik tužitelja, niti vlasnici dionica, poslovni prostor, kao i sve stvari u društvenom vlasništvu u Distriktu, po sili zakona postao javna imovina i imovina Distrikta, pri čemu valja imati na umu da su pomenuti Arbitražna odluka i Nalog Supervizora iznad „domaćih“ zakona. Stoga što pravni prednik tužitelja nije bio vlasnik spornog poslovnog prostora, tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva budući da kod sljednika nastavljaju da egzistiraju samo ona prava koja su postojala kod prednika.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 086912 18 Rev od 25.03.2019. godine)

OBLIGACIONO PRAVO

48.
Načelo savjesnosti i poštenja u vezi sa ugovorom o kreditu Član 12., 103. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima

ODREDBA UGOVORA O KREDITU, KOJOM SE KORISNIK KREDITA OBAVEZAO DA DAVAOCU KREDITA PLATI NAKNADU ZA OBRADU KREDITA, A IZ KOJE ODREDBE JASNO NE PROIZILAZI DA SE OBRADA KREDITA ODNOSI NA DIREKTNE TROŠKOVE KREDITA, JE NIŠTAVA JER JE TAKVA ODREDBA U SUPROTNOSTI SA NAČELOM SAVJESNOSTI I POŠTENJA.

Iz obrazloženja:

„Neosnovano tužena žalbom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o obligacionim odnosima, na koje se pozvao kada je utvrdio da je ništava odredba člana 4. stav 1. Ugovora o dugoročnom kreditu broj ... od 10.12.2010. godine, te kada je obavezao tuženu da tužiocu, na ime sticanja bez osnova, isplati iznos od 2.000,00 KM.

Naime, kod utvrđene činjenice u postupku da je članom 4. Ugovora o dugoročnom kreditu broj ... od 10.12.2010. godine, zaključenog između tužioca (kao korisnika kredita) i tuženog (kao davaoca kredita), određeno da se korisnik kredita prilikom potpisivanja ugovora neopozivo i bezuslovno obavezao platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.000,00 KM koja se plaća na dan povlačenja sredstava kredita, i kod utvrđene činjenice u postupku da naknada za obradu kredita ne izražava direktne troškove kredita, već da je ona ugovorena obaveza (kao stvar bankarske prakse) i kao takva nema ekonomsku opravdanost, odnosno da sporna naknada za obradu kredita ne izražava direktne troškove kredita, već da se kod svakog kredita radi o tome da banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita određeni novčani iznos i za takvo korištenje kreditnih usluga naplaćuje kamatu po ugovorenoj kamatnoj stopi, i da ta kamata (u svojoj osnovi) sadrži operativne troškove banke, zbog čega je bez ekonomske opravdanosti da banka od korisnika kredita naplaćuje i dodatne usluge u smislu naplate zasebne jednokratne naknade za odobrenje kredita, tvrdnja tužene da nije postupila nesavjesno niti u suprotnosti sa načelima obligacionih odnosa ukazuje se neosnovanom.

Prema odredbi člana 12. Zakona o obligacionim odnosima u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, dok prema odredbi člana 15. stav 1. istog Zakona u zasnivanju dvostranih ugovora strane polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

Načelo savjesnosti i poštenja generalno znači da su sudionici obaveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno uvažavajući interese obje strane, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obaveznog odnosa, dok načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja (načelo ekvivalentnosti) generalno znači nastojanje sudionika obaveznih odnosa, naročito kod dvostranoobaveznih ugovora, da svaki sudionik tj. svaka strana za korist koju prema ugovoru dobije, treba drugoj strani (ili trećoj osobi) dati jednaku protuvrijednost, što znači da se ovo načelo zasniva na vrijednosnom odnosu jednakosti međusobnih radnji saugovarača.

Odredbom člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

U konkretnom slučaju to znači da je tužena (kreditni odbor tužene), kada je donijela odluku broj ... od 09.12.2010. godine, kojom je odobrila tužiocu (kao tražiocu kredita) dugoročni kredit sa anuitetnom otplatom u iznosu od 125.000,00 KM, a potom i sa tužiocem (kao korisnikom kredita) zaključila Ugovor o dugoročnom kreditu broj ... od 10.12.2010. godine, kojim je takođe tužiocu (kao korisniku kredita) odobrila dugoročni kredit u iznosu od 125.000,00 KM, bila u obavezi „staviti na raspolaganje“ odobreni iznos kredita, a ne isti umanjiti na način da mu odobreni iznos kredita isplati umanjen za iznos od 2.000,00 KM (iznos naknade za obradu kredita) i na taj način uzrokovati neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužioca.

Nije sporno da odredba člana 148. stav 2. Zakona o bankama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 03/16), kojeg prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije ni mogao primijeniti (iako tužena u žalbi tvrdi da je prvostepeni sud to morao učiniti), jer navedeni materijalnopravni propis Republike Srpske, na koji se žalba poziva, nije obuhvaćen nalogom Supervizora za Brčko distrikt Bosne i Hercegovine od 04.08.2006. godine, propisuje koje sve elemente jedan ugovor o kreditu, osim obaveznih elemenata iz člana 142. ovog zakona sadrži, pa tako i da ukupne troškove kredita za korisnika uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade i troškove koji su direktno povezani sa odobravanjem i korištenjem kredita, kao i da se isti uključuju u obračun i iskazivanje efektivne kamatne stope.

Međutim, tužena u toku postupka nije pružila niti jedan dokaz na okolnosti da je zaista imala administrativne/operativne troškove obrade kredita, troškove osoblja i slično, čime je u stvari, odredbom člana 4. Ugovora o dugoročnom kreditu broj ... od 10.12.2010. godine, sebi stavila na slobodu da odredi visinu naknade obrade kredita bez da je tužiocu (kao korisnika kredita) dala mogućnost obrazloženja na šta se konkretno ta naknada (odnosno troškovi nastali u vezi sa njom) odnosi, niti je (obzirom da se radi o unaprijed pripremljenom ugovoru) tužiocu dala mogućnost da o istoj pojedinačno pregovara.

Umjesto toga, vodeći računa isključivo samo o svom interesu i iskorištavajući činjenicu da nema propisa koji joj takvo što zabranjuje, tužena je tužiocu nametnula ugovornu odredbu koja ga stavlja u neravnopravan položaj, odnosno nametnula odredbu koja prouzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužioca što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Dakle, obzirom da je odredba člana 4. Ugovora o dugoročnom kreditu broj ... od 10.12.2010. godine nepoštena, i prema tome ništava, jer je u konkretnom slučaju tužena morala tužiocu na jasan (transparentan) način objasniti razloge, način i strukturu obračuna naknade za obradu kredita u iznosu od 2.000,00 KM, onda tužilac ima pravo zahtijevati da mu tuženi, u skladu sa odredbom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, vrati primljeni iznos naknade, a obaveza tužene je vratiti mu taj iznos uz plaćanje zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja."

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Mal 104884 18 Gž od 28.08.2018. godine)

49.
Punomoć za raspolaganje nekretninama Član 91. Zakona o obligacionim odnosima

PRAVO RASPOLAGANJA NEKRETNINAMA U SMISLU POKLANJANJA NEKRETNINA NE SPADA U REDOVNO POSLOVANJE I PREDUZIMANJE TAKVIH POSLOVA OD STRANE PUNOMOĆNIKA JE MOGUĆE SAMO AKO MU JE IZDATA POSEBNA PUNOMOĆ UPRAVO ZA TAJ POSAO.

Iz obrazloženja:

„S tim u vezi, pravilno je prvostepeni sud zaključio da izjava M.N. na zapisnik Vijeća za izlaganje od 27.05.2009. godine ne predstavlja validan i pravno valjan način prenošenja prava vlasništva na tuženog, kod toga da M.Š. datom punomoći nije ovlastila svoga sina tužioca M.N. da nekretnine koje su u katastru nekretnina upisane na njeno ime može pokloniti tuženom B. d.

Naime, odredbom člana 91. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašten, dok je u stavu 2. propisano da punomoćnik kome je data opšta punomoć može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje, a u stavu 3. da posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzimati samo ako je posebno ovlašten za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.

Osnovna razlika između opšte i posebne punomoći je u tome što se opšta punomoć izdaje za obavljanje određene vrste poslova (punomoć za zastupanje pred sudom, pred organima uprave...), dok se posebna punomoć izdaje za obavljanje jednog ili više određenih pravnih poslova (punomoć za raspolaganje nekretninama, za preuzimanje mjenične obaveze, za sklapanje ugovora o jemstvu ...).

Pravo raspolaganja nekretninama u smislu poklanjanja nekretnina ne spada u redovno poslovanje i preduzimanje takvih poslova od strane punomoćnika je moguće samo ako mu je izdata posebna punomoć upravo za taj posao, a sve u skladu sa odredbom člana 91. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, pa kako je u konkretnom slučaju M.Š. (majka i pravni prednik tužilaca) tužioca M.N. ovlastila da je zastupa u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama koje su u katastru nekretnina upisane na njeno ime, dakle dala mu opštu, a ne posebnu punomoć, onda na osnovu takve punomoći tužilac M.N. nije mogao u ime svoje majke predmetnu parcelu pokloniti tuženom, a posljedično tome ni Vijeće za izlaganje nije moglo takvu izjavu prihvatiti i donijeti rješenje kojim je predmetnu parcelu izložilo u korist tuženog."

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 099625 18 Gž od 25.09.2018. godine)

50.
Ništavost ugovora
Član 103. Zakona o obligacionim odnosima

ZAKLJUČIVANJE SPORAZUMA O NAGODBI U PROPISANOM POSTUPKU I NA ZAKONOM PROPISANI NAČIN NE ISKLJUČUJE MOGUĆNOST DA SE NA NAGODBU PRIMIJENE PRAVILA O NIŠTAVOSTI PROPISANA ODREDBAMA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA O NIŠTAVOSTI UGOVORA.

Iz obrazloženja:

„U pogledu pravnog stava prvostepenog suda, izraženog u pobijanoj presudi, da tužitelj može tražiti utvrđivanje ništavosti Sporazuma o nagodbi, potrebno je reći da je nagodba, po pravnoj prirodi, dvostrano obavezan ugovor i da se na nju odnose pravila o ništavosti (član 103-110 Zakona o obligacionim odnosima) a granice slobodnog raspolaganja, kada je riječ o nagodbi, određene su članom 10 Zakona o obligacionim odnosima („sloboda uređivanja obligaciono pravnih odnosa“) i članom
103 istog zakona. Iz navedenog proizlazi da je zaključivanje nagodbe, odnosno Sporazuma o nagodbi, u propisanom postupku i time na zakonom propisani način, ne isključuje mogućnost primjene na nagodbu pravila o ništavosti, niti mogućnost njihove primjene isključuje činjenica da Sporazum o nagodbi predstavlja izvršnu ispravu, na koje činjenice u žalbi posebno ukazuju tuženi d.o.o. „G“ Beograd i Č. D.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 082879 17 Gž od 29.01.2018. godine)



51.
Nemogućnost pobijanja ništavog ugovora u stečajnom postupku
Član 110. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 63. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

PREMA ODREDBI ČLANA 63. ZAKONA O STEČAJU, PRINUDNOM PORAVNANJU I LIKVIDACIJI BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE POBIJATI SE MOGU SAMO PUNOVAŽNE PRAVNE RADNJE KOJE JE DUŽNIK PODUZEO U POSLJEDNJOJ GODINI PRIJE OTVARANJA STEČAJA, ŠTO ZNAČI DA SE NE MOGU POBIJATI PRAVNE RADNJE PROTIVNE ZAKONU (NIŠTAV UGOVOR), JER ONE OD NASTANKA NE PROIZVODE PRAVNO DEJSTVO.

Iz obrazloženja:

„Kad je riječ o ništavom ugovoru, valja imati na umu da je odluka suda kojom utvrđuje ništavost deklaratornog karaktera, obzirom da ugovor nije ništav zato što ga je sud proglasio ništavim, već je zbog bitnih nedostataka ništav od samog početka (od njegova sklapanja) i prije nego što je sud utvrdio ništavost. Zato, tuženikova tvrdnja da je predmetni Ugovor o prodaji raskinut prije nego što je prvostepenom presudom utvrđeno da je ništav, odnosno prije nego što ga je prvostepeni sud proglasio ništavim (sve da je tako) nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništavost, tim prije što se prema odredbi člana 110. Zakona o obligacionim odnosima
„pravo na isticanje ništavosti ne gasi“ i u pravilu nije potrebno podnositi tužbu za

proglašenje ugovora ništavim kada ništavost nastupa po samom zakonu, a isticanje ništavosti nije ograničeno nikakvim razlozima i istom tužbom može se postaviti sukladno zakonu i zahtjev za vraćanje onog što je primljeno.

U takvoj materijalnopravnoj situaciji: da je predmetni Ugovor o prodaji ništav od trenutka njegova sklapanja i sve da je raskinut da to nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništavost, da se pod zainteresiranim osobama koje mogu tražiti da se utvrdi ništavost ugovora (znači i predmetnog) ponajprije smatraju ugovaratelji pa potom univerzalni sljednici, njihovi vjerovnici, a kad je riječ o pobijanju pravnih radnji stečajnog dužnika valja znati da se prema odredbi člana 63. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji mogu pobijati samo punovažne pravne radnje koje je dužnik poduzeo u posljednjoj godini prije otvaranja stečajnog postupka (što znači da se ne mogu pobijati pravne radnje protivne zakonu, jer one od nastanka ne proizvode pravno dejstvo), da je dan uoči otvaranje stečaja nad tužiteljem sklopljen sporazum o prebijanju međusobnih potraživanja kada je tužitelj bio insolventan, a PTR D. (prodavac) brisan iz registra privrednih subjekata (iz zapisnika je razvidno da se prebijaju potraživanja PTR D. i tužitelja) i stoga protivan prisilnom propisu, da je kod ništavih ugovora temeljno načelo povratak u prijašnje stanje (obveza vraćanja primljenog temeljem ništavog ugovora), dakle, obzirom na naprijed izložena zakonska rješenja o ništavim ugovorima i posljedicama ništavosti, te imajući u vidu da se tuženi upustio u raspravljanje o tužbenom zahtjevu i da nije pružio dokaze da nove činjenice bez svoje krivice nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave, navodi i prigovori koje je istakao tužitelj u reviziji, reviziono vijeće drži da nisu od značaja za ocjenu pravilnosti i zakonitosti nižestepenih presuda, dok navodi kojima svoju ocjenu dokaza suprotstavlja sudskoj ocjeni budući da su činjeničnopravne naravi i činjenični zaključci drugačiji od činjeničnih zaključaka nižestepenih sudova ne mogu se iznositi u reviziji, radi čega nisu uzeti u razmatranje.”

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 102468 18 Rev od 25.02.2019. godine)



52.
Raskid ugovora
Član 124. do 132. Zakona o obligacionim odnosima

U DVOSTRANIM UGOVORIMA KADA JEDNA STRANA NE ISPUNI SVOJU OBAVEZU, DRUGA STRANA MOŽE, POD UVJETIMA PROPISANIM ODREDBAMA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA O RASKIDU UGOVORA (ČLANOVI OD
124. DO 132.) RASKINUTI UGOVOR. MEĐUTIM, KOD DJELIMIČNOG ISPUNJENJA NE MOŽE SE VJEROVNIKU UVIJEK PRIZNATI PRAVO NA RASKID, NITI UGOVORNOJ STRANI KOJA JE KRIVA ŠTO NIJE ISPUNJENA UGOVORNA OBAVEZA, A TO SU VEĆ FAKTIČKA PITANJA SVAKOG KONKRETNOG SLUČAJA O KOJIMA SE RASPRAVLJA I IZVODE DOKAZI U PARNIČNOM POSTUPKU.

Iz obrazloženja:

„Stečeno uvjerenje da posao koji je obavio tužitelj ima nedostatak, koji ga čini neupotrebljivim, tj. da je softver koji je instalirao tužitelj neupotrebljiv i da se ne može koristiti, prvostepeni sud je opravdao dovoljnim razlozima činjenične i materijalnopravne naravi.

Time u pravcu istaknutih žalbenih razloga i relevantnih navoda nisu učinjeni žalbom ukazani propusti procesne i činjenične naravi (da je zbog pogrešne ocjene dokaza prvostepeni sud izveo pogrešne činjenične zaključke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, ili da je prvostepeni sud učinio povrede odredaba parničnog postupka koje su bile od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude), a ni propusti materijalnopravne naravi (da je prvostepeni sud povrijedio pravila o neosnovanosti tužbenog zahtjeva kada je zaključio da tuženi nije dužan isplatiti iznos koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom zbog toga što posao obavljen od strane tužitelja ima nedostatak, koji njegov proizvod/softver čini neupotrebljivim) za koje tužitelj tvrdi da su uticali na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

Naime, u dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o obligacionim odnosima o raskidu ugovora (članovi od 124. do 132.) raskinuti ugovor. Međutim, kod djelimičnog ispunjenja ne može se vjerovniku uvijek priznati pravo na raskid, niti ugovornoj strani koja je kriva što nije ispunjena ugovorna obveza, a to su već faktička pitanja svakog konkretnog slučaja o kojima se raspravlja i izvode dokazi u parnici,
kao što je raspravljano u ovoj parnici.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 102525 19 Gž od 02.08.2019. godine)





Odgovornost za štetu
Član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

ZA GRAĐANSKU ODGOVONOST ZA ŠTETU NIJE DOVOLJNA SVAKA PRIRODNA (FAKTIČKA) UZROČNA VEZA, KOJU UTVRĐUJU MEDICINSKI VJEŠTACI, VEĆ SE PRAVNO RELEVANTNOM VEZOM IZMEĐU LIJEČNIČKE GREŠKE I ŠTETE SMATRA JEDINO ONA LIJEČNIČKA GREŠKA KOJA JE ADEKVATNA NASTALOJ POSLJEDICI, JER UKOLIKO IZMEĐU ŠTETNE RADNJE I NASTALE ŠTETE NEMA ADEKVATNE UZROČNE VEZE, NE POSTOJI NI ODGOVORNOST ZA ŠTETU.

Iz obrazloženja:

„Tvrdnje tužene iznesene u žalbi protiv prvostepene presude kroz istaknute žalbene razloge kojima pobija odluku prvostepenog suda kojom je obvezana da tužiteljima naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu zbog smrti njihovog supruga, odnosno oca (navodima da sudsko-medicinski objektivno nije moguće dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu povredu šake, kasnije od strane ortopeda postavljenu dijagnozu stanja Flegmonozne gnojne upale lijeve šake-dijagnoza postavljena 21.10.2013. godine u UKC T., sa klinički postavljenim dijagnozama sepse i obostrane upale pluća i time sa smrtnim ishodom, tj. sa smrću A.P., obzirom da „iz samog nalaza i mišljenja vještaka proističe da liječenje sporne povrede ne bi garantiralo uspješno liječenje i preživljavanje pacijenta), ovaj sud nalazi osnovanim.

Prije svega, valja ukazati da se predmetni spor treba raspraviti primjenom odredbi člana 154. stav 1. i člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Prema odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a prema odredbi člana 170. stav 1. istog Zakona za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećoj osobi odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebao.

Pri tome treba imati na umu i osnove odštetne odgovornosti a to je: da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekat obveznog odnosa odgovornosti za štetu, te uzročna veza između štetne radnje i štete.

Međutim, za građansku odgovornost za štetu nije dovoljna svaka prirodna (faktička) uzročna veza, koju utvrđuju medicinski vještaci, već se pravno relevantnom vezom između liječničke greške i štete smatra jedino ona liječnička greška koja je adekvatna nastaloj posljedici, jer ukoliko između štetne radnje i nastale štete nema adekvatne uzročne veze, ne postoji niti odgovornost za štetu.

A, adekvatna i pravno relevantna uzročna veza postoji samo ako je određena štetna radnja bila podobna da izazove štetnu posljedicu, a ne i ako je štetna radnja izazvala štetnu posljedicu samo zbog specifične neočekivane okolnosti o kojoj se po redovnom toku stvari ne vodi računa, zbog čega se kao pravno relevantni uzrok štete uzima samo onaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna štetna posljedica, odnosno onaj uzrok koji je tipičan za nastanak određene štetne posljedice, tj. onaj događaj uz koji se redovno prema životnom iskustvu može očekivati nastupanje štetne posljedice. Stoga, tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koju životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice, a isključeni su svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete. Drugim riječima, od mogućih uzroka koji su doveli do štetne posljedice mjerodavan je adekvatni uzrok, odnosno onaj koji po redovnom toku stvari rezultira određenom posljedicom.”

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 100116 18 Gž od 25.03.2019. godine)



54.
Odgovornost za štetu
Članovi 154. – 209. Zakona o obligacionim odnosima

NEPRIVOĐENJE NAMJENI DONESENOG REGULACIONOG PLANA – ODLUKE NE MOŽE SE SMATRATI PROTIVPRAVNOM ŠTETNOM RADNJOM TUŽENOG SA ASPEKTA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.

Iz obrazloženja:

„Drugostepenu presudu tužitelj pobija i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i u reviziji istrajava u tvrdnji da su nižestepene odluke nezakonite jer je tuženi (nadležni organ tuženog) „imao pozitivnu obavezu“ da za predmetne parcele (koje je tužitelj stekao Ugovorom o kupoprodaji zaključenim 2009. godine) izgradi

predviđeni pristupni put provođenjem Regulacionog plana „K.“ odnosno Odluke Skupštine Brčko distrikta Bosne i Hercegovine o usvajanju izmjena i dopuna od 20.03.2008. godine (i prema pravnom stajalištu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu Ap-301/04) a kada nije proveo Regulacioni plan odnosno Odluku ni po preporuci Ombudsmana, da to predstavlja protivpravnu radnju („nezakonito je djelovanje tuženog“) kojom je tužitelju (koji je onemogućen u pristupu njegovoj imovini) prouzrokovana šteta, koju je tuženi dužan nadoknaditi u iznosu koji tužitelj traži (iznos koji predstavlja razliku između cijene po kojoj je prodao parcele i ......
prema Ugovoru o prodaji OPU broj ... i cijene koju bi mogao postići da su parcele imale obezbijeđen pristupni put) i prema Ustavu Bosne i Hercegovine i prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda „jer nepropisivanje sankcija zbog neprovođenja Regulacionog plana ne znači nepostojanje građansko pravne odgovornosti zbog nepreduzimanja radnji kojima se obezbjeđuju prava njima garantovana“.

Po ocjeni revizijskog vijeća tužitelj navodima revizije nije doveo u pitanje zakonitost odluka koje su nižestepeni sudovi donijeli, a kojima je zahtjev tužitelja u ovom sporu odbijen.

Ovo stoga što kada tužitelj u ovom sporu traži da mu tuženi plati iznos od 280.981,00 KM, kao štetu njemu prouzrokovanu nezakonitim i za njega štetnim djelovanjem tuženog (propuštanjem tuženog da izgradi pristupni put do parcela k.p.
..... i k.p. ......, prema Odluci o izmjenama i dopunama regulacionog plana od
20.03.2008. godine) onda osnovanost zahtjeva, kako su to našli nižestepeni sudovi, valja cijeniti prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima kojima je regulisano prouzrokovanje štete drugome i odgovornost učinioca za prouzrokovanu štetu. Dakle, da bi sud u ovoj parnici mogao obavezati tuženog da nadoknadi štetu tužitelju mora se prethodno utvrditi postojanje pravno relevantnih činjenica uz koje odredbe Zakona o obligacionim odnosima o šteti, vežu odgovornost tuženog za štetu.

Zakon o obligacionim odnosima prema odredbama članova 154-209 pod prouzrokovanjem štete podrazumijeva faktičko prouzrokovanje štete drugom i odgovornost počinioca za prouzrokovanu štetu i za nastanak obligaciono pravnog odnosa u kojem je jedna strana dužna drugoj strani nadoknaditi štetu a druga strana ovlaštena od prve zahtijevati naknadu štete, Zakon o obligacionim odnosima je u odredbama o prouzrokovanju štete propisao pretpostavke odgovornosti za štetu. Saglasno tim odredbama tuženi odgovara za štetu ako je počinio protivpravnu štetnu radnju, zbog koje je nastala šteta tužitelju i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice koja je faktički nastala, koje pretpostavke odgovornosti se moraju kumulativno ispuniti, a to znači da ako ijedna od pretpostavki izostane nema odgovornosti za štetu.

