DOPRINOS OŠTEĆENOG NASTANKU ŠTETNOG DOGAĐAJA
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 192 i 200
Oštećenom koji je svojom radnjom doprinio nastanku štetnog događaja, dosuđene naknade se smanjuju srazmjerno tom doprinosu.
Obrazloženje:
"Neosnovan je revizioni navod tuženog da je šteta nastala isključivom radnjom samog oštećenog, jer iz pravilne ocjene izvedenih dokaza ispravnim se ukazuje zaključak nižestepenih sudova da je tužilac R.T. stručno osposobljen za upravljanje utovarivačem. Izvedenim dokazima tuženi nije dokazao da je do povrede tužioca R.T. došlo zbog njegovog nemarnog ili krajnje nepažljivog rada sa utovarivačem, tj. da se kretao "neprilagođenom brzinom". Međutim, po ocjeni ovog suda, u reviziji se osnovano ukazuje da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo, i to odredba člana 192. ZOO, kada su nižestepeni sudovi našli da nema mjesta da se primjeni pravilo o podjeljenoj odgovornosti.
Prema odredbi člana 177. stav 3. ZOO, imalac opasne stvari se djelimično oslobađa odgovornosti, ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete, a prema odredbi člana 192. stav 1. ZOO oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.
Tužilac R.T. nije dokazao tvrdnju da je utovarivač bio neispravan i da se prilikom silaska na donji kop ugasio, te da zbog prestanka rada hidraulike nije mogao koristiti kašiku utovarivača za kočenje "na mrtvoj krivni od oko 180 stepeni", što je na kraju imalo za posljedicu da je utovarivač "skliznuo i prevrnuo". Iz nalaza vještaka Z.K. proizilazi da se kašika utovarivača koristi kao pomoćno sredstvo kočenja, ovisno od svake konkretne situacije. Cijeneći iskaz tužioca i vještaka koji se izjasnio da je u pitanju "zahtjevna staza kojom može da saobraća samo dobro obučeni rukovalac", što tužilac R.T. jeste, očigledno je da bi u toj situaciji kočenje uz pomoć kašike bilo cjelishodno i da vožnja radnika u kašici utovarivača predstavlja neodgovorno korišćenje utovarivača, protivno pravilima rada sa utovarivačem i direktno utiče kako na sigurnost lica koja se nalaze u kašici, tako i na sigurno upravljanje utovarivačem.
Vještak se jeste izjasnio da se radi o zanemarljivoj težini (opterećenju) za sam utovarivač, ali ipak je naglasio da je time vozač spriječen da, u slučaju potrebe, koči sa kašikom i pravovremeno preduzima radnju kočenja u situaciji kada se takva radnja ukaže nužnom.
Po ocjeni ovog suda, radnja tužioca R.T. koja se sastojala u prevozu radnika u kašici utovarivača, zbog čega je nije mogao koristiti za kočenje utovarivača iako je vozio trasom koju je vještak opisao zahtjevnom čak i za iskusnog vozača, imala je za posljedicu doprinos nastanku štetnog događaja i taj doprinos cijeni u visini od 20 %.
Poseban problem kod određivanja naknade nematerijalne štete je to što nema mehanizma, ni mjerne jedinice kojima bi se, na egzaktan način, mogli mjeriti fizički i duševni bol, te strah koji trpi oštećeni kao nematerijalnu štetu, a koja se nadoknađuje u vidu materijalne satisfakcije, niti se ova naknada može egzaktno izraziti u novcu. Svaki je čovjek posebne psihofizičke konstitucije i svako na drugi način doživljava spomenute oblike nematerijalne štete, tako da je nemoguće utvrditi opšte objektivno mjerilo za odmjeravanje naknade. Ova naknada se određuje na temelju vještačenja po vještaku odgovarajuće medicinske struke, uz uvažavanje svih okolnosti štetnog događaja i ličnih karakteristika i svojstava oštećenog, primjenom, pored ostalog, i pravnog standarda "pravične naknade" koji je verifikovala sudska praksa u primjeni odredbe člana 200. i 201. ZOO. Kada je u pitanju pravosnažno dosuđena naknada nematerijalne štete za fizički bol, strah i naruženost na ime tužioca R.T., ovaj sud nalazi da je pravilno primjenjena odredba člana 200. ZOO i da dosuđeni iznosi tih naknada predstavljaju pravičnu satisfakciju. Međutim, kada je u pitanju naknada štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, pogrešno je primjenjena navedena odredba ZOO. Cijeneći da je tužilac R.T. u vrijeme povrjeđivanja imao 28 godina života, teške posljedice pretrpljenih povreda (epilepsija, plegičnost lijeve strane tijela, ograničenje pokreta desnog zgloba, razvoj depresivne slike psihoorganskog sindroma i potreba za tuđom pomoći i njegom), po vještaku realno očekivano pogoršanje zdravstvenog stanja u budućem vremenu i prosječnu životnu dob, ovaj sud smatra da mu pripada pravična naknada u traženom iznosu od 30.000,00 KM.
