Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-124/19, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav
(2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Alije Delimustafića.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od
12. decembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana
146. stav 1. tačka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te zbog toga što se krivični postupak ne vodi na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru.
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, je 9. januara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud)
dostavio „Dopunski podnesak“ u kojemu je naveo da je 19. novembra 2018. godine Ustavnom sudu dostavio apelaciju protiv rješenja o produženju pritvora (ta je apelacija u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP-6683/18 i o njoj je odlučeno). Navedenim podneskom je dopunio apelaciju i obavijestio Ustavni sud o promjenama koje su se dogodile nakon podnošenja apelacije. Istakao je da je 6. decembra 2018. godine podnio žalbu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 18 Kv od 23. novembra 2018. godine, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine, pa je osporio navedeno rješenje Vrhovnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je navedeni apelantov podnesak registrirao kao novu apelaciju pod brojem AP 124/19.
3. U smislu člana 22. Pravila Ustavnog suda apelant je pozvan da otkloni nedostatke ove apelacije, odnosno da je dopuni u smislu člana 21. Pravila Ustavnog suda.
4. Nakon toga, apelant je Ustavnom sudu dostavio podnesak u kojemu je naveo da je 9. januara 2019. godine Ustavnom sudu dostavio Dopunski podnesak na apelaciju koja je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP-6683/18 sa dva priloga, te smatra da nije bilo mjesta da se taj podnesak registrira pod novim brojem (AP-124/19), pa je predložio da se dopunski podnesak od
9. januara 2019. godine uloži u već registrirani predmet AP-6683/18.
5. Na temelju člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
6. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. februara 2019. godine, Kantonalni sud 27. februara 2019. godine, a Tužiteljstvo 26. februara 2019. godine.
7. Od Kantonalnog suda je 22. maja 2019. godine zatraženo da dostavi rješenje Kantonalnog suda od 23. novembra 2018. godine. Kantonalni sud je dostavio navedeno rješenje.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca, tako da mu pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 23. januara 2019. godine ili do nove odluke suda.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalni sud, vršeći kontrolu opravdanosti pritvora, postupajući po službenoj dužnosti u smislu člana 151. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), cijeneći okolnost da apelantu pritvor po zadnjem rješenju ističe 26. novembra 2018. godine, našao da su ispunjeni kako opći uvjet za zakonit pritvor, odnosno postojanje osnovane sumnje, tako i posebni uvjeti propisani u članu
146. stav 1. tačka a) i c) ZKP FBiH. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je cijeneći dokaze dostavljene uz optužnicu, zaključio da se okolnosti pod kojima je pritvor produžen nisu promijenile u odnosu na opći i posebne uvjete, niti je protek vremena kao pravna činjenica rezultiralo prestankom nekih od posebnih uvjeta iz tačke a) i c) člana 146. ZKP FBiH, dok je protek vremena rezultirao prestankom posebnog uvjeta za pritvor iz tačke b) člana 146. ZKP FBiH, pri čemu je naglašeno da Kantonalni sud još uvijek nije bilo u mogućnosti razmotriti značaj i utjecaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu nakon donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora, budući da glavni pretres u ovom kaznenom predmetu još uvijek nije počeo. Dakle, svoj zaključak o daljnjem postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret i o postojanju posebnih pritvorskih razloga Kantonalni sud je utemeljio na dokazima na kojima je takav zaključak tog suda bio zasnovan u prethodnom rješenju suda o produženju pritvora.
11. Vezano za postojanje osnovane sumnje, Kantonalni sud je istakao da je optužnicom Tužiteljstva, koja je potvrđena 11. oktobra 2017. godine, apelantu stavljeno na teret da je u razdoblju od početka 2009. godine do kraja 2016. godine, na području Kantona Sarajevo i šire, svjesno i sa htijenjem organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal, formiranom u smislu člana 2. tačka 18. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. KZ FBiH), u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi velike vrijednosti, čiji su članovi svjesno i sa htijenjem postale i druge fizičke i prave osobe (taksativno pobrojane u rješenju), koji su kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, dogovaranjem sa drugim osobama i samostalno, poduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja, usuglašavanja, savjetovanja u izvršenju, i to kaznenih djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZ FBiH, Krivotvorenje isprave iz člana 373. KZ FBiH, Prevara iz člana 294. KZ FBiH, Pranje novca iz člana 272. KZ FBiH, Davanje lažnog
iskaza iz člana 348. KZ FBiH, Pomoć počinitelju poslije počinjenog kaznenog djela iz člana
346. KZ FBiH, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine. Navedeno je da je apelant kao organizator i rukovoditelj grupe za organizirani kriminal, koristeći svoj društveni utjecaj, prvenstveno u policijskim i pravosudnim krugovima, kao bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i dugogodišnji biznismen, te kao zakonski zastupnik i vlasnik više pravnih lica, osmišljavao načine, donosio odluke i davao upute za izvršenje kaznenih djela i radnji, sa drugim članovima dogovarao i planirao izvršavanje kaznenih djela i radnji, sa drugim članovima izvršavao dogovorene radnje, sam i sa drugim članovima nadzirao i kontrolirao izvršavanje radnji i odlučivao o podjeli i usuglašavao se sa podjelom imovinske koristi koju je grupa pribavljala izvršavanjem dogovorenih kaznenih djela i radnji. Tužiteljstvo je, dalje, taksativno pobrojalo druge optužene za koje tvrdi da su članovi te organizirane grupe i opisao njihove uloge u toj grupi. Navedeno je da su u periodu od 2010. godine do kraja 2016. godine apelant, kao organizator i rukovoditelj grupe za organizirani kriminal, te članovi grupe za organizirani kriminal nezakonito stjecali pravo vlasništva na nekretninama na području Kantona Sarajevo tako što su postupali u fingiranim parničnim postupcima i na temelju nezakonitih presuda koje je donosila sutkinja Lejla Fazlagić-Pašić, poduzimali radnje postupka upisa prava vlasništva na temelju nezakonitih presuda, zaključivali fiktivne ugovore o prometu nekretninama, lažno prikazivali činjenice, te novac i drugu imovinu za koju su znali da je pribavljena počinjenjem kaznenog djela primili, držali i njome raspolagali, sačinjavali i upotrebljavali lažne isprave kao prave i poduzimali radnje u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti članova grupe za organizirani kriminal, na način kako je to detaljno opisano tačkama I (1-9); II (1-7); III; IV (1-6) optužnice. Istaknuto je da je na opisani način apelant, u vezi sa tačkama I (1-9); II (1-7); III; IV (1-6) Optužnice, organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal koja je zajedničkim djelovanjem činila kaznena djela na način da je učinio, podstrekavao, planirao, pripremao, omogućavao, usuglašavao se, nadzirao i pomagao drugim članovima grupe za organizirani kriminal da iskoriste svoj službeni položaj i da sebi i drugom pribave imovinsku korist koja prelazi 50.000 KM, da načine lažnu ispravu i upotrijebe kao pravu, s ciljem da sebi i drugom pribave protupravnu imovinsku korist, drugog lažnim prikazivanjem činjenica dovodili u zabludu i time ga naveli da na štetu svoje imovine što učini, a koja šteta prelazi iznos od 30,000,00 KM, podstrekavao na davanje lažnog iskaza u kaznenom postupku, te novac ili drugu imovinu velike vrijednosti za koju je znao da su pribavljeni počinjenjem kaznenog dijela primio, držao, njome raspolagao, upotrijebio u privrednom ili drugom poslovanju ili na drugi način prikrio, na drugi način pomagao da počinitelj kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna da ne bude otkriven, čime je, u vezi sa tačkama I (1-9); II (1-7);
III; IV (1-6) optužnice, učinio kazneno djelo Organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi kaznenog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi stava
1. KZ FBiH, Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1, i 2. KZ FBiH, Prevara iz člana 294. $t
2. KZ F BiH, Pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa st. 1. KZ F BiH, Davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZ FBiH, Pomoć počinitelju poslije počinjenog kaznenog djela iz člana
346. st. 2, u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.
12. Kantonalni sud je na stranama od 2.-27. rješenja detaljno opisao materijalne dokaze koje je Tužiteljstvo dostavilo uz optužnicu (brojne akte, sudske spise, snimke presretnutih razgovora, izjave svjedoka i sl.) i istakao da ti dokazi, sadržajno izloženi i analizirani u onoj mjeri koja je potrebna za donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uvjeta za pritvor iz odredbe člana
146. ZKP FBiH (kako općeg uvjeta, tako i posebnih uvjeta iz ove zakonske odredbe) potvrđuju postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora. Dalje, navedeno je da se okolnosti pod kojima je apelantu pritvor produžen nisu se promijenile u odnosu na opći uvjet, pri čemu je istaknuto da Kantonalni sud nije bilo u prilici razmatrati značaj i utjecaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu budući da glavni pretres nije počeo.
13. S tim u vezi, navedeno je da je u ovom predmetu statusna konferencija održana 25. maja 2018. godine, te je zakazan glavni pretres za 22. juni 2018. godine. To je ročište odgođeno iz razloga što nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje pretresa - nisu pristupili svi optuženi, pa je zakazan novi pretres za 13. jul 2018. godine, koji je također odgođen zbog nedolaska optuženog Edina Arnautovića. Naredni pretres je zakazan za 24. august 2018. godine, pa je odgođen za 7. septembar 2018. godine, iz razloga što optuženi Đokići slabo čuju i imaju probleme sa sluhom, pa je u vezi sa navedenim zatražena medicinska dokumentacija te određeno vještačenje, zbog čega su odgođeni pretresi zakazani za 7. septembar 2018. godine i onaj zakazan 21. septembra 2018. godine – kada nije pristupio i optuženi Dalibor Macanović. Kao razlog za odgađanje pretresa 7. septembra 2018. godine navedeno je da na posljednjem glavnom pretresu je traženo vještačenje optuženih Ratka Đokića, Dušanke Đokić, Dobre Đokića i Vojka Đokića, dakle dan kada je dostavljena medicinska dokumentacija za te optužene, sud je izdao naredbu za njihovo vještačenje, pa s obzirom da je vještačenje bilo u tijeku nisu bili ispunjeni uvjeti za održavanje pretresa pa ga je sud odgodio. Pretres koji je bio zakazan za 19. oktobar 2018. godine također je odgođen zbog nedolaska optuženih (Abida Hodžića, Samira Čolana i Ibrahima Arifović), a na tom pretresu je na temelju člana 33. ZKP FBiH postupak u odnosu na optužene Đokić Ratka, Đokić Dušanku, Đokić Dobra i Đokić Vojka razdvojen. Novi
pretres je zakazan za 16. novembar 2018. godine, pa je odgođen zbog nedolaska optuženih (Samir Čolan i Zikret Ohranović), na novo ročište je zakazano za 30. novembar 2018. godine.
14. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora prema apelantu, Kantonalni sud je naveo da ih je cijenio s aspekta razvoja konkretnog kaznenog postupka, cijenio je jesu li se promijenile okolnosti pod kojima je pritvor produžen, pri čemu je ocijenio i protek vremena, odnosno dužinu trajanja pritvora prema apelantu. Istaknuto je da je sud vodio računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju.
15. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je ocijenio da postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, odnosno da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je pritvor apelantu produžen iz osnova tačke a) ZKP FBiH, niti su izgubile na značaju. Istaknuto je da je, prilikom razmatranja činjenica i okolnosti relevantnih za procjenu postojanja opasnosti od bjekstva, sud imao u vidu stavove Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), odnosno da je prilikom odlučivanja bio dužan uzeti u obzir, između ostalog, visinu zaprijećene kazne, dokaze o prethodnim slučajevima bjekstva u vezi drugih kaznenih djela, te konkretne dokaze o planovima o bjekstvu, kao i karakter osumnjičenog/optuženog, njegov moral, mjesto stanovanja, radni status, financijsku situaciju, porodične veze, kao i kontakte u inozemstvu ili nepostojanje veze sa državom u kojoj se kazneno goni. Naime, sud je cijenio da iz akta MUP Republike Hrvatske broj 511-01-72/12-OGR-4954/16 DD od 8. novembra 2016. godine proizlazi da se apelant na području grada Rijeke koristi imenom Ilija, a iz njegovog razgovora sa osumnjičenom Lejlom Fazlagić-Pašić od 20. oktobra 2016. godine, godine proizlazi da bi ime kojim se koristi na području Republike Hrvatske moglo biti Ilija Mustafić ili Ilija Mustapić. Ovo proizlazi i iz razgovora između apelanta i Lejle Fazlagić-Pašić od 20. oktobra 2016. godine iz kojeg proizlazi da se kod nje nalaze apelantovi dokumenti koje on naziva „kartica" i koji su mu važni, te dogovara sa Lejlom Fazlagić-Pašić da mu ih ona ostavi na informacijama na autobusnoj stanici kada joj on javi, uz napomenu da na koverti napiše ime Ilija Mustafić i neka ostavi njegov broj telefona. Kantonalni sud je stava da iz navedenog proizlazi osnovana sumnja da se apelant predstavlja lažnim imenom, te da koristi dokumente, uključujući i putne isprave na neko drugo ime, koje nije njegovo. Osim toga, ovo potvrđuje i činjenica da su prilikom lišenja slobode i pretresa optuženog kod njega pronađeni pasoš i lična karta BiH izdati na ime Sadik Kauklija. Dalje, iz Službene zabilješke Federalne uprave policije sačinjene na okolnosti presretnutih razgovora, proizlazi da je apelant saznao za istragu koju Tužiteljstvo vodi protiv njega o čemu je obavijestio Lejlu Fazlagić-Pašić. Naime, 16. septembra
2016. godine Lejla Fazlagić Pašić je telefonom kontaktirala Zorana Lončara kojeg je obavijestila da je od „Glavnog" saznala da Tužiteljstvo provodi istragu protiv njih, da su im vozila ozvučena i svi sastanci snimljeni, te da Zoran mora hitno napustiti Bosnu i Hercegovinu i doći do nje u Hrvatsku, odakle će se dalje skupa uputiti u Rijeku, gdje se apelant već sklonio, te da mu u svrhu bjekstva osiguravaju potreban novac. Optuženi Zoran Lončar se 18. septembra 2016. godine uputio prema Republici Hrvatskoj, te je oko 13.00 sati vozilom prešao državnu granicu na graničnom prelazu Doljani i dogovorio susret sa osumnjičenom Lejlom Fazlagić Pašić, a kako dalje proizlazi iz presretnutih razgovora, narednog dana su se sastali sa apelantom, koji je tada bio u bjekstvu u Republici Hrvatskoj.
16. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je u kontekstu ovog posebnog pritvorskog razloga imao u vidu i činjenice da apelant posjeduje imovinu (nekretnine i registrirane firme) na području Republike Hrvatske, i to firme: Inter Projekt d.o.o. i Kreho d.o.o,, kao i da te firme imaju u vlasništvu zemljišne parcele, stanove i vikend kuće na području Republike Hrvatske. Osim toga, apelant posjeduje kuću na Tajlandu, gdje je planirao putovanje krajem novembra 2016. godine (imao je rezerviranu avionsku kartu za Tajland), dakle u vrijeme kada je imao saznanja o tome da se protiv njega vodi istraga, gdje je već bila otputovala njegova nevjenčana supruga. Kantonalni sud je stava da je navedeno pokazatelj čvrstih veza apelanta sa stranim državama, gdje bi zasigurno mogao naći utočište upravo s ciljem izbjegavanja kaznenog progona, ukoliko bi se pustio na slobodu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na stav Europskog suda izražen u presudi u predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (broj 7906/77 od 24.06.1982. godine) u kojoj je Europski sud zaključio da je lišenje slobode pojedinca opravdano ako postoji veza osumnjičenog/optuženog sa drugom državom, prelaskom na čiji teritorij bi njegova ekstradicija bila nemoguća, pogotovo ako ima određene vidove kontakata sa tom državom, a što je u konkretnom predmetu slučaj.