Kada je tužitelj u ovom sporu postavio zahtjev da mu tuženi nadoknadi štetu koja mu je prouzrokovana time što nije izvršen dokument prostornog planiranja koji je predviđao izgradnju pristupnog puta do njegovih nekretnina k.p. ...... i k.p. ...... u
K.o. B. 1 (Odluka od 23.08.2013. godine) sud je bio dužan ocijeniti jesu li ispunjene
pretpostavke (prema utvrđenim činjenicama u postupku) odgovornosti tuženog za štetu čiju naknadu tužitelj traži i prvostepeni i drugostepeni sud su u konačnici našli da se neprivođenje namjeni donesenog Regulacionog plana - Odluke ne može smatrati protivpravnom štetnom radnjom tuženog sa aspekta Zakona o obligacionim odnosima zbog čega nema odgovornosti tuženog za štetu, koji stav prihvata i

revizijsko vijeće, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen primjenom odredaba Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o prostornom planiranju i građenju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine na koje su se pozvali. Naime, kada nema protivpravnosti tada između tužitelja i tuženog nije nastao obligaciono pravni odnos pa tužitelj nema ovlaštenje da zahtijeva naknadu štete, a onda ni tuženi nije dužan nadoknaditi mu štetu.

Donošenje dokumenata prostornog planiranja u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine regulisano je odredbama Zakona o prostornom uređenju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 9/03, 23/03, 15/04 i 19/07), odnosno odredbama Zakona o prostornom planiranju i građenju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 29/08) i nakon usvajanja dokumenta (saglasno njihovim odredbama) oni podliježu provođenju pa je tako donesena i Odluka o provođenju Regulacionog plana „K.“ (na koju se tužitelj posebno poziva u reviziji), a Zakonom o prostornom planiranju i građenju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (članom 16) određen je alternativni prestanak važenja provedbenog plana (Regulacionog plana i drugih provedbenih planova), odnosno prestanak važenja njegovim provođenjem ili istekom vremenskog perioda za koji je donesen.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 064501 17 Rev od 22.03.2018. godine)



55.
Odgovornost za štetu od opasne stvari
Član 173., 174. i 176. Zakona o obligacionim odnosima

ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI, A OPASNOM STVARI U SUDSKOJ PRAKSI SMATRA SE I SVAKO MOTORNO VOZILO, ODGOVARA VLASNIK OPASNE STVARI SAMO U SLUČAJU DA SE ZA VRIJEME ŠTETNOG DOGAĐAJA I NASTALE ŠTETE SAM SLUŽIO TOM STVARI. DAKLE, ZA ŠTETU KOJU JE IZAZVALO MOTORNO VOZILO U POKRETU ODGOVARAJU UČESNICI U ŠTETNOM DOGAĐAJU, ODNOSNO ONAJ KOME JE VLASNIK POVJERIO VOZILO, A NE ONAJ KOJI JE REGISTRIRAN KAO VLASNIK.

Iz obrazloženja:

„Naime, za štetu od opasne stvari, a opasnom stvari u sudskoj praksi smatra se i svako motorno vozilo (odredba člana 173. Zakona o obligacionim odnosima) odgovara vlasnik opasne stvari samo u slučaju da se za vrijeme štetnog događaja i nastale štete sam služio tom stvari. Dakle, za štetu koju je izazvalo motorno vozilo u pokretu odgovaraju učesnici u štetnom događaju, odnosno onaj kome je vlasnik povjerio vozilo, a ne onaj koji je registriran kao vlasnik (odredbe članova 174. i 176. Zakona o obligacionim odnosima).

Prema tome, učesnici štetnog događaja u kojem je nastala šteta tužiteljici su vozači, odnosno vozač motocikla S.N. i vozač automobila J.S. i oni se smatraju imaocima motornih vozila, dok se tužiteljica smatra trećom osobom. A, prema trećim osobama imaoci motornih vozila u pokretu odgovaraju neovisno od krivnje i to solidarno (odredba člana 178. Zakona o obligacionim odnosima). To znači, da svaki

od njih duguje tužiteljici naknadu njene štete i ne može se braniti prigovorom da je drugi imalac isključivo ili djelimično kriv za nezgodu i štetu, tužiteljica ima pravo zahtijevati punu naknadu štete od svakog imaoca, dok oni imaju pravo tražiti obeštećenje jedan od drugog u regresnom postupku, ovisno o isključivoj ili obostranoj krivici za nezgodu i štetu.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 101223 19 Gž od 06.06.2019. godine)



56.
Odgovornost u slučaju nezgode izazvane motornim vozilima u pokretu i podijeljena odgovornost
Član 178. stav 4. i član 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

ČINJENICA DA JE NASTANKU ŠTETE DOPRINIO I VOZAČ PUTNIČKOG MOTORNOG VOZILA U KOJEM SE NALAZILA TUŽITELJICA, NE ZNAČI PO AUTOMATIZMU I POSTOJANJE DOPRINOSA TUŽITELJICE NASTANKU ŠTETE, JER NJEN DOPRINOS POSTOJI SAMO UKOLIKO JE KAO SUVOZAČ SVOJIM PONAŠANJEM PRIDONIJELA NASTANKU ŠTETE.

Iz obrazloženja:

„Međutim, osnovan je navod žalbe da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 – u daljem tekstu Zakon o obligacionim odnosima) i da drugotužiteljica ima status trećeg lica, kao i pravo na naknadu štete u cijelosti bez obzira na doprinos solidarnih dužnika.

Odredbom člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno, a odredbom člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. Dakle, pridonese li oštećenik svojim ponašanjem nastanku štete ili da ona bude veća zbog njegovog sudjelovanja, ali tako da se može utvrditi njegov doprinos nastanku štete, oštećeniku se smanjuje iznos naknade srazmjerno njegovom doprinosu. Međutim, drugotužiteljica kao saputnik u
p.m.v. „Mercedes 211“ (koja je prilikom nesreće sjedila na mjestu suvozača) svojim ponašanjem nije doprinijela nastanku štete ili njenom povećanju, pa joj iz tog razloga prvostepeni sud nije ni mogao uračunati doprinos, odnosno umanjiti naknadu na ime nematerijalne štete (za pretrpljeni strah, fizičke bolove i umanjenje opšte životne aktivnosti) za doprinos prvotužitelja nastanku štete.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 097826 17 Gž od 31.01.2018. godine)

57.
Pravo na izgubljenu zaradu zbog neosnovanog lišenja slobode Član 189. Zakona o obligacionim odnosima

ZA PRIZNANJE PRAVA NA NAKNADU IZMAKLE DOBITI ILI IZGUBLJENE ZARADE UZIMA SE U OBZIR SAMO DOBIT (ZARADA) ZA KOJU POSTOJE DOKAZI DA SE MOGLA OSNOVANO OČEKIVATI U REDOVNOM TOKU STVARI, A KOJA JE SPRIJEČENA ŠTETNIKOVOM RADNJOM.

Iz obrazloženja:

„Isto tako, osnovano tuženi u žalbi tvrdi da provedeni dokazi ne opravdavaju dosudu tužitelju izgubljene zarade za vrijeme od 24.12.2006. godine do 28.09.2007. godine (za vrijeme neosnovanog lišenja slobode) i da prvostepeni sud odluku o tom tužbenom zahtjevu nije mogao zasnovati na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke A.E. čije se vještačenje, kako je primjetio tuženi, „bazira na neutemeljenim podacima“. Jer, prvostepeni sud je, ne obazirući se na materijalnu dokumentaciju (pismene dokaze), „na osnovu vještačenja“ pomenutog vještaka „utvrdio da je tužitelj bio zaposlen na mjestu vozača teškog teretnog kamiona, te da je u razdoblju od 24.12.2006. godine pa do 28.09.2007. godine, zbog neosnovanog lišenja slobode imao izgubljenu dobit u visini od 8.498,20 KM i da je u istom razdoblju imao neizmirenih obveza prema Zavodu za mirovinsko osiguranje u iznosu od 2.087,90 KM“, a da je vještak te „podatke utvrdio na osnovu materijalne dokumentacije priložene u spisu“ koju stranke nisu osporile. Međutim, u spisu nema niti jedan dokument da je tužitelj prije pritvaranja 24.12.2006. godine radio i gdje i na kojem radnom mjestu i da je ostvario zaradu i u kojem iznosu i da je bio prijavljen kod Zavoda za mirovinsko osiguranje i kod kojeg, izuzev Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na osnovu kojeg se može utvrditi da je tužitelj obavljao poslove na radnom mjestu vozača teškog teretnog vozila počev od 01.01.2014. godine do donošenja Odluke o otkazu 19.10.2015. godine poslije ponovnog pritvaranja 07.10.2015. godine po istom osnovu kojeg je sam skrivio (bio u pritvoru od 07.10.2015. godine do 09.02.2016. godine). Dakle, pomenuti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen 01.01.2014. godine ne dokazuje da je prije pritvaranja 24.12.20o6. godine tužitelj radio i ostvarivao zaradu, odnosno da mu je zbog neosnovanog pritvora (neosnovanog lišenja slobode od 24.12.2006. godine do 28.09.2007. godine) onemogućeno da i dalje radi i ostvaruje zaradu (da je u tom periodu izgubio zaradu). Naime, prema odredbi člana 189. Zakona o obligacionim odnosima, za priznanje prava na naknadu izmakle koristi ili izgubljene zarade, uzima se u obzir samo dobit (zarada) za koju postoje dokazi da se mogla osnovano očekivati u redovnom toku stvari, a koja je spriječena štetnikovom radnjom. A, pod redovnim tokom stvari kod utvrđivanja prava i visine naknade tog vida materijalne štete podrazumijevaju se okolnosti u kojima je oštećenik, odnosno tužitelj živio i radio prije neosnovanog lišenja slobode (pritvaranja). Dakle, tužitelj koji zahtijeva izgubljenu zaradu jer mu je neosnovanim lišenjem slobode onemogućeno da radi i ostvaruje zaradu, morao je dokazati da je prije neosnovanog lišenja slobode 24.12.2006. godine radio i ostvarivao zaradu, a u suprotnom nema pravo na naknadu ovog vida štete, što je propustio uraditi u ponovljenom postupku i pored toga što je ovaj sud u gore pomenutom rješenju od 19.07.2017. godine naglasio da se zarada dosuđuje „prema iznosu koji bi po redovnom toku stvari ostvario da je radio u vremenu lišenja slobode“.“
(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 098100 18 Gž 2 od 08.11.2018. godine)

58.
Obična šteta i izmakla korist
Član 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima

IZMAKLA KORIST SE NE UTVRĐUJE PREMA PRETPOSTAVLJENOJ MOGUĆNOSTI OSTVARENJA, VEĆ UOBIČAJENO PREMA REALNIM POKAZATELJIMA ISKAZANIM U POSLOVANJU U PRETHODNOM PERIODU.

Iz obrazloženja:

„Prema odredbi člana 155. i člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom toku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u imovinu oštećenog) da nije bilo postupanja štetnika-tužitelja koji ga čini građansko-pravno odgovornim.
Dakle, sa gledišta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđeni uslovi, da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena, kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena, koji (uslovi) moraju biti kumulativno ispunjeni, s tim što odredbe Zakona o obligacionim odnosima pri ocjeni izmakle koristi ne sadrže posebne odredbe o načinu utvrđivanja visine štete.
To dalje znači da sud u svakom konkretnom slučaju utvrđuje koja bi to dobit prema redovnom toku stvari bila ostvarena. Dakle, ta šteta se ne utvrđuje prema pretpostavljenoj mogućnosti ostvarenja, već uobičajeno prema realnim pokazateljima iskazanim u poslovanju oštećenog u prethodnom periodu.
U konkretnom slučaju takvih pokazatelja nema, jer se tuženi do nabavke parnog kotla nije bavio proizvodnjom i prodajom bio dizela, pa tuženi štetu zasniva na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, odnosno pretpostavljenim mogućnostima u ostvarenju te štete, a niti je tuženi tvrdio i dokazao da je ostvarena dobit od proizvodnje bio dizela nakon utuženog perioda, što je prvostepeni sud takođe cijenio.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Ps o57986 17 Pž 2 od 25.01.2018. godine)



59.
Podijeljena odgovornost
Član 192. Zakona o obligacionim odnosima

U SVAKOM KONKRETNOM SLUČAJU VALJA OCIJENITI DA LI JE OŠTEĆENA OSOBA SVOJIM PONAŠANJEM DOPRINIJELA ŠTETI, ZBOG ČEGA SE O PODIJELJENOJ ODGOVORNOSTI MOŽE GOVORITI SAMO AKO JE OŠTEĆENI SUDJELOVAO U NASTANKU SVOJE ŠTETE ILI JE PRIDONIO DA BUDE VEĆA, DAKLE, AKO POSTOJI UZROČNA VEZA IZMEĐU RADNJE ILI PROPUŠTANJA OŠTEĆENOG I ODREĐENOG DIJELA VLASTITE ŠTETE.

Iz obrazloženja:

„Međutim, tvrdnje tužiteljice iznesene u žalbi protiv prvostepene presude, kojima pobija zaključak prvostepenog suda da postoji njen doprinos nastanku štetnog događaja i štete ovaj sud nalazi osnovanim.

S tim u vezi valja poći od odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu (stav 1.), a kada je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

Sukladno toj odredbi obveznog prava u svakom konkretnom slučaju valja ocijeniti da li je oštećena osoba svojim ponašanjem doprinijela šteti, zbog čega se o podijeljenoj odgovornosti može govoriti samo ako je oštećeni sudjelovao u nastanku svoje štete ili je pridonio da bude veća, dakle, ako postoji uzročna veza između radnje ili propuštanja oštećenog i određenog dijela vlastite štete.

Doprinos tužiteljice (oštećene) nastanku saobraćajne nezgode, prvostepeni sud vidi u tome što je tužiteljica „nakon prelaska kolovoza, nastavila da se kreće istim (desnim) smjerom kao i vozač J.P. (iako je bila dužna da se kreće kolovozom uz lijevu ivicu kolovoza u smjeru kretanja, i to uz upotrebu svjetloodbojnog prsluka) ili pak da se kreće trotoarom“.

Takvo pravno stajalište prvostepenog suda ovaj sud ocjenjuje pogrešnim.

Ovo stoga što, u situaciji kada je vozač p.m.v. marke „Passat“ reg.br. ..., J.P., presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj ... od 09.02.2018. godine, oglašen krivim, za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja,
„zbog toga što je krećući se iz pravca naselja G. prema naselju I., svjestan da upravlja
pod dejstvom alkohola i da postupa suprotno propisima u saobraćaju i da time ugrožava javni saobraćaj i dovodi u opasnost život ljudi...., upravljajući tim vozilom u stanju teškog pijanstva, sa koncentracijom alkohola od 2,42 g/kg u krvi, očito nesposoban za sigurnu vožnju, nije blagovremeno uočio pješaka D.Z., koja se kretala kolovozom u istom pravcu, usljed čega je došlo do naleta desnog, prednjeg dijela tog vozila „VW Pasat“, na uspravnog pješaka D.Z., okrenutu vozilu desnim stražnje- vanjskim dijelom svoga tijela, sa iskoračenom lijevom nogom ka trotoaru, a zatim i do udara desne strane glave i lica, sa prednjim vjetrobranskim staklom i njenog odbačaja na tlo...., nanijevši time D.Z. po život opasne teške tjelesne povrede....“, a kod toga da je odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisano da je u parničnom postupku sud, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim, ovaj sud nalazi da je tužiteljica iznesenim navodima žalbe dovela u pitanje zaključak prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na njen doprinos nastanku saobraćajne nezgode i štete.

Jer, utvrđenja iz izreke pravosnažne krivične osuđujuće presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj ... od 09.02.2018. godine, zbog vezanosti parničnog suda, imaju se smatrati pravnom istinom, kod toga da je parnični sud vezan za pozitivna utvrđenja osuđujuće krivične presude koja predstavljaju elemente krivičnog djela i krivične odgovornosti osuđenog, tj. parnični sud je vezan činjeničnim opisom bića krivičnog djela utvrđenog pravosnažnom krivičnom presudom.

Pa, kako utvrđenja iz gore pomenute krivične presude, ukazuju na to da se
„tužiteljica kretala kolovozom u istom pravcu kao i p.m.v. „VW Pasat“, sa

iskoračenom lijevom nogom ka trotoaru“, onda se ukazuje pogrešnim zaključak prvostepenog suda da se doprinos tužiteljice nastanku saobraćajne nezgode ogleda u tome što je nakon prelaska kolovoza, „nastavila“ da se kreće istim-desnim smjerom kao i vozač J.P.

Da je takav zaključak prvostepenog suda (da se tužiteljica nakon prelaska kolovoza nastavila kretati istim smjerom) pogrešan, ukazuju i same tjelesne povrede koje je tužiteljica (kao oštećena) zadobila u saobraćajnoj nezgodi (svi prijelomi, povrede i rane se nalaze na desnoj strani njenog tijela). Zbog toga, a imajući pri tome u vidu i pozitivna utvrđenja osuđujuće krivične presude, kao i iskaz tužiteljice dat u toku parničnog postupka (kojem je prvostepeni sud poklonio vjeru u općim crtama, ali zbog neodređenosti i neuvjerljivosti ne i u onom dijelu koji se odnosi na nabavku lijekova, kupovinu goriva i tuđu pomoć), ovaj sud nalazi da je kritične prilike tužiteljica zaista, nakon što je prethodno obratila pozornost na prometnu situaciju na cesti (pogledala lijevo i desno), započela prelazak ulice na dijelu ceste u kojem u krugu od 100 metara nema obilježenog pješačkog prelaza, krećući se pri tome okomito po kolniku (što je i pravilno kada se prelazi ulica), a ne dijagonalno (kretanje dijagonalno osim što nije pravilno, produžava putanju kretanja osobe koja prelazi ulicu), jer bi se u suprotnom (da se kretala dijagonalno, a ne okomito) tjelesne povrede koje je zadobila nalazile na lijevoj strani njenog tijela, odnosno da je postupila u svemu sukladno odredbi člana 108. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/06, 75/06, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13 i 8/17 – u daljem tekstu ZOOBS). Tom odredbom je propisano da je pješak dužan prelaziti preko kolovoza i biciklističke staze pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolovoz uvjeri da to može učiniti na bezbjedan/siguran način, a na putu koji ima obilježene pješačke prelaze ili posebno izgrađene prelaze, odnosno prolaze za pješake, pri prelaženju puta pješak je dužan da se kreće tim prelazima, odnosno prolazima, ako oni nisu od njega udaljeni više od 100 m.

U takvim okolnostima, pri tome imajući u vidu utvrđenja iz gore navedene krivične presude, da je vozač J.P. kritične prilike upravljao p.m.v. marke „VW Pasat“ pod dejstvom alkohola (koncentracija alkohola u krvi od 2,42 g/kg), odnosno u stanju teškog pijanstva, očito nesposoban za sigurnu vožnju, te da nije blagovremeno uočio pješaka D.Z. (ovdje tužiteljica), zatim činjenicu da J.P. nije prilagodio brzinu kretanja
p.m.v. marke „VW Pasat“, odnosno da nije vozio sa naročitim oprezom računajući na
mogućnost istupa pješaka na kolovoz, tj. vožnjom koja omogućava zaustavljanje vozila radi propuštanja pješaka, jer se radi o mjestu pred trgovinskom radnjom (prodavnicom), dakle, na mjestu gdje je pojava pješaka sasvim izvjesna i gdje nema obilježenog pješačkog prelaza u krugu od 100 metara, kao i činjenicu da uz lijevu stranu kolovoza (na kojoj se nalazi trgovinska radnja, odnosno prodavnica) nema trotoara, tj. da se trotoar nalazi uz desnu ivicu kolovoza (na koji je tužiteljica i pokušala preći), ovaj sud nalazi da nema nikakvog doprinosa tužiteljice (kao pješaka) nastanku štetnog događaja i štete, već naprotiv, da postoji isključiva odgovornost vozača p.m.v. marke „VW Pasat“ J.P. za nastali štetni događaj.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 106659 19 Gž od 11.07.2019. godine)

60.
Podijeljena odgovornost
Član 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

POSTOJI DOPRINOS OŠTEĆENE NASTANKU ŠTETE UKOLIKO JE MOGLA ZNATI DA JE VOZAČ PUTNIČKOG MOTORNOG VOZILA, KOJI JE SKRIVIO SAOBRAĆAJNU NESREĆU, POD DEJSTVOM ALKOHOLA, A IPAK JE PRISTALA NA VOŽNJU SA TAKVIM VOZAČEM.

Iz obrazloženja:

„Međutim, po ocjeni ovog suda osnovano tuženi u žalbi ukazuje „da je sud morao dosuđeni iznos štete umanjiti za doprinos oštećene nastanku štete jer je činjenično utvrdio da je oštećena stupila u vozilo kojim je upravljao vozač pod uticajem alkohola što je ona mogla i morala znati.“

Naime, u toku prvostepenog postupka je utvrđeno da je pokojna N. Z. bila u društvu vozača putničkog motornog vozila J. M., koji je u diskoteci „S.“ konzumirao alkohol, da je nakon toga, po povratku iz restorana „B.B.“, sjela u putničko motorno vozilo sa istim vozačem J. M. zajedno sa ostalim putnicima (drugotužiteljom), kao i da je došlo do saobraćajne nezgode koja je prouzrokovana isključivom krivicom J. M. koji je bio u alkoholiziranom stanju (imao je 1,33 promila alkohola u krvi, odnosno 1,33 g/kg).

S obzirom na navedena utvrđenja, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je pokojna N. Z. mogla i morala znati da je J. M. konzumirao alkohol, odnosno da ta činjenica nije mogla ostati nepoznata pokojnoj N. Z., međutim, prvostepeni sud je, na pravilno utvrđeno činjenično stanje propustio da, a kod toga da je tuženi još u odgovoru na tužbu naveo „da je do saobraćajne nezgode došlo radnjama i propustima vozača M. J. koji je kritičnog trenutka upravljao motornim vozilom reg. oznaka M85- A-993, pod uticajem alkohola....“, da je tom prilikom od zadobijenih povreda smrtno stradala Z. N. .....“, „da je imenovana dobrovoljno stupila u vozilo kojim je upravljao pod dejstvom alkohola...“ (a koji navodi u sebi sadrže i prigovor podijeljene odgovornosti), primijeni odredbu člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojom odredbom je propisano da oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.

Kako je pokojna N. Z., mogla i morala znati da je J. M. konzumirao alkohol, odnosno ta joj činjenica nije mogla ostati nepoznata, pa je i pored toga pristala da se vozi u putničkom motornom vozilu kojim je upravljao alkoholizirani vozač (J. M.), time je ona pristala i na posljedice koje su proistekle iz takve vožnje i pri tome nije od značaja da li je pokojna N. Z. znala tačno procijeniti i stepen alkoholiziranosti J. M., obzirom da nije bilo potrebno da vozač J. M. pokazuje stanje alkoholiziranosti, koje bi ugrozilo sigurnost vožnje, da bi pokojnoj N. Z. kao saputniku koji pristaje na vožnju sa takvim vozačem pripisao pristanak na rizik vožnje, a samim tim i na štetne posljedice, kako bi ta okolnost imala uticaj na podjelu odgovornosti za štetu, već je dovoljno da je pokojna N. Z. mogla znati da je J. M. konzumirao alkohol, onda po ocjeni ovog suda postoji i suodgovornost pokojne N. Z. za nastanak štete, odnosno njen doprinos nastanku štete u omjeru od 20%, zbog čega je valjalo prvostepenom presudom dosuđene iznose naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog

smrti bliskog lica umanjiti srazmjerno doprinosu pokojne N. Z. nastanku štete, odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 101462 18 Gž od 18.01.2018. godine)



61.
Podijeljena odgovornost
Član 192. Zakona o obligacionim odnosima

OD VOZAČA KOJI UPRAVLJA MOTORNIM VOZILOM, A KOD NESPORNE ČINJENICE DA JE MOTORNO VOZILO U POKRETU OPASNO SREDSTVO, OČEKUJE SE VEĆA PAŽNJA OD PAŽNJE PJEŠAKA I STOGA JE VOZAČ DUŽAN, PRIBLIŽAVAJUĆI SE OBILJEŽENOM PJEŠAČKOM PRELAZU ZA PJEŠAKE, UPRAVLJATI MOTORNIM VOZILOM TAKO DA JE U MOGUĆNOSTI STATI I PROPUSTITI PJEŠAKE.

