Parnicni postupak u Bosni i Hercegovini
Autor: https://advokat-prnjavorac.com/parnicni-postupak.html
Član 217. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku
PROCESNO JE OVLAŠTENJE DRUGOSTEPENOG SUDA DA CIJENI POTREBU ODRŽAVANJA RASPRAVE PRED TIM SUDOM.
Iz obrazloženja:
Neosnovano revident navodi da je drugostepena presuda nezakonita jer je donesena bez održavanje rasprave u smislu člana 217. ZPP-a.
U odnosu na ovaj prigovor revidentu se ukazuje da drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, kako je propisano članom 217. stav 1. ZPP-a. Kad vijeće drugostepenog suda cijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se pred drugostepenim sudom utvrde nove činjenice ili izvedu novi dokazi ili ponovo izvedu već izvedeni dokazi, zakazat će raspravu u smislu odredbe iz člana 217. stav 2. ZPP-a, što u konkretnom slučaju nije bili potrebno. Iz sadržaja i smisla navedene zakonske odredbe proizilazi da drugostepeni sud ima procesno ovlaštenje, a ne obavezu zakazivanja rasprave, zbog čega su neosnovani navodi tuženog kojima ukazuje na nezakonitost pobijane presude iz tih razloga.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 49 0 Rs 026963 15 Rev od 10.05.2018. godine)
<----->
Član 247. stav 2. u vezi sa članom 301b. Zakona o parničnom postupku
NEDOZVOLJENA JE REVIZIJA KOJU JE IZJAVILA STRANKA PRAVNA OSOBA PUTEM ZAKONSKOG ZASTUPNIKA – DIREKTORA, KOJI NEMA POLOŽEN PRAVOSUDNI ISPIT.
Iz obrazloženja:
U konkretnom slučaju prvotuženi je podnio reviziju putem punomoćnika –direktora i glavnog generalnog inspektora koji je po Zakonu o unutrašnjim poslovima Federacije BiH (Sl. novine F BiH broj 49/05) ovlašten ga zastupati.
Međutim, kako zakonski zastupnik prvo-tuženog nema položen pravosudni ispit (dokaz o navedenom nije dostavio ni nakon poziva suda), a što je uslov koji zakonski zastupnik mora imati za podnošenje revizije u smislu naprijed citirane odredbe člana 301b. stav 2. ZPP, to je revizija nedozvoljena prema odredbi člana 247. stav 2. ZPP.
Prvo-tuženi je dana 19.12.2017. godine dostavio sudu punomoć za advokata S.S. za zastupanje u revizijskom postupku od 20.03.2017. godine i reviziju sačinjenu po ovom punomoćniku.
Međutim, revizija koju je prvo-tuženi izjavio putem punomoćnika advokata S.S. nije blagovremena.
Naime, advokat S.S. nije zastupao prvo-tuženog tokom postupka, nego mu je punomoć prvo- tuženi dao nakon što je primio drugostepenu presudu, pa se rok za podnošenje revizije računa od dana prijema drugostepene presude od strane prvo-tuženog lično.
Kako je prema podacima u spisu prvo-tuženi drugostepenu presudu primio dana 08.03.2017. godine, a reviziju putem punomoćnika advokata je izjavio dana 19.12.2017. godine (preporučenom pošiljkom) to je revizija predata sudu izvan roka za izjavljivanje revizije od trideset dana propisanog članom 237. stav 1. ZPP, pa je ista neblagovremena.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 Rs 400752 17 Rev od 15.03.2018. godine).
<----->
Član 16. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku
Član 4a. tačka 3. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalne sigurnosti nezaposlenih osoba
Član 3., član 12. stav 3., član 14., član 16. i član 17. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH
KONAČNA ODLUKA VLADE FEDERACIJE BIH O RAZRJEŠENJU UPRAVNOG ODBORA FEDERALNOG ZAVODA ZA ZAPOŠLJVANJE SE NE MOŽE PREISPITIVATI U PARNIČNOM POSTUPKU, JER PREMA ODREDBAMA ZAKONA O MINISTARSKIM, VLADINIM I DRUGIM IMENOVANJIMA ZA TO PREISPITIVANJE NIJE PROPISANA SUDSKA ZAŠTITA.
Iz obrazloženja:
Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH i činjenice konkretnog predmeta, ovaj sud ocjenjuje da je jedina zaštita u postupku imenovanja i razrješenja predsjednika i članova Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje, koja je propisana Zakonom o imenovanju, prigovor koji može podnijeti bilo koje zainteresovano lice (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Uredom Ombudsmena. Kontrola zakonitosti se konačno završava upućivanjem nalaza i preporuka Ureda Ombudsmena Parlamentu Federacije BiH kao zakonodavnom tijelu, čije zakone i propise izvršava Vlada Federacije BiH (tužena u konkretnom slučaju).
Prema tome nema osnova da se konačna odluka o razrješenju, koja je objavljena u Službenim novinama Federacije BiH, preispituje u parničnom postupku, pošto odredbama navedenog zakona za to preispitivanje nije propisana sudska zaštita.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 235156 18 Rev od 20.12.2018. godine).
<----->
Član 61. a) do 61. f) Zakona o parničnom postupku
PRVOSTEPENI SUD ZA RJEŠAVANJE SPORNOG PRAVNOG PITANJA RJEŠENJEM MOŽE ODBITI PRIJEDLOG STRANKE KAO NEDOPUŠTEN, A PROTIV TOG RJEŠENJA NIJE DOZVOLJENA POSEBNA ŽALBA, JER SE RADI O RJEŠENJU KOJIM SE UPRAVLJA POSTUPKOM.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 Rs 311163 17 Spp od 20.12.2017. godine).
<----->
Član 1. i 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku
U POGLEDU POTRAŽIVANJA ZAVODA ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE U ODNOSU NA OBVEZNIKA PLAĆANJA OBAVEZE PO OSNOVU DOPRINOSA ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE UTVRĐENIM SPORAZUMOM O PORAVNANJU I OBROČNOJ OTPLATI DUGA KOJIM OVAJ PRIZNAJE DUGOVANJA PREMA ZAVODU IZ OVOG OSNOVA I OBAVEZUJE SE DA ĆE NAVEDENI IZNOS ISPLATITI TUŽITELJU PREDSTOJI SUDSKA NADLEŽNOST.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 Ps 020137 15 Rev od 19.12.2017. godine).
<----->
Član 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PRAVNA KVALIFIKACIJA SPORA JE PRETPOSTAVKA PO KOJEM ĆE SE ZAKONU OCJENJIVATI PRIGOVOR ZASTARE.
AKO JE SPOR VOĐEN KAO MJENIČNO-PRAVNI, PRIMJENJIVAT ĆE SE ODREDBE ZAKONA O MJENICI, A AKO JE POTRAŽIVANJE ZASNOVANO NA UGOVORNOM ODNOSU I AKO JE SPOR VOĐEN KAO GRAĐANSKO-PRAVNI SPOR, ZA OCJENU
PRIGOVORA O ZASTARI RELEVANTNE SU ODREDBE ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA – POSTUPCI SU ODVOJENI I NE MOGU SE KOMBINOVATI.
PREINAKA TUŽBE PROMJENOM ISTOVJETNOSTI ZAHTJEVA, NA NAČIN DA JE PROMJENJENA PRAVNA KVALIFIKACIJA SPORA IMA ZA POSLJEDICU DA SE TUŽBA SA RANIJIM ZAHTJEVOM SMATRA POVUČENOM I PARNICA U POGLEDU TOG ZAHTJEVA GASI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 51 0 P 089300 16 Rev od 16.03.2017. godine).
<----->
Član 318. stav 1. Zakona o parničnom postupku
KADA TUŽITELJ U TUŽBI POSTAVI SAMO TUŽBENI ZAHTJEV KOJI JE NENOVČANI I U TUŽBI OZNAČI VRIJEDNOST SPORA, A NAKNADNO POSTAVI I NOVČANI ZAHTJEV I OBA ZAHTJEVA SE ZASNIVAJU NA ISTOJ ČINJENIČNOJ I PRAVNOJ OSNOVI, VRIJEDNOST SPORA SE ODREĐUJE ZBIROM OZNAČENE VRIJEDNOSTI SPORA I NOVČANOG TUŽBENOG ZAHTJEVA KOJI JE NAKNADNO POSTAVLJEN.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 51 0 P 066747 15 Rev od 15.06.2017. godine).
<----->
Član 54. i 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku
POSTOJANJE PRAVNOG INTERESA JE PROCESNA PRETPOSTAVKA ZA DOPUŠTENOST MERITORNOG SUĐENJA U PRVOSTEPENOM POSTUPKU U ODREĐENOJ PRAVNOJ STVARI, A NE MATERIJALNO-PRAVNA PRETPOSTAVKA ZA USVAJANJE ILI ODBIJANJE TUŽBENOG ZAHTJEVA.
SUD MOŽE ISPITIVATI POSTOJANJE PRAVNOG INTERESA ZA PODNOŠENJE TUŽBE ZA UTVRĐENJE SAMO PRIJE DONOŠENJA ODLUKE O TUŽBENOM ZAHTJEVU. U ŽALBENOM POSTUPKU TAJ PRIGOVOR JE ISKLJUČEN.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 53 0 P 009463 15 Rev 2 od
09.06.2016. godine)
<----->
Član 155. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA SE STRANKA NE SLAŽE SA POTPUNIM I JASNIM NALAZOM I MIŠLJENJEM VJEŠTAKA NIJE RAZLOG DA SUD U SMISLU ODREDBE ČLANA 155. STAV 3. ZPP ODREDI DRUGOG VJEŠTAKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 36 0 P 000439 14 Rev od 12.05.2016. godine)
<----->
Član 186. stav 1. i član 189. Zakona o parničnom postupku
AKO JE SUD U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 186. STAV 1. ZPP ODLUČIO DA PRESUDU DOSTAVI STRANCI NA NAČIN PREDVIĐEN ODREDBAMA TOG ZAKONA O DOSTAVI, ONDA SUD NIJE OVLAŠTEN DA SAM ODREĐUJE POČETAK ROKA ZA PODNOŠENJE PRAVNOG LIJEKA, JER JE POČETAK TOG ROKA ODREĐEN IMPERATIVNOM ODREDBOM ČLANA 189. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 64 0 P 021466 13 Rev od 25.08.2016. godine)
<----->
Član 221. Zakona o parničnom postupku
KOEFICIJENT SLOŽENOSTI POSLOVA UTVRĐUJE SE U ODGOVARAJUĆEM IZVORU RADNOG PRAVA (GKU, PRAVILNIK O RADU, UGOVOR O RADU ITD.) PA UTVRĐIVANJE OVOG KOEFICIJENTA U SUDSKOM POSTUPKU JE U DOMENU PRIMJENE MATERIJALNOG PRAVA, A NE UTVRĐIVANJE ČINJENICA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 Rs 038208 14 Rev od 14.01.2016. godine)
<----->
Član 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku
IZMIJENJENO SHVATANJE TUŽITELJA ILI SUDA O TOME KOJE BI PRAVNE PROPISE TREBALO PRIMIJENITI PRILIKOM RJEŠAVANJA TUŽBENOG ZAHTJEVA SAMO PO SEBI NE PREDSTAVLJA PREINAKU TUŽBE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 Ps 002298 14 Rev od 14.07.2015. godine)
<----->
PRAVNI STAVOVI USVOJENI U POSTUPKU RJEŠAVANJA SPORNIH PRAVNIH PITANJA
Član 61. a) do 61. f) Zakona o parničnom postupku
U PARNICAMA POVODOM TUŽBENOG ZAHTJEVA ZAPOSLENICE ZA ISPLATU NOVČANE NAKNADE ZA VRIJEME TRUDNIČKOG BOLOVANJA U SLUČAJU KADA KANTON NIJE DONIO PROPIS KOJIM SE UREĐUJE NAKNADA UMJESTO PLAĆE ŽENI-MAJCI U RADNOM ODNOSU ZA VRIJEME DOK ODSUSTVUJE SA POSLA RADI TRUDNOĆE, POROĐAJA I NJEGE DJETETA, ZAPOSLENICA-MAJKA ZA VRIJEME PORODILJNOG ODSUSTVA OSTVARUJE PRAVO NA NAKNADU PLAĆE U SKLADU SA ČLANOM 47. STAV 1. ZAKONA O ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU F BIH.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 56 0 Rs 052400 16 Spp od 20.04.2016. godine)
<----->
1. UGOVORI O KREDITU ZAKLJUČENI IZMEĐU FIZIČKIH LICA I BANAKA U ŠVICARSKIM FRANCIMA, ČIJA JE ISPLATA IZVRŠENA U KM, U KOJOJ VALUTI SE VRŠI OTPLATA ANUITETA I PLAĆANJE KAMATA, PREDSTAVLJAJU UGOVORE SA VALUTNOM KLAUZULOM.
2. ZAKONOM O DEVIZNOM POSLOVANJU U FBIH PREDVIĐENA JE MOGUĆNOST ZAKLJUČENJA OVAKVIH UGOVORA IZMEĐU DOMAĆIH FIZIČKIH LICA I BANAKA, PA SE NE RADI O NIŠTAVOM PRAVNOM POSLU U SMISLU ČLANA 103. I 105. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.
3. ODREDBA UGOVORA O KREDITU KOJA SE ODNOSI NA PROMJENLJIVU KAMATNU STOPU KOJA SADRŽI TAČNO ODREĐENJE FIKSNOG I VARIJABILNOG DIJELA KAMATNE STOPE JE DOVOLJNO ODREDIVA S ASPEKTA PREDMETA OBAVEZE, PA NE PREDSTAVLJA NIŠTAVU ODREDBU U SMISLU ČLANA 47. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 135023 16 Spp od 25.05.2016. godine)
<----->
POLICIJSKI SLUŽBENICI MINISTARSTVA UNUTRAŠNJIH POSLOVA POSAVSKOG KANTONA, NEMAJU PRAVO NA ISPLATU RAZLIKE MANJE ISPLAĆENE PLAĆE U ODNOSU NA VISINU PLAĆE KOJA JE REGULISANA ODREDBAMA ZAKONA O PLAĆAMA I NAKNADAMA POLICIJSKIH SLUŽBENIKA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 25 0 Rs 039917 16 Spp od 09.06.2016. godine)
<----->
DA JE SMRT STRANKE PRIJE UTUŽENJA NEDOSTATAK KOJI SE NE MOŽE OTKLONITI I DA SE TUŽBA U TAKVOM SLUČAJU TREBA ODBACITI BEZ POZIVANJA NA UREĐENJE.
DA U SLUČAJU POSTOJANJA NUŽNOG SUPARNIČARSTVA SMRT JEDNE OD STRANAKA NA ISTOJ STRANI, A PRIJE UTUŽENJA, DOVODI DO NEUREDNOSTI CIJELE TUŽBE I DA SE ISTA TREBA ODBACITI U CIJELOSTI.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 535313 16 Spp od 23.09.2016. godine)
<----->
1. PRAVNE POSLJEDICE POKRETANJA POSTUPKA FINANSIJSKE KONSOLIDACIJE NASTUPAJU DANOM STUPANJA NA SNAGU ODLUKE O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI PRIVREDNOG DRUŠTVA KONFEKCIJA
„BORAC“ D.D. TRAVNIK.
2. SVI POSTUPCI IZVRŠENJA KOJI SU POKRENUTI PRIJE STUPANJA NA SNAGU ODLUKE O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI PRIVREDNOG DRUŠTVA „BORAC“
D.D. TRAVNIK SE NASTAVLJAJU.
3. PRIJEDLOZI ZA POKRETANJE POSTUPKA IZVRŠENJA PODNIJETI NAKON STUPANJA NA SNAGU ODLUKE O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI PRIVREDNOG DRUŠTVA „BORAC“ D.D. TRAVNIK ĆE SE ODBACITI.
4. U SITUACIJI DA NADLEŽNI ORGAN VLASTI POSTUPI U SKLADU SA STAVOM
2. ČLANA 10. ZAKONA O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI, A NAD IMOVINOM DRUŠTVA SA VEĆINSKIM UČEŠĆEM DRŽAVNOG KAPITALA KOJE SE KONSOLIDUJE JE U TOKU POSTUPAK PRINUDNOG IZVRŠENJA, SUD BI MOGAO SPROVODITI IZVRŠENJA NA NOVČANIM POTRAŽIVANJIMA ODNOSNO NA RAČUNIMA IZVRŠENIKA, OSIM NA TZV. „NAMJENSKOM RAČUNU“ OTVORENOM U TOKU TRAJANJA POSTUPKA KONSOLIDACIJE.
5. U SITUACIJI KADA DRUŠTVO SA VEĆINSKIM UČEŠĆEM DRŽAVNOG KAPITALA ZA KOJE JE DONIJETA ODLUKA O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI NE ZAPOČNE IZMIRIVATI SVE SVOJE TEKUĆE FINANSIJSKE OBAVEZE U ROKU OD 60 DANA OD DANA DONOŠENJA ODLUKE IZ STAVA 1. (PROPISANO ČLANOM 8. TAČKA 5. ZAKONA), A NADLEŽNI ORGAN VLASTI NE DONESE ODLUKU KOJOM STAVLJA VAN SNAGE SVOJU ODLUKU O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI DRUŠTVA, PO PRIJEDLOZIMA ZA DOZVOLU IZVRŠENJA, KOJI SU PODNIJETI NAKON ISTEKA NAVEDENOG ROKA, UKOLIKO PODNOSILAC PRIJEDLOGA DOKAŽE DA JE ROK ISTEKAO, A IZVRŠENIK NIJE ZAPOČEO DA
IZMIRUJE SVE SVOJE TEKUĆE FINANSIJSKE OBAVEZE, SUD ĆE POSTUPITI NA NAČIN KAKO JE TO PROPISANO ZAKONOM O IZVRŠNOM POSTUPKU
(Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH br. 51 0 Rs 068824 16 Spp od 30.09.2016. godine)
<----->
ODREDBE ČL. 23. I 59. PRAVILNIKA UNIS ENERGETIKE D.O.O. SARAJEVO I ODREDBA ČL. 31. TARIFNOG PRAVILNIKA IZ SEPTEMBRA 2013.GODINE, KOJE REGULIŠU PLAĆANJE „FIKSNOG TROŠKA“ PRIMJENJIVE SU DO DANA 04.01.2016.GODINE KADA JE POSTUPAJUĆI PO RJEŠENJU KONKURENCIJSKOG VIJEĆA, UNIS ENERGETIKA TE ODREDBE I UGOVORE O ISPORUCI TOPLOTNE ENERGIJE STAVILA VAN PRIMJENE.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH br. 51 0 Mal 106961 16 Spp od 30.09.2016. godine)
<----->
PRODAJA NEKRETNINE SE SMATRA NEUSPJELOM AKO NA ZAKAZANO ROČIŠTE ZA JAVNU PRODAJU NE PRISTUPI NIJEDAN PONUĐAČ, AKO SU NA ODRŽANOM ROČIŠTU DATE PONUDE KOJE SE NE MOGU UZETI U RAZMATRANJE (ČLAN 89. STAV 2. I 4 ZAKONA O IZVRŠNOM POSTUPKU)14, I AKO PONUĐAČ ODUSTANE OD PONUDE, PA ĆE, SHODNO TOME, SUD ZAKAZATI SLJEDEĆE ROČIŠTE (DRUGO ILI TREĆE) ZA PRODAJU NEKRETNINE. MEĐUTIM, SUD ĆE U TOKU CIJELOG POSTUPKA NASTOJATI DA SE POSTIGNE NAJVIŠA TRŽIŠNA VRIJEDNOST I IZBJEGNE VELIKI I NEPOTREBNI PAD VRIJEDNOSTI, PA ĆE PRILIKOM DONOŠENJA ZAKLJUČKA O PRODAJI U SMISLU ODREDABA 89. I 90. ZIP-A, A IMAJUĆI U VIDU VISINU POTRAŽIVANJA KOJE SE NAMIRUJE I UTVRĐENU VRIJEDNOST NEKRETNINE, U SVAKOM KONKRETNOM SLUČAJU CIJENITI DA LI NEKRETNINA MOŽE BITI PRODATA ZA PONUĐENU CIJENU, PA AKO TO NE UTVRDI, PROGLASIT ĆE PRODAJU NEUSPJELOM.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH br. 28 0 I 052479 16 Spp od 05.12.2016. godine)
<----->
MJENICA, KOJA NIJE PROTESTIRANA IAKO SADRŽI KLAUZULU „BEZ PROTESTA“ NE SMATRA SE VJERODOSTOJNOM ISPRAVOM.
(Odluka Vrhovnog suda Federcije BiH broj: 22 0 I 031405 16 Spp od 05.12.2016. godine)
<----->
Član 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku
NE MOŽE SE TUŽITELJU STAVITI NA TERET DA DOKAZUJE ČINJENICE KOJE BI TUŽBENI ZAHTJEV ČINILE NEOSNOVANIM.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 23 0 P 003798 14 Rev od 05.02.2015. godine)
<----->
Član 126. Zakona o parničnom postupku
POSTOJANJE ADEKVATNE UZROČNOSTI IZMEĐU POSTUPKA LJEKARA, ODNOSNO MEDICINSKOG OSOBLJA I ŠTETE UVIJEK DOKAZUJE TUŽITELJ, ODNOSNO OŠTEĆENI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 019379 13 Rev od 23.03.2015. godine)
<----->
Član 127. Zakona o parničnom postupku
Član 195. i 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
KAD SUD ODLUČUJE O VISINI NAKNADE ŠTETE PREMA SVOJOJ OCJENI U SMISLU ČLANA 127. ZPP-a TADA U POGLEDU VISINE ŠTETE NE PRIMJENJUJE PRAVILO O TERETU DOKAZIVANJA.
Iz obrazloženja:
Ne mogu se prihvatiti tvrdnje tuženog da drugostepeni sud kad je rješavao njegovu žalbu propustio sankcionisati pogrešnu primjenu čl. 127. ZPP kroz navode da na okolnosti visine štete tužitelji nisu provodili dokaze i da je osnovom pravila o teretu dokazivanja prema čl. 126. ZPP tužbeni zahtev za štetu na ime tuđe njege i pomoći trebalo odbiti. Protivno tome, drugostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je bilo mjesta da o visini naknade te štete prvostepeni sud odluči prema svojoj ocjeni, osnovom ovlasti iz čl. 127. ZPP. Tada u pogledu visine iznosa isključuje se primjena pravila o teretu dokazivanja (čl.126. ZPP), a kojem bi inače bilo mjesta da nema ovlaštenja iz čl. 127. ZPP. Naime, osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć proizilazi iz čl. 195. ZOO, jer su dokazane činjenice o teškom tjelesnom oštećenju tužiteljice D.G. i njenoj invalidnosti od 90% i da po izlasku (18.02.2008.g.) iz bolnice joj je svakodnevno potrebna tuđa njega i pomoć, kao i u čemu se ista sastoji. Troškovi tuđe njege i pomoći su materijalni troškovi nastali za one usluge oštećenom licu koje omogućavaju zadovoljenje njegovih osnovnih bioloških potreba ako navedene potrebe ne može sam zadovoljiti usljed invalidnosti.
Tačno je da na okolnosti cijene tih materijalnih troškova tužiteljica nije provodila dokaze (npr. potvrdu ili cjenovnik odgovarajuće ustanove koja pruža ovaj vid usluga), međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama. Po mišljenju i ovog suda, drugostepeni sud je u smislu čl.
127. ZPP, prema svom ličnom iskustvu, općem životnom iskustvu, te pravilima logičkog mišljenja, visinu odmjerio adekvatno stvarnom stanju troškova usluga mjesečno nemedicinskog lica u skladu sa obimom tuđe njege i pomoći koju je potrebno ukazati pet sati dnevno tužiteljici D.G. (po 400 KM),
koja je starosne dobi preko 67 godina. Ta naknada rezultat je logičnog odmjeravanja koja omogućava zadovoljenje njezinih osnovnih bioloških potreba (uzimanje hrane, oblačenje i svlačenje, lična higijena, vršenje redovnih fizioloških potreba, kretanje uz pomoć osoba odnosno invalidskih pomagala), pa su neosnovani prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude kroz navode o previsoko odmjernoj naknadi te štete.
Takođe, nisu prihvtljivi prigovori tuženog u odnosu na odluku o naknadi nematerijalne štete po osnovu naročito teškog invaliditeta, jer priznavanje ovog prava tužitelju J.G. zasniva se na čl. 201. st. 3. ZOO. Tačno je da na okolnosti promjena u kvaliteti života, tužitelj nije saslušan kao stranka, međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama (osjećaji tužitelja prema stanju u kojem se nalazi njegova supruga), pa su nižestepeni sudovi pravno utemeljeno odmjerili u smislu čl. 127. ZPP
– prema svojoj ocjeni, odnosno ličnom i općem životnom iskustvu i pravilima logičkog mišljenja. Pošto se u pogledu visini te odštete isključuje primjena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 126. ZPP, to su neprihvatljivi prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude. Tužitelj je
predložio da se visina ove odštete utvrdi prema stavu sudske prakse, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Protivno stanovištu revidenta, visina naknade (15.000,00 KM) rezultat je logičnog odmjeravanja utemeljenog na prikupljenim pomoćnim elementima (medicinske dokumentacije o neuropsihijatrijskim specijalističkim pregledima tužitelja Jakova Grubišića od 31.03.2008.g. i 10.10.2011.g.), a što je u skladu sa principima norme čl. 127. ZPP o čemu su nižestepeni sudovi dali pravno utemeljene razloge kroz obrazloženje svojih presuda i materijalno pravnu odredbu čl. 200. ZOO pravilno primjenili. Po ocjeni i ovog suda u kvaliteti života ovog tužitelja promjene postoje i koje opravdavaju dosuđenje naknade za duševne bolove u uslovima životne zajednice sa suprugom koja je naročito teškog invaliditeta, a prilikom odmjeravanja njene visine nižestepeni sudovi su se kretali u okviru Orjentacionih kriterija o visini naknade nematerijalne štete ovog suda iz 2006.godine i sudske prakse u sličnim slučajevima.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 043889 13 Rev od 21.11.2014. godine)
<----->
Član 362. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 393.
ODLUKA O TROŠKOVIMA PARNIČNOG POSTUPKA U SLUČAJU SUPARNIČARSTVA ZAVISI OD OBLIKA SUPARNIČARSTVA. OBIČNI SUPARNIČARI (ČLAN 362. STAV 1. TAČKA 2. ZPP-a) PODMIRUJU SVOJE TROŠKOVE NA JEDNAKE DIJELOVE, JER JE SVAKI OBIČNI FORMALINI SUPARNIČAR SAMOSTALNA STRANKA U POSTUPKU. PREMA TOME, SUD TREBA ODLUČITI O TROŠKOVIMA POSTUPKA KOJE PROTIVNA STRANKA SVAKOM SUPARNIČARU TREBA ZASEBNO NADOKNADITI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 044531 14 Rev od 14.07.2015. godine)
<----->
Član 396. stav 3. Zakona o parničnom postupku Član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima Član 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku
OBAVEZA NAKNADE PARNIČNIH TROŠKOVA JE NOVČANA OBAVEZA KOJA DOSPJEVA DONOŠENJEM ODLUKE NA KOJU JE PROTIVNA STRANA OBAVEZANA PLAĆATI ZAKONSKU KAMATU OD DONOŠENJA ODLUKE DO ISPLATE.
Iz obrazloženja:
Tužitelj osnovano ukazuje na nepravilnost odluke nižestepenih sudova u pogledu zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđene troškove parničnog postupka, a iz slijedećih razloga:
U odnosu na ovo, u revizijskom stadiju postupka sporno pravno pitanje, valja pomenuti da ZPP u dijelu kojim uređuje parnične troškove, ne sadrži odredbu o zateznoj kamati. Obaveza naknade parničnih troškova je novčana obaveza, jer se sastoji u plaćanju određene svote novca. Specifična je samo po tome što ne nastaje voljom stranaka nego na osnovu zakona i odlukom suda, ali se time ne mijenja njena priroda novčane obaveze. Dakle, zakonska je obligacija, bez obzira što predstavljaju sporedno potraživanje, te nema osnova za izuzimanje tih potraživanja iz režima ostalih novčanih obaveza, pa se primenjuje pravilo o zateznoj kamati iz člana 277. stav 1. ZOO. Tom odredbom je propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. O naknadi parničnih troškova (član 396. stav 1. ZPP) odlučuje sud na određeni zahtjev stranke, koja je (stav 2. te odredbe) dužna da određeno navede troškove za koje traži naknadu. Podnošenjem takvog zahtjeva stranka poziva svog protivnika da ispuni zakonsku obavezu naknade parničnih troškova i na taj način, u smislu člana 324. stav 2. ZOO, ispunjene su predpostavke za nastupanje dužničke docnje. O tom zahtjevu, kako je to propisano članom 396. stav 3. ZPP, sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. Zato je obaveza naknade parničnih troškova dospjela danom donošenja odluke prvostepenog suda i od tada teče obaveza na plaćanje zatezne kamate na iznos parničnih troškova koji je tom odlukom dosuđen.
Ovakav pravni zaključak ima uporište u ZIP koji sadrži odredbu kojom je uredio plaćanje zateznih kamata na troškove postupka. Naime, odredbom člana 28. stav 2. tog zakona propisano je “ako plaćanje zateznih kamata na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno zaključenja poravnanja do naplate.“
Imajući u vidu da je tom zakonskom odredbom priznato pravo tražiocu izvršenja na zakonske zatezne kamate na parnični troškove i onda kad u izvršnoj ispravi nema odluke o plaćanju zakonskih zateznih kamata na parnične troškove, to s obzirom na takav sadržaj citirane zakonske odredbe, koja je materijalno pravne prirode, iako se nalazi u okviru izvršnog procesnog zakona, opravdava i zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata kada je podnesen prije donošenja izvršne isprave, kao što je slučaj u ovom predmetu. Dakle, obaveza naknade parničnih troškova je novčana obaveza koja dospijeva donošenjem odluke na koju je protivna strana obavezna plaćati zateznu kamatu od donošenja odluke do isplate. Stoga, tužitelj u reviziji osnovano ukazuje da je odluka o kamati zasnovana na pogrešnoj primjeni člana 177. stav 1. ZPP (trošak postupka dospio zaključivanjem glavne rasprave).
Na osnovu svega izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju tužitelja djelimično usvojiti i odlučiti kao što je bliže navedeno u drugom stavu izreke ove presude, dok je primjenom odredbe člana 248. ZPP revizija tužitelja u ostalom dijelu odbijena kao neosnovana (stav tri izreke ove presude), a revizija tuženog u cijelosti kao neosnovana odbijena (stav prvi izreke ove presude).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 Rs 133319 13 Rev od 14.09.2015. godine)
<----->
Advokat ima pravo na naknadu troškova prevoza, odsustva iz advokatske kancelarije, dnevnica, te troškova obrazloženog podneska:
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Amire Sadović kao predsjednice vijeća, Slavice Čurić i Enise Bilajac, kao članova vijeća. u pravnoj stvari tužitelja Zaštitni fond Federacije BiH Sarajevo, ul. ... koga zastupaju punomoćnica K. J. i K. B. advokati iz C. protiv tuženog J. E. iz B.. br. 12. koga zastupa punomoćnik V.S. advokat iz B.K.. radi duga, vsp. 2.312,00 KM, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj: 18 0 P 017598 14 Gž od 05.03.2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 05.01.2016. godine, donio je slijedeće:
RJEŠENJE
Revizija se uvažava nižestepena rješenja preinačavaju u odluci o troškovima postupka tako da se tuženi obavezuje tuzitelju isplatiti na ime naknade troškova cijelog postupka ukupan iznos od 4.082.83 KM.
Obrazloženje
Prvostepenom presudom Općinskog suda u B.K. broj: 18 0 P 017598 12 P od 31.10.2013. godine tuženi je obavezan tužitelju na ime regresnog duga isplatiti novčani iznos od 2.312.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31.08.2007. godine pa do isplate, te nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.297.49 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od presuđenja pa do isplate. Preko dosuđenog dijela zahtjeva za troškove postupka tužitelj je odbijen.
Drugostepenim rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj: 18 0 P 017598 14 Gž od 05.03.2014. godine žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno, a zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 140.40 KM je odbijen.
Blagovremeno podnesenom revizijom tužitelj pobija drugostepeno rješenje u odluci o troškovima postupka, sa prijedlogom da se revizija dopusti jer je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Navedeni razlozi revizije su povreda postupka učinjenih pred drugostepenim sudom, pogrešna primjena materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija uvaži na način da se dosude svi troškovi tužitelja koji se odnose na sastav obrazloženog podneska od 16.11.2012 god. i troškova prevoza na prevoza na relaciji Čapljina – Bužim - Čapljina i naknade za odsustvo iz advokatska kancelarije u vrijeme putovanja za 16 sati, kao i troškova sastava revizije u iznosu od 421,20 KM.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Ispitujući pobijanju presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe Člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu ZPP-a), revizijski sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:
Odlučujući o prijedlogu revidenta da se dopusti izvanredna revizija zbog značaja rješavanja sporog pravnog pitanja za druge slučajeve. revizijski sud je ocjenio da je prijedlog osnovan.
Čl. 237 st.2 ZPP-a je propisano da revizija nije dopuštena ako je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000.00 KM. Po ovoj odredbi revizija nije dopuštena jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćnog rješenja ne prelazi propisani cenzus.
Međutim. kako je član 237 st.3 ZPP-a propisano da Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocjeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, to je napravljen izuzetak od pravila iz st.2 Cl. 237 ZPP-a.
Upravo u konkretnom slučaju imajuci u vidu praksu sudova da odbijaju zahtjeve stranaka da se nadoknade troškovi sastava obrazloženog podneska. naknade troškova prevoza (upotrebe vlastitog vozila) kada je punomoćnik - advokat sa sjedistem advokatske kancelarije izvan sjedista suda, te kada odsustvuje iz kancelarije zbog dolaska na sud. ovaj sud nalazi da je pitanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. pa je dopustilo raspravljanje o reviziji. iako je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ispod propisanog cenzusa.
Revizija je osnovana.
Dakle, predmet spora (osim o glavnoj stvari) je odluka o troškovima postupka i to u dijelu kojim je pravomoćnim rješenjem odbijen zahtjev tužitelja koji se odnosi na troškove sastava obrazlozenog podneska od strane punomoćnika - advokata. troškova prevoza od sjediSta kancelarije do sjedišta nadležnog suda i naknade za odsustvo iz advokatskog ureda za vrijeme putovanja na suđenje.
Pravosnažnim rješenjem osporeni dio je odbijen uz obrazloženje da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, a drugostepeni sud kada odlučuje o žalbi tužitelja razloge proširuje i na činjenicu da je u mjestu nadležnog suda bilo sedam advokata koji su mogli pružiti pravnu zaštitu tužitelju zbog čega je izbor advokata izvan sjedišta suda lični izbor tužitelja koji ne može biti stavljen na teret tuženoj strani.
Ovakav stav nižestepenih sudova u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka koje je imao angažiranjem advokata čije sjedište advokatske kancelarije je izvan sjedišta nadležnog suda nije ispravan.
Naime. čl. 300 i 301. ZPP-a propisano je pravo svake stranke da može poduzimati radnje lično i preko punomoćnika, a da punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo (...).
Odredbom čl. 383. ZPP-a je propisano da parnične troškove cine izdaci ucinjeni u toku ili povodu postupka, te da obuhvacaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Cl. 387. st. 2. ZPP-a je propisano da nagrade i drugi troškovi advokata pripadaju advokatu ako su propisani tarifom za nagrade advokata ili za druge troškove.
C1. 31 Zakona o advokaturi Federacije BiH: je propisano da tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti (...).
Dakle, imajući u vidu navedene zakonske odredbe koje propisuju pravo advokata na nagrade i naknadu troškova propisanih Tarifom. to je pogrešno primjenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu koja se odnosi na nagradu za obrazloženi podnesak. ali i naknadu putnih troškova za prevoz i odsustva za vrijeme putovanja.
Prema Cl. 13 st. 1 tč 5b) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (dalje Tarife) advokatu pripada pravo na 50% nagrade za sastav obrazloženog podneska.
U konkretnom slučaju tuzitelj je putem svog punomoćnika- advokata dana 19.11.2012 god. doslavio dva podneska U jednom je predložio odgodu pripremnog ročišta sa prijedlogom za mirno rješenje spora, a u drugom je dao obrazloženo očitovanje na odgovor na tužbu, sa obrazloženim prijedlogom za mirno rješavanje spora i ponudom za odustanak od zahtjeva za zakonske zatezne kamate.
U takvoj situaciji, budući da sudovi nalaze da ovi podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, revizijski sud nalazi da takav stav nije u cjelosti osnovan. Naime, prijedlog za odlaganje pripremnog ročišta kao podnesak ne spada u kategoriju obrazloženih podnesaka, ali je drugi podnesak koji je podnesen istog dana bio obrazloženi podnesak, jer se tužitelj preko advokata njime očitovao o razlozima odgovora na tužbu, te je obrazložio prijedlog za sudsku nagodbu.
Stoga je zahtjev tužitelja za nagradu za sastav obrazloženog podneska od 19.1 1.2012 god (podnesak pisan 16.11.2012) u visini 120.00 KM osnovan.
Član 31. Tarife je propisano pravo advokata na naknadu troškova svih stvarnih izdataka koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu zadataka. Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnice, a za upotrebu vlastitog automobila advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar. Ukoliko visina dnevnice nije posebno ugovorena, advokat ima pravo na dnevnicu u visini dnevnice sudije kantonalnog suda na području gdje se nalazi advokatska kancelarija.
U konkretnom slučaju advokat tužitelja ima sjetiste kancelarije u Čapljini, pa kako je na nadležni Općinski sud u Bosanskoj Krupi pristupio na pripremno ročište 23.05 2013. te na glavnu raspravu 12.09.2013 god., to mu pripadaju troškovi za upotrebu vlastitog automobila, ali i troškovi dnevnica.
Kako visina tih troškova obračunatih u troškovniku koji je podnio punomoćnik tužitelja nije osporena, to je revizijski sud prihvatio osnovanom reviziju tužitelja, te dosudio tužitelju nadoknadu troškova prvostepenog postupka, uključujući i nagradu za obrazloženi podnesak i naknadu troškova prvoza i dnevnica u visini od ukupno 3.521.23 KM.
Izraženi stav je promjena dosadašnjeg stava o navedenom pravnom pitanju u skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH br. AP-3310/14 od 27.10.2015 god.
Slijedom toga revizijski sud nalazi da je revizija tužitelja osnovana, zbog čega je primjenom čl 250. st. 1. u vezi sa članom 254. st. 1. i 4. ZPP-a reviziju uvažio nižestepena rješenja preinačio i tužitelju dosudio troškove cijelog postupka, shodno čl. 397 st.2 ZPP-a. uključujući i troškove sastava žalbe od 140,40 KM i revizije u iznosu od 421.20 KM. Na taj način je tuženi obavezan na naknadu troškova postupka od ukupno 4.082.83 KM.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH broj 18 0 P 017598 14 Rev od 05.01.2016.g.)
<----->
Propust u primjeni materijalnog prava nije osnov za donošenje dopunske presude
Propust u primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka ne predstavlja zakonom propisan osnov za donošenje dopunske presude, nego žalbeni razlog za pobijanje pravilnosti i zakonitosti odluke u ovom dijelu.
Iz obrazloženja:
Na prijedlog tužitelja sud je donio dopunsko rješenje kojim je obavezao tuženu da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u većem iznosu od dosuđenog, na osnovu utvrđenja da prilikom odlučivanja o troškovima spora nije odlučeno o zahtjevu tužitelja za uvećanom nagrade za svaku pojedinu radnju.
Žalba tužene osnovano pobija dopunsko rješenje zbog pogrešne primjene odredbi parničnog postupka. Naime, odredbe člana 159. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH propisuju donošenje dopunske presude ukoliko sud propusti da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom. U konkrentom sporu tužitelji su postavili zahtjev za naknadu troškova spora i o tom zahtjevu sud je donio odluku u presudi. Činjenica da nisu pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava kod odlučivanja o visini naknade, ne podrazumjeva da je sud propustio odlučiti o jednom zahtjevu, kako su pogrešno zaključili tužitelji, a prvostepeni sud prihvatio. Odlučivanje o troškovima spora u domenu je primjene materijalnog prava, pa propusti u tom dijelu mogu biti samo žalbeni razlozi, a nikako razlog za donošenje dopunske odluke.
Proizilazi da nisu bili ispunjeni procesni uslovi za donošenje dopunske odluke jer istom nije odlučeno o propuštenom zahtjevu već je izvršena korekcija propusta u primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o postavljenom zahtjevu. Prvostepeni sud je propustio cijeniti ispunjenje zakonskih uslova za postupanje po zahtjevu tužitelja, ali i činjenicu da je prije donošenja dopunskog rješenja uložena žalba tužitelja u kojoj je jedan od žalbenih razloga identičan razlogu za donošenje dopunske odluke. Ukazani propusti imali su za posljedicu pogrešnu primjenu odredbi 159. stav 1 u vezi sa 169. stav 1. citiranog zakona, usljed čega je valjalo usvojiti žalbu tužene i dopunsko rješenje ukinuti, a odbiti žalbu tužitelja jer neosnovano potražuju naknadu troškova za sačinjavanje zahtjeva koji nije nužan za vođenje ove parnice.
Tek eliminisanjem iz pravnog života dopunskog rješenja, stekli su se uslovi za preispitivanje prvostepene presude u dijelu o dluke o troškovima jer su na sasvim različit način odlučile o troškovima ne samo u pogledu visine nego i utvrđenja na koju parničnu stranku pada obaveza da ih nadoknadi.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 009510 14 Gž od
08.12.2014. godine)
<----->
Nedozvoljenost revizije
Ukoliko stranka izjavi reviziju kad odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnog ili procesnog pitanja od značaja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u primjeni, dužna je ukazati na pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, uz navođenje jasnih razloga, relevantnih propisa i drugih važećih izvora prava, u protivnom revizija je nedopuštena.
Iz obrazloženja:
Tužitelj se u reviziji poziva na primjenu odredbe člana 204. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 176., 13., 191., 199., 188., 177., 178. i 121. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH i zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno odredbi člana 3. i 7. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.
Stranke mogu u slučajevima kada revizija nije dozvoljena prema odredbi člana 204. stav 2 navedenog zakona da podnesu reviziju protiv drugostepene presude ako smatraju da odluka u sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U tom slučaju, stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na nju odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari izjavio reviziju radi povrede odredbi člana 176., ZPP-a pred Sudom BiH, ali nisu jasno i određeno postavio pravno pitanje o kojem revizijsko vijeće treba da zauzme odgovarajući pravni stav, iz kojih razloga je revizija nedopuštena.
(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 008476 14 Rev od
27.01.2015. godine)
<----->
Dopuštenost revizije zbog postavljanja pravnog pitanja
Revizija je dopuštena ako revident postavi pravno pitanje-da li je postupanje poslodavca koji je donio rješenje o neplaćenom odsustvu na zahtjev supruge tužitelja u vrijeme kada je ovaj bio u pritvoru suprotno procesnim pravilima upravnog postupka.
Pitanje momenta početka računanja zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematrijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode nije pravno pitanje o kome revizijsko vijeće treba da zauzme stav u pogledu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Iz obrazloženja:
Kako odbijajući dio tužbenog zahtjeva ne prelazi iznos od 30.000,00 KM nego je manji (14.382,41 KM), to je tužitelj smatrajući da odluka u sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačio dva pitanja zbog kojih je podnio reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava, te je izložio razloge zbog kojih smatra da su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Revizijsko vijeće je zaključilo da zauzme svoj stav samo u pogledu pitanja da li odluka o neplaćenom odsustvu koja je donesena u vrijeme tužiteljevog boravka u pritvorskoj jedinici i to bez zahtjeva tužitelja, može proizvesti pravno dejstvo koje se ogleda u uskraćivanju prava tužitelju zbog neosnovanog lišenja slobode na naknadu štete u vidu neisplaćenih plaća i za vrijeme trajanja neplaćenog odsustva u iznosu od 13,352,41 KM.
Osnovano revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane drugostepenog suda kada odbija tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete usljed gubitka plaće za period od 01.02.2008. do 01.02.2009. godine. Iz stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja apelaciono vijeće zaključuje da je nesporna činjenica da je tužitelj u periodu od 10.12.2007. do 26.06.2008. godine bio lišen slobode na osnovu Rješenja o određivanju pritvora Suda BiH broj X-KRN-07/477 od 10.12.2007. godine. Tužitelju je također od strane Suda BiH dana 12.12.2007. godine Rješenjem broj X-KRN-07/477 izrečena mjera zabrane posjete od strane supruge, kao i zabrana obavljanja telefonskih razgovora sa suprugom i sestrom, a nakon ukidanja pritvora (26.06.2008. godine), istome je izrečena mjera zabrane kontaktiranja i sastajanja sa bivšim i sadašnjim uposlenicima Međunarodnog aerodroma Sarajevo (poslodavac tužitelja). Mjere zabrane su ostale na snazi sve do 12.05.2009. godine kada je donesena prvostepena presuda kojom je tužitelj osolobođen od optužbe. Iz tog razloga, tužitelj osnovano ukazuje da je rješenje o odobravanju neplaćenog odsustva za period od 01.02.2008. do 01.02.2009. godine ništavo i isto nije moglo proizvoditi nikakvo pravno dejstvo. Pogrešan je shvatanje prvostepenog suda, koje kao pravilno prihvata drugostepeno vijeće, da je tužitelju na njegov zahtjev poslodavac odobrio neplaćeno odsustvo u trajanju od 01.02.20108. do 01.02.2009. godine pri tome pozivajući se na odredbu člana 47. Zakona o radu F BiH („Službene novine F BiH“, br. 43/99,32/00 i 29/03). Naime, tužitelj je bio zaposlenik JP Međunarodni aerodrom Sarajevo i isti se u vrijeme odobravanja neplaćenog odsustva nalazio u pritvorskoj jedinici. Odredba člana 47. Zakona o radu F BiH propisuje mogućnost dobivanja neplaćenog odsustva na osnovu zahtjeva zaposlenika.
Postupak donošenja rješenja o neplaćenom odsustvu, kao i donošenja nekih drugih rješenja proisteklih iz radnopravnog statusa je upravni postupak. Odredba člana 124. Zakona o upravnim postupku BiH (identična odredba Zakona o upravnom postupku F BiH) propisuje da u stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako takav zahtjev postoji. Dakle, poslodavac je o tužiteljevom zahtjevu za neplaćeno odsustvo mogao odlučivati samo ako je tužitelj, kao zaposlenik, takav zahtjev podnio, jer o volji stranke zavisi hoće li radi ostvarivanja svojih prava tražiti rješavanje određene upravne stvari. Zahtjev poslodavcu za neplaćeno odsustvo može podnijeti isključivo tužitelj koji je zaposlenik istog, a ne njegova supruga, jer samo on ima svojstvo stranke u toj upravnoj stvari. U toku postupka je utvrđeno da je supruga podnijela zahtjev direktoru tužitelja i da je isti donio rješenje o neplaćenom odsustvu zaposleniku koji je u tom momentu bio u pritvorskoj jedinici, a zbog mjera zabrane nije mogao niti kontaktirati sa svojom suprugom, kao ni sa zaposlenicima gdje je bio zaposlen. Stoga takvo postupanje poslodavca koje je protivno procesnom pravilu upravnog postupka (postupanje u upravnim stvarima po zahtjevu stranke) dovodi do povrede postupka zbog čega se doneseno rješenje o neplaćenom odsustvu mora smatrati ništavim. Isto je moglo biti konvalidirano naknadno da je tužitelj na njega pristao, o čemu u spisu nema nikavih dokaza. U predmetnoj svari je očigledno da poslodavac nije mogao odlučivati o zahtjevu lica koje nema svojstvo stranke (supruga tužitelja), a također iz razloga dužine trajanja pritvora (26.06.2008. godine) kao i mjere zabrane kontaktiranja tužitelju sa svim zaposlenicima JP Međunarodni aerodrom Sarajevo (12.05.2009. godine), pa stoga nije moglo doći ni do konvalidacije rješenja o neplaćenom odsustvu. Kako se radi o ništavom rješenju, to nisu pravilna zaključenja nižestepenih sudova da je tužitelj u navedenom periodu iskoristio pravo iz radnog odnosa na rad bez naknade plaće tako da sva njegova prava iz rada i po osvu rada miruju kao što je i pravo na isplatu plaće i pravo na priznavanje prava staža osiguranja. Na povredu materijalnog prava tužitelj je i u žalbi osnovano ukazivao. Stoga je i odlučeno kao u prvom stavu izreke presude te tužitelju na ime naknade štete za navedeni period primjenom odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima dosuđen ukupan iznos od 13.352,41 KM. Navedeni iznos je utvrđen na osnovu nalaza urađenog od strane vještaka finansijske struke na koji prvotužena nije imala primjedbi. Tužitelju su na pojedinačne mjesečne iznose naknade plaće dosuđene zakonske zatezne sa rokom dospjeća kao u izreci presude primjenom odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
Kako je osnovan zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od 01.02.2008. do 01.02.2009. godine, to je po shvatanju apelacionog vijeća osnovan i zahtjev tužitelja da se obaveže drugotuženi da za navedeni period izvrši u Matičnoj evidenciji pod matičnim brojem 0001157569420, te ličnim brojem 1506957174358 izvrši upis staža osiguranja. Obrazloženje drugostepenog vijeća kojim se prihvata obavezivanje drugotužene da tužitelju izvrši upis staža osiguranja za period od 02.02.2009. do 21.06.2010. godine ovo vijeće prihvata u cjelosti jer je rezultat pravilne primjene odrebe člana 441. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH). Navedena odredba propisuje da se licu kome je zbog neosnovane osude ili neosnovanog lišenja slobode prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja, priznaje radni staž, odnosno staž osiguranja kao da je bio na radu za vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode staž izgubilo. U staž se uračunava i vrijeme nezaposlenosti do koje je došlo zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, a koja nije nastala krivnjom te osobe. Navedena odredba omogućava oštećenom licu otklanjanje svih štetnih posljedica za gubitak prava iz radnog odnosa. Iz stanja spisa proizlazi da se tužitelj obraćao drugotuženoj za priznanje staža osiguranja za period od 01.02.2008. do 21.06.2006. godine, dakle obuhvaćen je bio i period za koji mu je ovom presudom utvrđeno pravo na priznanje staža osiguranja. Drugotuženi je odbio da na osnovu pismenog obraćanja tužitelja prije podnošenja tužbe za navedeni period tužitelju prizna staž osiguranja. Kako se radi o situaciji da drugotuženi nije priznao staž osiguranja na osnovu odredbe člana 441. stav 1. ZKP BiH, to je priznanje staža nastupilo po sili zakona, jer smisao navedene zakonske odredbe jeste da se sudska zaštita ostvari bez prethodnog vođenja upravnog postrupka. Pravilan je stav drugostepenog vijeća kada odbija tužitelja sa zahtjevom za obavezivanje drugotuženog da izvrši uplatu doprinosa na iznos plaća od 36.176,57 KM, jer to proizlazi iz pravilne primjene materijalnog prava tj. odredbe člana 441. stav 4. ZKP BiH. Radi gore izloženog, odlučeno je kao u prvom stavu izreke presude primjenom odredbe člana 208. stav 2., a u vezi sa članom 216. stav
1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
Revizijsko vijeće zaključuje da pitanje momenta početka računanja zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematrijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode nije pravno pitanje o kome revizijsko vijeće treba da zauzme stav u pogledu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je iz toga zaloga revizija i odbačena kao nedopuštena primjenom odredbe člana
208. stav 2., a u vezi sa članom 214. stav 5. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
Tužitelj u obrazloženju navedenog pravnog pitanja ističe da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u smislu člana 178. ZPP i nepravilne primjene odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 277. ZOO i članom 394. ZOO iz razloga što je sud zakonsku zateznu kamatu pogrešno dosudio počev od dana presuđenja umjesto od dana podnošenja tužbe. Pri tome se poziva na izraženi stav u odluci Ustavnog suda BiH broj AP- 2141/05 od 20.102006. godine. Analizirajući navedenu odluku Ustavnog suda, apelaciono vijeće zaključuje da je Ustavni sud u predmetnoj odluci utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ali iz razloga što je Vrhovni sud Federacije BiH osporenom presudom proizvoljno tumačio pravo i arbitrarno odbio da primjeni obavezno pravno shvatanje Građanskog odijeljenja tog suda. U sudskoj praksi Suda BiH nema različite primjene pravnog stava u pogledu dosuđivanja zatezne kamate na iznose dosuđene nematerijalne štete. U svim slučajevima do sada je primjenjen načelni stav Saveznog suda, Vrhovnih sudova Republika i Autonomnih pokrajina, te Vrhovnog vojnog suda održanoj od 27. do 29. maja 1987. godine, koji se odnosio na dospjeće zakonske zatezne kamate na naknadu nematerijalne štete i koji glasi: „Zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je naknada određena.
Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade sud će uzeti u obzir i vrijeme proteklo od nastanka štete do donošenja odluke, ako dužina čekanja na satisfakciju i druge okolnosti slučaja to opravdavaju“.
Uporište za taj načelni stav nađeno je u odredbi člana 200. ZOO uz isticanje argumenta da se visina pravične naknade određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Obim takve satisfakcije, kao novčane obaveze u smislu člana 394. ZOO, može biti poznat tek onda, kad je na pravno obvezujući način izražen u novcu, a što nikad ne može da bude već prilikom nastanka štete. Pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu prilikom prouzrokovanja štete još ne predstavlja novčanu obavezu kao glavnicu (član 277. ZOO) izraženu određenim brojem novčanih jedinica, pa zato ni zatezna kamata do tada ne može teći. Taj broj novčanih jedinica je u presudi određen nazivom „pravična novčana naknada“ i zato zatezne kamate teku od donošenja prvostepene presude.
Iz gore navedenog ovo vijeće zaključuje da navedeno pitanje ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe člana 204. stav 3. i 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pa nije o istome niti odlučivalo.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 004127 15 Rev od
29.09.2015. godine)
<----->
Presuđena stvar
Ne radi se o presuđenoj stvari ako se kumulativno ne ispune tri uslova: identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova.
Iz obrazloženja:
Prema ocjeni revizijskog vijeća, suprotno navodima revidenta, drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka, jer je rješavajući žalbu tužene drugostepeno vijeće, u smislu odredbe člana 188. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, ocijenilo sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka, a što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude. Pri tome uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeno vijeće ovog suda je opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima koje kao pravilne prihvata i revizijsko vijeće, jer isti nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima, te imaju uporište u odredbama materijalnog
prava, na koje se i pozvalo u obrazloženju pobijane presude. Stoga nije osnovan prigovor revidenta da je pred drugostepenim vijećem ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 176. ZPP pred Sudom BiH.
Bez osnova je i prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Relevantna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, koja je kao pravilna i potpuna prihvatilo i drugostepeno vijeće, mogu se rezimirati na sljedeći način: Tužena je obavezana pravosnažnom presudom Osnovnog suda S. da RS-9/01 od 25.06.2001. godine da tužitelju uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 23.11.2000. godine. U postupku prinudnog izvršenja tužena je tužitelju dana 10.04.2012. godine isplatila na ime pripadajućih naknada plaća iznos od 53.318,13 KM, dok je u odnosu na isplatu zakonskih zateznih kamata, izvršni postupak obustavljen.