Polazeći od toga da postoji podjeljena odgovornost i doprinos oštećenog od 20%, za taj procenat treba iznose dosuđenih naknada sniziti.
Slijedom toga, naknada dosuđena tužiocu R.T. na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti sa iznosa od 30.000,00 KM snižava se na iznos od 24.000,00 KM, naknada na ime pretrpljenog fizičkog bola sa iznosa od 7.000,00 KM snižava se na iznos od 5.600,00 KM, naknada na ime pretrpljenog straha sa iznosa od 4.000,00 KM snižava se na iznos od 3.200,00 KM i naknada na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti sa iznosa od 3.000,00 KM snižava se na iznos od 2.400,00 KM.
Za utvrđeni procenat doprinosa od 20 %, tužiocu R.T. se naknada dosuđena na ime izgubljene zarade u iznosu od 935,08 KM snižava na iznos od 748,06 KM, naknada dosuđena na ime rente po osnovu razlike između plate i ostvarene penzije u mjesečnom iznosu od 231,09 KM, snižava na iznos od 184,87 KM, a dosuđeni troškovi liječenja sa iznosa od 156,00 KM snižavaju na iznos od 124,80 KM."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 147837 16 Rev od 16.3.2017. godine)
https://www.medijator-prnjavorac.com/
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 192 i 200
Oštećenom koji je svojom radnjom doprinio nastanku štetnog događaja, dosuđene naknade se smanjuju srazmjerno tom doprinosu.
Obrazloženje:
"Neosnovan je revizioni navod tuženog da je šteta nastala isključivom radnjom samog oštećenog, jer iz pravilne ocjene izvedenih dokaza ispravnim se ukazuje zaključak nižestepenih sudova da je tužilac R.T. stručno osposobljen za upravljanje utovarivačem. Izvedenim dokazima tuženi nije dokazao da je do povrede tužioca R.T. došlo zbog njegovog nemarnog ili krajnje nepažljivog rada sa utovarivačem, tj. da se kretao "neprilagođenom brzinom". Međutim, po ocjeni ovog suda, u reviziji se osnovano ukazuje da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo, i to odredba člana 192. ZOO, kada su nižestepeni sudovi našli da nema mjesta da se primjeni pravilo o podjeljenoj odgovornosti.
Prema odredbi člana 177. stav 3. ZOO, imalac opasne stvari se djelimično oslobađa odgovornosti, ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete, a prema odredbi člana 192. stav 1. ZOO oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.
Tužilac R.T. nije dokazao tvrdnju da je utovarivač bio neispravan i da se prilikom silaska na donji kop ugasio, te da zbog prestanka rada hidraulike nije mogao koristiti kašiku utovarivača za kočenje "na mrtvoj krivni od oko 180 stepeni", što je na kraju imalo za posljedicu da je utovarivač "skliznuo i prevrnuo". Iz nalaza vještaka Z.K. proizilazi da se kašika utovarivača koristi kao pomoćno sredstvo kočenja, ovisno od svake konkretne situacije. Cijeneći iskaz tužioca i vještaka koji se izjasnio da je u pitanju "zahtjevna staza kojom može da saobraća samo dobro obučeni rukovalac", što tužilac R.T. jeste, očigledno je da bi u toj situaciji kočenje uz pomoć kašike bilo cjelishodno i da vožnja radnika u kašici utovarivača predstavlja neodgovorno korišćenje utovarivača, protivno pravilima rada sa utovarivačem i direktno utiče kako na sigurnost lica koja se nalaze u kašici, tako i na sigurno upravljanje utovarivačem.