Iz obrazloženja:

„Tvrdnje tužitelja, da je prvostepeni sud, zbog pogrešne ocjene krivične presude kojom je vozač motocikla oglašen krivim za saobraćajnu nezgodu u kojoj je njega (tužitelja) na pješačkom prelazu u blizini Doma zdravlja i škole teško povrijedio („došlo do udara čeonog dijela motocikla u pješake“) i zbog pogrešnog tumačenja vještačenja vještaka saobraćajne struke, pogrešno primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima o podijeljenoj odgovornosti i ovaj sud nalazi osnovanim i kontradiktornim utvrđenju da je elementarni uzrok saobraćajne nezgode „izostanak blagovremenog preduzimanja radnje na usporavanju motocikla pri približavanju pješakom prelazu kada su se istim kretali pješaci“.

Dakle, kod okolnosti da su pješaci, odnosno tužitelj prelazio kolnik širok oko 9,10 m na obilježenom pješačkom prelazu za pješake i da je P.G. upravljajući motociklom osiguranim kod tuženog naletio na tužitelja (pješake) na oko 5,50 m poprečno od desne ivice kolnika gledano iz smjera kretanja motocikla koji se kretao brzinom od 52,8 km/h, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je tužitelj doprinio uzrokovanju saobraćajne nezgode i štete i da ima mjesta primjeni odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima o podijeljenoj odgovornosti.

Naime, i ovaj sud, jednako kao i tužitelj drži da se od vozača koji upravlja motornim vozilom (motociklom), a kod nesporne činjenice da je motorno vozilo u pokretu opasno sredstvo, očekuje veća pažnja od pažnje pješaka i stoga je vozač motocikla bio dužan, približavajući se obilježenom pješačkom prelazu za pješake, upravljati motociklom tako da je u mogućnosti stati i propustiti pješake, tim prije što se tužitelj upustio u prelaženje kolnika na obilježenom pješačkom prelazu za pješake kada motocikl nije bio u neposrednoj blizini i kada ga je vozač mogao pravovremeno zaustaviti.

Uzimajući u obzir sve gore iznesene okolnosti, ovaj sud cijeni da ne postoji suodgovornost vozača motocikla i tužitelja, pa uvažavajući da je prigovor podijeljene odgovornosti po svojoj naravi pitanje materijalnog prava, određuje ga sud. Jer, zakonodavac je u odredbi člana 192. Zakona o obligacionim odnosima ostavio sudu

da prema svim okolnostima slučaja (spora) odluči postoji li udio oštećenih u vlastitoj šteti, a koja odredba se prema odredbi člana 205. Zakona o obligacionim odnosima primjenjuje i na nematerijalnu štetu.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 095950 18 Gž 2 od 11.12.2018. godine)



62.
Podijeljena odgovornost
Član 192. Zakona o obligacionim odnosima

AKO IMA DOPRINOSA OŠTEĆENOG NASTANKU ŠTETNIH POSLJEDICA ONDA ŠTETNIK NIJE DUŽAN NADOKNADITI CJELOKUPNU ŠTETU, NEGO SAMO ONAJ DIO ŠTETE KOJI SE MOŽE PRIPISATI NJEGOVOJ NEDOZVOLJENOJ RADNJI.

Iz obrazloženja:

„Za pravilnu primjenu materijalnog prava u sporu radi naknade štete od značaja je ponašanje oštećenog radi primjene pravila o podijeljenoj odgovornosti iz odredbe člana 192 Zakona o obligacionim odnosima jer, ako ima doprinosa oštećenog nastanku štetnih posljedica onda štetnik nije dužan nadoknaditi cjelokupnu štetu, nego samo onaj dio štete koji se može pripisati njegovoj nedozvoljenoj radnji. Činjenica da tužitelj „nije ishodio upotrebnu dozvolu za kuću na kojoj je došlo do požara“ ne može se uzeti, u okolnostima konkretnog slučaja, kao ponašanje odnosno kao propust tužitelja (kao oštećenog) koji je doprinio nastanku štetne posljedice (stvorio uslove za nastanak štete) kako je to našao i prvostepeni sud, koji je u pogledu postojanja doprinosa tužitelja utvrdio da je dio štete koji potiče od radnje tužitelja to što je video nadzor nepropisno urađen. Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je u konkretnom slučaju pravilno zaključio da je mjera odgovornosti tužitelja omjer (procenat) od 30 %, za koji zaključak je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud dao jasne i dovoljne razloge, koje ovaj sud prihvata.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 091798 18 Gž od 11.04.2018. godine)



63.
Naknada štete – otpremnina i izdržavanje
Član 194. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

OSOBA KOJU JE POGINULI UZDRŽAVAO ILI REDOVNO POMAGAO, A I ONA KOJA JE PO ZAKONU IMALA PRAVO ZAHTIJEVATI UZDRŽAVANJE OD POGINULOG, IMA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE KOJU TRPI GUBITKOM UZDRŽAVANJA, ODNOSNO POMAGANJA. OVA ŠTETA SE NAKNAĐUJE PLAĆANJEM NOVČANE RENTE ČIJI SE IZNOS ODMJERAVA S OBZIROM NA SVE OKOLNOSTI SLUČAJA, A IZNOS ŠTETE NE MOŽE BITI VEĆI OD ONOGA ŠTO BI OŠTEĆENIK DOBIVAO OD POGINULOG DA JE OSTAO U ŽIVOTU.

PRAVO NA OTPREMNINU JE OSOBNO PRAVO KOJE PRIPADA SAMO ZAPOSLENIKU U SLUČAJU PRESTANKA RADNOG ODNOSA OTKAZOM UGOVORA O RADU.

Iz obrazloženja:

„Međutim, u pravu je tuženi kada u žalbi tvrdi da odluka prvostepenog suda kojom ga je obvezao da tužiteljima isplati otpremninu zbog prestanka radnog odnosa njihovog oca V.J. (stav II izreke) nije pravilna i zakonita.

Ovo stoga što je pravo na otpremninu osobno pravo koje pripada samo zaposleniku i to u situaciji kada mu radni odnos prestaje otkazom ugovora od strane poslodavca, a ne po sili zakona (kao što je ovdje slučaj, obzirom da je predniku tužitelja V.J. radni odnos prestao po sili zakona, njegovom smrću), pa kada je to tako, prvostepeni sud nije mogao tuženog obvezati da tužiteljima isplati novčani iznos za ovaj vid naknade (novčani iznos na ime otpremnine zbog prestanka radnog odnosa njihovog oca V.J.).

Isto tako, tuženi osnovano tvrdi i da u konkretnom slučaju tužiteljici V.J.2 ne pripada pravo na novčanu rentu zbog gubitka izdržavanja od strane umrlog oca V.J. Naime, odredbom člana 194. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja, odnosno pomaganja, dok je u stavu 2. određeno da se ova šteta naknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao poginulog da je ostao u životu.

Obzirom da je presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 076326 14 P od 27.08.2014. godine prednik tužitelja obvezan da na ime plaćanja doprinosa za izdržavanje tužiteljici V.J.2 plaća mjesečno iznos od 100,00 KM, te kod toga da je tužiteljica V.J. ostvarila pravo na porodičnu penziju u visini od 242,57 KM (dopis Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj
........... od 15.06.2015. godine), onda prvostepeni sud, imajući u vidu kako uvjete pod kojima se, sukladno odredbi člana 194. Zakona o obligacionim odnosima, može ostvariti pravo na novčanu rentu zbog izgubljenog izdržavanja, tako i činjenicu da iznos porodične penzije koju dobija tužiteljica V.J.2 premašuje iznos izdržavanja koji joj je njen otac V.J. bio dužan plaćati, nije imao zakonsku podlogu da tuženog obveže tužiteljici plaćati novčanu rentu zbog gubitka izdržavanja od strane oca V.J.

Budući da je tuženi osnovano ukazao da je prvostepeni sud, kod utvrđenih činjenica u postupku, pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je povrijedio pravila o osnovanosti tužbenog zahtjeva kada ga je obvezao tužiteljima isplatiti otpremninu zbog prestanka radnog odnosa njihovog oca V.J. naknaditi, kao i tužiteljici da plaća novčanu rentu zbog gubitka izdržavanja, valjalo je žalbu tuženog u tom dijelu uvažiti i prvostepenu presudu u tom dijelu preinačiti kao u izreci ove presude na osnovu odredbe člana 338. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 088548 18 Gž 2 od 20.12.2018. godine)

64.
Naknada štete
Član 195. Zakona o obligacionim odnosima i član 240. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

UKOLIKO UTVRDI DA STRANCI PRIPADA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE, ALI SE TAČNA VISINA IZNOSA, ODNOSNO KOLIČINA STVARI NE MOŽE UTVRDITI ILI BI SE MOGLA UTVRDITI SAMO SA NESRAZMJERNIM TEŠKOĆAMA, SUD ĆE O TOME ODLUČITI PO SLOBODNOJ PROCJENI.

Iz obrazloženja:

„Odredbom člana 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je nadoknaditi mu troškove liječenja i s tim u vezi i druge potrebne troškove.

Naknada štete na ime tuđe njege i pomoći se, u smislu navedene zakonske odredbe, određuje prema neto zaradi lica koje bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bio sposoban pružiti takvu uslugu, a ako u tom mjestu takvo lice ne postoji, visina naknade ovog vida štete se tada dosuđuje prema slobodnoj ocijeni suda.

To dalje znači da primjena odredbe člana 240. Zakona o parničnom postupku (kojom je pripisano da će sud, ukoliko utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, o tome odlučiti po svojoj procjeni), na osnovu koje odredbe je prvostepeni sud tužiocu L.S. dosudio naknadu troškova za tuđu pomoć i njegu, dolazi u obzir samo ukoliko nije moguće utvrditi da li u mjestu u kojem je tuđa njega i pomoć pružena postoji lice koje bi bilo sposobno pružiti takvu uslugu.

Kako je po ocijeni ovog suda, moguće dokazivati da postoji lice koje pruža tuđu njegu i pomoć i na osnovu toga utvrđivati visinu troškova za takve usluge, odnosno visinu tih troškova je moguće utvrđivati prema visini neto zarade lica koje je spremno i stručno osposobljeno obavljati poslove vezane za njegu za vrijeme za koje je tužiocu
L.S. ta pomoć i njega bila potrebna, onda prvostepeni sud nije mogao zaključiti „da se
visina te štete može utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama“ i na osnovu odredbe člana 240. Zakona o parničnom postupku, a prema svom ličnom i životnom iskustvu, odrediti iznos koji tužiocu L.S. pripada na ime naknade za tuđu njegu i pomoć.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 091571 18 Gž od 29.11.2018. godine)



65.
Naknada štete zbog neosnovanog lišenja slobode
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa Orijentacionim kriterijima za utvrđivanje pravične naknade nematerijalne štete

KOD OCJENE VISINE NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG
NEOPRAVDANE OSUDE ILI NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE

(PRITVARANJA), U PRAVILU, KAO OSNOVNI PARAMETAR SE UZIMA VRIJEME PROVEDENO NA IZDRŽAVANJU ZATVORSKE KAZNE, ODNOSNO VRIJEME PROVEDENO U PRITVORU, I TO NA NAČIN DA SE OKVIRNO ZA JEDAN DAN DOSUĐUJE 100,00 KM. NA VISINU NAKNADE ŠTETE UTIČU I SVE DRUGE OKOLNOSTI SLUČAJA, KAO ŠTO SU KRIVIČNO DJELO KOJE JE STAVLJENO OŠTEĆENOM NA TERET, RANIJA OSUĐIVANOST, ŽIVOTNA DOB, DRUŠTVENI STATUS OŠTEĆENOG U ZAJEDNICI PRIJE I POSLIJE IZDRŽAVANJA KAZNE ZATVORA, ODNOSNO BORAVKA U PRITVORU, UVJETI IZDRŽAVANJA LIŠENJA SLOBODE, UTICAJ LIŠENJA SLOBODE NA ZDRAVSTVENO STANJE, OKOLNOSTI VEZANE ZA OBITELJ, TE DRUGE OKOLNOSTI.



Iz obrazloženja:

„Naime, riječ je o naknadi nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove uslijed povrede slobode i integriteta ličnosti, koji vid štete upravo ima u vidu odredba člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Prilikom određivanja visine ovog vida štete (kao i ostalih vidova nematerijalne štete) treba voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, pazeći pri tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom, polazeći od utvrđivanja kriterija koji utiču na visinu ove naknade, od načela pravičnosti, primjerenosti i solidarnosti.

A, pravo tužitelja na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode proizilazi iz Ustava Bosne i Hercegovine, Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 7. uz ovu Konvenciju koji garantiraju svakoj žrtvi lišenja slobode pravo na odštetu, a obeštećenje se vrši u skladu sa zakonom ili praksom svake države. To znači da se u konkretnom slučaju obeštećenje vrši u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku, kojim je propisano pravo na naknadu štete osobi koja je uslijed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere (član
418. stav 1. tačka c), odredbama Zakona o obligacionim odnosima o naknadi nematerijalne štete (član 200.), kao i važećom praksom u Bosni i Hercegovini.

Vezano za visinu pravične novčane naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode (neopravdanog pritvora), prije svega valja reći da je, na sastanku Vrhovnih sudova entiteta Bosne i Hercegovine i Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine održanom 27.09.2013. godine, zauzet stav da se kod ocjene visine naknade uzrokovane nematerijalne štete zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode (pritvaranja), u pravilu, kao osnovni parametar uzima vrijeme provedeno na izdržavanju zatvorske kazne, odnosno vrijeme provedeno u pritvoru, i to na način da se okvirno za jedan dan dosuđuje 100,00 KM (zamjenska novčana kazna za jedan dan zatvora). Također, na istom sastanku je usaglašeno i da na visinu naknade štete (odnosno na to da li će ista biti odmjerena ispod ili iznad iznosa od 100,00 KM i koliko ispod/iznad) utiču i sve druge okolnosti slučaja, kao što su krivično djelo koje je oštećenom stavljeno na teret, dužina trajanja pritvora, ranija osuđivanost (ili neosuđivanost), životna dob, društveni status oštećenog u zajednici prije i poslije izdržavanja kazne zatvora, odnosno boravka u pritvoru, uvjeti izdržavanja lišenja slobode, uticaj lišenja slobode na zdravstveno stanje, okolnosti vezane za obitelj, te druge okolnosti.

To znači da je, prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koja tužitelju pripada s naslova neosnovanog lišenja slobode, prvostepeni sud bio dužan da detaljno cijeni sve te okolnosti koje su od uticaja na povećanje, odnosno smanjenje visine iznosa naknade štete, naročito imajući u vidu da pravična naknada ne predstavlja reparaciju, već moralnu satisfakciju radi uspostavljanja psihičke i emocionalne ravnoteže koja je postojala prije štete, kao i da njeno dosuđivanje ne smije biti protivno značenju povrijeđenih dobara i cilju kome ta naknada služi, a pogodovalo bi težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom (član 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima).“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 096058 19 Gž 2 od 07.10.2019. godine)



66.
Nematerijalna šteta – naknada na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima

PRAVIČNA NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG TRAJNOG UMANJENA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI DAJE SE ZBOG FIZIČKIH I PSIHIČKIH TEGOBA KOJE OŠTEĆENI TRPI KAO POSLJEDICU TJELESNE POVREDE, A KOJE SE NEPOVOLJNO REFLEKTUJU U PSIHI OŠTEĆENOG.

Iz obrazloženja:

„Međutim, po ocjeni ovog suda tuženi žalbom osnovano ukazuje da kada je pravična naknada, koja pripada tužiteljici za ovaj vid nematerijalne štete, određivana da prvostepeni sud nije mogao utvrditi procenat umanjenja životne aktivnosti od 28% i naknadu odrediti uzimanjem u ocjenu tog procenta (procenat od 25% koji je odredio vještak ortoped i procenat od 3% koji je odredio vještak neuropsihijatar).

Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra B.D. tužiteljica na dan povređivanja nije doživjela tešku psihičku traumu koja je, nakon saniranja fizičkih trauma, dovela do nastupanja psihičkih promjena kod tužiteljice tako da je kod tužiteljice zbog doživljenog straha došlo do trajnog poremećaja duševnog zdravlja u obliku posttraumatskog stresnog poremećaja, na šta tuženi ukazuje žalbom onim navodima kada kaže „da vještak neuropsihijatar nije utvrdila da je kod tužiteljice uslijed predmetnog događaja, povređivanja kao i posljedica povređivanja došlo do psihičkog poremećaja odnosno oboljenja pa da je procenat umanjenja životne aktivnosti od 3% ovaj vještak zbog toga odredila“. Kod takvog stanja stvari pravična naknada, za ovaj vid nematerijalne štete, tužiteljici se može odrediti na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ortopeda (za koji je prvostepeni sud ocijenio da je sačinjen po pravilima medicinske struke) a koji se izjasnio da je procenat umanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice 25%, kao i u čemu se sastoji umanjenje životne aktivnosti.

S obzirom da je vještak ortoped, procenat umanjenja životne aktivnosti od 25% nalazom i mišljenjem odredio imajući u vidu sve fizičke tegobe tužiteljice izazvane posljedicama tjelesnih povreda (koje utvrđenje tuženi ne dovodi u pitanje navodom žalbe da je procenat previsoko određen jer da je prema Tablicama, opšteprihvaćenim u sudskoj praksi, za posljedice povrede tužiteljice procenat do 15%), kao i

izjašnjenjem pred sudom (kada je nalaz i mišljenje obrazlagao) i da se pred sudom jasno i decidno očitovao u čemu se manifestuje funkcionalno ograničenje tužiteljice kao posljedica tjelesne povrede (sve navedeno na strani sedam obrazloženja prvostepene presude, u prvom stavu i u obrazloženju ove presude) onda tužiteljici, primjenom člana 200 Zakona o obligacionim odnosima, imajući u vidu u čemu se sastoji umanjenje pojedinih životnih aktivnosti kod tužiteljice i njenu dob (rođena je 1969. godine), pripada naknada u iznosu od 12.500,00 KM, koja predstavlja pravičnu naknadu i prema Orijentacionim kriterijima za utvrđivanje pravične naknade nematerijalne štete, koji su u primjeni u postupcima pred sudovima Distrikta od 01.04.2016. godine.

S obzirom da je tuženi platio tužiteljici na ime naknade za ovaj vid nematerijalne štete iznos od 7.000,00 KM (nesporno u postupku) izrekom ove presude, a preinačavanjem prvostepene presude na osnovu odredbe člana 338 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, obavezan je tuženi da tužiteljici plati dodatni novčani iznos od 5.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 06.09.2018. godine do isplate (prema članu 277 i članu 324 Zakona o obligacionim odnosima).“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 093095 18 Gž 2 od 30.01.2019. godine)



67.
Naknada nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliske osobe
Član 200. i 201. Zakona o obligacionim odnosima

STEPEN SRODSTVA KAO I UTVRĐENA EMOCIONALNA I EKONOMSKA POVEZANOST, ODNOSNO UTVRĐENA EGZISTENCIJALNA ZAJEDNICA, KAO I MEĐUSOBNA BRIGA I POMAGANJE, UPUĆUJE NA POSTOJANJE DUŠEVNIH BOLOVA ZBOG NEOČEKIVANE SMRTI BLISKE OSOBE, TE ISTI BEZ PROVOĐENJA DALJIH DOKAZA (EVENTUALNOG VJEŠTAČENJA PO VJEŠTAKU MEDICINSKE STRUKE NA OKOLNOSTI VISINE I INTENZITETA TRAJANJA DUŠEVNIH BOLOVA) OPRAVDAVAJU DOSUĐENJE PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE.

Iz obrazloženja:

„Neosnovane su i žalbene tvrdnje tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 201. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da su tužiteljice „morale dokazati postojanje duševnih bolova, njihov intenzitet i trajanje.“

Visina naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliske osobe, pripada kako članovima njene uže porodice (bračni drug) tako i braći, odnosno sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života, te je pri tome potrebno voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja (naročito o karakteru odnosa između preminulog i tužiteljica, njihovoj međusobnoj povezanosti, emocionalnoj, ekonomskoj, odnosno egzistencijalnoj zajednici), ali i o svrsi i cilju kojem služi dosuđenje pravične novčane satisfakcije, pa iako Zakon o obligacionim

odnosima u članu 200. stav 1. ne propisuje bilo kakvu dodatnu pretpostavku za sticanje prava na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliske osobe, treba imati na umu da postoje životne okolnosti koje opravdavaju naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe, a i samim Orijentacionim kriterijima za utvrđivanje pravične naknade nematerijalne štete ovog suda od 01.04.2016. godine supruzi je dato pravo na naknadu nematerijalne štete zbog smrti bračnog partnera u iznosu od 20.000,00 KM (orijentaciono), odnosno sestri je dato pravo na naknadu nematerijalne štete zbog smrti brata u iznosu od 7.000,00 KM (orijentaciono), pa kako je tužiteljica S.S. po ovom osnovu zatražila naknadu u iznosu od 18.500,00 KM, odnosno tužiteljica S.M. u iznosu od 11.000,00 KM, mišljenje je ovog suda da već i sam stepen srodstva kao i u toku prvostepenog postupka utvrđena međusobna emocionalna i ekonomska povezanost, odnosno utvrđena egzistencijalna zajednica, kao i međusobna briga i pomaganje, upućuje na postojanje duševnih bolova zbog neočekivane smrti supruga/brata, te isti bez provođenja daljih dokaza (eventualnog vještačenja po vještaku medicinske struke na okolnosti visine i intenziteta trajanja duševnih bolova) opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu utvrđenom od strane prvostepenog suda.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 093976 18 Gž od 10.07.2018. godine)



68.
Naknada štete – odgovornost više lica za istu štetu Član 207. Zakona o obligacionim odnosima

PRAVILO DA NARUČILAC I IZVOĐAČ RADOVA NA NEPOKRETNOSTI SOLIDARNO ODGOVARAJU TREĆEM LICU ZA ŠTETU KOJA MU NASTANE U VEZI SA IZVOĐENJEM TIH RADOVA NE PRIMJENJUJE SE KADA ŠTETU PRETRPI RADNIK IZVOĐAČA RADOVA PRILIKOM IZVOĐENJA RADOVA, JER SE ON NE SMATRA TREĆIM LICEM.

Iz obrazloženja:

„Utvrđujući odgovornost tuženih za nastalu štetu, te doprinos tužioca u istoj prvostepeni sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu B.S., koji je, između ostalog, istakao da je do prevrtanja građevinske skele postavljene na balkonu na kući vlasništvo drugotuženog i pada skele sa tužiocem dana 01.09.2011. godine došlo iz dva razloga i to: zbog nepropisno postavljene i neučvršćene radne skele, koja je bila nestabilna i prilikom kretanja i rada radnika na skeli, vrlo lako se mogla prevrnuti u svakom momentu kad dođe do njenog preopterećenja ili ekcentričnog opterećenja njenih konstrukcija, a drugi razlog je taj što tužilac nije bio stručno osposobljen (obučen) za rad na skeli i nije znao potencijalnu opasnost od rada na skeli. Na strani tuženih vještak je naveo niz organizacionih i tehničko-tehnoloških propusta, koji su u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom štetnog događaja, pa je na strani drugotuženog M.Z. (vlasnika kuće na kojoj su obavljani radovi i na terasi koje je bila montirana skela) učinjen propust, jer nije obezbijedio projektnu dokumentaciju za građenje objekta (nije građen objekat nego mijenjan je krov na kući drugotuženog koja je izgrađena 1989. godine, a tužilac je farbao potkov krova), nije osigurao stručni nadzor (nije donio akt kojim određuje nadzornog organa građenja na ovom privremenom gradilištu), zatim angažovao je prvotuženog A.M. za izvođenje

građevinskih radova koji ne ispunjava uslove za obavljanje tih poslova (po zanimanju je poljoprivrednik i nema potrebnu stručnu spremu, nema registrovano preduzeće ili samostalno preduzetništvo, niti ispunjava uslove za obavljanje poslova građenja), niti je zaključio pismeni ugovor kojim bi bila regulisana međusobna prava i obaveze tuženih kao ugovornih strana.