Pravilno je shvatanje drugostepenog vijeća da nema osnova prigovor presuđene stvari. Iz izreke presude broj RS-9/01 od 25.06.2001. godine jasno proizlazi da su rješenja tužene broj 01/1-1019/00 od 23.11.2000. godine i broj 01/1-183 od 08.12.2000. godine poništena kao nezakonita, te naloženo tuženom da tužitelja vrati na posao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 23.11.2000. godine pa do povrata. Navedenom odlukom nisu dosuđene tužitelju zatezne kamate. I po shvatanju apelacionog vijeća, pravilan je zaključak prvostepenog suda koje u cjelosti prihvata drugostepeno vijeće, da se u predmetnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, jer za isto je potrebno da se ispune tri uslova: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, da postoji identitet zahtjeva i da postoji identitet činjeničnog osnova. U prethodnom ispitivanju tužbe prvostepeni sud je iz stanja spisa utvrdio da nedostaje jedan od uslova za postojanje presuđene stvari, a to je da nedostaje identitet zahtjeva, jer nije donesena odluka o zahtjevu za isplatu kamata, što tužena gubi iz vida. Naime, obustava izvršenja za prinudnu naplatu zateznih kamata nema karakter meritorne odluke, kako to pogrešno shvata tužena. Odredba člana 217. stav 6., a u vezi sa sa stavom 5. Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH daje ovlaštenje tražitelju izvršenja (tužitelju u ovom slučaju) da u posebnom postupku pred sudom ostvaruje druga davanja po osnovu mjesečne plaće koju bi ostvario da je radio. Stoga predmet tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nije zahtjev koji već ranije pravosnažno i meritorno raspravljen, nego je to potpuno novi tužbeni zahtjev proizašao iz postupka uspostavljanja prava iz radnog odnosa.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 09309 15 Rev od
25.09.2015. godine)
<----->
Član 1. Zakona o parničnom postupku
UKOLIKO JE PRETHODNO PROVEDEN UPRAVNI POSTUPAK KOJI JE PRAVOSNAŽNO OKONČAN BEZ ODREĐIVANJA NOVČANE NAKNADE ZA EKSPROPRISANE NEKRETNINE, NAKNADA SE ODREĐUJE U VANPARNIČNOM POSTUPKU, A AKO JE U PITANJU FAKTIČKA EKSPROPRIJACIJA O PRAVU NA NAKNADU I VISINU NAKNADE SE ODLUČUJE U PARNIČNOM POSTUPKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 002384 12 Rev od 04.04.2013. godine).
<----->
Član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku
Član 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
OBAVEZU SUDSKOG NADZORA NAD NIŠTAVIM UGOVOROM NE TREBA SHVATITI KAO OVLAŠTENJE SUDA DA PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI U ODSUSTVU TAKVOG ZAHTJEVA IZREKOM PRESUDE UTVRDI NIŠTAVOST UGOVORA.
NADZORNA FUNKCIJA SUDA NAD EVENTUALNOM NIŠTAVOŠĆU UGOVORA IMA SE TUMAČITI I PRIMIJENITI TAKO DA JE SUD U PARNICI RADI ISPUNJENJA ILI RASKIDA UGOVORA UVIJEK OVLAŠĆEN DA PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI PAZI NA NIŠTAVOST TOG UGOVORA ALI DA UTVRĐENJA NIŠTAVOSTI KAO PRETHODNO PITANJE, TADA PREDSTAVLJA DIO OBRAZLOŽENJA ODLUKE O POSTAVLJENOM TUŽBENOM ZAHTJEVU I NE UNOSI SE U IZREKU PRESUDE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 39 0 P 009665 12 Rev od 29.07.2014. godine).
<----->
Član 28. stav 1., 30. stav 1., 32., 40. i 45. Zakona o parničnom postupku
U SLUČAJEVIMA KADA RADNIK PRAVNOG LICA IZ ČLANA 5. STAV 3. ZAKONA O STEČAJNOM POSTUPKU IMA PRAVOSNAŽNOM PRESUDOM UTVRĐENA POTRAŽIVANJA PREMA TOM PRAVNOM LICU, A STEČAJNI POSTUPAK NIJE OTVOREN ZBOG TOGA ŠTO NIJE DAO SAGLASNOST FEDERALNI MINISTAR ENERGETIKE I RUDARSTVA I KADA JE POKRENUT IZVRŠNI POSTUPAK PROTIV FEDERACIJE BIH (KAO TREĆE OSOBE) SA POZIVOM NA ODREDBU ČLANA 5. STAV 5. ZAKONA O STEČAJNOM POSTUPKU STOJI OPĆA MJESNA NADLEŽNOST SUDA ZA SUĐENJE U OVIM SPOROVIMA U SMISLU ČLANA 28. STAV 1. U VEZI SA ČLANOM 30. STAV 1. ZPP-a.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 450420 14 R od 30.09.2014. godine).
<----->
Član 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 115. Zakona o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
ROK ZA PODNOŠENJE TUŽBE PROPISAN ODREDBOM ČLANA 115. ZAKONA O STEČAJNOM POSTUPKU FEDERACIJE BiH JE PREKLUZIVAN PA PROPUŠTANJE ISTOG IMA ZA POSLJEDICU ODBACIVANJE TUŽBE U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 67. STAV 1. TAČKA 2. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 64 0 Rs 025343 14 Rev od 02.09.2014. godine).
<----->
Član 7. stav 1., član 123. i član 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku
NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA KOJI JE DAT ZA POTREBE KRIVIČNOG POSTUPKA, KOJI JE RJEŠENJEM PARNIČNOG SUDA UVRŠTEN U DOKAZNI MATERIJAL I KOJEG JE VJEŠTAK MEDICINSKE STRUKE NAVEO KAO SASTAVNI DIO DOKUMENTACIJE KOJU JE KORISTIO ZA POTREBE VJEŠTAČENJA, NE PREDSTAVLJA NOVI DOKAZ VEĆ ELEMENT PROCESNE GRAĐE KOJI JE U SVOJOJ CJELINI OMOGUĆIO VJEŠTAKU IZNOŠENJE POTPUNOG NALAZA I MIŠLJENJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 166922 13 Rev od 14.01.2014. godine).
<----->
Član 216. stav 2. Zakona o parničnom postupku
ODREDBA ČLANA 216. STAV 2. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU NE NAMEĆE OBAVEZU DRUGOSTEPENOM SUDU DA U SVAKOM KONKRETNOM SLUČAJU OD PRVOSTEPENOG SUDA PRIBAVI IZVJEŠTAJ O POVREDAMA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA I DA ZATRAŽI DA SE RADI UTVRĐENJA TIH POVREDA SPROVEDU PROVJERE. STVAR JE OCJENE DRUGOSTEPENOG SUDA DA LI MU JE TAJ IZVJEŠTAJ POTREBAN DA BI MOGAO NA PRAVILAN I ZAKONIT NAČIN ODGOVORITI NA ŽALBENE PRIGOVORE KOJI SE ODNOSE NA POVREDE ODREDABA PRNIČNOG POSTUPKA ILI DA BI MOGAO PRAVILNO ODLUČITI DA LI POSTOJI NEKA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA NA KOJU DRUGOSTEPENI SUD U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 221. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU U POSTUPKU PO ŽALBI PAZI PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 P 000894 13 Rev od 16.01.2014. godine).
<----->
Član 255. tačka 1. u vezi sa članom 357. Zakona o parničnom postupku
PRAVOSNAŽNO ZAVRŠEN POSTUPAK MOŽE SE NA PRIJEDLOG STRANKE PONOVITI SAMO AKO JE PRI DONOŠENJU ODLUKE SUDJELOVAO SUDIJA KOJI JE PO ZAKONU MORAO BITI IZUZET U SMISLU ODREDBE ČLANA 357. TAČKA 1. DO 4. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU. POSTOJANJE DRUGIH OKOLNOSTI KOJE DOVODE U SUMNJU NEPRISTRASNOST SUDIJE PREDSTAVLJAJU RELATIVNI RAZLOG ZA IZUZEĆE IZ ČLANA 357. TAČKA 5. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, KOJI NE MOGU BITI OSNOV ZA PONAVLJANJE POSTUPKA UKOLIKO SUDIJA PRETHODNO NIJE BIO RJEŠENJEM IZUZET OD SUĐENJA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 085814 14 Rev od 10.07.2014. godine).
<----->
Član 295. stav 2. i član 378. tačka 2. Zakona o parničnom postupku
SMRĆU STATUTARNOG ZASTUPNIKA PRAVNOG LICA NE PRESTAJE PUNOMOĆJE ZA ZASTUPANJE NAVEDENOG PRAVNOG LICA DATO PUNOMOĆNIKU ADVOKATU OD STRANE UMRLOG ZASTUPNIKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 Ps 008553 13 Rev od 14.01.2014. godine).
<----->
Dozvoljenost revizije protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka
Usaglašeno pravno shvatanje:
"Protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka revizija nije dozvoljena."
Obrazloženje:
Ponavljanje postupka je vanredni pravni lijek koji mogu podnijeti stranke protiv pravosnažne presude o kojem sud odlučuje u formi rješenja. Zato se pitanje dozvoljenosti revizije protiv drugostepene odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka cijeni prema odredbama člana 254. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 do 61/13). Za primjenu navedenih zakonskih odredaba potrebno je da se kumulativno ispune dva uslova: da se radi o drugostepenom rješenju kojim se postupak pravosnažno završava i da bi u tom sporu revizija bila dozvoljena protiv pravosnažne presude.
Kako je prijedlog za ponavljanje postupka vanredni pravni lijek kojim se pobija pravosnažna odluka suda (bez obzira da li je postala pravosnažna u prvom ili drugom stepenu suđenja) postupak je pravosnažno završen odlukom koja je donesena u postupku čije se ponavljanje traži, pa drugostepeno rješenje kojim je odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka (odbijanjem ili odbacivanjem prijedloga) nije rješenje kojim se postupak pravosnažno završava. Zato protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka revizija nije dozvoljena.
Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30.01.2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hrecegovine.
<----->
Kvalitativan uspjeh u parnici
„ U slučaju kad je tuženi osporavao osnov tužbenog zahtjeva u cjelosti, zbog čega su jedino nastali troškovi parničnog postupka, tužiocu se mogu priznati troškovi parničnog postupka u cjelosti, nezavisno o visini zahtijevanog, a dosuđenog iznosa“.
Obrazloženje:
Budući da sud u konačnom, kod dosude troškova postupka uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice i da o tome koji su troškovi bili potrebni kao i o njihovoj visini, odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, u slučaju kada je tuženi u parnici osporavao osnov tužbenog zahtjeva u cjelini, a za utvrđenje relevantnih činjenica u pogledu postojanja osnova za dosudu je bilo nužno izvoditi odgovarajuće dokaze (npr. vještačenje), sud, troškove vezano za izvođenje tih dokaza, može dosuditi tužiocu u punom iznosu, nezavisno od konačnog uspjeha u parnici, odnosno od visine zahtijevnog i dosuđenog iznosa. Takvo postupanje, odnosno opravdanje za takvo postupanje je u značaju konkretnog dokaza za pravilno rješavanje spornog odnosa među strankama (jedino tim dokaznim sredstvom stranka je pred sudom mogla dokazati bitne činjenice za usvajanje tužbenog zahtjeva) i okolnosti da je tuženi tužbeni zahtjev osporavao u potpunosti, odnosno da je u postupku osporio postojanje pravnog osnova temeljem kojeg tužilac traži da mu sud pruži zahtijevanu pravnu zaštitu (u slučaju kada se radi o zahtjevu za naknadu štete to bi bio jedan od tri kumulativno tražena uslova za dosudu : štetna radnja, uzročno posljedična veza i šteta). Osim toga, primjena pravila o procesnom prebijanju troškova u slučaju djelimičnog uspjeha stranaka u sporu mogla bi dati nepravične rezultate u parnicama za naknadu nematerijalne štete, jer cilj naknade nematerijalne štete nije restutucija i izjednačavanje štete i naknade već satisfakcija, zadovoljenje i ublažavanje bolova i patnje i zavisi od okolnosti slučaja, a odmjerava se (najčešće) prema slobodnoj ocjeni i njena visina nije poznata ni sudu u momentu podnošenja tužbe.
(Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30.01.2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hrecegovine.)
<----->
Troškovi privremenog zastupnika
„Privremeni zastupnik ima pravo na naknadu troškova u vezi sa zastupanjem tuženog čije je boravište nepoznato, kao i da traži da tužilac prethodno ove troškove predujmi i da mu ih naknadi. O tom zahtjevu nadležan je da odlučuje sud koji je odredio privremenog zastupnika.
Ovaj izdatak tužilac može ostvariti prema tuženom kao dio svojih ukupnih parničnih troškova, srazmjerno uspjehu u sporu“.
Obrazloženje :
Institut privremenog zastupnika u parničnom postupku ima svrhu u ostvarenju načela zaštite subjektivnih prava zagarantovanih najvišim pravnim aktima. Međutim, da bi se zaštitili i interesi protivne strane (kojoj se privremeni zastupnik postavlja), a kod toga da privremeni zastupnik u principu može biti svako lice koje prema važećem procesnom zakonu u parničnom postupku može biti i punomoćnik, pitanje naknade troškova privremenog zastupnika treba riješiti shodnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku koje propisuju troškove obezbjeđenja dokaza. Prema tome, troškove vezano za zastupanje tuženog po privremenom zastupniku, na prijedlog privremenog zastupnika prethodno snosi tužilac, a o zahtjevu privremenog zastupnika za naknadu troškova odlučuje sud koji ga je i postavio. Ako je privremeni zastupnik tuženom postavljen iz reda advokata, isti ima pravo na naknadu prouzrokovanih troškova na ime zastupanja tuženog prema mjerodavnoj advokatskoj tarifi i troškovi koje je tužilac prethodno snosio vezano za zastupanje tuženog po privremenom zastupniku, ulaze u ukupne parnične troškove tužioca, a o tome da li će ih u konačnom snositi tuženi, koga je zastupao privremeni zastupnik, odluku donosi sud, saglasno uspjehu stranaka u sporu.
(Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30.01.2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hrecegovine.)
<----->
Naknada troškova u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva
Pravno shvatanje:
"Kod utvrđivanja naknade parničnih troškova sud će cijeniti povodom koga dijela tužbenog zahtjeva su nastali troškovi u pojedinim fazama parnice, a obračunat će ih prema vrijednosti predmeta spora u tim fazama postupka".
Obrazloženje:
Obzirom da je obračun naknade parničnih troškova (prije svega troškova sudske takse i nagrade advokatu na ime zastupanja pred sudom) u direktnoj vezi sa vrijednošću predmeta spora (koja, u situaciji kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčani iznos, predstavlja taj iznos), svaka promjena visine tužbenog zahtjeva, pa tako i smanjenje ima uticaj na dosudu troškova parničnog postupka koje stranka opredijeljeno u parnici zahtijeva. To znači da je sud, u slučaju da je tužilac u toku postupka smanjio tužbeni zahtjev koji je novčano izražen, kod obračuna i dosude troškova parničnog postupka, dužan da vodi računa o vrijednosti predmeta spora koja egzistira u vrijeme preduzimanja svake procesne radnje pred sudom za koju stranka traži naknadu, odnosno da, kao osnovu za obračun naknade u pogledu procesnih izdataka koje je stranka imala prije smanjenja tužbenog zahtjeva uzima vrijednost predmeta spora u tom periodu (dakle, prije smanjenja tužbenog zahtjeva), a nakon smanjenja tužbenog zahtjeva da obračun vrši prema vrijednosti predmeta spora koja postoji nakon smanjenja. Kada na takav način obračuna visinu troškova koje stranka ima pravo potraživati, odluku o troškovima postupka sud će donijeti cijeneći uspjeh stranke u sporu i to tako da za sve procesne izdatke učinjene prije smanjenja tužbenog zahtjeva uspjeh cijeni dovodeći u korelaciju visinu tužbenog zahtjeva prije smanjenja i konačan uspjeh u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva), odnosno za sve izdatke za koje se naknada dosuđuje nastale poslije smanjenja tužbenog zahtjeva, dovodeći u vezu visinu tužbenog zahtjeva nakon smanjenja i konačan uspjeh stranke u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva).
(Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30.01.2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hrecegovine.)
<----->
Član 32. Zakona o parničnom postupku
ZA SUĐENJE U SPOROVIMA ZA NAKNADU ŠTETE ZBOG KLEVETE PROTIV RADIO TELEVIZIJE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE SARAJEVO, NJENOG NOVINARA, GLAVNOG UREDNIKA I DIREKTORA POKRENUTOM PRED SUDOM PREMA PREBIVALIŠTU TUŽITELJA, ZA SLUČAJ IZAZIVANJA SUKOBA NADLEŽNOSTI GDJE SE SMATRA DA JE MJESNO NADLEŽAN SUD PREMA BORAVIŠTU, ODNOSNO SJEDIŠTU TUŽENIH NADLEŽAN JE I SUD PRED KOJIM JE POSTUPAK POKRENUT, ODNOSNO NA ČIJEM PODRUČJU JE ŠTETA NASTUPILA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 336946 13 R od 09.04.2013. god.)
<----->
Član 58. Zakona o parničnom postupku
KADA TUŽITELJ PODNESE TUŽBU PROTIV NEPOSTOJEĆEG PRAVNOG LICA (HZ HB), A U TOKU POSTUPKA TUŽI POSTOJEĆE PRAVNO LICE (FBiH) UMJESTO NEPOSTOJEĆEG PRAVNOG LICA, ONDA SE NE RADI O PREINAČENJU TUŽBE, VEĆ UREĐENJU TUŽBE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 Ps 013101 13 Rev 2 od 11.07.2013. god.)
<----->
Član 91. Zakona o parničnom postupku
SADRŽINU SUDSKE NAGODBE KAO IZVRŠNOG NASLOVA, ALI ISTOVREMENO I KAO GRAĐANSKOPRAVNOG UGOVORA NIJE OVLAŠTEN CIJENITI VJEŠTAK BILO KOJE STRUKE, PA NI VJEŠTAK FINANSIJSKE STRUKE, NEGO JE TO PRAVNO PITANJE KOJE JE U SUDSKOM POSTUPKU OVLAŠTEN CIJENITI ISKLJUČIVO SUD.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 259793 12 Rev od 21.02.2013. god.)
<----->
Član 155. Zakona o parničnom postupku
UKOLIKO VJEŠTAK DOSTAVI NALAZ I MIŠLJENJE, KOJI SU NEJASNI, NEPOTPUNI ILI PROTIVRJEČNI SAMI SEBI ILI IZVEDENIM DOKAZIMA, SUD ĆE POZVATI VJEŠTAKA DA IH DOPUNI, ODNOSNO ISPRAVI I ODREDITI ROK ZA PONOVNO DOSTAVLJANJE NALAZA I MIŠLJENJA. TEK UKOLIKO VJEŠTAK NI PO POZIVU SUDA NE DOSTAVI POTPUN I RAZUMLJIV NALAZ I MIŠLJENJE, SUD ĆE UZ PRETHODNO IZJAŠNJENJE STRANAKA, ODREDITI DRUGOG VJEŠTAKA. U TOM SLUČAJU, DAKLE IMA SE UZETI DA TAJ VJEŠTAK UOPŠTE NIJE NI OBAVIO VJEŠTAČENJE, PA SE NOVOODREĐENO VJEŠTEČENJE IMA TRETIRATI KAO JEDINO VJEŠTAČENJE PROVEDENO U TOKU POSTUPKA, A RANIJI NEPOTPUNI NALAZ I MIŠLJENJE NE MOŽE SE CIJENITI KAO DOKAZ
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 047929 13 Rev od 06.06.2013. god.)
<----->
Član 193. stav 3. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD POTVRĐUJUĆI PRVOSTEPENU PRESUDU NIJE DUŽAN U IZRECI SVOJE ODLUKE PONOVITI SADRŽAJ IZREKE PRVOSTEPENOG SUDA VEĆ JE PRAVILNO, BUDUĆI DA JE U IZRECI PRVOSTEPENE PRESUDE KONKRETIZOVAN SADRŽAJ TUŽBENOG ZAHTJEVA KOJI JE USVOJEN, IZREKAO DA SE PRVOSTEPENA PRESUDA U TOM DIJELU POTVRĐUJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 17 0 Ps 040864 12 Rev od 25.02.2013. god.)
<----->
Član 195. i član 197. Zakona o parničnom postupku
ISPRAVKOM SE NE MOŽE MIJENJATI SADRŽAJ IZREKE PRESUDE KADA JE ON REZULTAT (EVENTUALNE) POGREŠNE ODLUKE SUDA O OSNOVANOSTI TUŽBENOG ZAHTJEVA, JER BI TO BILO PROTIVNO NAČELU VEZANOSTI SUDA ZA PRESUDU OD DANA NJENOG DONOŠENJA, ODNOSNO PRAVNOG UČINKA PRESUDE PREMA STRANKAMA OD DANA DONOŠENJA, ODNOSNO DOSTAVLJANJA (ČLAN 197. ZPP-a). POGREŠAN SADRŽAJ VOLJE SUDA IZRAŽENOG U TRENUTKU DONOŠENJA PRESUDE ODNOSNO POGREŠKE U SUĐENJU ISPRAVLJAJU SE PODNOŠENJEM PRAVNIH LIJEKOVA, A NE PODNOŠENJEM PRIJEDLOGA ZA ISPRAVKU PRESUDE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 42 1 P 000635 11 Rev od 21.02.2013. god.)
<----->
Član 240. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD NE MOŽE POČINITI POVREDU ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA ZATO ŠTO NIJE SANKCIONISAO POVREDU KOJU JE UČINIO PRVOSTEPENI SUD, AKO NA TU POVREDU NIJE UKAZANO U ŽALBI, A NE RADI SE O POVREDI NA KOJU DRUGOSTEPENI SUD U POSTUPKU PO ŽALBI PAZI PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 008318 12 Rev od 04.06.2013. god.)
<----->
Član 255. Zakona o parničnom postupku
NAKON PROTEKA OBJEKTIVNOG ROKA OD 5 GODINA OD DANA PRAVOSNAŽNSTI PRESUDE, NE MOŽE SE TRAŽITI PONAVLJANJE POSTUPKA IZ RAZLOGA PREDVIĐENIH U ODREDBI ČLANA 255. STAV 1. TAČKA 6. ZPP-a.
SAMO U SLUČAJEVIMA IZ ČLANA 255. STAV 1. TAČKA 2. I 3. ISTOG ZAKONA NEMA OGRANIČENJA ZA PODNOŠENJE PRIJEDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 46 1 P 001411 12 Rev od 07.02.2013. god.)
<----->
Član 22. Zakona o parničnom postupku
KAD JE O SUKOBU NADLEŽNOSTI IZMEDU ISTIH SUDOVA, POVODOM ISTOG PREDMETA, VEC ODLUCENO, PONOVNI PRIJEDLOG DA SE O ISTOM SUKOBU NADLEŽNOSTI ODLUCI JE NEDOPUŠTEN.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 028676 12 R
od 22.05.2012. god.)
<----->
Člana 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku
NIJE RAZLOG ZA SVRSISHODNU DELEGACIJU OKOLNOST DA SUDOVI SA PODRUČJA NEKOG DRUGOG KANTONA IMAJU RAZLICIT, I ZA STRANKU POVOLJNIJI, PRAVNI STAV O NEKOM PRAVNOM PITANJU U ODNOSU NA NADLEŽNI SUD.
<----->
Član 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku
KAD TUŽBA ILI PROTIVTUŽBA PORED DEKLARATORNOG SADRŽI I KONDEMNATORNI ZAHTIJEV, TADA NEMA MJESTA NJENOM ODBACIVANJU U CIJELOSTI POZIVOM NA NEPOSTOJANJE PRAVNOG INTERESA ZA PODNOŠENJE DEKLARATORNE TUŽBE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 000155 11
Rev od 10.04.2012. god.)
<----->
Član 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku
SUD NE SMIJE, UKOLIKO USVOJI PRIMARNI ZAHTJEV, MERITORNO ODLUCITI I PRESUDOM ODBITI EVENTUALNI ZAHTJEV. AKO JE ZBOG NEDOSTATKA U SUDENJU KOJI SE ODNOSI SAMO NA ODLUKU O JEDNOM ZAHTJEVU, BILO PRIMARNOM ILI EVENTUALNOM, POTREBNO PONOVITI POSTUPAK PRED PRVOSTEPENIM SUDOM, TADA SE PRESUDA MORA UKINUTI U CIJELINI, S OBZIROM DA SU PRIMARNI I EVENTUALNI ZAHTJEV U SPECIFICNOJ ZAVISNOJ VEZI.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000710 10
Rev od 30.11.2011. god.)
<----->
Član 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku
ODBIJANJE PRIMARNOG TUŽBENOG ZAHTJEVA PRETPOSTAVKA JE ZA ODLUCIVANJE O EVENTUALNOM TUŽBENOM ZAHTJEVU.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 233834 12
Rev od 14.06.2012. god.)
<----->
Član 57. stav 1. Zakona o parničnom postupku
TUŽITELJ JE PROMJENIO ISTOVJETNOST SVOG ZAHTJEVA KADA UMJESTO RVOBITNOG ZAHTJEVA ZA POVRAT DATOG U IZVRŠENJU RASKINUTOG UGOVORA ZAHTIJEVA NAKNADU ŠTETE ZBOG RASKIDA UGOVORA
Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 32 0 Ps 079668 11 Rev od 17.01.2012. god.)
<----->
Član 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku
Član 137. Zakona o radnim odnosima i palačama službenika organa uprave u F BiH
NA BLAGOVREMENOST TUŽBE, KAO PROCESNU PRETPOSTAVKU ZA MERITORNO ODLUCIVANJE, SUD PAZI PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI, ALI U OKVIRU CINJENICNE GRADE IZNESENE OD STRANE PARNIČNIH STRANAKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 005720 11
Rev od 23.02.2012. god.)
<----->
Član 99. stav 1. tačka 6., Član 110. i Član 207. stav 3. Zakona o parničnom postupku
PRIGOVOR ZASTARE JE IZNESEN PRED PRVOSTEPENIM SUDOM I UKOLIKO GA JE TUŽENI ISTAKAO U ZAVRŠNOJ RIJECI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000790 10
Rev od 03.11.2011. god.)
<----->
Član 102. stav 2. i Član 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku
POD NOVIM DOKAZOM SMATRA SE I DOKAZ KOJI JE NASTAO NAKON ŠTO JE GLAVNA RASPRAVA ZAKLJUCENA ALI POD USLOVOM DA SE ON ODNOSI NA CINJENICE KOJE SU POSTOJALE PRIJE ZAKLJUCENJA GLAVNE RASPRAVE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 094902 11
Rev od 02.02.2012. god.)
<----->
Član 126. Zakona o parničnom postupku
Član 207. u vezi sa Članom 173. Zakona o obligacionim odnosima
NARUCILAC I IZVODAC RADOVA ODGOVARAJU ZA ŠTETU PROUZROKOVANU RADOVIMA NA NEKRETNINI PO NACELU OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI, PA KADA SE TOKOM TIH RADOVA POJAVE OŠTECENJA NA SUSJEDNOJ NEKRETNINI PRETPOSTAVLJA SE DA SU ONA PROUZROKOVANA TIM RADOVIMA. TERET DOKAZIVANJA DA NE POSTOJI UZROCNA VEZA IZMEDU IZVODENJA RADOVA I NASTALE ŠTETE LEŽI NA NARUCIOCU I IZVODACU RADOVA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 003141 11
Rev od 09.02.2012. god.)
<----->
Član 147. i Član 155. stav 2. i Član 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku
UKOLIKO DRUGOSTEPENI SUD OCJENJUJE DA JE NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA FINANSIJSKE STRUKE U POGLEDU NACINA OBRACUNA KAMATA NEJASAN ILI NEPOTPUN, TE MANJKAVOSTI VJEŠTACENJA OTKLONIT CE NA RASPRAVI, POZIVAJUCI VJEŠTAKA DA SVOJ NALAZ I MIŠLJENJE DOPUNI , ALI NIJE OVLAŠCEN DA SAM IZVRŠI OBRACUN KAMATA JER ZA TO NE POSJEDUJE STRUCNO ZNANJE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 033346 11
Rev od 15.05.2012. god.)
<----->
Član 196. Zakona o parničnom postupku
ČINJENICNI OSNOV SVAKE PRESUDE VEZUJE SE ZA STANJE SPORNOG MATERIJALNOPRAVNOG ODNOSA U VRIJEME ZAKLJUCENJA GLAVNE RASPRAVE PRED PRVOSTEPENIM SUDOM (VREMENSKE GRANICE PRAVOMOCNOSTI).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 094902 11
Rev od 02.02.2012. god.)
<----->
Član 196. Zakona o parničnom postupku
PRAVILO O SUBJEKTIVNIM GRANICAMA PRAVOMOCNOSTI ODREDUJE DA PRESUDA, U PRAVILU, MOŽE VEZIVATI SAMO ONA LICA KOJIMA JE DATA MOGUCNOST DA U POSTUPKU SUDJELUJU, ODNOSNO DA PRESUDA DJELUJE SVOJOM PRAVOMOČNOSTI SAMO U ODNOSU IZMEDU PARNIČNIH STRANAKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001839 11
Rev od 31.01.2012. god.)
<----->
Član 240. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku
TUŽBENI ZAHTJEV JE PREKORACEN UKOLIKO SUD ODBIJE TUŽBENI ZAHTJEV KOJEG TUŽITELJ NIJE NI POSTAVIO.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000167 10
Rev od 30.11.2011. god.)
<----->
Član 291., Član 293. stav 3. i Član 295. Zakona o parničnom postupku
SUD NEMA STRANAČKU SPOSOBNOST I NE MOŽE BITI STRANKA U POSTUPKU BEZ OBZIRA NA VRSTU SPORA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 006693 11
Rev od 26.06.2012. god.)
<----->
Član 329. stav 2. Zakona o parničnom postupku
ROK ZA PODNOŠENJE PRIJEDLOGA ZA POVRAT U PREDAŠNJE STANJE ZBOG PROPUŠTANJA PRIPREMNOG ROCIŠTA RACUNA SE OD DANA PRIJEMA ODLUKE KOJU JE SUD POVODOM PROPUŠTANJA DONIO, A NE OD DANA PROPUŠTANJA ROCIŠTA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 214281 11
Rev od 04.09.2012. god.)
<----->
Član 336. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PRAVO NA PRODUŽENJE SUDSKOG ROKA IZ ČLANA 336. STAV 1. ZPP STRANKA MOŽE OSTVARITI SAMO UKOLIKO JE U OKVIRU TOG ROKA ZAHTIJEVALA NJEGOVO PRODUŽENJE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 075508 11
Rev od 09.08.2012. god.)
<----->
Član 366. Zakona o parničnom postupku
NASLJEDNICI, KOJIMA PRIPADA PRAVO DA U PARNIČNOM POSTUPKU POSTAVE IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV ZA ISPLATU OTPREMNINE KOJA NIJE ISPLACENA NJIHOVOM UMRLOM PREDNIKU, NISU NUŽNI SUPARNICARI VEC SU POSEBNI POVJERIOCI U OKVIRU SVOG NASLJEDNOG ODNOSNO SUVLASNICKOG UDJELA.
(PresudaVrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001378 11 Rev
od 19.01.2012. god.)
<----->
Član 386. Zakona o parničnom postupku
NIJE USPIO U PARNICI TUŽITELJ CIJI JE TUŽBENI ZAHTJEV ODBIJEN ZBOG ZASTARJELOSTI, PA JE STOGA DUŽAN NAKNADITI TROŠKOVE PARNICNOG POSTUPKA TUŽENOM.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001197 11
Rev od 02.02.2012. god.)
Član 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku
SVAKA STRANKA, A NE SAMO TUŽITELJ, MOŽE DJELIMIČNO USPJETI U PARNICI. STOGA KOD ODLUCIVANJA O TROŠKOVIMA PARNICNOG POSTUPKA U SLUCAJU DJELIMIČNOG STRANACKOG USPIJEHA U PARNICI TREBA, U PRAVILU, UZIMATI U OBZIR KAKO TUŽIOCEV TAKO I TUŽENIKOV USPIJEH U PARNICI I ODLUKU O TOME KOJA CE STRANKA SNOSITI OBAVEZU NAKNADE TROŠKOVA POSTUPKA DONIJETI PRIMJENOM PRAVILA PROCESNOG PREBIJANJA PARNIČNIH TROŠKOVA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001039 11
Rev od 26.07.2012. god.)
<----->
Član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PRINCIP DA JE SUD VEZAN TUŽBENIM ZAHTJEVOM I DA TUŽITELJU NE MOŽE DOSUDITI VIŠE NEGO ŠTO JE TRAŽENO TUŽBENIM ZAHTJEVOM VAŽI I U PARNICAMA ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000144 10
Rev od 13.10.2011. god.)
<----->
Član 2. stav 1. i Član 12. stav 2. Zakona o parničnom postupku
Član 109. Zakona o obligacionim odnosima
ZAKONSKA OBAVEZA SUDA DA PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI PAZI NA NIŠTAVOST UGOVORA NE MOŽE SE PROTUMACITI KAO OBAVEZA I OVLAŠTENJE SUDA DA U SVAKOJ PARNICI, MIMO POSTAVLJENOG ZAHTJEVA, UKOLIKO KAO O PRETHODNOM PITANJU UTVRDI NIŠTAVOST UGOVORA, TAKVO UTVRDENJE UNESE U IZREKU SVOJE PRESUDE. STOGA BI SUD PREKORACIO TUŽBENI ZAHTJEV UKOLIKO U PARNICI ZA PONIŠTENJE UGOVORA PRESUDOM UTVRDI DA JE TAJ UGOVOR NIŠTAV.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000631 10
Rev od 23.06.2011. god.)
<----->
Član 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku
Član 1., Član 2., Član 52., Član 55., Član 56., Član 57. i Član 58. Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju
PARNICNI SUD JE VEZAN KONAČNIM I PRAVOSNAŽNIM RJEŠENJEM NADLEŽNE ZAJEDNICE PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA U POGLEDU UTVRDENJA DA JE GUBITAK SPOSOBNOSTI ZA RAD TUŽITELJA POSLJEDICA BOLESTI, PA U PARNIČNOM POSTUPKU NE MOŽE KAO O PRETHODNOM PITANJU UTVRDIVATI DA LI JE GUBITAK SPOSOBNOSTI ZA RAD TUŽITELJA POSLJEDICA POVREDE NA RADU ILI PROFESIONALNE
BOLESTI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004309 09 Rev
od 29.03.2011. god.)
<----->
Član 19. i Član 52. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE U TOKU PARNICE, NA PRIPREMNOM ROCIŠTU, PODNESENA PROTIVTUŽBA, A U ODGOVORU NA PROTIVTUŽBU STAVLJEN PRIGOVOR MJESNE NENADLEŽNOSTI ZBOG POSTOJANJA SPORAZUMA O MJESNOJ NADLEŽNOSTI DRUGOG SUDA, NE DOVODI DO PROMJENE OPŠTE MJESNE NADLEŽNOSTI SUDA, TAKO DA SUD CIJA JE NADLEŽNOST ZASNOVANA PO TUŽBI OSTAJE NADLEŽNA ZA ODLUCIVANJE I PO PROTIVTUŽBI.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gr-11-000037
od 21.07.2011. god.)
<----->
Član 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku
OSNOVNA PRETPOSTAVKA ZA DELEGACIJU JESTE POSTOJANJE DRUGOG STVARNO NADLEŽNOG SUDA ZA POSTUPANJE U ODREDENOM PREDMETU, PA TA PRETPOSTAVKA NIJE ISPUNJENA KADA SE TRAŽI DELEGACIJA U PREDMETU U KOJEM TREBA DA POSTUPA SUD KOJI JE NADLEŽAN ZA ODLUCIVANJE O PRIJEDLOGU ZA DELEGACIJU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gr-11-00005
od 25.07.2011. god.)
<----->
Član 54. stav 4. Zakona o parničnom postupku
ISTICANJE PREJUDICIJELNOG ZAHTJEVA NE SMATRA SE PREINACENJEM TUŽBE, PA MATERIJALNO-PRAVNE POSLJEDICE PODNOŠENJA PRVOBITNE TUŽBE (PREKID ZASTARE) VAŽE I ZA PREJUDICIJELNI ZAHTJEV.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 199598 11
Rev od 27.09.2011. god.)
<----->
Član 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PREINACENJE TUŽBE PROMJENOM ISTOVJETNOSTI TUŽBENOG ZAHTJEVA POSTOJI KADA SE NOVI TUŽBENI ZAHTJEV RAZLIKUJE OD PRVOBITNOG U POGLEDU SADRŽINE. PROMJENA PRVOBITNOG ZAHTJEVA, KOJI JE GLASIO NA NATURALNU RESTITUCIJU DOVODENJEM OŠTECENE STVARI U STANJE U KOME JE BILA PRIJE OŠTECENJA, U NOVI ZAHTJEV ZA OBAVEZIVANJE TUŽENOG NA NAKNADU NOVCANOG IZNOSA KOJEG SU TUŽITELJI PLATILI ILI KOJI JE POTREBAN ZA SANACIJU OŠTECENE STVARI, PREDSTAVLJA PREINAKU TUŽBE A NE NJENO UREDENJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 021500 09
Rev od 16.12.2010. god.)
<----->
Član 56. stav 1. i Član 57. Zakona o parničnom postupku
PROMJENA CINJENICNOG OSNOVA MOŽE PREDSTAVLJATI PREINAKU TUŽBE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014723 10
Rev od 12.07.2011. god.)
<----->
Član 57. stav 4. Zakona o parničnom postupku
ISUVIŠE FORMALISTICKI PRISTUP U RAZMATRANJU DOPUŠTENOSTI PREINAKE TUŽBE NA GLAVNOJ RASPRAVI MOŽE BITI SUPROTAN CILJU KOJI SE OSTVARUJE ODREDBOM ČLANA 57. STAV 4. ZPP I IMATI ZNACENJE POVREDE PRAVA STRANKE NA PRISTUP SUDU I PRAVICNO SUDENJE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012449 10
Rev od 13.10.2011. god.)
<----->
Član 58. stav 1. Zakona o parničnom postupku
DEJSTVA SUBJEKTIVNOG PREINACENJA TUŽBE NASTUPAJU OD MOMENTA NJIHOVOG NASTUPANJA PREMA PRVOBITNO TUŽENOM, ODNOSNO OD MOMENTA PODNOŠENJA TUŽBE PROTIV PRVOBITNO TUŽENOG. UREDENJE, DOPUNA ILI ISPRAVKA TUŽBE NEMA PRAVNI ZNACAJ PREINACENJA TUŽBE I NE UTICE NA PROCESNA I MATERIJALNA DEJSTVA PRVOBITNO PODNESENE TUŽBE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 900583 09
Rev od 17.02.2011. god.)
<----->
Član 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku
SAVJESNA STRANKA NIJE PREKLUDIRANA U PRAVU DA TOKOM GLAVNE RASPRAVE IZNOSI NOVE CINJENICE I PREDLAŽE NOVE DOKAZE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 043339 11
Rev od 23.08.2011. god.)
<----->
Član 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PITANJE DA LI SU STRANKE PRAVNI SLJEDBENICI PREDUZECA KOJA SU UŠLA U PRIVATIZACIJU JE PITANJE POSTOJANJA STVARNE LEGITIMACIJE I KAO TAKVO MATERIJALNOPRAVNE PRIRODE, PA SE ONO NE MOŽE TRETIRATI ISKLJUCIVO KAO CINJENICNO PITANJE I SHODNO TOME UVAŽITI IZJAVE STRANAKA KOJOM ONE TU “CINJENICU” CINE NESPORNOM, UKOLIKO TE IZJAVE NEMAJU STVARNU OSNOVU U SADRŽAJU IZVEDENIH DOKAZA I IZAZIVAJU SUMNJU DA STRANKE ŽELE IZIGRATI ZAKONSKA PRAVILA PROCESA PRIVATIZACIJE.
Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000113 09
Rev od 28.04.2011. god.)
<----->
Član 126. Zakona o parničnom postupku
Član 72. Zakona o radu
Član 50. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u
oblasti proizvodnje i prerade metala u F BiH
NA ZAPOSLENIKU JE TERET DOKAZIVANJA POSTOJANJA I SADRŽAJA SPORAZUMA IZMEDU POSLODAVCA I SINDIKATA O VISINI DOGOVORENE NAKNADE PLACA ZAPOSLENIKA ZA SLUCAJ PREKIDA RADA DO KOJEG JE DOŠLO ZBOG OKOLNOSTI ZA KOJE ZAPOSLENIK NIJE KRIV.
(Presuda Vrhovnog suda F Bosne i Hercegovine broj: 70 0 Rs 000246 09 Rev od
29.03.2011. god.)
<----->
Član 127. Zakona o parničnom postupku
TERET DOKAZIVANJA TVRDNJI DA JE DUG PLACEN, KAO I TVRDNJI O POSTOJANJU VIDLJIVIH ILI SKRIVENIH MANA STVARI, JE NA TUŽENOM.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002456 10
Rev od 12.05.2011. god.)
<----->
Član 137. Zakona o parničnom postupku
SVJEDOCI SU, PO DEFINICIJI, OSOBE KOJE OBAVJEŠTAVAJU SUD O SVOJIM ZAPAŽANJIMA DOGADAJA KOJI SU SE DESILI U PROŠLOSTI, PA SE ISKAZI SVJEDOKA NE MOGU OCIJENITI PAUŠALNIM SAMO ZBOG TOGA ŠTO SE DOGADAJ O KOME SVJEDOCE DESIO „PRIJE DVIJE I PO god.“.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 005720 09
Rev od 28.12.2010. god.)
<----->
Član 147. i Član 155. Zakona o parničnom postupku
NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA MEDICINSKE STRUKE KOJI JE SOLIDNO I LOGICNO ZASNOVAN NA CINJENICAMA O ZDRAVSTVENOM STANJU NEKOG LICA NE MOŽE SE OBORITI ISKAZIMA SVJEDOKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 185309 11
Rev od 25.08.2011. god.)
<----->
Član 160. Zakona o parničnom postupku
Član 96. Zakona o krivicnom postupku
PRAVO NA NAKNADU I NAGRADU ZA OBAVLJENO VJEŠTACENJE VJEŠTAK, U PRAVILU, OSTVARUJE U POSTUPKU ZA POTREBE KOJEG JE PROVEDEN DOKAZ VJEŠTACENJEM U SKLADU SA RJEŠENJEM SUDA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 001065 10
Rev od 12.05.2011. god.)
<----->
Član 176. stav 2. i Član 192. Zakona o parničnom postupku
NE SAMO TUŽITELJ VEC I TUŽENI MOŽE IMATI PRAVNI INTERES DA SE ODLUCI O SVIM ZAHTJEVIMA KOJE JE TUŽITELJ POSTAVIO U TUŽBI, JER SE RJEŠENJEM STVARI U CIJELINI OTKLANJA PRAVNA NESIGURNOST I ISKLJUCUJE MOGUCNOST POKRETANJA NOVOG SPORA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 049506 11
Rev od 09.08.2011. god.)
<----->
Član 194. Zakona o parničnom postupku
UKOLIKO STRANKA U ŽALBI, IZMEDU OSTALOG, ISTAKNE I PRIGOVOR DA SUD NIJE ODLUCIO O SVIM ZAHTJEVIMA, TAJ ŽALBENI PRIGOVOR IMA SE SMATRATI PRIJEDLOGOM ZA DONOŠENJE DOPUNSKE PRESUDE, U KOM SLUCAJU JE PRVOSTEPENI SUD DUŽAN POSTUPITI U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 194. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 049506 11
Rev od 09.08.2011. god.)
<----->
Član 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku
NE POSTOJI IDENTITET ZAHTJEVA KADA JE U RANIJOJ PARNICI TUŽITELJICA ZAHTIJEVALA DA SE UTVRDI DA JE UGOVOROM O POKLONU, ZAKLJUCENIM IZMEDU NJENOG UMRLOG SUPRUGA, KAO POKLONODAVCA, I NJEGOVE KCERKE, KAO POKLONOPRIMCA, POVRIJEĐEN NJEN NUŽNI NASLJEDNI DIO, I TEKUCE PARNICE U KOJOJ TUŽITELJICA ZAHTIJEVA DA SE UTVRDI DA JE DJELIMIČNO NIŠTAV KASNIJI UGOVOR O POKLONU ISTE NEKRETNINE, ZAKLJUCEN IZMEDU POKLONOPRIMCA IZ RANIJEG UGOVORA (SADA POKLONODAVCA) I NOVOG POKLONOPRIMCA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 002619 11
Rev od 21.06.2011. god.)
<----->
Član 209. i Član 19. Zakona o parničnom postupku
NEPRAVILNA PRIMJENA ODREDABA PROCESNOG ZAKONA O MJESNOJ NADLEŽNOSTI NE MORA UVIJEK BITI OD UTICAJA NA DONOŠENJE ZAKONITE I PRAVILNE ODLUKE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 007532 09
Rev od 20.01.2011. god.)
<----->
Član 209. i Član 231. Zakona o parničnom postupku
PRAVO NA OBRAZLOŽENJE SUDSKE ODLUKE I PREMA PRAKSI EVROPSKOG SUDA PREDSTAVLJA ELEMENAT PRAVA NA PRAVICNO SUDENJE, JER SE TIME OMOGUCAVA PROVJERA DA LI JE PROVEDENO SUDENJE BILO PRAVICNO I OMOGUCAVA STRANCI DA NA TEMELJU OBRAZLOŽENJA SAZNA ZA RAZLOGE ODLUKE I NA OSNOVU TOGA ADEKVATNO INSTRUIRA SVOJE PRAVNE LIJEKOVE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002062 09
Rev od 20.01.2011. god.)
<----->
Član 209. , Član 227. stav 1. i Član 231. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD CINI POVREDU ODREDABA PARNICNOG POSTUPKA UKOLIKO PROPUSTI DA ODLUCI O SVIM ŽALBAMA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000981 10
Rev od 30.03.2011. god.)
<----->
Član 221., Član 126. i Član 127. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD PREKORACUJE SVOJE OVLAŠTENJE IZ ČLANA 221. ZPP KADA, ODLUCUJUCI MIMO RAZLOGA ŽALBE, OCIJENI DA PRVOSTEPENI SUD U KONKRETNOM SLUCAJU NIJE MOGAO ODLUCIVATI O VISINI MATERIJALNE ŠTETE PO SVOJOJ SLOBODNOJ OCJENI, JER NA TAJ NACIN ZAPRAVO ZAKLJUCUJE DA JE PRVOSTEPENI SUD NEPRAVILNO PRIMJENIO ODREDBU ČLANA 127. ZPP IAKO ŽALBA NIJE BILA IZJAVLJENA IZ RAZLOGA POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 033056 10
Rev od 13.09.2011. god.)
<----->
Član 247. stav 2. Zakona o parničnom postupku
Član 19. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo
NIJE DOZVOLJENA REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA DRUGOSTEPENOG SUDA KOJIM JE POTVRDENO PRVOSTEPENO RJEŠENJE O UTVRDIVANJU VISINE SUDSKE TAKSE I NJENOJ PRINUDNOJ NAPLATI.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 191403 11
Rev od 23.08.2011. god.)
<----->
Član 247. stav 2. i Član 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku
Član 57. stav 5. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u F BiH
PROTIV RJEŠENJA DRUGOSTEPENOG SUDA, KOJIM JE POTVRDENO PRVOSTEPENO RJEŠENJE O ODBIJANJU ZAHTJEVA ZA BRISANJE NEOSNOVANOG UPISA U SUDSKI REGISTAR, REVIZIJA NIJE DOPUŠTENA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000211 10
Rev od 27.01.2011. god.)
<----->
Član 318. stav 1. i Član 362. stav 1. Zakona o parničnom postupku
ODREDIVANJE VRIJEDNOSTI PREDMETA SPORA ZBRAJANJEM ZAHTJEVA DOLAZI U OBZIR JEDINO KOD OBJEKTIVNE, A NE I KOD SUBJEKTIVNE KUMULACIJE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000582 10
Rev od 04.10.2011. god.)
<----->
Član 359. Zakona o parničnom postupku
PREDSJEDNIK KANTONALNOG SUDA NE MOŽE U POSTUPKU ZA IZUZECE PREDSJEDNIKA OPCINSKOG SUDA DONIJETI RJEŠENJE O NOVCANOM KAŽNJAVANJU STRANKE ZBOG VRIJEDANJA SUDA PRIJE NEGO ŠTO PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA ODLUCI O ZAHTJEVU ZA NJEGOVO IZUZECE OD ODLUCIVANJA O IZUZECU PREDSJEDNIKA OPCINSKOG SUDA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 V 005370 11
Gž od 19.07.2011. god.)
<----->
Član 366. Zakona o parničnom postupku
Član 206. i Član 414. Zakona o obligacionim odnosima
SAIZVRŠIOCI KRIVICNOG DJELA KOJI ODGOVARAJU SOLIDARNO ZA ŠTETU NEMAJU POLOŽAJ JEDINSTVENIH NUŽNIH SUPARNICARA U PARNICI ZA NAKNADU ŠTETE. KADA SE RADI O OBICNOM, A NE JEDINSTVENOM SUPARNICARSTVU, SVAKI OD SUPARNICARA JE SAMOSTALNA STRANKA I NJIHOVE RADNJE ILI PROPUŠTANJA NE KORISTE NITI ŠTETE DRUGIM SUPARNICARIMA. STOGA, KADA SAMO JEDAN OD OBICNIH SUPARNICARA IZJAVI ŽALBU PROTIV PRVOSTEPENE PRESUDE, TA PRESUDA CE POSTATI PRAVOMOCNA U ODNOSU NA DRUGOG SUPARNICARA KOJI SE NIJE ŽALIO, JER IZ SAME SOLIDARNOSTI OBLIGACIJE NE PROIZILAZI JEDNAKOST RJEŠENJA SPORA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj od 70 0 P 000216 09
Rev 24.02.2011. god.)
<----->
Član 383. – 386. i Član 399. Zakona o parničnom postupku
PRIVREMENI ZASTUPNIK IMA PRAVO NA NAKNADU TROŠKOVA U VEZI SA ZASTUPANJEM TUŽENOG, CIJE JE BORAVIŠTE NEPOZNATO, KAO I DA TRAŽI DA TUŽILAC PRETHODNO OVE TROŠKOVE PREDUJMI I DA MU IH NAKNADI. O TOM ZAHTJEVU NADLEŽAN JE DA ODLUCUJE SUD, KOJI JE ODREDIO PRIVREMENOG ZASTUPNIKA. OVAJ IZDATAK TUŽITELJ MOŽE OSTVARITI PREMA TUŽENOM KAO DIO SVOJIH UKUPNIH PARNIČNIH TROŠKOVA, SRAZMJERNO USPIJEHU U SPORU.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002147 11
Rev od 18.10.2011. god.)
<----->
Član 12. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE KRIVIČNA PRESUDA DONESENA NA OSNOVU SPORAZUMA O KRIVNJI NE ISKLJUČUJE PRIMJENU ODREDBE ČLANA 12. STAV 3. ZPP.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000131 od 30.03.2010. god.)
<----->
Član 50. stav 2. i član 362. Zakona o parničnom postupku
POKUŠAJEM PROŠIRENJA TUŽBE NA NOVOG TUŽENOG POKREĆE SE SAMO INCIDENTALNI POSTUPAK ZA ODLUČIVANJE O PROŠIRENJU TUŽBE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gr-09-000192 od
24.11.2009. god.)
<----->
Član 186. i član 189. Zakona o parničnom postupku
KADA SUD U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 186. STAV 1. ZPP UDOVOLJI ZAHTJEVU STRANKE DA JOJ SE, ZBOG POSTOJANJA OPRAVDANIH OKOLNOSTI, DOSTAVLJANJE ODLUKE IZVRŠI PUTEM POŠTE, TADA ROK ZA ŽALBU TEČE POČEV OD DANA PRIJEMA PREPISA ODLUKE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002075 od 15.04.2010. god.)
<----->
Član 191. i član 196. Zakona o parničnom postupku
IZREKA PRVOSTEPENE PRESUDE NIJE NERAZUMLJIVA I KONTRADIKTORNA UKOLIKO JE SUD ODBIO KAO NEOSNOVAN TUŽBENI ZAHTJEV KOJI GLASI NA NOVČANO POTRAŽIVANJE, ČIJI JE IZNOS TAČNO NAVEDEN, A DA PRI TOME NIJE NAVEO IZ KOG PRAVNOG OSNOVA POTIČE TO NOVČANO POTRAŽIVANJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001524 od 19.01.2010. god.)
<----->
Član 195. Zakona o parničnom postupku
ISPRAVKOM SE NE MOŽE MIJENJATI SADRŽAJ IZREKE PRESUDE KADA JE ON REZULTAT (EVENTUALNE) POGREŠNE ODLUKE SUDA O OSNOVANOSTI TUŽBENOG ZAHTJEVA, JER BI TO BILO PROTIVNO NAČELU VEZANOSTI SUDA ZA PRESUDU OD DANA NJENOG DONOŠENJA, ODNOSNO PRAVNOG UČINKA PRESUDE PREMA STRANKAMA OD DANA DONOŠENJA ODNOSNO DOSTAVLJANJA (ČLAN 197. ZPP).
POGREŠAN SADRŽAJ VOLJE SUDA IZRAŽEN U TRENUTKU DONOŠENJA PRESUDE, ODNOSNO POGREŠKE U SUĐENJU ISPRAVLJAJU SE PODNOŠENJEM PRAVNIH LIJEKOVA, A NE PODNOŠENJEM PRIJEDLOGA ZA ISPRAVKU PRESUDE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gž-09-000022 od 02.02.2010.god.)
<----->
Član 209., član 227. stav 3. i član 309. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE TUŽENI EVENTUALNO NEUREDNO ZASTUPAN U PARNICI NEMA KARAKTER POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA SA SANKCIJOM UKIDANJA PRESUDE (ČLAN 227. STAV 3. ZPP) U SITUACIJI KADA JE TUŽENI U CIJELOSTI USPIO U PARNICI. U TAKVOJ PROCESNOJ SITUACIJI TUŽITELJ SE NE MOŽE S USPJEHOM POZIVATI NA NEUREDNO ZASTUPANJE TUŽENOG, JER JE SMISAO ODREDBE ČLANA 309. U VEZI SA ČLANOM 227. STAV 3. ZPP U ZAŠTITI NEUREDNO ZASTUPANE STRANKE, A NE NJENOG PROTIVNIKA U PARNICI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001602 od
29.12.2009.god.)
<----->
Član 209. i član 245. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA REVIDENTU U RANIJEM REVIZIJSKOM POSTUPKU NIJE DOSTAVLJENA NA ODGOVOR REVIZIJA TUŽITELJICE NE PREDSTAVLJA POVREDU ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA KOJA JE BILA OD UTICAJA NA DONOŠENJE ZAKONITE I PRAVILNE PRESUDE U PONOVNOM DRUGOSTEPENOM POSTUPKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001198-37/09 od 10.11.2009.god.)