17. Dodatno, Kantonalni sud je istakao da je apelant, osim ranijeg sklanjanja u Republiku Hrvatsku, nakon saznanja o pokrenutoj istrazi i radnji poduzetih u cilju bjekstva iz Bosne i Hercegovine, ponovno je, nakon što mu je ukinut pritvor, odnosno nakon što je pušten na slobodu, pokazao spremnost na bjekstvo, te je protiv njega Naredbama Kantonalnog suda Sarajevo od 20. decembra 2016. godine bila raspisana interna i međunarodna potjernica. Naime, po ponovnom određivanju pritvora prema tada osumnjičenom, kako proizlazi iz informacije Sudske policije F BiH od 20. decembra 2016. godine, koja je postupala po Rješenju Kantonalnog od 19. decembra 2016. godine, naredba Suda za pronalazak i lišenje slobode apelanta, koji je tada imao svojstvo osumnjičenog nije realizirana. Prilikom odlaska na adresu Azapovići b.b. Kiseljak na kojoj je
apelant prijavljen, policijski službenici nisu zatekli nikoga, te su obavljajući razgovore sa mještanima navedenog naselja i službenicima nadležne MUP SBK-PS Kiseljak, dobili podatak da apelant na toj adresi nikada nije ni boravio, iako tu ima uredno prijavljeno prebivalište. Apelant nije pronađen ni na drugoj adresi, u ulici Envera Šehovića u Sarajevu. Dakle, apelant nije pronađen na adresi na kojoj ima prijavljeno prebivalište i koju je dao prilikom ispitivanja, kada je i upozoren da ima obvezu Sudu i Tužiteljstvu prijaviti svaku promjenu adrese ili namjeru promjene boravišta. Lišen je slobode dok se nalazio u bjekstvu i to na području Karlovca, Republika Hrvatska, na temelju raspisane međunarodne potjernice. Prednje je pokazatelj da je vođenje postupka u vrijeme lišenja slobode tada osumnjičenog, a sada optuženog, bilo otežano upravo zbog njegovog otežanog pronalaska.
18. Sve prednje navedene okolnosti, su po mišljenju Kantonalnog suda pokazatelj da, ukoliko bi se apelanta pustilo na slobodu, postoji realna opasnost od njegovog bjekstva kako bi izbjegao kazneni progon. Slijedom izloženog, Kantonalni sud je stava da utvrđene činjenice i okolnosti u odnosu na ovaj pritvorski razlog, do ove kontrole pritvora, nisu izgubile na značaju, da su još uvijek takvog intenziteta koji opravdava najstrožiju mjeru, mjeru pritvora, zbog čega je i prilikom ove kontrole pritvora optuženom pritvor produžen i iz ovog zakonskog osnova.
19. U odnosu na posebni pritvorski razlog propisan tačkom c) ZKP FBiH, Kantonalni sud je našao da se okolnosti pod kojima je pritvor apelantu produžen po ovom pritvorskom osnovu nisu promijenile, niti su izgubile na značaju. Naime, slijedom zakonske definicije „ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo...", Kantonalni sud je prije svega našao ispunjenim formalni uvjet za produženje mjere pritvora po navedenom osnovu, budući da se apelantu potvrđenom optužnicom na teret stavljaju kaznena djela sa propisanom kaznom u trajanju dužem od tri godine.
20. U odnosu na kumulativno propisani uvjet, postojanje naročitih okolnosti, Kantonalni sud je cijenio činjenice i okolnosti koje se odnose na način izvršenja kaznenih djela, na temelju čega je došao do zaključka da je počinjenje kaznenih djela bilo kontinuirano, kao i da je apelant pri počinjenju tih djela iskazao odlučnost, upornost i istrajnost. Naime, apelantu je stavljeno na teret da je kazneno-pravne radnje poduzimao kontinuirano, u dužem periodu, iskazujući na taj način visok stupanj odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, koje su za posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protupravno stečene imovinske koristi. Isto tako, kaznena djela za koja je optužen su zahtijevala visok stepen planiranja i poduzimanja niza pripremnih radnji radi pronalaženja nekretnina i zemljišta na kojima bi se moglo nezakonito steći pravo vlasništva, što također ukazuje na apelantovu posebnu odlučnost i upornost. U
konkretnom slučaju se radi o dobro organiziranoj grupi čiji je organizator-apelant poduzeo niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove uposlenike radi ostvarenja kriminalnih ciljeva, za što sve postoji osnovana sumnja kako je naprijed obrazloženo.
21. Dakle, činjenica da je apelant predmetna kaznena djela činio u dužem vremenskom periodu (period od osam godina), brojnost kazneno-pravnih radnji, pri čemu je evidentan visok stupanj planiranja i poduzetih pripremnih radnji uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (suce, tužitelje i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva, na nivou osnovane sumnje, priroda i način izvršenja kaznenih djela, odnosno da su iste poduzimane u okviru dobro organizirane grupe koja je djelovala po principu jasno podijeljenih uloga njenih članova, iskazujući na taj način visok stepen svoje odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, a koje su kao posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protupravno stečene imovinske koristi, u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi u slučaju puštanja na slobodu ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su se ispunili zakonski uvjeti za produženje pritvora prema iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Kantonalni sud smatra da produženjem pritvora koji je u konkretnom neophodna i razmjerna mjera će se postići cilj, tj. da povodom konkretnog kaznenog djela otkloni iteracijsku opasnost, odnosno da svojom preventivnom prirodom eliminira opasnost da apelant ponovi kazneno djelo. Istaknuto je da sud imao u vidu i protek vremena koje je apelant proveo u pritvoru, međutim, ocijenjeno je da su razlozi koji su navedeni u odnosu na posebne pritvorske razloge relevantni i dostatni za zaključak da je neophodno produženje pritvora, bez obzira na vrijeme provedeno u pritvoru, što je u zakonom propisanim okvirima,
22. Dalje, Kantonalni sud je u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz tačke b) ZKP FBiH ocijenio da je protek vremena je utjecao na raniji zaključak suda o postojanju ovog pritvorskog razloga. Istaknuto je da je prilikom ranije kontrole sud imao u vidu dokaze, konkretno zapisnik o saslušanju Murise Makarević, iz kojeg proizlazi da je ista prilikom davanja ranijeg iskaza u Federalnoj upravi policije bila suzdržana i da je kod nje postojao strah od apelanta i njegove braće, koji su, prema njenom kazivanju, "spremni i ubiti". Iz iskaza svjedoka Radmila Mihajlovića, koji je bio vlasnik kuće u ulici Roze Luksemburg, koju je zbog ratnih dejstava napustio, nakon čega mu je ta kuća oduzeta i koju je prisvojio apelant i njegovog brata Envera, na traženje Mihajlovića da apelant napusti njegovu kuću, apelant mu je odgovorio da je neće napustiti i da će je uzeti za sebe jer su Srbi nanijeli dosta lošeg ovom gradu i da se on kao Srbin nema pravo vraćati u grad. Nakon toga je Mihajlovića više puta pozivao Ismet Bajramović
govoreći mu da zaboravi kuću. Optuženi Samir Muslić je, prilikom ispitivanja u Federalnoj upravi policije, izjavio da je prilikom sačinjavanja ugovora o kupoprodaji nekretnine između apelanta i Hamdije Habul, nakon što je sačinio jedan primjerak ugovora na iznos kupoprodajne cijene od 380.000,00 KM, apelant je vršio pritisak na njega da načini i drugi ugovor istog broja i datuma i sa istim strankama na iznos cijene od 1.200.000,00 KM govoreći mu pri tome da se ne sekira i da je on "Bog i batina", da ima ljude i da će sve to biti riješeno bez ikakvih problema po Samira Muslića. Taj je razgovor je Muslić shvatio kao prijetnju, posebno imajući u vidu da mu je tom prilikom optuženi spomenuo i obitelj, nakon čega mu je rekao "trebao bi da to uradiš". Dalje, Muslić je izjavio i to da su u periodu 2014.-2016. godine u njegovu kancelariju često dolazili apelantovi suradnici i to bez ikakvog razloga i povoda, upadali nepozvani u kancelariju, raspitivali se za njegovu obitelj, što je Muslić shvatio kao demonstraciju sile. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je opasnost od ometanja kaznenog postupka utjecajem na svjedoke i optužene, proizlazila i iz presretnutih razgovora u kojima komentira „Dadu", za kojega su govorili da će jedva dočekati da „propjeva" i koji će „sve propjevao" a dužan je Aliji 4.000,00 EUR. U daljem toku razgovora apelant i Lejla Fazlagić za Dadu (misleći na optuženog Dalibora Macanovića) kažu da ga „treba evakuirati". Upravo ovi činjenično verificirani pokušaji utjecaja na svjedoke su poslužili Kantonalnom sudu za individualnu procjenu osnova za pritvor iz posebnog pritvorskog razloga propisanog tačkom b) člana 146. ZKP FBiH. Međutim, Kantonalni sud je istakao opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem vremenskom razdoblju ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera. Naime, imperativna odredba člana 145. stav 4. ZKP F BiH određuje da "trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, a da je dužnost svih organa koji učestvuju u kaznenom postupku da postupaju sa posebnom hitnošću." Slijedom izloženog, proizlazi da glavni pretres se mora odvijati u kontinuitetu, pri čemu ZKP F BiH propisuje procesne institute koji se moraju primjenjivati u cilju otklanjanja svega što odugovlači postupak a ne doprinosi razjašnjenju stvari, te voditi računa da se prije svega osiguraju dokazi, odnosno neposredno pred sudom saslušaju svjedoci u odnosu na koje je posredno ili neposredno vršen utjecaj. Dakle, optužnica je potvrđena dana 11. oktobra 2017. godine. Opasnost od utjecaja na svjedoke je postojala i prije potvrđivanja optužnice, tako da je sud bio dužan poduzeti radnje kako bi se otklonila potencijalna opasnost od utjecaja na svjedoke. Pored navedenog, Kantonalni sud je imao u vidu da je odredbom člana 146. stav 2. ZKP F BiH propisano da će se pritvor ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. U konkretnom, dokazi su
osigurani i optužnica potvrđena, zbog čega je otpao poseban razlog za određivanje pritvora iz razloga propisanih u tački b) člana 146. ZKP FBiH.
23. Kantonalni sud je ispitao mogućnost izricanja mjera zabrane kao blaže mjere, umjesto pritvora, i istakao da je imajući u vidu vrstu i težinu kaznenih djela i način njihova izvršenja za koje postoji osnovana sumnja da ih je počinio apelant, zatim iskazanu odlučnost, upornost i istrajnost u počinjenju kaznenih djela, te imajući u vidu da se optuženi tereti da je u dužem periodu, u kontinuitetu, poduzimao inkriminirane radnje na način i mjestu kako je to naprijed opisano, njegovo ponašanje, kao i zakonski razlog na temelju kojega je produžena mjera pritvora (i iz zakonskog razloga propisan tačkom c), Kantonalni sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora prema apelantu s obzirom da mjere zabrane u ovom slučaju nisu primjenjive niti svrsishodne.
24. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine.
25. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine, prema apelantu, protiv kojeg se vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Kaznenog Zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) u vezi sa kaznenim djelima Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1., Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. i 2., Prevara iz člana 294. stav 2. i Pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1., 2. i 3. KZ FBiH, produžen pritvor za još dva mjeseca i da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 23. januara 2019. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor produžen iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačke a) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).
26. Apelant je prvostupanjsko rješenje osporio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te, zbog povrede člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana II/l. i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Vrhovni sud ocijenio neutemeljenim apelantov žalbeni prigovor da su tijekom postupka počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na obranu iz razloga što je apelant u više navrata tražio od predsjednika sudskog vijeća i predsjednika suda da mu se omogući uvid u CMS
predmetnog spisa, ali da mu taj uvid nije odobren. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana
117. stav 1. Pravilnika o sistemu za automatsko upravljanje predmetima u sudovima - CMS („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 4/16, 37/16, 84/16, 40/17 i 34/18) propisano da modul za pristup predmetima putem interneta omogućava strankama, zakonskim zastupnicima i punomoćnicima, a po odluci suca i drugim učesnicima u postupku, autorizirani pristup podacima evidentiranim u CMS, korištenjem broja predmeta i jedinstvenog pristupnog koda (JPK), odnosno korištenjem korisničkog računa. U stavu 2. navedene odredbe je propisano da se jedinstveni pristupni kod (JPK) izdaje za sve predmete, osim za predmete kaznenog referata. Iz navedenog proizlazi da time što apelantu nije omogućen uvid u CMS predmetnog spisa nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu niti je učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.
28. Vezano za apelantove žalbene navode da je tijekom postupka koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav
1. tačke d) i k) i člana 312. stav 2. u vezi sa članovima 6. stav 2., 145. stav 1., 146. stav 1. ZKP FBiH, i da je uslijed toga prvostupanjski sud donošenjem osporenog rješenja ujedno povrijedio i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije, u smislu povrede prava na slobodu i sigurnost, Vrhovni sud je istakao da ovi žalbeni prigovori ne dovode u pitanje zakonitost osporenog rješenja, budući da je tim navodima samo ukazano na sadržaj navedenih odredaba koje se odnose na mjeru pritvora i prava optuženog u tim procesnim situacijama, pri čemu te zakonske odredbe nije doveo u vezu sa eventualnim nedostacima u osporenom rješenju. Međutim, s obzirom da je u žalbi ukazano na povredu odredbe člana 6. stav 2. ZKP FBiH, koja propisuje da se optuženom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjsko rješenje doneseno nakon potvrđivanja optužnice u postupku redovne, dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora u smislu odredbe člana 151. stav 1. ZKP FBiH koju sud vrši po službenoj dužnosti bez prijedloga tužitelja i bez održavanja ročišta na kojemu bi stranke i branitelj dali svoja izjašnjenja u pogledu okolnosti relevantnih za pritvor. S obzirom da se ne radi o produženju pritvora u smislu člana 145. stav 3. ZKP FBiH, proizlazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu time što prvostupanjski sud nije održao sjednicu na kojoj bi se stranke i branitelj izjašnjavali na okolnosti bitne za produženje pritvora, pa tako nije učinjena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana
312. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. ZKP FBiH, a niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, na koje je ukazano u žalbi. S tim u vezi
Vrhovni sud je zaključio da su paušalne apelantove tvrdnje da je prvostupanjski sud donošenjem osporenog rješenja ujedno povrijedio i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije u smislu povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti.