Međutim, iako je štetni događaj nastao tokom izvođenja građevinskih radova na stambenom objektu drugotuženog M.Z. prvostepeni sud je, po ocjeni ovog suda, pravilno zaključio da se u konkretnoj situaciji ne mogu primijeniti odredbe člana 207. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78) o solidarnoj odgovornosti naručioca (prvotuženog A.M.) sa izvođačem radova, koje se odnose na štetu nanesenu trećem licu, a ne na štetu koju je pretrpio radnik izvođača radova prilikom izvođenja radova, jer se tužilac ne smatra trećim licem. Inače, činjenica da je drugotuženi M.Z. angažovao prvotuženog A.M. za obavljanje građevinskih poslova na svom stambenom objektu kao nestručno lice, koje ne ispunjava uslove za obavljanje poslova građenja, jer nema stručnu spremu za obavljanje tih poslova, niti registrovano preduzeće ili samostalno preduzetništvo, nije od značaja za odgovornost drugotuženog M.Z. za nastalu štetu, jer, kod toga da je prvotuženi A.M. obavljao građevinsku djelatnost na tom području duži niz godina jasno i nesmetano, ta činjenica nije ni morala biti poznata drugotuženom, koji je u svom iskazu naveo da mu to nije poznato, s obzirom na to da je prvotuženi A.M. slobodno obavljao građevinske radove i ranije.

Stoga je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je odbio u cjelosti tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na drugotuženog M.Z. (stav 10. izreke) i obavezao tužioca da drugotuženom M.Z. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 KM (stav 12. izreke), koju tužilac i ne pobija konkretnim prigovorima, nego je naveo da je prvostepeni sud donio pogrešnu odluku o troškovima postupka, a ne ukazujući na to šta nije pravilno obračunato.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 064221 19 Gž 2 od 10.09.2019. godine)



69.
Sticanje bez osnova i zastara potraživanja
Član 210. u vezi sa članom 371. Zakona o obligacionim odnosima

NA SVA POTRAŽIVANJA, KOJA NASTANU NA OSNOVU NEOSNOVANOG BOGAĆENJA, PRIMJENJUJE SE OPŠTI ZASTARNI ROK.

Iz obrazloženja:

„Kako je pravilan stav prvostepenog suda da (prema činjeničnim navodima tužbe) da o zahtjevu tužitelja u ovom sporu valja odlučiti primjenom pravila o sticanja bez osnova iz člana 210 Zakona o obligacionim odnosima, onda je i osnovanost prigovora tuženog o zastari potraživanja tužitelja valjalo cijeniti primjenom opšteg zastarnog roka iz odredbe člana 371 Zakona o obligacionim odnosima, kako je to našao i prvostepeni sud jer se na sva potraživanja, koja nastanu na osnovi neosnovanog obogaćenja, primjenjuje opšti zastarni rok. Zaključak prvostepenog suda da potraživanje tužitelja za period od 26.06.2013. godine do 28.01.2015. godine,

primjenom člana 371 Zakona o obligacionim odnosima, nije zastarilo tuženi žalbom ne dovodi u pitanje, a tvrdnja tuženog u žalbi, da je primjenom člana 375 Zakona o obligacionim odnosima trebalo cijeniti zastaru potraživanja tužitelja, ukazuje se neosnovanom.

S obzirom da se ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme smatra, po isteku vremena na koje je zaključen prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, kada zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovni prostor a zakupodavac se tome ne protivi što svakako podrazumijeva da zakupac plaća i zakupninu (ispunjava svoju osnovnu ugovornu obavezu), a da u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženi ugovorenu zakupninu nakon 26.06.2013. godine, nije plaćao tužitelju, iako je nastavio da koristi poslovni prostor, onda ne može biti riječi o prećutnom obnavljanju predmetnog Ugovora o rekonstrukciji i zakupu na neodređeno vrijeme, odnosno „o faktičkom produženju“ kako to tuženi tvrdi u žalbi „jer tužitelj nije tražio da mu tuženi preda u posjed poslovni prostor, niti da mu plaća zakupninu“.

S obzirom da je pravilan stav prvostepenog suda da primjenom pravila o sticanju bez osnova valja odlučiti o zahtjevu tužitelja u ovom sporu i da je sud pravilno zaključio, da je prema nespornim i utvrđenim činjenicama u postupku, zahtjev tužitelja osnovan za iznos od 54.621,39 KM jer je tuženi poslovni prostor tužitelja koristio bez ugovora o zakupu i nije plaćao zakupninu u periodu od 26.06.2013. godine do 28.01.2015. godine, onda tužitelj ima pravo (kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u dijelu od ½) na naknadu od tuženog navedenog iznosa (koji iznos je pouzdano utvrđen) kao izmakle koristi koja se i računa prema visini zakupnine koja bi bila ostvarena izdavanjem predmetnih poslovnih prostorija u zakup, za koji zaključak obrazloženje prvostepene presude ima dovoljne razloge, to je kod navedenog, žalbu tuženog valjalo odbiti odnosno odlučiti kao u izreci ove presude, a na osnovu odredbe člana 335 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 107061 18 Gž od 07.11.2018. godine)

70.
Obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate za nasljednika Član 277. Zakona o obligacionim odnosima

NAKON SMRTI OSTAVIOCA NASTAJE SAMOSTALNA OBAVEZA NASLJEDNIKA ZA PODMIRIVANJE DUGOVA OSTAVITELJA, NAJVIŠE DO VISINE VRIJEDNOSTI OSTAVINSKE MASE, A TEK NAKON ŠTO ON EVENTUALNO DOĐE U ZAKAŠNJENJE SA ISPUNJENJEM TE OBAVEZE NASTAJE I NJEGOVA OBAVEZA ZA PLAĆANJE ZAKONSKE ZATEZNE KAMATE.

Iz obrazloženja:

„Međutim, tuženi, po ocjeni ovog suda, osnovano žalbom ukazuje da se pravilnom primjenom materijalnog prava on nije mogao obavezati da zakonsku zateznu kamatu na iznos od 6.826,17 KM plati počev od 18.02.2011. godine do konačne isplate. Ovo stoga što s obzirom da je u ovom sporu riječ o novčanom potraživanju tužitelja prema Z.M. (kao mjeničnom dužniku) njegov dug je glavni dug

(iznos naveden na mjenici) a kako je glavni dug dospio prije njegove smrti, njegov dug su i kamate koje teku od dospjelosti do smrti ostavitelja. Nakon njegove smrti nastala je samostalna obaveza nasljednika Z.I. za podmirivanje dugova ostavitelja Z.M., najviše do visine ostavinske imovine a tek nakon što on eventualno dođe u zakašnjenje sa ispunjenjem te obaveze nastaje i njegova obaveza za plaćanje zakonske zatezne kamate u smislu člana 277 Zakona o obligacionim odnosima što znači da primjenom navedene odredbe tuženog Z.I. (nasljednika umrlog Z.M.) na plaćanje zakonske zatezne kamate na iznos od 6.826,17 (koji iznos je iznos ostavinske imovine) valja obavezati od dana presuđenja do konačne isplate pa je ovaj sud odlučio kao u prvom stavu izreke ove presude, na osnovu odredbe člana 338. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 042207 18 Gž 2 od 03.05.2018. godine)



71.
Rok zastare za samostalnog preduzetnika Član 371. Zakona o obligacionim odnosima

NA SAMOSTALNOG PREDUZETNIKA SE NE ODNOSI JEDNOGODIŠNJI ROK ZASTARE IZ ČLANA 378. STAV 1. TAČKA 1. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA NITI TROGODIŠNJI ROK ZASTARE IZ ODREDBE ČLANA 374. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA JER SAMOSTALNI PREDUZETNIK NEMA SVOJSTVO PRAVNOG LICA, VEĆ SE NA ISTOG TREBA PRIMIJENITI OPŠTI ROK ZASTARE (PETOGODIŠNJI) IZ ČLANA 371. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.

Iz obrazloženja:

„U žalbi izjavljenoj protiv te presude tužilac osnovano ukazuje da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u žalbi je navedeno član 378. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima - „Službeni list SFRJ,“ broj 29/78), jer se ovaj rok zastare (jednogodišnji) ne odnosi na predmetno potraživanje (dug samostalnog preduzetnika), niti se može primijeniti trogodišnji rok zastare iz odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima koji se odnosi na pravna lica, a samostalni preduzetnik nema svojstvo pravnog lica, jer se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti opšti rok zastare (petogodišnji) propisan odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima.

Primjenom tog roka na predmetno potraživanje tužioca (preciziran tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu dana 01.11.2017. godine na iznos od 311,15 KM), a s obzirom na to da je rješenjem o izvršenju broj 96 0 Ip 088708 15 Kom od 24.02.21017. godine izvršenje dozvoljeno na iznos od 355,60 KM, kako je tužilac (u izvršnom postupku tražilac izvršenja) to tražio, te kako je ovaj parnični postupak proizašao iz izvršnog postupka, parnični sud je u obavezi da presudom odluči o rješenju o izvršenju, pa je ovaj sud odlučio kao u izreci presude.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Mal 088708 18 Gž od 13.12.2018. godine)

72.
Zastara regresne tražbine osiguravača
Član 380. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima

ZASTARA REGRESNE TRAŽBINE OSIGURAVAČA PREMA SVOM OSIGURANIKU POČINJE TEĆI PRVOG DANA IZA DANA KADA JE OSIGURAVAČ ISPLATIO NAKNADU ŠTETE OŠTEĆENOM.

Iz obrazloženja:

„Ocjenjujući osnovanost prigovora zastare potraživanja prvostepeni sud je, kako je navedeno, našao da se ne radi o zastarjelom potraživanju tužitelja primjenom člana 371 Zakona o obligacionim odnosima (kao odredbe materijalnog prava primjenom koje o prigovoru tuženog valja odlučiti) „jer se u ovom sporu ne radi o potraživanju osiguravatelja iz ugovora o osiguranju“ i kod toga „da je tužitelj ustao tužbom za isplatu unutar zastarnog roka od 5 godina“.

Ovaj sud, međutim, nalazi da se u pogledu zahtjeva tužitelja u ovom sporu radi o regresnom zahtjevu osiguravača prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju (ne stoji zaključak prvostepenog suda da se ne radi o takvom zahtjevu) a takav zahtjev zastarijeva u roku od 3 godine osnovom odredbe člana 380 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima, koja propisuje poseban rok zastarjelosti kod ugovora o osiguranju. Kada je u ovom sporu tužba podnesena 03.06.2016. godine, a kako zastara regresne tražbine osiguravača prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguravač isplatio naknadu štete oštećenom, kod utvrđenja u prvostepenom postupku da je tužitelj oštećenima isplatio štetu 26.06.2013. godine, 07.04.2014. godine i 08.10.2014. godine, to u trenutku podnošenja tužbe sudu nije istekao rok od 3 godine pa se ne radi o zastarjeloj tražbini tužitelja i odluka prvostepenog suda u pogledu ovog prigovora tuženog u konačnici je zakonita, jer se i primjenom odredbe člana 380 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima (kao odredbe materijalnog prava primjenom koje o prigovoru tuženog valja odlučiti) ne radi o zastarjelom potraživanju tužitelja.

S obzirom da se tuženi, u žalbi kojom pobija prvostepenu presudu, poziva na član 376 Zakona o obligacionim odnosima valja reći da je pravilan stav prvostepenog suda da u pogledu prigovora tuženog (da se radi o zastarjelom potraživanju tužitelja) nema mjesta primjeni ove odredbe jer ona reguliše rokove zastare naknade štete a ne rokove zastare regresnog potraživanja, kakvo je potraživanje tužitelja u ovom sporu (u pitanju je regresno potraživanje tužitelja kao osiguravača prema tuženom kao osiguraniku, koji je štetu prouzrokovao upravljajući putničkim motornim vozilom pod uticajem alkohola).“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 097791 18 Gž od 01.03.2018. godine)

73.
Zastarjelost – prekid zastare
Član 388. Zakona o obligacionim odnosima

AKO RAZLOZI OBUSTAVE RANIJE POKRENUTOG IZVRŠNOG POSTUPKA LEŽE ISKLJUČIVO NA IZVRŠENIKU, ODNOSNO AKO JE DO OBUSTAVE IZVRŠNOG POSTUPKA DOŠLO ZBOG OKOLNOSTI KOJE SE NE MOGU STAVITI NA TERET TRAŽIOCU IZVRŠENJA, TADA POKRETANJE IZVRŠNOG POSTUPKA KOJI JE OBUSTAVLJEN, IMA ZA POSLJEDICU PREKID ZASTARE.

Iz obrazloženja:

„Naime, ako razlozi obustave izvršnog postupka leže isključivo na izvršeniku, jer nije imao pokretnih stvari na kojima se može provesti izvršenje, odnosno kada je do obustave izvršnog postupka došlo zbog okolnosti koje se ne mogu staviti na teret tražiocu izvršenja (ovdje tužiocu), kao što je slučaj u ovom predmetu, tada pokretanje izvršnog postupka koji je obustavljen, ima za posljedicu prekid zastare.

Dakle, za ocjenu da li ranije pokrenuti izvršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je završen obustavom postupka, ima dejstvo prekida zastare, odlučan je razlog zbog kojeg je do obustave postupka došlo.

U ovom predmetu izvršni postupak je obustavljen rješenjem Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 054101 13 I od 27.02.2017. godine iz razloga što „izvršenici na datoj adresi ne posjeduju pokretnu imovinu koja bi mogla biti pogodna za popis i prodaju, a radi namirenja duga, izvršenik M.V. je bez zaposlenja i bez ikakvih primanja, a izvršenik SP M.M. duži niz godina ne radi, niti obavlja djelatnost na području Distrikta“, pa je izvršni radnik izvršnu radnju konstatovao bezuspješnom.

Kako se prvostepeni sud u razlozima pobijanog rješenja pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 50/01 od 05.07.2001. godine, ne upuštajući se u ocjenu razloga koji je doveo do obustave postupka, odnosno ne vodeći računa o tome da li je razlog obustave na strani tražioca izvršenja (tužioca u ovom sporu) ili na strani izvršenika (tuženog u ovom sporu), a tužilac u žalbi ističe da „nije mogao predvidjeti da će doći do obustave postupka, niti je skrivio obustavu, te ne može ni snositi posljedice takvog stanja stvari“.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 116818 19 Gž od 12.03.2019. godine)



74.
Ugovor o zajmu
Član 557. Zakona o obligacionim odnosima

OBZIROM DA ZAKONODAVAC ZA UGOVOR O ZAJMU NE PROPISUJE ODREĐENI OBLIK, TAKAV UGOVOR SE SMATRA NEFORMALNIM DVOSTRANO OBAVEZUJUĆIM UGOVOROM, A TO ZNAČI DA MOŽE BITI SKLOPLJEN I U USMENOM OBLIKU. DRUGIM RIJEČIMA, UGOVOR O ZAJMU NE MORA

SADRŽAVATI POTPISE UGOVORNIH STRANA, NITI MORA (EVENTUALNO) BITI OVJEREN OD STRANE JAVNOG BILJEŽNIKA (NOTARA) DA BI BIO VALJAN.

Iz obrazloženja:

„S tim u vezi valja poći od odredbe člana 557. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj se pod ugovorom o zajmu podrazumijeva svaki ugovor kojim se zajmodavac obvezuje da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije određenog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste ili kvalitete.

Obzirom da zakonodavac za ugovor o zajmu ne propisuje određeni oblik (na što su pravilno svojim žalbama ukazali kako tužiteljica tako i tužena i protutužitelj), takav ugovor se smatra neformalnim dvostrano obvezujućim ugovorom, a to znači da može biti sklopljen i u usmenom obliku. Drugim riječima, ugovor o zajmu ne mora sadržavati potpise ugovornih strana, niti mora (eventualno) biti ovjeren od strane javnog bilježnika (notara) da bi bio valjan."

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 105869 19 Gž od 22.08.2019. godine)



75.
Komisiona prodaja
Član 771. Zakona o obligacionim odnosima

KOD KOMISIONE PRODAJE KOMITENT OSTAJE VLASNIKOM STVARI SVE DO ISPORUKE TREĆEM, A IZMEĐU KOMITENTA I KOMISIONARA U POGLEDU STVARI KOJA JE PREDMET PRODAJE POSTOJI SAMO OBLIGACIONOPRAVNI ODNOS U KOME JE KOMISIONAR DUŽAN UZ NAKNADU (PROVIZIJU) IZVRŠITI PRODAJU UGOVORENE STVARI I NIJE ODGOVORAN ZA EVENTUALNE PRAVNE ILI DRUGE NEDOSTATKE NA STVARI KOJU PRODAJE ZA RAČUN KOMITENTA.

Iz obrazloženja:

„Naime, prema definiciji iz odredbe člana 771. Zakona o obligacionim odnosima, komisionim ugovorom komisionar se obvezuje da će za naknadu (proviziju) obaviti u svoje ime, a za račun komitenta jedan ili više povjerenih mu poslova, dakle, radi se o ugovornom odnosu između komisionara i komitenta. Međutim, u realizaciji komisionog ugovora, osim unutrašnjeg ugovornog odnosa između komisionara i komitenta nastaje i vanjski odnos komisionara prema trećim osobama. A, u ugovornom odnosu u koji stupa komisionar s trećim u ispunjenju komisionog ugovora, pojavljuje se isključivo komisionar koji radi po nalogu i za račun komitenta, s tim što nastupa u svoje ime i kako komisionar i komitent nisu izjavili volju kod sklapanja komisionog ugovora da vlasništvo stvari prelazi na komisionara, komitent ostaje vlasnikom do prodaje trećem.

Dakle, kod komisione prodaje, komitent (u ovom slučaju Š.R.) ostaje vlasnikom stvari sve do isporuke trećem (ovdje je to tužitelj), a između komitenta i

komisionara (ovdje je to tuženi) u pogledu stvari koje je predmet prodaje postoji samo obligacionopravni odnos u kome je komisionar dužan uz naknadu (proviziju) izvršiti prodaju ugovorene stvari i nije odgovoran za eventualne pravne ili druge nedostatke na stvari koju prodaje za račun komitenta.

Znači, komisionim ugovorom komitent komisionaru daje nalog, koji komisionar izvršava i polaže o tome račun komitentu, a ovaj mu za tu uslugu isplaćuje naknadu (proviziju). A, to ukazuje da komisioni ugovor spada u skupinu ugovora o uslugama na koji se na odgovarajući način primjenjuju pravila o nalogu (odredba člana 772. Zakona o obligacionim odnosima), a ne o posredovanju kako je primjetio i tužitelj. Međutim, to ne čini prvostepenu presudu nezakonitom i nepravilnom kada je primjenom odredbi Zakona o obligacionim odnosima o komisionu i o prodaji valjalo donijeti jednaku odluku.

Stoga, pravo vlasništva na stvari koja je data u komision ostaje komitentova i kako se komisionar ne upušta u ispitivanje vlasništva stvari koju prodaje (on samo izvršava nalog koji mu je dao komitent), on ne odgovara za pravne nedostatke, već komitent."

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 109113 19 Gž od 22.07.2019. godine)

76.
Osiguranje lica – kumuliranje naknade i osigurane svote Član 948. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima

IZNOS NAKNADE KOJU JE TUŽITELJ PRIMIO PO OSNOVU OSIGURANE SVOTE NA IME INVALIDITETA URAČUNAVA SE U IZNOS NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE ZA PRETRPLJENE DUŠEVNE BOLOVE ZBOG UMANJENJA OPĆE ŽIVOTNE AKTIVNOSTI, OBZIROM DA JE OSIGURANA SVOTA PO OSNOVU POSLJEDICA INVALIDITETA U BITI JEDNAKA OBLIKU NEMATERIJALNE ŠTETE ZA DUŠEVNE BOLOVE ZBOG UMANJENJA OPĆE ŽIVOTNE AKTIVNOSTI.

Iz obrazloženja:

„Međutim, tuženi osnovano pobija prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, navodom „da je sud morao uzeti u obzir i naknadu koju je tužiocu isplatilo V. osiguranje po osnovu invaliditeta“ i da je zbog toga „tužiocu bilo realno dosuditi nižu naknadu od pripadajuće“.

Naime, odredba člana 948. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku odnosno korisniku nezavisno od njegova prava na osiguranu sumu, dok član 948. stav 3. istog Zakona propisuje da se odredba prethodnog stava ne odnosi na slučaj kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti.

Sukladno navedenom, kako je poslodavac (tuženi) ugovorio osiguranje od nesretnog slučaja i uplatio premiju osiguranja iz svojih sredstava, to onda znači da takav ugovor o kolektivnom osiguranju zaposlenika ima pravnu prirodu osiguranja od

odgovornosti, koji stav je već ustaljen u sudskoj praksi i podudaran je pravnom shvatanju koje je u svezi sa primjenom odredbe člana 948. Zakona o obligacionim odnosima u pogledu naknade nematerijalne štete zauzelo Građansko-privredno- upravno odjeljenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj dana 28.10.2019. godine, gdje je rečeno da:

„Kolektivno osiguranje zaposlenika od nesretnog slučaja koje ugovori poslodavac, koji je i uplatilac premije osiguranja iz svojih sredstava, ima karakter osiguranja od odgovornosti.

U skladu sa odštetnom prirodom Ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja iznos koji zaposlenik primi, na ime osigurane svote, uračunava se u iznos naknade nematerijalne štete, koji poslodavac duguje zaposleniku iz osnova odgovornosti za štetu.

Naknadu koju je zaposlenik (oštećeni) primio po osnovu osigurane svote, na ime invaliditeta treba uračunati u iznos pravične novčane naknade, koji tužitelju pripada za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, imajući u vidu da je osigurana svota po osnovi posljedica invaliditeta u biti jednaka obliku nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti.

Tužitelj u parničnom postupku ima pravo na naknadu nematerijalne štete i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti samo u slučaju da je visina ove nematerijalne štete utvrđena u većem iznosu od ugovorene svote ugovorom-polisom kolektivnog osiguranja, odnosno ako je nagodbom dobio manji iznos od onog koji potražuje tužbom.“

Dakle, iznos koji je tužitelju isplaćen na ime osigurane svote temeljem navedene police osiguranja (koju je zaključio tuženi i premiju platio iz sopstvenih sredstava) i „ima karakter osiguranja od odgovornosti“, prema odredbi člana 948. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima treba uračunati u iznos naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, koju potražuje u ovoj parnici. Jer, tužitelj (oštećenik) nema pravo kumulirati iznos naknade osigurane svote sa odštetnim zahtjevom prema trećoj odgovornoj osobi neovisno od njegovog prava na osiguranu svotu. Zbog toga tužitelju treba uračunati iznos naknade koju je primio po osnovu osigurane svote na ime invaliditeta u iznos naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, obzirom da je osigurana svota po osnovu posljedica invaliditeta u biti jednaka obliku nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, koju naknadu, između ostalih, tužitelj zahtjeva i u ovoj parnici.

Stoga, a imajući u vidu, da je tužitelj sa osiguravačem zaključio vansudsku nagodbu kojom se osiguravač obvezao isplatiti mu na ime invaliditeta iznos od 4.000,00 KM, pa se prema odredbi člana 948. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima ima smatrati da je tužitelj u potpunosti namiren u pogledu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, čak i u većem iznosu od tužbom traženih 3.000,00 KM i nema pravo zahtijevati i od tuženog naknadu tog vida štete.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 107795 19 Gž od 29.10.2019. godine)


Troškovi parničnog postupka
Član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

SVRHA OSLOBAĐANJA OD POLAGANJA PREDUJMA ZA TROŠKOVE BEZ KOJIH SE PARNICA NE MOŽE VODITI I OKONČATI JESTE DOSTUPNOST GRAĐANA SUDU RADI PRUŽANJA PRAVNE ZAŠTITE I U SLUČAJU DA SUD ODBIJE SIROMAŠNU STRANKU OSLOBODITI OD POLAGANJA PREDUJMA TROŠKOVA PRIVREMENOG ZASTUPNIKA, NIJE UPITNO DA ĆE POSTOJATI KRŠENJE PRAVA NA PRISTUP SUDU, ZAGARANTIRANO ODREDBOM ČLANA 6. EVROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA.