<----->
Član 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD NEMA OVLAŠĆENJE DA U SJEDNICI VIJEĆA DRUGAČIJE OCIJENI ISKAZE SVJEDOKA UKOLIKO SU TI SVJEDOCI NEPOSREDNO SASLUŠANI OD STRANE PRVOSTEPENOG SUDA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000045 08 Rev od 18.02.2010. god.)
<----->
Član 301. Zakona o parničnom postupku
IZJAVU PUNOMOĆNIKA STRANKE O STEPENU NJEGOVOG KRVNOG ILI TAZBINSKOG SRODSTVA SA STRANKOM, NA KOJU SUPROTNA STRANA NIJE IMALA PRIMJEDBI, NE TREBA DODATNO PROVJERAVATI IZVOĐENJEM ADEKVATNIH DOKAZA, PA STOGA NIJE OSTVARENA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA KOJA SE ODNOSI NA NEPRAVILNO ZASTUPANJE STRANKE U POSTUPKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000114 od 23.03.2010. god.)
<----->
Član 335. Zakona o parničnom postupku
STRANKA MOŽE ISPRAVU NA KOJU SE POZIVA PRILOŽITI I U FOTOKOPIJI, A SAMO NA ZAHTJEV PROTIVNE STRANKE SUD JE DUŽAN POZVATI PODNOSITELJA DA ISPRAVU PRILOŽI I U IZVORNIKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014936 08 Rev od 18.03.2010. god.)
<----->
Član 366. Zakona o parničnom postupku
U PARNICI ZA UTVRĐENJE POSTOJANJA STVARNE SLUŽNOSTI NA GRADSKOM GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU U DRŽAVNOJ SVOJINI TUŽBOM NA PASIVNOJ STRANI MORA, PORED KORISNIKA POSLUŽNOG DOBRA, BITI OZNAČENA I OPĆINA, KOJA KAO VLASNIK UPRAVLJA TAKVIM ZEMLJIŠTEM.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000762 od 15.10.2009.god.)
<----->
Član 366. Zakona o parničnom postupku
U SPORU PO TUŽBI TREĆEG LICA RADI UTVRĐENJA NIŠTAVOSTI SUDSKE NAGODBE, KOJA U MATERIJALNO-PRAVNOM SMISLU PREDSTAVLJA UGOVOR GRAĐANSKOG PRAVA, NA PASIVNOJ STRANI MORAJU TUŽBOM BITI OBUHVAĆENE SVE STRANKE KOJE SU SUDIONICI ZAKLJUČENJA SUDSKE NAGODBE, KAO NUŽNI SUPARNIČARI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001725 od 26.01.2010. god.)
<----->
Član 371. Zakona o parničnom postupku
DOPUŠTENA JE SAMOSTALNA ŽALBA UMJEŠAČA I UKOLIKO STRANKA KOJOJ SE ON PRIDRUŽIO NIJE IZJAVILA ŽALBU, ALI SE PRI TOME NIJE ODREKLA PRAVA NA ŽALBU ILI ODUSTALA OD ŽALBE, NITI SE OČITOVALA DA JE ŽALBA UMJEŠAČA SUPROTNA NJENIM INTERESIMA I DA SE STOGA PROTIVI ŽALBI UMJEŠAČA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000726 od 27.04.2010. god.)
<----->
Član 386. Zakona o parničnom postupku
U TUMAČENJU ZAKONSKE ODREDNICE „U CIJELOSTI IZGUBI PARNICU“ IZ ČLANA 386. STAV 1. ZPP SUDSKA PRAKSA JE ZAUZELA PRAVNI STAV DA GUBITAK PARNICE ZA TUŽITELJA POSTOJI UKOLIKO NJEGOV ZAHTJEV BUDE ODBIJEN ILI TUŽBA BUDE ODBAČENA, BEZ OBZIRA NA PRAVNU OSNOVU ODLUKE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001501 od 26.01.2010. god.)
Član 400. Zakona o parničnom postupku
ODREDBA ČLANA 400. ZPP NE PODRAZUMIJEVA MOGUĆNOST DA STRANKA, U SLUČAJU GUBITKA SPORA, BUDE OSLOBOĐENA OD PLAĆANJA TROŠKOVA PARNIČNOG POSTUPKA SUPROTNOJ STRANI, VEĆ SE TA ODREDBA ODNOSI SAMO NA OSLOBAĐANJE OD OBAVEZE PRETHODNOG SNOŠENJA TROŠKOVA PROUZROKOVANIH PARNIČNIM RADNJAMA STRANKE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000662 od
13.10.2009.god.)
<----->
Član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku
Član 26. Zakona o vanparničnom postupku
PROTIV PRAVOMOĆNIH RJEŠENJA DRUGOSTEPENOG SUDA, DONESENIH U VANPARNIČNIM POSTUPCIMA U KOJIMA JE ODLUČIVANO O STAMBENIM STVARIMA TE O ODREĐIVANJU NAKNADE ZA EKSPROPRISANU NEPOKRETNOST, REVIZIJA JE UVIJEK DOZVOLJENA NEOVISNO O TOME DA LI JE ISPUNJENA PRETPOSTAVKA ZA DOPUŠTENOST REVIZIJE IZ ČLANA 237. STAV 2. ZPP.
Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine sa sjednice od 17.09.2009. god..
<----->
Član 237. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku
REVIZIJA PROTIV ODLUKE O TROŠKOVIMA POSTUPKA DOPUŠTENA JE POD USLOVIMA IZ ČLANA 237. STAV 2. ZPP UZ ISPUNJENJE DVA KUMULATIVNA USLOVA I TO PRVOG, DA BI REVIZIJA PO NAVEDENOJ ZAKONSKOJ ODREDBI BILA DOPUŠTENA PROTIV ODLUKE O GLAVNOJ STVARI, I DRUGOG, DA POBIJANI DIO PRAVOSNAŽNE ODLUKE O NAKNADI TROŠKOVA POSTUPKA PRELAZI IZNOS OD 10.000,00 KM.
REVIZIJA PROTIV ODLUKE O ZAKONSKOJ ZATEZNOJ KAMATI DOPUŠTENA JE POD USLOVOM IZ ČLANA 237. STAV 3. ZPP.
Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine sa sjednice od 17.09.2009. god..
<----->
Ocjena pravnih učinaka činjeničnog stanja
Član 8. Zakona o parničnom postupku
OCJENA PRAVNIH UČINAKA UTVRĐENOG ČINJENIČNOG STANJA NE PREDSTAVLJA PRIMJENU ODREDBE ČLANA 8. ZPP, VEĆ PRIMJENU MATERIJALNOG PRAVA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000328 od 26.03.2009. god.)
<----->
Efikasna sudska zaštita
Član 10. i član 81. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku
NAČELO EKONOMIČNOSTI POSTUPKA NE MOŽE I NE SMIJE BITI SAMO SEBI SVRHA, ODNOSNO NE SMIJE PREDSTAVLJATI BITNO OGRANIČAVANJE PRAVA STRANKE DA U POSTUPKU IZNESE PRED SUD SVOJU PROCESNU GRAĐU I DA SE U POSTUPKU NAJPOTPUNIJE IZJASNI, JER TO PRAVO TAKOĐE PREDSTAVLJA CILJ I ELEMENAT PRAVA NA EFIKASNU SUDSKU ZAŠTITU.
Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000688 od 23.07.2009. god.)
<----->
Nadležnost – prava vojnih invalida i porodica palih boraca
Član 16. Zakona o parničnom postupku
NE POSTOJI NADLEŽNOST PARNIČNOG SUDA ZA POSTUPANJE PO ZAHTIJEVIMA ZA OSTVARIVANJE PRAVA UTVRĐENIH ZAKONOM O OSNOVNIM PRAVIMA VOJNIH INVALIDA I PORODICA PALIH BORACA, ODNOSNO ZAKONOM O PRAVIMA BRANILACA I ČLANOVA NJIHOVIH PORODICA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000128 od 10.03.2009. god.)
<----->
Nadležnost – Sud BiH
Član 16. stav 3. Zakona o parničnom postupku
KADA SUD U TOKU POSTUPKA UTVRDI DA JE ZA ODLUČIVANJE NADLEŽAN SUD BOSNE I HERCEGOVINE TADA NEMA MJESTA PRIMJENI ODREDBE ČLANA 16. STAV 3. ZPP I ODBACIVANJE TUŽBE, VEĆ JE SUD DUŽAN OGLASITI SE STVARNO NENADLEŽNIM I PREDMET DOSTAVITI SUDU BIH KAO STVARNO NADLEŽNOM SUDU.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000300 od 12.05.2009.god.)
<----->
Ispitivanje odluka izvršnog suda
Član 16. Zakona o parničnom postupku
U PARNIČNOM POSTUPKU SE NE MOŽE ISPITIVATI ZAKONITOST I PRAVILNOST ODLUKA IZVRŠNOG SUDA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-000740 od 07.07.2009. god.)
<----->
Izberiva nadležnost – nova saznanja o ranijim okolnostima
Član 32. stav 1. Zakona o parničnom postupku
TUŽITELJ JE UZ TUŽBU DUŽAN PRUŽITI DOKAZE DA JE ŠTETNA RADNJA POČINJENA ILI DA JE ŠTETNA POSLJEDICA NASTUPILA NA PODRUČJU SUDA KOJEM JE TUŽBA PODNESENA. UKOLIKO TUŽITELJ NE POSTUPI NA NAVEDENI NAČIN TADA NEMA USLOVA ZA PRIMJENU ODREDBE ČLANA 32. ZPP, VEĆ SE MJESNA NADLEŽNOST ZA SUĐENJE, POVODOM PRIGOVORA TUŽENOG, IMA OCIJENITI PREMA PRAVILIMA O OPĆOJ MJESNOJ NADLEŽNOSTI, ODNOSNO PREMA PREBIVALIŠTU (BORAVIŠTU) ILI SJEDIŠTU TUŽENOG (ČLAN 28. – 31. ZPP).
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Gr-09-000177 od 18.09.2009. god. i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Gr-09-000222 od 08.10.2009. god.)
<----->
Delegacija
Član 50. stav 2. i član 362. Zakona o parničnom postupku
NISU ISPUNJENE PRETPOSTAVKE ZA ODLUČIVANJE O PRIJEDLOGU DA U POJEDINOM PREDMETU POSTUPA STVARNO NADLEŽAN SUD U DRUGOM KANTONU (SVRSISHODNA DELEGACIJA), AKO NADLEŽNI SUD PREDHODNO NIJE ODLUČIO O DOPUŠTENOSTI PROŠIRENJA TUŽBE NA POSTUPAJUĆEG SUDIJU TOGA SUDA, KAO NOVOG TUŽENOG.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Gr-09-000213 od 15.10.2009. god.)
Povlačenje tužbe - prempcija
Član 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku
NEMA MJESTA PRESUMPCIJI O POVLAČENJU TUŽBE U SITUACIJI KADA JE TUŽITELJ PREDLOŽIO ODGODU PRIPREMNOG ROČIŠTA ZBOG OPRAVDANE SPRIJEČENOSTI NJEGOVOG PUNOMOĆNIKA DA PRISTUPI NA TO ROČIŠTE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000180 od 14.04.2009. god.)
<----->
Dokaz vještačenjem
Član 123. i član 147. Zakona o parničnom postupku
PARNIČNI SUD NIJE DUŽAN VJEŠTAČENJEM UTVRĐIVATI IZNOS ZATEZNIH KAMATA OBRAČUNATIH ZA PERIOD KAŠNJENJA U PLAĆANJU GLAVNOG DUGA AKO JE TUŽITELJ PRILOŽIO OBRAČUN IZ KOGA SU VIDLJIVI SVI ELEMENTI NA OSNOVU KOJIH JE ISTI SAČINJEN, A TUŽENIK NIJE OSPORIO NA ODREĐEN NAČIN NI JEDAN OD ELEMENATA OBRAČUNA. U NEDOSTATKU ODREĐENIH PRIGOVORA NEMA RAZLOGA ZA IZVOĐENJE VJEŠTAČENJA.
( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001383 od 15.01.2009. god.)
<----->
Visina štete – slobodna ocjena dokaza
Član 127. Zakona o parničnom postupku
PRIMJENI ODREDBE ČLANA 127. ZPP IMA MJESTA SAMO U SITUACIJI KADA SE DO TAČNE KVANTIFIKACIJE OSNOVANOG PRAVA MOŽE DOĆI SAMO UZ NESRAZMJERNE TEŠKOĆE ILI JE TO POTPUNO NEMOGUĆE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000608 od 05.05.2009. god.)
<----->
Provođenje dokaza - vještačenje
Član 155. stav 3. Zakona o parničnom postupku
KADA VJEŠTAK DOSTAVI SUDU POTPUN I RAZUMLJIV NALAZ I MIŠLJENJE I NAKON TOGA NA GLAVNOJ RASPRAVI NA STRUČAN I ARGUMENTOVAN NAČIN ODGOVORI NA PRIMJEDBE TUŽENOG, TADA NEMA MJESTA PRIHVATANJU PRIJEDLOGA ZA ODREĐIVANJE DRUGOG VJEŠTAKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001578 od 02.12.2008. god.)
<----->
Kritička ocjena nalaza i mišljenja
Član 209. Zakona o parničnom postupku
SUD NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA CIJENI KAO I SVE DRUGE DOKAZE U SKLADU SA NAČELOM SLOBODNE OCIJENE DOKAZA IZ ČLANA 8. ZPP, PA JE DUŽAN DA NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA PODVRGNE KRITIČKOJ ANALIZI. KADA ZAKLJUČAK PRVOSTEPENOG SUDA O NEPOSTOJANJU DOPRINOSA STRANKE U NASTANKU ŠTETNOG DOGAĐAJA NIJE REZULTAT TAKVOG KRITIČKOG OCJENJIVANJA NALAZA I MIŠLJENJA VJEŠTAKA, VEĆ JE REZULTAT POTPUNOG ZANERMARIVANJA JEDNOG NJEGOVOG RELEVANTNOG DIJELA, KOJI U PRVOSTEPENOJ PRESUDI UOPŠTE NIJE INTERPRETIRAN NI OCJENJIVAN, OSTVARENA JE POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 209. U VEZI SA ČLANOM 8. ZPP.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-000745 od 06.11.2008. god.)
<----->
Aktivna legitimacija
Član 209. Zakona o parničnom postupku
AKTIVNA LEGITIMACIJA NIJE PROCESNA PREDPOSTAVKA ZA DOPUSTIVOST TUŽBE NITI ZA PREDUZIMANJE PARNIČNIH RADNJI U TOKU POSTUPKA, VEĆ OD NJENOG POSTOJANJA ZAVISI OSNOVANOST TUŽBENOG ZAHTJEVA. STOGA NI POGREŠAN ZAKLJUČAK SUDA O POSTOJANJU AKTIVNE LEGITIMACIJE TUŽITELJA U NEKOM SPORU NE SPADA U SFERU POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 209. ZPP-A, VEĆ U SFERU POGREŠNE PRIMJENE MATERIJALNOG PRAVA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000448 od 31.03.2009. god.)
<----->
Lista vještaka
Član 209. u vezi sa članom 149. stav 3. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE VJEŠTAČENJE, SUPROTNO ODREDBI ČLANA 149. STAV 3. ZPP-A IZVEDENO PO VJEŠTAKU GEOMETRU KOJI SE NE NALAZI NA LISTI IMENOVANIH STALNIH SUDSKIH VJEŠTAKA, SAMA PO SEBI, NE PREDSTAVLJA POVREDU ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 209. ZPP.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000078 od 17.03.2009. god.)
<----->
Tumačenje kolektivnog ugovora
Član 209. u vezi sa članom 81. stav 2. Zakona o parničnom postupku
ZA TUMAČENJE KOLEKTIVNOG UGOVORA ZA DJELATNOST OSNOVNOG OBRAZOVANJA U FEDERACIJI BIH NADLEŽNA JE ZAJEDNIČKA KOMISIJA UGOVARAČA ILI ARBITRAŽNO VIJEĆE (ČLAN 69. STAV 6. U VEZI SA ČLANOM 59. KOLEKTIVNOG UGOVORA), PA JE PRVOSTEPENI SUD, KOD ČINJENICE DA REVIDENT NIJE POKRETAO POSTUPAK ZA TUMAČENJE ODREDBI KOLEKTIVNOG UGOVORA KOJE SMATRA SPORNIM, PRAVILNO PRIMIJENIO ODREDBU ČLANA 81. STAV 2. ZPP KADA JE ODBIO PRIJEDLOG REVIDENTA ZA IZVOĐENJE DOKAZA SASLUŠANJEM SVJEDOKA NA OKOLNOST UTVRĐIVANJA STVARNE VOLJE UGOVARAČA PRILIKOM ZAKLJUČIVANJA KOLEKTIVNOG UGOVORA.
( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000832 od 03.09.2009. god.)
<----->
Dopuna revizije
Član 214. stav 4. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku
DOPUNA REVIZIJE KOJA JE IZJAVLJENA PO PROTEKU ROKA ZA IZJAVLJIVANJE REVIZIJE IMA SE ODBACITI KAO NEBLAGOVREMENA
Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-000740 od 07.07.2009. god.)
<----->
Ocjena izvedenih dokaza
Član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku
REVIZIJOM SE NE MOŽE NAPADATI SUDSKA OCJENA IZVEDENIH DOKAZA KADA TAKAV PRIGOVOR UKLJUČUJE ILI PRIKRIVA PRIGOVOR POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENOG ČINJENIČNOG STANJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000138 od 17.03.2009. god.)
<----->
Revizija u zemljišno-knjižnom postupku
Član 247. i član 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku i član 26. Zakona o vanparničnom postupku
PROTIV DRUGOSTEPENOG RJEŠENJA DONESENOG U ZEMLJIŠNO-KNJIŽNOM POSTUPKU REVIZIJA NIJE DOPUŠTENA
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-000950 od 07.07.2009. god.)
<----->
Mjera osiguranja - Žalba
Član 282. stav 5. Zakona o parničnom postupku
NIJE DOPUŠTENA ŽALBA PROTIV RJEŠENJA O ODREĐIVANJU MJERE OSIGURANJA KOJEG JE U PRVOM STEPENU DONIO KANTONALNI SUD
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-GŽ-09-000008 od 09.04.2009. god.)
<----->
Žalba – potvrda o prijemu pošiljke i pečat pošte
Član 325. stav 2. Zakona o parničnom postupku
U SLUČAJU SUMNJE O BLAGOVREMENOSTI PODNESENE ŽALBE ZBOG POSTOJANJA RAZLIČITIH PODATAKA O DATUMU NJENOG UPUĆIVANJA PREKO POŠTE PREPORUČENOM POŠILJKOM MJERODAVNI SU PODACI IZ POTVRDE O PRIJEMU POŠILJKE SA PEČATOM POŠTE, A NE PODACI NAVEDENI NA KOVERTI U KOJOJ JE PODNESAK PREDAT, ILI PODACI NA PRIJEMNOM ŠTAMBILJU SUDA.
( Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-001124 od 11.06.2009.)
<----->
Ocjena blagovremenosti revizije
Član 325. stav 1. Zakona o parničnom postupku
U SLUČAJU SUMNJE O BLAGOVREMENOSTI REVIZIJE, KADA JE REVIZIJA PRVOSTEPENOM SUDU PODNESENA NEPOSREDNO, A POTOM CMS SISTEMOM IZVRŠEN UNOS TOG DOKUMENTA, TADA ZA OCJENU BLAGOVREMENOSTI REVIZIJE MJERODAVAN JE DATUM IZ PEČATA. U CMS POTVRDI U RUBRICI „DATUM I VRIJEME PRIJEMA“ ISPISUJE SE DATUM PRIJEMA SA PEČATA (TJ. DAN KAD JE REVIZIJA NEPOSREDNO PODNIJETA SUDU) A NE DATUM UNOSA, JER DATUM UNOSA SE ISPISUJE U ZAGLAVLJE POTVRDE.
(Dopis Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 65 0 Ps 020001 08 Rev od 18.06.2009. god.)
<----->
Restitucijsko ročište
Član 332. stav 2. Zakona o parničnom postupku
KADA JE PRVOSTEPENI SUD DATUM I VRIJEME ODRŽAVANJA GLAVNE RASPRAVE ODREDIO PRIJE NEGO ŠTO JE STRANKA PODNIJELA PRIJEDLOG ZA POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE ZBOG PROPUŠTANJA PRIPREMNOG ROČIŠTA DUŽAN JE ZAKAZATI POSEBNO RESTITUCIJSKO ROČIŠTE ILI OBAVIJESTITI STRANKU DA ĆE SE NA RANIJE ZAKAZANOJ GLAVNOJ RASPRAVI PRVO RASPRAVLJATI O OSNOVANOSTI PRIJEDLOGA ZA POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001468 od 06.11.2008. god.)
<----->
Član 240. stav 1. tačka 2. i član 241. Zakona o parničnom postupku
KAD SE REVIZIJA IZJAVLJUJE SAMO ZBOG POGREŠNE PRIMJENE MATERIJALNOG PRAVA VRHOVNI SUD NIJE OVLAŠTEN PAZITI NA POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA KOJE SE NE ODNOSE NA STRANAČKU SPOSOBNOST I ZASTUPANJE
(Presuda Vrhovnog suda FBiH: broj: 070-0-Rev-06-001589 od 13.12.2007. god.)
<----->
Član 323. stav 2. i član 336. stav 1. Zakona o parničnom postupku
ROK OD OSAM DANA IZ ČLANA 336. ST. 1. ZPP-a ZA ISPRAVKU ILI DOPUNU PODNESKA NIJE PREKLUZIVNI, VEĆ SUDSKI ROK, KOJI SE U OPRAVDANOM SLUČAJU MOŽE PRODUŽITI.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000289 od 13.3.2008.god.)
<----->
Član 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku
Član 495. stav 1. i 2. prethodnog Zakona o parničnom postupku,
Član 145. preuzetog Zakona o parničnom postupku
PRVOSTEPENI SUD JE PRAVILNO POSTUPIO KAD JE DRUGOSTEPENU PRESUDU VIŠEG SUDA OD 16.11.1993. god., DONIJETU PO ŽALBI STRANKE NA PRVOSTEPENU PRESUDU OSNOVNOG SUDA OD 27.9.1990. god., STRANCI DOSTAVIO DANA 21.06.2000. god. PRIMJENOM ODREDBI ČLANA 145. PREUZETOG ZPP-a.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000799 od 8.5.2008. god.)
<----->
Član 97. stav 4., 112. stav 2. i 209. Zakona o parničnom postupku
NE POSTOJI POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 209. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, AKO SUD U TOKU POSTUPKA OCJENI DA JE U SMISLU ODREDBE ČLANA 112. STAV 2. ZPP–A POTREBNO ODLOŽITI ZAPOČETO ROČIŠTE, A NE NA PRIJEDLOG TUŽITELJA RASPRAVU ODRŽATI U SMISLU ODREDBE ČLANA 97. STAV 4. ZPP–A I BEZ PRISUSTVA UREDNO POZVANOG TUŽENOG.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–001332 od 11.09.2007. god.)
<----->
Član 209. i 229. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD JE POČINIO POVREDU ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA KAD JE NA SJEDNICI VIJEĆA, BEZ OTVARANJA RASPRAVE, IZVRŠIO DRUGAČIJU OCJENU DOKAZA – SASLUŠANJA SVJEDOKA, TE TUŽITELJA KAO PARNIČNE STRANKE.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–001064 od 23.08.2007. god.)
<----->
Član 384., 385. i 402. stav 1. Zakona o parničnom postupku
SUD NIJE PROCESNO OVLAŠTEN A NI DUŽAN DA U IME STRANKE SAM PREDUJMI TROŠKOVE VJEŠTAČENJA, KADA STRANKA TOKOM POSTUPKA NIJE TRAŽILA OSLOBOĐENJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA, POŠTO TO SUD ČINI NA NJEN PRIJEDLOG.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000639 od 10.07.2007. god.)
<----->
Član 3. i 213. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku.
IZJAVA O ODUSTAJANJU OD ŽALBE NE MOŽE SE NAKNADNOM IZJAVOM POVUĆI.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 070–0–Rev–06–000390 od 20.02.2007. god.).
<----->
Nadležnost Suda BiH za rješavanje imovinskih sporova pokrenutih protiv BiH
Član 1. stav 1. i 3. Zakona o praničnom postupku pred Sudom BiH
Sud BiH nije stvarno nadležan za rješavanje imovinskih sporova pokrenutih protiv BiH, osim imovinskih sporova navedenih u članu 1. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH dakle sporova izmedju države BiH i entiteta, izmedju države i Brčko Distrikta BiH , izmedju entiteta, izmedju entiteta i Distrikta i izmedju institucija BiH koja vrše javna ovlaštenja i osim imovinskih sporova ako je nadležnost Suda BiH utvrdjena zakonima BiH ili medjunarodnim ugovorom. Stoga je za sudjenje o sporu za naplatu duga koji se odnosi na isplatu dospjelih anuiteta za izdate obveznice za zapošljavanje koje je stranka uplatila po osnovu Zakona o zajmu za zapošljavanje, stvarno nadležan Općinski sud u Sarajevu u skladu sa odredbom člana 27. stav 2. Zakona o sudovima u Federaciji BiH.
(Rješenje vijeća Upravnog odjeljenja Suda BiH broj UR- 136/07 od 17. 12. 2007. g)
<----->
Član 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku
NEMOGUĆNOST SUDA DA IZVRŠAVA SVOJU FUNKCIJU ZBOG NEDOVOLJNOG BROJA SUDACA NE MOŽE SE ISKLJUČIVO RJEŠAVATI PREMA ODREDBI ČLANA 50. STAV 2. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, NEGO IMENOVANJEM POTREBNOG BROJA SUDACA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Gr–62/05 od 13.12.2005. god.)
<----->
Član 185. stav 3. i 422. Zakona o parničnom postupku
KAD JE STRANKA UREDNO OBAVIJEŠTENA O DATUMU DONOŠENJA PRVOSTEPENE PRESUDE, NA POČETAK ŽALBENOG ROKA BEZ UTICAJA JE ČINJENICA DA JOJ JE PRESUDA DOSTAVLJENA POŠTOM. ROK ZA ŽALBU PROTIV PRESUDE POČINJE TEĆI PRVOG NAREDNOG DANA NAKON DONOŠENJA PRESUDE I TAJ ROK JE PREKLUZIVAN.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–949/04 od 15.09.2005. god.)
<----->
Član 247. stav 2., 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku
Član 26. i 42. Zakona o vanparničnom postupku
REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA O ODUZIMANJU POSLOVNE SPOSOBNOSTI NIJE DOZVOLJENA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–269/02 od 29.06.2004. god.)
<----->
Postupak u vezi sa naplatom duga za komunalne usluge presudan je za apelantovu imovinu, i nije od znaaja, za određivanje karaktera tog spora, to što se radilo o plačanju duga za usluge koje tužilac vrši u okviru javnih ovlaštenja predviđenih zakonom. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju je primjenjiv.
Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH - AP 116/02od 29. septembra 2004.
; parnični postupak u vezi sa naplatom duga za odvoz smeća
<----->
POSTOJANJE LITISPENDENCIJE
- član 60. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)
UKOLIKO MEĐU ISTIM STRANKAMA BUDE POKRENUTA NOVA PARNICA U POGLEDU ISTOG ZAHTJEVA SUD JE DUŽAN ODBACITI TUŽBU U ODNOSU NA KOJU JE PARNICA KASNIJE POČELA TEĆI, A NE TUŽBU KOJA JE KASNIJE PODNESENA.
Iz obrazloženja:
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavim ugovor o doživotnom izdržavanju kojeg je dana 22.09.1993. godine u K.D. zaključila sada pokojna T. M. sa tuženim, te slijedom toga da se utvrdi da u ostavinsku masu iza ostaviteljice ulaze nekretnine kojima je raspolagano navedenim ugovorom, te da se izvrši brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog provođenjem navedenog ugovora u zemljišnim knjigama i izvrši upis u korist tužitelja kao zakonskog nasljednika iza ostaviteljice, te naloži predaja u posjed predmetnih nekretnina.
Odlučujući o navedenom zahtjevu prvostepeni sud utvrđuje da je tužitelj zakonski nasljednik ostavitelja T. M. i u ovom dijelu usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.
Međutim, odlučujući o istaknutom prigovoru litispendencije prvostepeni sud je vršio uvid u spis prvostepenog suda P-182/03, te je utvrdio da je u navedenom predmetu podnesena tužba tužiteljice B. A. protiv tuženih Č.S. i T. O., radi utvrđenja i da je predmetna tužba dostavljena na odgovor tuženima u tom predmetu, pa zaključuje da je saglasno odredbi člana 60. stav 2. Zakona o parničnom postupku u navedenom predmetu parnica počela teći. Nadalje, utvrđujući da je dio zahtjeva tužiteljice u navedenoj parnici i to u dijelu kojim je traženo utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju od 22.09.1993. godine, uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i predaja u posjed, identičan dijelu zahtjeva iz predmetne parnice (stav 3 izreke pobijane presude), te utvrđujući da u navedene dvije parnice postoji identitet stranaka (pri čemu uz stranke iz jedne parnice u novoj parnici mogu postojati i druge stranke), kao i identitet činjeničnog osnova, prvostepeni sud zaključuje da u navedenom dijelu postoji identitet parnica i da je time osnovan istaknuti prigovor litispendencije, pa primjenom odredbe člana 60. stav 3. Zakona o parničnom postupku u ovom dijelu tužbu tužitelja odbacuje. Istovremeno, nalazeći da je time preuranjen zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje da ostavinskoj masi ostaviteljice pripadaju nekretnine iz zk.ul. 5182 k.o. K. D. u ovom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
Žalbenim navodima tužiteljice se osnovano ukazuje da navedeno odbacivanje tužbe tužitelja u ovoj parnici nije utemeljeno u zakonu.
Naime, odlučujući o osnovanosti istaknutog prigovora litispendencije prvostepeni sud je izgubio iz vida da ukoliko, suprotno pravilu o zabrani istovremene dvostruke litispendencije, bude pokrenuta nova parnica među istim strankama u pogledu istog zahtjeva, da je sud dužan odbaciti tužbu u odnosu na koju je parnica kasnije počela teći ( a ne onu koja je kasnije podnesena).
U parnici P-182/03 prema stanju prvostepenog spisa tužba je tuženima na odgovor dostavljena 10.09.2003. i 08.12.2003. godine pa se ima uzeti da je ova parnica u odnosu na oba tužena počela teći 08.12.2003. godine. U predmetnoj parnici konačno postavljen zahtjev (pismeni podnesak 07.04.2003. godine) tuženom je na odgovor dostavljen dana 15.04.2003. godine (tužba je dostavljena na odgovor 27.02.2003. godine), pa proizilazi da je u predmetu P-182/03 parnica počela kasnije teći. Time se predmetna parnica imala nastaviti, a tužba odbaciti u predmetu P-182/03.
( Rješenje Okružnog suda Banja Luka GŽ- 2250/07 od 27.2.2008. godine)
<----->
PRIVREMENA MJERA OBEZBJEĐENJA
- čl. 276. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 19/09)
PRIJEDOG ZA DONOŠENJE PRIVREMENE MJERE OBEZBJEĐENJA NIJE UREDAN UKOLIKO NIJE DOVOLJNO ODREĐENO POTRAŽIVANJE ČIJE SE OBEZBJEĐENJE TRAŽI.
Iz obrazloženja:
Prema stanju spisa dana 18.09.2006. godine predlagači Š. P. i „E.-t.“ DO G., po punomoćniku advokat N. S. iz G. su podnijeli sudu prijedlog za donošenje privremene mjere obezbjeđenja. Nalazeći da je podneseni prijedlog neuredan, prvostepeni sud rješenjem P-481/06 od 22.09.2006. godine im nalaže da prijedlog urede u roku od 8 dana tako što će jasno označiti potraživanje čije obezbjeđenje traže, odrediti kakvu mjeru traže, odrediti sredstvo i predmet mjere obezbjeđenja i naznačiti protivnike obezbjeđenja, sve u skladu sa odredbom čl. 272 do čl. 276. Zakona o parničnom postupku, a u protivnom podneseni prijedlog sud će odbaciti.
Postupajući po navedenom rješenju, predlagači sudu dostavljaju podnesak od 04.10.2006. godine kojim je kao predlagač sada označen „C. s.“ a.d. G., te je opredjeljena predložena privremena mjera obezbjeđenja.
Prvostepeni sud zauzima stav da nije u cjelosti postupljeno po rješenju suda i da je podneseni prijedlog i dalje neuredan i pobijanim rješenjem prijedlog predlagača odbacuje.
Žalbenim navodima predlagač spori pravilnost pobijanog rješenja tako što smatra da je precizirani prijedlog (pismeni podnesak od 04.10.2006. godine) uredan i da sadrži sve zakonom propisane elemente.
Prema odredbi čl. 276. st. 3. Zakona o parničnom postupku u prijedlogu za određivanje mjere obezbjeđenja predlagač obezbjeđenja mora istaći zahtjev u kome će označiti potraživanje čije obezbjeđenje traži, odrediti kakvu mjeru traži, sredstva i predmet mjera obezbjeđenja, a u prijedlogu se moraju naznačiti činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrepljuju. U konkretnom slučaju, prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja je sudu podnesen prije pokretanja sudskog postupka. Kod takvog stanja stvari, saglasno označenoj zakonskoj odredbi, predlagač je imao obavezu da označi potraživanje čije obezbjeđenje traži, odnosno da označi tužbeni zahtjev usmjeren prema protivnicima obezbjeđenja, a kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud.
Naime, prema činjeničnim navodima podneskom od 04.10.2006. godine predlagači prema protivnicima imaju više raznovrsnih potraživanja koja se tiču naknade štete, predaje u posjed nekretnina i pokretnih stvari, kao i na činjenje, odnosno nečinjenje određenih radnji, a dok bi prema petitu predložene privremene mjere obezbjeđenja proizašlo da se potraživanje predlagača tiče predaje u posjed (što opet nije dovoljno opredjeljeno s obzirom da je označeno „cjelokupne imovine“). Kako se stavljeni zahtjev identifikuje po zahtjevu i činjenicama na kojima se isti zasniva, proizilazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da predlagač nije jasno odredio svoje potraživanje čije obezbjeđenje traži, a navedeno kad se ima u vidu i da mjera obezbjeđenja potraživanja koje je usmjereno na određenu stvar ili njen dio ne smije u cjelini obuhvatiti zahtjev koji se njima obezbjeđuje.
Time ne stoje žalbeni navodi da podneseni prijedlog sadrži sve zakonom propisane elemente. Isto tako, predlagač se neosnovano poziva na tužbu koja je priložena uz žalbu (prvostepenom sudu podnesena dana 11.10.2006. godine), a s obzirom da je iz činjeničnih navoda tužbe vidljivo da se ova tužba sudu podnesena u roku od 30 dana, koji rok je određen rješenjem P-447/06 od 12.09.2006 godine, pa se znači tiče druge parnice.
Prema izloženom, pobijano rješenje je utemeljeno na zakonu, pri čemu ovaj sud smatra da na pravilnost pobijanog rješenja nije od relevantnog uticaja činjenica da u konkretnom slučaju predlagaču rješenjem od 22.09.2006. godine nije vraćen sam prijedlog, s obzirom da je prvostepeni sud predlagaču jasno naznačio u kom smislu je potrebno urediti podneseni prijedlog, te upozorio o posljedicama nepostupanja u označenom roku.
(Rješenje Okružnog suda Banjaluka GŽ- 376/07 od 13.03.2007.)
<----->
NADLEŽNOST SUDA
- čl. 15. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 19/09)
NAKNADNE PROMJENE OKOLNOSTI NA KOJIMA JE BILA UTEMELJENA NADLEŽNOST SUDA SU IRELEVANTNE, JER ZAHTJEV PROCESNE EKONOMIJE I SPREČAVANJE ZLOUPOTREBE PROCESNIH OVLAŠTENJA ODNOSE PREVAGU NAD ZAHTJEVOM DA SPOR PRESUDI SUD NADLEŽAN U VRIJEME DONOŠENJA MERITORNE ODLUKE.
Iz obrazloženja:
Prema stanju predmeta tužitelj je prvostepenom sudu dana 27.12.2005. godine podnio tužbu protiv tuženog, a stavljenim zahtjevom je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 3.971,96 KM sa kamatom od zadocnjenja pa do isplate. Prema činjeničnim navodima tužbe tužitelj je tuženom, po izvršenim radovima na izvozu jalovine i izvlačenju rude, ispostavio račun na iznos od 13.271,96 KM, koji račun je od strane tuženog djelimično izmiren, s tim što je ostao neplaćen utuženi iznos.
Na pripremnom ročištu, koje je po tužbi tužitelja zakazano za 03.08.2006. godine tuženi je priznao navode tužbe i istaknuti tužbeni zahtjev, pa je prvostepeni sud donio presudu na osnovu priznanja P – 255/05 od 03.08.2005. godine. Po žalbi tuženog navedena presuda je presudom ovoga suda Gž – 1482/06 potvrđena u dijelu odluke o glavnoj stvari, ali je ukinuta u dijelu odluke o zateznoj kamati i troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, jer je ovaj sud zauzeo stav da je tužba tužitelja bila neuredna u dijelu zahtjeva za plaćanje zatezne kamate.
Nakon što je u ponovnom postupku tužitelj u ovom dijelu uredio tužbu, te proveden postupak , pobijanom presudom prvostepeni sud tužitelju na iznos glavnog duga od 3.971,96 KM dosuđuje zakonsku zateznu kamatu od utuženja pa do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 2.850,00 KM.
Žalbenim navodima tuženi spori pravilnost i zakonitost pobijane presude tako što ponavlja prigovor stvarne nenadležnosti prvostepenog suda i smatra da se radi o privrednom sporu i da je u predmetnoj parnici nadležno Privredno odjeljenje Osnovnog suda u B. Isto tako, ponavlja navode da potraživanje tužitelja nije dospjelo i da se sa tužiteljem dogovorio da će mu platiti izvršene radove nakon što tuženi naplati svoje potraživanje od AD „N.“, koje je bilo investitor predmetnih radova.
U konkretnom slučaju prema sadržaju tužbe (oznaci tužitelja), te s obzirom da u datom odgovoru tuženi nije isticao da se tužitelj bavi registrovanom djelatnošću, već je naprotiv na pripremnom ročištu u cjelosti priznao tužbeni zahtjev tužitelja, u smislu odredbe čl. 15. st.1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u vrijeme podnošenja tužbe te sve do donošenja presude po priznanju ima se uzeti da je nadležan prvostepeni sud za postupanje (jer prvostepeni sud u smislu odredbe čl. 17. Zakona o parničnom postupku nije imao nikakvih saznanja o eventualnoj stvarnoj nadležnosti drugog suda).
Tek nakon što je presuda na osnovu priznanja ukinuta u pogledu sporednih potraživanja i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, tuženi ističe navedeni prigovor stvarne nenadležnosti prvostepenog suda.
Prema odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o parničnom postupku ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud, pa proizilazi da su naknadne promjene okolnosti (navodi tuženog da tužitelj obavlja registrovanu djelatnost koji ničim nisu potkrijepljeni) na kojima je bila utemeljena nadležnost suda irelevantne, jer zahtjev procesne ekonomije i sprečavanja zloupotrebe procesnih ovlaštenja odnose prevagu nad zahtjevom da spor presudi sud nadležan u vrijeme donošenja meritorne odluke. Navedeno, pogotovo u konkretnom slučaju kada je pobijanom odlukom odlučivano o sporednim potraživanjima (u pogledu glavnog duga presuda na osnovu priznanja pravosnažna dana 12.01.2007. godine), pa proizilazi da je navedeni žalbeni prigovor tuženog neosnovan.
(Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj GŽ-505/09 od 26.05.2009.)
<----->
PONAVLJANJE POSTUPKA
- član 255. t. 2 Zakona oparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)
KAKO JE TUŽENOM SAMO NA TEMELJU NAVODA TUŽBE DA SE RADI O LICU NEPOZNATOG BORAVIŠTA POSTAVLJEN STARAOC, SUD JE NEZAKONITO POSTUPAO ČIME JE TUŽENOG ONEMOGUĆIO DA RASPRAVLJA PRED SUDOM PA SU TIME ISPUNJENI ZAKONSKI USLOVI DA SE DOZVOLI PONAVLJANJE PRAVOSNAŽNO OKONČANOG POSTUPKA.
Iz obrazloženja:
O osnovanosti prijedloga ovaj sud je odlučio na temelju navoda prijedloga i stanja spisa bez održavanja rasprave u skladu sa odredbom člana 262. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju navedenog, odlučujući u okviru razloga u prijedlogu i zakonskog osnova na temelju kojeg se traži ponavljanje postupka, ovaj sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.
Prema odredbi člana 214. Porodičnog zakonika, organ starateljstva će postaviti staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije je boravište nepoznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određenog lica. Prema stavu 2. navedene zakonske odredbe je predviđeno da takvom licu može, pod uslovima određenim zakonom, postaviti staraoca i organ pred kojim se postupak vodio. Staralac za poseban slučaj ima položaj zakonskog zastupnika zastupane (odsutne stranke). Prema odredbi člana 293. Zakona o parničnom postupku u toku cijelog postupka sud će po službenoj dužnosti paziti da li lice koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobna, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebna ovlaštenja kad su ona potrebna. Proizilazi da zakonski zastupnici zastupaju lica koja nemaju parničnu sposobnost ili pak osobe koje iz drugih razloga nisu u stanju da se brinu o svojim pravima i obavezama. Odredbom člana 295. stav 2. Zakona o parničnom postupku je propisano da kada sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebna ovlaštenja kad su ona potrebna, zatražiće da nadležni organ starateljstva postavi staraoca parnično nesposobnom licu, odnosno pozvaće zakonskog zastupnika da pribavi posebna ovlaštenja ili će preduzeti druge mjere koje su potrebne da bi parnično nesposobna stranka bila pravilno zastupana, a u konkretnom slučaju ova zakonska odredba bi se imala primijeniti kod zastupanja lica nepoznatog boravišta, u smislu obaveze suda da provjeri zakonske uslove za zastupanje po staraocu, te da se obrati nadležnom organu starateljstva radi postavljanja staraoca.
Saglasno navedenim zakonskim odredbama, prvostepeni sud se nije mogao pasivno držati, prihvatajući da su ispunjeni zakonski uslovi za zastupanje tuženog P. K. od strane staraoca za poseban slučaj, a da prije toga nije preduzeo nikakve mjere kako bi se pokušala utvrditi sadašnja adresa stanovanja za ovog tuženog, odnosno da bi se na pouzdan način utvrdilo da li su ispunjeni zakonski uslovi za postavljanje staraoca za poseban slučaj. Navedeno, s obzirom da nepoznato boravište tuženog podrazumijeva da je njegovo boravište nepoznato i u zemlji i u inostranstvu, a da je sud do tih podataka došao detaljnom provjerom. Međutim, u konkretnom slučaju sud nije ni pokušao utvrditi boravište tuženog već je prihvatio navode tužbe da se radi o licu nepoznatog boravišta, iako je prema označenim zakonskim odredbama bio dužan da u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na učešće stranke i pravilno zastupanje stranke u postupku.
Postupajući na navedeni nezakonit način prvostepeni sud je tuženog P. K. onemogućio da raspravlja pred sudom, jer je bez ikakve provjere prihvatio navode tužbe da se radi o licu nepoznatog boravišta, te rješenje organa starateljstva koje je doneseno po zahtjevu tužitelja iako se, u pravilu, sud obraća organu starateljstva sa zahtjevom da se postavi zakonski zastupnik odnosno staralac parnično nesposobnoj stranci ili stranci koja iz drugih razloga nije u mogućnosti da preduzima radnje u postupku. Na navedeno nezakonito postupanje nije od uticaja da je po podnošenju prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka punomoćnik tužitelja pribavio podatak od Policijske stanice K. D. o tome da tuženi P.K. ne prolazi kroz CIPS evidencije, s obzirom da navedeno ne može sanirati propust suda da prije nego što stavi zahtjev za postavljanje staraoca izvrši detaljnu provjeru boravišta tuženog što podrazumijeva i provjeru na terenu, te s obzirom da navedeno nije izvršeno ni za ostale tužene koji u predmetnoj parnici zajedno sa tuženim P. K. imaju položaj jedinstvenih i nužnih suparničara.
Iz navedenih razloga, bez obzira što je formalno-pravno rješenje o postavljanju staraoca doneseno od strane nadležnog organa te je postavljeni staraoc imao ovlaštenje nadležnog organa, opisanim nezakonitim postupanjem tuženi je onemogućen da raspravlja pred sudom, a čime je ispunjen zakonski uslov predviđen odredbom člana 255. tačka 2. Zakona o parničnom postupku da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka po prijedlogu tuženog.
(rješenje Okružnog suda Banja Luka Gvl- 6/08 od 26.5.2008. godine)
<----->
PONAVLJANJE POSTUPKA
- član 255. t. 6. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)
ČINJENICE KOJE SU SE DOGODILE POSLIJE TRENUTKA ZA KOJI JE VEZANA PRAVOSNAŽNOST MOGU BITI TEMELJ ZA NOVU TUŽBU, A NE OSNOV ZA PONAVLJANJE PRAVOSNAŽNO OKONČANOG POSTUPKA.
Iz obrazloženja:
U predmetnoj pravnoj stvari dana 03.08.2007. godine tužena je podnijela prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda u K. D. broj P-65/03 od 14.11.2003. godine, kojom presudom je tužena obavezana da na ime izdržavanja tužitelja plaća mjesečni iznos od 100,00 KM računajući od 13.01.1997. godine pa do 01.01.2000. godine, a od tada pa do 01.08.2003. godine iznos od 150,00 KM mjesečno, te od 01.08.2003. godine pa ubuduće mjesečni iznos od 50,00 KM, sve dok za to postoje zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim tužitelj odbijen.Tužena je obavezana i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 550,40 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
Tužena zakonski osnov zbog kojeg zahtijeva ponavljanje pravosnažno okončanog postupka temelji na odredbi čl. 255. tač. 6. Zakona o parničnom postupku, odnosno na novim činjenicama na osnovu kojih se za tuženu u predmetnoj parnici mogla donijeti povoljnija odluka da su te činjenice bile upotrebljene u ranijem postupku. Naime, tužena ističe da boluje od artroze lijevog kuka i da je, u međuvremenu, došlo do drastičnog pogoršanja njenog zdravstvenog stanja usljed čega joj je znatno ograničena radna sposobnost pa da radi minimalno radno vrijeme i zarađuje manju platu. Navedene činjenice dokazuje ljekarskim uvjerenjem od 30.07.2007. godine.
Iz ovih razloga predlaže da se dozvoli ponavljanje postupka u predmetnoj parnici.
O osnovanosti podnesenog prijedloga ovaj sud je odlučio na temelju navoda prijedloga i stanja spisa bez održavanja rasprave u skladu sa odredbom čl. 262. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
Na temelju navedenog, odlučujući u okviru razloga u prijedlogu i zakonskog osnova na temelju kojeg se traži ponavljanje postupka, ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.
Prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka se ima temeljiti na novim činjenicama koje su se morale dogoditi najkasnije do momenta na koji se odnosi pravosnažnost napadnute odluke, u pravilu do zaključenja rasprave pred prvostepenim sudom, jer je do tada iznošenje ovih činjenica bilo moguće, dok činjenice koje su se dogodile poslije trenutka za koji je vezana pravosnažnost mogu biti temelj za novu tužbu, a ne za ponavljanje postupka. Drugačije rečeno, činjenice nastale nakon momenta na koji se pravosnažnost odnosi nisu obuhvaćene pravosnažnošću pobijane odluke i kod postojanja ovih činjenica ne radi se više o istom događaju, pa zbog toga ne mogu biti ni temelj za osporavanje njene pravilnosti i zakonitosti, već na osnovu ovih činjenica se može samo ustati sa novom tužbom.
Suprotno navedenom, tužena podneseni prijedlog temelji na činjenicama koje su se desile nakon zaključenja rasprave kod prvostepenog suda u predmetnoj parnici (glavna rasprava zaključena 14.11.2003. godine) s obzirom da tako proizilazi iz sadržaja samog prijedloga i dokaza kojim se ove činjenice potvrđuju, pa time ove činjenice ne mogu biti osnov za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, već samo podloga za novu tužbu radi izmjene odluke o izdržavanju.
Nadalje, kad se ne bi ni prihvatio prednji stav ovoga suda, tužena je tada morala dokazati da za ove činjenice nije znala za vrijeme vođenja postupka koji je predhodio donošenju pobijane odluke ili da nije mogla upotrijebiti dokaz kojim bi se ta odlučna činjenica utvrdila, uz dalji uslov da bi ove činjenice i dokazi doveli do povoljnije odluke za stranku da su te činjenice ili dokazi bili upotrebljeni u ranijem postupku. S obzirom na prirodu činjenica na kojima temelji stavljeni prijedlog, posve je logično da je ista bila upoznata sa svojim zdravstvenim stanjem i da su joj time te činjenice bile poznate, kao što je i logično da je odmah po pogoršanju zdravstvenog stanja mogla pribaviti medicinsku dokumentaciju kojom bi te činjenice dokazala.
Proizilazi, dakle, da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi iz odredbe čl. 255. tač. 6. Zakona o parničnom postupku za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, pa je iz ovog razloga prijedlog tužene odbijen kao neosnovan.
(rješenje Okružnog suda Banja Luka Gvl- 24/07 od 13.11.2007. godine)
<----->
TROŠKOVI VANPARNIČNOG POSTUPKA
- član 28. st. 2 i 3 Zakona o vanparničnom postupku
KAKO NA TERENU NIJE BILO VIDLJIVIH MEĐAŠNIH KAMENOVA I KAKO SU POSTOJALA NESLAGANJA U POKAZIVANJU SPORNE MEĐE OD STRANE PREDLAGATELJICE I PROTUPREDLAGAČA, PRAVILAN JE ZAKLJUČAK SUDA DA JE PREDMETNI VANPARNIČNI POSTUPAK VOĐEN U INTERESU OBIJU STRANAKA, PA JE TIME PRAVILNO OBAVEZAN PROTUPREDLAGAČ DA PREDLAGATELJICI NADOKNADI POLOVINU ZAJEDNIČKIH TROŠKOVA.
Iz obrazloženja:
Prema stanju predmeta predlagateljica je sudu podnijela prijedlog da se uredi međa između parcele čiji je posjednik i to k.č. 1718/1 „londža, kuća i dvorište“, površine 1.065 m2, upisane u Pl-780 k.o. N. G. i parcele k.č. 1718/2 „londža, dvorište, voćnjak“, površine 427 m2, upisane u Pl-3276 k.o. N. G., a čiji je posjednik protupredlagač.
Nakon što su stranke postigle sporazum da se sporna međna linija uredi po važećim katastarskim planovima, uz prisustvo vještaka geometra, prvostepeni sud uređuje među između označenih parcela stranaka na način iz izreke pobijanog rješenja.
Istovremeno, sa pozivom na odredbu člana 28. Zakona o vanparničnom postupku, pobijanim rješenjem prvostepeni sud odlučuje o troškovima predmetnog vanparničnog postupka tako što protupredlagača obavezuje da predlagateljici nadoknadi dio troškova postupka u iznosu od 130,00 KM.
Prema datim razlozima, kod odlučivanja o troškovima postupka, prvostepeni sud je imao u vidu da je u predmetnom vanparničnom postupku predlagateljica snosila troškove plaćanja sudskih taksa u iznosu od 60,00 KM i troškova izlaska na lice mjesta u iznosu od 200,00 KM, pa cijeneći da je predmetni postupak proveden u interesu obiju stranaka, pobijanim rješenjem prvostepeni sud obavezuje protupredlagača da predlagateljici nadoknadi polovinu ovih troškova u iznosu od 130,00 KM, dok u odnosu na troškove predlagateljice koji se tiču angažovanja punomoćnika advokata nalazi da ne bi bilo pravično da protupredlagač snosi i dio ovih troškova.
Žalbenim navodima protupredlagač prvostepeno rješenje ne spori u dijelu koji se tiče uređenja međe, ali spori pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka tako što ističe da se međa koju je on sudu pokazao prilikom uređenja na licu mjesta u svemu poklapa sa međom pokazanom od strane vještaka geometra, pa iz ovih razloga smatra da za njega uviđaj nije bio ni nužan i da izazvane troškove treba da snosi predlagateljica.
Prema odredbi člana 28. stav 2. i 3. Zakona o vanparničnom postupku u vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava učesnika, učesnici snose troškove na jednake dijelove, ali ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje sud će prema srazmjeri tog udjela odlučiti koliki će dio troškova snositi svaki od učesnika, s tim da u ovim vanparničnim stvarima sud može odlučiti da sve troškove postupka snosi učesnik u čijem interesu se postupak vodi, odnosno učesnik koji je isključivo svojim ponašanjem dao povod za pokretanje postupka.
Proizilazi, da je u vanparničnom postupku zastupljen princip da svaka stranka snosi troškove koje je imala tokom ili povodom postupka, a ako je bilo zajedničkih troškova sud određuje u kojoj će srazmjeri svaka stranka snositi svoje troškove. Isto tako, sud može po prijedlogu jedne stranke odlučiti da joj druga stranka naknadi troškove koje joj je prouzrokovala očigledno nesavjesnim postupkom. Kao zajednički troškovi smatraju se, po pravilu, troškovi koji su izazvani nekom radnjom postupka provedenom bilo po prijedlogu stranke, bilo po službenoj dužnosti, a radilo se o zajedničkom interesu svih stranaka.
U konkretnom slučaju i pod predpostavkom da je međna linija koja je na licu mjesta bila identična međnoj liniji uređenoj od strane vještaka geometra (a što nije moguće tačno utvrditi iz zapisnika sa lica mjesta), kod toga da na terenu nije bilo vidljivih međašnih kamenova (kako je to konstatovano u navedenom zapisniku) i da su postojala odstupanja u pokazivanju sporne međe od strane predlagateljice i protupredlačaga, jedini mogući zaključak je da je predmetni vanparnični postupak vođen u interesu obiju stranaka, a kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Kako u zajedničke troškova (s obzirom na interes obiju strana) svakako spada trošak izlaska na lice mjesta i trošak sudskih taksa, koje troškove je predlagateljica predujmila u ukupnom iznosu od 260,00 KM (prema uplatnicama u spisu), to je pobijanim rješenjem prvostepeni sud pravilno obavezao protupredlagača da predlagateljici nadoknadi polovinu ovih troškova u iznosu od 130,00 KM.
Iz izloženog, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, pa je žalbu protupredlagača valjalo odbiti i pobijano rješenje u osporenom dijelu potvrditi.
(Rješenje Okružnog suda Banja Luka GŽ- 2028/07 od 23.6.2008. godine)
<----->
TROŠKOVI POSTUPKA
- čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)
U konkretnom slučaju do ispunjenja je došlo prije nego što je tužba dostavljena prvotuženom, pa je time sve troškove prvotuženog koji su nastali nakon dostavljanja tužbe izazvao tužitelj time što nije odmah po ispunjenju povukao tužbu i u obavezi je da ove troškove nadoknadi prvotuženom.
