BEZUSLOVNA GARANCIJA
Zakon o obligacionim odnosima
član 1087
Garancija "na prvi poziv" je bezuslovna garancija pa tužitelj kao njen korisnik i ne treba dokazivati da drugotuženi nije izmirio svoju obavezu prema njemu već je dovoljno da prilikom podnošenja garancije na naplatu podnose svoju izjavu kojom potvrđuje da mu potraživanje nije izmireno.
Obrazloženje:
"U konkretnom slučaju, nije sporno da je prvotužena izdala garanciju na "prvi poziv" dana 06.11.2000.godine u vrijednosti od 200.000,00 DEM u korist tužitelja a po nalogu drugotuženog i da je tužitelj blagovremeno izvršio protest tj. tražio od prvotužene plaćanje garantovanog iznosa.
Prvostepeni sud zaključuje da tužitelj nije ispunio sve uslove koji su navedeni u garanciji tj. nije dostavio dokaz da drugotuženi nije ispunio obavezu plaćanja u skladu s članom 4.d. Ugovora o konsignaciji. Međutim, radi se o bezuslovnoj garanciji pa tužitelj kao korisnik garancije i ne treba dokazivati da drugotuženi nije izmirio svoju obavezu prema tužitelju već se samo od tužitelja traži da prilikom podnošenja garancije na naplatu podnose svoju izjavu da mu potraživanje nije izmireno, a ne i da mu je potraživanje ostalo neizmireno.
U konkretnom slučaju, nije ni sporno da je tužitelj dostavio taj dokaz tj. izjavu da mui potraživanje nije izmireno, te obzirom da se prvotužena neopozivo obavezala da će na prvi zahtjev isplatiti bilo koji iznos u garanciji od 200.000,00 DEM po prijemu zahtjeva za isplatu i potvrdu da drugotuženi nije ispunio obavezu plaćanja u skladu sa članom 4. Ugovora.
Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da se prvostepeni sud neosnovano upušta u razmatranje uvodnog dijela garancije gdje se pominje konsignacioni ugovor i način kako će se ispostavljati fakture i da taj uvodni dio nema uticaja na sadržaj obaveze preuzete garancijom kojom se prvotužena obavezala na prvi poziv tužitelja i bez prigovora (neopozivo) isplatiti iznos od 200.000,00 KM uz prezentaciju dokumenata izričito naznačenih u garanciji.
Osnovani su i žalbeni navodi da prvotužena ne može stavljati prigovore iz osnovnog posla sa drugotuženim već samo prigovore koji proizlaze iz garancije a to je da tužitelj samo da izjavu kojom potražuje da mu njegovo potraživanje nije izmireno a ne da dokazuje da je njegovo potraživanje ostalo neizmireno, kako to prvostepeni sud navodi.
Prvotužena se odrekla prava da stavlja bilo kakve prigovore, u odnosu na postojanje potraživanja tužitelja izdavanjem garancije u korist tužitelja a po nalogu drugotuženog.
Osnovani su i žalbeni navodi tužitelja da je prilikom primjene materijalnog prava prvostepeni sud postupio pogrešno pozivajući se na odredbe člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima jer ovaj član reguliše običnu bankarsku garanciju, a u ovom konkretnom slučaju se radi o garanciji "na prvi poziv" koja je regulisana članom 1087 ZOO-a.
Garancija na "prvi poziv" iz člana 1087.ZOO-a stvara obavezu banke koja je potpuno neovisna od obaveze dužnika iz osnovnog posla a dok garancija iz člana 1083.ZOO-a ima karakter jemstva koje banka daje za tuđu obavezu."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Ps 023834 10 Pž od 29.11.2011. godine)
Zakon o obligacionim odnosima
član 1087
Garancija "na prvi poziv" je bezuslovna garancija pa tužitelj kao njen korisnik i ne treba dokazivati da drugotuženi nije izmirio svoju obavezu prema njemu već je dovoljno da prilikom podnošenja garancije na naplatu podnose svoju izjavu kojom potvrđuje da mu potraživanje nije izmireno.
Obrazloženje:
"U konkretnom slučaju, nije sporno da je prvotužena izdala garanciju na "prvi poziv" dana 06.11.2000.godine u vrijednosti od 200.000,00 DEM u korist tužitelja a po nalogu drugotuženog i da je tužitelj blagovremeno izvršio protest tj. tražio od prvotužene plaćanje garantovanog iznosa.
Prvostepeni sud zaključuje da tužitelj nije ispunio sve uslove koji su navedeni u garanciji tj. nije dostavio dokaz da drugotuženi nije ispunio obavezu plaćanja u skladu s članom 4.d. Ugovora o konsignaciji. Međutim, radi se o bezuslovnoj garanciji pa tužitelj kao korisnik garancije i ne treba dokazivati da drugotuženi nije izmirio svoju obavezu prema tužitelju već se samo od tužitelja traži da prilikom podnošenja garancije na naplatu podnose svoju izjavu da mu potraživanje nije izmireno, a ne i da mu je potraživanje ostalo neizmireno.
U konkretnom slučaju, nije ni sporno da je tužitelj dostavio taj dokaz tj. izjavu da mui potraživanje nije izmireno, te obzirom da se prvotužena neopozivo obavezala da će na prvi zahtjev isplatiti bilo koji iznos u garanciji od 200.000,00 DEM po prijemu zahtjeva za isplatu i potvrdu da drugotuženi nije ispunio obavezu plaćanja u skladu sa članom 4. Ugovora.
Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da se prvostepeni sud neosnovano upušta u razmatranje uvodnog dijela garancije gdje se pominje konsignacioni ugovor i način kako će se ispostavljati fakture i da taj uvodni dio nema uticaja na sadržaj obaveze preuzete garancijom kojom se prvotužena obavezala na prvi poziv tužitelja i bez prigovora (neopozivo) isplatiti iznos od 200.000,00 KM uz prezentaciju dokumenata izričito naznačenih u garanciji.
Osnovani su i žalbeni navodi da prvotužena ne može stavljati prigovore iz osnovnog posla sa drugotuženim već samo prigovore koji proizlaze iz garancije a to je da tužitelj samo da izjavu kojom potražuje da mu njegovo potraživanje nije izmireno a ne da dokazuje da je njegovo potraživanje ostalo neizmireno, kako to prvostepeni sud navodi.
Prvotužena se odrekla prava da stavlja bilo kakve prigovore, u odnosu na postojanje potraživanja tužitelja izdavanjem garancije u korist tužitelja a po nalogu drugotuženog.
Osnovani su i žalbeni navodi tužitelja da je prilikom primjene materijalnog prava prvostepeni sud postupio pogrešno pozivajući se na odredbe člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima jer ovaj član reguliše običnu bankarsku garanciju, a u ovom konkretnom slučaju se radi o garanciji "na prvi poziv" koja je regulisana članom 1087 ZOO-a.
Garancija na "prvi poziv" iz člana 1087.ZOO-a stvara obavezu banke koja je potpuno neovisna od obaveze dužnika iz osnovnog posla a dok garancija iz člana 1083.ZOO-a ima karakter jemstva koje banka daje za tuđu obavezu."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Ps 023834 10 Pž od 29.11.2011. godine)