Iz obrazloženja:

„U žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, kroz istaknute žalbene razloge i navode, kako je gore navedeno, tužiteljica u bitnom tvrdi da joj je pobijanom odlukom prvostepenog suda onemogućen pristup sudu.

Kod sadržaja odredaba na koje se pozvao prvostepeni sud, da bi se omogućio tužiteljici pristup sudu (u pogledu rješavanja konkretnog spora) koje joj je pravo garantirano članom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ovaj sud nalazi da odluku o molbi (prijedlogu) tužiteljice valja donijeti direktnom primjenom Europske konvencije.

Naime, tačno je da prema odredbi člana 134. Zakona o parničnom postupku oslobađanje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobađanje od plaćanja taksi i polaganje predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa, i to one stranke „koja prema svom općem imovnom stanju nije u mogućnosti snositi te troškove bez štete za nužno izdržavanje svoje i svoje obitelji“. A, to znači da se time omogućava građanima lošeg (slabijeg) imovnog stanja jednak pristup sudu u ostvarivanju pravne zaštite zbog povrijeđenih ili ugroženih subjektivnih prava u parničnom postupku, koji bi u protivnom bili prisiljeni odustati od zahtjeva za ostvarenje (zaštitu) svojih prava za koje smatraju da im pripadaju, ili da su im povrijeđena.

Dakle, svrha oslobađanja od polaganja predujma za troškove bez kojih se parnica ne može voditi i okončati jeste dostupnost građana parničnom postupku (sudu) radi pružanja pravne zaštite i u slučaju da sud odbije siromašnu stranku osloboditi od polaganja predujma za izdatak u povodu parničnog postupka (bez kojeg se parnični postupak ne može voditi i okončati), nije upitno da će postojati kršenje

prava na pristup sudu, zagarantirano odredbom člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Prema tome i odbijanjem molbe (prijedloga) tužiteljice u postupku u kome je tražila sudsku zaštitu, da se oslobodi od polaganja predujma troškova privremenog zastupnika postavljenog tuženoj O.Š. (a bez predujma troškova privremeni zastupnik neće zastupati tuženu O.Š. i parnični postupak sud ne može voditi i donijeti odluku o tužbenom zahtjevu), povrijeđeno je njeno pravo pristupa sudu, iz člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Stoga, a imajući u vidu da dokazi u spisu predmeta govore o teškom socijalnom, zdravstvenom i materijalnom statusu tužiteljice (utvrđeno joj je pravo na stalnu novčanu pomoć, kućnu njegu i pomoć u kući, organiziranu prehranu) koji joj ne daje mogućnost plaćanja bilo kakvih troškova, i pored toga što gore pomenutom odredbom člana 134. Zakona o parničnom postupku nije obuhvaćeno oslobađanje od polaganja predujma za troškove privremenog zastupnika, mora se tužiteljica osloboditi te obveze, kako bi sud mogao voditi parnični postupak i odlučiti o tužbenom zahtjevu. U protivnom, povrijeđeno je pravo tužiteljice na pristup sudu. ...

Kako se, sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine (član II, stav 2.) Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajedno sa njenim protokolima „direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini“ i „imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“ i kako je u bitnom na to ukazala i tužiteljica u žalbi protiv prvostepenog rješenja, ovaj sud je, pošto je zaključio da je prvostepenim rješenjem povrijeđeno tužiteljičino pravo pristupa sudu, primjenom odredbe člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, na osnovu odredbe člana
357. tačka c) Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine žalbu tužiteljice uvažio kao osnovanu i prvostepeno rješenje preinačio kao u izreci ovog rješenja.“

(Rješenje Apelacionog suda Brko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 118456 18 Gž od 06.05.2019. godine)



111.
Nadležnost suda
Član 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine

SUD JE NADLEŽAN DA ODLUČUJE O ZAHTJEVU TUŽITELJA DA MU TUŽENI UPLATI PRIPADAJUĆE DOPRINOSE ZA PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE NA RAČUN FEDERALNOG ZAVODA ZA PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je odbio prigovor tuženog o nenadležnosti suda da odlučuje o predmetnom tužbenom zahtjevu kao neosnovan, jer predmet tužbenog zahtjeva nije kontrola i naplata doprinosa PIO, već dug tuženog prema tužiocu po osnovu neplaćanja doprinosa za PIO za period od 01.01.2009. godine do 15.12.2013. godine. Isti prigovor tuženi je i u žalbi istakao, koji prigovor je, i po ocjeni ovog suda,

neosnovan, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio prigovor tuženog o nenadležnosti suda da odlučuje o predmetnom zahtjevu tužioca, a u vezi toga je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine zauzeo identičan stav u svojoj odluci broj AP- 311/04.

Pobijanom presudom prvostepenog suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca iz razloga datih u obrazloženju te presude, koji se svode na to da je prvostepeni sud nakon ocjene izvedenih dokaza utvrdio da tuženi nije uplaćivao doprinose za tužioca Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 01.01.2009. godine do 15.12.2013. godine, tj. do otkaza ugovora o radu i da, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke B. R., potraživanje tužioca prema tuženom po tom osnovu iznosi 6.026,76 KM. Žalbom tuženog ne dovodi se u pitanje visina utvrđenog iznosa, niti je upitno da se taj iznos odnosi na period od 01.01.2009. godine do 15.12.2013. godine, kada je tužilac radio kod tuženog.

U žalbi tuženi je naveo da: „iako među strankama nije sporno da za period od 01.01.2009. godine do 15.12.2013. godine tuženi kao poslodavac nije izvršio uplatu doprinosa po osnovu penzijskog-invalidskog osiguranja na isplaćene neto plate, u toj situaciji (u slučaju neplaćanja doprinosa u roku) nadležna Poreska uprava donosi rješenje o prinudnoj naplati, a isti organ je nadležan da provodi nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa iz plate i na platu“. Dakle, tuženi ne dovodi u pitanje utvrđene odlučne činjenice za ovaj spor da je tužilac u spornom periodu (od 01.01.2009. godine, pa do 15.12.2015. godine) bio u radnom odnosu kod tuženog, da tuženi nije izvršio uplatu doprinosa nadležnom Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje za tužioca (pravdao se blokadom računa kod svojih poslovnih banaka), niti se iznos koji je utvrdio vještak ekonomske struke dovodi u pitanje, nego tuženi osporava nadležnosti suda da o tome odlučuje, jer je, po tuženom, za to nadležna Poreska uprava Federacije Bosne i Hercegovine. “

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 095847 17 Gž od 30.01.2018. godine)

VANPARNIČNI POSTUPAK

112.
Neblagovremeno podnesena žalba
Član 18. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

U VANPARNIČNOM POSTUPKU DRUGOSTEPENI SUD MOŽE ODLUČITI I O NEBLAGOVREMENO PODNESENOJ ŽALBI, ALI POD USLOVOM DA SE TIME NE VRIJEĐAJU PRAVA DRUGIH LICA KOJA SE ZASNIVAJU NA PRVOSTEPENOM RJEŠENJU.

Iz obrazloženja:

„Pošto je predlagač žalbu podnio poslije roka od osam dana propisanom u članu 16. Zakona o vanparničnom postupku za izjavljivanje žalbe, to je žalba predlagača podnesena neblagovremeno.

Istina, odredbom člana 18. stav 3. istog Zakona propisano je pravilo po kojem drugostepeni sud može odlučiti i o neblagovremeno podnesenoj žalbi, ali pod uslovom da se time ne vrijeđaju prava drugih lica koja se zasnivaju na tom rješenju, pa obzirom na prirodu predmetnog postupka jasno je da nije ispunjen zakonski preduslov da se po predmetnoj žalbi meritorno odluči.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 V 084575 17 Gž 2 od 10.01.2018. godine)

IZVRŠNI POSTUPAK

113.
Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja
Član 9. stav 3. Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 39/13)

UKOLIKO JE PRVI POKUŠAJ PLJENIDBE POKRETNIH STVARI IZVRŠENIKA BIO BEZUSPJEŠAN SUD ĆE, POSTUPAJUĆI PO PRIJEDLOGU TRAŽIOCA IZVRŠENJA, RJEŠENJEM DOZVOLITI PROMJENU SREDSTVA I PREDMETA IZVRŠENJA, TAKO ŠTO ĆE ODREDITI IZVRŠENJE NA NOVOM SREDSTVU I PREDMETU IZVRŠENJA, A ISTOVREMENO ĆE OBUSTAVITI IZVRŠENJE NA POKRETNIM STVARIMA IZVRŠENIKA.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je rješenjem broj 96 0 I 081509 14 I od 29.09.2017. godine., primjenom odredbe člana 9. stav 3. i 5. Zakona o izvršnom postupku, usvojio prijedlog tražioca izvršenja i dozvolio promjenu predmeta i sredstva izvršenja tako što će se izvršenje, radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja, provesti na nekretninama izvršenika zabilježbom rješenja o dozvoli izvršenja utvrđivanjem vrijednosti, procjenom i prodajom nekretnina upisanih u z.k. ul. br. ........ k.o. B. i z.k. ul. br. ........ G. na upisanom suvlasničkom udjelu izvršenika od 1/16, dok je stavom I izreke istog rješenja prvostepeni sud obustavio izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika određeno rješenjem o izvršenju broj 96 0 I 081509 14 I od 22.12.2014. godine.

Odluka prvostepenog suda je pravilna.

Naime, odredbom člana 9. stav 3. Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta BiH propisano je da ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem. U tom slučaju sud će donijeti novo rješenje o izvršenju, nastaviti sa izvršenjem na temelju tog rješenja o izvršenju, a obustaviti izvršenje određeno prethodnim rješenjem o izvršenju, dok je stavom 5. istog člana Zakona o izvršnom postupku, propisano da ako je naknadno saznao informacije na osnovu kojih se može doći do efikasnijeg izvršenja, tražilac izvršenja može, radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, a Osnovni sud će o tome odlučiti rješenjem, te ukoliko smatra da je takav prijedlog opravdan, postupit će u skladu sa stavom 3. ovog člana.

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 I 081509 17 Gž od 12.01.2018. godine)

114.
Privremena mjera – nedopuštenost revizije
Član 17. i članovi 270. do 284. Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KADA SE PO PRIJEDLOGU STRANKE ODREDI PRIVREMENA MJERA PROTIV RJEŠENJA O ODREĐIVANJU SE NE MOŽE IZJAVITI REVIZIJA JER SUD O

ODREĐIVANJU PRIVREMENE MJERE ODLUČUJE PO PRAVILIMA IZVRŠNOG POSTUPKA PROPISANIM ZAKONOM O IZVRŠNOM POSTUPKU BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE, A ČLANOM 17. OVOG ZAKONA ODREĐENO JE „DA PROTIV PRAVOSNAŽNOG RJEŠENJA DONESENOG U POSTUPKU IZVRŠENJA I OBEZBJEĐENJA NIJE DOPUŠTENA REVIZIJA“.

Iz obrazloženja:

„Ovaj sud je utvrđujući postojanje pretpostavki da, saglasno odredbi člana 350 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, odluči o osnovanosti revizije koju je protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 102635 17 Mož od 28.07.2017. godine izjavio predlagač obezbjeđenja našao da reviziju predlagača obezbjeđenja O.d.o.o.B. valja odbaciti, iz slijedećih razloga.

Naime, o izdavanju odnosno o određivanju privremene mjere sud odlučuje prema pravilima izvršnog postupka i to prema odredbama članova 270 do 284 Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 39/13 i 47/17) kojima je regulisano predlaganje privremene mjere i određivanje privremene mjere radi obezbjeđenja novčanog potraživanja i radi obezbjeđenja novčanog potraživanja, a prema Zakonu o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine nije propisana mogućnost izjavljivanja revizije, kao vanrednog pravnog lijeka, protiv pravosnažnih rješenja donesenih u izvršnom postupku jer je odredbom člana 17 ovog zakona regulisano „da protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja i obezbjeđenja nije dopuštena revizija“.

Kod navedenog revizijsko vijeće je, primjenom člana 356 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, odlučilo kao u izreci ovog rješenja jer revizija koju je predlagač obezbjeđenja izjavio protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 102635 17 Mož od 28.07.2017. godine (kojim rješenjem je pravosnažno odlučeno o privremenoj mjeri čije određivanje je predložio predlagač), nije dopuštena."

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 P 102635 17 Rev od 08.02.2018. godine)



115.
Prijedlog za izvršenje
Član 43. Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 39/13)

AKO JE PRIJEDLOG ZA IZVRŠENJE PODNESEN NA OSNOVU IZVRŠNE ODLUKE SUDA IZ KOJE JE MOGUĆE JASNO IDENTIFIKOVATI TRAŽIOCA IZVRŠENJA I IZVRŠENIKA, ONDA IZOSTANAK JEDINSTVENOG MATIČNOG BROJA IZVRŠENIKA U PRIJEDLOGU ZA IZVRŠENJE NE PREDSTAVLJA NEDOSTATAK ZBOG KOJEG SE NE BI MOGLO POSTUPITI PO TOM PRIJEDLOGU.

Iz obrazloženja:

„Međutim, kako je u konkretnom slučaju ovaj izvršni postupak proistekao iz parničnog postupka, odnosno prijedlog za dozvolu izvršenja podnesen je na osnovu izvršne isprave, presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 077939 14 P od 19.09.2016. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog
suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 077939 16 Gž od 23.02.2017.
godine, a iz kojih je moguće jasno identifikovati tražioca izvršenja i izvršenike, te kako prijedlog za dozvolu izvršenja podnesen dana 11.07.2017. godine sadrži zahtjev za izvršenje u kome je naznačena izvršna isprava, tražilac izvršenja i izvršenici, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti kao i predmet izvršenja, onda nije bilo neophodno da prvostepeni sud zaključkom od 17.07.2017. godine poziva tražioca izvršenja da u ostavljenom roku od 30 dana dostavi jedinstvene matične brojeve izvršenika, odnosno uredi prijedlog za izvršenje u skladu sa odredbom člana 43. Zakona o izvršnom postupku.

Dakle, izostanak jedinstvenog matičnog broja izvršenika u konkretnom slučaju ne predstavlja nedostatak uslijed kojeg nije bilo moguće postupiti po navedenom prijedlogu za dozvolu izvršenja od 11.07.2017. godine.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 I 104876 17 Gž od 25.01.2018. godine)



116.
Rješenje o izvršenju
Član 47. Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

U SLUČAJU KADA PROTIV RJEŠENJA O IZVRŠENJU DONESENOG NA OSNOVU VJERODOSTOJNE ISPRAVE NIJE IZJAVLJEN PRIGOVOR (A IZ NEKIH DRUGIH RAZLOGA JE DOŠLO DO OBUSTAVE IZVRŠNOG POSTUPKA), DIO RJEŠENJA O IZVRŠENJU KOJIM JE NALOŽENO IZVRŠENIKU DA NAMIRI POTRAŽIVANJE TRAŽIOCA IZVRŠENJA I KOJI JE POSTAO PRAVOSNAŽAN (DRUGI DIO RJEŠENJA O IZVRŠENJU DONESENOG NA OSNOVU VJERODOSTOJNE ISPRAVE), IMA SVOJSTVO IZVRŠNE ISPRAVE NA OSNOVU KOJE SE MOŽE PONOVO U DRUGOM POSTUPKU PODNIJETI PRIJEDLOG ZA IZVRŠENJE.

Iz obrazloženja:

„Naime, u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku postoji mogućnost podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja na osnovu izvršne i vjerodostojne isprave, pa je tako, između ostalog, odredbom člana 47. stav 3. Zakona o izvršnom postupku propisano da će sud rješenjem o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti izvršenje radi ostvarenja tih potraživanja (tačka 1.) i obavezati izvršenik da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanje, zajedno sa odmjerenim troškovima (tačka 2.), dok je odredbom člana 62. stav 8. Zakona o izvršnom postupku propisano da ako se rješenje o izvršenju pobija samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, daljnji postupak nastavit će se kao postupak po prigovoru protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu izvršne isprave, a stavom 9. istog člana Zakona o

izvršnom postupku propisano je da ako se prigovor iz prethodnog stava ovog člana prihvati, dio rješenja o izvršenju kojim je izvršeniku naloženo da namiri potraživanje ima svojstvo izvršne isprave na osnovu koje se može ponovo tražiti izvršenje.

Dakle, rješenje o izvršenju doneseno na osnovu vjerodostojne isprave sastoji se iz dva dijela, prvog kojim je određeno izvršenje radi prinudne naplate potraživanja tražioca izvršenja određenim sredstvom na određenom predmetu izvršenja i drugog dijela kojim je obavezan izvršenik da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanje. Ukoliko izvršenik izjavi prigovor kojim pobija prvi dio rješenja o izvršenju donesenog na osnovu vjerodostojne isprave, drugi dio rješenja o izvršenju koji je postao pravosnažan i kojim je naloženo izvršeniku da u roku osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanje tražioca izvršenja, zajedno sa odmjerenim troškovima, ima svojstvo izvršne isprave na osnovu koje se može ponovo tražiti izvršenje.

Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o izvršnom postupku primjenom instituta argumentum a contrario može se zaključiti da i u slučaju kada protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu vjerodostojne isprave nije izjavljen prigovor (a iz nekih drugih razloga je došlo do obustave izvršnog postupka), dio rješenja o izvršenju kojim je naloženo izvršeniku da namiri potraživanje tražioca izvršenja i koji je postao pravosnažan (drugi dio rješenja o izvršenju donesenog na osnovu vjerodostojne isprave), ima svojstvo izvršne isprave na osnovu koje se može ponovo u drugom postupku podnijeti prijedlog za izvršenje.

Kako je u konkretnom slučaju tražilac izvršenja podnio prijedlog za dozvolu izvršenja dana 29.01.2014. godine na osnovu pravosnažnog rješenja o izvršenju broj Ip-372/04 od 11.08.2004. godine (rješenja o izvršenju donesenog na osnovu vjerodostojne isprave protiv kojeg izvršenik nije izjavio prigovor, a izvršni postupak u tom predmetu obustavljen je iz razloga što je i pri drugom pokušaju pljenidbe konstatovano da izvršenik ne posjeduje pokretnu imovinu koja bi mogla biti predmet pljenidbe), dakle na osnovu isprave koja se ima smatrati izvršnom ispravom, onda po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud imajući u vidu sve gore navedeno, nije mogao pobijanim rješenjem prijedlog tražioca izvršenja odbaciti."

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 I 076094 18 Gž od 16.10.2018. godine)



117.
Razlozi za prigovor
Član 59. Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 39/13)

NEOTKLONJIVE PROCESNE SMETNJE PARNIČNOG POSTUPKA LITISPENDENCIJA I PRESUĐENA STVAR NEMAJU SHODNU PRIMJENU U POSTUPKU IZVRŠENJA.

Iz obrazloženja:

„Prije svega valja istaći da neotklonjive procesne smetnje parničnog postupka litispendencije i presuđena stvar nemaju shodnu primjenu u postupku izvršenja, obzirom da Zakon o izvršnom postupku ne poznaje litispendenciju i presuđenu stvar u smislu Zakona o parničnom postupku, pa u skladu sa navedenim neosnovano izvršenik u žalbi navodi da je „i ranije tražilac izvršenja započinjao izvršenje na nekretnini (porodičnoj kući) izvršenika u predmetu pod brojem 96 0 I 046838 15 I 2 i da je taj postupak odlagan i na kraju obustavljen, te da u ovom postupku tražilac izvršenja ponovo započinje postupak izvršenja na identičnom predmetu izvršenja, što je mimo svakog dogovora između stranaka“, odnosno, isti navodi nisu od uticaja na mogućnost pokretanja izvršnog postupka na predmetnim nekretninama izvršenika, a radi namirenja postojećeg duga tražioca izvršenja.

Nadalje, odredbom člana 59. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano je da se prigovor protiv rješenja o izvršenja može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito (tačka 4.) ako su se stranke, javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje.

Navodi iz žalbe izvršenika, da je sa tražiocem izvršenja postigao dogovor u pogledu načina izmirenja predmetnog duga (da tražilac izvršenja na ime neizmirenog duga kupi poslovni prostor čiji je suvlasnik izvršenik sa dijelom od 1/2, te „da se krene u reprogram kredita“), ne predstavlja jedan od razloga za prigovor koji sprečavaju izvršenje propisan odredbom člana 59. Zakona o izvršnom postupku, obzirom da izvršenik u žalbi samo paušalno navodi da sa tražiocem izvršenja postoji navedeni sporazum bez dostavljanja javne ili po zakonu ovjerene isprave kojom bi eventualno dokazao postojanje sporazuma sa tražiocem izvršenja.

Takođe, navodi iz žalbe izvršenika da „opravdano sumnja da punomoćnik tražioca izvršenja nema ovlašćenja za preduzimanje izvršnih radnji u ovom postupku, budući da se iste preduzimaju mimo sporazuma stranaka“, nisu jedan od razloga za prigovor koji sprečavaju izvršenje propisan odredbom člana 59. Zakona o izvršnom postupku, odnosno isti nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 I 106170 18 Gž od 25.01.2018. godine)

ZEMLJIŠNOKNJIŽNI POSTUPAK https://advokat-prnjavorac.com/



118.
Odlučivanje o zahtjevu za uknjižbu
Član 30. stav 3. i član 107. stav 2. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

POSTOJANJE PREDBILJEŽBE PRAVA VLASNIŠTVA NA PREDMETNOJ PARCELI U VRIJEME KADA JE PODNESEN ZAHTJEV ZA UKNJIŽBU ZAKONSKE HIPOTEKE NA TOJ PARCELI, NE UTIČE NA POSTUPAK UKNJIŽBE ZAKONSKE HIPOTEKE.

Iz obrazloženja:

„Tačno je u žalbi navedeno da je na parceli broj 686/2 izvršena predbilježba prava vlasništva u korist T.G., a što proizilazi iz zk. ul. broj 174 k.o. G., pa iako je predbilježba izvršena prije podnesenog zahtjeva Direkcije za finansije za uknjižbu zakonske hipoteke, kako je u žalbi navedeno, to za ovaj postupak nema značaj, kod toga da je u zk. ul. broj 174 k.o. G. upisan kao vlasnik te parcele T.S., a što je u skladu sa odredbom člana 40. Zakona o registru zemljišta, jer saglasno toj odredbi upis u zemljišnu knjigu može se izvršiti samo protiv lica koje je u času podnošenja prijedloga za upis upisano u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava na koji se upis odnosi. Inače, predbilježba je upis kojim se knjižna prava stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju samo pod uslovom da se upis naknadno opravda i samo u obimu u kojem naknadno bude opravdan (član 30. stav 3. Zakona o registru zemljišta).“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 97 0 Dn 002063 17 Gž od 12.01.2018. godine)



119.
Naknada za eksproprisanu nekretninu i uknjižba prava vlasništva
Član 47. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine

ZA UKNJIŽBU PRAVA VLASNIŠTVA NA EKSPROPRISANIM NEKRETNINAMA NIJE RELEVANTNO DA LI JE KORISNIK EKSPROPRIJACIJE PLATIO NAKNADU ZA EKSPROPRISANE NEKRETNINE, VEĆ SAMO DA LI JE RJEŠENJE O EKSPROPRIJACIJI POSTALO PRAVOSNAŽNO.