29. U odgovoru na apelantov žalbeni navod da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članovima 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKP FBiH zbog toga što je ročište za izjašnjenje o krivnji u ovom predmetu održano 12. januara 2018. godine, optužnica potvrđena a glavni pretres još uvijek nije započeo, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 145. stav 4. ZKP FBiH propisana dužnost svih organa da postupaju sa posebnom hitnošću kada je riječ o pritvorskim predmetima i da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Istaknuto je da apelant nije iznio konkretne argumente iz kojih proizlazi da mu pritvor nije sveden na najkraće nužno vrijeme uslijed nedovoljno hitnog postupanja nadležnih organa u predmetu. Osim toga, istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi da je u ovom predmetu u više navrata zakazivan glavni pretres i da je odgađan zbog nedolaska pojedinih optuženih, pa okolnost da glavni pretres još uvijek nije otpočeo, sama po sebi ne znači da je prvostupanjski sud postupao protivno odredbi člana 244. stav 4. ZKP FBiH i odredbama iz članova 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKP FBiH, odnosno da prvostupanjski sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio navedene odredbe ZKP FBiH, a da je to bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
30. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant je u žalbi istakao da je prvostupanjsko rješenje doneseno uz grubo kršenje njegovih prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije, te člana II/1. i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine jer prvostupanjski sud nije spriječio kršenje apelantovih prava kako u pogledu zakonitosti pritvora, tako i u pogledu obrazloženja rješenja i razloga za pritvor. U odgovoru na ove navode istaknuto je da apelant nije naveo konkretne razloge zbog kojih smatra da su donošenjem prvostupanjskog rješenja prekršena prava optuženog, pa ih Vrhovni sud, zbog njihove paušalnosti, nije mogao ispitati. Vezano za apelantove tvrdnje da nije izvršena suštinska kontrola opravdanosti pritvora, jer se samo ponavljaju razlozi iz ranijih rješenja, Vrhovni sud je ukazao da nije ukazano u čemu apelant nalazi istovjetnost pobijanog i ranijih, odnosno kojih rješenja, pa te navode, zbog njihove neodređenosti, nije mogao ispitati. Vrhovni sud je naveo da je paušalna apelantova tvrdnja da je prvostupanjski sud donošenjem osporenog rješenja povrijedio član II/1. i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odredbe Europske konvencije, u kontekstu povrede prava na slobodu i sigurnost. Osim toga, istaknuto je da, nasuprot apelantovim
žalbenim navodima, pri donošenju odluke o produženju pritvora sud ne ocjenjuje „žalbene navode" nego na temelju dokaza iz spisa utvrđuje postojanje općeg i posebnih uvjeta za pritvor, što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i utvrđivao. Pri tome, navedeno je da iz spisa prvostupanjskog suda proizlazi da je u konkretnom kaznenom postupku optužnica potvrđena, pa na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nisu od utjecaja žalbeni navodi u kojima apelant tvrdi da optužnica nije potvrđena u skladu sa zakonom, da sud nije postupio u smislu člana 243. stav 3. ZKP FBiH, da sudac za prethodno saslušanje, imajući u vidu da je optužnica opširna, nije mogao (u, kako smatra apelant, tako kratkom roku) proučiti optužnicu. Vrhovni sud smatra da nije argumentirana apelantova tvrdnja da iz akta suda od 13. marta 2018. godine proizlazi da sudac za prethodno saslušanje nije otvarao kartonske kutije sa dokazima. Stoga, nasuprot žalbenim navodima, navedene okolnosti ne dovode u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, kako je obrazloženo u prvostupanjskom rješenju.
31. Dalje, Vrhovni sud je istakao da nije utemeljena apelantova tvrdnja iz žalbe da prvostupanjski sud nije izvršio suštinsku kontrolu daljnje neophodnosti trajanja pritvora, jer to ne proizlazi iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja. Pri tome je istaknuto da ni sam apelant u žalbi nije naveo koje su to okolnosti koje su od značaja za odluku o pritvoru eventualno promijenjene i zbog kojih su prestali razlozi za pritvor, bilo u pogledu postojanja općeg, bilo u pogledu postojanja posebnih uvjeta za pritvor. Sama činjenica da se u prvostupanjskom rješenju ponavljaju određeni razlozi u pogledu postojanja općeg i posebnih pritvorskih osnova iz člana
146. stav 1. tačka a) i c) ZKP FBiH kao i u ranijim rješenjima o produženju pritvora (pri čemu je prvostupanjski sud našao da je prestala postojati pritvorska osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH) ne daje osnovu za zaključak da prvostupanjsko rješenje nije pravilno i utemeljeno na zakonu, ukoliko činjenice i okolnosti koje su bile od značaja pri donošenju prethodnog rješenja o produženju pritvora mogu biti od značaja i pri donošenju kasnijeg rješenja o produženju pritvora. Ovo posebno iz razloga što od dana donošenja prethodnog, do donošenja prvostupanjskog rješenja nije proveden ni jedan dokaz koji bi doveo u pitanje postojanje uvjeta za pritvor.
32. U odgovoru na apelantove žalbene navode u kojima je osporio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor u smislu člana 146. stav 1. ZKP FBiH, navodeći da prvostupanjski sud nije utvrdio niti je u rješenju obrazložio na koji način je utvrđeno da je apelant organizirao, rukovodio ili bio pripadnik grupe za organizirani kriminal, niti su navedeni razlozi o radnjama koje je apelant počinio u vezi sa navodnim radnjama izvršenja kaznenih djela za koja se tereti ili
radnjama navodnog podstrekavanja drugih optuženih na vršenje kaznenih djela, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja (od 4. do 29. strane) proizlazi da je prvostupanjski sud naveo sasvim određene i jasne dokaze koje je analizirao, a potom iznio detaljne razloge na temelju kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant osmišljavao, donosio odluke, davao upute za izvršenje kaznenih djela i pojedinih radnji, nadzirao i kontrolirao njihovo izvršavanje, odlučivao i usuglašavao se o podjeli imovinske koristi koju je grupa pribavljala izvršavanjem dogovorenih radnji, koje su se, pored ostalog, odnosile na stjecanje prava vlasništva na nekretninama vođenjem fingiranih parničnih postupaka, prijevarnim zaključivanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina, sačinjavanjem nezakonitih i fiktivnih notarskih isprava i ugovora, raspolaganjem imovinom za koju su apelant i ostali članovi grupe znali da potiče od izvršenja kaznenih djela, zatim poduzimanjem mjera i radnji u cilju zaštite djelovanja grupe za organizirani kriminal i sprječavanju njenog otkrivanja i zadržavanja protupravno stečene imovinske koristi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je stava da su u prvostupanjskom rješenju dani sasvim dovoljni razlozi o postojanju osnovane sumnje o inkriminiranim radnjama u kojima je apelant sudjelovao, pozivajući se ne samo na presretnute telefonske razgovore, nego i na iskaze svjedoka, zatim na analizu spisa predmeta Općinskog suda u Sarajevu, dokumentaciju pronađenu prilikom pretresa vozila i kuća, zemljišno-knjižne izvatke, kao i druge brojne materijalne dokaze koji su detaljno analizirani u obrazloženju prvostupanjskog rješenja. Vrhovni sud smatra da nije utemeljena apelantova tvrdnja da u prvostupanjskom rješenju nisu dati razlozi na koji način i kojim konkretnim radnjama je apelant vršio podstrekavanje ostalih optuženih, obzirom da su u obrazloženju prvostupanjskog rješenja navedeni razlozi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje o tome kako su i na koji način pojedini optuženi djelovali po nagovoru, zahtjevu, nalogu, danim uputama i na apelantovo traženje. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojima se ukazuje na pretpostavke za postojanje kaznenog djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ FBiH, Vrhovni sud je istakao da ti žalbeni navodi nemaju utjecaja na apelanta, budući da se njega potvrđenom optužnicom ne tereti za ovaj oblik predmetnog kaznenog djela, nego za onaj kvalificirani iz stava 3. člana 342. KZ FBiH, a o tom obliku kaznenog djela prvostupanjski sud je naveo sasvim jasne i dovoljne dokaze iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant organizirao grupu za organizirani kriminal.
33. Nadalje, u vezi apelantovog žalbenog prigovora da se nezakonito nalazi u pritvoru zbog kaznenih djela zbog kojih nije izručen iz Republike Hrvatske i zbog kojih nije ni mogao biti optužen, te da je optužnica morala biti podignuta uz prethodno odobrenje, pa, s obzirom da
prethodnog odobrenja nije bilo, isključena je mogućnost da se sud uopće upusti u raspravljanje, nego je bilo potrebno donijeti odbijajuću presudu u smislu člana 298. tačka e) ZKP FBiH, Vrhovni sud je istakao da iz same žalbe proizlazi da je apelant izručen iz Republike Hrvatske zbog kaznenih djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi sa kaznenim djelima Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1., Prijevara iz člana 294. stav 2. i Pranje novca iz člana 272. KZ FBiH, dakle upravo onih kaznenih djela za koja je utvrđeno postojanje osnovane sumnje u prvostupanjskom rješenju i na kojima se temelji odluka o produženju pritvora.
34. Vezano za apelantove žalbene navode kojima je osporio postojanje pritvorskog osnova iz člana
146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH tvrdeći da prvostupanjski sud nije naveo ni jednu konkretnu okolnost koja bi upućivala na postojanje realne opasnosti od bjekstva s obzirom da je apelant napustio teritorij Bosne i Hercegovine u vrijeme kada u odnosu na njega nije bio određen pritvor niti mjere zabrane, odnosno da je pritvor po navedenom zakonskom osnovu određen na temelju pretpostavki, Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud na pravilan način cijenio okolnost da je apelant imao fiktivnu adresu na kojoj nikad nije boravio, niti je pronađen na adresi na kojoj je imao prijavljeno prebivalište i koju je dao ovlaštenim službenim osobama prilikom njegovog ispitivanja, kada je i upozoren na obavezu da je dužan o svakoj promjeni adrese obavijestiti sud, kao i o namjeri da promijeni boravište, zatim da je lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice, dok se nalazio u bjekstvu, i to na području Karlovca u Republici Hrvatskoj, koristeći lažna imena. Osim toga, istaknuto je da je prvostupanjski sud imao u vidu da je tome prethodio telefonski dogovor o bjekstvu između suučesnika, da apelant u inozemstvu posjeduje značajnu imovinu, kao i da je već bio izvršio rezervaciju avionske karte za Tajland. Navodi istaknuti u žalbi da je apelant napustio Bosnu i Hercegovinu u vrijeme kada u odnosu na njega nije bio određen pritvor niti mjere zabrane ne dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda kada se ima u vidu da je apelant znao da se protiv njega provodi istraga, a da i pored toga nije obavijestio sud i Tužiteljstvo o svojoj namjeri odlaska u drugu državu, odnosno namjeri da promjeni boravište.
35. U vezi apelantovih navoda iz žalbe kojima osporava postojanje iteracijske opasnosti, odnosno tvrdi da nije naveden nijedan valjan razlog koji zadovoljava standard iz zakonske odredbe člana
146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud u vezi postojanja navedenog pritvorskog osnova naveo valjane i u svemu prihvatljive razloge, zaključujući da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju puštanja na slobodu ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili
teža kazna. Taj svoj zaključak prvostupanjski sud pored ostalog utemeljio na postojanju osnovane sumnje da su kaznena djela za koja se apelanta tereti vršena u kontinuitetu i to u dužem vremenskom periodu (2009.-2016. godine), pri čemu je evidentan visok stupanj planiranja i poduzetih pripremnih radnji, što uz okolnost da je apelant kao organizator grupe, iskazao visok stupanj odlučnosti i upornosti u činjenju kaznenih djela, uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (sudije, tužitelje i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva. Vrhovni sud je stava da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja kaznenih djela u slučaju da apelant bude pušten na slobodu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
36. S obzirom da je apelant predložio da se podnesak od 9. januara 2019. godine uloži u već registrirani predmet broj AP-6683/18 i da podnesak nije sadržavao nikakve nove navode, Ustavni sud je kao apelacione navode uzeo u obzir navode koje je apelant istakao u apelaciji broj AP-6682/18 i u odnosu na njih, u onoj mjeri u kojoj je to moguće (s obzirom da su neki od navoda vezani za specifična, ranije donesena rješenja) ispitao osporena rješenja.
37. U apelaciji broj AP-6683/18 apelant je naveo da smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije. Ukazao je da potvrđivanjem optužnice nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje protiv apelanta kao osnovnog uvjeta za produženje pritvora. Dalje, osporio je zaključak Vrhovnog suda da je prvostupanjski sud utvrdio postojanje osnovane sumnje tvrdeći da je takav zaključak neodrživ zbog toga što optužnica nije potvrđena na temelju dokaza priloženih uz optužnicu i što vanraspravnom vijeću prilikom kontrole opravdanosti pritvora nije stajao na uvid niti jedan dokaz s obzirom na to da su svi dokazi na osnovu člana 244. stav 3. ZKP vraćeni tužitelju, te kao posebno važno, u prilog neodrživosti stava Vrhovnog suda, apelant ističe da optužnica nije potvrđena u skladu sa članom 244. stav 3. ZKP, nego je potvrđena nezakonito (kako zbog činjenice da se radilo o kratkom roku, kao i zbog činjenice koja proizlazi iz akta suda od 13. marta 2018. godine u kojem je sudac za prethodno saslušanje naveo da dokaze uz optužnicu dostavljene u kartonskim kutijama nije otvarao, što dalje dovodi u vezu sa određenim procesnim situacijama u predmetu u vezi sa spajanjem predmeta apelanta i Vojka Đokića). Apelant je detaljno ukazao na određene propuste u spajanju apelantovog postupka sa drugim predmetom (istog broja protiv drugog lica), te ukazao na potrebu da se optužnice vrate
Tužiteljstvu radi uređenja. Naime, naveo je da rješenje o spajanju postupaka od 26. februara 2018. godine nije mogao donijeti sudac za prethodno saslušanje, te da mu nije jasno kako je sudac za prethodno saslušanje H.D. dobio predmet u rad, jer je apelantu uskraćen uvid u CMS, što je suprotno članu 61. stav 3. u vezi sa članom 21. tačka n) ZKP. Apelant ukazuje da, zbog propusta sudije za prethodno saslušanje da prouči dokaze koji su dostavljeni uz optužnicu, rješenje o produženju pritvora je nezakonito, te se ovaj predmet može riješiti jedino donošenjem presude kojom se optužba odbija. Dalje, apelant tvrdi da ne u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je počinio djela koja mu se stavljaju na teret, kao ni okolnosti koje ukazuju na dalju opravdanost trajanja pritvora apelantu. U ovom dijelu navodi da je sud ponovio identične razloge kao u prethodnim rješenjima kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP i tvrdi da je izostala suštinska kontrola zakonitosti rješenja o pritvoru. Apelant navodi da nikada nije bio u bjekstvu. Osim toga, ukazao je da je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine a do dana „pisanja apelacije“ nije započeo glavni pretres, što je u suprotnosti sa odredbama ZKP, pa je Vrhovni sud svojim stavom propustio suštinski da ispita zakonitost pritvora. Apelant navodi da je - da bi se moglo reći da postoji osnovana sumnja u smislu člana
146. stav 1. u vezi sa članom 21. tačka m) ZKP, kao i sa članom 5. Europske konvencije, te da bi se na temelju toga mogla produžiti mjera pritvora - potrebno da dati razlozi u odluci suda o pritvoru budu u jasnoj vezi sa radnjom izvršenja kaznenog djela za koje se apelanta u konkretnom slučaju tereti. Apelant, dalje, navodi da, kada su u pitanju određeni žalbeni prigovori (da je apelant organizator ili pripadnik grupe za organizirani kriminal, navodi vezani za tačku I/1. optužnice, ali i sa ostalim tačkama optužnice iz kojih nije jasno u čemu se sastoji apelantova odgovornost za poduzete radnje), puko pozivanje Vrhovnog suda na neke neodređene formulacije čini žalbu iluzornom, bez suštinske kontrole opravdanosti trajanja pritvora. Smatra da se navodima da je apelant „organizirao grupu za organizirani kriminal“ krši njegovo pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP. Apelant je istakao da se skoro dvije godine nalazi u pritvoru („u vrijeme pisanja apelacije“ uz ponavljanje identičnih razloga za pritvor), te da je u odlukama izostalo valjano obrazloženje zbog čega se u istom predmetu ista svrha ne bi mogla postići izricanjem mjera zabrane. Apelant navodi da je sud odbio apelantov zahtjev za određivanje jamstva, što je usporedio sa predmetom Todorić iz Hrvatske. U dopuni apelacije od 3. decembra 2018. godine naveo je da se drži u pritvoru u vezi sa kaznenim djelima zbog kojih nije izručen iz Republike Hrvatske („gdje nije bio u bjekstvu, s obzirom na to da je BiH napustio u vrijeme kada mu je bio ukinut pritvor i nisu bile na snazi mjere zabrane“) i zbog kojih kaznenih djela nije mogao biti optužen. Apelant je obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni
sud ukinuo rješenje (od 10. oktobra 2018. godine) kojim je odbijen njegov prijedlog za određivanje jamstva i mjera zabrane.
b) Odgovor na apelaciju
38. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da navodi iz dopune apelacije o tome da rješenje Vrhovnog suda od 12. decembra 2018. godine sadrži potpuno isto obrazloženje, osim što su paušalni, nemaju uporište u obrazloženju osporenog rješenja. Navedeno je da iz same dopune apelacije proizlazi da je apelant 6. decembra 2018. godine, iz istih razloga kao i u ranijim žalbama podnio žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda od 23. novembra 2018. godine, pa s obzirom da se radi o identičnim žalbenim navodima, to što Vrhovni sud o takvim žalbenim navodima odlučio na isti način, ne znači da se radi o identičnom obrazloženju. Vrhovni sud je ukazao na stranu 6. pasus drugi i treći obrazloženja rješenja Vrhovnog suda od 12. decembra 2018. godine, gdje se sud očitovao u pogledu apelantovog prigovora u odnosu na navode koje nije sadržavalo prvostepeno rješenje, jer je očigledno da je apelant podnio identičnu žalbu kao i protiv ranijeg rješenja o produženju pritvora, iako je u međuvremenu otpala osnova za pritvor iz člana 146. stav 1. točka b) ZKP FBiH.