Iz obrazloženja:
Prema stanju spisa tužbenim zahtjevom iz tužbe je zahtijevano da se tuženi obavežu da tužitelju predaju u posjed poslovni prostor koji se nalazi u L. Pismenim podneskom od 16.06.2006. godine tužitelj je obavjestio prvostepeni sud da povlači tužbu u predmetnoj parnici, pa kako se tuženi nisu protivili povlačenju tužbe, rješenjem broj P-1198/04 od 16.06.2006. godine prvostepeni sud utvrđuje da je tužba tužitelja povučena i odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Nakon što je označeno rješenje ukinuto u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, pobijanim rješenjem prvostepeni sud o troškovima postupka odlučuje tako što odbija zahtjev prvotuženog za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.315,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, koji iznos prema zahtjevu prvotuženog se tiče troškova prvostepenog postupka, pa proizilazi da ovim rješenjem nije odlučivano o ukupnim troškovima prvotuženog (i o troškovima žalbenog postupka). Prema razlozima datim u obrazloženju pobijanog rješenja, prvostepeni sud utvrđuje da je u predmetnoj parnici do povlačenja tužbe došlo nakon ispunjenja, odnosno da je tužitelj tužbu povukao nakon što su mu tuženi predali u posjed predmetni poslovni prostor, pa sa pozivom na odredbu člana 390. Zakona o parničnom postupku zaključuje da nisu ispunjeni zakonski uslovi za naknadu troškova parničnog postupka po zahtjevu prvotuženog i pobijanim rješenjem odlučuje o navedenom zahtjevu prvotuženog na opisani način.
Suprotno navodima žalbe, ovaj sud kao pravilan prihvata zaključak prvostepenog suda o tome da je na strani prvotuženog, s obzirom na stavljeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, bila obaveza da dokaže da nisu tačni navodi tužitelja o tome da je tužba u predmetnoj parnici povučena nakon što su tuženi oslobodili predmetni poslovni prostor, te tužitelj ušao u posjed istog. Time se imaju prihvatiti navodi tužitelja da je u posjed označenog poslovnog prostora ušao dana 24.12.2004. godine, a nakon što su dana 20.12.2004. godine tuženi ovaj prostor napustili.
Prema odredbi člana 390. stav 1. Zakona o parničnom postupku tužitelj koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci nadoknadi troškove parničnog postupka, osim ukoliko je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog. Navedena zakonska odredba ima za cilj da spriječi neopravdano vođenje sudskih postupaka i izazivanje velikih sudskih troškova, kao i da spriječi zloupotrebu odredaba Zakona o parničnom postupku.
U konkretnom slučaju, do ispunjenja je došlo 24.12.2004. godine, a što znači prije nego što je tužba dostavljena prvotuženom (dana 24.03.2006. godine), pa je time sve troškove prvotuženog koji su nastali nakon dostavljanja tužbe izazvao tužitelj time što nije odmah po ispunjenju (24.12.2004. godine) povukao tužbu, već je do povlačenja tužbe došlo tek 16.06.2006. godine. Drugačije rečeno, navedeni troškovi parničnog postupka prvotuženog su rezultat toga da tužitelj tužbu nije povukao odmah po ulasku u predmetni poslovni prostor, pa je time tužitelj za ove troškove odgovoran i u obavezi je da iste nadoknadi prvotuženom. Na navedeno nisu od uticaja navodi odgovora na žalbu da tužba nije odmah povučena, jer tužitelj ima prebivalište u inostranstvu.
(Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gž-07-002005 od 25.12.2007. godine)
<------->
Apsolutna nenadležnost:
R J E Š E Nj E
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenim rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 013656 08 Ps od 01.12.2010. godine odbačena je tužba tužitelja u ovoj pravnoj stvari i obavezan tužitelj da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.995,00 KM.
Drugostepenim rješenjem Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57
0 Ps 013656 11 Pž od 10.02.2011. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepeno rješenje zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporeno rješenje preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev kojim tužitelj traži vraćanje pogrešno uplaćenih posebnih taksa koje je tužena od njega naplatila 1998. godine prilikom carinjenja robe, kao i isplatu kamate na vraćeni iznos takse.
Iz stanja spisa proizlazi: da je tužitelj u postupku carinjenja robe platio nadležnom organu tužene posebnu taksu na uvezenu robu; da je tužitelj uspio sa tužbom u upravnom sporu protiv konačnog akta tužene kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat više naplaćene posebne takse na uvezene smrznute pileće batake i jabuke, plaćene po jedinstvenim carinskim ispravama od 06. i 08.6.1998. godine; da je nakon toga tužena dana 15.4.2002. godine tužitelju vratila iznos od 28.862,00 KM, koji je naplatila od njega po naprijed navedenim jedinstvenim carinskim ispravama; da je po drugim jedinstvenim carinskim ispravama tužena od tužitelja naplatila iznos od ukupno 15.000,00 KM na ime posebne takse te da tužitelj tuženoj nije podnio zahtjev za povrat tog iznosa niti je povodom toga vodio upravni spor protiv tužene.
Nižestepeni sudovi su zaključili da se povrat sredstava plaćenih na ime posebne takse može tražiti u upravnom postupku po proceduri propisanoj Zakonom o carinskoj službi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 7/00 i 15/00) i Zakonom o carinskoj politici BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 21/98 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/99), slijedom čega sudovi nisu nadležni za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Iz tih razloga, a primjenom člana 67. st. 1. tačka 1. u vezi sa članom 16. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, dalje: ZPP), tužba je odbačena zbog apsolutne nenadležnosti suda.
Odluka nižestepenih sudova je pravilna.
Nižestepeni sudovi su pravilno našli da ovaj spor ne spada u sudsku nadležnost. Odredbama članova 202. – 209. Zakona o carinskoj politici BiH je propisano da carinski dužnik od koga je naplaćena dažbina, koju nije bio dužan da plati, ima pravo na povrat odnosno naknadu te uvozne dažbine. Takav zahtjev za povraćaj odnosno naknadu pogrešno ili više uplaćene uvozne dažbine se podnosi nadležnom organu uprave – carinarnici. Dakle, povrat novčanih sredstava plaćenih na ime posebnih taksa i drugih uvoznih dažbina spada u nadležnost organa uprave. I članom 8. Zakona o carinskoj službi je propisano da nadležni organ tužene – RUC, između ostalog, obavlja poslove carinjenja i kontrole robe te naplate i povrata carine, poreza i drugih uvoznih dažbina. Slično je propisivao i član 8. ranijeg Zakona o carinskoj službi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/96).
Pošto u smislu naprijed rečenog zahtjev za povraćaj pogrešno uplaćene posebne takse ne spada u sudsku nadležnost, nižestepeni sudovi su pravilno našli da su apsolutno nenadležni da u parničnom postupku odlučuju o povratu navedene takse, te su pravilno primijenili odredbu člana 16. ZPP kada su odbacili tužbu u ovom sporu.
Po ocjeni ovoga suda, revident pogrešno tumači prirodu posebne takse i gubi iz vida da ova taksa spada u javni prihod, a da poslove javnih prihoda vrše republički organi uprave, pri čemu treba imati u vidu i odredbe člana
2. Zakona o javnim prihodima i javnim rashodima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4/92 do 15/96) te člana 2. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kontroli, utvrđivanju i naplati javnih prihoda („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 23/98).
Revident pogrešno smatra da se sud mogao proglasiti nenadležnim i odbaciti tužbu samo u fazi prethodnog ispitivanja tužbe. Naime, sud u toku cijelog postupka pazi po službenoj dužnosti da li rješavanje spora, koji je predmet tužbe, uopšte spada u sudsku nadležnost ili se pak radi o stvari koja je u isključivoj nadležnosti nekog drugog organa (najčešće upravnog). Ako je zahtjev koji ne spada u sudsku nadležnost postavljen u parnici pred sudom opšte nadležnosti, onda u svim stadijumima postupka tužba mora biti odbačena, shodno odredbama člana 16. st. 1. i 2. u vezi sa članovima 67. st. 1.
tačka 1., 79. st. 2., 98. st. 1., 227. st. 2. i 249. st. 2. ZPP.
Nisu osnovani ni revizioni navodi da se tužena neosnovano obogatila time što je od tužitelja neosnovano naplatila posebnu taksu odnosno da se tužba temelji na institutu sticanja bez osnova. Sud nije vezan za pravni osnov naveden u tužbi (član 53. st. 3. ZPP), već je dužan da sam utvrdi po kom se pravnom osnovu može raspraviti sporni odnos, jer je on taj koji mora znati pravno pravilo, propis ili uopšte pravni institut u okviru kojeg se imaju izvidjeti i raspraviti odlučne činjenice. Sud ne odlučuje na osnovu materijalno – pravnog instituta navedenog u tužbi već na osnovu činjenica iz kojih tužbeni zahtjev proističe, a podvođenje činjenica pod normu materijalnog prava je stvar suda, pa se stoga na osnovu utvrđenih činjenica koje su bile predmet razmatranja o tužbenom zahtjevu može odlučiti i po nekom drugom pravnom osnovu, a ne onom iz tužbe.
Neprihvatljiva je tvrdnja tužitelja da je on podnoseći predmetnu tužbu samo postupio po uputi datoj u presudi Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-237/99 od 14.11.2000. godine, kojom je poništen akt RUC kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat više naplaćene posebne takse. Naime, tužitelj je dana 07.12.2000. godine RUC podnio zahtjev za izvršenje navedene presude Vrhovnog suda Republike Srpske, po kojoj mu se treba vratiti iznos od ukupno 28.862,00 KM. Ovom zahtjevu je udovoljeno i rješenjem C. B.L. od 17.12.2001. godine je naloženo da se tužitelju vrati iznos od 28.862,00 KM na ime više naplaćene posebne takse na određene proizvode, dok o zahtjevu za isplatu kamate nije odlučivano jer se tužitelj nije izjasnio o visini zakonske kamate. Nesporno je da je tužitelju dana 15.4.2002. godine isplaćen navedeni iznos od 28.862,00 KM i da on nije podnio žalbu protiv dijela rješenja C. B.L. od 17.12.2001. godine kojim mu nije odobrena isplata kamate na citirani iznos, tako da je navedeno rješenje postalo konačno. On u ovom parničnom postupku traži isplatu kamate na iznos glavnog duga od 28.862,00 KM, iako je po članovima
208. i 209. Zakona o carinskoj politici BiH u nadležnosti organa uprave da odlučuju i o isplati kamata na iznos koji je vraćen carinskom obvezniku u skladu sa odredbama tog zakona.
Na osnovu izloženog, a u smislu člana 248. u vezi sa članom 254. st. 1. i
4. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 57 0 Ps 013656 11 Rev od 17.1.2013 )
<------->
Apsolutna nenadležnost:
P R E S U D U
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-937/02 od 11.7.2005. godine obavezana je tužena R. S., V. R. S. da tužiocu B. B. iz B. L. plati: na ime toplog obroka za period od 5.7.1999. godine do 28.2.2002. godine iznos od 958,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5.7.2002. godine do isplate; na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2001. godinu u iznosu od 204,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5.7.2002. godine do isplate, uz naknadu troškova spora u iznosu od 60,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.7.2005. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade troškova prevoza, troškova toplog obroka, boračkog dodatka, novčanih sredstava za obezbjeđenje zimnice i ogreva te naknade za uvećane troškove stanovanja, sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do dana podnošenja tužbe kao i zahtjev zanaknadu troškova spora preko dosuđenih iznosa, odbija se kao neosnovan (stav 2.).
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-563/05 od 27.2.2006. godine žalba tužene je djelimično uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime naknade toplog obroka za period od 5.7.1999. do 5.7.2001. godine plati iznos od 651,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 5.7.2002. godine do isplate i u tom dijelu tužba se odbacuje kao neblagovremena (stav 1.). Žalba tužioca i tužene se odbijaju i prvostepena presuda potvrđuje u dosuđujućem dijelu zaplaćanje naknade na ime toplog obroka zaperiod od 5.7.2001. do 28.2.2002. godine u iznosu od 275,08 KM i na ime naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2001. godinu u iznosu od 204,00 KM (stav 2.). Žalba tužioca se djelimično uvažava preinačava se pobijana prvostepena presuda u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što se ista dosuđuje na iznos naknade toplog obroka od 275,08 KM (za svaki pojedinačni mjesečni iznos sadržan u ukupnom iznosu), počev od 1. u mjesecu za prethodni mjesec, po stopi propisanoj zakonom o visini stope zatezne kamate i na iznos naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora u iznosu od 204,00 KM počev od 1.1.2002. godine do isplate po stopi propisanoj zakonom o visini stope zatezne kamate (stav 2.). U preostalom odbijajućem dijelu prvostepena presuda u odnosu na naknadu po osnovu toplog obroka preko dosuđenog iznosa, a zatim na naknadu na ime prevoza, naknadu za uvećanje troškova stanovanja, kao i sredstava za obezbjeđenje zimnice, ogreva i naknade troškova spora preko dosuđenih iznosa, se potvrđuje (stav 3.). Povodom žalbe tužene prvostepena presuda se ukida u odnosu na zahtjev za plaćanje naknade po osnovu boračkog dodatka i tužba tužioca u ovom dijelu odbacuje (stav 4.).
Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu u dijelu kojom je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda i u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda i tužba odbačena kao neblagovremena, zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u tom dijelu revizija uvaži, preinači drugostepena presuda tako što će se žalba tužioca uvažiti, preinačiti prvostepena presuda u odbijajućem dijelu i u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda i tužba odbačena, te tuženu obavezati da tužiocu plati iznose koji se u tom dijelu zahtjevom traže.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da mu tužena za period od 5.7.1999. do
28.2.2002. godine naknadi: 1. na ime toplog obroka; 2. na ime odvojenog života;
3. na ime prevoza; 4. na ime troškova stanovanja, naknade na ime ogreva i zimnice te boračkog dodatka, ukupno 42.967,69 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog novčanog iznosa do isplate.
Prvostepeni sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev na ime plaćanje naknade toplog obroka za period od 5.7.1999. do 28.8.2002. godine u ukupnom iznosu od 958,12 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 5.7.2002. godine kao i zahtjev za plaćanje naknade na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2001. godinu u iznosu od 204,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od navedenog dana do isplate, jer da se radi o novačnom potraživanju u kojem slučaju je zastarni rok od tri godine računajući ovaj rok od dospjelosti pojedinačnih iznosa do dana podnošenja tužbe 5.7.2002. godine, dok u odnosu na tužbeni zahtjev za plaćanje naknade troškova prevoza, troškova toplog obroka, boračkog dodatka, sredstava za obezbjeđenje zimnice, ogreva i naknade za uvećanje troškova stanovanja sa obračunatom kamatom od dospjelog pojedinačnog iznosa pa do dana podnošenja tužbe, prvostepenim sud nalazi neosnovanim tužbeni zahtjev iz razloga što tužilac nije dokazao osnovanost ovog zahtjeva, a i da tužena nije obezbjedila sredstva za ovu namjenu niti je ostalim radnicima isplatila novčana sredstva za ovu namjenu. Dalje privostepeni sud nalazi da se plaćanje naknade na ime boračkog dodatka po odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca obezbjeđuju u budžetu R. S. za tu namjenu, pa kako je nesporno da sredstva za tu namjenu nisu obezbjeđena u budžetu R. S., to da ni tužilac nema pravo na plaćanje ovog iznosa, jer bi njenom isplatom bio u povoljnijem položaju u odnosu na druge radnike koji putem suda nisu tražili njihovo plaćanje.
Činjenična utvrđenja prvostepenenog suda usvaja i drugostepeni sud ali ne i njegov pravni zaključak, da je tužba blagovremena u odnosu na potraživanje naknade na ime toplog obroka dospjelog do 5.7.2001. godine budući da je tužba u ovom sporu podnesena 5.7.2002. godine u kojem slučaju tužba tužioca je odbačena kao neblagovremena, jer da je protekao rok od 1 godine propisan odredbom člana 105. Zakona o radu, a ne rok od 3 godine propisan Zakonom o obligacionim odnosima. Stoga je drugostepeni sud žalbu tužene uvažio ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio u odnosu na dosuđeno potraživanje naknade na ime toplog obroka i naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora dospjelih do 5.7.2001. godine, a preinačiju prvostepenu presudu u odnosu na kamate na svaki mjesečni iznos dosuđene naknade tako što je tužiocu dosuđena kamata na svaki dospjeli mjesečni iznos počev od prvog u mjesecu za protekli mjesec po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, dok je za potraživanje tužioca na ime uvećanje troškova stanovanja, troškova prevoza, zimnice i ogreva, žalbu tužioca odbio i potvrdio prvostepenu presudu, iz razloga što tužilac tokom postupka u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'', br. 58/03. do 63/07, u daljem tekstu: ZPP) nije pružio dokaze koja je visina potraživanja po navedenim osnovama.
Pravilna je pobijana presuda ali ne iz razloga koje je u obrazloženju te presude dao drugostepeni sud.
Naime, prema odredbi člana 12. stav 1. Zakona o vojsci (''Sl. glasnik RS'', br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04, u daljem tekstu: Zakon o vojsci) koji je bio na snazi u vrijeme za koje tužilac zahtjevom traži plaćanje naknade po osnovu radnog odnosa (toplog obroka, regresa za korišćenje godišnjeg odmora, zimnice, troškova prevoza, stanovanja i dr. za period od 1999. do 2002. godine), lica na službi u Vojsci su vojna lica i radnici u Vojsci, a prema odredbi čl.121. tog zakona za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u V. R. S. određena je upravna nadležnost pa i akti doneseni od vojnih organa iz osnova radno-pravnih odnosa (naknada toplog obroka, regresa za korišćenje godišnjeg odmora i dr.), predstavljaju upravne akte u smislu odredbe čl.7. st.2. Zakona o upravnim sporovima (''Sl. glasnik RS'', br. 12/94) koji je bio na snazi u spornom periodu (identičnu odredbu sadrži i Zakon o upravnim sporovima - ''Sl. glasnik RS'', br. 108/05) koji je sada u primjeni u R.S..
Da je to tako, proizilazi iz čl.14. i 20. Zakona o vojnim sudovima (''Sl. glasnik RS'', br. 27/93 i 8/96) po kojima u sudsku nadležnost Vojnih sudova prvog stepena i Vrhovnog Vojnog suda, spadaju suđenja vojnim licima i drugim licima za krivična djela iz čl.116, 118, 119, 120, 121, 124, 135, 136, 201. do
239. Krivičnog zakona Republike Srpske, kao i odlučivanje u upravnim sporovima, a zatim po predlozima za zaštitu zbog nezakonitih radnji službenih lica u vojnim organima, ako nije obezbijeđena druga sudska zaštita i o sporovima za naknadu štete koju vojna lica na službi u V. R. S. učine državi u vezi sa vršenjem službe, kao i o zahtjevu države za naknadu iznosa koji su isplaćeni zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tih lica.
Dakle, potraživanje po osnovu radnog odnosa radnika na službi u Vojsci, a kakvo svojstvo tužilac ima u ovom sporu, ne spada u sudsku nadležnost, već kako je naprijed navedeno, u nadležnost vojnih organa V. R. S. čiji akti doneseni u tim stvarima imaju pravni karakter upravnog akta protiv kojih nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe takav akt postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbi čl. 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske (''Sl. glasnik RS'', br. 111/04 do 37/06).
Pravilna primjena odredbi čl. 16. st.1. i 2. ZPP je zahtijevala da se sud oglasi nenadležnim, ukine sprovedne radnje u postupku i tužbu odbaci, a ne da odlučuje u sporu odbacivanjem tužbe, odnosno odbijanjem tužbenog zahtjeva, međutim pravne posljedice su iste s obzirom da je reviziju izjavio tužilac pa zbog toga nije bilo uslova za preinačenje pobijane presude na njegovu štetu (čl.
263. u vezi s odredbom čl. 230. ZPP).
Zato je primjenom odredbi čl. 248. ZPP, odlučeno kao u izreci.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 453 od 18.1.2008.g.)
<------->
Sudsko poravnanje:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Z. broj Ps-101/2001. od 10.6.2002. godine usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava sudsko poravnanje zaključeno pred Osnovnim sudom u Z. pod brojem Ps-41/00 od 6. 9. 2001. godine po kojem je obavezan tuženi ODP A.M. L. da tužitelju D.O. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate i da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 6.000,00 KM, te parnica vraća u stanje prije zaključenja poravnanja i obavezuje tuženi da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 300,00 KM.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava tako što se u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove.
Blagovremeno izjavljenom žalbom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se u cjelini usvoji tužbeni zahtjev.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za poništenje sudskog poravnanja zaključenog dana 6.9.2001. godine između pravnog prednika tužitelja i tuženog u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/00.
Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su pravni prednik tužitelja ODP A.M. iz L. i tuženi u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/2000 dana 6.9.2001. godine zaključili sudsko poravnanje po kojem je ODP A.M. L. obavezan da D.o. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate, te troškove spora u iznosu od 6.000,00 KM; da je navedeno poravnanje za ODP A.M. iz L. potpisao direktor P. M. u svojstvu njegovog zakonskog zastupnika; da P. M. nije bio lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. od 25.8.2001. godine kada je u sudski registar bio izvršen upis statusne promjene toga preduzeća; da je prema izjavi datoj u svojstvu svjedoka kod toga suda na ročištu održanom dana 10.6.2002. godine P. M. navedeno poravnanje potpisao pod uticajem prinude i prijetnje putem nekoliko anonimnih poziva od strane nepoznatih lica na njegov službeni i kućni telefon upućenih njemu i njegovoj porodici da ukoliko ne zaključi sudsko poravnanje i ne pojavi se pred sudom da će njegov život biti ugrožen. Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud iz izjave svjedoka P. M. zaključuje da je on na određeni način bio prinuđen ili se nalazio u zabludi prilikom zaključenja spornog sudskog poravnanja, te da isti u to vrijeme nije bio ni lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. već da je to počev od 25.8.2001. godine bio B. J., radi čega usvaja tužbeni zahtjev postavljen u ovoj parnici.
Drugostepeni sud usvaja žalbu tuženog i preinačava prvostepenu presudu tako da u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja u predmetnoj parnici nalazeći da je P. M. u vrijeme zaključenja spornog sudskog poravnanja bio upisan u sudski registar kao direktor pravnog prethodnika tužitelja bez ikakvih ograničenja sve do 19.10.2001. godine. Istovremeno nalazi da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je P. M. zaključio predmetno poravnanje pod prijetnjom nepoznatog muškarca za njegov život i život njegove porodice, a koji se zasniva na njegovom iskazu datom u svojstvu svjedoka, nalazeći da mu se nije moglo povjerovati iz razloga što je isti zainteresovan da tužitelj uspije u ovoj parnici.
U ovom revizionom postupku tužitelj više ne osporava da je P. M. u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja imao status direktora pravnog prethodnika tužitelja ODP A.M. L. i da je u tom svojstvu bio ovlašten za zaključenje sudskog poravnanja. Međutim, i dalje ističe da je P. M. predmetno poravnanje zaključio pod uticajem prijetnje i da je ono stoga ništavo u smislu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO), tvrdeći da je drugostepeni sud svoju odluku donio uz drugačiju ocjenu svjedoka P. M., od one koju je dao prvostepeni sud, te je tako postupio suprotno osnovnim principima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, principu neposrednosti, usmenosti i javnosti glavne rasprave.
Prema odredbi člana 60. ZOO ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi (stav 1), a strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica (stav 2.). Iz prednjeg proizlazi da se kod prijetnje pritisak na volju ugovornika vrši psihičkim putem, da se postiže izazivanjem opravdanog straha od buduće opasnosti koja će se desiti samom ugovorniku ili njegovoj imovini ili njemu bliskim licima ukoliko ne zaključi određeni ugovor, tako da dovodi do potpunog odsustva volje za zaključenje ugovora. Izazivanje opravdanog straha mora biti tako da lice kome se prijeti zaključuje ugovor upravo od toga straha. Svako prisiljavanje ne mora biti pravno relevantno, već je potrebno da je prijetnja presudno uticala na donošenje odluke o zaključenju ugovora. Da bi odlučujuće uticala na izjavu volje prijetnja treba da predstavlja ozbiljan akt kojim se vrši pritisak i da izazove neotklonjivi strah zbog koga lice i izjavljuje volju u smislu zaključenja ugovora. Ozbiljnost se cijeni prema svakom konkretnom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti koje mogu biti od uticaja na izazivanje ozbiljnog straha.
Stoga je pravilan pristup drugostepenog suda da ocjenu izjave svjedoka P. M., o prijetnji koje su navodno njemu upućivale određene osobe za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja, treba vršiti prema okolnostima konkretnog slučaja imajući u vidu i činjenicu da on zbog svog statusa može imati interes da tužitelj uspije u sporu.
Međutim, po ocjeni ovoga revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je drugostepeni sud svojom presudom povrijedio zakon. Povreda se sastoji u tome što se drugostepeni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu činjenica i drugačiju ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka P. M. od ocjene prvostepenog suda. Takvim postupkom drugostepeni sud je povrijedio procesno pravilo slobodnog sudijskog uvjerenja pri ocjeni dokaza iz razloga što drugostepeni sud ne može u nejavnoj sjednici drugačije cijeniti dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom, kao i načelo neposrednosti iz odredbe člana 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 i 32/94) u vezi sa odredbom člana 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku RS. Drugačiju ocjenu iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, od one koju im je dao prvostepeni sud, drugostepeni sud može dati samo na osnovu održane rasprave na kojoj stiče uvjerenje na osnovu neposredno izvedenih dokaza.
Prvostepenu presudu drugostepeni sud može preinačiti samo u slučajevima određenim u članu 229. Zakona o parničnom postupku RS, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na osnovu odredbe člana 456. stav 2. istog Zakona. Prema tome, ako je prvostepeni sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja propustio da ocjeni izvjesnu okolnost, koja bi mogla biti od uticaja na činjenično stanje, ili ako u toku prvostepenog postupka nije izviđena neka bitna okolnost, ili ako je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu na pogrešnoj i nepravilnoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza, a drugostepeni sud pri razmatranju prvostepene presude nađe da stoje nedostaci i u prvostepenom postupku, kao i kad bi bilo potrebno radi nepravilnosti sudske odluke da se ti nedostaci otklone i činjenično stanje dopuni ili ispravi, drugostepeni sud je, pravilnom primjenom navedenog procesnog pravila, mogao otkloniti samo zakazivanjem rasprave u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, a nikako da se daje nova ocjena dokaznog materijala koji je bio predmet ocjene prvostepenog suda i na osnovu koga je utvrđeno jedno činjenično stanje.
Naime, prema odredbi člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, koji je stupio na snagu nakon donošenja prvostepene presude i primjenjuje se na osnovu člana 456. stav 2. istog Zakona drugostepeni sud će zakazati raspravu, između ostalog, kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom ponovno izvesti već izvedene dokaze.
Zbog navedenog drugostepeni sud u nastavku postupka mora saglasno odredbi člana 217. st. 2. ZPP RS ponovno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka P. M. radi pravilne ocjene izjave ovog svjedoka koja je relevantna za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Stoga proizlazi da postoji povreda odredbe parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane drugostepene presude iz člana 249. st.1. Zakona o parničnom postupku RS, radi čega je revizija tužitelja uvažena i drugostepena presuda ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje, da taj sud u daljem toku postupka otkloni ukazane nedostatke, izvede parnične radnje i rasvijetli sporna pitanja na koja je naprijed ukazano, saglasno odredbi člana 253. u vezi sa članom 228. Zakona o parničnom postupku RS.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-225/05 od 16.10.2007.g. )
<------->
Neodlučivanje po žalbi jedne od stranaka:
R J E Š E Nj E
Revizije tužioca se uvažavaju, ukida se presuda Okružnog suda u T. broj Gž-260/04 od 14.09.2005. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u T. broj P-238/03 od 13.02.2004. godine, tužena K-K A.D. za osiguranje i reosiguranje B.L:, obavezana je da tužiocu K.R. iz sela O., opština B., naknadi materijalnu štetu, novčanu rentu u iznosu od 200,00 KM mjesečno, počev od 01.09.1999. godine tako što će dospjele mjesečne iznose isplatiti odjedanput, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, a ubuduće do šestog u mjesecu za protekli mjesec, i na ime nematerijalne štete, za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 1.250,00 KM, za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 8.700,00 KM, ukupno 9.950,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.01.2004. godine pa do isplate, uz naknadu troškova spora u iznosu od 2.228,75 KM, sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev tužioca je odbijen (stav 2.).
Drugostepenom presudom Okružnog suda u T. broj Gž-260/04 od 14.09.2005. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako da se iznos na ime naknade materijalne štete, novčane rente sa iznosa od 200,00 KM snizuje na iznos od 100,00 KM mjesečno, a na ime naknade nematerijalne štete za umanjenje životnih aktivnosti sa iznosa od 8.700,00 KM snizuje na iznos od 8.000,00 KM (stav 1). U preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena (stav 2).
Tužilac i tužena revizijom pobijaju drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Nisu podneseni odgovori na revizije stranaka. Revizije su osnovane.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da se tužena obaveže da mu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koja mu je dana 28.08.1999. godine u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila na putu S.–B. u mjestu O., prouzrokovalo putničko vozilo marke ''Golf'' reg. broj ... kojim je upravljala S.S. iz B., koje vozilo je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tužene od odgovornosti za štete nastale trećim licima.
Prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca obavezavši tuženu da plati tužiocu materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, nalazeći da je tužiocu pričinjena šteta upotrebom putničkog motornog vozila kojim je upravljala S.S., koje vozilo je u vrijeme nastanka saobraćajne nesreće bilo osigurano kod tužene od autoodgovornosti, a vozač S.S. je u krivičnom postupku kod prvostepenog suda u predmetu K-31/01 krivičnom presudom od 22.03.2000. godine oglašena krivom i osuđena na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 dinara.
Drugostepeni sud je žalbu tužene djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je dosuđeni iznos materijalne štete na ime mjesečne rente sa 200,00 KM snizio na 100,00 KM mjesečno, a naknadu nematerijalne štete na ime umanjenja životne aktivnosti sa 8.700,00 KM snizio na 8.000,00 KM.
Tužilac u reviziji ukazuje da je drugostepeni sud donoseći pobijanu presudu kojom nije odlučio o njegovoj žalbi protiv prvostepene presude učinio povrede odredaba parničnog postupka iz člana 203. do 232. Zakona o parničnom postupku ''Sl. glasnik RS'', br. 58/03 – 74/05, u daljem tekstu: ZPP).
Ovaj prigovor revizije tužioca je osnovan.
Prema odredbi člana 203. stav 3. ZPP, o žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.
U ovom slučaju je drugostepeni sud donoseći pobijanu presudu kojom je odlučio o žalbi tužene, a nije odlučio o žalbi tužioca koja je priložena u spisima ovog predmeta, počinio navedene povrede odredaba parničnog postupka.
Zato je reviziju tužioca u kojoj se ukazuje na navedene povrede odredaba parničnog postupka, kao i reviziju tužene, valjalo uvažiti, ukinuti pobijanu drugostepenu presudu i predmet vratiti drugostepenom sudu da u ponovnom postupku odlučivanja o žalbama tužioca i tužene, jednom odlukom odluči o žalbi tužioca i žalbi tužene (član 249. stav 1. u vezi s odredbom člana 203. stav 3. ZPP).
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-774/05 od 28.09.2007.g. )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena dokaza:
P R E S U D A
Revizija se odbija.
Tužilac se odbija sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova nastalih u postupku povodom revizije.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Doboju broj Ps-113/05 od 30.10.2006. godine, odbijen je tužilac Fond ....., B. L., F. D. s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje kao stečajnog povjerioca nad tuženim G. p.R. A.D. D., u stečaju, na ime glavnog duga u iznosu od 214.188,54 KM, a na ime obračunate kamate od 1.1.2002. godine do 27.12.2004. godine u iznosu od 3.531,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 217.719,93 KM od 6. aprila 2005. godine kao dana podnošenja tužbe, do dana isplate, da mu tuženi naknadi parnične troškove u iznosu od 2.000,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, te da se to potraživanje uvrsti u opšti isplati red i izvrši ispravka tabele potraživanja unošenjem utvrđenog duga. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi parnične troškove u iznosu od 2.150,00 KM u roku od 30 dana koji počinje da teče prvog dana poslije dostavljanja prepisa presude tužiocu, pod prijetnjom izvršenja.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-07-000 099 od 11.9.2007. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači, i tuženi obaveže „na plaćanje troškova parničnog postupka tužiocu uvećane za troškove revizije“.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Tužbom se traži utvrđenje osnovanosti potraživanja tužioca kao stečajnog povjerioca prema tuženom, kao stečajnom dužniku, u odnosu na glavni dug od 214.188,54 KM i na obračunate kamate od 3.531,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uvrštenje tog potraživanja u opšti isplatni red i isparvka tabele potraživanja unošenjem utvrđenog duga.
Nad tuženim je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, rješenjem Osnovnog suda u Doboju broj ST. 9/04 od 17.12.2004. godine otvoren stečajni postupak. Tužilac je u tom postupku prijavio sporno potraživanje u iznosu od 217.719,93 KM koje se odnosi na neplaćene doprinose za zdravstveno osiguranje u periodu od 1. januara 2002. godine do 27. decembra 2004. godine. u iznosu od 214.188,51 KM i kamatu, obračunatu na taj iznos, od 3.531,42 KM. Potraživanje je u cjelini osporeno na ispitnom ročištu dana 15. marta 2005. godine. Tužilac je zbog toga upućen na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Tužbu je podnio blagovremeno, u skladu sa članom 115. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 67/02, 77/02 i 38/03). Tuženi nije isplaćivao plate, ni druga lična primanja, svojim radnicima u toku spornog perioda od 1. januara 2002. godine do 27 decembra 2004. godine. Potraživanje je osporeno radi toga što, prema tvrdnjama tužene stranke tužilac nije pružao zdravstvene usluge njegovim radnicima, tj. nije im ovjeravao zdravstvene knjižice.
Prvostepeni sud je zaključio da tužilac nije dokazao osnovanost i visinu svog potraživanja, pa ga je odbio s tužbenim zahtjevom, pozivajući se pored ostalog, na odredbe članova 126. i 127. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP), članova 54 i 80. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 18/99, 51/01, 70/01 i 51/03, ispravka: 57/03, u daljem tekstu: ZZO), članova 61, 63. i 81. Zakona o poreskoj upravi („Službeni glasnik RS“ broj 51/01, 74/04, 2/05, 96/05 i 75/06, u daljem tekstu: ZPU), te članova 8. i 13. Zakona o doprinosima („Službeni glasnik RS“ broj 51/01, 96/03 i 128/06, u daljem tekstu: ZD).
Shvatanje prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud. Revizija nije osnovana.
Odluke nižestepenih sudova su pravilne.
Članom 54. stav 1. ZZO propisano je da se osnovice i stope za obračun obaveznog doprinosa za zdravstveno osguranje utvrđuju Zakonom o doprinosima. Odredbama ZD propisano je: da je obveznik doprinosa fizičko lice – rezident Republike Srpske (u daljem tekstu: Republike) koje je zaposleno kod pravnog ili fizičkog lica – rezidenta Republike sa sjedištem u drugom entitetu ili distriktu (član 4. stav 1. alineja 1.); da obračun i uplatu doprinosa za
obveznike iz člana 4. istog zakona vrši isplatilac – rezident Republike prilikom svake isplate, na osnovicu utvrđenu tim zakonom; da se doprinosi obračunavaju i plaćaju na dan kad je isplata izvršena (član 13. stav 2); da je osnovica doprinosa neto plata i sve naknade koje poslodavac isplaćuje u skladu sa ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu na koje se plaća porez na lična primanja (član 8. stav 1. tačka 1).
Doprinosi se, prema tome, plaćaju na prihode, na koje se plaća i porez na lična primanja. Članom 55. stav 1. tačka 1. Zakona o porezima na dohodak građana, koji je bio na snazi u spornom periodu („Službeni glasnik RS“ broj 51/01, 68/01 i 65/03) propisano je da se porez na svaki pojedinačni ostvareni neto prihod plaća u momentu isplate ličnih primanja. Iz izloženog proizilazi da obaveza tuženog na plaćanje doprinosa nastaje isplatom ličnih primanja njegovim radnicima. Tokom postupka bilo je nesporno da tuženi nije isplaćivao lična primanja svojim radnicima kroz sporni period. Shodno tome, on nije bio dužan, ni po ocjeni ovog suda, na plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje tužiocu kroz taj period. Takva obaveza tuženog prema tužiocu, naime, nije ni nastala zbog neplaćanja ličnih primanja njegovim radnicima.
U vezi revizionih navoda potrebno je ukazati na slijedeće.
1. Podaci navedeni u dopisu P. u. P. c. D. broj 06/1. 04/0702-452-303/06 od 2.5.2006. godine i shvatanja izražena u tom dopisu, nisu, po ocjeni ovog suda, relevantni za presuđenje u ovom parničnom postupku. Isto važi i za navode da je „potraživanje Fonda ... F. D. iskazano na osnovu zapisnika kontrolora navedenog subjekta priznato u cjelosti“, a potraživanje tužioca – nije.
2. Tvrdnje da su sudovi samo parcijalno primjenili odredbe ZD, a da nisu primijenili odredbe ZZO, koji je „lex specialis“ (poseban zakon) i „koji takođe reguliše obavezne uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje u svojim okvirima“, u suprotnosti su sa naprijed iznesenim pravnim shvatanjem.
3. Ovlašćenja tužioca iz člana 80. ZZO u vezi sa članom 1. ZD i kontrola koju je, s tim u vezi, izvršio njegov radnik, takođe nisu od uticaja na izneseno pravno stanovište i ne utiču na presuđenje u ovom sporu. Isto važi i za odredbu člana 28. ZZO, obavezu isplatioca plata da sačini zbirnu rekaptitulaciju i da je dostavi nadležnom poreskom organu u smislu člana 13. stav 4. ZD.
4. Dopirnos za zdravstveno osiguranje ne može se smatrati porezom u smislu člana 4. ZPU, jer to ne proizilazi iz ove zakonske odredbe. Radi se o jednom vidu obaveznog doprinosa kojim se obezbjeđuju sredstva za finansiranje zdravstvenog osiguranja i koji je prihod tužioca (članovi 1. do 3. ZD). Stoje navodi revidenta da je to „potraživanje... prinudno i nepovratno i ne daje se u zamjenu za određenu robu ili uslugu“. To potraživanje nije međutim u ovom slučaju ni nastalo prema tuženom, kako je naprijed objašnjeno.
Nižestepene presude nemaju, prema tome, nedostatka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, revizija tužioca je odbijena kao neosnovana (član 248. u vezi sa članom 241. ZPP).
Tužilac nije uspio s tužbenim zahtjevom, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova, kao ni troškova postupka po reviziji (član 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP). Iz tih razloga odlučeno je kao u stavu 2. izreke ove presude.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 981 od 16.5.2008.g. )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena dokaza:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-101/05 od 31.10.2006. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-133/98 od 24.12.2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime izgubljene zarada isplati iznos od 52.834,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.8.2003. godine do konačne isplate, da mu isplati zateznu kamatu na iznos od 92.834,74 KM obračunatu za period od 31.3. do 04.8.2003. godine, a na ime naknade štete zbog nedodjeljivanja stana da mu isplati iznos od 56.740 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-101/05 od 31.10.2006. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Blagovremeno izjavljenom revizijom tužilac pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tužena je osporila navode tužioca i predložila da se revizija odbije kao neosnovana.
Revizija je osnovana.
U ovoj parnici tužilac zahtjeva da mu tužena na ime izgubljene zarade isplati iznos od 52.834,74 KM sa pripadajućim kamatama počev od 05.8.2003. godine do isplate, kamate na iznos od 92.834,74 KM za period od 31.3. do 04.8.2003. godine i na ime naknade štete iznos od 56.740 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
Svoje zahtjeve tužilac temelji na tvrdnji da su rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu koja je donijela tužena nezakonita, pa da mu stoga pripada pravo na naknadu izbugljene zarade, kao i pravo na naknadu štete zbog nedodjeljivanja stana koji bi mu bio dodjeljen, da mu nezakonitim postupanjem tužene nije prestao radni odnos.
Polazeći od utvrđenja da je pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-186/01 od 07.3.2002. godine potvrđena djelimična presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-255/00 od 09.5.2001. godine, kojom su poništene kao nezakonite odluke tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu i naloženo tuženoj da tužioca vrati u radni odnos i rasporedi na odgovarajuće poslove i zadatke, da su parnične stranke dana 04.8.2003. godine zaključile vansudsko poravnanje kojim se tužena obavezala da isplati tužiocu na ruke iznos od 40.000 KM, te da uplati porez na platu i doprinose za tužioca u iznosu od 13.255,65 KM, što ukupno čini 53.255,65 KM, a tužilac preuzeo obavezu da povuče tužbe protiv tužene u predmetima Rs-255/00 i Rs-133/98, te se odrekao svih eventualnih potraživanja prema tuženoj, i da se potpisivanjem poravnanja smatra u cijelosti namirenim, da nije dokazao da je tužena dužna da mu na ime izgubljene zarade isplati traženi iznos, prvostepeni sud je pozivajući se na odredbe člana 126. ZPP odbio zahtjev tužioca za isplatu izgubljene zarade.
Zahtjev tužioca za naknadu štete zbog nedodjeljivanja stana prvostepeni sud je odbio kao neosnovan, nalazeći da o pravu na rješavanje stambenog pitanja zaposlenog odlučuje preduzeće kao vlasnik stana na osnovu svojih propisa, a da sud odlučuje o zakonitosti konkretne odluke o dodjeli stana na korišćenje, a ne i o samom pravu na dodjelu stana. Kako u konkretnom slučaju tužilac postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio ocjenu zakonitosti pojedinačne odluke o dodjeli stana na korišćenje, prvostepeni sud je zaključio da zbog nedodjeljivanja stana od strane tužene tužilac nije pretprio nikakvu štetu.
Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužioca, te da nije počinio povrede odredaba parničnog postupka koje je tužilac istakao u žalbi. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da svoju odluku drugostepeni sud temelji na činjenici da je pravosnažna presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-186/00 od 07.3.2002. godine ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-30/03 od 21.12.2004. godine, da je nakon toga, u ponovnom postupku Okružni sud u Banjaluci odlučujući o žalbi protiv djelimične presude broj Rs-255/00 od 09.5.2001. godine rješenjem broj Ž-59/05 od 19.4.2006. godine ukinuo djelimičnu prvostepenu presudu i tužbu odbacio. Nalazeći da su rješenja tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu iz navedenih razloga zakonita i da su
postala pravosnažna, drugostepeni sud je zaključio da tužilac nema pravo na bilo kakva potraživanja prema tuženoj po osnovu radnog odnosa jer da mu je radni odnos prestao na zakonit način. Iz ovih razloga je drugostepeni sud žalbu tužioca odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Osnovano revident ukazuje da je u postupku donošenja pobijane presude drugostepeni sud počinio povredu odredbe parničnog postupka iz člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP), koja povreda je uticala na zakonitost i pravilnost osporene presude (član 209. ZPP).
Prema odredbi člana 221. ZPP drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stračanu sposobnost i zastupanje.
Tužilac je žalbom pobijao prvostepenu presudu u cjelini iz svih razloga propisanih odredbom člana 208. stav 1. ZPP. Prema navodima žalbe prvostepeni sud nije ocjenio sve izvedene dokaze, a naročito izvještaj o finansijskom vještačenju, pa da obrazloženje presude nije u skladu sa odredbama člana 191. stav 4. ZPP, da je zbog ovih propusta prvostepenog suda činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno što je rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Tužilac nije u žalbi iznosio nove činjenice niti predlagao nove dokaze.
Prema tome, drugostepeni sud je bio ovlašten da na osnovu odredbe člana 221. ZPP ispita u cjelini prvostepenu presudu i izvrši kontrolu zakonitosti postupanja prvostepenog suda, kako u pogledu ocjene dokaza izvedenih pred tim sudom i utvrđenjnih činjenica relevantnih za odluku o sporu, tako i u pogledu izvedenih činjeničnih i pravnih zaključaka datih u obrazloženju prvostepene presude. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama koje nije utvrdio prvostepeni sud i dokazima koji nisu provedeni u prvostepenom postupku. Dokazi na koje se poziva drugostepeni sud nisu izvedeni ni pred drugostepenim sudom, pa je osnovan prigovor revizije da je drugostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 221. ZPP, jer nije ispitivao zakonitost i pravilnost prvostepene presude u okviru žalbenih razloga tužioca.
Iz naprijed navedenog proizlazi da je učinjena povreda odredaba parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane presude iz člana 249. stav 1. ZPP, pa je revizija tužioca uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Međutim, neosnovani su navodi revizije koji se odnose na povredu odredbi iz člana 360. i 357. stav 1. tačka 4. i 5. ZPP. Ukoliko je sudija Snježana Romčević kao član vijeća učestovala u donošenju odluke u predmetu Ž-59/05 u svojstvu sudije izvjestioca, to nije smetnja da u ovoj parnici učestvuje u donošenju osporene odluke kao predsjednik vijeća. Naime, u oba slučaja sudija Snježana Romčević je postupala kao sudija drugostepenog suda,
što nije razlog za izuzeće iz člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP. Kako ni tužilac u žalbi protiv prvostepene presude nije tražio njeno izuzeće (član 358. ZPP), nije bilo osnova da navedena sudija postupi u smislu odredbi člana 360. ZPP.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 041 od 09.04.2008.g. )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena dokaza:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Z. broj Ps-101/2001. od 10.6.2002. godine usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava sudsko poravnanje zaključeno pred Osnovnim sudom u Z. pod brojem Ps-41/00 od 6. 9. 2001. godine po kojem je obavezan tuženi ODP A.M. L. da tužitelju D.O. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate i da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 6.000,00 KM, te parnica vraća u stanje prije zaključenja poravnanja i obavezuje tuženi da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 300,00 KM.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava tako što se u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove.
Blagovremeno izjavljenom žalbom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se u cjelini usvoji tužbeni zahtjev.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za poništenje sudskog poravnanja zaključenog dana 6.9.2001. godine između pravnog prednika tužitelja i tuženog u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/00.
Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su pravni prednik tužitelja ODP A.M. iz L. i tuženi u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/2000 dana 6.9.2001. godine zaključili sudsko poravnanje po kojem je ODP A.M. L. obavezan da D.o. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate, te troškove spora u iznosu od 6.000,00 KM; da je navedeno poravnanje za ODP A.M. iz L. potpisao direktor P. M. u svojstvu njegovog zakonskog zastupnika; da P. M. nije bio lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. od 25.8.2001. godine kada je u sudski registar bio izvršen upis statusne promjene toga preduzeća; da je prema izjavi datoj u svojstvu svjedoka kod toga suda na ročištu održanom dana 10.6.2002. godine P. M. navedeno poravnanje potpisao pod uticajem prinude i prijetnje putem nekoliko anonimnih poziva od strane nepoznatih lica na njegov službeni i kućni telefon upućenih njemu i njegovoj porodici da ukoliko ne zaključi sudsko poravnanje i ne pojavi se pred sudom da će njegov život biti ugrožen. Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud iz izjave svjedoka P. M. zaključuje da je on na određeni način bio prinuđen ili se nalazio u zabludi prilikom zaključenja spornog sudskog poravnanja, te da isti u to vrijeme nije bio ni lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. već da je to počev od 25.8.2001. godine bio B. J., radi čega usvaja tužbeni zahtjev postavljen u ovoj parnici.
Drugostepeni sud usvaja žalbu tuženog i preinačava prvostepenu presudu tako da u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja u predmetnoj parnici nalazeći da je P. M. u vrijeme zaključenja spornog sudskog poravnanja bio upisan u sudski registar kao direktor pravnog prethodnika tužitelja bez ikakvih ograničenja sve do 19.10.2001. godine. Istovremeno nalazi da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je P. M. zaključio predmetno poravnanje pod prijetnjom nepoznatog muškarca za njegov život i život njegove porodice, a koji se zasniva na njegovom iskazu datom u svojstvu svjedoka, nalazeći da mu se nije moglo povjerovati iz razloga što je isti zainteresovan da tužitelj uspije u ovoj parnici.
U ovom revizionom postupku tužitelj više ne osporava da je P. M. u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja imao status direktora pravnog prethodnika tužitelja ODP A.M. L. i da je u tom svojstvu bio ovlašten za zaključenje sudskog poravnanja. Međutim, i dalje ističe da je P. M. predmetno poravnanje zaključio pod uticajem prijetnje i da je ono stoga ništavo u smislu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO), tvrdeći da je drugostepeni sud svoju odluku donio uz drugačiju ocjenu svjedoka P. M., od one koju je dao prvostepeni sud, te je tako postupio suprotno osnovnim principima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, principu neposrednosti, usmenosti i javnosti glavne rasprave.
Prema odredbi člana 60. ZOO ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi (stav 1), a strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica (stav 2.). Iz prednjeg proizlazi da se kod prijetnje pritisak na volju ugovornika vrši psihičkim putem, da se postiže izazivanjem opravdanog straha od buduće opasnosti koja će se desiti samom ugovorniku ili njegovoj imovini ili njemu bliskim licima ukoliko ne zaključi određeni ugovor, tako da dovodi do potpunog odsustva volje za zaključenje ugovora. Izazivanje opravdanog straha mora biti tako da lice kome se prijeti zaključuje ugovor upravo od toga straha. Svako prisiljavanje ne mora biti pravno relevantno, već je potrebno da je prijetnja presudno uticala na donošenje odluke o zaključenju ugovora. Da bi odlučujuće uticala na izjavu volje prijetnja treba da predstavlja ozbiljan akt kojim se vrši pritisak i da izazove neotklonjivi strah zbog koga lice i izjavljuje volju u smislu zaključenja ugovora. Ozbiljnost se cijeni prema svakom konkretnom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti koje mogu biti od uticaja na izazivanje ozbiljnog straha.
Stoga je pravilan pristup drugostepenog suda da ocjenu izjave svjedoka P. M., o prijetnji koje su navodno njemu upućivale određene osobe za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja, treba vršiti prema okolnostima konkretnog slučaja imajući u vidu i činjenicu da on zbog svog statusa može imati interes da tužitelj uspije u sporu.
Međutim, po ocjeni ovoga revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je drugostepeni sud svojom presudom povrijedio zakon. Povreda se sastoji u tome što se drugostepeni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu činjenica i drugačiju ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka P. M. od ocjene prvostepenog suda. Takvim postupkom drugostepeni sud je povrijedio procesno pravilo slobodnog sudijskog uvjerenja pri ocjeni dokaza iz razloga što drugostepeni sud ne može u nejavnoj sjednici drugačije cijeniti dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom, kao i načelo neposrednosti iz odredbe člana 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 i 32/94) u vezi sa odredbom člana 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku RS. Drugačiju ocjenu iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, od one koju im je dao prvostepeni sud, drugostepeni sud može dati samo na osnovu održane rasprave na kojoj stiče uvjerenje na osnovu neposredno izvedenih dokaza.
Prvostepenu presudu drugostepeni sud može preinačiti samo u slučajevima određenim u članu 229. Zakona o parničnom postupku RS, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na osnovu odredbe člana 456. stav 2. istog Zakona. Prema tome, ako je prvostepeni sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja propustio da ocjeni izvjesnu okolnost, koja bi mogla biti od uticaja na činjenično stanje, ili ako u toku prvostepenog postupka nije izviđena neka bitna okolnost, ili ako je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu na pogrešnoj i nepravilnoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza, a drugostepeni
sud pri razmatranju prvostepene presude nađe da stoje nedostaci i u prvostepenom postupku, kao i kad bi bilo potrebno radi nepravilnosti sudske odluke da se ti nedostaci otklone i činjenično stanje dopuni ili ispravi, drugostepeni sud je, pravilnom primjenom navedenog procesnog pravila, mogao otkloniti samo zakazivanjem rasprave u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, a nikako da se daje nova ocjena dokaznog materijala koji je bio predmet ocjene prvostepenog suda i na osnovu koga je utvrđeno jedno činjenično stanje.
Naime, prema odredbi člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, koji je stupio na snagu nakon donošenja prvostepene presude i primjenjuje se na osnovu člana 456. stav 2. istog Zakona drugostepeni sud će zakazati raspravu, između ostalog, kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom ponovno izvesti već izvedene dokaze.
Zbog navedenog drugostepeni sud u nastavku postupka mora saglasno odredbi člana 217. st. 2. ZPP RS ponovno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka P. M. radi pravilne ocjene izjave ovog svjedoka koja je relevantna za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Stoga proizlazi da postoji povreda odredbe parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane drugostepene presude iz člana 249. st.1. Zakona o parničnom postupku RS, radi čega je revizija tužitelja uvažena i drugostepena presuda ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje, da taj sud u daljem toku postupka otkloni ukazane nedostatke, izvede parnične radnje i rasvijetli sporna pitanja na koja je naprijed ukazano, saglasno odredbi člana 253. u vezi sa članom 228. Zakona o parničnom postupku RS.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-225/05 od 16.10.2008..g )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena dokaza:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-101/05 od 31.10.2006. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-133/98 od 24.12.2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime izgubljene zarada isplati iznos od 52.834,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.8.2003. godine do konačne isplate, da mu isplati zateznu kamatu na iznos od 92.834,74 KM obračunatu za period od 31.3. do 04.8.2003. godine, a na ime naknade štete zbog nedodjeljivanja stana da mu isplati iznos od 56.740 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-101/05 od 31.10.2006. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Blagovremeno izjavljenom revizijom tužilac pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tužena je osporila navode tužioca i predložila da se revizija odbije kao neosnovana.
Revizija je osnovana.
U ovoj parnici tužilac zahtjeva da mu tužena na ime izgubljene zarade isplati iznos od 52.834,74 KM sa pripadajućim kamatama počev od 05.8.2003. godine do isplate, kamate na iznos od 92.834,74 KM za period od 31.3. do 04.8.2003. godine i na ime naknade štete iznos od 56.740 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
Svoje zahtjeve tužilac temelji na tvrdnji da su rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu koja je donijela tužena nezakonita, pa da mu stoga pripada pravo na naknadu izbugljene zarade, kao i pravo na naknadu štete zbog nedodjeljivanja stana koji bi mu bio dodjeljen, da mu nezakonitim postupanjem tužene nije prestao radni odnos.
Polazeći od utvrđenja da je pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-186/01 od 07.3.2002. godine potvrđena djelimična presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-255/00 od 09.5.2001. godine, kojom su poništene kao nezakonite odluke tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu i naloženo tuženoj da tužioca vrati u radni odnos i rasporedi na odgovarajuće poslove i zadatke, da su parnične stranke dana 04.8.2003. godine zaključile vansudsko poravnanje kojim se tužena obavezala da isplati tužiocu na ruke iznos od 40.000 KM, te da uplati porez na platu i doprinose za tužioca u iznosu od 13.255,65 KM, što ukupno čini 53.255,65 KM, a tužilac preuzeo obavezu da povuče tužbe protiv tužene u predmetima Rs-255/00 i Rs-133/98, te se odrekao svih eventualnih potraživanja prema tuženoj, i da se potpisivanjem poravnanja smatra u cijelosti namirenim, da nije dokazao da je tužena dužna da mu na ime izgubljene zarade isplati traženi iznos, prvostepeni sud je pozivajući se na odredbe člana 126. ZPP odbio zahtjev tužioca za isplatu izgubljene zarade.