Iz obrazloženja:

„Kako je odredbom člana 47. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine” broj 26/04, 19/07, 2/08, 19/10 i 15/11) propisano da se uknjižba prava vlasništva i drugih stvarnih prava na eksproprisanoj nekretnini vrši na osnovu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji (stav 1.) i da zahtjev za uknjižbu mogu podnijeti korisnik eksproprijacije ili prijašnji nosilac stvarnog prava na eksproprisanoj nekretnini (stav 2.), onda su neutemeljeni navodi žalbe kojima se ukazuje da je pobijano rješenje preuranjeno i nezakonito jer korisnik eksproprijacije nije isplatio naknadu (nije

postignut dogovor o visini naknade u upravnom postupku pa se ista utvrđuje u sudskom postupku), a kod toga da je prvostepeni sud dozvolio predmetni upis nakon što je utvrdio da je zahtjev za uknjižbu podnio ovlašteni predlagač (korisnik eksproprijacije), pravni osnov i tačnu oznaku nekretnina i prava za koje se uknjižba zahtijeva.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 97 0 Dn 002066 18 Gž od 29.01.2018. godine)

OSTAVINSKI POSTUPAK



120.
Prihvatanje nasljednog dijela
Član 10.,11. i 133. Zakona o nasljeđivanju SR BiH

PRVOSTEPENI SUD JE PRAVILNO PRIMIJENIO MATERIJALNO PRAVO KADA JE PRIPADAJUĆI (ZAKONSKI) DIO IMOVINE URUČIO MLDB. ZAKONSKOM NASLJEDNIKU, KOJI JE PUTEM ZAKONSKOG ZASTUPNIKA UREDNO OBAVIJEŠTEN O ROČIŠTU NA KOJEM SE RASPRAVLJA ZAOSTAVŠTINA, PA KAKO SE NIJE ODAZVAO POZIVU SUDA, IAKO JE UREDNO OBAVIJEŠTEN, NITI DOSTAVIO NASLJEDNIČKU IZJAVU, IMA SE SMATRATI DA SE PRIHVATA SVOG NASLJEDNOG DIJELA KOJI MU PO ZAKONU PRIPADA NA IMOVINI OSTAVITELJA.

„Protiv navedenog rješenja blagovremenu žalbu je izjavio zakonski zastupnik mldb. nasljednika, otac K.M., ne navodeći određeno razloge zbog kojih pobija prvostepeno rješenje, ali sadržajno ukazujući da ga predmetna imovina ne interesuje, što bi upućivalo da se ne prihvata nasljedstva na imovini ostaviteljice, kao niti da zna šta predstavlja predmet zaostavštine.

Žalba nije osnovana.

Kako je naprijed navedeno, pobijanim rješenjem je raspravljena zaostavština ostaviteljice, utvrđen predmet zaostavštine (pokretna imovina), te je ista uručena zakonskim nasljednicima, pa između ostalog i mldb. K.N., koji se nije odazivao na pozive suda, odnosno njegov zakonski zastupnik, a shodno odredbi člana 133 Zakona o nasljeđivanju SR Bosne i Hercegovine („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“, broj 7/80 i 50/80) kojom odredbom je propisano da zaostavština umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

Prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je pripadajući (zakonski) dio imovine uručio zakonskom nasljedniku, mldb. K.N. koji je putem zakonskog zastupnika uredno obaviješten o ročištu na kojem se raspravljala zaostavština, pa kako se nije odazvao pozivu suda, iako je uredno obaviješten, niti dostavio nasljedničku izjavu, ima se smatrati da se prihvata svog nasljednog dijela koji mu po zakonu pripada (član 10, 11 i 133 Zakona o nasljeđivanju) na imovini ostaviteljice, koja je na jasan način utvrđena stavom I pobijanog rješenja.

Navodi iz žalbe iz kojih se isčitava i da zakonski zastupnik mldb. nasljednika nije zainteresovan za predmetnu imovinu ne utiču na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, obzirom da je odredbom člana 243 stav 2 Porodičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 23/07) propisano da samo sa odobrenjem organa starateljstva roditelji mogu preduzimati pred sudom ili drugim organima procesne radnje koje se odnose na imovinu djeteta (a to je i imovina koja mu pripada po Zakonu o nasljeđivanju), što znači da zakonski zastupnik mldb. nasljednika se mogao odreći nasljedstva, ali tek sa pribavljenim odobrenjem organa starateljstva.

Međutim, nije na odmet istaći da zakonski zastupnik (otac mldb. nasljednika) takvu izjavu može dati u postupku diobe, odnosno uručenja imovine uz saglasnost organa starateljstva.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 O 059560 18 Gž od 12.12.2018. godine)



121.
Odricanje od nasljedstva/ustupanje nasljednog dijela i dopunsko rješenje o nasljeđivanju
Član 240. Zakona o nasljeđivanju SR BiH

AKO RJEŠENJE O NASLJEĐIVANJU SADRŽI IZJAVU NASLJEDNIKA O ODRICANJU OD NASLJEDSTVA ILI IZJAVU O USTUPANJU NASLJEDNOG DIJELA SUNASLJEDNIKU U VEZI SA IMOVINOM O KOJOJ SE RASPRAVLJA, TO NE ZNAČI DA ĆE SE UČINAK TE IZJAVE ODNOSITI I NA NAKNADNO PRONAĐENU IMOVINU.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je pobijanim rješenjem, bez raspravljanja, naknadno pronađenu imovinu ostaviteljice B.R. upisanu u zk.ul.br. 46 k.o.I. SP u dijelu od 1/12 i upisanu u zk.ul.br. 50 k.o. I. SP u dijelu od 1/12, uručio, a na osnovu pravosnažnog rješenja ostavinskog suda od 08.06.2015. godine, zakonskom nasljedniku sinu ostaviteljice B.P. u dijelu od 1/1, pozivajući se na odredbu člana 135. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku.

Odredbom člana 135 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku propisano je da će po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju naknadno pronađena imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada zaostavštini raspodijeliti novim rješenjem na osnovu ranije donesenog rješenja o nasljeđivanju (dopunsko rješenje), dok je istom zakonskom odredbom stav 4 propisano da će sud prije raspravljanja naknadno pronađene imovine pozvati nasljednike koji su se odrekli od nasljeđa da se u određenom roku izjasne da li ostaju kod odricanja ili traže da im se prizna pravo na nasljeđe na naknadno pronađenoj imovini.

Isto pravilo sadržano je i u odredbi člana 240 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“ broj 7/80 i 15/80).

U smislu navedenih zakonskih odredbi jasno je da se izjava o odricanju od nasljedstva u toku ostavinskog postupka ne odnosi na naknadno pronađenu imovinu, a prema ustaljenoj sudskoj praksi, takođe i izjava kojom se drugom sunasljedniku ustupa nasljedni dio se ne odnosi na naknadno pronađenu imovinu.

To znači da, ako neko rješenje o nasljeđivanju sadrži izjavu nekog nasljednika o odricanju od nasljedstva ili izjavu o ustupanju nasljednog dijela sunasljedniku u vezi sa imovinom o kojoj se raspravlja to ne znači da će se učinak te izjave odnositi i na neku naknadno pronađenu imovinu, s tim što se naknadno pronađenom imovinom smatra sva ona imovina ostavitelja koja nije obuhvaćena pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, bez obzira na to da li se za vrijeme vođenja ostavinske

rasprave znalo da ona postoji i da je dio ostavinske mase ili ne, o čemu se takođe izjašnjavaju nasljednici.

Obzirom da prvostepeni sud kao ostavinski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja nije postupio u skladu s gore navedenim zakonski odredbama, to je žalba nasljednice M.Lj. osnovana (čije dejstvo se proteže i na ostale zakonske nasljednike), pa je odlučeno primjenom odredbe člana 344 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH, kao u izreci ovog rješenja.

U nastavku postupka, a u skladu sa iznesenim primjedbama u ovom rješenju, prvostepeni sud će ukloniti ukazane nedostatke na način što će pozvati zakonske nasljednike da se izjasne u pogledu naknadno pronađene imovine, te cijeneći sadržaj izjava iz prethodnog postupka, novim rješenjem odlučiti o prijedlogu nasljednika za raspoređivanje naknadno pronađene imovine, za koji će dati potpune i jasne razloge.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 O 077476 18 Gž od 08.08.2018. godine)

UPRAVNO PRAVO

122.
Pribavljanje licenci u entitetima
Član 53. stav 2. Zakona o sigurnosti i zaštiti zdravlja radnika na radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KADA ODGOVARAJUĆU LICENCU NIJE MOGUĆE PRIBAVITI NA PODRUČJU BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE ZBOG NEPOSTOJANJA ODGOVARAJUĆE REGULATIVE, ONDA ORGANI UPRAVE PRILIKOM DONOŠENJA PRVOSTEPENOG UPRAVNOG AKTA MOGU NALOŽITI PRIBAVLJANJE LICENCE U JEDNOM OD ENTITETA OBZIROM DA JE ČLANOM
53. STAV 2. ZAKONA O SIGURNOSTI I ZAŠTITI ZDRAVLJA RADNIKA NA RADU BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE PROPISANO DA LICENCE IZDATE U JEDNOM OD ENTITETA VAŽE U BRČKO DISTRIKTU BOSNE I HERCEGOVINE.

Iz obrazloženja:

„Ovaj sud nalazi da tužena osnovano u žalbi (izjavljenoj protiv prvostepene presude) ukazuje na odredbu člana 53. stav 2. Zakona o sigurnosti i zaštiti zdravlja radnika na radu, kojom je propisano da licence izdate u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine važe na teritoriji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, pa je njihova licenca važeći dokument kojim pravna lica dokazuju ispunjavanje uslova za obavljanje navedenih poslova, kod (nesporne) činjenice da Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije postupila u skladu sa svojom obavezom iz odredbe člana 73. stav 1. tačka (f) Zakona o sigurnosti i zaštiti zdravlja radnika na radu i donijela Pravilnik o uslovima za izdavanje licenci za obavljanje poslova sigurnosti i zaštite zdravlja, kada bi pravno lice potrebnu licencu dobilo u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine.

Nije pravilan zaključak prvostepenog suda da je prvostepeni organ uprave (elektroenergetski inspektor) prilikom donošenja prvostepenog upravnog akta primjenjivao pravilnike (podzakonske akte) entiteta, već je tužitelj upućen da licencu, koja mu je potrebna za obavljanje prednje opisanih poslova, u situaciji kada istu nije moguće pribaviti na području Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (zbog nepostojanja odgovarajućeg pravilnika) pribavi u jednom od entiteta u skladu sa važećim entitetskim pravilnicima, a kod toga da je odredbom člana 53. stav 2. Zakona o sigurnosti i zaštiti zdravlja radnika na radu propisano da licence izdate u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine važe na teritoriji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

Dakle, u ovakvoj pravnoj situaciji, ukoliko tužitelj pribavi licencu u jednom od entiteta koja se izdaje na osnovu važećeg pravilnika tog entiteta i u skladu sa postupkom i uslovima koji su propisani njihovim (entitetskim) podzakonskim aktima, ona će biti priznata na području Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, pa je stoga pogrešno utvrđenje prvostepenog suda da su organi uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, prilikom donošenja prvostepenog i konačnog upravnog akta, primjenjivali entitetske podzakonske akte.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 U 104402 17 Už od 10.01.2018. godine)

123.
Rješenje kojim se poništava prvostepeni upravni akt
Član 222. stav 2. Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ČINJENICA DA U DISPOZITIVU RJEŠENJA TUŽENE, KOJIM JE PONIŠTEN PRVOSTEPENI UPRAVNI AKT JER JE DONESEN OD STRANE NENADLEŽNOG ORGANA, NE STOJI DA ĆE SE PREDMET DOSTAVITI NADLEŽNOM PRVOSTEPENOM UPRAVNOM ORGANU NA POSTUPANJE I RJEŠAVANJE, NE ČINI TO RJEŠENJE NEPRAVILNIM I NEZAKONITIM.

Iz obrazloženja:

„Naime, odredbom člana 222. stav 2. Zakona o upravnom postupku propisano je da će Apelaciona komisija, ako utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nenadležni organ, poništiti to rješenje po službenoj dužnosti i dostaviti će predmet nadležnom organu na rješavanje.

Dakle, prilikom odlučivanja po žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog upravnog akta tužena mora, imajući u vidu gore navedenu odredbu člana 222. stav 2. Zakona o upravnom postupku, po službenoj dužnosti paziti je li prvostepeni upravni akt donio nadležni organ i mora ga po službenoj dužnosti poništiti ako utvrdi da donosilac tog akta nije bio nadležan rješavati o stvari koja je predmet tog akta, bez obzira je li to žalilac žalbom i tražio.

Kada se zbog nenadležnosti poništava prvostepeni upravni akt, tužena se ne upušta u dalje vođenje žalbenog postupka, već svoje rješenje i cijeli predmet šalje nadležnom prvostepenom upravnom organu na rješavanje, a ne organu čiji je akt poništila, jer on i nije mogao rješavati u toj stvari. Nenadležnom organu tužena treba poslati samo jedan primjerak svog rješenja radi upoznavanja kako je povodom žalbe postupljeno po njegovom rješenju.

Prema tome, pravilna primjena odredbe člana 222. stav 2. Zakona o upravnom postupku nalaže tuženoj da, u situaciji kada utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nenadležni organ, to rješenje i poništi (što je tužena i učinila), a pitanje dostavljanja predmeta nadležnom prvostepenom upravnom organu na postupanje i rješavanje predstavlja samo pitanje provođenja rješenja kojim se poništava prvostepeni upravni akt zbog nenadležnosti, odnosno stvara obavezu tuženoj da dostavi predmet nadležnom prvostepenom upravnom organu na postupanje i rješavanje (kada utvrdi da je rješenje donio nenadležni organ).“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 U 094585 17 Už od 29.01.2018. godine)

124.
Upravni akt
Član 6. i član 7. Zakona o upravnim sporovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

DA BI UPRAVNI AKT STEKAO SVOJSTVO KONAČNOSTI NIJE DOVOLJNO SAMO TO DA PROTIV NJEGA NEMA REDOVNOG PRAVNOG LIJEKA U UPRAVNOM

POSTUPKU, NEGO JE NEOPHODNO I DA SE RADI O AKTU KOJIM JE TAJ POSTUPAK OKONČAN NA NAČIN DA JE ODLUČENO O NEČIJEM PRAVU, ODNOSNO OBAVEZI TAKO DA SE TO PRAVO PRIZNAJE (UTVRĐUJE) ILI OBAVEZA ODREĐUJE.

Iz obrazloženja:

„Po ocjeni ovog suda, tužiteljica žalbom nije dovela u pitanje pravilnost rješenja prvostepenog suda.

Ovo stoga, jer navodima istaknutim u žalbi da je u rješenju tužene od 27.09.2016. godine data pouka o pravnom lijeku da se protiv tog rješenja može pokrenuti upravni spor u roku od 30 dana, da je tužiteljica tražila da se to rješenje poništi jer ima pravni interes da bude izabrana na navedeno radno mjesto i da ima dovoljno osnova da se o tužbi meritorno odluči, tužiteljica nije dovela u pitanje pravilan zaključak prvostepenog suda da tužbom osporeno rješenje nema svojstvo konačnog upravnog akta i da je stoga tužba podnesena prijevremeno.

Naime, saglasno odredbama člana 6. i člana 7. Zakona o upravnim sporovima, predmet upravnog spora može biti samo konačan upravni akt kojim je nadležni organ riješio o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Dakle, da bi upravni akt stekao svojstvo konačnosti nije dovoljno samo to da protiv njega nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku, nego je neophodno i da se radi o aktu kojim je taj postupak okončan na način da je odlučeno o nečijem pravu, odnosno obavezi tako da se to pravo priznaje (utvrđuje) ili obaveza određuje. S tim u vezi, potrebno je da je rješenjem u procesnopravnom smislu završeno rješavanje upravne stvari u upravnom postupku, odnosno da je okončan upravni postupak u svim njegovim fazama i da se protiv donesenog upravnog akta ne može izjaviti žalba kao redovni pravni lijek u upravnom postupku.

Budući da je tužena, rješavajući po žalbi P.I., osporenim rješenjem poništila prvostepeni upravni akt i predmet vratila prvostepenom organu uprave na ponovni postupak, upravni postupak u predmetnoj upravnoj stvari još nije okončan, pa iz tog razloga tužbom osporeno rješenje nema svojstvo konačnog upravnog akta. Rješenje čije poništenje tužiteljica traži u ovom upravnom sporu nema rješavajući karakter, jer njime nije konačno riješeno o pravu koje tužiteljica želi ishoditi u upravnom postupku, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 23. stav 1. tačka
1) Zakona o upravnim sporovima tužbu odbacio kao prijevremenu.

Tačna je tvrdnja tužiteljice da je osporenim rješenjem tužene od 27.09.2016. godine data pouka da se protiv tog rješenja može pokrenuti upravni spor. Međutim, ako upravni sud prilikom prethodnog ispitivanja tužbe utvrdi da nisu ispunjeni procesni uslovi za vođenje upravnog spora propisani odredbom člana 23. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, dužan je tužbu odbaciti, ne ulazeći u meritum raspravljanja po tužbi.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 U 100609 17 Už od 17.01.2018. godine)

125.
Upravni akt
Član 6. Zakona o upravnim sporovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ODLUKA O IZBORU I PROGLAŠENJU UČENIKA GENERACIJE NIJE UPRAVNI AKT, PA SE PROTIV TAKVOG AKTA NE MOŽE VODITI UPRAVNI SPOR.

Iz obrazloženja:

„Odredbom člana 6 Zakona o upravnim sporovima propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta (stav 1), s tim da je upravni akt, u smislu navedenog zakona, akt kojim Odjeljenja Brčko distrikta i pravna i druga lica koja imaju javna ovlaštenja rješavaju o izvjesnom pravu ili obavezi građana ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari.

Dakle, da bi akt, u smislu navedene zakonske odredbe, bio upravni akt, njime se mora rješavati o određenom pravu ili obavezi građana ili pravnog lica (materijalnopravno obilježje upravnog akta), jer se rješavanjem konkretne pojedinačne situacije pojedinog lica mijenja njegova individualna pravna situacija, tako što joj se utvrđuje, ukida, smanjuje ili povećava kakvo pravo, nameće joj se obaveza ili se oslobađa obaveze.

Pri tome, pravno dejstvo rješavanja upravne stvari mora biti neposredno, odnosno donošenjem upravnog akta moraju neposredno nastupiti posljedice za stranku, pa ukoliko takvog neposrednog pravnog dejstva nema, neće se raditi o upravnom aktu. Materijalni propisi određuju kada te propise treba neposredno primijeniti i riješiti određenu upravnu stvar, na način da se stranci prizna neko pravo, utvrditi neka obaveza, odluči o nekom pravom interesu i slično (u oblasti obrazovanja materijalni propisi predviđaju niz situacija u kojima se odlučuje o pojedinim pravima i obavezama građana od strane obrazovne institucije, pa se tako kao upravni akti prihvataju odluka o upisu studenata na fakultet, o poništenju ispita, o isključenju učenika iz škole, o gubitku prava na redovno školovanje, o prelasku učenika u drugu školu ili fakultet...).

Obzirom da donošenjem rješenja Školskog odbora Javne ustanove P.o.š.B. broj
... od 17.10.2016. godine i Odluke Nastavničkog vijeća Javne ustanove P.o.š.B. broj ... od 22.09.2016. godine nisu nastupile pravne posljedice u smislu da je tim odlukama učenik koji je izabran za učenika generacije neposredno stekao određeno pravo (ni Zakon o obrazovanju o osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ni Pravila o izboru i proglašenju učenika generacije u Javnoj ustanovi P.o.š.B., ni bilo koji drugi propis ne određuju da će učenik koji bude izabran za učenika generacije tim izborom i neposredno steći određeno pravo), onda je, po ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je postupio prvostepeni sud kada je, primjenom odredbe člana 23 stav 1 tačka 1 u vezi sa odredbom člana 6 stav 2 Zakona o upravnim sporovima, tužbu tužiteljice odbacio kao nedopuštenu.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 U 100768 17 Už od 29.01.2018. godine)

126.
Poništenje po pravu nadzora
Član 243. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

RJEŠENJE KOJE JE KONAČNO U UPRAVNOM POSTUPKU ĆE SE PONIŠTITI PO PRAVU NADZORA KADA JE DONESENO KAO POSLJEDICA PRITISKA ILI DRUGE NEDOPUŠTENE RADNJE, SAMO UKOLIKO ZAHTJEV ZA PONIŠTENJE SADRŽI KONKRETNE, POUZDANE I UVJERLJIVE NAVODE I DOKAZE DA JE ODREĐENA OSOBA IZVRŠILA PRITISAK, ODNOSNO PRAVNO NEDOZVOLJEN UTICAJ NA SLUŽBENU OSOBU U NADLEŽNOM ORGANU ILI NA NEKOG UČESNIKA U UPRAVNOM POSTUPKU I DA JE KAO POSLJEDICA TOG NEDOPUŠTENOG UTICAJA DONESENO RJEŠENJE ČIJE SE PONIŠTENJE PO PRAVU NADZORA ZAHTIJEVA.

Iz obrazloženja:

„Zahtjevom za poništenje rješenja Poreske uprave od 29.04.2009. godine tužitelj je od Apelacione komisije, između ostalog, tražio da navedeno rješenje poništi po pravu nadzora iz razloga propisanog odredbom člana 243. stav 1. tačka 4) Zakona o upravnom postupku, odnosno zato što je rješenje doneseno kao posljedica pritiska i radnji koje tužitelj opisuje u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, a za koje smatra da su nezakonite. Međutim, kako je to pravilno zaključila i tužena u obrazloženju svog rješenja, zahtjev tužitelja za poništenje navedenog rješenja Poreske uprave po pravu nadzora ne sadrži konkretne, pouzdane i uvjerljive navode i dokaze da je određena osoba izvršila pritisak, odnosno pravno nedozvoljen uticaj na službenu osobu Poreske uprave ili na nekog učesnika u upravnom postupku i da je kao posljedica tog nedopuštenog uticaja doneseno rješenje Poreske uprave od 29.04.2009. godine kojim je tužitelj brisan iz registra poreskih obveznika, niti takvo stanje stvari proizilazi iz spisa predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu. Takođe, tužitelj nije potkrijepio dokazima ni tvrdnje da je rješenje Poreske uprave od 29.04.2009. godine doneseno kao posljedica navodnih nezakonitih radnji, na koje ukazuje u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, pa je pravilno postupila tužena kada je odbila zahtjev tužitelja da iz navedenog razloga poništi sporno rješenje po pravu nadzora.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 U 099082 17 Už od 12.01.2018. godine)



127.
Upravni akt
Član 6. Zakona o upravnim sporovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

AKT NADLEŽNOG ORGANA O IZBORU KANDIDATA POVODOM JAVNOG POZIVA ZA IMENOVANJE ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA FONDA ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE NIJE UPRAVNI AKT PROTIV KOJEG SE MOŽE VODITI UPRAVNI SPOR, JER SE NE RADI O UPRAVNOJ STVARI.

Iz obrazloženja:

„Odredbom člana 6 stav 1 Zakona o upravnim sporovima propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a u stavu 2 da upravni akt jeste akt kojim nadležni organ rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Dakle, da bi pravni akt imao svojstvo upravnog akta mora imati određena materijalnopravna obilježja, a prije svega mora se odnositi na rješavanje u upravnoj stvari o nekom konkretnom pravu ili obavezi stranke.

U konkretnom slučaju, predmet upravnog spora jeste ocjena zakonitosti Odluke gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine o imenovanju članova Upravnog odbora Fonda zdravstvenog osiguranja Brčko distrikta BiH od 17.08.2016. godine i rješenja tužene od 06.10.2016. godine (kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostepenog akta).

Međutim, akt o imenovanju članova Upravnog odbora Fonda zdravstvenog osiguranja Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (koji je donesen u formi odluke) nije upravni akt, jer istim se ne rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građana ili pravnih lica u nekoj upravnoj stvari.

Naime, imenovanje članova upravnog odbora vrše organi koji su propisima ovlašteni da ih imenuju (u ovom slučaju to je, u skladu sa Odlukom o osnivanju Fonda zdravstvenog osiguranja, gradonačelnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine), ali ti akti (o imenovanju) kao što su odluke, rješenja i slično, nisu upravni akti u smislu gore navedene odredbe člana 6 Zakona o upravnom sporu, jer se ne radi o upravnoj stvari, kao jednom od bitnih sadržajnih elemenata upravnog akta, pa se protiv takvih akata ne može voditi upravni spor.