39. Kantonalni sud je naveo da dopunu apelacije nalazi neosnovanom. Kantonalni sud je stava da je Vrhovni sud odlučio o svim apelantovim žalbenim navodima, te da je pravilno postupio kada je, primjenom odredbe člana 337. stav 3. ZKP FBiH, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
40. Tužiteljstvo je navelo da je Vrhovni sud u osporenom rješenju dao valjanu argumentaciju za svoju odluku kojom je odbijena apelantova žalba protiv prvostupanjskog rješenja, zbog čega apelantove navode smatra neutemeljenima.
V. Relevantni propisi
41. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14).
42. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 6.
Prava osumnjičenog odnosno optuženog
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.
(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovara na postavljena pitanja.
Odjeljak 6. Pritvor
Član 145.
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji
učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
Član 146.
Razlozi za pritvor
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna,
[…]
Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
Član 243. stav 3.
Odlučivanje o optužnici
(3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja;
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;
c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa;
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu;
f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa;
g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti;
h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
j) ako je optužba prekoračena;
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI. Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
47. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Europske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava
2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
49. Član 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
(…)
50. Naime, u konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je, u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora, produžena mjera pritvora. Budući da je osporenim rješenjem
Kantonalnog suda određeno da pritvor može trajati najduže do 23. januara 2019. godine, proizlazi da je pritvor koji je određen osporenim rješenjem, koje je predmet ispitivanja u ovom postupku, istekao.
51. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Europskog suda prema kojoj se pitanje da li je razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet W. protiv Švicarske, 26. januara 1993., stav 30., Serija A br. 254-A, i Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stav 110., ECHR 2000-XI). Europski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Europski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Europske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Europski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60- 61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
52. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, d â razloge i obrazloženja (vidi, Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine,
26. jul 2001. godine).
53. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u konkretnom predmetu potvrđena optužnica i da su osporena rješenja donesena u postupku sudske
kontrole opravdanosti mjere pritvora nakon potvrđivanja optužnice u skladu s odredbama člana 151. ZKP FBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je tijekom postupka, u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, pred tim sudom utvrđeno da je apelant organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal, kakva je bila apelanta uloga, a kakve su bile uloge ostalih pripadnika grupe za organizirani kriminal, da su svi oni kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem i zajedničkim djelovanjem, dogovaranjem i međusobno podijeljenim ulogama poduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja i drugih kaznenih djela navedenih u rješenju, čime je apelant na način opisan u optužnici počinio kaznena djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret. Dalje, Kantonalni sud je u osporenom rješenju detaljno pobrojao i obrazložio koje je dokaze imao u vidu i ustvrdio da iz njih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio djela koja mu se stavljaju na teret. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge za svoj zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret i ocijenio neosnovanima apelantove žalbene navode da je izostala suštinska kontrola postojanja općeg uvjeta za pritvor. Vrhovni sud je ukazao da se apelant tereti da je organizirao grupu, kao i da su u prvostupanjskom rješenju dati razlozi na koji način i kojim konkretnim radnjama je apelant organizirao kriminalnu grupu i podsticao druge optužene na činjenje kaznenih djela, pozivajući se na konkretne dokaze. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u okolnostima apelantovog slučaja u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Europskog suda, uvjerili objektivnog promatrača da je moguće da je apelant počinio kaznena djela za koja se tereti. Osim toga, vezano za apelantove navode kojima osporava postojanje osnovane sumnje, a koji se odnose na to da je optužnica nezakonito potvrđena, Ustavni sud smatra da ih ne može ispitivati u ovom konkretnom predmetu u kojem ispituje rješenja o osnovanosti produženja mjere pritvora apelantu, koji u pogledu osnovane sumnje, kako je prethodno utvrđeno, sadrži sve potrebno za takav zaključak.
54. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju nadležni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje, kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana
146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a) i
c) ZKPFBiH. U prilog toj tvrdnji apelant, u suštini, ističe da su redovni sudovi u zaključku o postojanju posebnih uvjeta iz citirane zakonske odredbe zanemarili i da nisu ocijenili izmijenjene
okolnosti koje su važile u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora na što, kako tvrdi, upućuje i činjenica da u svojim rješenjima ponavljaju iste razloge i obrazloženja, pa, s tim u vezi, apelant ukazuje da se u pritvoru nalazi „više od dvije godine“, i da mu se mjera pritvora u kontinuitetu produžava. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.
55. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi kazneni postupak (vidi, Europski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi, Europski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od
15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno se smanjuje i protekom vremena koje je osumnjičeni, odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu u slučaju da bude osuđen na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog, odnosno optuženog, i smanjuje rizik od bjekstva (vidi, Europski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).
56. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, imajući u vidu protek vremena i razvoj konkretnog postupka, utvrdili da i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora apelantu po ovom osnovu zbog toga što iz pribavljenih dokaza proizlazi da se apelant koristio drugim imenima, koristio dokumente, uključujući isprave, sa drugim imenom. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant obavijestio ostale osumnjičene da je pokrenuta istraga „kad se već sklonio u Hrvatsku“, da posjeduje imovinu u Hrvatskoj i na Tajlandu (gdje je imao namjeru da putuje kada je saznao za postupak i gdje se već nalazi njegova supruga), što je, po mišljenju
redovnog suda, pokazatelj čvrstih veza apelanta sa stranim državama u kojim bi mogao naći utočište, odnosno upućuje na zaključak da bi, u slučaju boravka na slobodi, mogao napustiti BiH i postati nedostupan organima progona. Također, redovni sud je ocijenio i činjenicu da je apelant bio prijavljen na adresi i da je u postupku naveo adresu na kojoj nikada nije živio, te da je nakon što je pušten iz pritvora (koji mu je ranije bio određen) lišen slobode u Hrvatskoj po međunarodnoj potjernici. Slijedom navedenog, sud je zaključio da utvrđene činjenice i okolnosti nisu izgubile na značaju i da su još uvijek takvog intenziteta da opravdavaju produženje mjere pritvora po ovom osnovu. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne nalazi nikakvu proizvoljnost, smatra da ovi apelantovi navodi nisu osnovani i zaključuje da u ovom dijelu nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije.
57. Dalje, Ustavni sud zapaža da je mjera pritvora apelantu produžena i zbog postojanja uvjeta iz člana
146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prema toj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti kazneno djelo, ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
58. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u odnosu na ovu pritvorsku osnovu temelj za produženje pritvora našao prvenstveno u činjenici da se apelantu potvrđenom optužnicom na teret stavljaju kaznena djela sa propisanom kaznom u trajanju dužem od tri godine, a zatim i okolnostima koje se odnose na način izvršenja kaznenih djela, na temelju čega je došao do zaključka da je počinjenje kaznenih djela bilo kontinuirano, kao i da je apelant pri počinjenju tih djela iskazao odlučnost, upornost i istrajnost. Kantonalni sud je istakao činjenicu da je apelant predmetna kaznena djela činio u dužem vremenskom periodu, brojnost kazneno-pravnih radnji, visok stupanj planiranja i poduzetih pripremnih radnji uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (suce, tužitelje i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva, te zaključio da su se ispunili zakonski uvjeti za produženje pritvora prema iz osnova odredbe člana
146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH kao i da protek vremena koje je apelant proveo u pritvoru nije utjecao na produženje pritvora po ovoj osnovi. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda potvrdio je i Vrhovni sud, koji je stava da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja kaznenih djela u slučaju da apelant bude pušten na slobodu.
59. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je postojanje opravdane bojazni da će apelant ponoviti kazneno djelo ocijenjeno prvenstveno u vezi sa osnovanom sumnjom da je apelant počinio kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. U tom smislu ne dovodi se u pitanje opći uvjet iz citirane zakonske odredbe, tj. da
se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. Dalje, redovni sudovi su ocijenili da su „naročite okolnosti“ koje ukazuju na to da će apelant ponoviti kazneno djelo ustvari okolnosti koje proizlaze iz činjenica na temelju kojih je utvrđena osnovana sumnja: da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret: da je apelant predmetna kaznena djela činio u dužem vremenskom periodu, brojnost kazneno-pravnih radnji, visok stupanj planiranja i poduzetih pripremnih radnji uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (suce, tužitelje i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva.
60. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji konkretno način ove okolnosti utječu na vjerojatnoću da će apelant ponoviti kazneno djelo, na čemu su redovni sudovi i temeljili postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, pa tako i utjecati na daljnji tijek kaznenog postupka (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Orban protiv Hrvatske, presuda od 19. decembra 2013. godine, stav 58). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne može zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio vršiti kaznena djela, posebno u situaciju kada se apelanta tereti da je rukovodio grupom za organizirani kriminal, a pri tome su optužnicom obuhvaćeni svi članovi te grupe, javnost je upućena u činjenicu da je apelant optužen i da se nalazi u pritvoru već dvije godine i osam mjeseci što svakako dovodi u pitanje argument redovnih sudova o tome da je “apelant kao organizator i rukovoditelj grupe za organizirani kriminal, koristeći svoj društveni utjecaj, prvenstveno u policijskim i pravosudnim krugovima, kao bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i dugogodišnji biznismen, te kao zakonski zastupnik i vlasnik više pravnih lica“ činio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da navedene okolnosti ne mogu opravdati očigledno in abstracto zaključak iz osporenih rješenja da postoji osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i zaključuje da je u ovom dijelu došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije.
61. U odnosu na član 5. stav 3. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na dužinu vremena provedenog u pritvoru (duže od dvije godine), kao i na činjenicu da od potvrđivanja optužnice još nije počeo glavni pretres. Ustavni sud primjećuje da je prilikom kontrole opravdanosti pritvora redovni sud naveo da glavni pretres nakon potvrđivanja optužnice (11. oktobar 2017. godine) još nije počeo (održana statusna konferencija 25. maja 2018. godine, ali nakon toga zakazani pretresi su odgađani) za šta je dao obrazloženje (nedolazak optuženih, kao i provjera mogućnosti optuženih da prate postupak). Osim toga, apelant je istakao da sudovi nisu dali
adekvatno obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju nisu mogle odrediti mjere zabrane ili jamčevina, nego inzistiraju na pritvoru.
62. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se pitanje je li razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto. Razumnost nastavka pritvora treba ocjenjivati u svakom predmetu. Neprekidno trajanje pritvora može biti opravdano u slučajevima kada je zaštita javnog interesa, bez obzira na presumpciju nevinosti, od većeg značenja od zaštite pojedinačnih sloboda. U vezi s navedenim Europski sud je naveo da je u prvom je redu na nacionalnim sudbenim tijelima osigurati da u danom predmetu pritvor određen protiv okrivljenika ne premašuje razuman rok. One u tu svrhu moraju ispitati sve dokaze koji govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštivanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od pravila poštivanja pojedinačne slobode te ih moraju navesti u svojim odlukama kojima odbijaju zahtjeve za puštanje na slobodu. Sud je pozvan odlučiti je li došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije u biti na osnovi tih obrazloženja i činjenica koje podnositelj navede u svojim žalbama (vidi predmet Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, stavak 152., ESLJP 2000-IV). Tvrdnje za i protiv puštanja na slobodu ne smiju biti "općenite i apstraktne” (vidi predmet Smirnova protiv Rusije, br. 46133/99 i 48183/99, stavak 63., ECHR 2003-IX).
63. Osim toga, Europski sud je naveo da neprekinuto postojanje osnovane sumnje da je uhićena osoba počinila kazneno djelo uvjet je sine qua non zakonitosti produljenja pritvora, ali nakon proteka određenog vremena ona više nije dovoljna. U takvim predmetima Sud mora utvrditi opravdavaju li još uvijek drugi razlozi izneseni od strane sudbenih vlasti lišavanje slobode. Kada su ti razlozi „mjerodavne” i „dovoljne“, Sud mora utvrditi i jesu li nadležne domaće vlasti pokazale
„posebnu revnost” u vođenju postupka (vidi, između brojnih drugih izvora prava, predmete Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stavak 140., 22. svibnja 2012; i Krikunov protiv Rusije, br. 13991/05, stavak 36., 4. prosinca 2014.). Konačno, Sud ponavlja da prema njegovoj dobro utvrđenoj sudskoj praksi temeljem članka 5. stavka 3., kada odlučuju o tome treba li osoba biti puštena ili pritvorena vlasti su dužne razmotriti alternativne mjere kojima bi se osigurala njegova ili njezina prisutnost na suđenju (vidi, primjerice, naprijed citirani predmet Idalov, stavak 140. in fine).
64. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je pritvor apelantu pritvor inicijalno određen 14. novembra 2016. godine. Optužnica je u ovom predmetu potvrđena 11. oktobra 2017. godine, a glavni pretres još uvijek nije započeo. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi kao obrazloženje za trajanje pritvora, odnosno za činjenicu da suđenje još uvijek nije počelo nalaze u činjenici da se pretresi redovno zakazuju, međutim, zbog velikog broja optuženih stalno se ponavlja da netko od njih ne pristupi ročištu, zbog čega se ne mogu ostvariti procesne pretpostavke za održavanje ročište.
Ustavni sud, imajući u vidu navedene stavove Europskog suda smatra da ovakva obrazloženja nisu adekvatna niti dovoljna, posebno zbog niza mogućnosti koje su sudu date u ZKP FBiH koje mu omogućuju efektivnu kontrolu nad vođenjem postupka. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja nije mogao utvrditi da je sud te mogućnosti koristio kako bi apelantu sveo pritvor na najmanju moguću mjeru kako to zahtjeva standard iz člana 5. stav 3. Europske konvencije i zaključuje da je u ovom dijelu došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Europske konvencije.
65. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost lica, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na https://advokat-prnjavorac.com ). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja naglašavajući da redovni sudovi, pri određivanju i produženju mjere pritvora, moraju osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanta na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu na temelju odredbe člana
146. stav 1. tačka c) daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora po toj osnovi, pri tome ponavljajući iste razloge, odnosno stereotipna obrazloženja bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno konkretizacije i individualizacije u odnosu na apelanta, te kada krivični postupak nije vođen na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru.
67. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanta na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo za koje je
osumnjičen, te da i dalje postoje posebni razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH za određivanje mjere pritvora, pri tome ponudivši dovoljne razloge i obrazloženja zbog kojih daljnje vođenje kaznenog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blaže mjere prema apelantu.
68. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
(2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Alije Delimustafića.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od
12. decembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana
146. stav 1. tačka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te zbog toga što se krivični postupak ne vodi na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru.
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, je 9. januara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud)
dostavio „Dopunski podnesak“ u kojemu je naveo da je 19. novembra 2018. godine Ustavnom sudu dostavio apelaciju protiv rješenja o produženju pritvora (ta je apelacija u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP-6683/18 i o njoj je odlučeno). Navedenim podneskom je dopunio apelaciju i obavijestio Ustavni sud o promjenama koje su se dogodile nakon podnošenja apelacije. Istakao je da je 6. decembra 2018. godine podnio žalbu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 18 Kv od 23. novembra 2018. godine, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine, pa je osporio navedeno rješenje Vrhovnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je navedeni apelantov podnesak registrirao kao novu apelaciju pod brojem AP 124/19.
3. U smislu člana 22. Pravila Ustavnog suda apelant je pozvan da otkloni nedostatke ove apelacije, odnosno da je dopuni u smislu člana 21. Pravila Ustavnog suda.
4. Nakon toga, apelant je Ustavnom sudu dostavio podnesak u kojemu je naveo da je 9. januara 2019. godine Ustavnom sudu dostavio Dopunski podnesak na apelaciju koja je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP-6683/18 sa dva priloga, te smatra da nije bilo mjesta da se taj podnesak registrira pod novim brojem (AP-124/19), pa je predložio da se dopunski podnesak od
9. januara 2019. godine uloži u već registrirani predmet AP-6683/18.
5. Na temelju člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
6. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. februara 2019. godine, Kantonalni sud 27. februara 2019. godine, a Tužiteljstvo 26. februara 2019. godine.
7. Od Kantonalnog suda je 22. maja 2019. godine zatraženo da dostavi rješenje Kantonalnog suda od 23. novembra 2018. godine. Kantonalni sud je dostavio navedeno rješenje.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca, tako da mu pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 23. januara 2019. godine ili do nove odluke suda.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalni sud, vršeći kontrolu opravdanosti pritvora, postupajući po službenoj dužnosti u smislu člana 151. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), cijeneći okolnost da apelantu pritvor po zadnjem rješenju ističe 26. novembra 2018. godine, našao da su ispunjeni kako opći uvjet za zakonit pritvor, odnosno postojanje osnovane sumnje, tako i posebni uvjeti propisani u članu
146. stav 1. tačka a) i c) ZKP FBiH. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je cijeneći dokaze dostavljene uz optužnicu, zaključio da se okolnosti pod kojima je pritvor produžen nisu promijenile u odnosu na opći i posebne uvjete, niti je protek vremena kao pravna činjenica rezultiralo prestankom nekih od posebnih uvjeta iz tačke a) i c) člana 146. ZKP FBiH, dok je protek vremena rezultirao prestankom posebnog uvjeta za pritvor iz tačke b) člana 146. ZKP FBiH, pri čemu je naglašeno da Kantonalni sud još uvijek nije bilo u mogućnosti razmotriti značaj i utjecaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu nakon donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora, budući da glavni pretres u ovom kaznenom predmetu još uvijek nije počeo. Dakle, svoj zaključak o daljnjem postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret i o postojanju posebnih pritvorskih razloga Kantonalni sud je utemeljio na dokazima na kojima je takav zaključak tog suda bio zasnovan u prethodnom rješenju suda o produženju pritvora.
11. Vezano za postojanje osnovane sumnje, Kantonalni sud je istakao da je optužnicom Tužiteljstva, koja je potvrđena 11. oktobra 2017. godine, apelantu stavljeno na teret da je u razdoblju od početka 2009. godine do kraja 2016. godine, na području Kantona Sarajevo i šire, svjesno i sa htijenjem organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal, formiranom u smislu člana 2. tačka 18. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. KZ FBiH), u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi velike vrijednosti, čiji su članovi svjesno i sa htijenjem postale i druge fizičke i prave osobe (taksativno pobrojane u rješenju), koji su kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, dogovaranjem sa drugim osobama i samostalno, poduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja, usuglašavanja, savjetovanja u izvršenju, i to kaznenih djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZ FBiH, Krivotvorenje isprave iz člana 373. KZ FBiH, Prevara iz člana 294. KZ FBiH, Pranje novca iz člana 272. KZ FBiH, Davanje lažnog
iskaza iz člana 348. KZ FBiH, Pomoć počinitelju poslije počinjenog kaznenog djela iz člana
346. KZ FBiH, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine. Navedeno je da je apelant kao organizator i rukovoditelj grupe za organizirani kriminal, koristeći svoj društveni utjecaj, prvenstveno u policijskim i pravosudnim krugovima, kao bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i dugogodišnji biznismen, te kao zakonski zastupnik i vlasnik više pravnih lica, osmišljavao načine, donosio odluke i davao upute za izvršenje kaznenih djela i radnji, sa drugim članovima dogovarao i planirao izvršavanje kaznenih djela i radnji, sa drugim članovima izvršavao dogovorene radnje, sam i sa drugim članovima nadzirao i kontrolirao izvršavanje radnji i odlučivao o podjeli i usuglašavao se sa podjelom imovinske koristi koju je grupa pribavljala izvršavanjem dogovorenih kaznenih djela i radnji. Tužiteljstvo je, dalje, taksativno pobrojalo druge optužene za koje tvrdi da su članovi te organizirane grupe i opisao njihove uloge u toj grupi. Navedeno je da su u periodu od 2010. godine do kraja 2016. godine apelant, kao organizator i rukovoditelj grupe za organizirani kriminal, te članovi grupe za organizirani kriminal nezakonito stjecali pravo vlasništva na nekretninama na području Kantona Sarajevo tako što su postupali u fingiranim parničnim postupcima i na temelju nezakonitih presuda koje je donosila sutkinja Lejla Fazlagić-Pašić, poduzimali radnje postupka upisa prava vlasništva na temelju nezakonitih presuda, zaključivali fiktivne ugovore o prometu nekretninama, lažno prikazivali činjenice, te novac i drugu imovinu za koju su znali da je pribavljena počinjenjem kaznenog djela primili, držali i njome raspolagali, sačinjavali i upotrebljavali lažne isprave kao prave i poduzimali radnje u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti članova grupe za organizirani kriminal, na način kako je to detaljno opisano tačkama I (1-9); II (1-7); III; IV (1-6) optužnice. Istaknuto je da je na opisani način apelant, u vezi sa tačkama I (1-9); II (1-7); III; IV (1-6) Optužnice, organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal koja je zajedničkim djelovanjem činila kaznena djela na način da je učinio, podstrekavao, planirao, pripremao, omogućavao, usuglašavao se, nadzirao i pomagao drugim članovima grupe za organizirani kriminal da iskoriste svoj službeni položaj i da sebi i drugom pribave imovinsku korist koja prelazi 50.000 KM, da načine lažnu ispravu i upotrijebe kao pravu, s ciljem da sebi i drugom pribave protupravnu imovinsku korist, drugog lažnim prikazivanjem činjenica dovodili u zabludu i time ga naveli da na štetu svoje imovine što učini, a koja šteta prelazi iznos od 30,000,00 KM, podstrekavao na davanje lažnog iskaza u kaznenom postupku, te novac ili drugu imovinu velike vrijednosti za koju je znao da su pribavljeni počinjenjem kaznenog dijela primio, držao, njome raspolagao, upotrijebio u privrednom ili drugom poslovanju ili na drugi način prikrio, na drugi način pomagao da počinitelj kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna da ne bude otkriven, čime je, u vezi sa tačkama I (1-9); II (1-7);
III; IV (1-6) optužnice, učinio kazneno djelo Organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi kaznenog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi stava
1. KZ FBiH, Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1, i 2. KZ FBiH, Prevara iz člana 294. $t
2. KZ F BiH, Pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa st. 1. KZ F BiH, Davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZ FBiH, Pomoć počinitelju poslije počinjenog kaznenog djela iz člana
346. st. 2, u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.
12. Kantonalni sud je na stranama od 2.-27. rješenja detaljno opisao materijalne dokaze koje je Tužiteljstvo dostavilo uz optužnicu (brojne akte, sudske spise, snimke presretnutih razgovora, izjave svjedoka i sl.) i istakao da ti dokazi, sadržajno izloženi i analizirani u onoj mjeri koja je potrebna za donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uvjeta za pritvor iz odredbe člana
146. ZKP FBiH (kako općeg uvjeta, tako i posebnih uvjeta iz ove zakonske odredbe) potvrđuju postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora. Dalje, navedeno je da se okolnosti pod kojima je apelantu pritvor produžen nisu se promijenile u odnosu na opći uvjet, pri čemu je istaknuto da Kantonalni sud nije bilo u prilici razmatrati značaj i utjecaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu budući da glavni pretres nije počeo.
13. S tim u vezi, navedeno je da je u ovom predmetu statusna konferencija održana 25. maja 2018. godine, te je zakazan glavni pretres za 22. juni 2018. godine. To je ročište odgođeno iz razloga što nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje pretresa - nisu pristupili svi optuženi, pa je zakazan novi pretres za 13. jul 2018. godine, koji je također odgođen zbog nedolaska optuženog Edina Arnautovića. Naredni pretres je zakazan za 24. august 2018. godine, pa je odgođen za 7. septembar 2018. godine, iz razloga što optuženi Đokići slabo čuju i imaju probleme sa sluhom, pa je u vezi sa navedenim zatražena medicinska dokumentacija te određeno vještačenje, zbog čega su odgođeni pretresi zakazani za 7. septembar 2018. godine i onaj zakazan 21. septembra 2018. godine – kada nije pristupio i optuženi Dalibor Macanović. Kao razlog za odgađanje pretresa 7. septembra 2018. godine navedeno je da na posljednjem glavnom pretresu je traženo vještačenje optuženih Ratka Đokića, Dušanke Đokić, Dobre Đokića i Vojka Đokića, dakle dan kada je dostavljena medicinska dokumentacija za te optužene, sud je izdao naredbu za njihovo vještačenje, pa s obzirom da je vještačenje bilo u tijeku nisu bili ispunjeni uvjeti za održavanje pretresa pa ga je sud odgodio. Pretres koji je bio zakazan za 19. oktobar 2018. godine također je odgođen zbog nedolaska optuženih (Abida Hodžića, Samira Čolana i Ibrahima Arifović), a na tom pretresu je na temelju člana 33. ZKP FBiH postupak u odnosu na optužene Đokić Ratka, Đokić Dušanku, Đokić Dobra i Đokić Vojka razdvojen. Novi
pretres je zakazan za 16. novembar 2018. godine, pa je odgođen zbog nedolaska optuženih (Samir Čolan i Zikret Ohranović), na novo ročište je zakazano za 30. novembar 2018. godine.
14. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora prema apelantu, Kantonalni sud je naveo da ih je cijenio s aspekta razvoja konkretnog kaznenog postupka, cijenio je jesu li se promijenile okolnosti pod kojima je pritvor produžen, pri čemu je ocijenio i protek vremena, odnosno dužinu trajanja pritvora prema apelantu. Istaknuto je da je sud vodio računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju.
15. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je ocijenio da postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, odnosno da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je pritvor apelantu produžen iz osnova tačke a) ZKP FBiH, niti su izgubile na značaju. Istaknuto je da je, prilikom razmatranja činjenica i okolnosti relevantnih za procjenu postojanja opasnosti od bjekstva, sud imao u vidu stavove Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), odnosno da je prilikom odlučivanja bio dužan uzeti u obzir, između ostalog, visinu zaprijećene kazne, dokaze o prethodnim slučajevima bjekstva u vezi drugih kaznenih djela, te konkretne dokaze o planovima o bjekstvu, kao i karakter osumnjičenog/optuženog, njegov moral, mjesto stanovanja, radni status, financijsku situaciju, porodične veze, kao i kontakte u inozemstvu ili nepostojanje veze sa državom u kojoj se kazneno goni. Naime, sud je cijenio da iz akta MUP Republike Hrvatske broj 511-01-72/12-OGR-4954/16 DD od 8. novembra 2016. godine proizlazi da se apelant na području grada Rijeke koristi imenom Ilija, a iz njegovog razgovora sa osumnjičenom Lejlom Fazlagić-Pašić od 20. oktobra 2016. godine, godine proizlazi da bi ime kojim se koristi na području Republike Hrvatske moglo biti Ilija Mustafić ili Ilija Mustapić. Ovo proizlazi i iz razgovora između apelanta i Lejle Fazlagić-Pašić od 20. oktobra 2016. godine iz kojeg proizlazi da se kod nje nalaze apelantovi dokumenti koje on naziva „kartica" i koji su mu važni, te dogovara sa Lejlom Fazlagić-Pašić da mu ih ona ostavi na informacijama na autobusnoj stanici kada joj on javi, uz napomenu da na koverti napiše ime Ilija Mustafić i neka ostavi njegov broj telefona. Kantonalni sud je stava da iz navedenog proizlazi osnovana sumnja da se apelant predstavlja lažnim imenom, te da koristi dokumente, uključujući i putne isprave na neko drugo ime, koje nije njegovo. Osim toga, ovo potvrđuje i činjenica da su prilikom lišenja slobode i pretresa optuženog kod njega pronađeni pasoš i lična karta BiH izdati na ime Sadik Kauklija. Dalje, iz Službene zabilješke Federalne uprave policije sačinjene na okolnosti presretnutih razgovora, proizlazi da je apelant saznao za istragu koju Tužiteljstvo vodi protiv njega o čemu je obavijestio Lejlu Fazlagić-Pašić. Naime, 16. septembra
2016. godine Lejla Fazlagić Pašić je telefonom kontaktirala Zorana Lončara kojeg je obavijestila da je od „Glavnog" saznala da Tužiteljstvo provodi istragu protiv njih, da su im vozila ozvučena i svi sastanci snimljeni, te da Zoran mora hitno napustiti Bosnu i Hercegovinu i doći do nje u Hrvatsku, odakle će se dalje skupa uputiti u Rijeku, gdje se apelant već sklonio, te da mu u svrhu bjekstva osiguravaju potreban novac. Optuženi Zoran Lončar se 18. septembra 2016. godine uputio prema Republici Hrvatskoj, te je oko 13.00 sati vozilom prešao državnu granicu na graničnom prelazu Doljani i dogovorio susret sa osumnjičenom Lejlom Fazlagić Pašić, a kako dalje proizlazi iz presretnutih razgovora, narednog dana su se sastali sa apelantom, koji je tada bio u bjekstvu u Republici Hrvatskoj.
16. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je u kontekstu ovog posebnog pritvorskog razloga imao u vidu i činjenice da apelant posjeduje imovinu (nekretnine i registrirane firme) na području Republike Hrvatske, i to firme: Inter Projekt d.o.o. i Kreho d.o.o,, kao i da te firme imaju u vlasništvu zemljišne parcele, stanove i vikend kuće na području Republike Hrvatske. Osim toga, apelant posjeduje kuću na Tajlandu, gdje je planirao putovanje krajem novembra 2016. godine (imao je rezerviranu avionsku kartu za Tajland), dakle u vrijeme kada je imao saznanja o tome da se protiv njega vodi istraga, gdje je već bila otputovala njegova nevjenčana supruga. Kantonalni sud je stava da je navedeno pokazatelj čvrstih veza apelanta sa stranim državama, gdje bi zasigurno mogao naći utočište upravo s ciljem izbjegavanja kaznenog progona, ukoliko bi se pustio na slobodu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na stav Europskog suda izražen u presudi u predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (broj 7906/77 od 24.06.1982. godine) u kojoj je Europski sud zaključio da je lišenje slobode pojedinca opravdano ako postoji veza osumnjičenog/optuženog sa drugom državom, prelaskom na čiji teritorij bi njegova ekstradicija bila nemoguća, pogotovo ako ima određene vidove kontakata sa tom državom, a što je u konkretnom predmetu slučaj.
