Redovni sudovi, u situaciji kada su iskoristili svoje diskreciono pravo i odabrali da o prigovoru odluce u okviru izvrsnog postupka bez upucivanja stranaka na parnicu, bili su obavezni da daju jasne i nedvosmislene odgovore na pitanja koja su se otvorila u trenutku kada je apelantica u svojstvu treceg lica podnijela prigovor.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 15/14 od 20. aprila 2016. godine
Iz rješenja redovnog suda:
„Iz sadržaja spisa proizilazi da je prigovor trećeg lica blagovremen u smislu odredbe člana 51. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, obzirom da predmetni izvršni postupak još uvijek nije okončan, te da tražitelj izvršenja po rješenju o namirenju [...] protiv kojeg je podnesen predmetni prigovor, provođenjem izvršenja na predmetnoj nekretnini izvršenika, [...] još uvijek nije namiren za ostatak glavnog duga po rješenju
154
155
o izvršenju u iznosu od 173.102,21 KM, kao i ostatak zakonskih zeteznih kamata do isplate, ali da prvostepeni sud donošenjem pobijanog rješenja kojim se prigovor [...] odbacuje kao neblagovremen, po ocjeni ovog Suda ne predstavlja povredu odredbe Zakona o izvršnom postupku koja je od značaja za odlučivanje u ovoj izvršnoj stvari u smislu odredbi člana 21. stav 1. istog Zakona, te odredbi člana 209. i 236. Zakona o parničnom postupku, iz razloga što je pobijanim rješenjem prvostepeni sud ipak pravilno odlučio i o osnovanosti navedenog prigovora, u skladu sa odredbama člana
52. Zakona o izvršnom postupku.
Naime, odredbom člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano je da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem, a stavom 2. istog člana propisano je da se prigovor može podnijeti do okončanja izvršnog postupka, s tim da podnošenje istog ne sprečava provedbu izvršenja, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
Odredbom člana 52. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano je da će sud o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvari u parnici, a stavom 2. istog člana propisano je između ostalog da će izvršni sud o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju.
Stanje spisa pokazuje da je postupak koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, proveden na predmetnim nekretninama izvršenika [...] u skladu sa pravosnažnim rješenjem o izvršenju prvostepenog suda (koje je pravosnažno i izvršno [...]), te da je po pravosnažnosti rješenja o dosudi predmetnih nekretnina tražitelju izvršenja, kao kupcu istih (koje je postalo pravosnažno [...]), prvostepeni sud donio rješenje o namirenju (koje je treće lice neosnovano pobijala predmetnim prigovorom, saglasno navodima iznesenim u žalbi), a kojim rješenjem je određeno da će se iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina izvršenika namiriti potraživanja tražitelja izvršenja po navedenom rješenju o izvršenju u iznosu od 86.000,00 KM, te da je ostatak glavnog duga po istom rješenju u iznosu od 173.102,21 KM, kao i ostatak zakonskih zeteznih kamata do isplate, ostao neizmiren.
Neosnovani su navodi žalbe da je predmetno izvršenje provedeno na štetu žaliteljice, kao trećeg lica, jer iz sadržaja predmetnog spisa jasno proizilazi da žaliteljica kao supruga izvršenika, [...] shodno odredbi člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, na predmetnim nekretninama izvršenika nema takvo pravo koje sprečava predmetno izvršenje obzirom da je izvršenik prema priloženim dokazima u spisu, u vrijeme upisa založnog prava na predmetnim nekretninama u
korist tražitelja izvršenja u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda bio upisan kao vlasnik istih sa dijelom 1/1, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud.
Imajući u vidu navedeno, ovaj Sud smatra daje prvostepeni sud pravilno postupio kada je u skladu sa citiranim odredbama člana 52. Zakona o izvršnom postupku odbio predmetni prigovor trećeg lica kao neosnovan.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Sagledavajući obrazloženje redovnih sudova u kontekstu navedenih zakonskih odredaba [čl. 250, 251, 252. i 262. Porodičnog zakona i član 69. Zakona o izvršnom postupku], te standarda ustanovljenih članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u situaciji kada su iskoristili svoje diskreciono pravo i odabrali da o prigovoru odluče u okviru izvršnog postupka bez upućivanja stranaka na parnicu, bili obavezni da daju jasne i nedvosmislene odgovore na pitanja koja su se otvorila u trenutku kada je apelantica u svojstvu trećeg lica podnijela prigovor, tvrdeći da su predmetne nekretnine bračna stečevina, a ne isključivo vlasništvo izvršenika [aplikanticinog supruga], te da ona nije dala saglasnost za njihovo zalaganje, niti je znala da su predmetne nekretnine založene.
[...]
Navedenim obrazloženjem drugostepenog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, uopće nije odgovoreno na apelanticine prigovore, odnosno obrazloženje ne sadrži argumente iz kojih bi Ustavni sud uopće mogao prosuditi da li je miješanje u pravo na apelanticin dom bilo zakonito, pa ako jeste - da pristupi ocjeni ostalih uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi miješanje u apelanticino pravo moglo biti ocijenjeno dopuštenim u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije.”