Zahtjev tužioca za naknadu štete zbog nedodjeljivanja stana prvostepeni sud je odbio kao neosnovan, nalazeći da o pravu na rješavanje stambenog pitanja zaposlenog odlučuje preduzeće kao vlasnik stana na osnovu svojih propisa, a da sud odlučuje o zakonitosti konkretne odluke o dodjeli stana na korišćenje, a ne i o samom pravu na dodjelu stana. Kako u konkretnom slučaju tužilac postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio ocjenu zakonitosti pojedinačne odluke o dodjeli stana na korišćenje, prvostepeni sud je zaključio da zbog nedodjeljivanja stana od strane tužene tužilac nije pretprio nikakvu štetu.
Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužioca, te da nije počinio povrede odredaba parničnog postupka koje je tužilac istakao u žalbi. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da svoju odluku drugostepeni sud temelji na činjenici da je pravosnažna presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-186/00 od 07.3.2002. godine ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-30/03 od 21.12.2004. godine, da je nakon toga, u ponovnom postupku Okružni sud u Banjaluci odlučujući o žalbi protiv djelimične presude broj Rs-255/00 od 09.5.2001. godine rješenjem broj Ž-59/05 od 19.4.2006. godine ukinuo djelimičnu prvostepenu presudu i tužbu odbacio. Nalazeći da su rješenja tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu iz navedenih razloga zakonita i da su postala pravosnažna, drugostepeni sud je zaključio da tužilac nema pravo na bilo kakva potraživanja prema tuženoj po osnovu radnog odnosa jer da mu je radni odnos prestao na zakonit način. Iz ovih razloga je drugostepeni sud žalbu tužioca odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Osnovano revident ukazuje da je u postupku donošenja pobijane presude drugostepeni sud počinio povredu odredbe parničnog postupka iz člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP), koja povreda je uticala na zakonitost i pravilnost osporene presude (član 209. ZPP).
Prema odredbi člana 221. ZPP drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stračanu sposobnost i zastupanje.
Tužilac je žalbom pobijao prvostepenu presudu u cjelini iz svih razloga propisanih odredbom člana 208. stav 1. ZPP. Prema navodima žalbe prvostepeni sud nije ocjenio sve izvedene dokaze, a naročito izvještaj o finansijskom vještačenju, pa da obrazloženje presude nije u skladu sa odredbama člana 191. stav 4. ZPP, da je zbog ovih propusta prvostepenog suda činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno što je rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Tužilac nije u žalbi iznosio nove činjenice niti predlagao nove dokaze.
Prema tome, drugostepeni sud je bio ovlašten da na osnovu odredbe člana 221. ZPP ispita u cjelini prvostepenu presudu i izvrši kontrolu zakonitosti postupanja prvostepenog suda, kako u pogledu ocjene dokaza izvedenih pred tim sudom i utvrđenjnih činjenica relevantnih za odluku o sporu, tako i u pogledu izvedenih činjeničnih i pravnih zaključaka datih u obrazloženju prvostepene presude. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama koje nije utvrdio prvostepeni sud i dokazima koji nisu provedeni u prvostepenom postupku. Dokazi na koje se poziva drugostepeni sud nisu izvedeni ni pred drugostepenim sudom, pa je osnovan prigovor revizije da je drugostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 221. ZPP, jer nije ispitivao zakonitost i pravilnost prvostepene presude u okviru žalbenih razloga tužioca.
Iz naprijed navedenog proizlazi da je učinjena povreda odredaba parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane presude iz člana 249. stav 1. ZPP, pa je revizija tužioca uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Međutim, neosnovani su navodi revizije koji se odnose na povredu odredbi iz člana 360. i 357. stav 1. tačka 4. i 5. ZPP. Ukoliko je sudija Snježana Romčević kao član vijeća učestovala u donošenju odluke u predmetu Ž-59/05 u svojstvu sudije izvjestioca, to nije smetnja da u ovoj parnici učestvuje u donošenju osporene odluke kao predsjednik vijeća. Naime, u oba slučaja sudija Snježana Romčević je postupala kao sudija drugostepenog suda,
što nije razlog za izuzeće iz člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP. Kako ni tužilac u žalbi protiv prvostepene presude nije tražio njeno izuzeće (član 358. ZPP), nije bilo osnova da navedena sudija postupi u smislu odredbi člana 360. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 041 od 9.4.2008.g )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena žalbenih prigovora:
R J E Š E Nj E
Revizija tuženih se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u B. broj Gž-414/04 od 28.02.2005. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u B. broj P-363/01 od 12.12.2003. godine, tužbeni zahtjev tužioca D.A. iz B. protiv tuženih D.A. i D.M. iz B. za utvrđenje prava vlasništva na nekretninma bliže navedenim u izreci prvostepene presude, odbijen je kao neosnovan.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Gž-414/04 od 28.02.2005. godine, žalba tužioca je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je tužilac na osnovu ugovora o poklonu od 20.12.1983. godine, ovjerenog kod prvostepenog suda 21.12.1983. godine, pod brojem Ov-4300/83, kao i na osnovu održaja stekao pravo vlasništva na nekretninama bliže navedenim u izreci drugostepene presude.
Tuženi revizijom pobijaju drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužioca odbiti i prvostenena presuda potvrditi ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži: 1. da se utvrdi da je na osnovu ugovroa o poklonu od 20.12.1983. godine, zaključenog između njegovog oca D. R. kao poklonodavca i njega, kao poklonoprimca, ovjerenog kod prvostepenog suda
21.12.1983. godine pod brojem Ov-4300/83 i na osnovu održaja stekao pravo vlasništva na nekretninama, sjevernom dijelu k.č. 6230/2, površine 367 m2 upisane u k.kknj.ul.br. 1049 K.O. B. I, te sjeverenog dijela k.č. 6229/2, površine 5633 m2 upisane u k.kknj. ul. br. 8334 K.O. B. I, koje su na skici vještaka geometra Z.G. od 12.11.2001. godine označene narandžastom i sivom bojom; 2. da su ništavi: ugovor o poklonu od 14.7.1988. godine koga su zaključili D.A. i D. M., sin R., ovjeren kod prvostepenog suda 05.08.1988. god. pod brojem 2471/88; ugovor o poklonu od 08.02.2000. godine, zaključen između D.M. i D.A., ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem Ov-472/00, i 3. da tuženi trpi da se tužilac na osnovu presude na navedenim nekretninama uknjiži vlasnikom sa 1/1 dijela.
Prvostepeni sud nalazi da je tužilac bio u posjedu spornih nekretnina od 1986. godine do 1992. godine za koji period nije protekao rok od 20 godina propisan odredbom člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i sudio tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.
Drugostepeni sud odlučujući o žalbi tužioca nalazi da ugovor o poklonu zaključen 1976. godine između njega i njegovog oca D.R., koji iako nije sačinjen u pismenoj formi, ali je u cjelosti izvršen predajom u posjed tih nekretnina tužiocu kao poklonoprimcu, pa stoga je ovakav ugovor punovažan, te kako je tužilac bio savjestan i zakonit posjednik spornih nekretnina od 1976. do 1986. godine, to da je na osnovu održaja stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, a to što je D.R. na osnovu ugovora o poklonu iz 1978. godine poklonio prvotuženom sporne nekretnine, na kojima nije bio vlasnik, to da je ovaj ugovor suprotan odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, pa je ništav i ugovor o poklonu između prvo i drugotuženog iz 2000. godine, jer prvotuženi nije mogao drugotuženom prenijeti ono što ni sam nije imao, i sudio tako što je žalbu uvažio, pobijanu prvostepenu presudu preinačio i udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca.
Odluka drugostepenog suda nije pravilna ni zakonita.
Prema odredbi čl. 229. st. 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'', br. 58/03 do 74/05, u daljem tekstu: ZPP), drugostepeni sud bez održavanja glavne rasprave, može da izvodi činjenične i pravne zaključke jedino iz onih činjenica koje je prvostepeni sud izveo i utvrdio.
U ovom slučaju je drugostepeni sud bez održavanja glavne rasprave, na što se ukazuje i u reviziji tuženog, u pogledu utvrđenja da je tužilac na spornim nekretninama stekao pravo vlasništva putem održaja, postupio protivno navedenoj odredbi ZPP, kada je svoju odluku bez održavanja glavne rasprave zasnovao na drugačijoj ocjeni iskaza svjedoka M.Z., Z.S. i M. Š., ''pa čak iskaza tuženog da je otac tužiocu dao ove nekretnine da obrađuje 1976. godine, ali i da je propustio da cijeni i utvrdi da je tom prilikom zaključen usmeni ugovor o poklonu, što da proizlazi iz iskaza ovih svjedoka i tuženog kao parnične stranke, kao i da je svoju volju da tužiocu pokloni te nekretnine, otac mu D.R. potvrdio i pismenim ugovor o poklonu koga su zaključili 20.12.1983. godine i ovjerili kod prvosptenog suda 21.12.1983. godine'', pa sljedstveno tome o bitnim činjenicama i pravnim posljedicama sudio drugačije nego prvostepeni sud.
Zato se revizija tuženih ukazuje osnovanom, pa je primjenom odredbi čl.
249. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 229. st. 1. tačka 2. i čl. 456. st 2. ZPP odlučeno kao u izreci.
U nastavku postupka drugostepeni sud će, ako nađe da činjenično stanje koje je utvrđeno od prvostepenog suda nije pravilno i potpuno utvrđeno, održati raspravu i na osnovu ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, ako utvrdi drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u prvostepenoj presudi, novom odlukom odlučiti o žalbi tužioca protiv prvostepene presude.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-379/05 od 13.7.2007.g. )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena žalbenih prigovora:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u I. S. broj Gž- 397/04 od 17.11.2004. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u V. broj P-43/03 od 31. 12. 2003. godine odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traže da im tuženi na ime nužnih i korisnih troškova uloženih u njegovu kuću isplati iznos od 10.278,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29.7.2002. godine do isplate, obavezuju tužitelji da na ime naknade troškova tuženom plate 200,00 KM i odbija prigovor tuženog za prebijanje potraživanja.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u I.S. broj Gž-397/04 0d 17.11.2004. godine žalba tužitelja se uvažava, prvostepena presuda preinačava i obavezuje tuženi da tužiteljima isplati iznos od 10.278,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. 2. 2003. godine do isplate, odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i konstatuje da u ostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.
Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Tužitelji traže da im tuženi isplati iznos od 10.278,06 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime vrijednosti njihovih ulaganja u kuću tuženog.
Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na sljedećim činjeničnim utvrđenjima: da je tuženi vlasnik porodične kuće u V. u ulici D. koja se sastoji od prizemlja, sprata i potkrovlja, da je rješenjem Opštinskog štaba za smještaj izbjeglica i raseljenih lica opštine V. br. 01-37-168 od 25.1.1996. godine dodijeljen na privremeno korištenje M. J. drugi sprat kuće tuženog, da je taj sprat koristila njegova majka S. J. do 16.5.2002. godine kada je ovaj dio kuće perdat u posjed tuženom, a M. J. sa porodicom koristo stan u novogradnji na B.; da je rješenjem istog organa broj 01-372-167 od 25.1.1996. godine tužitelju B.J. dodijeljen na privremeno korištenje sprat kuće tuženog iz kojeg se kasnije iselio i isti je dalje koristila njegova majka V. J. do 10.7.2003. godine kada je u posjed ušao tuženi; da je u predmetu Osnovnog suda u V. broj R-87/02 po zahtjevu tužitelja vještak građevinske struke M. N. procijenio vrijednost građevinskih radova na sanaciji stambenog objekta vlasništvo tuženog na iznos od 14.609,26 KM; da je taj vještak u predmetnoj parnici po odbitku vrijednosti građevinskog materijala, koji su tužitelji dobili donacijom i odbitku amortizacije, utvrdio vrijednost izvedenih radova na kući tuženog na iznos od 10.278,06 KM. Na osnovu navedenog prvostepeni sud je zaključio da tužitelji nisu bili privremeni korisnici kuće tuženog u vrijeme kada je tuženom predata u posjed, da nije jasno da li su tužitelji vršili ulaganja u kuću tuženog i ako jesu o kojim ulaganjima je riječ, ili su to činili stvarni korisnici te kuće V. i S. J., koje su kuću predale tuženom. Ovo su razlozi koje je prvostepeni sud uzeo za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, nalazeći da nema uslova iz odredbe člana 223. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i
„Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO), za njegovo usvajanje, a stoga da nema ni uslova iz odredbe člana 336. istog Zakona za usvajanje prigovora prebijanja, kojeg je tuženi istakao tokom prvostepenog postupka tražeći da mu se na ime zakupnine za dvije etaže kuće, za svaku po 100,00 KM mjesečno, za šest godina prebije njegovo potraživanje u ukupnom iznosu od 14.400,00 KM.
Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužitelja, preinačava prvostepenu presudu tako da usvaja tužbeni zahtjev i obavezuje tuženog da tužiteljima isplati iznos od 10.278,06 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, opravdavajući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja nalazom vještaka M. N., uz obrazloženje da su prema tome nalazu ukupna ulaganja tužitelja u objekat tuženog, bez vrijednosti doniranog materijala, iznosila 9.761,25 KM i da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan prema odredbama člana 220. i 223. ZOO. Taj sud ne odlučuje o prigovoru prebijanja, koji je istakao tuženi tokom postupka, a za takvo postupanje ne navodi ni razloge u obrazloženju pobijane presude.
Drugostepena presuda zasnovana na navedenim razlozima i bez datog odgovora na prigovor prebijanja zahvaćena je povredama odredaba parničnog postupka. Naime, odredbom člana 240. st.1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'' br. 58/03, 85/03 i 74/05, dalje ZPP) propisano je da
se revizija može izjaviti zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana
209. ovog Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom, a odredbom člana 209. istog Zakona da povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Pravilna primjena odredbe člana 191. stav 4. ZPP nalaže sudu da obrazloženje odluke sadrži sve objektivne i subjektivne elemente spora, te razloge činjenične i pravne naravi zbog kojih je odlučeno kao u izreci, radi čega je sud dužan da pravilno obrazloži koje činjenice su utvrđene u toku spora i kojim dokaznim sredstvima, odnosno činjenično stanje koje je sud uzeo za podlogu svoje odluke.
U konkretnom slučaju izrekom pobijane presude tuženi je obavezan da tužiteljima isplati iznos od 10.278,06 KM, a u obrazloženju presude drugostepeni sud navodi da su utvrđena ukupna ulaganja tužitelja u objekat tuženog 9.761,25 KM (1. i 4. pasus na strani 4. obrazloženja). Stoga revident osnovano ukazuje da je drugostepeni sud na opisani način počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP, što je žalbeni razlog iz odredbe člana 240. stav 1. tačka 4. istog Zakona.
Pored navedenog, saglasno odredbi člana 191. stav 3. ZPP izreka presude mora sadržavati odluku o prihvatanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporedni traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju tražbine istaknute radi prebijanja. Naime, tokom postupka stranka može istaći i zahtjev za prebijanje u obliku protivtužbe ili u obliku prigovora. O tom zahtjevu sud mora odlučiti u izreci presude bez obzira u kojem je obliku zahtjev istaknut.
Stoga revident osnovano ističe da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka kada o njegovom zahtjevu za prebijanje potraživanja, istaknutom tokom postupka, nije odlučio na način kako je to propisano citiranom zakonskom odredbom.
Navedene povrede odredaba parničnog postupka, koje je počinio drugostepeni sud donoseći pobijanu presudu i na koje je ukazao revident, uticale su na njenu pravilnost i zakonitost.
Stoga je, s obzirom na prirodu povreda temeljem odredbe člana 249. stav
1. ZPP drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje, da drugostepeni sud u daljem toku postupka otkloni ukazane nedostatke.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-192/05 od 16.10.2007.g. )
<------->
Revizija - dozvoljenost:
R J E Š E Nj E
Revizija se odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u P. Rs-19/03 od 7.7.2004. godine obavezano je tuženo Trgovinsko preduzeće „P“ A.D. da isplati tužiocu M. T. 2.772,00 KM na ime glavnog duga za neisplaćene plate i topli obrok, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 27.5.2003. godine pa do isplate, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.005,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.
Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u B. L. broj Ž-405/04 od 31.5.2006. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i tužba odbačena kao neblagovremena. Tužilac je obavezan da naknadi tuženom parnične troškove u iznosu od 1.140,00 KM u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.
Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se to rješenje preinači, tako što bi bilo potvrđena prvostepena presuda.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP) propisano je: da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 konvertibilnih maraka (član 237. stav 2.); da izuzetno Vrhovni sud RS može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. stav 3.); da se kao vrijednost spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316. stav 2.); da se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (član 316. stav 3.).
Vrijednost spora u ovom parničnom postupku iznosi 2.772,00 KM, kako to proizilazi iz naprijed rečenog, što znači da ne prelazi iznos iz člana 237. stav 2. ZPP.
Odlučivanje o reviziji u ovom sporu nije, po ocjeni ovog suda, od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Dosljedno takvom stavu, revizija tužioca je odbačena kao nedozvoljena na osnovu člana 247. u vezi sa članovima 237. stav 2. i 3. i 254. stav 1. i 4. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 014 od 30.10.2007.g.)
<------->
Revizija - dozvoljenost:
R J E Š E Nj E
Revizija tuženog protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 258 od 10.5.2006. godine se odbija.
Revizija tuženog protiv presude Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine se odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenja Istočno Sarajevo broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine obavezano je tuženo MDP E. – ZDP T. (sada: AD za proizvodnju...T.) iz I. S. da isplati tužiocu V. D. iznose i to 720,00 KM s kamatom od 27.8.2001. godine pa do isplate na ime neisplaćenih pet plata u 1998. godini, 1.671,90 KM s kamatom od 27.8.2001. godine pa do isplate na ime neisplaćenih plata i razlike neiplaćenih plata u 1999. godini, 672,00 KM s kamatom od 27.8.2001. godine do isplate na ime četiri neisplaćene plate u 2000. godini, 52,54 KM s kamatom od 21.6.1999. godine do isplate na ime neisplaćenih putnih naloga, 720,00 KM s kamatom od 6.4.2000. godine do isplate na ime otpremnine zbog odlaska u penziju, 9.273,20 KM s kamatom od 27.1.2001. godine do isplate na ime naknade štete zbog neostvarene penzije od 6.4.2000. godine do 1.8.2003. godine i 3.690,53 KM s kamatom od 29.6.2004. godine do isplate na ime štete koju tužilac trpi zbog neisplaćene penzije za period od 1.8.2003. godine do 29.6.2004. godine. Tuženi je obavezan da tužiocu naknadi parnične troškove u iznosu od 750,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Sokocu Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj Rs-140/05 od 2.2.2006. godine odbijen je prijedlog tuženog za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja roka za ulaganje žalbe protiv presude broj Rs-140/05 od 1.12.2003. godine; žalba tuženog protiv ove presude, odbačena je kao neblagovremena.
Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014- 0-Gž-06-000 258 od 10.5.2006. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje.
Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine oba nižestepena rješenja, „dozvoli povraćaj u prijašnje stanje i usvoji žalbu izjavljenu na presudu broj: Rs-140/05 od 01.12.2005. godine, istu preinači i odbije tužbeni zahtjev u dijelu izreke pod alinejom 6. i 7. ili ukine u ovom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku“ (alineje 6. i
7. se odnose na iznose od 9.273,20 KM, odnosno 3.690,53 KM po osnovu naknade štete zbog neostvarene penzije od 6.4.2000. godine do 1.8.2003. godine i neisplaćene penzije od 1.8.2003. godine do 29.6.2004. godine s kamatama). Istom revizijom tuženog pobija se i prvostepena presuda broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine.
Tužilac je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tuženog odbije. Pored ostalog naveo je da „nije dozvoljeno davati reviziju na presudu prvostepenog suda“.
Prvostepeni sud je utvrdio da je punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog bila dužna da primi prvostepenu presudu 1.12.2005. godine u zgradi suda, od kada joj je i tekao rok za žalbu u trajanju od 15 dana. Po presudu je međutim došla 6. decembra 2005. godine, kad ju je i primila, a žalbu protiv presude izjavila je 22. decembra 2005. godine, dakle po isteku zakonskog roka. Pošto je ocijenio da punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog nije na valjan način opravdala propuštanje roka, sud je odbio prijedlog tuženog za povraćaj u pređašnje stanje, a žalbu protiv prvostepene presude odbacio je kao neblagovremenu (član 331. u vezi sa članom 328. i članom 213. st. 1. i 2. ZPP). Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog je, naime, propuštanje roka nastojala da opravda svojim zdravstvenim stanjem, pa je na ročištu, zakazanom povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje dostavila nalaz ordinacije.... Dr. M. iz S. od 8.12.2005. godine. Uvidom u nalaz sud je ustanovio samo to da punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog „ima bolove u žličici“ (želucu) i da joj je propisana terapija tabletama, što je ocijenio kao nedovoljan dokaz za opravdanje propuštanja roka.
Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog je uz žalbu protiv prvostepenog rješenja dostavila kopiju izvještaja D. Z. iz S. S., ambulante... od
2. februara 2006. godine prema kojem je bila privremeno nesposobna za rad od
6. do 16. decembra 2005. godine.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda, te je zaključio da se „doznaka.... izdata od D. Z. iz S. S. od 02.02.2006. godine, dakle poslije održanog ročišta po prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje“ ne može prihvatiti kao valjan dokaz da je punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog sve vrijeme od dana podizanja presude pa do isteka roka za žalbu bila potpuno nesposobna za rad, odnosno da je „očigledno da... doznaka nije ni postojala u vrijeme raspravljanja prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, jer ista nije prezentirana na toj raspravi, nego je naknadno izdata, a sve u funkciji pravdanja propuštanja roka za izjavljivanje žalbe“.
Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.
Shavatanja nižestepenih sudova u pogledu neosnovanosti prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje i neblagovremenosti žalbe tuženog su pravilna.
Članom 236. ZPP propisano je da će se u postupku po žalbi protiv rješenja shodno primjenjivati odredbe koje važe za žalbu protiv presude, osim odredbe o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom. Prema članu 207. st.
1. istog zakona u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog nije pružila dokaz da izvještaj D. Z. iz S. S. od 2.2.2006. godine („doznaku“) o privremenoj spriječenosti za rad nije mogla dostaviti do održavanja ročišta na kome se je raspravljalo o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje pred prvostepenim sudom 2.2.2006. godine, tim prije što se je izvještaj odnosio na period od 6. do
16. decembra 2005. godine. Zbog toga ga drugostepeni sud osnovano nije mogao uzeti u razmatranje prilikom odlučivanja o žalbi tuženog protiv prvostepenog rješenja, u smislu naprijed pomenutih zakonskih odredaba.
Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog je tražila odlaganje ročišta od 2.2.2006. godine, ne za 30 minuta kako tvrdi u reviziji, nego za jedan dan da bi dostavila ljekarske nalaze, navodeći kako je smatrala „da je internistički nalaz poznate ordinacije sarajevske dovoljan za današnje ročište“. Njoj je međutim, moralo biti jasno, da taj nalaz u kome se samo navodi oboljenje i propisuje terapija uzimanjem lijekova, nije dovoljan dokaz za opravdanje propuštanja roka za ulaganje žalbe protiv prvostepene presude. Na njoj je ležao teret dokazivanja da je propuštanje bilo opravdano. Ona, međutim, to nije dokazala.
Drugostepeno rješenje, po ocjeni ovog suda, nema nedostataka na koje ukazuje revidentkinja, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija tuženog protiv tog rješenja odbijena je kao neosnovana (član 254. st. 1. i 4. u vezi sa članom 248. i 241. ZZ).
Revizija se može izjaviti samo protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu i protiv rješenja drugostepenog suda koji je postupak pravnosnažno završen (član 237. st. 1. i član 254. st. 1. ZPP) a ne i protiv prvostepene presude. Iz tih razloga, a na osnovu člana 247. istog zakona, odbačena je revizija tuženog protiv prvostepene presude broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine.
Ovaj sud nema zakonska ovlašćenja da ukine klauzulu pravnosnažnosti prvostepene presude, niti da prekine započeti izvršni postupak, što se, pored ostalog, traži u reviziji tuženog. Iz tih razloga nije se moglo udovoljiti ni ovim zahtjevima revidenta.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 662 od 12.09.2008..g )
<------->
Revizija - dozvoljenost:
P R E S U D U
Revizija se uvažava presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1705/05 od 10.5.2006. godine, se preinačuje i sudi:
Žalba se uvažava i presuda Osnovnog suda u Prijedoru broj P-541/04 od 29.7.2005. godine se preinačava tako što se tužilac odbija sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da tuženoj ne pripada pravo na naplatu iznosa od 3.817,73 KM po računu broj 902786660 od 16.11.2004. godine sa kamatom na navedeni iznos od 16.11.2004. godine kao i sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova.
Tužena se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova spora.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-541/04 od 29.7.2005. godine utvrđeno je da tuženoj Z. d. p. E. B.L. RJ E. P. (sada: E. A.D. B.L. RJ E. P.) ne pripada pravo na naplatu iznosa od 3.817,73 KM kao i kamate obračunate na navedeni iznos od 16.11.2004. godine pa do pravosnažnosti ove presude (stav 1.). Utvrđuje se da ukupan dug tužioca prema tuženoj za utrošenu električnu energiju sa 16.11.2004. godine iznosi 46.63 KM (stav 2.). Obavezuje se tužena da naknadi tužiocu troškove spora u iznosu od 731,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav 3.).
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1705/05 od 10.5.2006. godine, žalba tuženog se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
Tužena revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači, tako što će se tužba tužioca odbaciti kao
nedozvoljena a tužioca obavezati „na plaćanje cjelokupnih troškova postupka“.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Tužbom se traži utvrđenje da tuženoj ne pripada pravo na naplatu iznosa od 3.864,64 KM po računu broj 902786660 od 16.11.2004. godine kao i kamate obračunate na taj iznos od dospjeća pa do isplate.
Tužilac je prema utvrđenom činjeničnom stanju, potrošač električne energije koju mu isporučuje tužena. Tužena je, što je nesporno između stranaka u sporu, prije pokretanja ovog spora ispostavila tužiocu račun broj .... od 16.11.2004. godine prema kojem njegov dug iznosi 3.772,36 KM, a odnosi se: „na prethodni saldo dug“, obračun utrošene snage za obračunski period od 72,07 KM, porez 7,219 KM i obračunate kamate od 52,70 KM. Tužilac je smatrajući da nije potrošio električnu energiju u navedenom iznosu po računu od 16.11.2004. godine, dana 18.11.2004. godine kod prvostepenog suda pokrenuo ovaj spor. Po njegovom mišljenju pretežni dio duga se odnosi na period prije 1998. godine, te da je zastario za naplatu po odredbi čl.378. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89, i
„Službeni glasnik RS „ broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO), a dio da se odnosi na obračunavanje kamate na kamatu što je zabranjeno ZOO. Nesporno je da do okončanja ovog postupka kod prvostepenog suda tužena nije pokrenula postupak protiv tužioca radi naplate novčanog iznosa iz navedenog računa. Prvostepeni sud je izveo dokaz saslušanja vještaka finansijske struke M. R. koji je nakon uvida u finansijsku dokumentaciju tužene utvrdio da potraživanje tužene prema tužiocu u iznosu od 1.630,00 KM potiče iz 2000. godine, koji je stalno uvećavan za obračun kamata koji su po mišljenju vještaka nezakonito obračunate, i da je na dan 16.11.2004. godine tužilac dugovao tuženoj 46.63 KM. Prvostepeni sud je za potraživanje tužene koja su nastala prije 18.11.2003. godine za koje je istakao tužilac prigovor zastare, našao da su u smislu odredbi čl.378. st.1. tač.1. ZOO zastarili.
Iz tih razloga prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu.
Drugostepeni sud je zaključio da je tužba tužioca podnesena u skladu sa odredbom člana 54. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS„ broj 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP), pa je prihvatajući činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda, žalbu tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
Shvatanje nižestepenih sudova nisu pravilna. Revizija je osnovana.
Vrijednost spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 3.864,60 KM, i ne prelazi iznos od 10.000,00 KM propisan odredbom čl. 237. stav 2. ZPP. Ocjenjujući da bi odlučivanje o reviziji tužene u ovom sporu bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, ovaj sud je na osnovu ovlaštenja iz stava 3. čl.237. ZPP dozvolio reviziju.
U vrijeme ispostavljanja računa tužene od 16.11.2004. godine bili su na snazi Zakon o električnoj energiji („Službeni glasnik RS„ broj 66/02, 29/03, 86/04 i 111/04, u daljem tekstu: ZEE) i Opšti uslovi za isporuku električne energije („Službeni glasnik RS„ broj 23/94, u daljem tekstu: Opšti uslovi). Odredbama ZEE propisano je: da se snabdijevanje električnom energijom vrši u skladu sa tim Zakonom, opštim uslovima za isporuku električne energije, tarifnim sistemom za prodaju električne energije i ugovorom koji mogu da zaključe prodavac i kupac (član 81. stav 1.); da snabdijevanje električnom energijom podrazumijeva isporuku i/ili prodaju električne energije (član 81. stav 2.); da se opštim uslovima za isporuku električne energije uređuju naročito način obračuna i uslovi plaćanja električne energije (član 82. stav
1. tačka 7.). Prema opštim uslovima: potrošačima na niskom naponu, električna energija se, po pravilu, isporučuje na osnovu ugovora po pristupanju (član 57. stav 1.); podnošenje, prijave od strane potrošača za priključenje njegove instalacije na mrežu isporučioca, izvršenjem priključenja i blombiranjem brojila, smatra se da je zaključen ugovor po pristupanju (član 57. stav 2.); ugovorom po pristupanju potrošač prihvata sve odredbe uslova (misli se na opšte uslove) tarifnog sistema i tarifnih stavova za dodjelu električne energije (član 58.).
Iz ovih odredbi proizilazi da su tužilac kao potrošač i tužena kao isporučilac električne energije zaključili ugovor o isporuci električne energije, koji ima karakter ugovora po pristupanju. Prema članu 142. stav 1. ZOO, opšti uslovi određeni od strane jednog ugovorača, bilo da su sadržani u formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuje posebne pogodbe utvrđene među ugovoračima u istom ugovoru i po pravilu obavezuje kao i ove. „Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora“ (član 142. stav 3. ZOO).
Opšti uslovi su, prema tome, sastavni dio ugovora o isporuci električne energije i obavezuju tužioca kao i ostale ugovorne odredbe.
Opštim uslovima je dalje propisano: da obavijest isporučioca o visini novčanog iznosa za kontinuirano preuzimanje električne energije ima karakter računa (u ovom slučaju računa od 16.11.2004. godine) i po istom teku sve obaveze i preduzimaju se mjere za naplatu (član 93. stav 2.); da se smatra, ako potrošač u roku od 15 dana nije uložio prigovor na visinu novčanog iznosa iz obavijesti isporučioca, odnosno iz njegovog računa, da je saglasan sa utvrđenim iznosom (član 93. stav 3.); da je potrošač električne energije dužan da isporučenu električnu energiju plati u roku od 5 dana od dana ispostavljanja obračuna-računa stvarno isporučene električne energije, ako ugovorom nije drugačije utvrđeno (član 94. stav 1.); da potrošač može ako smatra da je obračun stvarno isporučene električne energije nepravilno utvrđen, zahtijevati njegovu provjeru (član 96. stav 1.); da će isporučilac, ako utvrdi da isporučenu električnu energiju netačno obračunao, izvršiti ispravku i ispravljeni obračun dostaviti potrošaču u roku od 8 dana od dana prijema zahtjeva i vratiti potrošaču više uplaćeni iznos uvećan po stopi domicilne banke na kredite za obrtna sredstva (član 96. stav 2.); da je potrošač dužan ako ne izvrši svoju novčanu obavezu u rokovima utvrđenim
ugovorom po isporuci električne energije i Opštim uslovima, zajedno sa glavnim dugom platiti i kamatu na iznos duga po stopi domicilne banke na kredite za obrtna sredstva i to za period od dospjeća obaveze do plaćanja, ako ugovorom nije drugačije utvrđeno (član 97.).
Tužilac je, podnio tužbu sudu po prijemu osporenog računa, ali tokom postupka nije tvrdio, niti dokazao da je tuženoj podnosio prigovor na visinu novčanog iznosa iz računa u roku od 15 dana od njegovog prijema, odnosno da je obračun stvarno isporučene električne energije nepravilno utvrđen. Protekom navedenog roka bez podnošenja prigovora, smatra se da je tužilac saglasan sa utvrđenim iznosom, pa je iznos iz računa dužan platiti u roku od 5 dana od dana njegovog ispostavljanja (član 93. stav 2. i 3. i član 94. stav 1. Opštih uslova). Zbog propuštanja podnošenja prigovora, tužilac se više ne može pozivati na odredbe o zastarjelosti potraživanja, odnosno o načinu obračuna kamate na dospjelo, a ne isplaćeno potraživanje iz ZOO.
Nižestepeni sudovi su pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, ali pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca. Ovaj sud je, radi toga na osnovu člana 250. stav 1. ZPP usvojio reviziju tužene, preinačio obe nižestepene presude i odlučio kao u izreci.
Tužena je u reviziji tražila da joj tužilac naknadi troškove spora, koje tokom postupka ni sada u reviziji nije opredijelila, pa stoga joj troškovi spora nisu ni dosuđeni (čl. 396. stav 1. ZPP).
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 887 od 18.7.2008.g.)
<------->
Revizija - potraživanje u novcu, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi cenzus od 10 000 KM
R J E Š E Nj E
Revizija se odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
Tužilac G. S. sin C., podnio je preko svog punomoćnika, advokata tužbu na dan 9.12.2003. godine protiv tuženih Republike Srpske-V. R. S. i R. S.-Republičke uprave carina B.L., koje zastupa Republičko javno pravobranilaštvo R. S., radi utvrđenja nosioca stanarskog prava. U tužbi je označio vrijednost spora u iznosu od 1.000,00 KM koja nije mijenjana tokom postupka. Naknadno je u parnicu stupio M. N. u svojstvu umješača na strani tuženih.
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u D. broj P-252/2004. od 5.10.2004. godine utvrđeno je da je tužilac nosilac stanarskog prava na spornom dvoiposobnom stanu u D., u ulici F. V. broj 30, na trećem spratu, broj 41 koji se sastoji od dvije veće i jedne manje sobe, kuhinje ostave, hodnika, kupatila sa WC-om, lođe, balkona i šupe, ukupne stambene površine od 75 m2; odlučeno je da presuda zamjenjuje ugovor o korišćenju stana; tužene su obavezane da tužiocu naknade parnične troškove u iznosu od 1.506,25 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-644/04 od 20.5.2005. godine uvažene su žalbe tuženih i umješača na strani tuženih, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen u cjelini sa tužbenim zahtjevom; tužilac je obavezan da tuženima naknadi parnične troškove u iznosu od 400,00 KM, a umješaču u iznosu od 110,00 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, pod prijetnjom izvršenja.
Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi njegovom tužbenom zahtjevu bilo udovoljeno. Tražio je naknadu parničnih troškova cjelokupnog postupka.
Tuženi i umješač na njihovoj strani dostavili su odgovore na reviziju. Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.
Članom 237. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 58/03, 85/03 i 74/05, - u daljem tekstu: ZPP) propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM (stav 2.); da izuzetno Vrhovni sud R. S. može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (stav 3).
Iz izloženog proizilazi da označena vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari ne prelazi iznos od 10.000 KM. Kako sud nije našao da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, revizija tužioca je odbačena kao nedozvoljena na osnovu člana 247. u vezi sa članom 237. stav 2. i 3. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-508/05 od 10.10.2006.g. )
<------->
Presuđena stvar - Res judicata
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-000 742 od 15.3.2007. godine, u dijelu kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-001 015 od 13.7.2006. godine (ispravljeno rješenjem istog suda, istog broja od 10.10.2006. godine) i u tom dijelu predmet se vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-001 015 od 13.7.2006. godine, od 13.7.2006. godine (u daljem tekstu: rješenje od 13.7.2006. godine) tužba tužioca V. S. sina P. odbačena je kao nedopuštena
„shodno članu 67. stav 1. tačka 4. ZPP-a“. Odlučeno je da troškovi postupka u ukupnom iznosu od 1.440,00 KM „padaju na teret tužioca shodno članu 386. ZPP-a“. Ovo rješenje ispravljeno je rješenjem istog suda, istog broja od 10.10.2006. godine u tom smislu što je datum u zaglavlju „13.7.2005.“ zamjenjen datumom „13.7.2006“ dok je datum u četvrtom stavu obrazloženja „30.3.2003“ zamijenjen datumom „30.9.2003.“
Drugim prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj P- 1015/05 od 5.6.2006. godine dozvoljen je povraćaj u pređašnje stanje, ukinuta je presuda zbog propuštanja prvostepenog suda broj P-1015/05 od 4.4.2006. godine i odlučeno da se postupak stavlja u fazu prije donošenja ove presude.
Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06- 000 742 od 15.3.2007. godine, žalba tužioca je odbijena, a oba prvostepena rješenja su potvrđena.
Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja samo u dijelu kojim je potvrđeno rješenje od 13.7.2006. godine zbog povreda odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom, s prijedlogom da se to rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
U tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Bijeljini protiv tužene S. A., kćeri A., na dan 8. novembra 2005. godine i tokom postupka, tužilac je postavio tužbeni zahtjev da se utvrdi „da je dana 2.11.2003. godine, kada je stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu RS, bez pravnog učinka i bez dejstva presuda Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.9.2003. godine u dijelu, kojim je tužilac obavezan da tuženoj preda u posjed dio parcele broj 2462 u površini od 384 m2, koji odgovara bivšoj parceli broj 2466, sve K.O. B. I, te da je izvršenje tog dijela presude postalo zabranjeno i nedopustivo, a što je tužena dužna priznati te trpjeti da se ukinu sve sprovedene izvršne radnje u izvršnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Bijeljini pod brojem I-1431/03“ uz dosuđenje parničnih troškova.
Prvostepeni sud je utvrdio da je Vrhovni sud Republike Srpske rješenjem broj Rev-285/04 od 18.11.2005. godine uvažio reviziju tužioca,
„ukinuo presudu Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.09.2003. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje“. U prvostepenom rješenju je konstantovano da je presuda koja se tužbom pobija „već ukinuta, pa ovaj sud nema šta utvrđivati da je ona bez pravnog učinka, zbog čega je donio rješenje kao u dispozitivu“. Pri tome, sud se je pozvao na odredbu člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP). Tom odredbom propisano je da se tužba, po prethodnom ispitivanju odbacuje, ako sud utvrdi da je stvar pravnosnažno presuđena.
Drugostepeni sud je zaključio da se „iz razloga rješenja jasno... da zaključiti da je tužba odbačena zbog odsustva pravnog interesa tužioca, u pitanju je greška u kucanju što sud u izreci navodi t.4 st1. čl.67, umjesto tačke 7. istog člana, a što proizilazi iz podataka spisa predmeta“ (prema članu 67. stav 1. tačka 7. ZPP, tužba se odbacuje ako sud utvrdi da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje). Tužiočev pravni interes za podnošenje tužbe u ovom sporu je, prema shvatanju drugostepenog suda, u proglašenju nedopustivosti izvršenja koje se pred prvostepenim sudom vodi pod brojem I-1443/03. Kako je rješenjem prvostepenog suda broj I-1443/03 od 10.5.2006. godine postupak izvršenja obustavljen, a sve provedene radnje ukinute, tužilac, po shvatanju drugostepenog suda, nema pravni interes za vođenje ove parnice.
Revizija je osnovana.
Pomenuti zaključak drugostepenog suda za sada je preuranjen.
Ako je rješenjem broj I-1443/03 od 10.5.2006. godine doista obustavljen izvršni postupak, a sprovedene radnje ukinute, bilo bi osnovano shvatanje da tužilac nema pravni interes za vođenje ove parnice, pri nespornoj činjenici
da je presuda Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.9.2003. godine, kao izvršna isprava, u međuvremenu ukinuta.
U protivnom, ako izvršni postupak nije obustavljen, niti su ukinute sprovedene radnje u tom postupku, postojao bi i pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje, kao u ovom sporu, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Sud međutim nije izvršio uvid u predmet broj I-1443/03 ni u rješenje istog broja od 10.5.2006. godine. S druge strane, tužilac je uporno tvrdio da izvršni postupak nije obustavljen. Spisima je priložen prepis rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj I-1431/03 od 10.5.2005. godine prema kojem se u postupku tražioca izvršenja S. A. protiv izvršenika V. S., radi predaje u posjed, „postupak protivizvršenja“ (dakle, ne izvršni postupak!)
„obustavlja i ukidaju sve provedene radnje koje su provedene u postupku protivizvršenja“.
U daljem toku postupka potrebno je, radi toga, izvršiti uvid u izvršni predmet za izvršenje presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.9.2003. godine, kako bi se razjasnila sporna pitanja da li je izvršni postupak obustavljen a sprovedene radnje ukinute, odnosno da li postoji pravni interes tužioca za vođenje ovakve parnice.
Kako iz izloženog proizilazi, drugosepeno rješenje u dijelu kojim je potvrđeno rješenje od 13.7.2006. godine, doneseno je uz povredu odredaba parničnog postupka (član 209. u vezi sa članom 67. stav 1. tačka 7. ZPP). Shodno tome, revizija tužioca je uvažena, drugostepeno rješenje u tom dijelu ukinuto i odlučeno da se predmet u ukinutom dijelu vrati drugostepenom sudu na ponovan postupak (član 250. stav 2. u vezi sa članovima 240. stav 1. tačka 1.
i 254. stav 1. tačka 1. i 4. ZPP.
Drugostepeni sud je dužan da u daljem postupku otkloni ukazani nedostatak (član 253. u vezi sa članom 228. ZPP).
Prvostepeno rješenje ostaje neizmijenjeno u nepobijanom dijelu, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje broj P-1015/05 od 5.6.2006. godine.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 545 od 27.6.2008.g. )
<------->
Presuđena stvar - Res judicata
P R E S U D A
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u K.V. broj Rs-37/98 od 15.10.2002. godine, obavezan je tuženi DUTP B. iz K.V. da tužiocu E.Č. plati na ime neisplaćenih plata za period od 11.06.1992. do 15.05.2002. godine iznos od 9.866,28 KM; na ime zatezne kamate na neisplaćene plate u istom periodu iznos od 16.886,17 KM; na ime regresa za godišnji odmor iznos od 968,00 KM, na ime zakonskih kamata na neisplaćeni regres iznos od 1.502,76 KM, ukupno 29.223,20 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.10.2002. godine do isplate (stav 1). Tužba u dijelu kojim tužitelj traži uplate novčanih iznosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje, se odbacuje (stav 2).
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Ž-80/03 od 16.08.2005. godine, žalba tuženog djelimično je uvažena, navedena prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu utoliko što se: tužitelju dosuđuje naknada na ime izgubljene zarade za period od 15.12.1995. do 30.06.2004. godine u iznosu od 17.816,22 KM (od čega na ime naknade plata u iznosu od 11.183,06 KM i na ime zakonske zatezne kamate na taj iznos za period od 20.05.2001. pa do 30.06.2005. godine iznos od 6.633,16 KM), sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 11.183,06 KM počev od 01.07.2005. godine pa do isplate, umjesto naknade na ime neisplaćene plate koja je tužitelju dosuđena za period od 11.06.1992. do 15.05.2002. godine u ukupnom iznosu od 26.752,45 KM (stav 1). Tužitelj se odbija sa dijelom zahtjeva za naknadu izgubljene zarade za period od 11.06.1992. do 14.12.1995. godine u iznosu od 1.598,00 KM i na ime kamate na taj iznos za period od 20.05.2001. do 30.06.2005. godine u iznosu od 1.200,10 KM, kao i sa dijelom zahtjeva za naknadu na ime regresa u iznosu od 968,00 KM i na ime kamate na taj iznos u iznosu od 1.502,76 KM (stav 2).
Tuženi revizijom pobija drugostepenu presudu, zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili izmjeni shodno odredbi člana 250. i 251. Zakona o parničnom postupku.
Tužilac u odgovoru na reviziju tuženog osporio je navode revizije i predložio da se ista odbije.
Republički javni tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. st. 3. Zakona o parničnom postupku – „Sl. list SFRJ“ br. 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93 do 32/94, u daljem tekstu ZPP).
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je tužbeni zahtjev tužioca za naknadu štete na ime neostvarenih plata i naknade na ime regresa za nekorišćenje godišnjih odmora za vremenski period u kome ga je tuženi sprečavao da kod njega radi.
Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da je rješenjem tuženog 01-601-1-1/85 od 17.10.1985. godine sa tužiocem zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu konobara, kod koga je radio do 11.06.1992. godine, a od tada do 14.12.1995. godine bio je u radnoj obavezi kod Opštinskog štaba civilne zaštite u K.V.; da je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda Rs-37/98 od 04.11.2001. godine utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i obavezao ga da tužioca vrati na radno mjesto na kojem je radio do prestanka radnog odnosa ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima; da tuženi tužiocu i drugim radnicima koji su bili u radnoj obavezi kod Opštinskog štaba civilne zaštite u K.V. za period od 11.06.1992. do 14.12.1995. godine nije vršio isplate plata i naknada koje je isplaćivao svojim radnicima koji su u tom periodu kod njega radili; da je tužilac 30.06.2004. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca; da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Ž.T,, diplomiranog ekonomiste iz K.V. od 15.05.2002. godine proizilazi da bi tužilac za period od 01.08.1992. do 15.05.2002. godine ostvario plate u dinarskim iznosima preračunatih u konvertibilne marke po kursu 1 KM = 6 dinara, iznosile 9.866,28 KM, na koji iznos je obračunata kamata od 16.886,17 KM, ukupno 26.752,44 KM, kao i naknade na ime regresa u iznosu od 968,00 KM i obračuna kamata na ovaj iznos od 1.502,76 KM.
Prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu za plaćanje naknade štete na ime neostvarenih plata, naknade na ime regresa, kao i obračuna kamata za iznose navedene u izreci prvostepene presude, dok je odbačena tužba tužioca za uplate novčanih iznosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Za ovakvu odluku prvostepeni sud je dao razloge: da je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda od 14.11.2001. godine utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i da ga tuženi vrati na rad na radnom mjestu na kojem je radio do prestanka radnog odnosa ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radim sposobnostima. Da visina naknade na ime neostvarenih plata, obračuna kamata je utvrđena na osnovu nalaza vještaka finansijske struke Ž.T. u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude.
Drugostepeni sud je povodom žalbe tuženog protiv prvostepene presude, odlučio da otvori raspravu na kojoj je odredio ponovno izvođenje dokaza vještačenja po vještaku T.Ž. koji je sačinio pismeni nalaz i mišljenje od 10.06.2005. godine i dopunu nalaza i mišljenja od 28.07.2005. godine, pa nakon što je ocijenio provedene dokaze, preinačio prvostepenu presudu tako što je udovoljio tužbenom zahtjevu u iznosima navedenim u izreci pobijane drugostepene presude, pri čemu dajući razloge: da se na ovaj pravni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ broj 60/89 i 42/90 – u daljem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa (juni 1992. godine), i to odredbi člana
73. stav 1. tog zakona po kojem radnik ima pravo na naknadu štete po opštim načelima odgovornosti za štetu za period od kada mu je na nezakonit način prestao radni odnos, u kojem slučaju se primjenjuje načelo prezumirane krivice (član 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima "Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03 – u daljem tekstu: ZOO), u kojem slučaju je po odredbi člana 185. ZOO odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Dalje drugostepeni sud navodi, da tuženi nije vršio isplate plata i naknada za radnike koji su bili angažovani u Opštinskom štabu civilne zaštite u K.V. ili na vojnoj obavezi za period od 11.06.1992. do 14.12.1995. godine, pa stoga da tužiocu ne pripada pravo na naknadu štete za navedeni period, jer da načelo pravičnosti nalaže da tužilac dijeli pravnu sudbinu ostalih radnika tuženog. Da je visina naknade za period od 15.12.1995. do 30.06.2004. godine kada se tužilac zaposlio kod drugog poslodavca utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke T.Ž. od 10.06.2005. godine i dopune nalaza i mišljenja ovog vještaka od 28.07.1995. godine u iznosima navedenim u izreci drugostepene presude, kao i da tužiocu ne pripada naknada štete na ime regresa za godišnji odmor jer da tužilac u spornom periodu nije radio.
Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita.
Prigovori revizije tuženog ''da se tužilac nakon 30.01.1996. godine do kada je bio u radnoj obavezi kod Opštinskog odbora civilne zaštite u K.V., nije obraćao tuženom sa zahtjevom za vraćanje na rad, već je 04.06.1998. godine prvostepenom sudu podnio tužbu protiv tuženog'', ne mogu se prihvatiti osnovanim.
Ovo iz razloga što je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda broj Rs-37/98 od 04.11.2001. godine utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i obavezao tuženog da tužioca vrati na rad, dakle radi se o presuđenoj stvari u odnosu na navedene zahtjeve tužioca, pa stoga se u ovoj parnici pitanje zakonitosti postojanja radnog odnosa tužioca kod tuženog kao i njegovo vraćanje na rad ne može više ispitivati.
Ni drugi prigovor revizije ''da prilikom utvrđivanja visine naknade štete tužiocu, nisu uzete u obzir plate koje je za sporni period tužilac primao kod Opštinskog štaba civilne zaštite u K.V., a ne plata koju je primala radnica tuženog Đ.M.'', ne može se prihvatiti osnovanim.
Tužilac je bio radnik tuženog, a što je utvrđeno, kako je rečeno na osnovu navedene pravosnažne djelimične presude prvostepenog suda od 04.11.2001. godine kojom je utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i obavezan tuženi da ga vrati na rad na radno mjesto na kojem je do tada radio, odnosno na radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima, dakle, u pogledu postojanja radnog odnosa tužioca kod tuženog u spornom periodu, kao i o njegovom vraćanju na rad kod tuženog, pravosnažno je presuđeno navedenom presudom prvostepenog suda, pa se u ovoj parnici o tom pitanju više ne može odlučivati.
Stoga se i zahtjev za naknadu štete na ime neostvarenih plata tužioca nije mogao utvrditi uporedbom mjesečnih iznosa plata radnog mjesta na kojem je tužilac do tada radio, tj. radnog mjesta konobara, koje (radno mjesto) u spornom periodu više nije postojalo, već uporedbom radnog mjesta radnika tužene Đ.M., kao adekvatnog uporednog radnika tuženog, a ne uporednog radnika koji je u spornom periodu radio kod Opštinskog odbora civilne zaštite u K.V., jer tužilac u spornom periodu nije ni bio njen radnik.
Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužene kada je drugostepeni sud pozivom na odredbe člana 154. stav 1., 158. i 185. ZOO tužiocu dosudio naknadu štete na ime neostvarenih plata kao i obračuna zakonske zatezne kamate na iznose neostvarenih plata, u iznosima navedenim u izreci drugostepene presude
Pobijana presuda nema, prema tome, nedostataka na koje se ukazuje u reviziji, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Iz tih razloga, a na osnovu člana 393. i 386. ZPP, u vezi sa odredbom člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05), revizija tuženog je odbijena kao neosnovana.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-671/05 od 27.02.2007.g.)
<------->
Umješač
R J E Š E Nj E
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u B. L. broj P-815/03 od 15.11.2005. godine „tužba tužitelja O. Z. podnijeta u predmetu br.P-815/03 dana 21.1.2005. g. a uređena na ročištu od 30.8.2005. g. protiv tuženih K. S. i F. J. radi utvrđenja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora“ odbačena je kao neblagovremena.
Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u B.L. broj 001-0-Gž-06-000 112
od 16.3.2006. godine žalba Z. O. odbačena je kao nedozvoljena.
Advokat Z. O. (u daljem tekstu: revident) izjavio je reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se rješenje ukine i predmet vrati na ponovan postupak.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilja S. K. podnijela je 13. novembra 1996. godine tužbu protiv tuženog J.F., radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora. Tužbom je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o prodaji („kupoprodajni ugovor“) zaključen 1.5.1995. godine (pravilno 1.2.1995. godine) u B. L. između tuženog kao prodavca i nje kao kupca dvoiposobnog stana u B. L., u. d/I površine 78,80 m2, što bi tuženi bio dužan da prizna i da joj izda ispravu podobnu za prenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama, odnosno u katastru, koju bi u protivnom zaimijenila presuda. Na ročištu od 30. aprila 2003. godine tuženi je preko svojih punomoćnika izjavio protivtužbu protiv tužilje. Zahtjevom protivtužbe tražio je da se utvrdi da je ugovor od 1.2.1995. godine pravno ništav, što bi tužilja bila dužna da prizna i trpi da se tuženi na osnovu presude upiše kao vlasnik i posjednik stana u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jednica BL, u knjizi uloženih isprava otkupljenih stanova, uz naknadu parničnih troškova. Na ročištu od 5. septembra 2003. godine parnične stranke su pred prvostepenim sudom zaključile sudsko poravnanje u tom smislu da je ugovor od 1.2.1995. godine ništav, da će tužilja istog dana (tj. 5. septembra 2003. godine) predati tuženom sporni stan, slobodan od lica i stvari, u upotrebljivom stanju, kao i ključeve tog stana, a tuženi će, takođe istog dana, isplatiti tužilji iznos od 22.000,00 KM, što je, prema stanju u spisima i učinio. Kako je tužilja potraživala od tuženog i kamatu na iznos od 22.000,00 KM, a tuženi od nje zakupninu od 1.2.1995. godine, postupak je u tom dijelu nastavljen i okončan donošenjem rješenja broj P-815/03 od 12.12.2003. godine. Tim rješenjem: 1. konstantovano je da je povučena tužba tužilje kojom je tražila isplatu kamate na iznos od 22.000,00 KM za period od 1.2.1995. godine do 5.9.2003. godine; 2. odbačena je kao neuredna protivtužba tuženog („protivtužitelja“) kojom je tražio isplatu zakupnine za stan za period od 1.2.1995. godine; 3. odbijen je zahtjev tuženog za naknadu parničnih troškova. Rješenje je postalo pravosnažno 22.1.2004. godine. Revident je 16. decembra 2003. godine (tj. poslije zaključenog sudskog poravnanja i donošenja rješenja od 12.12.2003. godine, a prije pravnosnažnosti tog rješenja) podnio tužbu protiv obje parnične stranke, kao tužene, s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik spornog stana u Banjoj Luci, u ulici Vase Pelagića broj 34/I, što bi oni bili dužni da priznaju i trpe da se stan upiše na osnovu presude kao njegovo vlasništvo u evidenciji nekretnina, uz isplatu parničnih troškova. Tužba je dostavljena na predmet broj P-815/03, ali je zavedena pod brojem P- 622/04.
Prvostepeni sud je zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi za glavno miješanje (generalnu intervenciju) revidenta u parničnom postupku broj P- 815/03 iz člana 364. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljem tekstu: ZPP) jer je parnica između parničnih stranaka u odnosu na sporni stan okončana poravnanjem od 5. septembra 2003. godine, dok je on podnio tužbu tek 16. decembra 2003. godine. Primjenom člana 67. stav 1. tačka 2. istog zakona prvostepeni sud je revidentovu tužbu odbacio kao neblagovremenu.