Vještak se jeste izjasnio da se radi o zanemarljivoj težini (opterećenju) za sam utovarivač, ali ipak je naglasio da je time vozač spriječen da, u slučaju potrebe, koči sa kašikom i pravovremeno preduzima radnju kočenja u situaciji kada se takva radnja ukaže nužnom.
Po ocjeni ovog suda, radnja tužioca R.T. koja se sastojala u prevozu radnika u kašici utovarivača, zbog čega je nije mogao koristiti za kočenje utovarivača iako je vozio trasom koju je vještak opisao zahtjevnom čak i za iskusnog vozača, imala je za posljedicu doprinos nastanku štetnog događaja i taj doprinos cijeni u visini od 20 %.
Poseban problem kod određivanja naknade nematerijalne štete je to što nema mehanizma, ni mjerne jedinice kojima bi se, na egzaktan način, mogli mjeriti fizički i duševni bol, te strah koji trpi oštećeni kao nematerijalnu štetu, a koja se nadoknađuje u vidu materijalne satisfakcije, niti se ova naknada može egzaktno izraziti u novcu. Svaki je čovjek posebne psihofizičke konstitucije i svako na drugi način doživljava spomenute oblike nematerijalne štete, tako da je nemoguće utvrditi opšte objektivno mjerilo za odmjeravanje naknade. Ova naknada se određuje na temelju vještačenja po vještaku odgovarajuće medicinske struke, uz uvažavanje svih okolnosti štetnog događaja i ličnih karakteristika i svojstava oštećenog, primjenom, pored ostalog, i pravnog standarda "pravične naknade" koji je verifikovala sudska praksa u primjeni odredbe člana 200. i 201. ZOO. Kada je u pitanju pravosnažno dosuđena naknada nematerijalne štete za fizički bol, strah i naruženost na ime tužioca R.T., ovaj sud nalazi da je pravilno primjenjena odredba člana 200. ZOO i da dosuđeni iznosi tih naknada predstavljaju pravičnu satisfakciju. Međutim, kada je u pitanju naknada štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, pogrešno je primjenjena navedena odredba ZOO. Cijeneći da je tužilac R.T. u vrijeme povrjeđivanja imao 28 godina života, teške posljedice pretrpljenih povreda (epilepsija, plegičnost lijeve strane tijela, ograničenje pokreta desnog zgloba, razvoj depresivne slike psihoorganskog sindroma i potreba za tuđom pomoći i njegom), po vještaku realno očekivano pogoršanje zdravstvenog stanja u budućem vremenu i prosječnu životnu dob, ovaj sud smatra da mu pripada pravična naknada u traženom iznosu od 30.000,00 KM.
Polazeći od toga da postoji podjeljena odgovornost i doprinos oštećenog od 20%, za taj procenat treba iznose dosuđenih naknada sniziti.
Slijedom toga, naknada dosuđena tužiocu R.T. na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti sa iznosa od 30.000,00 KM snižava se na iznos od 24.000,00 KM, naknada na ime pretrpljenog fizičkog bola sa iznosa od 7.000,00 KM snižava se na iznos od 5.600,00 KM, naknada na ime pretrpljenog straha sa iznosa od 4.000,00 KM snižava se na iznos od 3.200,00 KM i naknada na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti sa iznosa od 3.000,00 KM snižava se na iznos od 2.400,00 KM.
Za utvrđeni procenat doprinosa od 20 %, tužiocu R.T. se naknada dosuđena na ime izgubljene zarade u iznosu od 935,08 KM snižava na iznos od 748,06 KM, naknada dosuđena na ime rente po osnovu razlike između plate i ostvarene penzije u mjesečnom iznosu od 231,09 KM, snižava na iznos od 184,87 KM, a dosuđeni troškovi liječenja sa iznosa od 156,00 KM snižavaju na iznos od 124,80 KM."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 147837 16 Rev od 16.3.2017. godine)
https://www.medijator-prnjavorac.com/