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 15/14 od 20. aprila 2016. godine
Iz rješenja redovnog suda:
„Iz sadržaja spisa proizilazi da je prigovor trećeg lica blagovremen u smislu odredbe člana 51. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, obzirom da predmetni izvršni postupak još uvijek nije okončan, te da tražitelj izvršenja po rješenju o namirenju [...] protiv kojeg je podnesen predmetni prigovor, provođenjem izvršenja na predmetnoj nekretnini izvršenika, [...] još uvijek nije namiren za ostatak glavnog duga po rješenju
154
155
o izvršenju u iznosu od 173.102,21 KM, kao i ostatak zakonskih zeteznih kamata do isplate, ali da prvostepeni sud donošenjem pobijanog rješenja kojim se prigovor [...] odbacuje kao neblagovremen, po ocjeni ovog Suda ne predstavlja povredu odredbe Zakona o izvršnom postupku koja je od značaja za odlučivanje u ovoj izvršnoj stvari u smislu odredbi člana 21. stav 1. istog Zakona, te odredbi člana 209. i 236. Zakona o parničnom postupku, iz razloga što je pobijanim rješenjem prvostepeni sud ipak pravilno odlučio i o osnovanosti navedenog prigovora, u skladu sa odredbama člana
52. Zakona o izvršnom postupku.
Naime, odredbom člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano je da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem, a stavom 2. istog člana propisano je da se prigovor može podnijeti do okončanja izvršnog postupka, s tim da podnošenje istog ne sprečava provedbu izvršenja, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
Odredbom člana 52. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano je da će sud o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvari u parnici, a stavom 2. istog člana propisano je između ostalog da će izvršni sud o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju.
Stanje spisa pokazuje da je postupak koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, proveden na predmetnim nekretninama izvršenika [...] u skladu sa pravosnažnim rješenjem o izvršenju prvostepenog suda (koje je pravosnažno i izvršno [...]), te da je po pravosnažnosti rješenja o dosudi predmetnih nekretnina tražitelju izvršenja, kao kupcu istih (koje je postalo pravosnažno [...]), prvostepeni sud donio rješenje o namirenju (koje je treće lice neosnovano pobijala predmetnim prigovorom, saglasno navodima iznesenim u žalbi), a kojim rješenjem je određeno da će se iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina izvršenika namiriti potraživanja tražitelja izvršenja po navedenom rješenju o izvršenju u iznosu od 86.000,00 KM, te da je ostatak glavnog duga po istom rješenju u iznosu od 173.102,21 KM, kao i ostatak zakonskih zeteznih kamata do isplate, ostao neizmiren.
Neosnovani su navodi žalbe da je predmetno izvršenje provedeno na štetu žaliteljice, kao trećeg lica, jer iz sadržaja predmetnog spisa jasno proizilazi da žaliteljica kao supruga izvršenika, [...] shodno odredbi člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, na predmetnim nekretninama izvršenika nema takvo pravo koje sprečava predmetno izvršenje obzirom da je izvršenik prema priloženim dokazima u spisu, u vrijeme upisa založnog prava na predmetnim nekretninama u
korist tražitelja izvršenja u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda bio upisan kao vlasnik istih sa dijelom 1/1, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud.
Imajući u vidu navedeno, ovaj Sud smatra daje prvostepeni sud pravilno postupio kada je u skladu sa citiranim odredbama člana 52. Zakona o izvršnom postupku odbio predmetni prigovor trećeg lica kao neosnovan.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Sagledavajući obrazloženje redovnih sudova u kontekstu navedenih zakonskih odredaba [čl. 250, 251, 252. i 262. Porodičnog zakona i član 69. Zakona o izvršnom postupku], te standarda ustanovljenih članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u situaciji kada su iskoristili svoje diskreciono pravo i odabrali da o prigovoru odluče u okviru izvršnog postupka bez upućivanja stranaka na parnicu, bili obavezni da daju jasne i nedvosmislene odgovore na pitanja koja su se otvorila u trenutku kada je apelantica u svojstvu trećeg lica podnijela prigovor, tvrdeći da su predmetne nekretnine bračna stečevina, a ne isključivo vlasništvo izvršenika [aplikanticinog supruga], te da ona nije dala saglasnost za njihovo zalaganje, niti je znala da su predmetne nekretnine založene.
[...]
Navedenim obrazloženjem drugostepenog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, uopće nije odgovoreno na apelanticine prigovore, odnosno obrazloženje ne sadrži argumente iz kojih bi Ustavni sud uopće mogao prosuditi da li je miješanje u pravo na apelanticin dom bilo zakonito, pa ako jeste - da pristupi ocjeni ostalih uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi miješanje u apelanticino pravo moglo biti ocijenjeno dopuštenim u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije.”