Drugostepeni sud je zauzeo stav da su u ovoj pravnoj stvari parnične stranke-tužilja S. K. i tuženi J. F., a da revident nema takvo svojstvo, jer u ovom predmetu nije podnio tužbu, odnosno nije pokrenuo parnični postupak. U skladu sa ovakvim pravnim shvatanjem, taj sud je na osnovu člana 255. u vezi sa članom
253. stav 1. ZPP odbacio žalbu revidenta kao nedozvoljenu. Revizija nije osnovana.
Shvatanje drugostepenog suda je pravilno.
Članom 364. ZPP propisano je da lice koje u cjelini ili djelimično traži stvar ili pravo o kome između drugih lica već teče parnica, može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom sve dok se postupak pravnosnažno ne završi.
Parnica o spornom stanu (tj. o „stvari ili pravu“ u smislu navedene odredbe) okončana je između parničnih stranaka sudskim poravnanjem od 5. septembra 2003. godine. Sudsko poravnanje ima snagu izvršnog naslova (član 91. ZPP). Sudsko poravnanje može se pobijati samo tužbom (član 92. istog zakona).
Članom 93. ZPP propisano je da će sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li se vodi parnica o predmetu o kome je ranije bilo zaključeno sudsko poravnanje i ako utvrdi da se parnica vodi o predmetu o kome je zaključeno sudsko poravnanje, odbaciće tužbu. Iz ovih odredaba proizilazi da se sudsko poravnanje u procesnopravnom smislu upodobljava sa pravnosnažnom sudskom presudom.
Revidentov zahtjev za glavnim mješanjem bio bi, prema tome, osnovan da je on podnio tužbu protiv parničnih stranaka najkasnije do 5. septembra 2003. godine kad su tužilja i tuženi zaključili sudsko poravnanje. Pošto je tužbu podnio kasnije, 16. decembra 2003. godine, nisu ni po ocjeni ovog suda bili ispunjeni uslovi iz člana 364. ZPP da mu se u ovom parničnom postupku prizna svojstvo glavnog umješača (generalnog intervenijenta). Spor između parničnih stranaka nastavljen je, doduše i poslije zaključenja poravnanja, ali ne o stanu (koji je definitivno pripao tuženoj) nego o zakupnini i o kamatama. To više nije bila parnica kojom se „traži stvar ili pravo“ (član 364. ZPP), nego o međusobnim odnosima obligacionopravne prirode između parničnih stranaka, koji su bez uticaja na primjenu ove zakonske odredbe.
Prvostepeni sud nije pravilno postupio kad je tužbu revidenta, primljenu
16. decembra 2003. godine zaveo pod brojem P-622/04, tj. kao da je predata u 2004. godini. Ovaj nedostatak je, međutim, bez uticaja na zakonitost i pravilnost nižestepenih odluka, jer se ni u slučaju da je pravilno postupljeno ne bi ispunili uslovi za glavno miješanje revidenta.
Revident, prema tome, suprotno shvatanju prvostepenog suda, nema svojstvo parnične stranke u parnici broj P-815/03 koja je vođena između tužilje S. K. i tuženog J. F. o spornom stanu i potraživanjima nastalim u vezi tog stana, nego eventualno trećeg lica, ali van slučajeva propisanih odredbama članova 369. do
372. ZPP, koje nije bilo ovlašćeno na podnošenje žalbe protiv prvostepene presude (član 213. stav 3. istog zakona). Drugostepeni sud je, prema tome, pravilno odbacio njegovu žalbu protiv prvostepene presude kao nedozvoljenu.
Procesna prava revidenta time nisu povrijeđena. Parnični postupak između njega i parničnih stranaka u ovom predmetu, o spornom stanu, vodiće se pred prvostepenim sudom pod brojem P-622/04, sa pravnim posljedicama koje proizilaze iz činjenice da je tužbu podnio prvostepenom sudu na dan 16. decembra 2003. godine.
Iz naprijed rečenog proizilazi da pobijano rješenje nema procesnih nedostataka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija je odbijena kao neosnovana na osnovu člana 254. stav 3. i 4. u vezi sa članovima 248. i 241. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 106 od 25.05.2007.g. )
https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
Autor: https://advokat-prnjavorac.com/parnicni-postupak.html
Član 217. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku
PROCESNO JE OVLAŠTENJE DRUGOSTEPENOG SUDA DA CIJENI POTREBU ODRŽAVANJA RASPRAVE PRED TIM SUDOM.
Iz obrazloženja:
Neosnovano revident navodi da je drugostepena presuda nezakonita jer je donesena bez održavanje rasprave u smislu člana 217. ZPP-a.
U odnosu na ovaj prigovor revidentu se ukazuje da drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, kako je propisano članom 217. stav 1. ZPP-a. Kad vijeće drugostepenog suda cijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se pred drugostepenim sudom utvrde nove činjenice ili izvedu novi dokazi ili ponovo izvedu već izvedeni dokazi, zakazat će raspravu u smislu odredbe iz člana 217. stav 2. ZPP-a, što u konkretnom slučaju nije bili potrebno. Iz sadržaja i smisla navedene zakonske odredbe proizilazi da drugostepeni sud ima procesno ovlaštenje, a ne obavezu zakazivanja rasprave, zbog čega su neosnovani navodi tuženog kojima ukazuje na nezakonitost pobijane presude iz tih razloga.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 49 0 Rs 026963 15 Rev od 10.05.2018. godine)
<----->
Član 247. stav 2. u vezi sa članom 301b. Zakona o parničnom postupku
NEDOZVOLJENA JE REVIZIJA KOJU JE IZJAVILA STRANKA PRAVNA OSOBA PUTEM ZAKONSKOG ZASTUPNIKA – DIREKTORA, KOJI NEMA POLOŽEN PRAVOSUDNI ISPIT.
Iz obrazloženja:
U konkretnom slučaju prvotuženi je podnio reviziju putem punomoćnika –direktora i glavnog generalnog inspektora koji je po Zakonu o unutrašnjim poslovima Federacije BiH (Sl. novine F BiH broj 49/05) ovlašten ga zastupati.
Međutim, kako zakonski zastupnik prvo-tuženog nema položen pravosudni ispit (dokaz o navedenom nije dostavio ni nakon poziva suda), a što je uslov koji zakonski zastupnik mora imati za podnošenje revizije u smislu naprijed citirane odredbe člana 301b. stav 2. ZPP, to je revizija nedozvoljena prema odredbi člana 247. stav 2. ZPP.
Prvo-tuženi je dana 19.12.2017. godine dostavio sudu punomoć za advokata S.S. za zastupanje u revizijskom postupku od 20.03.2017. godine i reviziju sačinjenu po ovom punomoćniku.
Međutim, revizija koju je prvo-tuženi izjavio putem punomoćnika advokata S.S. nije blagovremena.
Naime, advokat S.S. nije zastupao prvo-tuženog tokom postupka, nego mu je punomoć prvo- tuženi dao nakon što je primio drugostepenu presudu, pa se rok za podnošenje revizije računa od dana prijema drugostepene presude od strane prvo-tuženog lično.
Kako je prema podacima u spisu prvo-tuženi drugostepenu presudu primio dana 08.03.2017. godine, a reviziju putem punomoćnika advokata je izjavio dana 19.12.2017. godine (preporučenom pošiljkom) to je revizija predata sudu izvan roka za izjavljivanje revizije od trideset dana propisanog članom 237. stav 1. ZPP, pa je ista neblagovremena.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 Rs 400752 17 Rev od 15.03.2018. godine).
<----->
Član 16. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku
Član 4a. tačka 3. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalne sigurnosti nezaposlenih osoba
Član 3., član 12. stav 3., član 14., član 16. i član 17. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH
KONAČNA ODLUKA VLADE FEDERACIJE BIH O RAZRJEŠENJU UPRAVNOG ODBORA FEDERALNOG ZAVODA ZA ZAPOŠLJVANJE SE NE MOŽE PREISPITIVATI U PARNIČNOM POSTUPKU, JER PREMA ODREDBAMA ZAKONA O MINISTARSKIM, VLADINIM I DRUGIM IMENOVANJIMA ZA TO PREISPITIVANJE NIJE PROPISANA SUDSKA ZAŠTITA.
Iz obrazloženja:
Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH i činjenice konkretnog predmeta, ovaj sud ocjenjuje da je jedina zaštita u postupku imenovanja i razrješenja predsjednika i članova Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje, koja je propisana Zakonom o imenovanju, prigovor koji može podnijeti bilo koje zainteresovano lice (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Uredom Ombudsmena. Kontrola zakonitosti se konačno završava upućivanjem nalaza i preporuka Ureda Ombudsmena Parlamentu Federacije BiH kao zakonodavnom tijelu, čije zakone i propise izvršava Vlada Federacije BiH (tužena u konkretnom slučaju).
Prema tome nema osnova da se konačna odluka o razrješenju, koja je objavljena u Službenim novinama Federacije BiH, preispituje u parničnom postupku, pošto odredbama navedenog zakona za to preispitivanje nije propisana sudska zaštita.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 235156 18 Rev od 20.12.2018. godine).
<----->
Član 61. a) do 61. f) Zakona o parničnom postupku
PRVOSTEPENI SUD ZA RJEŠAVANJE SPORNOG PRAVNOG PITANJA RJEŠENJEM MOŽE ODBITI PRIJEDLOG STRANKE KAO NEDOPUŠTEN, A PROTIV TOG RJEŠENJA NIJE DOZVOLJENA POSEBNA ŽALBA, JER SE RADI O RJEŠENJU KOJIM SE UPRAVLJA POSTUPKOM.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 Rs 311163 17 Spp od 20.12.2017. godine).
<----->
Član 1. i 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku
U POGLEDU POTRAŽIVANJA ZAVODA ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE U ODNOSU NA OBVEZNIKA PLAĆANJA OBAVEZE PO OSNOVU DOPRINOSA ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE UTVRĐENIM SPORAZUMOM O PORAVNANJU I OBROČNOJ OTPLATI DUGA KOJIM OVAJ PRIZNAJE DUGOVANJA PREMA ZAVODU IZ OVOG OSNOVA I OBAVEZUJE SE DA ĆE NAVEDENI IZNOS ISPLATITI TUŽITELJU PREDSTOJI SUDSKA NADLEŽNOST.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 Ps 020137 15 Rev od 19.12.2017. godine).
<----->
Član 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PRAVNA KVALIFIKACIJA SPORA JE PRETPOSTAVKA PO KOJEM ĆE SE ZAKONU OCJENJIVATI PRIGOVOR ZASTARE.
AKO JE SPOR VOĐEN KAO MJENIČNO-PRAVNI, PRIMJENJIVAT ĆE SE ODREDBE ZAKONA O MJENICI, A AKO JE POTRAŽIVANJE ZASNOVANO NA UGOVORNOM ODNOSU I AKO JE SPOR VOĐEN KAO GRAĐANSKO-PRAVNI SPOR, ZA OCJENU
PRIGOVORA O ZASTARI RELEVANTNE SU ODREDBE ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA – POSTUPCI SU ODVOJENI I NE MOGU SE KOMBINOVATI.
PREINAKA TUŽBE PROMJENOM ISTOVJETNOSTI ZAHTJEVA, NA NAČIN DA JE PROMJENJENA PRAVNA KVALIFIKACIJA SPORA IMA ZA POSLJEDICU DA SE TUŽBA SA RANIJIM ZAHTJEVOM SMATRA POVUČENOM I PARNICA U POGLEDU TOG ZAHTJEVA GASI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 51 0 P 089300 16 Rev od 16.03.2017. godine).
<----->
Član 318. stav 1. Zakona o parničnom postupku
KADA TUŽITELJ U TUŽBI POSTAVI SAMO TUŽBENI ZAHTJEV KOJI JE NENOVČANI I U TUŽBI OZNAČI VRIJEDNOST SPORA, A NAKNADNO POSTAVI I NOVČANI ZAHTJEV I OBA ZAHTJEVA SE ZASNIVAJU NA ISTOJ ČINJENIČNOJ I PRAVNOJ OSNOVI, VRIJEDNOST SPORA SE ODREĐUJE ZBIROM OZNAČENE VRIJEDNOSTI SPORA I NOVČANOG TUŽBENOG ZAHTJEVA KOJI JE NAKNADNO POSTAVLJEN.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 51 0 P 066747 15 Rev od 15.06.2017. godine).
<----->
Član 54. i 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku
POSTOJANJE PRAVNOG INTERESA JE PROCESNA PRETPOSTAVKA ZA DOPUŠTENOST MERITORNOG SUĐENJA U PRVOSTEPENOM POSTUPKU U ODREĐENOJ PRAVNOJ STVARI, A NE MATERIJALNO-PRAVNA PRETPOSTAVKA ZA USVAJANJE ILI ODBIJANJE TUŽBENOG ZAHTJEVA.
SUD MOŽE ISPITIVATI POSTOJANJE PRAVNOG INTERESA ZA PODNOŠENJE TUŽBE ZA UTVRĐENJE SAMO PRIJE DONOŠENJA ODLUKE O TUŽBENOM ZAHTJEVU. U ŽALBENOM POSTUPKU TAJ PRIGOVOR JE ISKLJUČEN.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 53 0 P 009463 15 Rev 2 od
09.06.2016. godine)
<----->
Član 155. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA SE STRANKA NE SLAŽE SA POTPUNIM I JASNIM NALAZOM I MIŠLJENJEM VJEŠTAKA NIJE RAZLOG DA SUD U SMISLU ODREDBE ČLANA 155. STAV 3. ZPP ODREDI DRUGOG VJEŠTAKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 36 0 P 000439 14 Rev od 12.05.2016. godine)
<----->
Član 186. stav 1. i član 189. Zakona o parničnom postupku
AKO JE SUD U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 186. STAV 1. ZPP ODLUČIO DA PRESUDU DOSTAVI STRANCI NA NAČIN PREDVIĐEN ODREDBAMA TOG ZAKONA O DOSTAVI, ONDA SUD NIJE OVLAŠTEN DA SAM ODREĐUJE POČETAK ROKA ZA PODNOŠENJE PRAVNOG LIJEKA, JER JE POČETAK TOG ROKA ODREĐEN IMPERATIVNOM ODREDBOM ČLANA 189. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 64 0 P 021466 13 Rev od 25.08.2016. godine)
<----->
Član 221. Zakona o parničnom postupku
KOEFICIJENT SLOŽENOSTI POSLOVA UTVRĐUJE SE U ODGOVARAJUĆEM IZVORU RADNOG PRAVA (GKU, PRAVILNIK O RADU, UGOVOR O RADU ITD.) PA UTVRĐIVANJE OVOG KOEFICIJENTA U SUDSKOM POSTUPKU JE U DOMENU PRIMJENE MATERIJALNOG PRAVA, A NE UTVRĐIVANJE ČINJENICA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 Rs 038208 14 Rev od 14.01.2016. godine)
<----->
Član 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku
IZMIJENJENO SHVATANJE TUŽITELJA ILI SUDA O TOME KOJE BI PRAVNE PROPISE TREBALO PRIMIJENITI PRILIKOM RJEŠAVANJA TUŽBENOG ZAHTJEVA SAMO PO SEBI NE PREDSTAVLJA PREINAKU TUŽBE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 Ps 002298 14 Rev od 14.07.2015. godine)
<----->
PRAVNI STAVOVI USVOJENI U POSTUPKU RJEŠAVANJA SPORNIH PRAVNIH PITANJA
Član 61. a) do 61. f) Zakona o parničnom postupku
U PARNICAMA POVODOM TUŽBENOG ZAHTJEVA ZAPOSLENICE ZA ISPLATU NOVČANE NAKNADE ZA VRIJEME TRUDNIČKOG BOLOVANJA U SLUČAJU KADA KANTON NIJE DONIO PROPIS KOJIM SE UREĐUJE NAKNADA UMJESTO PLAĆE ŽENI-MAJCI U RADNOM ODNOSU ZA VRIJEME DOK ODSUSTVUJE SA POSLA RADI TRUDNOĆE, POROĐAJA I NJEGE DJETETA, ZAPOSLENICA-MAJKA ZA VRIJEME PORODILJNOG ODSUSTVA OSTVARUJE PRAVO NA NAKNADU PLAĆE U SKLADU SA ČLANOM 47. STAV 1. ZAKONA O ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU F BIH.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 56 0 Rs 052400 16 Spp od 20.04.2016. godine)
<----->
1. UGOVORI O KREDITU ZAKLJUČENI IZMEĐU FIZIČKIH LICA I BANAKA U ŠVICARSKIM FRANCIMA, ČIJA JE ISPLATA IZVRŠENA U KM, U KOJOJ VALUTI SE VRŠI OTPLATA ANUITETA I PLAĆANJE KAMATA, PREDSTAVLJAJU UGOVORE SA VALUTNOM KLAUZULOM.
2. ZAKONOM O DEVIZNOM POSLOVANJU U FBIH PREDVIĐENA JE MOGUĆNOST ZAKLJUČENJA OVAKVIH UGOVORA IZMEĐU DOMAĆIH FIZIČKIH LICA I BANAKA, PA SE NE RADI O NIŠTAVOM PRAVNOM POSLU U SMISLU ČLANA 103. I 105. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.
3. ODREDBA UGOVORA O KREDITU KOJA SE ODNOSI NA PROMJENLJIVU KAMATNU STOPU KOJA SADRŽI TAČNO ODREĐENJE FIKSNOG I VARIJABILNOG DIJELA KAMATNE STOPE JE DOVOLJNO ODREDIVA S ASPEKTA PREDMETA OBAVEZE, PA NE PREDSTAVLJA NIŠTAVU ODREDBU U SMISLU ČLANA 47. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 135023 16 Spp od 25.05.2016. godine)
<----->
POLICIJSKI SLUŽBENICI MINISTARSTVA UNUTRAŠNJIH POSLOVA POSAVSKOG KANTONA, NEMAJU PRAVO NA ISPLATU RAZLIKE MANJE ISPLAĆENE PLAĆE U ODNOSU NA VISINU PLAĆE KOJA JE REGULISANA ODREDBAMA ZAKONA O PLAĆAMA I NAKNADAMA POLICIJSKIH SLUŽBENIKA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 25 0 Rs 039917 16 Spp od 09.06.2016. godine)
<----->
DA JE SMRT STRANKE PRIJE UTUŽENJA NEDOSTATAK KOJI SE NE MOŽE OTKLONITI I DA SE TUŽBA U TAKVOM SLUČAJU TREBA ODBACITI BEZ POZIVANJA NA UREĐENJE.
DA U SLUČAJU POSTOJANJA NUŽNOG SUPARNIČARSTVA SMRT JEDNE OD STRANAKA NA ISTOJ STRANI, A PRIJE UTUŽENJA, DOVODI DO NEUREDNOSTI CIJELE TUŽBE I DA SE ISTA TREBA ODBACITI U CIJELOSTI.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 535313 16 Spp od 23.09.2016. godine)
<----->
1. PRAVNE POSLJEDICE POKRETANJA POSTUPKA FINANSIJSKE KONSOLIDACIJE NASTUPAJU DANOM STUPANJA NA SNAGU ODLUKE O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI PRIVREDNOG DRUŠTVA KONFEKCIJA
„BORAC“ D.D. TRAVNIK.
2. SVI POSTUPCI IZVRŠENJA KOJI SU POKRENUTI PRIJE STUPANJA NA SNAGU ODLUKE O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI PRIVREDNOG DRUŠTVA „BORAC“
D.D. TRAVNIK SE NASTAVLJAJU.
3. PRIJEDLOZI ZA POKRETANJE POSTUPKA IZVRŠENJA PODNIJETI NAKON STUPANJA NA SNAGU ODLUKE O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI PRIVREDNOG DRUŠTVA „BORAC“ D.D. TRAVNIK ĆE SE ODBACITI.
4. U SITUACIJI DA NADLEŽNI ORGAN VLASTI POSTUPI U SKLADU SA STAVOM
2. ČLANA 10. ZAKONA O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI, A NAD IMOVINOM DRUŠTVA SA VEĆINSKIM UČEŠĆEM DRŽAVNOG KAPITALA KOJE SE KONSOLIDUJE JE U TOKU POSTUPAK PRINUDNOG IZVRŠENJA, SUD BI MOGAO SPROVODITI IZVRŠENJA NA NOVČANIM POTRAŽIVANJIMA ODNOSNO NA RAČUNIMA IZVRŠENIKA, OSIM NA TZV. „NAMJENSKOM RAČUNU“ OTVORENOM U TOKU TRAJANJA POSTUPKA KONSOLIDACIJE.
5. U SITUACIJI KADA DRUŠTVO SA VEĆINSKIM UČEŠĆEM DRŽAVNOG KAPITALA ZA KOJE JE DONIJETA ODLUKA O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI NE ZAPOČNE IZMIRIVATI SVE SVOJE TEKUĆE FINANSIJSKE OBAVEZE U ROKU OD 60 DANA OD DANA DONOŠENJA ODLUKE IZ STAVA 1. (PROPISANO ČLANOM 8. TAČKA 5. ZAKONA), A NADLEŽNI ORGAN VLASTI NE DONESE ODLUKU KOJOM STAVLJA VAN SNAGE SVOJU ODLUKU O FINANSIJSKOJ KONSOLIDACIJI DRUŠTVA, PO PRIJEDLOZIMA ZA DOZVOLU IZVRŠENJA, KOJI SU PODNIJETI NAKON ISTEKA NAVEDENOG ROKA, UKOLIKO PODNOSILAC PRIJEDLOGA DOKAŽE DA JE ROK ISTEKAO, A IZVRŠENIK NIJE ZAPOČEO DA
IZMIRUJE SVE SVOJE TEKUĆE FINANSIJSKE OBAVEZE, SUD ĆE POSTUPITI NA NAČIN KAKO JE TO PROPISANO ZAKONOM O IZVRŠNOM POSTUPKU
(Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH br. 51 0 Rs 068824 16 Spp od 30.09.2016. godine)
<----->
ODREDBE ČL. 23. I 59. PRAVILNIKA UNIS ENERGETIKE D.O.O. SARAJEVO I ODREDBA ČL. 31. TARIFNOG PRAVILNIKA IZ SEPTEMBRA 2013.GODINE, KOJE REGULIŠU PLAĆANJE „FIKSNOG TROŠKA“ PRIMJENJIVE SU DO DANA 04.01.2016.GODINE KADA JE POSTUPAJUĆI PO RJEŠENJU KONKURENCIJSKOG VIJEĆA, UNIS ENERGETIKA TE ODREDBE I UGOVORE O ISPORUCI TOPLOTNE ENERGIJE STAVILA VAN PRIMJENE.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH br. 51 0 Mal 106961 16 Spp od 30.09.2016. godine)
<----->
PRODAJA NEKRETNINE SE SMATRA NEUSPJELOM AKO NA ZAKAZANO ROČIŠTE ZA JAVNU PRODAJU NE PRISTUPI NIJEDAN PONUĐAČ, AKO SU NA ODRŽANOM ROČIŠTU DATE PONUDE KOJE SE NE MOGU UZETI U RAZMATRANJE (ČLAN 89. STAV 2. I 4 ZAKONA O IZVRŠNOM POSTUPKU)14, I AKO PONUĐAČ ODUSTANE OD PONUDE, PA ĆE, SHODNO TOME, SUD ZAKAZATI SLJEDEĆE ROČIŠTE (DRUGO ILI TREĆE) ZA PRODAJU NEKRETNINE. MEĐUTIM, SUD ĆE U TOKU CIJELOG POSTUPKA NASTOJATI DA SE POSTIGNE NAJVIŠA TRŽIŠNA VRIJEDNOST I IZBJEGNE VELIKI I NEPOTREBNI PAD VRIJEDNOSTI, PA ĆE PRILIKOM DONOŠENJA ZAKLJUČKA O PRODAJI U SMISLU ODREDABA 89. I 90. ZIP-A, A IMAJUĆI U VIDU VISINU POTRAŽIVANJA KOJE SE NAMIRUJE I UTVRĐENU VRIJEDNOST NEKRETNINE, U SVAKOM KONKRETNOM SLUČAJU CIJENITI DA LI NEKRETNINA MOŽE BITI PRODATA ZA PONUĐENU CIJENU, PA AKO TO NE UTVRDI, PROGLASIT ĆE PRODAJU NEUSPJELOM.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH br. 28 0 I 052479 16 Spp od 05.12.2016. godine)
<----->
MJENICA, KOJA NIJE PROTESTIRANA IAKO SADRŽI KLAUZULU „BEZ PROTESTA“ NE SMATRA SE VJERODOSTOJNOM ISPRAVOM.
(Odluka Vrhovnog suda Federcije BiH broj: 22 0 I 031405 16 Spp od 05.12.2016. godine)
<----->
Član 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku
NE MOŽE SE TUŽITELJU STAVITI NA TERET DA DOKAZUJE ČINJENICE KOJE BI TUŽBENI ZAHTJEV ČINILE NEOSNOVANIM.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 23 0 P 003798 14 Rev od 05.02.2015. godine)
<----->
Član 126. Zakona o parničnom postupku
POSTOJANJE ADEKVATNE UZROČNOSTI IZMEĐU POSTUPKA LJEKARA, ODNOSNO MEDICINSKOG OSOBLJA I ŠTETE UVIJEK DOKAZUJE TUŽITELJ, ODNOSNO OŠTEĆENI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 019379 13 Rev od 23.03.2015. godine)
<----->
Član 127. Zakona o parničnom postupku
Član 195. i 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
KAD SUD ODLUČUJE O VISINI NAKNADE ŠTETE PREMA SVOJOJ OCJENI U SMISLU ČLANA 127. ZPP-a TADA U POGLEDU VISINE ŠTETE NE PRIMJENJUJE PRAVILO O TERETU DOKAZIVANJA.
Iz obrazloženja:
Ne mogu se prihvatiti tvrdnje tuženog da drugostepeni sud kad je rješavao njegovu žalbu propustio sankcionisati pogrešnu primjenu čl. 127. ZPP kroz navode da na okolnosti visine štete tužitelji nisu provodili dokaze i da je osnovom pravila o teretu dokazivanja prema čl. 126. ZPP tužbeni zahtev za štetu na ime tuđe njege i pomoći trebalo odbiti. Protivno tome, drugostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je bilo mjesta da o visini naknade te štete prvostepeni sud odluči prema svojoj ocjeni, osnovom ovlasti iz čl. 127. ZPP. Tada u pogledu visine iznosa isključuje se primjena pravila o teretu dokazivanja (čl.126. ZPP), a kojem bi inače bilo mjesta da nema ovlaštenja iz čl. 127. ZPP. Naime, osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć proizilazi iz čl. 195. ZOO, jer su dokazane činjenice o teškom tjelesnom oštećenju tužiteljice D.G. i njenoj invalidnosti od 90% i da po izlasku (18.02.2008.g.) iz bolnice joj je svakodnevno potrebna tuđa njega i pomoć, kao i u čemu se ista sastoji. Troškovi tuđe njege i pomoći su materijalni troškovi nastali za one usluge oštećenom licu koje omogućavaju zadovoljenje njegovih osnovnih bioloških potreba ako navedene potrebe ne može sam zadovoljiti usljed invalidnosti.
Tačno je da na okolnosti cijene tih materijalnih troškova tužiteljica nije provodila dokaze (npr. potvrdu ili cjenovnik odgovarajuće ustanove koja pruža ovaj vid usluga), međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama. Po mišljenju i ovog suda, drugostepeni sud je u smislu čl.
127. ZPP, prema svom ličnom iskustvu, općem životnom iskustvu, te pravilima logičkog mišljenja, visinu odmjerio adekvatno stvarnom stanju troškova usluga mjesečno nemedicinskog lica u skladu sa obimom tuđe njege i pomoći koju je potrebno ukazati pet sati dnevno tužiteljici D.G. (po 400 KM),
koja je starosne dobi preko 67 godina. Ta naknada rezultat je logičnog odmjeravanja koja omogućava zadovoljenje njezinih osnovnih bioloških potreba (uzimanje hrane, oblačenje i svlačenje, lična higijena, vršenje redovnih fizioloških potreba, kretanje uz pomoć osoba odnosno invalidskih pomagala), pa su neosnovani prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude kroz navode o previsoko odmjernoj naknadi te štete.
Takođe, nisu prihvtljivi prigovori tuženog u odnosu na odluku o naknadi nematerijalne štete po osnovu naročito teškog invaliditeta, jer priznavanje ovog prava tužitelju J.G. zasniva se na čl. 201. st. 3. ZOO. Tačno je da na okolnosti promjena u kvaliteti života, tužitelj nije saslušan kao stranka, međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama (osjećaji tužitelja prema stanju u kojem se nalazi njegova supruga), pa su nižestepeni sudovi pravno utemeljeno odmjerili u smislu čl. 127. ZPP
– prema svojoj ocjeni, odnosno ličnom i općem životnom iskustvu i pravilima logičkog mišljenja. Pošto se u pogledu visini te odštete isključuje primjena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 126. ZPP, to su neprihvatljivi prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude. Tužitelj je
predložio da se visina ove odštete utvrdi prema stavu sudske prakse, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Protivno stanovištu revidenta, visina naknade (15.000,00 KM) rezultat je logičnog odmjeravanja utemeljenog na prikupljenim pomoćnim elementima (medicinske dokumentacije o neuropsihijatrijskim specijalističkim pregledima tužitelja Jakova Grubišića od 31.03.2008.g. i 10.10.2011.g.), a što je u skladu sa principima norme čl. 127. ZPP o čemu su nižestepeni sudovi dali pravno utemeljene razloge kroz obrazloženje svojih presuda i materijalno pravnu odredbu čl. 200. ZOO pravilno primjenili. Po ocjeni i ovog suda u kvaliteti života ovog tužitelja promjene postoje i koje opravdavaju dosuđenje naknade za duševne bolove u uslovima životne zajednice sa suprugom koja je naročito teškog invaliditeta, a prilikom odmjeravanja njene visine nižestepeni sudovi su se kretali u okviru Orjentacionih kriterija o visini naknade nematerijalne štete ovog suda iz 2006.godine i sudske prakse u sličnim slučajevima.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 043889 13 Rev od 21.11.2014. godine)
<----->
Član 362. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 393.
ODLUKA O TROŠKOVIMA PARNIČNOG POSTUPKA U SLUČAJU SUPARNIČARSTVA ZAVISI OD OBLIKA SUPARNIČARSTVA. OBIČNI SUPARNIČARI (ČLAN 362. STAV 1. TAČKA 2. ZPP-a) PODMIRUJU SVOJE TROŠKOVE NA JEDNAKE DIJELOVE, JER JE SVAKI OBIČNI FORMALINI SUPARNIČAR SAMOSTALNA STRANKA U POSTUPKU. PREMA TOME, SUD TREBA ODLUČITI O TROŠKOVIMA POSTUPKA KOJE PROTIVNA STRANKA SVAKOM SUPARNIČARU TREBA ZASEBNO NADOKNADITI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 044531 14 Rev od 14.07.2015. godine)
<----->
Član 396. stav 3. Zakona o parničnom postupku Član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima Član 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku
OBAVEZA NAKNADE PARNIČNIH TROŠKOVA JE NOVČANA OBAVEZA KOJA DOSPJEVA DONOŠENJEM ODLUKE NA KOJU JE PROTIVNA STRANA OBAVEZANA PLAĆATI ZAKONSKU KAMATU OD DONOŠENJA ODLUKE DO ISPLATE.
Iz obrazloženja:
Tužitelj osnovano ukazuje na nepravilnost odluke nižestepenih sudova u pogledu zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđene troškove parničnog postupka, a iz slijedećih razloga:
U odnosu na ovo, u revizijskom stadiju postupka sporno pravno pitanje, valja pomenuti da ZPP u dijelu kojim uređuje parnične troškove, ne sadrži odredbu o zateznoj kamati. Obaveza naknade parničnih troškova je novčana obaveza, jer se sastoji u plaćanju određene svote novca. Specifična je samo po tome što ne nastaje voljom stranaka nego na osnovu zakona i odlukom suda, ali se time ne mijenja njena priroda novčane obaveze. Dakle, zakonska je obligacija, bez obzira što predstavljaju sporedno potraživanje, te nema osnova za izuzimanje tih potraživanja iz režima ostalih novčanih obaveza, pa se primenjuje pravilo o zateznoj kamati iz člana 277. stav 1. ZOO. Tom odredbom je propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. O naknadi parničnih troškova (član 396. stav 1. ZPP) odlučuje sud na određeni zahtjev stranke, koja je (stav 2. te odredbe) dužna da određeno navede troškove za koje traži naknadu. Podnošenjem takvog zahtjeva stranka poziva svog protivnika da ispuni zakonsku obavezu naknade parničnih troškova i na taj način, u smislu člana 324. stav 2. ZOO, ispunjene su predpostavke za nastupanje dužničke docnje. O tom zahtjevu, kako je to propisano članom 396. stav 3. ZPP, sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. Zato je obaveza naknade parničnih troškova dospjela danom donošenja odluke prvostepenog suda i od tada teče obaveza na plaćanje zatezne kamate na iznos parničnih troškova koji je tom odlukom dosuđen.
Ovakav pravni zaključak ima uporište u ZIP koji sadrži odredbu kojom je uredio plaćanje zateznih kamata na troškove postupka. Naime, odredbom člana 28. stav 2. tog zakona propisano je “ako plaćanje zateznih kamata na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno zaključenja poravnanja do naplate.“
Imajući u vidu da je tom zakonskom odredbom priznato pravo tražiocu izvršenja na zakonske zatezne kamate na parnični troškove i onda kad u izvršnoj ispravi nema odluke o plaćanju zakonskih zateznih kamata na parnične troškove, to s obzirom na takav sadržaj citirane zakonske odredbe, koja je materijalno pravne prirode, iako se nalazi u okviru izvršnog procesnog zakona, opravdava i zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata kada je podnesen prije donošenja izvršne isprave, kao što je slučaj u ovom predmetu. Dakle, obaveza naknade parničnih troškova je novčana obaveza koja dospijeva donošenjem odluke na koju je protivna strana obavezna plaćati zateznu kamatu od donošenja odluke do isplate. Stoga, tužitelj u reviziji osnovano ukazuje da je odluka o kamati zasnovana na pogrešnoj primjeni člana 177. stav 1. ZPP (trošak postupka dospio zaključivanjem glavne rasprave).
Na osnovu svega izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju tužitelja djelimično usvojiti i odlučiti kao što je bliže navedeno u drugom stavu izreke ove presude, dok je primjenom odredbe člana 248. ZPP revizija tužitelja u ostalom dijelu odbijena kao neosnovana (stav tri izreke ove presude), a revizija tuženog u cijelosti kao neosnovana odbijena (stav prvi izreke ove presude).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 Rs 133319 13 Rev od 14.09.2015. godine)
<----->
Advokat ima pravo na naknadu troškova prevoza, odsustva iz advokatske kancelarije, dnevnica, te troškova obrazloženog podneska:
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Amire Sadović kao predsjednice vijeća, Slavice Čurić i Enise Bilajac, kao članova vijeća. u pravnoj stvari tužitelja Zaštitni fond Federacije BiH Sarajevo, ul. ... koga zastupaju punomoćnica K. J. i K. B. advokati iz C. protiv tuženog J. E. iz B.. br. 12. koga zastupa punomoćnik V.S. advokat iz B.K.. radi duga, vsp. 2.312,00 KM, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj: 18 0 P 017598 14 Gž od 05.03.2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 05.01.2016. godine, donio je slijedeće:
RJEŠENJE
Revizija se uvažava nižestepena rješenja preinačavaju u odluci o troškovima postupka tako da se tuženi obavezuje tuzitelju isplatiti na ime naknade troškova cijelog postupka ukupan iznos od 4.082.83 KM.
Obrazloženje
Prvostepenom presudom Općinskog suda u B.K. broj: 18 0 P 017598 12 P od 31.10.2013. godine tuženi je obavezan tužitelju na ime regresnog duga isplatiti novčani iznos od 2.312.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31.08.2007. godine pa do isplate, te nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.297.49 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od presuđenja pa do isplate. Preko dosuđenog dijela zahtjeva za troškove postupka tužitelj je odbijen.
Drugostepenim rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj: 18 0 P 017598 14 Gž od 05.03.2014. godine žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno, a zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 140.40 KM je odbijen.
Blagovremeno podnesenom revizijom tužitelj pobija drugostepeno rješenje u odluci o troškovima postupka, sa prijedlogom da se revizija dopusti jer je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Navedeni razlozi revizije su povreda postupka učinjenih pred drugostepenim sudom, pogrešna primjena materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija uvaži na način da se dosude svi troškovi tužitelja koji se odnose na sastav obrazloženog podneska od 16.11.2012 god. i troškova prevoza na prevoza na relaciji Čapljina – Bužim - Čapljina i naknade za odsustvo iz advokatska kancelarije u vrijeme putovanja za 16 sati, kao i troškova sastava revizije u iznosu od 421,20 KM.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Ispitujući pobijanju presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe Člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu ZPP-a), revizijski sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:
Odlučujući o prijedlogu revidenta da se dopusti izvanredna revizija zbog značaja rješavanja sporog pravnog pitanja za druge slučajeve. revizijski sud je ocjenio da je prijedlog osnovan.
Čl. 237 st.2 ZPP-a je propisano da revizija nije dopuštena ako je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000.00 KM. Po ovoj odredbi revizija nije dopuštena jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćnog rješenja ne prelazi propisani cenzus.
Međutim. kako je član 237 st.3 ZPP-a propisano da Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocjeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, to je napravljen izuzetak od pravila iz st.2 Cl. 237 ZPP-a.
Upravo u konkretnom slučaju imajuci u vidu praksu sudova da odbijaju zahtjeve stranaka da se nadoknade troškovi sastava obrazloženog podneska. naknade troškova prevoza (upotrebe vlastitog vozila) kada je punomoćnik - advokat sa sjedistem advokatske kancelarije izvan sjedista suda, te kada odsustvuje iz kancelarije zbog dolaska na sud. ovaj sud nalazi da je pitanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. pa je dopustilo raspravljanje o reviziji. iako je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ispod propisanog cenzusa.
Revizija je osnovana.
Dakle, predmet spora (osim o glavnoj stvari) je odluka o troškovima postupka i to u dijelu kojim je pravomoćnim rješenjem odbijen zahtjev tužitelja koji se odnosi na troškove sastava obrazlozenog podneska od strane punomoćnika - advokata. troškova prevoza od sjediSta kancelarije do sjedišta nadležnog suda i naknade za odsustvo iz advokatskog ureda za vrijeme putovanja na suđenje.
Pravosnažnim rješenjem osporeni dio je odbijen uz obrazloženje da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, a drugostepeni sud kada odlučuje o žalbi tužitelja razloge proširuje i na činjenicu da je u mjestu nadležnog suda bilo sedam advokata koji su mogli pružiti pravnu zaštitu tužitelju zbog čega je izbor advokata izvan sjedišta suda lični izbor tužitelja koji ne može biti stavljen na teret tuženoj strani.
Ovakav stav nižestepenih sudova u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka koje je imao angažiranjem advokata čije sjedište advokatske kancelarije je izvan sjedišta nadležnog suda nije ispravan.
Naime. čl. 300 i 301. ZPP-a propisano je pravo svake stranke da može poduzimati radnje lično i preko punomoćnika, a da punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo (...).
Odredbom čl. 383. ZPP-a je propisano da parnične troškove cine izdaci ucinjeni u toku ili povodu postupka, te da obuhvacaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Cl. 387. st. 2. ZPP-a je propisano da nagrade i drugi troškovi advokata pripadaju advokatu ako su propisani tarifom za nagrade advokata ili za druge troškove.
C1. 31 Zakona o advokaturi Federacije BiH: je propisano da tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti (...).
Dakle, imajući u vidu navedene zakonske odredbe koje propisuju pravo advokata na nagrade i naknadu troškova propisanih Tarifom. to je pogrešno primjenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu koja se odnosi na nagradu za obrazloženi podnesak. ali i naknadu putnih troškova za prevoz i odsustva za vrijeme putovanja.
Prema Cl. 13 st. 1 tč 5b) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (dalje Tarife) advokatu pripada pravo na 50% nagrade za sastav obrazloženog podneska.
U konkretnom slučaju tuzitelj je putem svog punomoćnika- advokata dana 19.11.2012 god. doslavio dva podneska U jednom je predložio odgodu pripremnog ročišta sa prijedlogom za mirno rješenje spora, a u drugom je dao obrazloženo očitovanje na odgovor na tužbu, sa obrazloženim prijedlogom za mirno rješavanje spora i ponudom za odustanak od zahtjeva za zakonske zatezne kamate.
U takvoj situaciji, budući da sudovi nalaze da ovi podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, revizijski sud nalazi da takav stav nije u cjelosti osnovan. Naime, prijedlog za odlaganje pripremnog ročišta kao podnesak ne spada u kategoriju obrazloženih podnesaka, ali je drugi podnesak koji je podnesen istog dana bio obrazloženi podnesak, jer se tužitelj preko advokata njime očitovao o razlozima odgovora na tužbu, te je obrazložio prijedlog za sudsku nagodbu.
Stoga je zahtjev tužitelja za nagradu za sastav obrazloženog podneska od 19.1 1.2012 god (podnesak pisan 16.11.2012) u visini 120.00 KM osnovan.
Član 31. Tarife je propisano pravo advokata na naknadu troškova svih stvarnih izdataka koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu zadataka. Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnice, a za upotrebu vlastitog automobila advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar. Ukoliko visina dnevnice nije posebno ugovorena, advokat ima pravo na dnevnicu u visini dnevnice sudije kantonalnog suda na području gdje se nalazi advokatska kancelarija.
U konkretnom slučaju advokat tužitelja ima sjetiste kancelarije u Čapljini, pa kako je na nadležni Općinski sud u Bosanskoj Krupi pristupio na pripremno ročište 23.05 2013. te na glavnu raspravu 12.09.2013 god., to mu pripadaju troškovi za upotrebu vlastitog automobila, ali i troškovi dnevnica.
Kako visina tih troškova obračunatih u troškovniku koji je podnio punomoćnik tužitelja nije osporena, to je revizijski sud prihvatio osnovanom reviziju tužitelja, te dosudio tužitelju nadoknadu troškova prvostepenog postupka, uključujući i nagradu za obrazloženi podnesak i naknadu troškova prvoza i dnevnica u visini od ukupno 3.521.23 KM.
Izraženi stav je promjena dosadašnjeg stava o navedenom pravnom pitanju u skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH br. AP-3310/14 od 27.10.2015 god.
Slijedom toga revizijski sud nalazi da je revizija tužitelja osnovana, zbog čega je primjenom čl 250. st. 1. u vezi sa članom 254. st. 1. i 4. ZPP-a reviziju uvažio nižestepena rješenja preinačio i tužitelju dosudio troškove cijelog postupka, shodno čl. 397 st.2 ZPP-a. uključujući i troškove sastava žalbe od 140,40 KM i revizije u iznosu od 421.20 KM. Na taj način je tuženi obavezan na naknadu troškova postupka od ukupno 4.082.83 KM.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH broj 18 0 P 017598 14 Rev od 05.01.2016.g.)
<----->
Propust u primjeni materijalnog prava nije osnov za donošenje dopunske presude
Propust u primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka ne predstavlja zakonom propisan osnov za donošenje dopunske presude, nego žalbeni razlog za pobijanje pravilnosti i zakonitosti odluke u ovom dijelu.
Iz obrazloženja:
Na prijedlog tužitelja sud je donio dopunsko rješenje kojim je obavezao tuženu da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u većem iznosu od dosuđenog, na osnovu utvrđenja da prilikom odlučivanja o troškovima spora nije odlučeno o zahtjevu tužitelja za uvećanom nagrade za svaku pojedinu radnju.
Žalba tužene osnovano pobija dopunsko rješenje zbog pogrešne primjene odredbi parničnog postupka. Naime, odredbe člana 159. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH propisuju donošenje dopunske presude ukoliko sud propusti da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom. U konkrentom sporu tužitelji su postavili zahtjev za naknadu troškova spora i o tom zahtjevu sud je donio odluku u presudi. Činjenica da nisu pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava kod odlučivanja o visini naknade, ne podrazumjeva da je sud propustio odlučiti o jednom zahtjevu, kako su pogrešno zaključili tužitelji, a prvostepeni sud prihvatio. Odlučivanje o troškovima spora u domenu je primjene materijalnog prava, pa propusti u tom dijelu mogu biti samo žalbeni razlozi, a nikako razlog za donošenje dopunske odluke.
Proizilazi da nisu bili ispunjeni procesni uslovi za donošenje dopunske odluke jer istom nije odlučeno o propuštenom zahtjevu već je izvršena korekcija propusta u primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o postavljenom zahtjevu. Prvostepeni sud je propustio cijeniti ispunjenje zakonskih uslova za postupanje po zahtjevu tužitelja, ali i činjenicu da je prije donošenja dopunskog rješenja uložena žalba tužitelja u kojoj je jedan od žalbenih razloga identičan razlogu za donošenje dopunske odluke. Ukazani propusti imali su za posljedicu pogrešnu primjenu odredbi 159. stav 1 u vezi sa 169. stav 1. citiranog zakona, usljed čega je valjalo usvojiti žalbu tužene i dopunsko rješenje ukinuti, a odbiti žalbu tužitelja jer neosnovano potražuju naknadu troškova za sačinjavanje zahtjeva koji nije nužan za vođenje ove parnice.
Tek eliminisanjem iz pravnog života dopunskog rješenja, stekli su se uslovi za preispitivanje prvostepene presude u dijelu o dluke o troškovima jer su na sasvim različit način odlučile o troškovima ne samo u pogledu visine nego i utvrđenja na koju parničnu stranku pada obaveza da ih nadoknadi.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 009510 14 Gž od
08.12.2014. godine)
<----->
Nedozvoljenost revizije
Ukoliko stranka izjavi reviziju kad odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnog ili procesnog pitanja od značaja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u primjeni, dužna je ukazati na pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, uz navođenje jasnih razloga, relevantnih propisa i drugih važećih izvora prava, u protivnom revizija je nedopuštena.
Iz obrazloženja:
Tužitelj se u reviziji poziva na primjenu odredbe člana 204. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 176., 13., 191., 199., 188., 177., 178. i 121. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH i zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno odredbi člana 3. i 7. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.
Stranke mogu u slučajevima kada revizija nije dozvoljena prema odredbi člana 204. stav 2 navedenog zakona da podnesu reviziju protiv drugostepene presude ako smatraju da odluka u sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U tom slučaju, stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na nju odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari izjavio reviziju radi povrede odredbi člana 176., ZPP-a pred Sudom BiH, ali nisu jasno i određeno postavio pravno pitanje o kojem revizijsko vijeće treba da zauzme odgovarajući pravni stav, iz kojih razloga je revizija nedopuštena.
(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 008476 14 Rev od
27.01.2015. godine)
<----->
Dopuštenost revizije zbog postavljanja pravnog pitanja
Revizija je dopuštena ako revident postavi pravno pitanje-da li je postupanje poslodavca koji je donio rješenje o neplaćenom odsustvu na zahtjev supruge tužitelja u vrijeme kada je ovaj bio u pritvoru suprotno procesnim pravilima upravnog postupka.
Pitanje momenta početka računanja zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematrijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode nije pravno pitanje o kome revizijsko vijeće treba da zauzme stav u pogledu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Iz obrazloženja:
Kako odbijajući dio tužbenog zahtjeva ne prelazi iznos od 30.000,00 KM nego je manji (14.382,41 KM), to je tužitelj smatrajući da odluka u sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačio dva pitanja zbog kojih je podnio reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava, te je izložio razloge zbog kojih smatra da su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Revizijsko vijeće je zaključilo da zauzme svoj stav samo u pogledu pitanja da li odluka o neplaćenom odsustvu koja je donesena u vrijeme tužiteljevog boravka u pritvorskoj jedinici i to bez zahtjeva tužitelja, može proizvesti pravno dejstvo koje se ogleda u uskraćivanju prava tužitelju zbog neosnovanog lišenja slobode na naknadu štete u vidu neisplaćenih plaća i za vrijeme trajanja neplaćenog odsustva u iznosu od 13,352,41 KM.
Osnovano revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane drugostepenog suda kada odbija tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete usljed gubitka plaće za period od 01.02.2008. do 01.02.2009. godine. Iz stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja apelaciono vijeće zaključuje da je nesporna činjenica da je tužitelj u periodu od 10.12.2007. do 26.06.2008. godine bio lišen slobode na osnovu Rješenja o određivanju pritvora Suda BiH broj X-KRN-07/477 od 10.12.2007. godine. Tužitelju je također od strane Suda BiH dana 12.12.2007. godine Rješenjem broj X-KRN-07/477 izrečena mjera zabrane posjete od strane supruge, kao i zabrana obavljanja telefonskih razgovora sa suprugom i sestrom, a nakon ukidanja pritvora (26.06.2008. godine), istome je izrečena mjera zabrane kontaktiranja i sastajanja sa bivšim i sadašnjim uposlenicima Međunarodnog aerodroma Sarajevo (poslodavac tužitelja). Mjere zabrane su ostale na snazi sve do 12.05.2009. godine kada je donesena prvostepena presuda kojom je tužitelj osolobođen od optužbe. Iz tog razloga, tužitelj osnovano ukazuje da je rješenje o odobravanju neplaćenog odsustva za period od 01.02.2008. do 01.02.2009. godine ništavo i isto nije moglo proizvoditi nikakvo pravno dejstvo. Pogrešan je shvatanje prvostepenog suda, koje kao pravilno prihvata drugostepeno vijeće, da je tužitelju na njegov zahtjev poslodavac odobrio neplaćeno odsustvo u trajanju od 01.02.20108. do 01.02.2009. godine pri tome pozivajući se na odredbu člana 47. Zakona o radu F BiH („Službene novine F BiH“, br. 43/99,32/00 i 29/03). Naime, tužitelj je bio zaposlenik JP Međunarodni aerodrom Sarajevo i isti se u vrijeme odobravanja neplaćenog odsustva nalazio u pritvorskoj jedinici. Odredba člana 47. Zakona o radu F BiH propisuje mogućnost dobivanja neplaćenog odsustva na osnovu zahtjeva zaposlenika.
Postupak donošenja rješenja o neplaćenom odsustvu, kao i donošenja nekih drugih rješenja proisteklih iz radnopravnog statusa je upravni postupak. Odredba člana 124. Zakona o upravnim postupku BiH (identična odredba Zakona o upravnom postupku F BiH) propisuje da u stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako takav zahtjev postoji. Dakle, poslodavac je o tužiteljevom zahtjevu za neplaćeno odsustvo mogao odlučivati samo ako je tužitelj, kao zaposlenik, takav zahtjev podnio, jer o volji stranke zavisi hoće li radi ostvarivanja svojih prava tražiti rješavanje određene upravne stvari. Zahtjev poslodavcu za neplaćeno odsustvo može podnijeti isključivo tužitelj koji je zaposlenik istog, a ne njegova supruga, jer samo on ima svojstvo stranke u toj upravnoj stvari. U toku postupka je utvrđeno da je supruga podnijela zahtjev direktoru tužitelja i da je isti donio rješenje o neplaćenom odsustvu zaposleniku koji je u tom momentu bio u pritvorskoj jedinici, a zbog mjera zabrane nije mogao niti kontaktirati sa svojom suprugom, kao ni sa zaposlenicima gdje je bio zaposlen. Stoga takvo postupanje poslodavca koje je protivno procesnom pravilu upravnog postupka (postupanje u upravnim stvarima po zahtjevu stranke) dovodi do povrede postupka zbog čega se doneseno rješenje o neplaćenom odsustvu mora smatrati ništavim. Isto je moglo biti konvalidirano naknadno da je tužitelj na njega pristao, o čemu u spisu nema nikavih dokaza. U predmetnoj svari je očigledno da poslodavac nije mogao odlučivati o zahtjevu lica koje nema svojstvo stranke (supruga tužitelja), a također iz razloga dužine trajanja pritvora (26.06.2008. godine) kao i mjere zabrane kontaktiranja tužitelju sa svim zaposlenicima JP Međunarodni aerodrom Sarajevo (12.05.2009. godine), pa stoga nije moglo doći ni do konvalidacije rješenja o neplaćenom odsustvu. Kako se radi o ništavom rješenju, to nisu pravilna zaključenja nižestepenih sudova da je tužitelj u navedenom periodu iskoristio pravo iz radnog odnosa na rad bez naknade plaće tako da sva njegova prava iz rada i po osvu rada miruju kao što je i pravo na isplatu plaće i pravo na priznavanje prava staža osiguranja. Na povredu materijalnog prava tužitelj je i u žalbi osnovano ukazivao. Stoga je i odlučeno kao u prvom stavu izreke presude te tužitelju na ime naknade štete za navedeni period primjenom odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima dosuđen ukupan iznos od 13.352,41 KM. Navedeni iznos je utvrđen na osnovu nalaza urađenog od strane vještaka finansijske struke na koji prvotužena nije imala primjedbi. Tužitelju su na pojedinačne mjesečne iznose naknade plaće dosuđene zakonske zatezne sa rokom dospjeća kao u izreci presude primjenom odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
Kako je osnovan zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od 01.02.2008. do 01.02.2009. godine, to je po shvatanju apelacionog vijeća osnovan i zahtjev tužitelja da se obaveže drugotuženi da za navedeni period izvrši u Matičnoj evidenciji pod matičnim brojem 0001157569420, te ličnim brojem 1506957174358 izvrši upis staža osiguranja. Obrazloženje drugostepenog vijeća kojim se prihvata obavezivanje drugotužene da tužitelju izvrši upis staža osiguranja za period od 02.02.2009. do 21.06.2010. godine ovo vijeće prihvata u cjelosti jer je rezultat pravilne primjene odrebe člana 441. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH). Navedena odredba propisuje da se licu kome je zbog neosnovane osude ili neosnovanog lišenja slobode prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja, priznaje radni staž, odnosno staž osiguranja kao da je bio na radu za vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode staž izgubilo. U staž se uračunava i vrijeme nezaposlenosti do koje je došlo zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, a koja nije nastala krivnjom te osobe. Navedena odredba omogućava oštećenom licu otklanjanje svih štetnih posljedica za gubitak prava iz radnog odnosa. Iz stanja spisa proizlazi da se tužitelj obraćao drugotuženoj za priznanje staža osiguranja za period od 01.02.2008. do 21.06.2006. godine, dakle obuhvaćen je bio i period za koji mu je ovom presudom utvrđeno pravo na priznanje staža osiguranja. Drugotuženi je odbio da na osnovu pismenog obraćanja tužitelja prije podnošenja tužbe za navedeni period tužitelju prizna staž osiguranja. Kako se radi o situaciji da drugotuženi nije priznao staž osiguranja na osnovu odredbe člana 441. stav 1. ZKP BiH, to je priznanje staža nastupilo po sili zakona, jer smisao navedene zakonske odredbe jeste da se sudska zaštita ostvari bez prethodnog vođenja upravnog postrupka. Pravilan je stav drugostepenog vijeća kada odbija tužitelja sa zahtjevom za obavezivanje drugotuženog da izvrši uplatu doprinosa na iznos plaća od 36.176,57 KM, jer to proizlazi iz pravilne primjene materijalnog prava tj. odredbe člana 441. stav 4. ZKP BiH. Radi gore izloženog, odlučeno je kao u prvom stavu izreke presude primjenom odredbe člana 208. stav 2., a u vezi sa članom 216. stav
1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
Revizijsko vijeće zaključuje da pitanje momenta početka računanja zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematrijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode nije pravno pitanje o kome revizijsko vijeće treba da zauzme stav u pogledu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je iz toga zaloga revizija i odbačena kao nedopuštena primjenom odredbe člana
208. stav 2., a u vezi sa članom 214. stav 5. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
Tužitelj u obrazloženju navedenog pravnog pitanja ističe da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u smislu člana 178. ZPP i nepravilne primjene odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 277. ZOO i članom 394. ZOO iz razloga što je sud zakonsku zateznu kamatu pogrešno dosudio počev od dana presuđenja umjesto od dana podnošenja tužbe. Pri tome se poziva na izraženi stav u odluci Ustavnog suda BiH broj AP- 2141/05 od 20.102006. godine. Analizirajući navedenu odluku Ustavnog suda, apelaciono vijeće zaključuje da je Ustavni sud u predmetnoj odluci utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ali iz razloga što je Vrhovni sud Federacije BiH osporenom presudom proizvoljno tumačio pravo i arbitrarno odbio da primjeni obavezno pravno shvatanje Građanskog odijeljenja tog suda. U sudskoj praksi Suda BiH nema različite primjene pravnog stava u pogledu dosuđivanja zatezne kamate na iznose dosuđene nematerijalne štete. U svim slučajevima do sada je primjenjen načelni stav Saveznog suda, Vrhovnih sudova Republika i Autonomnih pokrajina, te Vrhovnog vojnog suda održanoj od 27. do 29. maja 1987. godine, koji se odnosio na dospjeće zakonske zatezne kamate na naknadu nematerijalne štete i koji glasi: „Zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je naknada određena.
Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade sud će uzeti u obzir i vrijeme proteklo od nastanka štete do donošenja odluke, ako dužina čekanja na satisfakciju i druge okolnosti slučaja to opravdavaju“.
Uporište za taj načelni stav nađeno je u odredbi člana 200. ZOO uz isticanje argumenta da se visina pravične naknade određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Obim takve satisfakcije, kao novčane obaveze u smislu člana 394. ZOO, može biti poznat tek onda, kad je na pravno obvezujući način izražen u novcu, a što nikad ne može da bude već prilikom nastanka štete. Pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu prilikom prouzrokovanja štete još ne predstavlja novčanu obavezu kao glavnicu (član 277. ZOO) izraženu određenim brojem novčanih jedinica, pa zato ni zatezna kamata do tada ne može teći. Taj broj novčanih jedinica je u presudi određen nazivom „pravična novčana naknada“ i zato zatezne kamate teku od donošenja prvostepene presude.
Iz gore navedenog ovo vijeće zaključuje da navedeno pitanje ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe člana 204. stav 3. i 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pa nije o istome niti odlučivalo.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 004127 15 Rev od
29.09.2015. godine)
<----->
Presuđena stvar
Ne radi se o presuđenoj stvari ako se kumulativno ne ispune tri uslova: identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova.
Iz obrazloženja:
Prema ocjeni revizijskog vijeća, suprotno navodima revidenta, drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka, jer je rješavajući žalbu tužene drugostepeno vijeće, u smislu odredbe člana 188. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, ocijenilo sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka, a što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude. Pri tome uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeno vijeće ovog suda je opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima koje kao pravilne prihvata i revizijsko vijeće, jer isti nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima, te imaju uporište u odredbama materijalnog
prava, na koje se i pozvalo u obrazloženju pobijane presude. Stoga nije osnovan prigovor revidenta da je pred drugostepenim vijećem ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 176. ZPP pred Sudom BiH.
Bez osnova je i prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Relevantna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, koja je kao pravilna i potpuna prihvatilo i drugostepeno vijeće, mogu se rezimirati na sljedeći način: Tužena je obavezana pravosnažnom presudom Osnovnog suda S. da RS-9/01 od 25.06.2001. godine da tužitelju uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 23.11.2000. godine. U postupku prinudnog izvršenja tužena je tužitelju dana 10.04.2012. godine isplatila na ime pripadajućih naknada plaća iznos od 53.318,13 KM, dok je u odnosu na isplatu zakonskih zateznih kamata, izvršni postupak obustavljen.
Pravilno je shvatanje drugostepenog vijeća da nema osnova prigovor presuđene stvari. Iz izreke presude broj RS-9/01 od 25.06.2001. godine jasno proizlazi da su rješenja tužene broj 01/1-1019/00 od 23.11.2000. godine i broj 01/1-183 od 08.12.2000. godine poništena kao nezakonita, te naloženo tuženom da tužitelja vrati na posao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 23.11.2000. godine pa do povrata. Navedenom odlukom nisu dosuđene tužitelju zatezne kamate. I po shvatanju apelacionog vijeća, pravilan je zaključak prvostepenog suda koje u cjelosti prihvata drugostepeno vijeće, da se u predmetnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, jer za isto je potrebno da se ispune tri uslova: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, da postoji identitet zahtjeva i da postoji identitet činjeničnog osnova. U prethodnom ispitivanju tužbe prvostepeni sud je iz stanja spisa utvrdio da nedostaje jedan od uslova za postojanje presuđene stvari, a to je da nedostaje identitet zahtjeva, jer nije donesena odluka o zahtjevu za isplatu kamata, što tužena gubi iz vida. Naime, obustava izvršenja za prinudnu naplatu zateznih kamata nema karakter meritorne odluke, kako to pogrešno shvata tužena. Odredba člana 217. stav 6., a u vezi sa sa stavom 5. Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH daje ovlaštenje tražitelju izvršenja (tužitelju u ovom slučaju) da u posebnom postupku pred sudom ostvaruje druga davanja po osnovu mjesečne plaće koju bi ostvario da je radio. Stoga predmet tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nije zahtjev koji već ranije pravosnažno i meritorno raspravljen, nego je to potpuno novi tužbeni zahtjev proizašao iz postupka uspostavljanja prava iz radnog odnosa.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 09309 15 Rev od
25.09.2015. godine)
<----->
Član 1. Zakona o parničnom postupku
UKOLIKO JE PRETHODNO PROVEDEN UPRAVNI POSTUPAK KOJI JE PRAVOSNAŽNO OKONČAN BEZ ODREĐIVANJA NOVČANE NAKNADE ZA EKSPROPRISANE NEKRETNINE, NAKNADA SE ODREĐUJE U VANPARNIČNOM POSTUPKU, A AKO JE U PITANJU FAKTIČKA EKSPROPRIJACIJA O PRAVU NA NAKNADU I VISINU NAKNADE SE ODLUČUJE U PARNIČNOM POSTUPKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 002384 12 Rev od 04.04.2013. godine).
<----->
Član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku
Član 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
OBAVEZU SUDSKOG NADZORA NAD NIŠTAVIM UGOVOROM NE TREBA SHVATITI KAO OVLAŠTENJE SUDA DA PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI U ODSUSTVU TAKVOG ZAHTJEVA IZREKOM PRESUDE UTVRDI NIŠTAVOST UGOVORA.
NADZORNA FUNKCIJA SUDA NAD EVENTUALNOM NIŠTAVOŠĆU UGOVORA IMA SE TUMAČITI I PRIMIJENITI TAKO DA JE SUD U PARNICI RADI ISPUNJENJA ILI RASKIDA UGOVORA UVIJEK OVLAŠĆEN DA PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI PAZI NA NIŠTAVOST TOG UGOVORA ALI DA UTVRĐENJA NIŠTAVOSTI KAO PRETHODNO PITANJE, TADA PREDSTAVLJA DIO OBRAZLOŽENJA ODLUKE O POSTAVLJENOM TUŽBENOM ZAHTJEVU I NE UNOSI SE U IZREKU PRESUDE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 39 0 P 009665 12 Rev od 29.07.2014. godine).
<----->
Član 28. stav 1., 30. stav 1., 32., 40. i 45. Zakona o parničnom postupku
U SLUČAJEVIMA KADA RADNIK PRAVNOG LICA IZ ČLANA 5. STAV 3. ZAKONA O STEČAJNOM POSTUPKU IMA PRAVOSNAŽNOM PRESUDOM UTVRĐENA POTRAŽIVANJA PREMA TOM PRAVNOM LICU, A STEČAJNI POSTUPAK NIJE OTVOREN ZBOG TOGA ŠTO NIJE DAO SAGLASNOST FEDERALNI MINISTAR ENERGETIKE I RUDARSTVA I KADA JE POKRENUT IZVRŠNI POSTUPAK PROTIV FEDERACIJE BIH (KAO TREĆE OSOBE) SA POZIVOM NA ODREDBU ČLANA 5. STAV 5. ZAKONA O STEČAJNOM POSTUPKU STOJI OPĆA MJESNA NADLEŽNOST SUDA ZA SUĐENJE U OVIM SPOROVIMA U SMISLU ČLANA 28. STAV 1. U VEZI SA ČLANOM 30. STAV 1. ZPP-a.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 450420 14 R od 30.09.2014. godine).
<----->
Član 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 115. Zakona o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
ROK ZA PODNOŠENJE TUŽBE PROPISAN ODREDBOM ČLANA 115. ZAKONA O STEČAJNOM POSTUPKU FEDERACIJE BiH JE PREKLUZIVAN PA PROPUŠTANJE ISTOG IMA ZA POSLJEDICU ODBACIVANJE TUŽBE U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 67. STAV 1. TAČKA 2. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 64 0 Rs 025343 14 Rev od 02.09.2014. godine).
<----->
Član 7. stav 1., član 123. i član 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku
NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA KOJI JE DAT ZA POTREBE KRIVIČNOG POSTUPKA, KOJI JE RJEŠENJEM PARNIČNOG SUDA UVRŠTEN U DOKAZNI MATERIJAL I KOJEG JE VJEŠTAK MEDICINSKE STRUKE NAVEO KAO SASTAVNI DIO DOKUMENTACIJE KOJU JE KORISTIO ZA POTREBE VJEŠTAČENJA, NE PREDSTAVLJA NOVI DOKAZ VEĆ ELEMENT PROCESNE GRAĐE KOJI JE U SVOJOJ CJELINI OMOGUĆIO VJEŠTAKU IZNOŠENJE POTPUNOG NALAZA I MIŠLJENJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 166922 13 Rev od 14.01.2014. godine).
<----->
Član 216. stav 2. Zakona o parničnom postupku
ODREDBA ČLANA 216. STAV 2. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU NE NAMEĆE OBAVEZU DRUGOSTEPENOM SUDU DA U SVAKOM KONKRETNOM SLUČAJU OD PRVOSTEPENOG SUDA PRIBAVI IZVJEŠTAJ O POVREDAMA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA I DA ZATRAŽI DA SE RADI UTVRĐENJA TIH POVREDA SPROVEDU PROVJERE. STVAR JE OCJENE DRUGOSTEPENOG SUDA DA LI MU JE TAJ IZVJEŠTAJ POTREBAN DA BI MOGAO NA PRAVILAN I ZAKONIT NAČIN ODGOVORITI NA ŽALBENE PRIGOVORE KOJI SE ODNOSE NA POVREDE ODREDABA PRNIČNOG POSTUPKA ILI DA BI MOGAO PRAVILNO ODLUČITI DA LI POSTOJI NEKA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA NA KOJU DRUGOSTEPENI SUD U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 221. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU U POSTUPKU PO ŽALBI PAZI PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 P 000894 13 Rev od 16.01.2014. godine).
<----->
Član 255. tačka 1. u vezi sa članom 357. Zakona o parničnom postupku
PRAVOSNAŽNO ZAVRŠEN POSTUPAK MOŽE SE NA PRIJEDLOG STRANKE PONOVITI SAMO AKO JE PRI DONOŠENJU ODLUKE SUDJELOVAO SUDIJA KOJI JE PO ZAKONU MORAO BITI IZUZET U SMISLU ODREDBE ČLANA 357. TAČKA 1. DO 4. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU. POSTOJANJE DRUGIH OKOLNOSTI KOJE DOVODE U SUMNJU NEPRISTRASNOST SUDIJE PREDSTAVLJAJU RELATIVNI RAZLOG ZA IZUZEĆE IZ ČLANA 357. TAČKA 5. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, KOJI NE MOGU BITI OSNOV ZA PONAVLJANJE POSTUPKA UKOLIKO SUDIJA PRETHODNO NIJE BIO RJEŠENJEM IZUZET OD SUĐENJA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 085814 14 Rev od 10.07.2014. godine).
<----->
Član 295. stav 2. i član 378. tačka 2. Zakona o parničnom postupku
SMRĆU STATUTARNOG ZASTUPNIKA PRAVNOG LICA NE PRESTAJE PUNOMOĆJE ZA ZASTUPANJE NAVEDENOG PRAVNOG LICA DATO PUNOMOĆNIKU ADVOKATU OD STRANE UMRLOG ZASTUPNIKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 Ps 008553 13 Rev od 14.01.2014. godine).
<----->
Dozvoljenost revizije protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka
Usaglašeno pravno shvatanje:
"Protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka revizija nije dozvoljena."
Obrazloženje:
Ponavljanje postupka je vanredni pravni lijek koji mogu podnijeti stranke protiv pravosnažne presude o kojem sud odlučuje u formi rješenja. Zato se pitanje dozvoljenosti revizije protiv drugostepene odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka cijeni prema odredbama člana 254. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 do 61/13). Za primjenu navedenih zakonskih odredaba potrebno je da se kumulativno ispune dva uslova: da se radi o drugostepenom rješenju kojim se postupak pravosnažno završava i da bi u tom sporu revizija bila dozvoljena protiv pravosnažne presude.
Kako je prijedlog za ponavljanje postupka vanredni pravni lijek kojim se pobija pravosnažna odluka suda (bez obzira da li je postala pravosnažna u prvom ili drugom stepenu suđenja) postupak je pravosnažno završen odlukom koja je donesena u postupku čije se ponavljanje traži, pa drugostepeno rješenje kojim je odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka (odbijanjem ili odbacivanjem prijedloga) nije rješenje kojim se postupak pravosnažno završava. Zato protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka revizija nije dozvoljena.
Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30.01.2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hrecegovine.
<----->
Kvalitativan uspjeh u parnici
„ U slučaju kad je tuženi osporavao osnov tužbenog zahtjeva u cjelosti, zbog čega su jedino nastali troškovi parničnog postupka, tužiocu se mogu priznati troškovi parničnog postupka u cjelosti, nezavisno o visini zahtijevanog, a dosuđenog iznosa“.
Obrazloženje:
Budući da sud u konačnom, kod dosude troškova postupka uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice i da o tome koji su troškovi bili potrebni kao i o njihovoj visini, odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, u slučaju kada je tuženi u parnici osporavao osnov tužbenog zahtjeva u cjelini, a za utvrđenje relevantnih činjenica u pogledu postojanja osnova za dosudu je bilo nužno izvoditi odgovarajuće dokaze (npr. vještačenje), sud, troškove vezano za izvođenje tih dokaza, može dosuditi tužiocu u punom iznosu, nezavisno od konačnog uspjeha u parnici, odnosno od visine zahtijevnog i dosuđenog iznosa. Takvo postupanje, odnosno opravdanje za takvo postupanje je u značaju konkretnog dokaza za pravilno rješavanje spornog odnosa među strankama (jedino tim dokaznim sredstvom stranka je pred sudom mogla dokazati bitne činjenice za usvajanje tužbenog zahtjeva) i okolnosti da je tuženi tužbeni zahtjev osporavao u potpunosti, odnosno da je u postupku osporio postojanje pravnog osnova temeljem kojeg tužilac traži da mu sud pruži zahtijevanu pravnu zaštitu (u slučaju kada se radi o zahtjevu za naknadu štete to bi bio jedan od tri kumulativno tražena uslova za dosudu : štetna radnja, uzročno posljedična veza i šteta). Osim toga, primjena pravila o procesnom prebijanju troškova u slučaju djelimičnog uspjeha stranaka u sporu mogla bi dati nepravične rezultate u parnicama za naknadu nematerijalne štete, jer cilj naknade nematerijalne štete nije restutucija i izjednačavanje štete i naknade već satisfakcija, zadovoljenje i ublažavanje bolova i patnje i zavisi od okolnosti slučaja, a odmjerava se (najčešće) prema slobodnoj ocjeni i njena visina nije poznata ni sudu u momentu podnošenja tužbe.
(Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30.01.2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hrecegovine.)
<----->
Troškovi privremenog zastupnika
„Privremeni zastupnik ima pravo na naknadu troškova u vezi sa zastupanjem tuženog čije je boravište nepoznato, kao i da traži da tužilac prethodno ove troškove predujmi i da mu ih naknadi. O tom zahtjevu nadležan je da odlučuje sud koji je odredio privremenog zastupnika.
Ovaj izdatak tužilac može ostvariti prema tuženom kao dio svojih ukupnih parničnih troškova, srazmjerno uspjehu u sporu“.
Obrazloženje :
Institut privremenog zastupnika u parničnom postupku ima svrhu u ostvarenju načela zaštite subjektivnih prava zagarantovanih najvišim pravnim aktima. Međutim, da bi se zaštitili i interesi protivne strane (kojoj se privremeni zastupnik postavlja), a kod toga da privremeni zastupnik u principu može biti svako lice koje prema važećem procesnom zakonu u parničnom postupku može biti i punomoćnik, pitanje naknade troškova privremenog zastupnika treba riješiti shodnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku koje propisuju troškove obezbjeđenja dokaza. Prema tome, troškove vezano za zastupanje tuženog po privremenom zastupniku, na prijedlog privremenog zastupnika prethodno snosi tužilac, a o zahtjevu privremenog zastupnika za naknadu troškova odlučuje sud koji ga je i postavio. Ako je privremeni zastupnik tuženom postavljen iz reda advokata, isti ima pravo na naknadu prouzrokovanih troškova na ime zastupanja tuženog prema mjerodavnoj advokatskoj tarifi i troškovi koje je tužilac prethodno snosio vezano za zastupanje tuženog po privremenom zastupniku, ulaze u ukupne parnične troškove tužioca, a o tome da li će ih u konačnom snositi tuženi, koga je zastupao privremeni zastupnik, odluku donosi sud, saglasno uspjehu stranaka u sporu.
(Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30.01.2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hrecegovine.)
<----->
Naknada troškova u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva
Pravno shvatanje:
"Kod utvrđivanja naknade parničnih troškova sud će cijeniti povodom koga dijela tužbenog zahtjeva su nastali troškovi u pojedinim fazama parnice, a obračunat će ih prema vrijednosti predmeta spora u tim fazama postupka".
Obrazloženje:
Obzirom da je obračun naknade parničnih troškova (prije svega troškova sudske takse i nagrade advokatu na ime zastupanja pred sudom) u direktnoj vezi sa vrijednošću predmeta spora (koja, u situaciji kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčani iznos, predstavlja taj iznos), svaka promjena visine tužbenog zahtjeva, pa tako i smanjenje ima uticaj na dosudu troškova parničnog postupka koje stranka opredijeljeno u parnici zahtijeva. To znači da je sud, u slučaju da je tužilac u toku postupka smanjio tužbeni zahtjev koji je novčano izražen, kod obračuna i dosude troškova parničnog postupka, dužan da vodi računa o vrijednosti predmeta spora koja egzistira u vrijeme preduzimanja svake procesne radnje pred sudom za koju stranka traži naknadu, odnosno da, kao osnovu za obračun naknade u pogledu procesnih izdataka koje je stranka imala prije smanjenja tužbenog zahtjeva uzima vrijednost predmeta spora u tom periodu (dakle, prije smanjenja tužbenog zahtjeva), a nakon smanjenja tužbenog zahtjeva da obračun vrši prema vrijednosti predmeta spora koja postoji nakon smanjenja. Kada na takav način obračuna visinu troškova koje stranka ima pravo potraživati, odluku o troškovima postupka sud će donijeti cijeneći uspjeh stranke u sporu i to tako da za sve procesne izdatke učinjene prije smanjenja tužbenog zahtjeva uspjeh cijeni dovodeći u korelaciju visinu tužbenog zahtjeva prije smanjenja i konačan uspjeh u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva), odnosno za sve izdatke za koje se naknada dosuđuje nastale poslije smanjenja tužbenog zahtjeva, dovodeći u vezu visinu tužbenog zahtjeva nakon smanjenja i konačan uspjeh stranke u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva).
(Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, održanom u Sarajevu 30.01.2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hrecegovine.)
<----->
Član 32. Zakona o parničnom postupku
ZA SUĐENJE U SPOROVIMA ZA NAKNADU ŠTETE ZBOG KLEVETE PROTIV RADIO TELEVIZIJE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE SARAJEVO, NJENOG NOVINARA, GLAVNOG UREDNIKA I DIREKTORA POKRENUTOM PRED SUDOM PREMA PREBIVALIŠTU TUŽITELJA, ZA SLUČAJ IZAZIVANJA SUKOBA NADLEŽNOSTI GDJE SE SMATRA DA JE MJESNO NADLEŽAN SUD PREMA BORAVIŠTU, ODNOSNO SJEDIŠTU TUŽENIH NADLEŽAN JE I SUD PRED KOJIM JE POSTUPAK POKRENUT, ODNOSNO NA ČIJEM PODRUČJU JE ŠTETA NASTUPILA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 336946 13 R od 09.04.2013. god.)
<----->
Član 58. Zakona o parničnom postupku
KADA TUŽITELJ PODNESE TUŽBU PROTIV NEPOSTOJEĆEG PRAVNOG LICA (HZ HB), A U TOKU POSTUPKA TUŽI POSTOJEĆE PRAVNO LICE (FBiH) UMJESTO NEPOSTOJEĆEG PRAVNOG LICA, ONDA SE NE RADI O PREINAČENJU TUŽBE, VEĆ UREĐENJU TUŽBE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 Ps 013101 13 Rev 2 od 11.07.2013. god.)
<----->
Član 91. Zakona o parničnom postupku
SADRŽINU SUDSKE NAGODBE KAO IZVRŠNOG NASLOVA, ALI ISTOVREMENO I KAO GRAĐANSKOPRAVNOG UGOVORA NIJE OVLAŠTEN CIJENITI VJEŠTAK BILO KOJE STRUKE, PA NI VJEŠTAK FINANSIJSKE STRUKE, NEGO JE TO PRAVNO PITANJE KOJE JE U SUDSKOM POSTUPKU OVLAŠTEN CIJENITI ISKLJUČIVO SUD.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 259793 12 Rev od 21.02.2013. god.)
<----->
Član 155. Zakona o parničnom postupku
UKOLIKO VJEŠTAK DOSTAVI NALAZ I MIŠLJENJE, KOJI SU NEJASNI, NEPOTPUNI ILI PROTIVRJEČNI SAMI SEBI ILI IZVEDENIM DOKAZIMA, SUD ĆE POZVATI VJEŠTAKA DA IH DOPUNI, ODNOSNO ISPRAVI I ODREDITI ROK ZA PONOVNO DOSTAVLJANJE NALAZA I MIŠLJENJA. TEK UKOLIKO VJEŠTAK NI PO POZIVU SUDA NE DOSTAVI POTPUN I RAZUMLJIV NALAZ I MIŠLJENJE, SUD ĆE UZ PRETHODNO IZJAŠNJENJE STRANAKA, ODREDITI DRUGOG VJEŠTAKA. U TOM SLUČAJU, DAKLE IMA SE UZETI DA TAJ VJEŠTAK UOPŠTE NIJE NI OBAVIO VJEŠTAČENJE, PA SE NOVOODREĐENO VJEŠTEČENJE IMA TRETIRATI KAO JEDINO VJEŠTAČENJE PROVEDENO U TOKU POSTUPKA, A RANIJI NEPOTPUNI NALAZ I MIŠLJENJE NE MOŽE SE CIJENITI KAO DOKAZ
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 047929 13 Rev od 06.06.2013. god.)
<----->
Član 193. stav 3. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD POTVRĐUJUĆI PRVOSTEPENU PRESUDU NIJE DUŽAN U IZRECI SVOJE ODLUKE PONOVITI SADRŽAJ IZREKE PRVOSTEPENOG SUDA VEĆ JE PRAVILNO, BUDUĆI DA JE U IZRECI PRVOSTEPENE PRESUDE KONKRETIZOVAN SADRŽAJ TUŽBENOG ZAHTJEVA KOJI JE USVOJEN, IZREKAO DA SE PRVOSTEPENA PRESUDA U TOM DIJELU POTVRĐUJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 17 0 Ps 040864 12 Rev od 25.02.2013. god.)
<----->
Član 195. i član 197. Zakona o parničnom postupku
ISPRAVKOM SE NE MOŽE MIJENJATI SADRŽAJ IZREKE PRESUDE KADA JE ON REZULTAT (EVENTUALNE) POGREŠNE ODLUKE SUDA O OSNOVANOSTI TUŽBENOG ZAHTJEVA, JER BI TO BILO PROTIVNO NAČELU VEZANOSTI SUDA ZA PRESUDU OD DANA NJENOG DONOŠENJA, ODNOSNO PRAVNOG UČINKA PRESUDE PREMA STRANKAMA OD DANA DONOŠENJA, ODNOSNO DOSTAVLJANJA (ČLAN 197. ZPP-a). POGREŠAN SADRŽAJ VOLJE SUDA IZRAŽENOG U TRENUTKU DONOŠENJA PRESUDE ODNOSNO POGREŠKE U SUĐENJU ISPRAVLJAJU SE PODNOŠENJEM PRAVNIH LIJEKOVA, A NE PODNOŠENJEM PRIJEDLOGA ZA ISPRAVKU PRESUDE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 42 1 P 000635 11 Rev od 21.02.2013. god.)
<----->
Član 240. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD NE MOŽE POČINITI POVREDU ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA ZATO ŠTO NIJE SANKCIONISAO POVREDU KOJU JE UČINIO PRVOSTEPENI SUD, AKO NA TU POVREDU NIJE UKAZANO U ŽALBI, A NE RADI SE O POVREDI NA KOJU DRUGOSTEPENI SUD U POSTUPKU PO ŽALBI PAZI PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 008318 12 Rev od 04.06.2013. god.)
<----->
Član 255. Zakona o parničnom postupku
NAKON PROTEKA OBJEKTIVNOG ROKA OD 5 GODINA OD DANA PRAVOSNAŽNSTI PRESUDE, NE MOŽE SE TRAŽITI PONAVLJANJE POSTUPKA IZ RAZLOGA PREDVIĐENIH U ODREDBI ČLANA 255. STAV 1. TAČKA 6. ZPP-a.
SAMO U SLUČAJEVIMA IZ ČLANA 255. STAV 1. TAČKA 2. I 3. ISTOG ZAKONA NEMA OGRANIČENJA ZA PODNOŠENJE PRIJEDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 46 1 P 001411 12 Rev od 07.02.2013. god.)
<----->
Član 22. Zakona o parničnom postupku
KAD JE O SUKOBU NADLEŽNOSTI IZMEDU ISTIH SUDOVA, POVODOM ISTOG PREDMETA, VEC ODLUCENO, PONOVNI PRIJEDLOG DA SE O ISTOM SUKOBU NADLEŽNOSTI ODLUCI JE NEDOPUŠTEN.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 028676 12 R
od 22.05.2012. god.)
<----->
Člana 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku
NIJE RAZLOG ZA SVRSISHODNU DELEGACIJU OKOLNOST DA SUDOVI SA PODRUČJA NEKOG DRUGOG KANTONA IMAJU RAZLICIT, I ZA STRANKU POVOLJNIJI, PRAVNI STAV O NEKOM PRAVNOM PITANJU U ODNOSU NA NADLEŽNI SUD.
<----->
Član 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku
KAD TUŽBA ILI PROTIVTUŽBA PORED DEKLARATORNOG SADRŽI I KONDEMNATORNI ZAHTIJEV, TADA NEMA MJESTA NJENOM ODBACIVANJU U CIJELOSTI POZIVOM NA NEPOSTOJANJE PRAVNOG INTERESA ZA PODNOŠENJE DEKLARATORNE TUŽBE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 000155 11
Rev od 10.04.2012. god.)
<----->
Član 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku
SUD NE SMIJE, UKOLIKO USVOJI PRIMARNI ZAHTJEV, MERITORNO ODLUCITI I PRESUDOM ODBITI EVENTUALNI ZAHTJEV. AKO JE ZBOG NEDOSTATKA U SUDENJU KOJI SE ODNOSI SAMO NA ODLUKU O JEDNOM ZAHTJEVU, BILO PRIMARNOM ILI EVENTUALNOM, POTREBNO PONOVITI POSTUPAK PRED PRVOSTEPENIM SUDOM, TADA SE PRESUDA MORA UKINUTI U CIJELINI, S OBZIROM DA SU PRIMARNI I EVENTUALNI ZAHTJEV U SPECIFICNOJ ZAVISNOJ VEZI.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000710 10
Rev od 30.11.2011. god.)
<----->
Član 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku
ODBIJANJE PRIMARNOG TUŽBENOG ZAHTJEVA PRETPOSTAVKA JE ZA ODLUCIVANJE O EVENTUALNOM TUŽBENOM ZAHTJEVU.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 233834 12
Rev od 14.06.2012. god.)
<----->
Član 57. stav 1. Zakona o parničnom postupku
TUŽITELJ JE PROMJENIO ISTOVJETNOST SVOG ZAHTJEVA KADA UMJESTO RVOBITNOG ZAHTJEVA ZA POVRAT DATOG U IZVRŠENJU RASKINUTOG UGOVORA ZAHTIJEVA NAKNADU ŠTETE ZBOG RASKIDA UGOVORA
Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 32 0 Ps 079668 11 Rev od 17.01.2012. god.)
<----->
Član 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku
Član 137. Zakona o radnim odnosima i palačama službenika organa uprave u F BiH
NA BLAGOVREMENOST TUŽBE, KAO PROCESNU PRETPOSTAVKU ZA MERITORNO ODLUCIVANJE, SUD PAZI PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI, ALI U OKVIRU CINJENICNE GRADE IZNESENE OD STRANE PARNIČNIH STRANAKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 005720 11
Rev od 23.02.2012. god.)
<----->
Član 99. stav 1. tačka 6., Član 110. i Član 207. stav 3. Zakona o parničnom postupku
PRIGOVOR ZASTARE JE IZNESEN PRED PRVOSTEPENIM SUDOM I UKOLIKO GA JE TUŽENI ISTAKAO U ZAVRŠNOJ RIJECI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000790 10
Rev od 03.11.2011. god.)
<----->
Član 102. stav 2. i Član 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku
POD NOVIM DOKAZOM SMATRA SE I DOKAZ KOJI JE NASTAO NAKON ŠTO JE GLAVNA RASPRAVA ZAKLJUCENA ALI POD USLOVOM DA SE ON ODNOSI NA CINJENICE KOJE SU POSTOJALE PRIJE ZAKLJUCENJA GLAVNE RASPRAVE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 094902 11
Rev od 02.02.2012. god.)
<----->
Član 126. Zakona o parničnom postupku
Član 207. u vezi sa Članom 173. Zakona o obligacionim odnosima
NARUCILAC I IZVODAC RADOVA ODGOVARAJU ZA ŠTETU PROUZROKOVANU RADOVIMA NA NEKRETNINI PO NACELU OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI, PA KADA SE TOKOM TIH RADOVA POJAVE OŠTECENJA NA SUSJEDNOJ NEKRETNINI PRETPOSTAVLJA SE DA SU ONA PROUZROKOVANA TIM RADOVIMA. TERET DOKAZIVANJA DA NE POSTOJI UZROCNA VEZA IZMEDU IZVODENJA RADOVA I NASTALE ŠTETE LEŽI NA NARUCIOCU I IZVODACU RADOVA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 003141 11
Rev od 09.02.2012. god.)
<----->
Član 147. i Član 155. stav 2. i Član 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku
UKOLIKO DRUGOSTEPENI SUD OCJENJUJE DA JE NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA FINANSIJSKE STRUKE U POGLEDU NACINA OBRACUNA KAMATA NEJASAN ILI NEPOTPUN, TE MANJKAVOSTI VJEŠTACENJA OTKLONIT CE NA RASPRAVI, POZIVAJUCI VJEŠTAKA DA SVOJ NALAZ I MIŠLJENJE DOPUNI , ALI NIJE OVLAŠCEN DA SAM IZVRŠI OBRACUN KAMATA JER ZA TO NE POSJEDUJE STRUCNO ZNANJE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 033346 11
Rev od 15.05.2012. god.)
<----->
Član 196. Zakona o parničnom postupku
ČINJENICNI OSNOV SVAKE PRESUDE VEZUJE SE ZA STANJE SPORNOG MATERIJALNOPRAVNOG ODNOSA U VRIJEME ZAKLJUCENJA GLAVNE RASPRAVE PRED PRVOSTEPENIM SUDOM (VREMENSKE GRANICE PRAVOMOCNOSTI).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 094902 11
Rev od 02.02.2012. god.)
<----->
Član 196. Zakona o parničnom postupku
PRAVILO O SUBJEKTIVNIM GRANICAMA PRAVOMOCNOSTI ODREDUJE DA PRESUDA, U PRAVILU, MOŽE VEZIVATI SAMO ONA LICA KOJIMA JE DATA MOGUCNOST DA U POSTUPKU SUDJELUJU, ODNOSNO DA PRESUDA DJELUJE SVOJOM PRAVOMOČNOSTI SAMO U ODNOSU IZMEDU PARNIČNIH STRANAKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001839 11
Rev od 31.01.2012. god.)
<----->
Član 240. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku
TUŽBENI ZAHTJEV JE PREKORACEN UKOLIKO SUD ODBIJE TUŽBENI ZAHTJEV KOJEG TUŽITELJ NIJE NI POSTAVIO.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000167 10
Rev od 30.11.2011. god.)
<----->
Član 291., Član 293. stav 3. i Član 295. Zakona o parničnom postupku
SUD NEMA STRANAČKU SPOSOBNOST I NE MOŽE BITI STRANKA U POSTUPKU BEZ OBZIRA NA VRSTU SPORA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 006693 11
Rev od 26.06.2012. god.)
<----->
Član 329. stav 2. Zakona o parničnom postupku
ROK ZA PODNOŠENJE PRIJEDLOGA ZA POVRAT U PREDAŠNJE STANJE ZBOG PROPUŠTANJA PRIPREMNOG ROCIŠTA RACUNA SE OD DANA PRIJEMA ODLUKE KOJU JE SUD POVODOM PROPUŠTANJA DONIO, A NE OD DANA PROPUŠTANJA ROCIŠTA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 214281 11
Rev od 04.09.2012. god.)
<----->
Član 336. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PRAVO NA PRODUŽENJE SUDSKOG ROKA IZ ČLANA 336. STAV 1. ZPP STRANKA MOŽE OSTVARITI SAMO UKOLIKO JE U OKVIRU TOG ROKA ZAHTIJEVALA NJEGOVO PRODUŽENJE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 075508 11
Rev od 09.08.2012. god.)
<----->
Član 366. Zakona o parničnom postupku
NASLJEDNICI, KOJIMA PRIPADA PRAVO DA U PARNIČNOM POSTUPKU POSTAVE IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV ZA ISPLATU OTPREMNINE KOJA NIJE ISPLACENA NJIHOVOM UMRLOM PREDNIKU, NISU NUŽNI SUPARNICARI VEC SU POSEBNI POVJERIOCI U OKVIRU SVOG NASLJEDNOG ODNOSNO SUVLASNICKOG UDJELA.
(PresudaVrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001378 11 Rev
od 19.01.2012. god.)
<----->
Član 386. Zakona o parničnom postupku
NIJE USPIO U PARNICI TUŽITELJ CIJI JE TUŽBENI ZAHTJEV ODBIJEN ZBOG ZASTARJELOSTI, PA JE STOGA DUŽAN NAKNADITI TROŠKOVE PARNICNOG POSTUPKA TUŽENOM.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001197 11
Rev od 02.02.2012. god.)
Član 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku
SVAKA STRANKA, A NE SAMO TUŽITELJ, MOŽE DJELIMIČNO USPJETI U PARNICI. STOGA KOD ODLUCIVANJA O TROŠKOVIMA PARNICNOG POSTUPKA U SLUCAJU DJELIMIČNOG STRANACKOG USPIJEHA U PARNICI TREBA, U PRAVILU, UZIMATI U OBZIR KAKO TUŽIOCEV TAKO I TUŽENIKOV USPIJEH U PARNICI I ODLUKU O TOME KOJA CE STRANKA SNOSITI OBAVEZU NAKNADE TROŠKOVA POSTUPKA DONIJETI PRIMJENOM PRAVILA PROCESNOG PREBIJANJA PARNIČNIH TROŠKOVA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001039 11
Rev od 26.07.2012. god.)
<----->
Član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PRINCIP DA JE SUD VEZAN TUŽBENIM ZAHTJEVOM I DA TUŽITELJU NE MOŽE DOSUDITI VIŠE NEGO ŠTO JE TRAŽENO TUŽBENIM ZAHTJEVOM VAŽI I U PARNICAMA ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000144 10
Rev od 13.10.2011. god.)
<----->
Član 2. stav 1. i Član 12. stav 2. Zakona o parničnom postupku
Član 109. Zakona o obligacionim odnosima
ZAKONSKA OBAVEZA SUDA DA PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI PAZI NA NIŠTAVOST UGOVORA NE MOŽE SE PROTUMACITI KAO OBAVEZA I OVLAŠTENJE SUDA DA U SVAKOJ PARNICI, MIMO POSTAVLJENOG ZAHTJEVA, UKOLIKO KAO O PRETHODNOM PITANJU UTVRDI NIŠTAVOST UGOVORA, TAKVO UTVRDENJE UNESE U IZREKU SVOJE PRESUDE. STOGA BI SUD PREKORACIO TUŽBENI ZAHTJEV UKOLIKO U PARNICI ZA PONIŠTENJE UGOVORA PRESUDOM UTVRDI DA JE TAJ UGOVOR NIŠTAV.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000631 10
Rev od 23.06.2011. god.)
<----->
Član 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku
Član 1., Član 2., Član 52., Član 55., Član 56., Član 57. i Član 58. Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju
PARNICNI SUD JE VEZAN KONAČNIM I PRAVOSNAŽNIM RJEŠENJEM NADLEŽNE ZAJEDNICE PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA U POGLEDU UTVRDENJA DA JE GUBITAK SPOSOBNOSTI ZA RAD TUŽITELJA POSLJEDICA BOLESTI, PA U PARNIČNOM POSTUPKU NE MOŽE KAO O PRETHODNOM PITANJU UTVRDIVATI DA LI JE GUBITAK SPOSOBNOSTI ZA RAD TUŽITELJA POSLJEDICA POVREDE NA RADU ILI PROFESIONALNE
BOLESTI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004309 09 Rev
od 29.03.2011. god.)
<----->
Član 19. i Član 52. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE U TOKU PARNICE, NA PRIPREMNOM ROCIŠTU, PODNESENA PROTIVTUŽBA, A U ODGOVORU NA PROTIVTUŽBU STAVLJEN PRIGOVOR MJESNE NENADLEŽNOSTI ZBOG POSTOJANJA SPORAZUMA O MJESNOJ NADLEŽNOSTI DRUGOG SUDA, NE DOVODI DO PROMJENE OPŠTE MJESNE NADLEŽNOSTI SUDA, TAKO DA SUD CIJA JE NADLEŽNOST ZASNOVANA PO TUŽBI OSTAJE NADLEŽNA ZA ODLUCIVANJE I PO PROTIVTUŽBI.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gr-11-000037
od 21.07.2011. god.)
<----->
Član 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku
OSNOVNA PRETPOSTAVKA ZA DELEGACIJU JESTE POSTOJANJE DRUGOG STVARNO NADLEŽNOG SUDA ZA POSTUPANJE U ODREDENOM PREDMETU, PA TA PRETPOSTAVKA NIJE ISPUNJENA KADA SE TRAŽI DELEGACIJA U PREDMETU U KOJEM TREBA DA POSTUPA SUD KOJI JE NADLEŽAN ZA ODLUCIVANJE O PRIJEDLOGU ZA DELEGACIJU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gr-11-00005
od 25.07.2011. god.)
<----->
Član 54. stav 4. Zakona o parničnom postupku
ISTICANJE PREJUDICIJELNOG ZAHTJEVA NE SMATRA SE PREINACENJEM TUŽBE, PA MATERIJALNO-PRAVNE POSLJEDICE PODNOŠENJA PRVOBITNE TUŽBE (PREKID ZASTARE) VAŽE I ZA PREJUDICIJELNI ZAHTJEV.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 199598 11
Rev od 27.09.2011. god.)
<----->
Član 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PREINACENJE TUŽBE PROMJENOM ISTOVJETNOSTI TUŽBENOG ZAHTJEVA POSTOJI KADA SE NOVI TUŽBENI ZAHTJEV RAZLIKUJE OD PRVOBITNOG U POGLEDU SADRŽINE. PROMJENA PRVOBITNOG ZAHTJEVA, KOJI JE GLASIO NA NATURALNU RESTITUCIJU DOVODENJEM OŠTECENE STVARI U STANJE U KOME JE BILA PRIJE OŠTECENJA, U NOVI ZAHTJEV ZA OBAVEZIVANJE TUŽENOG NA NAKNADU NOVCANOG IZNOSA KOJEG SU TUŽITELJI PLATILI ILI KOJI JE POTREBAN ZA SANACIJU OŠTECENE STVARI, PREDSTAVLJA PREINAKU TUŽBE A NE NJENO UREDENJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 021500 09
Rev od 16.12.2010. god.)
<----->
Član 56. stav 1. i Član 57. Zakona o parničnom postupku
PROMJENA CINJENICNOG OSNOVA MOŽE PREDSTAVLJATI PREINAKU TUŽBE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014723 10
Rev od 12.07.2011. god.)
<----->
Član 57. stav 4. Zakona o parničnom postupku
ISUVIŠE FORMALISTICKI PRISTUP U RAZMATRANJU DOPUŠTENOSTI PREINAKE TUŽBE NA GLAVNOJ RASPRAVI MOŽE BITI SUPROTAN CILJU KOJI SE OSTVARUJE ODREDBOM ČLANA 57. STAV 4. ZPP I IMATI ZNACENJE POVREDE PRAVA STRANKE NA PRISTUP SUDU I PRAVICNO SUDENJE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012449 10
Rev od 13.10.2011. god.)
<----->
Član 58. stav 1. Zakona o parničnom postupku
DEJSTVA SUBJEKTIVNOG PREINACENJA TUŽBE NASTUPAJU OD MOMENTA NJIHOVOG NASTUPANJA PREMA PRVOBITNO TUŽENOM, ODNOSNO OD MOMENTA PODNOŠENJA TUŽBE PROTIV PRVOBITNO TUŽENOG. UREDENJE, DOPUNA ILI ISPRAVKA TUŽBE NEMA PRAVNI ZNACAJ PREINACENJA TUŽBE I NE UTICE NA PROCESNA I MATERIJALNA DEJSTVA PRVOBITNO PODNESENE TUŽBE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 900583 09
Rev od 17.02.2011. god.)
<----->
Član 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku
SAVJESNA STRANKA NIJE PREKLUDIRANA U PRAVU DA TOKOM GLAVNE RASPRAVE IZNOSI NOVE CINJENICE I PREDLAŽE NOVE DOKAZE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 043339 11
Rev od 23.08.2011. god.)
<----->
Član 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku
PITANJE DA LI SU STRANKE PRAVNI SLJEDBENICI PREDUZECA KOJA SU UŠLA U PRIVATIZACIJU JE PITANJE POSTOJANJA STVARNE LEGITIMACIJE I KAO TAKVO MATERIJALNOPRAVNE PRIRODE, PA SE ONO NE MOŽE TRETIRATI ISKLJUCIVO KAO CINJENICNO PITANJE I SHODNO TOME UVAŽITI IZJAVE STRANAKA KOJOM ONE TU “CINJENICU” CINE NESPORNOM, UKOLIKO TE IZJAVE NEMAJU STVARNU OSNOVU U SADRŽAJU IZVEDENIH DOKAZA I IZAZIVAJU SUMNJU DA STRANKE ŽELE IZIGRATI ZAKONSKA PRAVILA PROCESA PRIVATIZACIJE.
Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000113 09
Rev od 28.04.2011. god.)
<----->
Član 126. Zakona o parničnom postupku
Član 72. Zakona o radu
Član 50. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u
oblasti proizvodnje i prerade metala u F BiH
NA ZAPOSLENIKU JE TERET DOKAZIVANJA POSTOJANJA I SADRŽAJA SPORAZUMA IZMEDU POSLODAVCA I SINDIKATA O VISINI DOGOVORENE NAKNADE PLACA ZAPOSLENIKA ZA SLUCAJ PREKIDA RADA DO KOJEG JE DOŠLO ZBOG OKOLNOSTI ZA KOJE ZAPOSLENIK NIJE KRIV.
(Presuda Vrhovnog suda F Bosne i Hercegovine broj: 70 0 Rs 000246 09 Rev od
29.03.2011. god.)
<----->
Član 127. Zakona o parničnom postupku
TERET DOKAZIVANJA TVRDNJI DA JE DUG PLACEN, KAO I TVRDNJI O POSTOJANJU VIDLJIVIH ILI SKRIVENIH MANA STVARI, JE NA TUŽENOM.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002456 10
Rev od 12.05.2011. god.)
<----->
Član 137. Zakona o parničnom postupku
SVJEDOCI SU, PO DEFINICIJI, OSOBE KOJE OBAVJEŠTAVAJU SUD O SVOJIM ZAPAŽANJIMA DOGADAJA KOJI SU SE DESILI U PROŠLOSTI, PA SE ISKAZI SVJEDOKA NE MOGU OCIJENITI PAUŠALNIM SAMO ZBOG TOGA ŠTO SE DOGADAJ O KOME SVJEDOCE DESIO „PRIJE DVIJE I PO god.“.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 005720 09
Rev od 28.12.2010. god.)
<----->
Član 147. i Član 155. Zakona o parničnom postupku
NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA MEDICINSKE STRUKE KOJI JE SOLIDNO I LOGICNO ZASNOVAN NA CINJENICAMA O ZDRAVSTVENOM STANJU NEKOG LICA NE MOŽE SE OBORITI ISKAZIMA SVJEDOKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 185309 11
Rev od 25.08.2011. god.)
<----->
Član 160. Zakona o parničnom postupku
Član 96. Zakona o krivicnom postupku
PRAVO NA NAKNADU I NAGRADU ZA OBAVLJENO VJEŠTACENJE VJEŠTAK, U PRAVILU, OSTVARUJE U POSTUPKU ZA POTREBE KOJEG JE PROVEDEN DOKAZ VJEŠTACENJEM U SKLADU SA RJEŠENJEM SUDA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 001065 10
Rev od 12.05.2011. god.)
<----->
Član 176. stav 2. i Član 192. Zakona o parničnom postupku
NE SAMO TUŽITELJ VEC I TUŽENI MOŽE IMATI PRAVNI INTERES DA SE ODLUCI O SVIM ZAHTJEVIMA KOJE JE TUŽITELJ POSTAVIO U TUŽBI, JER SE RJEŠENJEM STVARI U CIJELINI OTKLANJA PRAVNA NESIGURNOST I ISKLJUCUJE MOGUCNOST POKRETANJA NOVOG SPORA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 049506 11
Rev od 09.08.2011. god.)
<----->
Član 194. Zakona o parničnom postupku
UKOLIKO STRANKA U ŽALBI, IZMEDU OSTALOG, ISTAKNE I PRIGOVOR DA SUD NIJE ODLUCIO O SVIM ZAHTJEVIMA, TAJ ŽALBENI PRIGOVOR IMA SE SMATRATI PRIJEDLOGOM ZA DONOŠENJE DOPUNSKE PRESUDE, U KOM SLUCAJU JE PRVOSTEPENI SUD DUŽAN POSTUPITI U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 194. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 049506 11
Rev od 09.08.2011. god.)
<----->
Član 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku
NE POSTOJI IDENTITET ZAHTJEVA KADA JE U RANIJOJ PARNICI TUŽITELJICA ZAHTIJEVALA DA SE UTVRDI DA JE UGOVOROM O POKLONU, ZAKLJUCENIM IZMEDU NJENOG UMRLOG SUPRUGA, KAO POKLONODAVCA, I NJEGOVE KCERKE, KAO POKLONOPRIMCA, POVRIJEĐEN NJEN NUŽNI NASLJEDNI DIO, I TEKUCE PARNICE U KOJOJ TUŽITELJICA ZAHTIJEVA DA SE UTVRDI DA JE DJELIMIČNO NIŠTAV KASNIJI UGOVOR O POKLONU ISTE NEKRETNINE, ZAKLJUCEN IZMEDU POKLONOPRIMCA IZ RANIJEG UGOVORA (SADA POKLONODAVCA) I NOVOG POKLONOPRIMCA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 002619 11
Rev od 21.06.2011. god.)
<----->
Član 209. i Član 19. Zakona o parničnom postupku
NEPRAVILNA PRIMJENA ODREDABA PROCESNOG ZAKONA O MJESNOJ NADLEŽNOSTI NE MORA UVIJEK BITI OD UTICAJA NA DONOŠENJE ZAKONITE I PRAVILNE ODLUKE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 007532 09
Rev od 20.01.2011. god.)
<----->
Član 209. i Član 231. Zakona o parničnom postupku
PRAVO NA OBRAZLOŽENJE SUDSKE ODLUKE I PREMA PRAKSI EVROPSKOG SUDA PREDSTAVLJA ELEMENAT PRAVA NA PRAVICNO SUDENJE, JER SE TIME OMOGUCAVA PROVJERA DA LI JE PROVEDENO SUDENJE BILO PRAVICNO I OMOGUCAVA STRANCI DA NA TEMELJU OBRAZLOŽENJA SAZNA ZA RAZLOGE ODLUKE I NA OSNOVU TOGA ADEKVATNO INSTRUIRA SVOJE PRAVNE LIJEKOVE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002062 09
Rev od 20.01.2011. god.)
<----->
Član 209. , Član 227. stav 1. i Član 231. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD CINI POVREDU ODREDABA PARNICNOG POSTUPKA UKOLIKO PROPUSTI DA ODLUCI O SVIM ŽALBAMA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000981 10
Rev od 30.03.2011. god.)
<----->
Član 221., Član 126. i Član 127. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD PREKORACUJE SVOJE OVLAŠTENJE IZ ČLANA 221. ZPP KADA, ODLUCUJUCI MIMO RAZLOGA ŽALBE, OCIJENI DA PRVOSTEPENI SUD U KONKRETNOM SLUCAJU NIJE MOGAO ODLUCIVATI O VISINI MATERIJALNE ŠTETE PO SVOJOJ SLOBODNOJ OCJENI, JER NA TAJ NACIN ZAPRAVO ZAKLJUCUJE DA JE PRVOSTEPENI SUD NEPRAVILNO PRIMJENIO ODREDBU ČLANA 127. ZPP IAKO ŽALBA NIJE BILA IZJAVLJENA IZ RAZLOGA POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 033056 10
Rev od 13.09.2011. god.)
<----->
Član 247. stav 2. Zakona o parničnom postupku
Član 19. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo
NIJE DOZVOLJENA REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA DRUGOSTEPENOG SUDA KOJIM JE POTVRDENO PRVOSTEPENO RJEŠENJE O UTVRDIVANJU VISINE SUDSKE TAKSE I NJENOJ PRINUDNOJ NAPLATI.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 191403 11
Rev od 23.08.2011. god.)
<----->
Član 247. stav 2. i Član 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku
Član 57. stav 5. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u F BiH
PROTIV RJEŠENJA DRUGOSTEPENOG SUDA, KOJIM JE POTVRDENO PRVOSTEPENO RJEŠENJE O ODBIJANJU ZAHTJEVA ZA BRISANJE NEOSNOVANOG UPISA U SUDSKI REGISTAR, REVIZIJA NIJE DOPUŠTENA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000211 10
Rev od 27.01.2011. god.)
<----->
Član 318. stav 1. i Član 362. stav 1. Zakona o parničnom postupku
ODREDIVANJE VRIJEDNOSTI PREDMETA SPORA ZBRAJANJEM ZAHTJEVA DOLAZI U OBZIR JEDINO KOD OBJEKTIVNE, A NE I KOD SUBJEKTIVNE KUMULACIJE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000582 10
Rev od 04.10.2011. god.)
<----->
Član 359. Zakona o parničnom postupku
PREDSJEDNIK KANTONALNOG SUDA NE MOŽE U POSTUPKU ZA IZUZECE PREDSJEDNIKA OPCINSKOG SUDA DONIJETI RJEŠENJE O NOVCANOM KAŽNJAVANJU STRANKE ZBOG VRIJEDANJA SUDA PRIJE NEGO ŠTO PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA ODLUCI O ZAHTJEVU ZA NJEGOVO IZUZECE OD ODLUCIVANJA O IZUZECU PREDSJEDNIKA OPCINSKOG SUDA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 V 005370 11
Gž od 19.07.2011. god.)
<----->
Član 366. Zakona o parničnom postupku
Član 206. i Član 414. Zakona o obligacionim odnosima
SAIZVRŠIOCI KRIVICNOG DJELA KOJI ODGOVARAJU SOLIDARNO ZA ŠTETU NEMAJU POLOŽAJ JEDINSTVENIH NUŽNIH SUPARNICARA U PARNICI ZA NAKNADU ŠTETE. KADA SE RADI O OBICNOM, A NE JEDINSTVENOM SUPARNICARSTVU, SVAKI OD SUPARNICARA JE SAMOSTALNA STRANKA I NJIHOVE RADNJE ILI PROPUŠTANJA NE KORISTE NITI ŠTETE DRUGIM SUPARNICARIMA. STOGA, KADA SAMO JEDAN OD OBICNIH SUPARNICARA IZJAVI ŽALBU PROTIV PRVOSTEPENE PRESUDE, TA PRESUDA CE POSTATI PRAVOMOCNA U ODNOSU NA DRUGOG SUPARNICARA KOJI SE NIJE ŽALIO, JER IZ SAME SOLIDARNOSTI OBLIGACIJE NE PROIZILAZI JEDNAKOST RJEŠENJA SPORA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj od 70 0 P 000216 09
Rev 24.02.2011. god.)
<----->
Član 383. – 386. i Član 399. Zakona o parničnom postupku
PRIVREMENI ZASTUPNIK IMA PRAVO NA NAKNADU TROŠKOVA U VEZI SA ZASTUPANJEM TUŽENOG, CIJE JE BORAVIŠTE NEPOZNATO, KAO I DA TRAŽI DA TUŽILAC PRETHODNO OVE TROŠKOVE PREDUJMI I DA MU IH NAKNADI. O TOM ZAHTJEVU NADLEŽAN JE DA ODLUCUJE SUD, KOJI JE ODREDIO PRIVREMENOG ZASTUPNIKA. OVAJ IZDATAK TUŽITELJ MOŽE OSTVARITI PREMA TUŽENOM KAO DIO SVOJIH UKUPNIH PARNIČNIH TROŠKOVA, SRAZMJERNO USPIJEHU U SPORU.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002147 11
Rev od 18.10.2011. god.)
<----->
Član 12. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE KRIVIČNA PRESUDA DONESENA NA OSNOVU SPORAZUMA O KRIVNJI NE ISKLJUČUJE PRIMJENU ODREDBE ČLANA 12. STAV 3. ZPP.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000131 od 30.03.2010. god.)