17. Dodatno, Kantonalni sud je istakao da je apelant, osim ranijeg sklanjanja u Republiku Hrvatsku, nakon saznanja o pokrenutoj istrazi i radnji poduzetih u cilju bjekstva iz Bosne i Hercegovine, ponovno je, nakon što mu je ukinut pritvor, odnosno nakon što je pušten na slobodu, pokazao spremnost na bjekstvo, te je protiv njega Naredbama Kantonalnog suda Sarajevo od 20. decembra 2016. godine bila raspisana interna i međunarodna potjernica. Naime, po ponovnom određivanju pritvora prema tada osumnjičenom, kako proizlazi iz informacije Sudske policije F BiH od 20. decembra 2016. godine, koja je postupala po Rješenju Kantonalnog od 19. decembra 2016. godine, naredba Suda za pronalazak i lišenje slobode apelanta, koji je tada imao svojstvo osumnjičenog nije realizirana. Prilikom odlaska na adresu Azapovići b.b. Kiseljak na kojoj je
apelant prijavljen, policijski službenici nisu zatekli nikoga, te su obavljajući razgovore sa mještanima navedenog naselja i službenicima nadležne MUP SBK-PS Kiseljak, dobili podatak da apelant na toj adresi nikada nije ni boravio, iako tu ima uredno prijavljeno prebivalište. Apelant nije pronađen ni na drugoj adresi, u ulici Envera Šehovića u Sarajevu. Dakle, apelant nije pronađen na adresi na kojoj ima prijavljeno prebivalište i koju je dao prilikom ispitivanja, kada je i upozoren da ima obvezu Sudu i Tužiteljstvu prijaviti svaku promjenu adrese ili namjeru promjene boravišta. Lišen je slobode dok se nalazio u bjekstvu i to na području Karlovca, Republika Hrvatska, na temelju raspisane međunarodne potjernice. Prednje je pokazatelj da je vođenje postupka u vrijeme lišenja slobode tada osumnjičenog, a sada optuženog, bilo otežano upravo zbog njegovog otežanog pronalaska.
18. Sve prednje navedene okolnosti, su po mišljenju Kantonalnog suda pokazatelj da, ukoliko bi se apelanta pustilo na slobodu, postoji realna opasnost od njegovog bjekstva kako bi izbjegao kazneni progon. Slijedom izloženog, Kantonalni sud je stava da utvrđene činjenice i okolnosti u odnosu na ovaj pritvorski razlog, do ove kontrole pritvora, nisu izgubile na značaju, da su još uvijek takvog intenziteta koji opravdava najstrožiju mjeru, mjeru pritvora, zbog čega je i prilikom ove kontrole pritvora optuženom pritvor produžen i iz ovog zakonskog osnova.
19. U odnosu na posebni pritvorski razlog propisan tačkom c) ZKP FBiH, Kantonalni sud je našao da se okolnosti pod kojima je pritvor apelantu produžen po ovom pritvorskom osnovu nisu promijenile, niti su izgubile na značaju. Naime, slijedom zakonske definicije „ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo...", Kantonalni sud je prije svega našao ispunjenim formalni uvjet za produženje mjere pritvora po navedenom osnovu, budući da se apelantu potvrđenom optužnicom na teret stavljaju kaznena djela sa propisanom kaznom u trajanju dužem od tri godine.
20. U odnosu na kumulativno propisani uvjet, postojanje naročitih okolnosti, Kantonalni sud je cijenio činjenice i okolnosti koje se odnose na način izvršenja kaznenih djela, na temelju čega je došao do zaključka da je počinjenje kaznenih djela bilo kontinuirano, kao i da je apelant pri počinjenju tih djela iskazao odlučnost, upornost i istrajnost. Naime, apelantu je stavljeno na teret da je kazneno-pravne radnje poduzimao kontinuirano, u dužem periodu, iskazujući na taj način visok stupanj odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, koje su za posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protupravno stečene imovinske koristi. Isto tako, kaznena djela za koja je optužen su zahtijevala visok stepen planiranja i poduzimanja niza pripremnih radnji radi pronalaženja nekretnina i zemljišta na kojima bi se moglo nezakonito steći pravo vlasništva, što također ukazuje na apelantovu posebnu odlučnost i upornost. U
konkretnom slučaju se radi o dobro organiziranoj grupi čiji je organizator-apelant poduzeo niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove uposlenike radi ostvarenja kriminalnih ciljeva, za što sve postoji osnovana sumnja kako je naprijed obrazloženo.
21. Dakle, činjenica da je apelant predmetna kaznena djela činio u dužem vremenskom periodu (period od osam godina), brojnost kazneno-pravnih radnji, pri čemu je evidentan visok stupanj planiranja i poduzetih pripremnih radnji uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (suce, tužitelje i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva, na nivou osnovane sumnje, priroda i način izvršenja kaznenih djela, odnosno da su iste poduzimane u okviru dobro organizirane grupe koja je djelovala po principu jasno podijeljenih uloga njenih članova, iskazujući na taj način visok stepen svoje odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, a koje su kao posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protupravno stečene imovinske koristi, u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi u slučaju puštanja na slobodu ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su se ispunili zakonski uvjeti za produženje pritvora prema iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Kantonalni sud smatra da produženjem pritvora koji je u konkretnom neophodna i razmjerna mjera će se postići cilj, tj. da povodom konkretnog kaznenog djela otkloni iteracijsku opasnost, odnosno da svojom preventivnom prirodom eliminira opasnost da apelant ponovi kazneno djelo. Istaknuto je da sud imao u vidu i protek vremena koje je apelant proveo u pritvoru, međutim, ocijenjeno je da su razlozi koji su navedeni u odnosu na posebne pritvorske razloge relevantni i dostatni za zaključak da je neophodno produženje pritvora, bez obzira na vrijeme provedeno u pritvoru, što je u zakonom propisanim okvirima,
22. Dalje, Kantonalni sud je u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz tačke b) ZKP FBiH ocijenio da je protek vremena je utjecao na raniji zaključak suda o postojanju ovog pritvorskog razloga. Istaknuto je da je prilikom ranije kontrole sud imao u vidu dokaze, konkretno zapisnik o saslušanju Murise Makarević, iz kojeg proizlazi da je ista prilikom davanja ranijeg iskaza u Federalnoj upravi policije bila suzdržana i da je kod nje postojao strah od apelanta i njegove braće, koji su, prema njenom kazivanju, "spremni i ubiti". Iz iskaza svjedoka Radmila Mihajlovića, koji je bio vlasnik kuće u ulici Roze Luksemburg, koju je zbog ratnih dejstava napustio, nakon čega mu je ta kuća oduzeta i koju je prisvojio apelant i njegovog brata Envera, na traženje Mihajlovića da apelant napusti njegovu kuću, apelant mu je odgovorio da je neće napustiti i da će je uzeti za sebe jer su Srbi nanijeli dosta lošeg ovom gradu i da se on kao Srbin nema pravo vraćati u grad. Nakon toga je Mihajlovića više puta pozivao Ismet Bajramović
govoreći mu da zaboravi kuću. Optuženi Samir Muslić je, prilikom ispitivanja u Federalnoj upravi policije, izjavio da je prilikom sačinjavanja ugovora o kupoprodaji nekretnine između apelanta i Hamdije Habul, nakon što je sačinio jedan primjerak ugovora na iznos kupoprodajne cijene od 380.000,00 KM, apelant je vršio pritisak na njega da načini i drugi ugovor istog broja i datuma i sa istim strankama na iznos cijene od 1.200.000,00 KM govoreći mu pri tome da se ne sekira i da je on "Bog i batina", da ima ljude i da će sve to biti riješeno bez ikakvih problema po Samira Muslića. Taj je razgovor je Muslić shvatio kao prijetnju, posebno imajući u vidu da mu je tom prilikom optuženi spomenuo i obitelj, nakon čega mu je rekao "trebao bi da to uradiš". Dalje, Muslić je izjavio i to da su u periodu 2014.-2016. godine u njegovu kancelariju često dolazili apelantovi suradnici i to bez ikakvog razloga i povoda, upadali nepozvani u kancelariju, raspitivali se za njegovu obitelj, što je Muslić shvatio kao demonstraciju sile. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je opasnost od ometanja kaznenog postupka utjecajem na svjedoke i optužene, proizlazila i iz presretnutih razgovora u kojima komentira „Dadu", za kojega su govorili da će jedva dočekati da „propjeva" i koji će „sve propjevao" a dužan je Aliji 4.000,00 EUR. U daljem toku razgovora apelant i Lejla Fazlagić za Dadu (misleći na optuženog Dalibora Macanovića) kažu da ga „treba evakuirati". Upravo ovi činjenično verificirani pokušaji utjecaja na svjedoke su poslužili Kantonalnom sudu za individualnu procjenu osnova za pritvor iz posebnog pritvorskog razloga propisanog tačkom b) člana 146. ZKP FBiH. Međutim, Kantonalni sud je istakao opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem vremenskom razdoblju ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera. Naime, imperativna odredba člana 145. stav 4. ZKP F BiH određuje da "trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, a da je dužnost svih organa koji učestvuju u kaznenom postupku da postupaju sa posebnom hitnošću." Slijedom izloženog, proizlazi da glavni pretres se mora odvijati u kontinuitetu, pri čemu ZKP F BiH propisuje procesne institute koji se moraju primjenjivati u cilju otklanjanja svega što odugovlači postupak a ne doprinosi razjašnjenju stvari, te voditi računa da se prije svega osiguraju dokazi, odnosno neposredno pred sudom saslušaju svjedoci u odnosu na koje je posredno ili neposredno vršen utjecaj. Dakle, optužnica je potvrđena dana 11. oktobra 2017. godine. Opasnost od utjecaja na svjedoke je postojala i prije potvrđivanja optužnice, tako da je sud bio dužan poduzeti radnje kako bi se otklonila potencijalna opasnost od utjecaja na svjedoke. Pored navedenog, Kantonalni sud je imao u vidu da je odredbom člana 146. stav 2. ZKP F BiH propisano da će se pritvor ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. U konkretnom, dokazi su
osigurani i optužnica potvrđena, zbog čega je otpao poseban razlog za određivanje pritvora iz razloga propisanih u tački b) člana 146. ZKP FBiH.
23. Kantonalni sud je ispitao mogućnost izricanja mjera zabrane kao blaže mjere, umjesto pritvora, i istakao da je imajući u vidu vrstu i težinu kaznenih djela i način njihova izvršenja za koje postoji osnovana sumnja da ih je počinio apelant, zatim iskazanu odlučnost, upornost i istrajnost u počinjenju kaznenih djela, te imajući u vidu da se optuženi tereti da je u dužem periodu, u kontinuitetu, poduzimao inkriminirane radnje na način i mjestu kako je to naprijed opisano, njegovo ponašanje, kao i zakonski razlog na temelju kojega je produžena mjera pritvora (i iz zakonskog razloga propisan tačkom c), Kantonalni sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora prema apelantu s obzirom da mjere zabrane u ovom slučaju nisu primjenjive niti svrsishodne.
24. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine.
25. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine, prema apelantu, protiv kojeg se vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Kaznenog Zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) u vezi sa kaznenim djelima Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1., Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. i 2., Prevara iz člana 294. stav 2. i Pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1., 2. i 3. KZ FBiH, produžen pritvor za još dva mjeseca i da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 23. januara 2019. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor produžen iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačke a) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).
26. Apelant je prvostupanjsko rješenje osporio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te, zbog povrede člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana II/l. i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Vrhovni sud ocijenio neutemeljenim apelantov žalbeni prigovor da su tijekom postupka počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na obranu iz razloga što je apelant u više navrata tražio od predsjednika sudskog vijeća i predsjednika suda da mu se omogući uvid u CMS
predmetnog spisa, ali da mu taj uvid nije odobren. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana
117. stav 1. Pravilnika o sistemu za automatsko upravljanje predmetima u sudovima - CMS („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 4/16, 37/16, 84/16, 40/17 i 34/18) propisano da modul za pristup predmetima putem interneta omogućava strankama, zakonskim zastupnicima i punomoćnicima, a po odluci suca i drugim učesnicima u postupku, autorizirani pristup podacima evidentiranim u CMS, korištenjem broja predmeta i jedinstvenog pristupnog koda (JPK), odnosno korištenjem korisničkog računa. U stavu 2. navedene odredbe je propisano da se jedinstveni pristupni kod (JPK) izdaje za sve predmete, osim za predmete kaznenog referata. Iz navedenog proizlazi da time što apelantu nije omogućen uvid u CMS predmetnog spisa nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu niti je učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.
28. Vezano za apelantove žalbene navode da je tijekom postupka koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav
1. tačke d) i k) i člana 312. stav 2. u vezi sa članovima 6. stav 2., 145. stav 1., 146. stav 1. ZKP FBiH, i da je uslijed toga prvostupanjski sud donošenjem osporenog rješenja ujedno povrijedio i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije, u smislu povrede prava na slobodu i sigurnost, Vrhovni sud je istakao da ovi žalbeni prigovori ne dovode u pitanje zakonitost osporenog rješenja, budući da je tim navodima samo ukazano na sadržaj navedenih odredaba koje se odnose na mjeru pritvora i prava optuženog u tim procesnim situacijama, pri čemu te zakonske odredbe nije doveo u vezu sa eventualnim nedostacima u osporenom rješenju. Međutim, s obzirom da je u žalbi ukazano na povredu odredbe člana 6. stav 2. ZKP FBiH, koja propisuje da se optuženom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjsko rješenje doneseno nakon potvrđivanja optužnice u postupku redovne, dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora u smislu odredbe člana 151. stav 1. ZKP FBiH koju sud vrši po službenoj dužnosti bez prijedloga tužitelja i bez održavanja ročišta na kojemu bi stranke i branitelj dali svoja izjašnjenja u pogledu okolnosti relevantnih za pritvor. S obzirom da se ne radi o produženju pritvora u smislu člana 145. stav 3. ZKP FBiH, proizlazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu time što prvostupanjski sud nije održao sjednicu na kojoj bi se stranke i branitelj izjašnjavali na okolnosti bitne za produženje pritvora, pa tako nije učinjena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana
312. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. ZKP FBiH, a niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, na koje je ukazano u žalbi. S tim u vezi
Vrhovni sud je zaključio da su paušalne apelantove tvrdnje da je prvostupanjski sud donošenjem osporenog rješenja ujedno povrijedio i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije u smislu povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti.