Takav stav zauzelo je građansko-privredno-upravno odjeljenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u pravnom shvatanju broj 097-0-Su-17- 000452 od 05.07.2017. godine koje glasi:

„Akt nadležnog organa o izboru kandidata povodom javnog poziva za imenovanje članova Upravnog odbora Fonda zdravstvenog osiguranja Brčko distrikta Bosne i Hercegovine nije upravni akt protiv kojeg se može voditi upravni spor, jer se ne radi o upravnoj stvari.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 U 100353 18 Už od 10.04.2018. godine)



128.
Upravni akt
Član 6. Zakona o upravnim sporovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

ODLUKA O IZBORU KANDIDATA ZA PREDSJEDNIKA, ZAMJENIKA PREDSJEDNIKA I ČLANA KOMISIJE ZA HARTIJE OD VRIJEDNOSTI NIJE UPRAVNI AKT, JER NIJE DONESENA U UPRAVNOJ STVARI, NEGO U POSTUPKU ZASNIVANJA RADNOG ODNOSA, ČIJA PRAVILNOST I ZAKONITOST SE OCJENJUJE U RADNOM SPORU.

Iz obrazloženja:

„Odredbom člana 6. Zakona o upravnim sporovima propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta (stav 1.), a upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim organ iz člana 4 ovog Zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (stav 2.).

Dakle, da bi pravni akt imao svojstvo upravnog akta mora imati određena materijalnopravna obilježja, a prije svega mora se odnositi na rješavanje u upravnoj stvari o nekom konkretnom pravu ili obavezi stranke.

Predmet konkretnog upravnog spora jeste ocjena zakonitosti rješenja tužene od 04.01.2019. godine, a kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv Odluke o izboru kandidata za predsjednika, zamjenika predsjednika i člana komisije za papire od vrijednosti Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj predmeta
…, broj akta … od 12.12.2018. godine (u daljem tekstu Odluka), čijem donošenju je
prethodila provedena konkursna procedura (procedura provedena od strane Komisije za izbor i imenovanje predsjednika, zamjenika predsjednika i člana Komisije za hartije od vrijednosti Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koja je imenovana od strane Gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine), odnosno procedura koja je provedena nakon što je Odjeljenje za stručne i administrativne poslove Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine raspisalo javni konkurs za izbor na pomenute funkcije pod brojem predmeta ..., odnosno brojem akta ... od 12.11.2018. godine, što znači da tužbom osporena Odluka od 12.12.2018. godine nije upravni akt, jer nije donesena u upravnoj stvari (kao jednog od bitnih sadržajnih elemenata upravnog akta), nego u pravnoj stvari zasnivanja radnog odnosa, čija pravilnost i zakonitost se ocjenjuje u radnom sporu, odnosno u parničnom postupku pred nadležnim sudom.

Zbog navedenog, prvostepeni sud je, u skladu sa odredbom člana 23. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, tužbu tužiteljice trebao odbaciti, pa kod toga da se tužba zbog nepostojanja pretpostavki za vođenje upravnog spora mora odbaciti u svakom stadijumu postupka, valjalo je po službenoj dužnosti, postupajući po žalbi tužiteljice, na osnovu odredbe člana 333. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa odredbom člana 23. stav 1. tačka 2) Zakona o upravnim sporovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj stvari u kojoj je obezbijeđena sudska zaštita po pravilima Zakona o parničnom postupku, predmet se ustupa na nadležnost Osnovnom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (parničnom odjeljenju), u kom postupku će se blagovremenost podnošenja tužbe cijeniti prema datumu podnošenja u ovom upravnom sporu.”

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 U 121334 19 Už od 18.11.2019. godine)

129.
Zastara prava na naplatu poreske obaveze
Član 69. stav 3. i član 70. stav 1. Zakona o poreskoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

PRILIKOM UTVRĐIVANJA DA LI JE PRAVO NA NAPLATU PORESKE OBAVEZE ZASTARILO NE MOGU SE PRIMJENJIVATI ODREDBE ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, JER SU PITANJE ZASTARJELOSTI, TE POSTUPAK NAPLATE PORESKE OBAVEZE I ROKOVI UNUTAR KOJIH SE TAKVA OBAVEZA MOŽE PRINUDNO NAPLATITI REGULISANI ZAKONOM O PORESKOJ UPRAVI BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE, KAO LEX SPECIALIS ZAKONOM.

Iz obrazloženja:

„Kako proizilazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostepeni sud je primjenom odredbe člana 31. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu tužitelja uvažio, poništio konačni upravni akt, kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Direkcije za finansije Poreske uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj ... od 18.04.2016. godine, zaključivši da tužena nije, u situaciji kada je tužitelj u prigovoru protiv prvostepenog upravnog akta istakao prvo, da je predmetno potraživanje zastarilo, a zatim i da je svoju obavezu u cjelosti izmirio, postupila u skladu sa odredbom člana 226. stav 2. Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (prečišćen tekst objavljen u službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 48/11) i „argumentovano odgovorila na naprijed istaknute navode prigovora“, već je samo paušalno ocijenila da je
„ukazivanje na eventualnu zastaru potraživanja od strane podnositelja prigovora više nego neosnovano obzirom da je evidentno stanje na analitičkim karticama i donesenim rješenjima kojima su zastarni rokovi prekidani“ i da je svaka uplata koju je tužitelj vršio „ustvari bila uplata za izmirenje obaveza koje su ranije dospjele a koje nisu bile izmirene, odnosno da je bez obzira na uplate izvršene na način kako podnosilac prigovora smatra valjanim valjalo izmiriti ranije dugove pa tek tada plaćati obaveze za 2012., 2013. i 2014 godinu“.

Kada obrazlaže razloge zbog kojih pobija prvostepenu presudu, tužena u žalbi i dalje tvrdi prvo, da nije sporno da je tužitelj uplate vršio „prema poreskim prijavama koje je predavao u roku i po istom vršio uplate“, ali da je tim uplatama izmirivao ranije dospjele a neizmirene poreske obaveze, zbog čega su ostale neizmirene poreske obaveze za 2012., 2013. i 2014. godinu, a zatim i da ukazivanje tužitelja na zastaru ne može biti osnovano jer su zastarni rokovi, imajući u vidu stanje na analitičkim karticama i donesenim rješenjima (nalozima), prekidani.

Po ocjeni ovog suda tvrdnjama iznesenim u žalbi, tužena nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. ...

Tužena je, naime, odlučujući o prigovoru izjavljenom protiv prvostepenog upravnog akta posebno morala imati u vidu da se u pogledu roka i prekida zastarjelosti i prinudne naplate poreske obaveze ima primijeniti poseban zakon, odnosno Zakon o poreskoj upravi kod toga da je odredbom člana 1. stav 2. Zakona o poreskoj upravi, propisano je da ukoliko su odredbe tog zakona kojima se regulišu, između ostalog, utvrđivanje poreske obaveze i naplata poreza, prinudna naplata poreskih obaveza, obračun i naplata kamata, rokovi zastare za utvrđene poreske

obaveze, naplata i povrat poreza, drugačije uređena drugim zakonima Distrikta, tada se primjenjuju odredbe Zakona o Poreskoj upravi.

S tim u vezi, odredbom člana 69. stav 3. Zakona o poreskoj upravi propisano je da se zastarijevanje prekida svakom radnjom koju je preduzela Poreska uprava u cilju utvrđivanja i naplate poreza (dakle ne uplatama od strane poreskog obveznika kako to tvrdi tužena), dok je odredbom člana 70. stav 1. istog Zakona propisano da se poreska obaveza, ako je utvrđena u roku, može naplatiti uz primjenjivanje mjera prinudne naplate ili sudskim putem, samo ako su mjere prinudne naplate ili sudski postupak počeli u roku od 5 godina po dospijeću poreske obaveze.

Dakle, pitanje zastarjelosti, te postupak naplate poreske obaveze i rokovi unutar kojih se takva obaveza može prinudno naplatiti regulisani su Zakonom o poreskoj upravi, kao lex specialis zakonom, zbog čega organi uprave prilikom utvrđivanja da li je tužitelj dužan platiti predmetnu poresku obavezu nisu mogli primjenjivati odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojima se regulišu instituti
„uračunavanja ispunjenja” i „prekid zastarijevanja”, već su uplate koje je tužitelj vršio
u skladu sa poreskim prijavama za 2012., 2013. i 2014. godinu morali uzeti kao uplate za poreski dug iz tih godina, a ne istima zatvarati dug tužitelja po ranije utvrđenim obavezama iz 2001., 2002. i 2003. godine.

To dalje znači da je tužena u ponovnom postupku odlučivanja o prigovoru tužitelja izjavljenom protiv prvostepenog upravnog akta dužna, imajući u vidu sve dosad rečeno, prvo utvrditi da li uopšte i postoji dug tužitelja za porez iz 2012., 2013. i 2014. godine, a nakon toga odgovoriti i da li se u ovom konkretnom postupku (koji se vodi radi prinudne naplate poreskog duga za 2012., 2013. i 2014. godinu) može uopšte prinudno i naplaćivati dug tužitelja za period od 2001., 2002. i 2003. godine (kod toga da predmet ovog prinudnog postupka nisu poreske obaveze iz tih perioda), pa tek ukoliko zaključi da dug iz navedenog perioda može biti predmet prinudne naplate u ovom upravnom postupku, onda će poći od toga da je postupak prinudne naplate pokrenut rješenjem broj ... od 25.02.2016. godine, pa će imajući u vidu tu činjenicu pravilno i zakonito primijeniti odredbe člana 69. stav 3. i člana 70. stav 1. Zakona o poreskoj upravi prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare i mogućnosti prinudne naplate koji je istakao tužitelj.

Sa navedenog, kako nisu osnovani žalbeni razlozi i navodi tužene i kako prvostepeni sud nije počinio povrede postupka o kojima ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku u vezi sa odredbom člana 32. Zakona o upravnom sporu, njenu žalbu odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi, odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

Donoseći novu odluku o prigovoru tužitelja izjavljenom protiv prvostepenog upravnog akta tužena će, striktno se držeći uputa iznesenih u obrazloženju ove presude, donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 U 098319 18 Už od 27.02.2018. godine)

STATUTARNO ODJELJENJE

130.
Član 1. i član 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o Poreskoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i član 1. i član 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o Trezoru Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

SUD U POSTUPKU OCJENE USKLAĐENOSTI PRAVNIH AKATA NE MOŽE OCJENJIVATI CJELISHODNOST I RACIONALNOST IZMJENA OSPORAVANIH ZAKONA, KOJIMA JE PROPISANO VREMENSKO OGRANIČENJE MANDATA DIREKTORA PORESKE UPRAVE I TREZORA, JER SU TO PITANJA IZ OBLASTI ZAKONODAVNE POLITIKE KOJU KREIRA ZAKONODAVAC PRILIKOM DONOŠENJA ZAKONA.

Iz obrazloženja:

„U smislu naprijed navedenog, Sud ukazuje da je usvajanje osporavanih Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o Direkciji za finansije, opravdano potrebom reforme rukovodnog nivoa u Direkciji za finansije, uvođenjem mandatnih pozicija za direktore, odnosno vremenskim ograničavanjem obavljanja te funkcije, a u cilju kvalitetnijeg i efikasnijeg ustrojstva organizacije i rada Direkcije za finansije i njenih organizacionih jedinica. Iz tih razloga je izmjenama navedenih Zakona propisana posebna procedura izbora, rada i prestanka obavljanja funkcije direktora, te utvrđen novi status direktora, koji je odvojen od statusa državnog službenika.

Slijedom iznesenog, Sud podsjeća da zakonodavac ima statutarno ovlaštenje da mijenja postojeća zakonska rješenja radi njihovog prilagođavanja privrednim, socijalnim i drugim prilikama, odnosno drugim relevantnim okolnostima, pa i da pojedina pitanja uredi na drugačiji način. U tom domenu zakonodavac uživa određeno polje slobodne procjene, a Sud u postupku ocjene usklađenosti pravnih akata ne može ocjenjivati cjelishodnost i racionalnost zakonskih rješenja, odnosno odredaba osporenih Zakona, jer su to pitanja iz oblasti zakonodavne politike koju kreira zakonodavac prilikom donošenja zakona. Po stavu Suda, drugačije zakonsko rješenje statusa rukovodilaca Direkcije za finansije i njenih organizacionih jedinica opravdano je primjenom navedenog principa polja slobodne procjene koje zakonodavac uživa u konkretnom slučaju, kao i potrebom da se osigura kvalitetnije i efikasnije ustrojstvo navedenih finansijskih institucija Distrikta.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 97 0 U 002040 17 Ous od 22.01.2018. godine)



131.
Usvajanje zakona
Član 37. Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

KADA USVOJENI AMANDMAN POSTANE SASTAVNI DIO NACRTA ZAKONA, ONDA SE IZMIJENJEN NACRT ZAKONA, PRIJE USVAJANJA, MORA DOSTAVITI NA MIŠLJENJE NADLEŽNOJ ZAKONODAVNOJ KOMISIJI.

Iz obrazloženja:

„Na osnovu navoda inicijative i odgovora na inicijativu, imajući u vidu citirane odredbe relevantnih propisa, Sud je utvrdio da odredba člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o fiskalnim sistemima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, nije donesena u skladu sa članom 37. stav 1. Statuta Brčko distrikta BiH.

Naime, dokumentacija koju je Skupština dostavila uz odgovor na inicijative u cijelosti potkrepljuje navode inicijatora da je nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o fiskalnim sistemima Skupština usvojila u prvom čitanju, u obliku koji je predložio Gradonačelnik. Nakon toga, 17.10.2018. godine, odnosno istog dana kada je na sjednici Skupštine navedeni nacrt zakona trebao biti razmatran u drugom čitanju, grupa poslanika je podnijela sporni amandman, kojim je predloženo da se izmijeni član 3. stav 1. nacrta navedenog Zakona, koji se odnosi na član 6. stav 1. osnovnog teksta Zakona o fiskalnim sistemima, odnosno da promet dobara na veliko i advokatska djelatnost više ne budu izuzeti od obaveze registrovanja prometa preko fiskalnog uređaja. Na kraju, Skupština je u drugom čitanju 17.10.2018. godine usvojila nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o fiskalnim sistemima, zajedno sa predloženim amandmanom.

Imajući u vidu navedeno, Sud ukazuje da je amandman formalni akt, podnesen od strane ovlaštenog predlagača (poslanika ili Gradonačelnika), kojim se predlažu izmjene ili dopune određenog zakonskog prijedloga, odnosno nacrta zakona. Podneseni amandman se razmatra, nakon čega slijedi glasanje o njegovom usvajanju, a ako se usvoji, isti postaje sastavni dio nacrta zakona, tako da se nakon glasanja o amandmanima pristupa glasanju o tekstu zakona u cjelosti.

U konkretnom slučaju, među učesnicima postupka nije sporno da je nacrt osporavanog Zakona, prije nego što je usvojen u prvom čitanju, razmatran od strane nadležnih komisija, međutim isti je neposredno prije usvajanja u drugom čitanju izmijenjen podnesenim spornim amandmanom. Stoga, kako je usvojeni amandman postao sastavni dio nacrta osporavanog Zakona, onda je tako izmijenjeni nacrt zakona, prije usvajanja u drugom čitanju, morao biti dostavljen na mišljenje nadležnoj Zakonodavnoj komisiji, jer ta komisija o istom objektivno nije bila u prilici da dâ svoje izjašnjenje. Ta obaveza izričito je propisana članom 37. stav 1. Statuta, prema kojem se nacrti zakona, nakon što se dostave Skupštini, prosljeđuju nadležnim komisijama. Nakon što nadležne komisije podnesu svoje izvještaje o nacrtu zakona, ili ukoliko ne dostave svoj izvještaj o nacrtu zakona u roku od 10 radnih dana po prijemu nacrta zakona, nacrt zakona se daje na raspravu. U konkretnom slučaju, prema članu
34. stav 2. Statuta, nadležna je Zakonodavna komisija koja je osnovana radi davanja
mišljenja o nacrtima zakona ili izmjenama postojećih zakona kako bi se uspostavio odgovarajući jedinstveni sistem zakona na teritoriji Distrikta.

Skupština kao donosilac osporavanog Zakona u odgovoru na inicijativu navodi da je predmetni amandman na nacrt zakona dostavljen Zakonodavnoj komisiji koja se o istom nije izjasnila, ali o toj tvrdnji Skupština nije dostavila dokumentaciju iz koje bi se navedena odlučna činjenica mogla utvrditi. Osim toga, prema citiranoj statutarnoj odredbi, ukoliko Zakonodavna komisija ne dostavi svoj izvještaj o nacrtu zakona, mora proteći rok od 10 radnih dana između dostavljanja nacrta zakona Zakonodavnoj komisiji i rasprave o nacrtu zakona, koji rok u konkretnom slučaju

očigledno nije protekao, jer je nacrt osporavanog Zakona usvojen zajedno sa amandmanom istog dana kada je taj amandman podnesen.

Poređenja radi, iz dostavljenog zapisnika sa redovne sjednice Skupštine od 17.10.2018. godine proizilazi da je, nakon usvajanja osporavanog Zakona, razmatran takođe u drugom čitanju i nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom planiranju i građenju, sa podnesenim amandmanima, gdje je prije glasanja, predsjedavajući Zakonodavne komisije izjavio da „Zakonodavna komisija predlaže Skupštini usvajanje nacrta zakona uz sledeće amandmane“, čime je ispoštovana procedura propisana navedenim članom 37. stav 1. Statuta.

Slijedom svega navedenog, Sud zaključuje da je član 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o fiskalnim sistemima, kojim je izmijenjen član 6. stav 1. Zakona o fiskalnim sistemima, donesen suprotno članu 37. stav 1. Statuta.

Konačno, Sud je u smislu člana 18. stav 1. tačka a), u vezi sa članom 2. stav 1. tačka a) Zakona o postupku ocjene usklađenosti pravnih akata, odbacio zbog nenadležnosti dio inicijative S. M. kojim predlaže ocjenu usklađenosti osporavane zakonske odredbe sa članom 120. stav 1. i članom 125. stav 1. i stav 2. Poslovnika o radu Skupštine, jer je Sud nadležan da ocijeni usklađenost zakona sa Statutom, a ne i sa aktima niže pravne snage od Statuta.

Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka, na osnovu člana 33. stav 2. Zakona o postupku ocjene usklađenosti pravnih akata Brčko distrikta BiH.

Saglasno navedenom, Sud je na osnovu člana 26. stav 1. tačka a), u vezi sa članom 38. stav 1. i člana 18. stav 1. tačka a) Zakona o postupku ocjene usklađenosti pravnih akata Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, odlučio kao u izreci ove presude.“

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 97 0 U 002265 19 Ous od 18.12.2019. godine)

132.
Diskriminacija
Član 13. stav 1. Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine

SVAKI RAZLIČITI TRETMAN NEĆE AUTOMATSKI PREDSTAVLJATI DISKRIMINACIJU, JER RAZLIKA U POSTUPANJU MORA DA BUDE ZASNOVANA NA ODREĐENOJ ILI BAREM ODREDIVOJ KARAKTERISTICI (LIČNOM SVOJSTVU) ILI STATUSU DISKRIMINISANOG LICA (RASA, BOJA KOŽE, JEZIK, VJERA...).

Iz obrazloženja:

„Imajući u vidu navode inicijative i odgovora na inicijativu, kao i citirane odredbe Statuta, Zakona o državnoj službi i Pravilnika, Sud nije našao neusklađenost odredbe člana 46.a) Zakona o državnoj službi, sa odredbom člana 13. stav 1. i stav 4. Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

Naime, odredbom člana 13. stav 1. Statuta Brčko distrikta BiH propisana je opšta zabrana diskriminacije, na način da svako ima pravo da uživa sva prava i slobode garantovane Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine, Statutom i zakonima Distrikta, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, uključujući i osnove koje su izričito navedene u toj statutarnoj odredbi. Međutim, s obzirom da navedena odredba Statuta proklamuje zabranu diskriminacije u vidu opšteg načela, bez sadržinskog određivanja tog pojma, da bi se na pravilan način ocijenili navodi kojima inicijator ukazuje da je osporavanom odredbom člana 46.a) Zakona o državnoj službi povrijeđeno jednako pravo na rad svih stanovnika Brčko distrikta BiH, odnosno da su po tom pitanju određena lica diskriminisana, neophodno je uzeti u obzir i relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09 i 66/16 – u daljem tekstu Zakon o zabrani diskriminacije), koje sadrže jasnu definiciju diskriminacije i njenih oblika, a u konačnom treba imati u vidu i stavove Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je u svojoj praksi formirao opšte standarde kojima se rukovodi prilikom razmatranja da li je u određenom slučaju apelant diskriminisan u ostvarivanju svojih prava.

S tim u vezi, valja ukazati da se prema odredbi člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, pod diskriminacijom smatra svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja, pola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, polnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

Takođe, prema praksi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koja nisu u proporcionalnom odnosu, a neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između pojedinaca ili grupa koje se nalaze u sličnoj situaciji, te ako u tom razlikovanju izostane objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i ciljeva čijem ostvarenju se teži (Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj AP 369/10 od 24.05.2013. godine).

Imajući u vidu naprijed navedeno, osnovna komponenta pojma diskriminacije, koja sa ostalim mora biti kumulativno ostvarena, jeste različito postupanje, odnosno različit tretman nekog lica ili grupe lica koja se nalaze u analognoj (sličnoj) situaciji. S tim u vezi, analizom osporavane odredbe člana 46.a) Zakona o državnoj službi, te odredbe člana 13. Pravilnika (kojom je razrađena zakonska odredba), može se zaključiti da se ista odnosi na neodređen broj lica, s obzirom da lica koja se mogu angažovati za obavljanje „posebnih poslova“ nisu precizno određena ni po nekom svom ličnom svojstvu, niti po pripadnosti određenoj grupi.

Prema tome, osporavana zakonska odredba ne propisuje različit tretman, odnosno ne pravi razliku između pojedinaca ili grupa lica koje se nalaze u sličnoj situaciji, jer u načelu svako lice može biti angažovano za obavljanje posebnih poslova, budući da ni osporavanom zakonskom odredbom, ni odredbama Pravilnika, nisu propisani uslovi koje neko lice mora ispuniti da bi bilo angažovano za obavljanje tih poslova. Slijedom navedenog, osporavana zakonska odredba prema svom sadržaju nije diskriminirajuća, jer nije ostvarena jedna od elementarnih odrednica diskriminacije, a to je različito postupanje prema određenom licu ili grupi lica zbog nekih njihovih stvarnih ili pretpostavljenih karakteristika, s obzirom da tom zakonskom odredbom nisu favorizovana određena lica u smislu da samo ona mogu biti angažovana za obavljanje posebnih poslova.

Sa druge strane, tačne su tvrdnje inicijatora da se lica za obavljanje posebnih poslova angažuju bez provođenja bilo kakve konkursne procedure i bez davanja mogućnosti svim licima koja ispunjavanju uslove za obavljanje tih poslova. Naime, osporavane zakonske odredbe, kao i odredbe Pravilnika, su necjelovite i neprecizne, budući da istima nije jasno propisano koji su to „posebni poslovi“, koje uslove neko lice mora da ispunjava da bi bilo angažovano za obavljanje tih poslova i u konačnom, nije određeno po kojem kriterijumu se ta lica biraju, budući da je za njihovo angažovanje, prema odredbi člana 13. stav 2. Pravilnika, dovoljna samo odluka rukovodioca organa javne uprave, kojoj prethodi saglasnost Vlade. Stoga, Sud je razmotrio da li eventualno primjena navedene zakonske odredbe u praksi dovodi do takozvane „posredne diskriminacije“ iz člana 3. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije, kojim je propisano da posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definisane u članu 2. stav 1. tog Zakona, u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.