29. U odgovoru na apelantov žalbeni navod da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članovima 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKP FBiH zbog toga što je ročište za izjašnjenje o krivnji u ovom predmetu održano 12. januara 2018. godine, optužnica potvrđena a glavni pretres još uvijek nije započeo, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 145. stav 4. ZKP FBiH propisana dužnost svih organa da postupaju sa posebnom hitnošću kada je riječ o pritvorskim predmetima i da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Istaknuto je da apelant nije iznio konkretne argumente iz kojih proizlazi da mu pritvor nije sveden na najkraće nužno vrijeme uslijed nedovoljno hitnog postupanja nadležnih organa u predmetu. Osim toga, istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi da je u ovom predmetu u više navrata zakazivan glavni pretres i da je odgađan zbog nedolaska pojedinih optuženih, pa okolnost da glavni pretres još uvijek nije otpočeo, sama po sebi ne znači da je prvostupanjski sud postupao protivno odredbi člana 244. stav 4. ZKP FBiH i odredbama iz članova 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKP FBiH, odnosno da prvostupanjski sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio navedene odredbe ZKP FBiH, a da je to bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
30. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant je u žalbi istakao da je prvostupanjsko rješenje doneseno uz grubo kršenje njegovih prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije, te člana II/1. i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine jer prvostupanjski sud nije spriječio kršenje apelantovih prava kako u pogledu zakonitosti pritvora, tako i u pogledu obrazloženja rješenja i razloga za pritvor. U odgovoru na ove navode istaknuto je da apelant nije naveo konkretne razloge zbog kojih smatra da su donošenjem prvostupanjskog rješenja prekršena prava optuženog, pa ih Vrhovni sud, zbog njihove paušalnosti, nije mogao ispitati. Vezano za apelantove tvrdnje da nije izvršena suštinska kontrola opravdanosti pritvora, jer se samo ponavljaju razlozi iz ranijih rješenja, Vrhovni sud je ukazao da nije ukazano u čemu apelant nalazi istovjetnost pobijanog i ranijih, odnosno kojih rješenja, pa te navode, zbog njihove neodređenosti, nije mogao ispitati. Vrhovni sud je naveo da je paušalna apelantova tvrdnja da je prvostupanjski sud donošenjem osporenog rješenja povrijedio član II/1. i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odredbe Europske konvencije, u kontekstu povrede prava na slobodu i sigurnost. Osim toga, istaknuto je da, nasuprot apelantovim
žalbenim navodima, pri donošenju odluke o produženju pritvora sud ne ocjenjuje „žalbene navode" nego na temelju dokaza iz spisa utvrđuje postojanje općeg i posebnih uvjeta za pritvor, što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i utvrđivao. Pri tome, navedeno je da iz spisa prvostupanjskog suda proizlazi da je u konkretnom kaznenom postupku optužnica potvrđena, pa na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nisu od utjecaja žalbeni navodi u kojima apelant tvrdi da optužnica nije potvrđena u skladu sa zakonom, da sud nije postupio u smislu člana 243. stav 3. ZKP FBiH, da sudac za prethodno saslušanje, imajući u vidu da je optužnica opširna, nije mogao (u, kako smatra apelant, tako kratkom roku) proučiti optužnicu. Vrhovni sud smatra da nije argumentirana apelantova tvrdnja da iz akta suda od 13. marta 2018. godine proizlazi da sudac za prethodno saslušanje nije otvarao kartonske kutije sa dokazima. Stoga, nasuprot žalbenim navodima, navedene okolnosti ne dovode u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, kako je obrazloženo u prvostupanjskom rješenju.
31. Dalje, Vrhovni sud je istakao da nije utemeljena apelantova tvrdnja iz žalbe da prvostupanjski sud nije izvršio suštinsku kontrolu daljnje neophodnosti trajanja pritvora, jer to ne proizlazi iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja. Pri tome je istaknuto da ni sam apelant u žalbi nije naveo koje su to okolnosti koje su od značaja za odluku o pritvoru eventualno promijenjene i zbog kojih su prestali razlozi za pritvor, bilo u pogledu postojanja općeg, bilo u pogledu postojanja posebnih uvjeta za pritvor. Sama činjenica da se u prvostupanjskom rješenju ponavljaju određeni razlozi u pogledu postojanja općeg i posebnih pritvorskih osnova iz člana
146. stav 1. tačka a) i c) ZKP FBiH kao i u ranijim rješenjima o produženju pritvora (pri čemu je prvostupanjski sud našao da je prestala postojati pritvorska osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH) ne daje osnovu za zaključak da prvostupanjsko rješenje nije pravilno i utemeljeno na zakonu, ukoliko činjenice i okolnosti koje su bile od značaja pri donošenju prethodnog rješenja o produženju pritvora mogu biti od značaja i pri donošenju kasnijeg rješenja o produženju pritvora. Ovo posebno iz razloga što od dana donošenja prethodnog, do donošenja prvostupanjskog rješenja nije proveden ni jedan dokaz koji bi doveo u pitanje postojanje uvjeta za pritvor.
32. U odgovoru na apelantove žalbene navode u kojima je osporio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor u smislu člana 146. stav 1. ZKP FBiH, navodeći da prvostupanjski sud nije utvrdio niti je u rješenju obrazložio na koji način je utvrđeno da je apelant organizirao, rukovodio ili bio pripadnik grupe za organizirani kriminal, niti su navedeni razlozi o radnjama koje je apelant počinio u vezi sa navodnim radnjama izvršenja kaznenih djela za koja se tereti ili
radnjama navodnog podstrekavanja drugih optuženih na vršenje kaznenih djela, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja (od 4. do 29. strane) proizlazi da je prvostupanjski sud naveo sasvim određene i jasne dokaze koje je analizirao, a potom iznio detaljne razloge na temelju kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant osmišljavao, donosio odluke, davao upute za izvršenje kaznenih djela i pojedinih radnji, nadzirao i kontrolirao njihovo izvršavanje, odlučivao i usuglašavao se o podjeli imovinske koristi koju je grupa pribavljala izvršavanjem dogovorenih radnji, koje su se, pored ostalog, odnosile na stjecanje prava vlasništva na nekretninama vođenjem fingiranih parničnih postupaka, prijevarnim zaključivanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina, sačinjavanjem nezakonitih i fiktivnih notarskih isprava i ugovora, raspolaganjem imovinom za koju su apelant i ostali članovi grupe znali da potiče od izvršenja kaznenih djela, zatim poduzimanjem mjera i radnji u cilju zaštite djelovanja grupe za organizirani kriminal i sprječavanju njenog otkrivanja i zadržavanja protupravno stečene imovinske koristi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je stava da su u prvostupanjskom rješenju dani sasvim dovoljni razlozi o postojanju osnovane sumnje o inkriminiranim radnjama u kojima je apelant sudjelovao, pozivajući se ne samo na presretnute telefonske razgovore, nego i na iskaze svjedoka, zatim na analizu spisa predmeta Općinskog suda u Sarajevu, dokumentaciju pronađenu prilikom pretresa vozila i kuća, zemljišno-knjižne izvatke, kao i druge brojne materijalne dokaze koji su detaljno analizirani u obrazloženju prvostupanjskog rješenja. Vrhovni sud smatra da nije utemeljena apelantova tvrdnja da u prvostupanjskom rješenju nisu dati razlozi na koji način i kojim konkretnim radnjama je apelant vršio podstrekavanje ostalih optuženih, obzirom da su u obrazloženju prvostupanjskog rješenja navedeni razlozi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje o tome kako su i na koji način pojedini optuženi djelovali po nagovoru, zahtjevu, nalogu, danim uputama i na apelantovo traženje. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojima se ukazuje na pretpostavke za postojanje kaznenog djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ FBiH, Vrhovni sud je istakao da ti žalbeni navodi nemaju utjecaja na apelanta, budući da se njega potvrđenom optužnicom ne tereti za ovaj oblik predmetnog kaznenog djela, nego za onaj kvalificirani iz stava 3. člana 342. KZ FBiH, a o tom obliku kaznenog djela prvostupanjski sud je naveo sasvim jasne i dovoljne dokaze iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant organizirao grupu za organizirani kriminal.
33. Nadalje, u vezi apelantovog žalbenog prigovora da se nezakonito nalazi u pritvoru zbog kaznenih djela zbog kojih nije izručen iz Republike Hrvatske i zbog kojih nije ni mogao biti optužen, te da je optužnica morala biti podignuta uz prethodno odobrenje, pa, s obzirom da
prethodnog odobrenja nije bilo, isključena je mogućnost da se sud uopće upusti u raspravljanje, nego je bilo potrebno donijeti odbijajuću presudu u smislu člana 298. tačka e) ZKP FBiH, Vrhovni sud je istakao da iz same žalbe proizlazi da je apelant izručen iz Republike Hrvatske zbog kaznenih djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi sa kaznenim djelima Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1., Prijevara iz člana 294. stav 2. i Pranje novca iz člana 272. KZ FBiH, dakle upravo onih kaznenih djela za koja je utvrđeno postojanje osnovane sumnje u prvostupanjskom rješenju i na kojima se temelji odluka o produženju pritvora.
34. Vezano za apelantove žalbene navode kojima je osporio postojanje pritvorskog osnova iz člana
146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH tvrdeći da prvostupanjski sud nije naveo ni jednu konkretnu okolnost koja bi upućivala na postojanje realne opasnosti od bjekstva s obzirom da je apelant napustio teritorij Bosne i Hercegovine u vrijeme kada u odnosu na njega nije bio određen pritvor niti mjere zabrane, odnosno da je pritvor po navedenom zakonskom osnovu određen na temelju pretpostavki, Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud na pravilan način cijenio okolnost da je apelant imao fiktivnu adresu na kojoj nikad nije boravio, niti je pronađen na adresi na kojoj je imao prijavljeno prebivalište i koju je dao ovlaštenim službenim osobama prilikom njegovog ispitivanja, kada je i upozoren na obavezu da je dužan o svakoj promjeni adrese obavijestiti sud, kao i o namjeri da promijeni boravište, zatim da je lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice, dok se nalazio u bjekstvu, i to na području Karlovca u Republici Hrvatskoj, koristeći lažna imena. Osim toga, istaknuto je da je prvostupanjski sud imao u vidu da je tome prethodio telefonski dogovor o bjekstvu između suučesnika, da apelant u inozemstvu posjeduje značajnu imovinu, kao i da je već bio izvršio rezervaciju avionske karte za Tajland. Navodi istaknuti u žalbi da je apelant napustio Bosnu i Hercegovinu u vrijeme kada u odnosu na njega nije bio određen pritvor niti mjere zabrane ne dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda kada se ima u vidu da je apelant znao da se protiv njega provodi istraga, a da i pored toga nije obavijestio sud i Tužiteljstvo o svojoj namjeri odlaska u drugu državu, odnosno namjeri da promjeni boravište.
35. U vezi apelantovih navoda iz žalbe kojima osporava postojanje iteracijske opasnosti, odnosno tvrdi da nije naveden nijedan valjan razlog koji zadovoljava standard iz zakonske odredbe člana
146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud u vezi postojanja navedenog pritvorskog osnova naveo valjane i u svemu prihvatljive razloge, zaključujući da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju puštanja na slobodu ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili
teža kazna. Taj svoj zaključak prvostupanjski sud pored ostalog utemeljio na postojanju osnovane sumnje da su kaznena djela za koja se apelanta tereti vršena u kontinuitetu i to u dužem vremenskom periodu (2009.-2016. godine), pri čemu je evidentan visok stupanj planiranja i poduzetih pripremnih radnji, što uz okolnost da je apelant kao organizator grupe, iskazao visok stupanj odlučnosti i upornosti u činjenju kaznenih djela, uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (sudije, tužitelje i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva. Vrhovni sud je stava da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja kaznenih djela u slučaju da apelant bude pušten na slobodu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
36. S obzirom da je apelant predložio da se podnesak od 9. januara 2019. godine uloži u već registrirani predmet broj AP-6683/18 i da podnesak nije sadržavao nikakve nove navode, Ustavni sud je kao apelacione navode uzeo u obzir navode koje je apelant istakao u apelaciji broj AP-6682/18 i u odnosu na njih, u onoj mjeri u kojoj je to moguće (s obzirom da su neki od navoda vezani za specifična, ranije donesena rješenja) ispitao osporena rješenja.
37. U apelaciji broj AP-6683/18 apelant je naveo da smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije. Ukazao je da potvrđivanjem optužnice nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje protiv apelanta kao osnovnog uvjeta za produženje pritvora. Dalje, osporio je zaključak Vrhovnog suda da je prvostupanjski sud utvrdio postojanje osnovane sumnje tvrdeći da je takav zaključak neodrživ zbog toga što optužnica nije potvrđena na temelju dokaza priloženih uz optužnicu i što vanraspravnom vijeću prilikom kontrole opravdanosti pritvora nije stajao na uvid niti jedan dokaz s obzirom na to da su svi dokazi na osnovu člana 244. stav 3. ZKP vraćeni tužitelju, te kao posebno važno, u prilog neodrživosti stava Vrhovnog suda, apelant ističe da optužnica nije potvrđena u skladu sa članom 244. stav 3. ZKP, nego je potvrđena nezakonito (kako zbog činjenice da se radilo o kratkom roku, kao i zbog činjenice koja proizlazi iz akta suda od 13. marta 2018. godine u kojem je sudac za prethodno saslušanje naveo da dokaze uz optužnicu dostavljene u kartonskim kutijama nije otvarao, što dalje dovodi u vezu sa određenim procesnim situacijama u predmetu u vezi sa spajanjem predmeta apelanta i Vojka Đokića). Apelant je detaljno ukazao na određene propuste u spajanju apelantovog postupka sa drugim predmetom (istog broja protiv drugog lica), te ukazao na potrebu da se optužnice vrate
Tužiteljstvu radi uređenja. Naime, naveo je da rješenje o spajanju postupaka od 26. februara 2018. godine nije mogao donijeti sudac za prethodno saslušanje, te da mu nije jasno kako je sudac za prethodno saslušanje H.D. dobio predmet u rad, jer je apelantu uskraćen uvid u CMS, što je suprotno članu 61. stav 3. u vezi sa članom 21. tačka n) ZKP. Apelant ukazuje da, zbog propusta sudije za prethodno saslušanje da prouči dokaze koji su dostavljeni uz optužnicu, rješenje o produženju pritvora je nezakonito, te se ovaj predmet može riješiti jedino donošenjem presude kojom se optužba odbija. Dalje, apelant tvrdi da ne u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je počinio djela koja mu se stavljaju na teret, kao ni okolnosti koje ukazuju na dalju opravdanost trajanja pritvora apelantu. U ovom dijelu navodi da je sud ponovio identične razloge kao u prethodnim rješenjima kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP i tvrdi da je izostala suštinska kontrola zakonitosti rješenja o pritvoru. Apelant navodi da nikada nije bio u bjekstvu. Osim toga, ukazao je da je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine a do dana „pisanja apelacije“ nije započeo glavni pretres, što je u suprotnosti sa odredbama ZKP, pa je Vrhovni sud svojim stavom propustio suštinski da ispita zakonitost pritvora. Apelant navodi da je - da bi se moglo reći da postoji osnovana sumnja u smislu člana
146. stav 1. u vezi sa članom 21. tačka m) ZKP, kao i sa članom 5. Europske konvencije, te da bi se na temelju toga mogla produžiti mjera pritvora - potrebno da dati razlozi u odluci suda o pritvoru budu u jasnoj vezi sa radnjom izvršenja kaznenog djela za koje se apelanta u konkretnom slučaju tereti. Apelant, dalje, navodi da, kada su u pitanju određeni žalbeni prigovori (da je apelant organizator ili pripadnik grupe za organizirani kriminal, navodi vezani za tačku I/1. optužnice, ali i sa ostalim tačkama optužnice iz kojih nije jasno u čemu se sastoji apelantova odgovornost za poduzete radnje), puko pozivanje Vrhovnog suda na neke neodređene formulacije čini žalbu iluzornom, bez suštinske kontrole opravdanosti trajanja pritvora. Smatra da se navodima da je apelant „organizirao grupu za organizirani kriminal“ krši njegovo pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP. Apelant je istakao da se skoro dvije godine nalazi u pritvoru („u vrijeme pisanja apelacije“ uz ponavljanje identičnih razloga za pritvor), te da je u odlukama izostalo valjano obrazloženje zbog čega se u istom predmetu ista svrha ne bi mogla postići izricanjem mjera zabrane. Apelant navodi da je sud odbio apelantov zahtjev za određivanje jamstva, što je usporedio sa predmetom Todorić iz Hrvatske. U dopuni apelacije od 3. decembra 2018. godine naveo je da se drži u pritvoru u vezi sa kaznenim djelima zbog kojih nije izručen iz Republike Hrvatske („gdje nije bio u bjekstvu, s obzirom na to da je BiH napustio u vrijeme kada mu je bio ukinut pritvor i nisu bile na snazi mjere zabrane“) i zbog kojih kaznenih djela nije mogao biti optužen. Apelant je obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni
sud ukinuo rješenje (od 10. oktobra 2018. godine) kojim je odbijen njegov prijedlog za određivanje jamstva i mjera zabrane.
b) Odgovor na apelaciju
38. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da navodi iz dopune apelacije o tome da rješenje Vrhovnog suda od 12. decembra 2018. godine sadrži potpuno isto obrazloženje, osim što su paušalni, nemaju uporište u obrazloženju osporenog rješenja. Navedeno je da iz same dopune apelacije proizlazi da je apelant 6. decembra 2018. godine, iz istih razloga kao i u ranijim žalbama podnio žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda od 23. novembra 2018. godine, pa s obzirom da se radi o identičnim žalbenim navodima, to što Vrhovni sud o takvim žalbenim navodima odlučio na isti način, ne znači da se radi o identičnom obrazloženju. Vrhovni sud je ukazao na stranu 6. pasus drugi i treći obrazloženja rješenja Vrhovnog suda od 12. decembra 2018. godine, gdje se sud očitovao u pogledu apelantovog prigovora u odnosu na navode koje nije sadržavalo prvostepeno rješenje, jer je očigledno da je apelant podnio identičnu žalbu kao i protiv ranijeg rješenja o produženju pritvora, iako je u međuvremenu otpala osnova za pritvor iz člana 146. stav 1. točka b) ZKP FBiH.