S tim u vezi, ni iz navoda inicijative se ne može zaključiti da primjena osporavane zakonske odredbe u praksi ima za posljedicu dovođenje nekog lica ili grupe lica u nepovoljan položaj u odnosu na druga lica, odnosno lica koja u konačnom budu angažovana za obavljanje posebnih poslova. Osim toga, Sud ukazuje da svaki različiti tretman neće automatski predstavljati diskriminaciju, jer razlika u postupanju mora da bude zasnovana na određenoj ili barem odredivoj karakteristici (ličnom svojstvu) ili statusu diskriminisanog lica (rasa, boja kože, jezik, vjera...), koji su definisani odredbom člana 13. stav 1. Statuta, odnosno odredbom člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Prema tome, bez utvrđivanja osnova za diskriminaciju, ne može se smatrati da diskriminacija postoji.

Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i činjenicu da se osporavana zakonska odredba odnosi na neodređen krug lica koja mogu biti angažovana za obavljanje posebnih poslova, to suprotno navodima inicijative, Sud nije mogao utvrditi da osporavana zakonska odredba povređuje pravo nekog lica ili grupe lica na pristup svim javnim institucijama i objektima u Distriktu, niti pravo na slobodno kretanje i određivanje mjesta prebivališta, poslovanja ili rada na teritoriji Distrikta (odredba člana 13. stav 1. Statuta), a u konačnom ni nekog drugog prava ili slobode zagarantovane Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (odredba člana 13. stav 4. Statuta).“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 97 0 U 002125 18 Ous od 18.01.2019. godine)

133.
Diskriminacija
Član 13. stav 1. Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine

OSNOVNA KOMPONENTA POJMA DISKRIMINACIJE, KOJA SA OSTALIM MORA BITI KUMULATIVNO OSTVARENA, JESTE RAZLIČITO POSTUPANJE, ODNOSNO RAZLIČIT TRETMAN NEKOG LICA ILI GRUPE LICA KOJA SE NALAZE U ANALOGNOJ (SLIČNOJ) SITUACIJI.

Iz obrazloženja:

„Na osnovu navoda inicijative i odgovora na inicijativu, imajući u vidu citirane odredbe relevantnih propisa, Sud nije našao neusklađenost osporavane odredbe Zakona sa članom 13. stav 1. Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

Naime, odredbom člana 13. stav 1. Statuta Brčko distrikta BiH propisana je opšta zabrana diskriminacije, na način da svako ima pravo da uživa sva prava i slobode garantovane Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine, Statutom i zakonima Distrikta, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, uključujući i osnove koje su izričito navedene u toj statutarnoj odredbi. Međutim, s obzirom da navedena odredba Statuta proklamuje zabranu diskriminacije u vidu opšteg načela, bez sadržinskog određivanja tog pojma, da bi se na pravilan način ocijenili navodi kojima inicijatori ukazuju da su osporavanom odredbom Zakona inspektori Inspektorata Kancelarije Gradonačelnika Brčko distrikta BiH, u pogledu određivanja platnog razreda i podrazreda, diskriminisani u odnosu na druga službenička radna mjesta navedena u inicijativi, neophodno je uzeti u obzir i relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09 i 66/16 – u daljem tekstu Zakon o zabrani diskriminacije), koje sadrže jasnu definiciju diskriminacije i njenih oblika, a u konačnom treba imati u vidu i stavove Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je u svojoj praksi formirao opšte standarde kojima se rukovodi prilikom razmatranja da li je u određenom slučaju apelant diskriminisan u ostvarivanju svojih prava.

S tim u vezi, valja ukazati da se prema odredbi člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, pod diskriminacijom smatra svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja, pola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, polnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

Takođe, prema praksi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili

upotreba sredstava naspram željenog cilja koja nisu u proporcionalnom odnosu, a neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između pojedinaca ili grupa koje se nalaze u sličnoj situaciji, te ako u tom razlikovanju izostane objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i ciljeva čijem ostvarenju se teži (Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP 369/10 od 24.05.2013. godine).

Imajući u vidu naprijed navedeno, osnovna komponenta pojma diskriminacije, koja sa ostalim mora biti kumulativno ostvarena, jeste različito postupanje, odnosno različit tretman nekog lica ili grupe lica koja se nalaze u analognoj (sličnoj) situaciji. S tim u vezi, inicijatori u inicijativi kao uporediva radna mjesta sa radnim mjestom inspektora navode šefa službe, predsjednika Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i predsjednika Komisije za komasaciju, zatim pomoćnika Koordinatora u kancelariji Koordinatora Brčko distrikta BiH pri Savjetu ministara BiH, stručnog savjetnika, doktora veterinarske medicine, javne službenike I i II kategorije, te pomoćnike direktora osnovnih i srednjih škola. Za navedene kategorije radnih mjesta, inicijatori navode da im je osporavanim Zakonom određen veći platni razred i podrazred u odnosu na inspektore, iako su navedenom Odlukom o kategorizaciji radnih mjesta svrstani u treći stepen kategorije radnih mjesta, tj. stepen ispod inspektora.

S tim u vezi, prije svega valja ukazati da je prema odredbi člana 2. stav 1. tačka
a) i b) Zakona o postupku ocjene usklađenosti pravnih akata, Sud nadležan da ocijeni da li je bilo koji zakon Distrikta, podzakonski akt ili bilo koji drugi pravni akt bilo koje institucije Distrikta u skladu sa Statutom, a u pogledu podzakonskih akata, da li su u skladu i sa zakonima Distrikta. Polazeći od sadržaja navedene zakonske odredbe, Sud u postupku ocjene usklađenosti pravnih akata nije nadležan da ocjenjuje da li je osporavana zakonska odredba u skladu sa Odlukom o kategorizaciji radnih mjesta, kao aktom niže pravne snage od zakona. Osim toga, navedene kategorije radnih mjesta očigledno nisu uporedive sa radnim mjestom inspektora, s obzirom na razlike u pogledu uslova neophodnih za zasnivanje radnog odnosa, vrste i složenosti poslova, stepena odgovornosti i ovlašćenja, te drugih kriterijuma koje radno mjesto zahtijeva. Slijedom navedenog, nije ostvarena osnovna komponenta diskriminacije, s obzirom da se naprijed navedene kategorije radnih mjesta, sa jedne strane i inspektori, sa druge strane, ne nalaze u analognoj (sličnoj) situaciji, jer je odmah uočljivo da se ne mogu porediti radna mjesta inspektora i šefa službe ili doktora veterinarske medicine, pomoćnika direktora škole itd., dok prema odredbi člana 2. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi, javni službenici (sa kojima se inicijatori takođe porede) uopšte ne obavljaju poslove upravnog karaktera.

Međutim, od svih kategorija radnih mjesta koje su navedene u inicijativi, sa radnim mjestom inspektor je na prvi pogled najpribližnije radno mjesto upravni inspektor, barem cijeneći prema nazivu tih radnih mjesta. Stoga, kako bi se moglo ocijeniti da li su navedene kategorije radnih mjesta uporedive, odnosno da li se nalaze u analognoj situaciji, neophodno je uzeti u obzir relevantne zakonske odredbe koje propisuju njihov radnopravni status. U tom smislu, prije svega treba imati u vidu da je status inspektora propisan Zakonom o inspekcijama, kojim je određeno da inspektor može biti lice koje ima završenu odgovarajuću visoku školsku spremu, položen ispit za rad u organima uprave i najmanje tri godine radnog iskustva nakon završene visoke školske spreme. Za razliku od toga, Zakonom o javnoj upravi propisano je da se za upravnog inspektora može imenovati diplomirani pravnik koji

ima položen ispit za rad u organima javne uprave i najmanje pet godina radnog iskustva na najsloženijim upravnim poslovima.

Imajući u vidu naprijed navedeno, Sud zaključuje da status inspektora i upravnih inspektora nije identičan, budući da su zakonom propisani strožiji uslovi za zasnivanje radnog odnosa na mjestu upravnog inspektora, u odnosu na radno mjesto inspektora. Osim toga, jasno je da pravni položaj upravnih inspektora nije uređen Zakonom o inspekcijama, kao za sva ostala inspektorska zvanja, nego je uređen posebnim propisima, tj. Zakonom o javnoj upravi i Zakonom o državnoj službi. U Zakonu o inspekcijama, upravna inspekcija je izdvojena od ostalih vrsta inspekcija, tako što je u posebnoj glavi tog zakona (glava II, član 69. i član 70.), propisano da se odredbe tog zakona samo supsidijarno primjenjuju na upravnu inspekciju, odnosno ukoliko posebnim propisima nije nešto drugo određeno.

U konačnom, razlika između radnih mjesta upravni inspektor i inspektor ogleda se i u vrsti i složenosti poslova koje obavljaju, stepenu odgovornosti i obimu ovlašćenja. S tim u vezi, prema članu 56. stav 1. Zakona o javnoj upravi, upravni inspektor obavlja poslove upravne inspekcije, koji obuhvataju vršenje nadzora nad izvršenjem tog zakona, zakona koji se odnose na službenike i namještenike, upravni postupak i posebne upravne postupke, kao i kancelarijsko poslovanje. Dovodeći navedenu zakonsku odredbu u vezu sa odredbom člana 136. Zakona o državnoj službi, to dalje znači da upravni inspektor vrši nadzor i nad primjenom Zakona o državnoj službi, koji se odnosi na sve državne službenike, pa time i na inspektore. Osim toga, za razliku od inspektora, prema odredbama Zakona o državnoj službi, upravni inspektor ima nadležnosti i u disciplinskom postupku, odnosno u prvom stepenu odlučuje o lakšim povredama službene dužnosti i izriče disciplinske kazne.

Uzimajući u obzir sve izneseno, Sud zaključuje da između inspektora i upravnih inspektora postoje značajne razlike u pogledu njihovog pravnog statusa, obima ovlaštenja i vrste poslova koje obavljaju, zbog čega se isti ne nalaze se u uporedivoj pravnoj situaciji, što je osnovni uslov i pretpostavka za postojanje diskriminacije, pored različitog tretmana u uživanju određenih materijalnih prava u konkretnom slučaju, tj. razlike u propisanom platnom razredu. Stoga, Sud nije našao neusklađenost osporavane zakonske odredbe sa članom 13. stav 1. Statuta, jer ukoliko se inicijatori i upoređivač, odnosno kategorije radnih mjesta sa kojima se inicijatori u inicijativi porede, ne nalaze u analognoj situaciji, to nema potrebe da Sud ispituje postojanje ostalih obilježja diskriminacije.

Bitno je napomenuti i da su osnovani navodi Skupštine iz odgovora na inicijativu da je nakon Odluke o kategorizaciji radnih mjesta iz 2015. godine, na kojoj inicijatori u suštini zasnivaju svoju inicijativu, usvojen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 50/18), kojim je izvršena nova kategorizacija radnih mjesta. Prema tim zakonskim izmjenama, upravni inspektori su svrstani u posebna radna mjesta, odnosno radna mjesta državnih službenika s posebnim ovlašćenjima i visokim stepenom odgovornosti u odlučivanju, a inspektori u radna mjesta državnih službenika, ispod upravnih inspektora, ali i ispod šefa odsjeka, šefa službe, predsjednika Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu i predsjednika Komisije za komasaciju, sa kojima se inicijatori u inicijativi porede. Takođe, kako to Skupština u odgovoru na inicijativu osnovano navodi, članom 24. stav 14. izmijenjenog Zakona o državnoj službi, propisana je obaveza donošenja nove Odluke

o razvrstavanju radnih mjesta državnih službenika i namještenika u organima javne uprave, kako bi se ista uskladila sa izmijenjenim zakonskim odredbama.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj: 97 0 U 002238 19 Ous od 17.09.2019. godine)



134.
Nadležnost Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u postupku ocjene usklađenosti pravnih akata Brčko distrikta Bosne i Hercegovine
Član 2. stav 1. tačka a) i b) Zakona o postupku ocjene usklađenosti
pravnih akata Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, član 1. stav 4. Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine

APELACIONI SUD NIJE NADLEŽAN DA OCJENJUJE USKLAĐENOST AKATA KOJE SU DONIJELE INSTITUCIJE BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE SA ZAKONIMA DONESENIM NA NIVOU BOSNE I HERCEGOVINE.

Iz obrazloženja:

„Dana 09.09.2019. godine, P.B. iz Brčkog (u daljem tekstu inicijator), podnio je Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu Sud) inicijativu za pokretanje postupka ocjene usklađenosti odredbe člana 8. tačka 3. podtačka 3.0.1. Organizacionog plana Odjeljenja za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu broj ................. od 17.07.2019. godine (u daljem tekstu osporavani Organizacioni plan), u dijelu kojim je propisano da kvalifikacija za radno mjesto šefa Pododjeljenja za veterinarstvo može biti diplomirani ekonomista i diplomirani inženjer poljoprivrede, sa odredbom člana 1. stav 4. Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 2/10 – u daljem tekstu Statut).

U inicijativi navodi da dio osporavane odredbe Organizacionog plana, kojom je propisano da (pored doktora veterinarske medicine) kvalifikacija za radno mjesto šefa Pododjeljenja za veterinarstvo može biti i diplomirani ekonomista i diplomirani inženjer poljoprivrede, nije u skladu sa članom 81. stav 2. i stav 3. Zakona o veterinarstvu u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 34/02), kojim je propisano da na to radno mjesto može biti zaposleno samo lice koje je službeni veterinar sa položenim stručnim ispitom za inspektora i veterinar koji ima najmanje tri godine radnog iskustva u veterinarstvu, te da je na taj način, osporavana odredba Organizacionog plana u suprotnosti i sa članom 1. stav 4. Statuta, s obzirom da Brčko distrikt BiH nema svoj Zakon o veterinarstvu, zbog čega se navedeni državni zakon direktno primjenjuje u Distriktu. Imajući u vidu izloženo, inicijator je predložio da Sud donese presudu kojom će utvrditi da navedeni dio osporavane odredbe Organizacionog plana nije u skladu članom 1. stav 4. Statuta Brčko distrikta BiH i da prestaje da važi danom objavljivanja presude u „Službenom glasniku Brčko distrikta BiH“, te da odmah donese rješenje kojim se Odjeljenju za stručne i administrativne poslove Vlade Distrikta nalaže da obustavi radnje u postupku po raspisanom javnom konkursu broj
... od 30.07.2019. godine za prijem u radni odnos šefa Pododjeljenja za veterinarstvo,
do pravosnažnog okončanja ovog postupka.

U prilogu inicijative, inicijator je Sudu dostavio kopiju osporavanog Organizacionog plana i navedenog javnog konkursa.

S obzirom da je u postupku prethodnog ispitivanja inicijative utvrđeno da osporavani Organizacioni plan nije objavljen u „Službenom glasniku Brčko distrikta BiH”, dopisom broj ... od 16.09.2019. godine od inicijatora je, u smislu člana 31. stav
1. i stav 2. Zakona o postupku ocjene usklađenosti pravnih akata Brčko distrikta
Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH”, broj 20/10 - u daljem tekstu Zakon o postupku ocjene usklađenosti pravnih akata), zatraženo da dostavi ovjereni prepis tog pravnog akta.

Dana 23.09.2019. godine, inicijator je postupio po navedenom dopisu i Sudu dostavio traženi ovjereni prepis osporavanog Organizacionog plana i mišljenje Kancelarije za veterinarstvo Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH broj ... od 18.09.2019. godine.

Na osnovu navoda inicijative Sud je utvrdio da, u smislu člana 2. Zakona o postupku ocjene usklađenosti pravnih akata, nije nadležan za odlučivanje o predmetnoj inicijativi.

Ovo iz razloga što se analizom sadržine podnesene inicijative može zaključiti da inicijator, pozivajući se na odredbu člana 1. stav 4. Statuta, posredno traži da Sud ocijeni usklađenost osporavane odredbe Organizacionog plana sa određenim odredbama Zakona o veterinarstvu u BiH, dakle, sa propisom koji je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, valja ukazati da je prema odredbi člana 2. stav 1. tačka a) i b) Zakona o postupku ocjene usklađenosti pravnih akata, Sud nadležan da ocijeni da li je bilo koji zakon Distrikta, podzakonski akt ili bilo koji drugi pravni akt bilo koje institucije Distrikta u skladu sa Statutom, a u pogledu podzakonskih akata, da li su u skladu i sa zakonima Distrikta.

Dakle, u postupku ocjene usklađenosti pravnih akata, nadležnost Suda postoji samo kada se traži ocjena usklađenosti određenog akta sa Statutom ili zakonima koje je donio zakonodavni organ Brčko distrikta BiH, a ne sa zakonima donesenim na nivou Bosne i Hercegovine, kako to inicijator u podnesenoj inicijativi predlaže.

Isti stav zauzela je opšta sjednica Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u Pravnom shvatanju broj 097-0-Su-19-000713 od 30.10.2019. godine, koje je istog dana objavljeno na web stranici Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i glasi: „Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine nije nadležan da ocjenjuje usklađenost podzakonskih akata koje su donijele institucije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine sa zakonima koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine“.

S tim u vezi, tačni su navodi inicijative da su prema odredbi člana 1. stav 4. Statuta, Ustav Bosne i Hercegovine, važeći zakoni i odluke institucija Bosne i Hercegovine, direktno primjenljivi na cijeloj teritoriji Distrikta, te da zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti u skladu s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Međutim, navedenom statutarnom odredbom (u odnosu na koju inicijator predlaže ocjenu usklađenosti osporavane odredbe Organizacionog plana) nije proširena nadležnost Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i dato ovlaštenje da u postupku ocjene usklađenosti pravnih akata

ocjenjuje usklađenost zakona i podzakonskih akata Distrikta sa propisima donesenim na državnom nivou, nego propisuje obavezu donosioca opštih pravnih akata Distrikta da ih, u fazi njihove izrade, uskladi sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Pored toga, navedenom statutarnom odredbom je propisana direktna primjena, između ostalog, važećih zakona Bosne i Hercegovine na cijeloj teritoriji Distrikta, što samo podrazumijeva njihovu neposrednu primjenu u postupku pred nadležnim organom Distrikta prilikom rješavanja određene pravne stvari.

Inicijator se u inicijativi poziva na presudu ovog Suda broj ... od 18.06.2012. godine, kao sudsku praksu relevantnu za konkretan slučaj, predlažući da Sud, postupajući identično kao u tom predmetu, utvrdi neusklađenost podzakonskog akta sa Statutom Distrikta, iz razloga što taj akt nije usklađen sa zakonom Bosne i Hercegovine koji se (prema članu 1. stav 4. Statuta) direktno primjenjuje u Distriktu. U smislu tih navoda inicijative, valja ukazati da je izrekom navedene presude Sud utvrdio da određene odredbe Pravilnika o zapošljavanju Distrikta nisu u skladu sa članom 1. Statuta, iz razloga što su, kako to proizilazi iz obrazloženja presude, u suprotnosti sa članom 16. Zakona o nostrifikaciji i ekvivalenciji inostranih školskih svjedočanstava („Službeni list SR BiH“ broj 7/88). Prema tome, u predmetu na koji se inicijator poziva, radilo se o zakonu bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koji je preuzet kao zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, saglasno tački 5. a) Naloga Supervizora kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Brčko distrikta BiH i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu, od 04.08.2006. godine, zbog čega je Sud bio nadležan da ocijeni usklađenost osporavanog podzakonskog akta sa tim zakonom.

Suprotno navedenom, u konkretnom slučaju, pozivajući se na član 1. stav 4. Statuta, inicijator zahtijeva da Sud ocijeni usklađenost osporavanog Organizacionog plana sa zakonom koji je donijela Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine i koji nije preuzet kao zakon Distrikta. Zbog te razlike, a naročito imajući u vidu zakonom propisanu nadležnost Suda u postupku ocjene usklađenosti pravnih akata, nije moguće da Sud postupi na identičan način kao u predmetu na koji se inicijator poziva.

Sud podsjeća da je ranije važećom odredbom člana 40. stav 2. Statuta („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 3/07) i člana 6. stav 1. osnovnog teksta Zakona o sudovima Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 19/07), bila propisana nadležnost Suda i da, između ostalog, ocjenjuje usklađenost podzakonskih akata sa „zakonima Bosne i Hercegovine koji se primjenjuju u Distriktu“. Međutim, Aneksom I i Aneksom II Naloga Supervizora od 21. decembra 2009. godine kojim su donijete izmjene i dopune Statuta Brčko distrikta BiH i Zakona o sudovima Brčko distrikta BiH, značajno su izmijenjene i navedene odredbe Statuta i Zakona o sudovima, na način da je ukinuta nadležnost Suda da ocjenjuje usklađenost pravnih akata sa zakonima Bosne i Hercegovine i uvedeno je rješenje koje je i danas na snazi tj. da odlučuje da li je bilo koji podzakonski akt Distrikta u skladu sa „zakonom Distrikta“, odnosno sa zakonima koje je donijela Skupština Brčko distrikta BiH.“

(Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 97 0 U 002255 19 Ous od 30.10.2019. godine)

PRAVNA SHVATANJA
APELACIONOG SUDA BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE DONESENA U TOKU 2018. I 2019. GODINE



Pravo umješača na troškove parničnog postupka

I
Ukoliko stranka kojoj se umješač pridružio uspije u parnici tada umješač ima pravo zahtijevati da mu protivna stranka naknadi troškove parničnog postupka, o kojim troškovima sud odlučuje na opredijeljeni zahtjev umješača, a u okviru opštih pravila o naknadi troškova parničnog postupka.

II
Umješač se ne može obavezati da protivnoj stranci naknadi troškove parničnog postupka, ukoliko stranka kojoj se pridružio nije uspjela u parnici.

(Pravno shvatanje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0- Su-18-000632 od 02.10.2018. godine)



Nadležnost Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine za postupanje u izvršnim predmetima prinudne naplate novčanih kazni i troškova prekršajnog postupka

Odredba člana 88. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH ne isključuje nadležnost Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine za postupanje u izvršnim predmetima pokrenutim radi prinudne naplate novčanih kazni i troškova prekršajnog postupka koje izreknu entitetski sudovi.

(Pravno shvatanje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0- Su-19-000459 od 19.06.2019. godine)



Sadržaj uputa u ukidajućim odlukama Apelacionog suda

Ukidajuće odluke Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ne treba da sadrže uputu da sudije Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u obrazloženju svojih odluka, doslovno interpretiraju, odnosno prenose sadržaj provedenih dokaza u postupku, jer u obrazloženju treba navesti razloge za odluku koju je sud donio ocjenom dokaza, saglasno članu 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji se odnose na sporne činjenice: cijeneći dosljednost konkretne izjave koja se odnosi na sporne činjenice, cijeneći da li postoji dosljednost između više izjava i cijeneći dosljednost izjava u odnosu na druge provedene dokaze.

(Pravno shvatanje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0- Su-19-000688 od 10.10.2019. godine

Primjena odredbe člana 948. Zakona o obligacionim odnosima u pogledu naknade nematerijalne štete

Kolektivno osiguranje zaposlenika od nesretnog slučaja koje ugovori poslodavac, koji je i uplatilac premije osiguranja iz svojih sredstava, ima karakter osiguranja od odgovornosti.

U skladu sa odštetnom prirodom Ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja iznos koji zaposlenik primi, na ime osigurane svote, uračunava se u iznos naknade nematerijalne štete, koji poslodavac duguje zaposleniku iz osnova odgovornosti za štetu.

Naknadu koju je zaposlenik (oštećeni) primio po osnovu osigurane svote na ime invaliditeta treba uračunati u iznos pravične novčane naknade, koji tužitelju pripada za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, imajući u vidu da je osigurana svota po osnovi posljedica invaliditeta u biti jednaka obliku nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti.

Tužitelj u parničnom postupku ima pravo na naknadu nematerijalne štete i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti samo u slučaju da je visina ove nematerijalne štete utvrđena u većem iznosu od ugovorene svote ugovorom-polisom kolektivnog osiguranja, odnosno ako je nagodbom dobio manji iznos od onog koji potražuje tužbom.

(Pravno shvatanje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-o- Su-19-000703 od 28.10.2019. godine)



Ocjena usklađenosti podzakonskih akata koje su donijele institucije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine sa zakonima koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine

Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine nije nadležan da ocjenjuje usklađenost podzakonskih akata koje su donijele institucije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine sa zakonima koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine.

(Pravno shvatanje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0- Su-19-000713 od 29.10.2019. godine)












Nastavak na: Sudska praksa Brcko distrikt BiH