39. Kantonalni sud je naveo da dopunu apelacije nalazi neosnovanom. Kantonalni sud je stava da je Vrhovni sud odlučio o svim apelantovim žalbenim navodima, te da je pravilno postupio kada je, primjenom odredbe člana 337. stav 3. ZKP FBiH, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
40. Tužiteljstvo je navelo da je Vrhovni sud u osporenom rješenju dao valjanu argumentaciju za svoju odluku kojom je odbijena apelantova žalba protiv prvostupanjskog rješenja, zbog čega apelantove navode smatra neutemeljenima.
V. Relevantni propisi
41. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14).
42. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 6.
Prava osumnjičenog odnosno optuženog
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.
(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovara na postavljena pitanja.
Odjeljak 6. Pritvor
Član 145.
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji
učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
Član 146.
Razlozi za pritvor
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna,
[…]
Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
Član 243. stav 3.
Odlučivanje o optužnici
(3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja;
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;
c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa;
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu;
f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa;
g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti;
h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
j) ako je optužba prekoračena;
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI. Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
47. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Europske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava
2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
49. Član 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
(…)
50. Naime, u konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je, u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora, produžena mjera pritvora. Budući da je osporenim rješenjem
Kantonalnog suda određeno da pritvor može trajati najduže do 23. januara 2019. godine, proizlazi da je pritvor koji je određen osporenim rješenjem, koje je predmet ispitivanja u ovom postupku, istekao.
51. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Europskog suda prema kojoj se pitanje da li je razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet W. protiv Švicarske, 26. januara 1993., stav 30., Serija A br. 254-A, i Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stav 110., ECHR 2000-XI). Europski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Europski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Europske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Europski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60- 61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
52. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, d â razloge i obrazloženja (vidi, Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine,
26. jul 2001. godine).
53. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u konkretnom predmetu potvrđena optužnica i da su osporena rješenja donesena u postupku sudske
kontrole opravdanosti mjere pritvora nakon potvrđivanja optužnice u skladu s odredbama člana 151. ZKP FBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je tijekom postupka, u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, pred tim sudom utvrđeno da je apelant organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal, kakva je bila apelanta uloga, a kakve su bile uloge ostalih pripadnika grupe za organizirani kriminal, da su svi oni kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem i zajedničkim djelovanjem, dogovaranjem i međusobno podijeljenim ulogama poduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja i drugih kaznenih djela navedenih u rješenju, čime je apelant na način opisan u optužnici počinio kaznena djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret. Dalje, Kantonalni sud je u osporenom rješenju detaljno pobrojao i obrazložio koje je dokaze imao u vidu i ustvrdio da iz njih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio djela koja mu se stavljaju na teret. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge za svoj zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret i ocijenio neosnovanima apelantove žalbene navode da je izostala suštinska kontrola postojanja općeg uvjeta za pritvor. Vrhovni sud je ukazao da se apelant tereti da je organizirao grupu, kao i da su u prvostupanjskom rješenju dati razlozi na koji način i kojim konkretnim radnjama je apelant organizirao kriminalnu grupu i podsticao druge optužene na činjenje kaznenih djela, pozivajući se na konkretne dokaze. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u okolnostima apelantovog slučaja u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Europskog suda, uvjerili objektivnog promatrača da je moguće da je apelant počinio kaznena djela za koja se tereti. Osim toga, vezano za apelantove navode kojima osporava postojanje osnovane sumnje, a koji se odnose na to da je optužnica nezakonito potvrđena, Ustavni sud smatra da ih ne može ispitivati u ovom konkretnom predmetu u kojem ispituje rješenja o osnovanosti produženja mjere pritvora apelantu, koji u pogledu osnovane sumnje, kako je prethodno utvrđeno, sadrži sve potrebno za takav zaključak.
54. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju nadležni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje, kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana
146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a) i
c) ZKPFBiH. U prilog toj tvrdnji apelant, u suštini, ističe da su redovni sudovi u zaključku o postojanju posebnih uvjeta iz citirane zakonske odredbe zanemarili i da nisu ocijenili izmijenjene
okolnosti koje su važile u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora na što, kako tvrdi, upućuje i činjenica da u svojim rješenjima ponavljaju iste razloge i obrazloženja, pa, s tim u vezi, apelant ukazuje da se u pritvoru nalazi „više od dvije godine“, i da mu se mjera pritvora u kontinuitetu produžava. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.
55. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi kazneni postupak (vidi, Europski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi, Europski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od
15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno se smanjuje i protekom vremena koje je osumnjičeni, odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu u slučaju da bude osuđen na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog, odnosno optuženog, i smanjuje rizik od bjekstva (vidi, Europski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).
56. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, imajući u vidu protek vremena i razvoj konkretnog postupka, utvrdili da i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora apelantu po ovom osnovu zbog toga što iz pribavljenih dokaza proizlazi da se apelant koristio drugim imenima, koristio dokumente, uključujući isprave, sa drugim imenom. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant obavijestio ostale osumnjičene da je pokrenuta istraga „kad se već sklonio u Hrvatsku“, da posjeduje imovinu u Hrvatskoj i na Tajlandu (gdje je imao namjeru da putuje kada je saznao za postupak i gdje se već nalazi njegova supruga), što je, po mišljenju
redovnog suda, pokazatelj čvrstih veza apelanta sa stranim državama u kojim bi mogao naći utočište, odnosno upućuje na zaključak da bi, u slučaju boravka na slobodi, mogao napustiti BiH i postati nedostupan organima progona. Također, redovni sud je ocijenio i činjenicu da je apelant bio prijavljen na adresi i da je u postupku naveo adresu na kojoj nikada nije živio, te da je nakon što je pušten iz pritvora (koji mu je ranije bio određen) lišen slobode u Hrvatskoj po međunarodnoj potjernici. Slijedom navedenog, sud je zaključio da utvrđene činjenice i okolnosti nisu izgubile na značaju i da su još uvijek takvog intenziteta da opravdavaju produženje mjere pritvora po ovom osnovu. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne nalazi nikakvu proizvoljnost, smatra da ovi apelantovi navodi nisu osnovani i zaključuje da u ovom dijelu nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije.
57. Dalje, Ustavni sud zapaža da je mjera pritvora apelantu produžena i zbog postojanja uvjeta iz člana
146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prema toj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti kazneno djelo, ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
58. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u odnosu na ovu pritvorsku osnovu temelj za produženje pritvora našao prvenstveno u činjenici da se apelantu potvrđenom optužnicom na teret stavljaju kaznena djela sa propisanom kaznom u trajanju dužem od tri godine, a zatim i okolnostima koje se odnose na način izvršenja kaznenih djela, na temelju čega je došao do zaključka da je počinjenje kaznenih djela bilo kontinuirano, kao i da je apelant pri počinjenju tih djela iskazao odlučnost, upornost i istrajnost. Kantonalni sud je istakao činjenicu da je apelant predmetna kaznena djela činio u dužem vremenskom periodu, brojnost kazneno-pravnih radnji, visok stupanj planiranja i poduzetih pripremnih radnji uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (suce, tužitelje i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva, te zaključio da su se ispunili zakonski uvjeti za produženje pritvora prema iz osnova odredbe člana
146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH kao i da protek vremena koje je apelant proveo u pritvoru nije utjecao na produženje pritvora po ovoj osnovi. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda potvrdio je i Vrhovni sud, koji je stava da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja kaznenih djela u slučaju da apelant bude pušten na slobodu.
59. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je postojanje opravdane bojazni da će apelant ponoviti kazneno djelo ocijenjeno prvenstveno u vezi sa osnovanom sumnjom da je apelant počinio kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. U tom smislu ne dovodi se u pitanje opći uvjet iz citirane zakonske odredbe, tj. da
se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. Dalje, redovni sudovi su ocijenili da su „naročite okolnosti“ koje ukazuju na to da će apelant ponoviti kazneno djelo ustvari okolnosti koje proizlaze iz činjenica na temelju kojih je utvrđena osnovana sumnja: da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret: da je apelant predmetna kaznena djela činio u dužem vremenskom periodu, brojnost kazneno-pravnih radnji, visok stupanj planiranja i poduzetih pripremnih radnji uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (suce, tužitelje i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva.
60. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji konkretno način ove okolnosti utječu na vjerojatnoću da će apelant ponoviti kazneno djelo, na čemu su redovni sudovi i temeljili postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, pa tako i utjecati na daljnji tijek kaznenog postupka (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Orban protiv Hrvatske, presuda od 19. decembra 2013. godine, stav 58). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne može zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio vršiti kaznena djela, posebno u situaciju kada se apelanta tereti da je rukovodio grupom za organizirani kriminal, a pri tome su optužnicom obuhvaćeni svi članovi te grupe, javnost je upućena u činjenicu da je apelant optužen i da se nalazi u pritvoru već dvije godine i osam mjeseci što svakako dovodi u pitanje argument redovnih sudova o tome da je “apelant kao organizator i rukovoditelj grupe za organizirani kriminal, koristeći svoj društveni utjecaj, prvenstveno u policijskim i pravosudnim krugovima, kao bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i dugogodišnji biznismen, te kao zakonski zastupnik i vlasnik više pravnih lica“ činio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da navedene okolnosti ne mogu opravdati očigledno in abstracto zaključak iz osporenih rješenja da postoji osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i zaključuje da je u ovom dijelu došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije.
61. U odnosu na član 5. stav 3. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na dužinu vremena provedenog u pritvoru (duže od dvije godine), kao i na činjenicu da od potvrđivanja optužnice još nije počeo glavni pretres. Ustavni sud primjećuje da je prilikom kontrole opravdanosti pritvora redovni sud naveo da glavni pretres nakon potvrđivanja optužnice (11. oktobar 2017. godine) još nije počeo (održana statusna konferencija 25. maja 2018. godine, ali nakon toga zakazani pretresi su odgađani) za šta je dao obrazloženje (nedolazak optuženih, kao i provjera mogućnosti optuženih da prate postupak). Osim toga, apelant je istakao da sudovi nisu dali
adekvatno obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju nisu mogle odrediti mjere zabrane ili jamčevina, nego inzistiraju na pritvoru.
62. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se pitanje je li razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto. Razumnost nastavka pritvora treba ocjenjivati u svakom predmetu. Neprekidno trajanje pritvora može biti opravdano u slučajevima kada je zaštita javnog interesa, bez obzira na presumpciju nevinosti, od većeg značenja od zaštite pojedinačnih sloboda. U vezi s navedenim Europski sud je naveo da je u prvom je redu na nacionalnim sudbenim tijelima osigurati da u danom predmetu pritvor određen protiv okrivljenika ne premašuje razuman rok. One u tu svrhu moraju ispitati sve dokaze koji govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštivanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od pravila poštivanja pojedinačne slobode te ih moraju navesti u svojim odlukama kojima odbijaju zahtjeve za puštanje na slobodu. Sud je pozvan odlučiti je li došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije u biti na osnovi tih obrazloženja i činjenica koje podnositelj navede u svojim žalbama (vidi predmet Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, stavak 152., ESLJP 2000-IV). Tvrdnje za i protiv puštanja na slobodu ne smiju biti "općenite i apstraktne” (vidi predmet Smirnova protiv Rusije, br. 46133/99 i 48183/99, stavak 63., ECHR 2003-IX).
63. Osim toga, Europski sud je naveo da neprekinuto postojanje osnovane sumnje da je uhićena osoba počinila kazneno djelo uvjet je sine qua non zakonitosti produljenja pritvora, ali nakon proteka određenog vremena ona više nije dovoljna. U takvim predmetima Sud mora utvrditi opravdavaju li još uvijek drugi razlozi izneseni od strane sudbenih vlasti lišavanje slobode. Kada su ti razlozi „mjerodavne” i „dovoljne“, Sud mora utvrditi i jesu li nadležne domaće vlasti pokazale
„posebnu revnost” u vođenju postupka (vidi, između brojnih drugih izvora prava, predmete Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stavak 140., 22. svibnja 2012; i Krikunov protiv Rusije, br. 13991/05, stavak 36., 4. prosinca 2014.). Konačno, Sud ponavlja da prema njegovoj dobro utvrđenoj sudskoj praksi temeljem članka 5. stavka 3., kada odlučuju o tome treba li osoba biti puštena ili pritvorena vlasti su dužne razmotriti alternativne mjere kojima bi se osigurala njegova ili njezina prisutnost na suđenju (vidi, primjerice, naprijed citirani predmet Idalov, stavak 140. in fine).
64. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je pritvor apelantu pritvor inicijalno određen 14. novembra 2016. godine. Optužnica je u ovom predmetu potvrđena 11. oktobra 2017. godine, a glavni pretres još uvijek nije započeo. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi kao obrazloženje za trajanje pritvora, odnosno za činjenicu da suđenje još uvijek nije počelo nalaze u činjenici da se pretresi redovno zakazuju, međutim, zbog velikog broja optuženih stalno se ponavlja da netko od njih ne pristupi ročištu, zbog čega se ne mogu ostvariti procesne pretpostavke za održavanje ročište.
Ustavni sud, imajući u vidu navedene stavove Europskog suda smatra da ovakva obrazloženja nisu adekvatna niti dovoljna, posebno zbog niza mogućnosti koje su sudu date u ZKP FBiH koje mu omogućuju efektivnu kontrolu nad vođenjem postupka. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja nije mogao utvrditi da je sud te mogućnosti koristio kako bi apelantu sveo pritvor na najmanju moguću mjeru kako to zahtjeva standard iz člana 5. stav 3. Europske konvencije i zaključuje da je u ovom dijelu došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Europske konvencije.
65. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost lica, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na https://advokat-prnjavorac.com ). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja naglašavajući da redovni sudovi, pri određivanju i produženju mjere pritvora, moraju osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanta na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Europske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu na temelju odredbe člana
146. stav 1. tačka c) daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora po toj osnovi, pri tome ponavljajući iste razloge, odnosno stereotipna obrazloženja bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno konkretizacije i individualizacije u odnosu na apelanta, te kada krivični postupak nije vođen na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru.
67. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanta na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Europske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo za koje je
osumnjičen, te da i dalje postoje posebni razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH za određivanje mjere pritvora, pri tome ponudivši dovoljne razloge i obrazloženja zbog kojih daljnje vođenje kaznenog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blaže mjere prema apelantu.
68. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