<----->
Član 50. stav 2. i član 362. Zakona o parničnom postupku
POKUŠAJEM PROŠIRENJA TUŽBE NA NOVOG TUŽENOG POKREĆE SE SAMO INCIDENTALNI POSTUPAK ZA ODLUČIVANJE O PROŠIRENJU TUŽBE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gr-09-000192 od
24.11.2009. god.)
<----->
Član 186. i član 189. Zakona o parničnom postupku
KADA SUD U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 186. STAV 1. ZPP UDOVOLJI ZAHTJEVU STRANKE DA JOJ SE, ZBOG POSTOJANJA OPRAVDANIH OKOLNOSTI, DOSTAVLJANJE ODLUKE IZVRŠI PUTEM POŠTE, TADA ROK ZA ŽALBU TEČE POČEV OD DANA PRIJEMA PREPISA ODLUKE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002075 od 15.04.2010. god.)
<----->
Član 191. i član 196. Zakona o parničnom postupku
IZREKA PRVOSTEPENE PRESUDE NIJE NERAZUMLJIVA I KONTRADIKTORNA UKOLIKO JE SUD ODBIO KAO NEOSNOVAN TUŽBENI ZAHTJEV KOJI GLASI NA NOVČANO POTRAŽIVANJE, ČIJI JE IZNOS TAČNO NAVEDEN, A DA PRI TOME NIJE NAVEO IZ KOG PRAVNOG OSNOVA POTIČE TO NOVČANO POTRAŽIVANJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001524 od 19.01.2010. god.)
<----->
Član 195. Zakona o parničnom postupku
ISPRAVKOM SE NE MOŽE MIJENJATI SADRŽAJ IZREKE PRESUDE KADA JE ON REZULTAT (EVENTUALNE) POGREŠNE ODLUKE SUDA O OSNOVANOSTI TUŽBENOG ZAHTJEVA, JER BI TO BILO PROTIVNO NAČELU VEZANOSTI SUDA ZA PRESUDU OD DANA NJENOG DONOŠENJA, ODNOSNO PRAVNOG UČINKA PRESUDE PREMA STRANKAMA OD DANA DONOŠENJA ODNOSNO DOSTAVLJANJA (ČLAN 197. ZPP).
POGREŠAN SADRŽAJ VOLJE SUDA IZRAŽEN U TRENUTKU DONOŠENJA PRESUDE, ODNOSNO POGREŠKE U SUĐENJU ISPRAVLJAJU SE PODNOŠENJEM PRAVNIH LIJEKOVA, A NE PODNOŠENJEM PRIJEDLOGA ZA ISPRAVKU PRESUDE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gž-09-000022 od 02.02.2010.god.)
<----->
Član 209., član 227. stav 3. i član 309. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE TUŽENI EVENTUALNO NEUREDNO ZASTUPAN U PARNICI NEMA KARAKTER POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA SA SANKCIJOM UKIDANJA PRESUDE (ČLAN 227. STAV 3. ZPP) U SITUACIJI KADA JE TUŽENI U CIJELOSTI USPIO U PARNICI. U TAKVOJ PROCESNOJ SITUACIJI TUŽITELJ SE NE MOŽE S USPJEHOM POZIVATI NA NEUREDNO ZASTUPANJE TUŽENOG, JER JE SMISAO ODREDBE ČLANA 309. U VEZI SA ČLANOM 227. STAV 3. ZPP U ZAŠTITI NEUREDNO ZASTUPANE STRANKE, A NE NJENOG PROTIVNIKA U PARNICI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001602 od
29.12.2009.god.)
<----->
Član 209. i član 245. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA REVIDENTU U RANIJEM REVIZIJSKOM POSTUPKU NIJE DOSTAVLJENA NA ODGOVOR REVIZIJA TUŽITELJICE NE PREDSTAVLJA POVREDU ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA KOJA JE BILA OD UTICAJA NA DONOŠENJE ZAKONITE I PRAVILNE PRESUDE U PONOVNOM DRUGOSTEPENOM POSTUPKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001198-37/09 od 10.11.2009.god.)
<----->
Član 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD NEMA OVLAŠĆENJE DA U SJEDNICI VIJEĆA DRUGAČIJE OCIJENI ISKAZE SVJEDOKA UKOLIKO SU TI SVJEDOCI NEPOSREDNO SASLUŠANI OD STRANE PRVOSTEPENOG SUDA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000045 08 Rev od 18.02.2010. god.)
<----->
Član 301. Zakona o parničnom postupku
IZJAVU PUNOMOĆNIKA STRANKE O STEPENU NJEGOVOG KRVNOG ILI TAZBINSKOG SRODSTVA SA STRANKOM, NA KOJU SUPROTNA STRANA NIJE IMALA PRIMJEDBI, NE TREBA DODATNO PROVJERAVATI IZVOĐENJEM ADEKVATNIH DOKAZA, PA STOGA NIJE OSTVARENA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA KOJA SE ODNOSI NA NEPRAVILNO ZASTUPANJE STRANKE U POSTUPKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000114 od 23.03.2010. god.)
<----->
Član 335. Zakona o parničnom postupku
STRANKA MOŽE ISPRAVU NA KOJU SE POZIVA PRILOŽITI I U FOTOKOPIJI, A SAMO NA ZAHTJEV PROTIVNE STRANKE SUD JE DUŽAN POZVATI PODNOSITELJA DA ISPRAVU PRILOŽI I U IZVORNIKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014936 08 Rev od 18.03.2010. god.)
<----->
Član 366. Zakona o parničnom postupku
U PARNICI ZA UTVRĐENJE POSTOJANJA STVARNE SLUŽNOSTI NA GRADSKOM GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU U DRŽAVNOJ SVOJINI TUŽBOM NA PASIVNOJ STRANI MORA, PORED KORISNIKA POSLUŽNOG DOBRA, BITI OZNAČENA I OPĆINA, KOJA KAO VLASNIK UPRAVLJA TAKVIM ZEMLJIŠTEM.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000762 od 15.10.2009.god.)
<----->
Član 366. Zakona o parničnom postupku
U SPORU PO TUŽBI TREĆEG LICA RADI UTVRĐENJA NIŠTAVOSTI SUDSKE NAGODBE, KOJA U MATERIJALNO-PRAVNOM SMISLU PREDSTAVLJA UGOVOR GRAĐANSKOG PRAVA, NA PASIVNOJ STRANI MORAJU TUŽBOM BITI OBUHVAĆENE SVE STRANKE KOJE SU SUDIONICI ZAKLJUČENJA SUDSKE NAGODBE, KAO NUŽNI SUPARNIČARI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001725 od 26.01.2010. god.)
<----->
Član 371. Zakona o parničnom postupku
DOPUŠTENA JE SAMOSTALNA ŽALBA UMJEŠAČA I UKOLIKO STRANKA KOJOJ SE ON PRIDRUŽIO NIJE IZJAVILA ŽALBU, ALI SE PRI TOME NIJE ODREKLA PRAVA NA ŽALBU ILI ODUSTALA OD ŽALBE, NITI SE OČITOVALA DA JE ŽALBA UMJEŠAČA SUPROTNA NJENIM INTERESIMA I DA SE STOGA PROTIVI ŽALBI UMJEŠAČA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000726 od 27.04.2010. god.)
<----->
Član 386. Zakona o parničnom postupku
U TUMAČENJU ZAKONSKE ODREDNICE „U CIJELOSTI IZGUBI PARNICU“ IZ ČLANA 386. STAV 1. ZPP SUDSKA PRAKSA JE ZAUZELA PRAVNI STAV DA GUBITAK PARNICE ZA TUŽITELJA POSTOJI UKOLIKO NJEGOV ZAHTJEV BUDE ODBIJEN ILI TUŽBA BUDE ODBAČENA, BEZ OBZIRA NA PRAVNU OSNOVU ODLUKE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001501 od 26.01.2010. god.)
Član 400. Zakona o parničnom postupku
ODREDBA ČLANA 400. ZPP NE PODRAZUMIJEVA MOGUĆNOST DA STRANKA, U SLUČAJU GUBITKA SPORA, BUDE OSLOBOĐENA OD PLAĆANJA TROŠKOVA PARNIČNOG POSTUPKA SUPROTNOJ STRANI, VEĆ SE TA ODREDBA ODNOSI SAMO NA OSLOBAĐANJE OD OBAVEZE PRETHODNOG SNOŠENJA TROŠKOVA PROUZROKOVANIH PARNIČNIM RADNJAMA STRANKE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000662 od
13.10.2009.god.)
<----->
Član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku
Član 26. Zakona o vanparničnom postupku
PROTIV PRAVOMOĆNIH RJEŠENJA DRUGOSTEPENOG SUDA, DONESENIH U VANPARNIČNIM POSTUPCIMA U KOJIMA JE ODLUČIVANO O STAMBENIM STVARIMA TE O ODREĐIVANJU NAKNADE ZA EKSPROPRISANU NEPOKRETNOST, REVIZIJA JE UVIJEK DOZVOLJENA NEOVISNO O TOME DA LI JE ISPUNJENA PRETPOSTAVKA ZA DOPUŠTENOST REVIZIJE IZ ČLANA 237. STAV 2. ZPP.
Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine sa sjednice od 17.09.2009. god..
<----->
Član 237. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku
REVIZIJA PROTIV ODLUKE O TROŠKOVIMA POSTUPKA DOPUŠTENA JE POD USLOVIMA IZ ČLANA 237. STAV 2. ZPP UZ ISPUNJENJE DVA KUMULATIVNA USLOVA I TO PRVOG, DA BI REVIZIJA PO NAVEDENOJ ZAKONSKOJ ODREDBI BILA DOPUŠTENA PROTIV ODLUKE O GLAVNOJ STVARI, I DRUGOG, DA POBIJANI DIO PRAVOSNAŽNE ODLUKE O NAKNADI TROŠKOVA POSTUPKA PRELAZI IZNOS OD 10.000,00 KM.
REVIZIJA PROTIV ODLUKE O ZAKONSKOJ ZATEZNOJ KAMATI DOPUŠTENA JE POD USLOVOM IZ ČLANA 237. STAV 3. ZPP.
Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine sa sjednice od 17.09.2009. god..
<----->
Ocjena pravnih učinaka činjeničnog stanja
Član 8. Zakona o parničnom postupku
OCJENA PRAVNIH UČINAKA UTVRĐENOG ČINJENIČNOG STANJA NE PREDSTAVLJA PRIMJENU ODREDBE ČLANA 8. ZPP, VEĆ PRIMJENU MATERIJALNOG PRAVA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000328 od 26.03.2009. god.)
<----->
Efikasna sudska zaštita
Član 10. i član 81. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku
NAČELO EKONOMIČNOSTI POSTUPKA NE MOŽE I NE SMIJE BITI SAMO SEBI SVRHA, ODNOSNO NE SMIJE PREDSTAVLJATI BITNO OGRANIČAVANJE PRAVA STRANKE DA U POSTUPKU IZNESE PRED SUD SVOJU PROCESNU GRAĐU I DA SE U POSTUPKU NAJPOTPUNIJE IZJASNI, JER TO PRAVO TAKOĐE PREDSTAVLJA CILJ I ELEMENAT PRAVA NA EFIKASNU SUDSKU ZAŠTITU.
Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000688 od 23.07.2009. god.)
<----->
Nadležnost – prava vojnih invalida i porodica palih boraca
Član 16. Zakona o parničnom postupku
NE POSTOJI NADLEŽNOST PARNIČNOG SUDA ZA POSTUPANJE PO ZAHTIJEVIMA ZA OSTVARIVANJE PRAVA UTVRĐENIH ZAKONOM O OSNOVNIM PRAVIMA VOJNIH INVALIDA I PORODICA PALIH BORACA, ODNOSNO ZAKONOM O PRAVIMA BRANILACA I ČLANOVA NJIHOVIH PORODICA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000128 od 10.03.2009. god.)
<----->
Nadležnost – Sud BiH
Član 16. stav 3. Zakona o parničnom postupku
KADA SUD U TOKU POSTUPKA UTVRDI DA JE ZA ODLUČIVANJE NADLEŽAN SUD BOSNE I HERCEGOVINE TADA NEMA MJESTA PRIMJENI ODREDBE ČLANA 16. STAV 3. ZPP I ODBACIVANJE TUŽBE, VEĆ JE SUD DUŽAN OGLASITI SE STVARNO NENADLEŽNIM I PREDMET DOSTAVITI SUDU BIH KAO STVARNO NADLEŽNOM SUDU.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000300 od 12.05.2009.god.)
<----->
Ispitivanje odluka izvršnog suda
Član 16. Zakona o parničnom postupku
U PARNIČNOM POSTUPKU SE NE MOŽE ISPITIVATI ZAKONITOST I PRAVILNOST ODLUKA IZVRŠNOG SUDA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-000740 od 07.07.2009. god.)
<----->
Izberiva nadležnost – nova saznanja o ranijim okolnostima
Član 32. stav 1. Zakona o parničnom postupku
TUŽITELJ JE UZ TUŽBU DUŽAN PRUŽITI DOKAZE DA JE ŠTETNA RADNJA POČINJENA ILI DA JE ŠTETNA POSLJEDICA NASTUPILA NA PODRUČJU SUDA KOJEM JE TUŽBA PODNESENA. UKOLIKO TUŽITELJ NE POSTUPI NA NAVEDENI NAČIN TADA NEMA USLOVA ZA PRIMJENU ODREDBE ČLANA 32. ZPP, VEĆ SE MJESNA NADLEŽNOST ZA SUĐENJE, POVODOM PRIGOVORA TUŽENOG, IMA OCIJENITI PREMA PRAVILIMA O OPĆOJ MJESNOJ NADLEŽNOSTI, ODNOSNO PREMA PREBIVALIŠTU (BORAVIŠTU) ILI SJEDIŠTU TUŽENOG (ČLAN 28. – 31. ZPP).
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Gr-09-000177 od 18.09.2009. god. i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Gr-09-000222 od 08.10.2009. god.)
<----->
Delegacija
Član 50. stav 2. i član 362. Zakona o parničnom postupku
NISU ISPUNJENE PRETPOSTAVKE ZA ODLUČIVANJE O PRIJEDLOGU DA U POJEDINOM PREDMETU POSTUPA STVARNO NADLEŽAN SUD U DRUGOM KANTONU (SVRSISHODNA DELEGACIJA), AKO NADLEŽNI SUD PREDHODNO NIJE ODLUČIO O DOPUŠTENOSTI PROŠIRENJA TUŽBE NA POSTUPAJUĆEG SUDIJU TOGA SUDA, KAO NOVOG TUŽENOG.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Gr-09-000213 od 15.10.2009. god.)
Povlačenje tužbe - prempcija
Član 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku
NEMA MJESTA PRESUMPCIJI O POVLAČENJU TUŽBE U SITUACIJI KADA JE TUŽITELJ PREDLOŽIO ODGODU PRIPREMNOG ROČIŠTA ZBOG OPRAVDANE SPRIJEČENOSTI NJEGOVOG PUNOMOĆNIKA DA PRISTUPI NA TO ROČIŠTE.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000180 od 14.04.2009. god.)
<----->
Dokaz vještačenjem
Član 123. i član 147. Zakona o parničnom postupku
PARNIČNI SUD NIJE DUŽAN VJEŠTAČENJEM UTVRĐIVATI IZNOS ZATEZNIH KAMATA OBRAČUNATIH ZA PERIOD KAŠNJENJA U PLAĆANJU GLAVNOG DUGA AKO JE TUŽITELJ PRILOŽIO OBRAČUN IZ KOGA SU VIDLJIVI SVI ELEMENTI NA OSNOVU KOJIH JE ISTI SAČINJEN, A TUŽENIK NIJE OSPORIO NA ODREĐEN NAČIN NI JEDAN OD ELEMENATA OBRAČUNA. U NEDOSTATKU ODREĐENIH PRIGOVORA NEMA RAZLOGA ZA IZVOĐENJE VJEŠTAČENJA.
( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001383 od 15.01.2009. god.)
<----->
Visina štete – slobodna ocjena dokaza
Član 127. Zakona o parničnom postupku
PRIMJENI ODREDBE ČLANA 127. ZPP IMA MJESTA SAMO U SITUACIJI KADA SE DO TAČNE KVANTIFIKACIJE OSNOVANOG PRAVA MOŽE DOĆI SAMO UZ NESRAZMJERNE TEŠKOĆE ILI JE TO POTPUNO NEMOGUĆE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000608 od 05.05.2009. god.)
<----->
Provođenje dokaza - vještačenje
Član 155. stav 3. Zakona o parničnom postupku
KADA VJEŠTAK DOSTAVI SUDU POTPUN I RAZUMLJIV NALAZ I MIŠLJENJE I NAKON TOGA NA GLAVNOJ RASPRAVI NA STRUČAN I ARGUMENTOVAN NAČIN ODGOVORI NA PRIMJEDBE TUŽENOG, TADA NEMA MJESTA PRIHVATANJU PRIJEDLOGA ZA ODREĐIVANJE DRUGOG VJEŠTAKA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001578 od 02.12.2008. god.)
<----->
Kritička ocjena nalaza i mišljenja
Član 209. Zakona o parničnom postupku
SUD NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA CIJENI KAO I SVE DRUGE DOKAZE U SKLADU SA NAČELOM SLOBODNE OCIJENE DOKAZA IZ ČLANA 8. ZPP, PA JE DUŽAN DA NALAZ I MIŠLJENJE VJEŠTAKA PODVRGNE KRITIČKOJ ANALIZI. KADA ZAKLJUČAK PRVOSTEPENOG SUDA O NEPOSTOJANJU DOPRINOSA STRANKE U NASTANKU ŠTETNOG DOGAĐAJA NIJE REZULTAT TAKVOG KRITIČKOG OCJENJIVANJA NALAZA I MIŠLJENJA VJEŠTAKA, VEĆ JE REZULTAT POTPUNOG ZANERMARIVANJA JEDNOG NJEGOVOG RELEVANTNOG DIJELA, KOJI U PRVOSTEPENOJ PRESUDI UOPŠTE NIJE INTERPRETIRAN NI OCJENJIVAN, OSTVARENA JE POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 209. U VEZI SA ČLANOM 8. ZPP.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-000745 od 06.11.2008. god.)
<----->
Aktivna legitimacija
Član 209. Zakona o parničnom postupku
AKTIVNA LEGITIMACIJA NIJE PROCESNA PREDPOSTAVKA ZA DOPUSTIVOST TUŽBE NITI ZA PREDUZIMANJE PARNIČNIH RADNJI U TOKU POSTUPKA, VEĆ OD NJENOG POSTOJANJA ZAVISI OSNOVANOST TUŽBENOG ZAHTJEVA. STOGA NI POGREŠAN ZAKLJUČAK SUDA O POSTOJANJU AKTIVNE LEGITIMACIJE TUŽITELJA U NEKOM SPORU NE SPADA U SFERU POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 209. ZPP-A, VEĆ U SFERU POGREŠNE PRIMJENE MATERIJALNOG PRAVA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000448 od 31.03.2009. god.)
<----->
Lista vještaka
Član 209. u vezi sa članom 149. stav 3. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE VJEŠTAČENJE, SUPROTNO ODREDBI ČLANA 149. STAV 3. ZPP-A IZVEDENO PO VJEŠTAKU GEOMETRU KOJI SE NE NALAZI NA LISTI IMENOVANIH STALNIH SUDSKIH VJEŠTAKA, SAMA PO SEBI, NE PREDSTAVLJA POVREDU ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 209. ZPP.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000078 od 17.03.2009. god.)
<----->
Tumačenje kolektivnog ugovora
Član 209. u vezi sa članom 81. stav 2. Zakona o parničnom postupku
ZA TUMAČENJE KOLEKTIVNOG UGOVORA ZA DJELATNOST OSNOVNOG OBRAZOVANJA U FEDERACIJI BIH NADLEŽNA JE ZAJEDNIČKA KOMISIJA UGOVARAČA ILI ARBITRAŽNO VIJEĆE (ČLAN 69. STAV 6. U VEZI SA ČLANOM 59. KOLEKTIVNOG UGOVORA), PA JE PRVOSTEPENI SUD, KOD ČINJENICE DA REVIDENT NIJE POKRETAO POSTUPAK ZA TUMAČENJE ODREDBI KOLEKTIVNOG UGOVORA KOJE SMATRA SPORNIM, PRAVILNO PRIMIJENIO ODREDBU ČLANA 81. STAV 2. ZPP KADA JE ODBIO PRIJEDLOG REVIDENTA ZA IZVOĐENJE DOKAZA SASLUŠANJEM SVJEDOKA NA OKOLNOST UTVRĐIVANJA STVARNE VOLJE UGOVARAČA PRILIKOM ZAKLJUČIVANJA KOLEKTIVNOG UGOVORA.
( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000832 od 03.09.2009. god.)
<----->
Dopuna revizije
Član 214. stav 4. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku
DOPUNA REVIZIJE KOJA JE IZJAVLJENA PO PROTEKU ROKA ZA IZJAVLJIVANJE REVIZIJE IMA SE ODBACITI KAO NEBLAGOVREMENA
Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-000740 od 07.07.2009. god.)
<----->
Ocjena izvedenih dokaza
Član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku
REVIZIJOM SE NE MOŽE NAPADATI SUDSKA OCJENA IZVEDENIH DOKAZA KADA TAKAV PRIGOVOR UKLJUČUJE ILI PRIKRIVA PRIGOVOR POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENOG ČINJENIČNOG STANJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000138 od 17.03.2009. god.)
<----->
Revizija u zemljišno-knjižnom postupku
Član 247. i član 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku i član 26. Zakona o vanparničnom postupku
PROTIV DRUGOSTEPENOG RJEŠENJA DONESENOG U ZEMLJIŠNO-KNJIŽNOM POSTUPKU REVIZIJA NIJE DOPUŠTENA
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-000950 od 07.07.2009. god.)
<----->
Mjera osiguranja - Žalba
Član 282. stav 5. Zakona o parničnom postupku
NIJE DOPUŠTENA ŽALBA PROTIV RJEŠENJA O ODREĐIVANJU MJERE OSIGURANJA KOJEG JE U PRVOM STEPENU DONIO KANTONALNI SUD
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-GŽ-09-000008 od 09.04.2009. god.)
<----->
Žalba – potvrda o prijemu pošiljke i pečat pošte
Član 325. stav 2. Zakona o parničnom postupku
U SLUČAJU SUMNJE O BLAGOVREMENOSTI PODNESENE ŽALBE ZBOG POSTOJANJA RAZLIČITIH PODATAKA O DATUMU NJENOG UPUĆIVANJA PREKO POŠTE PREPORUČENOM POŠILJKOM MJERODAVNI SU PODACI IZ POTVRDE O PRIJEMU POŠILJKE SA PEČATOM POŠTE, A NE PODACI NAVEDENI NA KOVERTI U KOJOJ JE PODNESAK PREDAT, ILI PODACI NA PRIJEMNOM ŠTAMBILJU SUDA.
( Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-001124 od 11.06.2009.)
<----->
Ocjena blagovremenosti revizije
Član 325. stav 1. Zakona o parničnom postupku
U SLUČAJU SUMNJE O BLAGOVREMENOSTI REVIZIJE, KADA JE REVIZIJA PRVOSTEPENOM SUDU PODNESENA NEPOSREDNO, A POTOM CMS SISTEMOM IZVRŠEN UNOS TOG DOKUMENTA, TADA ZA OCJENU BLAGOVREMENOSTI REVIZIJE MJERODAVAN JE DATUM IZ PEČATA. U CMS POTVRDI U RUBRICI „DATUM I VRIJEME PRIJEMA“ ISPISUJE SE DATUM PRIJEMA SA PEČATA (TJ. DAN KAD JE REVIZIJA NEPOSREDNO PODNIJETA SUDU) A NE DATUM UNOSA, JER DATUM UNOSA SE ISPISUJE U ZAGLAVLJE POTVRDE.
(Dopis Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 65 0 Ps 020001 08 Rev od 18.06.2009. god.)
<----->
Restitucijsko ročište
Član 332. stav 2. Zakona o parničnom postupku
KADA JE PRVOSTEPENI SUD DATUM I VRIJEME ODRŽAVANJA GLAVNE RASPRAVE ODREDIO PRIJE NEGO ŠTO JE STRANKA PODNIJELA PRIJEDLOG ZA POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE ZBOG PROPUŠTANJA PRIPREMNOG ROČIŠTA DUŽAN JE ZAKAZATI POSEBNO RESTITUCIJSKO ROČIŠTE ILI OBAVIJESTITI STRANKU DA ĆE SE NA RANIJE ZAKAZANOJ GLAVNOJ RASPRAVI PRVO RASPRAVLJATI O OSNOVANOSTI PRIJEDLOGA ZA POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001468 od 06.11.2008. god.)
<----->
Član 240. stav 1. tačka 2. i član 241. Zakona o parničnom postupku
KAD SE REVIZIJA IZJAVLJUJE SAMO ZBOG POGREŠNE PRIMJENE MATERIJALNOG PRAVA VRHOVNI SUD NIJE OVLAŠTEN PAZITI NA POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA KOJE SE NE ODNOSE NA STRANAČKU SPOSOBNOST I ZASTUPANJE
(Presuda Vrhovnog suda FBiH: broj: 070-0-Rev-06-001589 od 13.12.2007. god.)
<----->
Član 323. stav 2. i član 336. stav 1. Zakona o parničnom postupku
ROK OD OSAM DANA IZ ČLANA 336. ST. 1. ZPP-a ZA ISPRAVKU ILI DOPUNU PODNESKA NIJE PREKLUZIVNI, VEĆ SUDSKI ROK, KOJI SE U OPRAVDANOM SLUČAJU MOŽE PRODUŽITI.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000289 od 13.3.2008.god.)
<----->
Član 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku
Član 495. stav 1. i 2. prethodnog Zakona o parničnom postupku,
Član 145. preuzetog Zakona o parničnom postupku
PRVOSTEPENI SUD JE PRAVILNO POSTUPIO KAD JE DRUGOSTEPENU PRESUDU VIŠEG SUDA OD 16.11.1993. god., DONIJETU PO ŽALBI STRANKE NA PRVOSTEPENU PRESUDU OSNOVNOG SUDA OD 27.9.1990. god., STRANCI DOSTAVIO DANA 21.06.2000. god. PRIMJENOM ODREDBI ČLANA 145. PREUZETOG ZPP-a.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000799 od 8.5.2008. god.)
<----->
Član 97. stav 4., 112. stav 2. i 209. Zakona o parničnom postupku
NE POSTOJI POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 209. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, AKO SUD U TOKU POSTUPKA OCJENI DA JE U SMISLU ODREDBE ČLANA 112. STAV 2. ZPP–A POTREBNO ODLOŽITI ZAPOČETO ROČIŠTE, A NE NA PRIJEDLOG TUŽITELJA RASPRAVU ODRŽATI U SMISLU ODREDBE ČLANA 97. STAV 4. ZPP–A I BEZ PRISUSTVA UREDNO POZVANOG TUŽENOG.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–001332 od 11.09.2007. god.)
<----->
Član 209. i 229. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku
DRUGOSTEPENI SUD JE POČINIO POVREDU ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA KAD JE NA SJEDNICI VIJEĆA, BEZ OTVARANJA RASPRAVE, IZVRŠIO DRUGAČIJU OCJENU DOKAZA – SASLUŠANJA SVJEDOKA, TE TUŽITELJA KAO PARNIČNE STRANKE.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–001064 od 23.08.2007. god.)
<----->
Član 384., 385. i 402. stav 1. Zakona o parničnom postupku
SUD NIJE PROCESNO OVLAŠTEN A NI DUŽAN DA U IME STRANKE SAM PREDUJMI TROŠKOVE VJEŠTAČENJA, KADA STRANKA TOKOM POSTUPKA NIJE TRAŽILA OSLOBOĐENJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA, POŠTO TO SUD ČINI NA NJEN PRIJEDLOG.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000639 od 10.07.2007. god.)
<----->
Član 3. i 213. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku.
IZJAVA O ODUSTAJANJU OD ŽALBE NE MOŽE SE NAKNADNOM IZJAVOM POVUĆI.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 070–0–Rev–06–000390 od 20.02.2007. god.).
<----->
Nadležnost Suda BiH za rješavanje imovinskih sporova pokrenutih protiv BiH
Član 1. stav 1. i 3. Zakona o praničnom postupku pred Sudom BiH
Sud BiH nije stvarno nadležan za rješavanje imovinskih sporova pokrenutih protiv BiH, osim imovinskih sporova navedenih u članu 1. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH dakle sporova izmedju države BiH i entiteta, izmedju države i Brčko Distrikta BiH , izmedju entiteta, izmedju entiteta i Distrikta i izmedju institucija BiH koja vrše javna ovlaštenja i osim imovinskih sporova ako je nadležnost Suda BiH utvrdjena zakonima BiH ili medjunarodnim ugovorom. Stoga je za sudjenje o sporu za naplatu duga koji se odnosi na isplatu dospjelih anuiteta za izdate obveznice za zapošljavanje koje je stranka uplatila po osnovu Zakona o zajmu za zapošljavanje, stvarno nadležan Općinski sud u Sarajevu u skladu sa odredbom člana 27. stav 2. Zakona o sudovima u Federaciji BiH.
(Rješenje vijeća Upravnog odjeljenja Suda BiH broj UR- 136/07 od 17. 12. 2007. g)
<----->
Član 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku
NEMOGUĆNOST SUDA DA IZVRŠAVA SVOJU FUNKCIJU ZBOG NEDOVOLJNOG BROJA SUDACA NE MOŽE SE ISKLJUČIVO RJEŠAVATI PREMA ODREDBI ČLANA 50. STAV 2. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, NEGO IMENOVANJEM POTREBNOG BROJA SUDACA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Gr–62/05 od 13.12.2005. god.)
<----->
Član 185. stav 3. i 422. Zakona o parničnom postupku
KAD JE STRANKA UREDNO OBAVIJEŠTENA O DATUMU DONOŠENJA PRVOSTEPENE PRESUDE, NA POČETAK ŽALBENOG ROKA BEZ UTICAJA JE ČINJENICA DA JOJ JE PRESUDA DOSTAVLJENA POŠTOM. ROK ZA ŽALBU PROTIV PRESUDE POČINJE TEĆI PRVOG NAREDNOG DANA NAKON DONOŠENJA PRESUDE I TAJ ROK JE PREKLUZIVAN.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–949/04 od 15.09.2005. god.)
<----->
Član 247. stav 2., 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku
Član 26. i 42. Zakona o vanparničnom postupku
REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA O ODUZIMANJU POSLOVNE SPOSOBNOSTI NIJE DOZVOLJENA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–269/02 od 29.06.2004. god.)
<----->
Postupak u vezi sa naplatom duga za komunalne usluge presudan je za apelantovu imovinu, i nije od znaaja, za određivanje karaktera tog spora, to što se radilo o plačanju duga za usluge koje tužilac vrši u okviru javnih ovlaštenja predviđenih zakonom. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju je primjenjiv.
Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH - AP 116/02od 29. septembra 2004.
; parnični postupak u vezi sa naplatom duga za odvoz smeća
<----->
POSTOJANJE LITISPENDENCIJE
- član 60. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)
UKOLIKO MEĐU ISTIM STRANKAMA BUDE POKRENUTA NOVA PARNICA U POGLEDU ISTOG ZAHTJEVA SUD JE DUŽAN ODBACITI TUŽBU U ODNOSU NA KOJU JE PARNICA KASNIJE POČELA TEĆI, A NE TUŽBU KOJA JE KASNIJE PODNESENA.
Iz obrazloženja:
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavim ugovor o doživotnom izdržavanju kojeg je dana 22.09.1993. godine u K.D. zaključila sada pokojna T. M. sa tuženim, te slijedom toga da se utvrdi da u ostavinsku masu iza ostaviteljice ulaze nekretnine kojima je raspolagano navedenim ugovorom, te da se izvrši brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog provođenjem navedenog ugovora u zemljišnim knjigama i izvrši upis u korist tužitelja kao zakonskog nasljednika iza ostaviteljice, te naloži predaja u posjed predmetnih nekretnina.
Odlučujući o navedenom zahtjevu prvostepeni sud utvrđuje da je tužitelj zakonski nasljednik ostavitelja T. M. i u ovom dijelu usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.
Međutim, odlučujući o istaknutom prigovoru litispendencije prvostepeni sud je vršio uvid u spis prvostepenog suda P-182/03, te je utvrdio da je u navedenom predmetu podnesena tužba tužiteljice B. A. protiv tuženih Č.S. i T. O., radi utvrđenja i da je predmetna tužba dostavljena na odgovor tuženima u tom predmetu, pa zaključuje da je saglasno odredbi člana 60. stav 2. Zakona o parničnom postupku u navedenom predmetu parnica počela teći. Nadalje, utvrđujući da je dio zahtjeva tužiteljice u navedenoj parnici i to u dijelu kojim je traženo utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju od 22.09.1993. godine, uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i predaja u posjed, identičan dijelu zahtjeva iz predmetne parnice (stav 3 izreke pobijane presude), te utvrđujući da u navedene dvije parnice postoji identitet stranaka (pri čemu uz stranke iz jedne parnice u novoj parnici mogu postojati i druge stranke), kao i identitet činjeničnog osnova, prvostepeni sud zaključuje da u navedenom dijelu postoji identitet parnica i da je time osnovan istaknuti prigovor litispendencije, pa primjenom odredbe člana 60. stav 3. Zakona o parničnom postupku u ovom dijelu tužbu tužitelja odbacuje. Istovremeno, nalazeći da je time preuranjen zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje da ostavinskoj masi ostaviteljice pripadaju nekretnine iz zk.ul. 5182 k.o. K. D. u ovom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
Žalbenim navodima tužiteljice se osnovano ukazuje da navedeno odbacivanje tužbe tužitelja u ovoj parnici nije utemeljeno u zakonu.
Naime, odlučujući o osnovanosti istaknutog prigovora litispendencije prvostepeni sud je izgubio iz vida da ukoliko, suprotno pravilu o zabrani istovremene dvostruke litispendencije, bude pokrenuta nova parnica među istim strankama u pogledu istog zahtjeva, da je sud dužan odbaciti tužbu u odnosu na koju je parnica kasnije počela teći ( a ne onu koja je kasnije podnesena).
U parnici P-182/03 prema stanju prvostepenog spisa tužba je tuženima na odgovor dostavljena 10.09.2003. i 08.12.2003. godine pa se ima uzeti da je ova parnica u odnosu na oba tužena počela teći 08.12.2003. godine. U predmetnoj parnici konačno postavljen zahtjev (pismeni podnesak 07.04.2003. godine) tuženom je na odgovor dostavljen dana 15.04.2003. godine (tužba je dostavljena na odgovor 27.02.2003. godine), pa proizilazi da je u predmetu P-182/03 parnica počela kasnije teći. Time se predmetna parnica imala nastaviti, a tužba odbaciti u predmetu P-182/03.
( Rješenje Okružnog suda Banja Luka GŽ- 2250/07 od 27.2.2008. godine)
<----->
PRIVREMENA MJERA OBEZBJEĐENJA
- čl. 276. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 19/09)
PRIJEDOG ZA DONOŠENJE PRIVREMENE MJERE OBEZBJEĐENJA NIJE UREDAN UKOLIKO NIJE DOVOLJNO ODREĐENO POTRAŽIVANJE ČIJE SE OBEZBJEĐENJE TRAŽI.
Iz obrazloženja:
Prema stanju spisa dana 18.09.2006. godine predlagači Š. P. i „E.-t.“ DO G., po punomoćniku advokat N. S. iz G. su podnijeli sudu prijedlog za donošenje privremene mjere obezbjeđenja. Nalazeći da je podneseni prijedlog neuredan, prvostepeni sud rješenjem P-481/06 od 22.09.2006. godine im nalaže da prijedlog urede u roku od 8 dana tako što će jasno označiti potraživanje čije obezbjeđenje traže, odrediti kakvu mjeru traže, odrediti sredstvo i predmet mjere obezbjeđenja i naznačiti protivnike obezbjeđenja, sve u skladu sa odredbom čl. 272 do čl. 276. Zakona o parničnom postupku, a u protivnom podneseni prijedlog sud će odbaciti.
Postupajući po navedenom rješenju, predlagači sudu dostavljaju podnesak od 04.10.2006. godine kojim je kao predlagač sada označen „C. s.“ a.d. G., te je opredjeljena predložena privremena mjera obezbjeđenja.
Prvostepeni sud zauzima stav da nije u cjelosti postupljeno po rješenju suda i da je podneseni prijedlog i dalje neuredan i pobijanim rješenjem prijedlog predlagača odbacuje.
Žalbenim navodima predlagač spori pravilnost pobijanog rješenja tako što smatra da je precizirani prijedlog (pismeni podnesak od 04.10.2006. godine) uredan i da sadrži sve zakonom propisane elemente.
Prema odredbi čl. 276. st. 3. Zakona o parničnom postupku u prijedlogu za određivanje mjere obezbjeđenja predlagač obezbjeđenja mora istaći zahtjev u kome će označiti potraživanje čije obezbjeđenje traži, odrediti kakvu mjeru traži, sredstva i predmet mjera obezbjeđenja, a u prijedlogu se moraju naznačiti činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrepljuju. U konkretnom slučaju, prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja je sudu podnesen prije pokretanja sudskog postupka. Kod takvog stanja stvari, saglasno označenoj zakonskoj odredbi, predlagač je imao obavezu da označi potraživanje čije obezbjeđenje traži, odnosno da označi tužbeni zahtjev usmjeren prema protivnicima obezbjeđenja, a kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud.
Naime, prema činjeničnim navodima podneskom od 04.10.2006. godine predlagači prema protivnicima imaju više raznovrsnih potraživanja koja se tiču naknade štete, predaje u posjed nekretnina i pokretnih stvari, kao i na činjenje, odnosno nečinjenje određenih radnji, a dok bi prema petitu predložene privremene mjere obezbjeđenja proizašlo da se potraživanje predlagača tiče predaje u posjed (što opet nije dovoljno opredjeljeno s obzirom da je označeno „cjelokupne imovine“). Kako se stavljeni zahtjev identifikuje po zahtjevu i činjenicama na kojima se isti zasniva, proizilazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da predlagač nije jasno odredio svoje potraživanje čije obezbjeđenje traži, a navedeno kad se ima u vidu i da mjera obezbjeđenja potraživanja koje je usmjereno na određenu stvar ili njen dio ne smije u cjelini obuhvatiti zahtjev koji se njima obezbjeđuje.
Time ne stoje žalbeni navodi da podneseni prijedlog sadrži sve zakonom propisane elemente. Isto tako, predlagač se neosnovano poziva na tužbu koja je priložena uz žalbu (prvostepenom sudu podnesena dana 11.10.2006. godine), a s obzirom da je iz činjeničnih navoda tužbe vidljivo da se ova tužba sudu podnesena u roku od 30 dana, koji rok je određen rješenjem P-447/06 od 12.09.2006 godine, pa se znači tiče druge parnice.
Prema izloženom, pobijano rješenje je utemeljeno na zakonu, pri čemu ovaj sud smatra da na pravilnost pobijanog rješenja nije od relevantnog uticaja činjenica da u konkretnom slučaju predlagaču rješenjem od 22.09.2006. godine nije vraćen sam prijedlog, s obzirom da je prvostepeni sud predlagaču jasno naznačio u kom smislu je potrebno urediti podneseni prijedlog, te upozorio o posljedicama nepostupanja u označenom roku.
(Rješenje Okružnog suda Banjaluka GŽ- 376/07 od 13.03.2007.)
<----->
NADLEŽNOST SUDA
- čl. 15. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 19/09)
NAKNADNE PROMJENE OKOLNOSTI NA KOJIMA JE BILA UTEMELJENA NADLEŽNOST SUDA SU IRELEVANTNE, JER ZAHTJEV PROCESNE EKONOMIJE I SPREČAVANJE ZLOUPOTREBE PROCESNIH OVLAŠTENJA ODNOSE PREVAGU NAD ZAHTJEVOM DA SPOR PRESUDI SUD NADLEŽAN U VRIJEME DONOŠENJA MERITORNE ODLUKE.
Iz obrazloženja:
Prema stanju predmeta tužitelj je prvostepenom sudu dana 27.12.2005. godine podnio tužbu protiv tuženog, a stavljenim zahtjevom je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 3.971,96 KM sa kamatom od zadocnjenja pa do isplate. Prema činjeničnim navodima tužbe tužitelj je tuženom, po izvršenim radovima na izvozu jalovine i izvlačenju rude, ispostavio račun na iznos od 13.271,96 KM, koji račun je od strane tuženog djelimično izmiren, s tim što je ostao neplaćen utuženi iznos.
Na pripremnom ročištu, koje je po tužbi tužitelja zakazano za 03.08.2006. godine tuženi je priznao navode tužbe i istaknuti tužbeni zahtjev, pa je prvostepeni sud donio presudu na osnovu priznanja P – 255/05 od 03.08.2005. godine. Po žalbi tuženog navedena presuda je presudom ovoga suda Gž – 1482/06 potvrđena u dijelu odluke o glavnoj stvari, ali je ukinuta u dijelu odluke o zateznoj kamati i troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, jer je ovaj sud zauzeo stav da je tužba tužitelja bila neuredna u dijelu zahtjeva za plaćanje zatezne kamate.
Nakon što je u ponovnom postupku tužitelj u ovom dijelu uredio tužbu, te proveden postupak , pobijanom presudom prvostepeni sud tužitelju na iznos glavnog duga od 3.971,96 KM dosuđuje zakonsku zateznu kamatu od utuženja pa do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 2.850,00 KM.
Žalbenim navodima tuženi spori pravilnost i zakonitost pobijane presude tako što ponavlja prigovor stvarne nenadležnosti prvostepenog suda i smatra da se radi o privrednom sporu i da je u predmetnoj parnici nadležno Privredno odjeljenje Osnovnog suda u B. Isto tako, ponavlja navode da potraživanje tužitelja nije dospjelo i da se sa tužiteljem dogovorio da će mu platiti izvršene radove nakon što tuženi naplati svoje potraživanje od AD „N.“, koje je bilo investitor predmetnih radova.
U konkretnom slučaju prema sadržaju tužbe (oznaci tužitelja), te s obzirom da u datom odgovoru tuženi nije isticao da se tužitelj bavi registrovanom djelatnošću, već je naprotiv na pripremnom ročištu u cjelosti priznao tužbeni zahtjev tužitelja, u smislu odredbe čl. 15. st.1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u vrijeme podnošenja tužbe te sve do donošenja presude po priznanju ima se uzeti da je nadležan prvostepeni sud za postupanje (jer prvostepeni sud u smislu odredbe čl. 17. Zakona o parničnom postupku nije imao nikakvih saznanja o eventualnoj stvarnoj nadležnosti drugog suda).
Tek nakon što je presuda na osnovu priznanja ukinuta u pogledu sporednih potraživanja i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, tuženi ističe navedeni prigovor stvarne nenadležnosti prvostepenog suda.
Prema odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o parničnom postupku ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud, pa proizilazi da su naknadne promjene okolnosti (navodi tuženog da tužitelj obavlja registrovanu djelatnost koji ničim nisu potkrijepljeni) na kojima je bila utemeljena nadležnost suda irelevantne, jer zahtjev procesne ekonomije i sprečavanja zloupotrebe procesnih ovlaštenja odnose prevagu nad zahtjevom da spor presudi sud nadležan u vrijeme donošenja meritorne odluke. Navedeno, pogotovo u konkretnom slučaju kada je pobijanom odlukom odlučivano o sporednim potraživanjima (u pogledu glavnog duga presuda na osnovu priznanja pravosnažna dana 12.01.2007. godine), pa proizilazi da je navedeni žalbeni prigovor tuženog neosnovan.
(Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj GŽ-505/09 od 26.05.2009.)
<----->
PONAVLJANJE POSTUPKA
- član 255. t. 2 Zakona oparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)
KAKO JE TUŽENOM SAMO NA TEMELJU NAVODA TUŽBE DA SE RADI O LICU NEPOZNATOG BORAVIŠTA POSTAVLJEN STARAOC, SUD JE NEZAKONITO POSTUPAO ČIME JE TUŽENOG ONEMOGUĆIO DA RASPRAVLJA PRED SUDOM PA SU TIME ISPUNJENI ZAKONSKI USLOVI DA SE DOZVOLI PONAVLJANJE PRAVOSNAŽNO OKONČANOG POSTUPKA.
Iz obrazloženja:
O osnovanosti prijedloga ovaj sud je odlučio na temelju navoda prijedloga i stanja spisa bez održavanja rasprave u skladu sa odredbom člana 262. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju navedenog, odlučujući u okviru razloga u prijedlogu i zakonskog osnova na temelju kojeg se traži ponavljanje postupka, ovaj sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.
Prema odredbi člana 214. Porodičnog zakonika, organ starateljstva će postaviti staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije je boravište nepoznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određenog lica. Prema stavu 2. navedene zakonske odredbe je predviđeno da takvom licu može, pod uslovima određenim zakonom, postaviti staraoca i organ pred kojim se postupak vodio. Staralac za poseban slučaj ima položaj zakonskog zastupnika zastupane (odsutne stranke). Prema odredbi člana 293. Zakona o parničnom postupku u toku cijelog postupka sud će po službenoj dužnosti paziti da li lice koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobna, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebna ovlaštenja kad su ona potrebna. Proizilazi da zakonski zastupnici zastupaju lica koja nemaju parničnu sposobnost ili pak osobe koje iz drugih razloga nisu u stanju da se brinu o svojim pravima i obavezama. Odredbom člana 295. stav 2. Zakona o parničnom postupku je propisano da kada sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebna ovlaštenja kad su ona potrebna, zatražiće da nadležni organ starateljstva postavi staraoca parnično nesposobnom licu, odnosno pozvaće zakonskog zastupnika da pribavi posebna ovlaštenja ili će preduzeti druge mjere koje su potrebne da bi parnično nesposobna stranka bila pravilno zastupana, a u konkretnom slučaju ova zakonska odredba bi se imala primijeniti kod zastupanja lica nepoznatog boravišta, u smislu obaveze suda da provjeri zakonske uslove za zastupanje po staraocu, te da se obrati nadležnom organu starateljstva radi postavljanja staraoca.
Saglasno navedenim zakonskim odredbama, prvostepeni sud se nije mogao pasivno držati, prihvatajući da su ispunjeni zakonski uslovi za zastupanje tuženog P. K. od strane staraoca za poseban slučaj, a da prije toga nije preduzeo nikakve mjere kako bi se pokušala utvrditi sadašnja adresa stanovanja za ovog tuženog, odnosno da bi se na pouzdan način utvrdilo da li su ispunjeni zakonski uslovi za postavljanje staraoca za poseban slučaj. Navedeno, s obzirom da nepoznato boravište tuženog podrazumijeva da je njegovo boravište nepoznato i u zemlji i u inostranstvu, a da je sud do tih podataka došao detaljnom provjerom. Međutim, u konkretnom slučaju sud nije ni pokušao utvrditi boravište tuženog već je prihvatio navode tužbe da se radi o licu nepoznatog boravišta, iako je prema označenim zakonskim odredbama bio dužan da u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na učešće stranke i pravilno zastupanje stranke u postupku.
Postupajući na navedeni nezakonit način prvostepeni sud je tuženog P. K. onemogućio da raspravlja pred sudom, jer je bez ikakve provjere prihvatio navode tužbe da se radi o licu nepoznatog boravišta, te rješenje organa starateljstva koje je doneseno po zahtjevu tužitelja iako se, u pravilu, sud obraća organu starateljstva sa zahtjevom da se postavi zakonski zastupnik odnosno staralac parnično nesposobnoj stranci ili stranci koja iz drugih razloga nije u mogućnosti da preduzima radnje u postupku. Na navedeno nezakonito postupanje nije od uticaja da je po podnošenju prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka punomoćnik tužitelja pribavio podatak od Policijske stanice K. D. o tome da tuženi P.K. ne prolazi kroz CIPS evidencije, s obzirom da navedeno ne može sanirati propust suda da prije nego što stavi zahtjev za postavljanje staraoca izvrši detaljnu provjeru boravišta tuženog što podrazumijeva i provjeru na terenu, te s obzirom da navedeno nije izvršeno ni za ostale tužene koji u predmetnoj parnici zajedno sa tuženim P. K. imaju položaj jedinstvenih i nužnih suparničara.
Iz navedenih razloga, bez obzira što je formalno-pravno rješenje o postavljanju staraoca doneseno od strane nadležnog organa te je postavljeni staraoc imao ovlaštenje nadležnog organa, opisanim nezakonitim postupanjem tuženi je onemogućen da raspravlja pred sudom, a čime je ispunjen zakonski uslov predviđen odredbom člana 255. tačka 2. Zakona o parničnom postupku da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka po prijedlogu tuženog.
(rješenje Okružnog suda Banja Luka Gvl- 6/08 od 26.5.2008. godine)
<----->
PONAVLJANJE POSTUPKA
- član 255. t. 6. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)
ČINJENICE KOJE SU SE DOGODILE POSLIJE TRENUTKA ZA KOJI JE VEZANA PRAVOSNAŽNOST MOGU BITI TEMELJ ZA NOVU TUŽBU, A NE OSNOV ZA PONAVLJANJE PRAVOSNAŽNO OKONČANOG POSTUPKA.
Iz obrazloženja:
U predmetnoj pravnoj stvari dana 03.08.2007. godine tužena je podnijela prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda u K. D. broj P-65/03 od 14.11.2003. godine, kojom presudom je tužena obavezana da na ime izdržavanja tužitelja plaća mjesečni iznos od 100,00 KM računajući od 13.01.1997. godine pa do 01.01.2000. godine, a od tada pa do 01.08.2003. godine iznos od 150,00 KM mjesečno, te od 01.08.2003. godine pa ubuduće mjesečni iznos od 50,00 KM, sve dok za to postoje zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim tužitelj odbijen.Tužena je obavezana i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 550,40 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
Tužena zakonski osnov zbog kojeg zahtijeva ponavljanje pravosnažno okončanog postupka temelji na odredbi čl. 255. tač. 6. Zakona o parničnom postupku, odnosno na novim činjenicama na osnovu kojih se za tuženu u predmetnoj parnici mogla donijeti povoljnija odluka da su te činjenice bile upotrebljene u ranijem postupku. Naime, tužena ističe da boluje od artroze lijevog kuka i da je, u međuvremenu, došlo do drastičnog pogoršanja njenog zdravstvenog stanja usljed čega joj je znatno ograničena radna sposobnost pa da radi minimalno radno vrijeme i zarađuje manju platu. Navedene činjenice dokazuje ljekarskim uvjerenjem od 30.07.2007. godine.
Iz ovih razloga predlaže da se dozvoli ponavljanje postupka u predmetnoj parnici.
O osnovanosti podnesenog prijedloga ovaj sud je odlučio na temelju navoda prijedloga i stanja spisa bez održavanja rasprave u skladu sa odredbom čl. 262. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
Na temelju navedenog, odlučujući u okviru razloga u prijedlogu i zakonskog osnova na temelju kojeg se traži ponavljanje postupka, ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.
Prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka se ima temeljiti na novim činjenicama koje su se morale dogoditi najkasnije do momenta na koji se odnosi pravosnažnost napadnute odluke, u pravilu do zaključenja rasprave pred prvostepenim sudom, jer je do tada iznošenje ovih činjenica bilo moguće, dok činjenice koje su se dogodile poslije trenutka za koji je vezana pravosnažnost mogu biti temelj za novu tužbu, a ne za ponavljanje postupka. Drugačije rečeno, činjenice nastale nakon momenta na koji se pravosnažnost odnosi nisu obuhvaćene pravosnažnošću pobijane odluke i kod postojanja ovih činjenica ne radi se više o istom događaju, pa zbog toga ne mogu biti ni temelj za osporavanje njene pravilnosti i zakonitosti, već na osnovu ovih činjenica se može samo ustati sa novom tužbom.
Suprotno navedenom, tužena podneseni prijedlog temelji na činjenicama koje su se desile nakon zaključenja rasprave kod prvostepenog suda u predmetnoj parnici (glavna rasprava zaključena 14.11.2003. godine) s obzirom da tako proizilazi iz sadržaja samog prijedloga i dokaza kojim se ove činjenice potvrđuju, pa time ove činjenice ne mogu biti osnov za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, već samo podloga za novu tužbu radi izmjene odluke o izdržavanju.
Nadalje, kad se ne bi ni prihvatio prednji stav ovoga suda, tužena je tada morala dokazati da za ove činjenice nije znala za vrijeme vođenja postupka koji je predhodio donošenju pobijane odluke ili da nije mogla upotrijebiti dokaz kojim bi se ta odlučna činjenica utvrdila, uz dalji uslov da bi ove činjenice i dokazi doveli do povoljnije odluke za stranku da su te činjenice ili dokazi bili upotrebljeni u ranijem postupku. S obzirom na prirodu činjenica na kojima temelji stavljeni prijedlog, posve je logično da je ista bila upoznata sa svojim zdravstvenim stanjem i da su joj time te činjenice bile poznate, kao što je i logično da je odmah po pogoršanju zdravstvenog stanja mogla pribaviti medicinsku dokumentaciju kojom bi te činjenice dokazala.
Proizilazi, dakle, da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi iz odredbe čl. 255. tač. 6. Zakona o parničnom postupku za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, pa je iz ovog razloga prijedlog tužene odbijen kao neosnovan.
(rješenje Okružnog suda Banja Luka Gvl- 24/07 od 13.11.2007. godine)
<----->
TROŠKOVI VANPARNIČNOG POSTUPKA
- član 28. st. 2 i 3 Zakona o vanparničnom postupku
KAKO NA TERENU NIJE BILO VIDLJIVIH MEĐAŠNIH KAMENOVA I KAKO SU POSTOJALA NESLAGANJA U POKAZIVANJU SPORNE MEĐE OD STRANE PREDLAGATELJICE I PROTUPREDLAGAČA, PRAVILAN JE ZAKLJUČAK SUDA DA JE PREDMETNI VANPARNIČNI POSTUPAK VOĐEN U INTERESU OBIJU STRANAKA, PA JE TIME PRAVILNO OBAVEZAN PROTUPREDLAGAČ DA PREDLAGATELJICI NADOKNADI POLOVINU ZAJEDNIČKIH TROŠKOVA.
Iz obrazloženja:
Prema stanju predmeta predlagateljica je sudu podnijela prijedlog da se uredi međa između parcele čiji je posjednik i to k.č. 1718/1 „londža, kuća i dvorište“, površine 1.065 m2, upisane u Pl-780 k.o. N. G. i parcele k.č. 1718/2 „londža, dvorište, voćnjak“, površine 427 m2, upisane u Pl-3276 k.o. N. G., a čiji je posjednik protupredlagač.
Nakon što su stranke postigle sporazum da se sporna međna linija uredi po važećim katastarskim planovima, uz prisustvo vještaka geometra, prvostepeni sud uređuje među između označenih parcela stranaka na način iz izreke pobijanog rješenja.
Istovremeno, sa pozivom na odredbu člana 28. Zakona o vanparničnom postupku, pobijanim rješenjem prvostepeni sud odlučuje o troškovima predmetnog vanparničnog postupka tako što protupredlagača obavezuje da predlagateljici nadoknadi dio troškova postupka u iznosu od 130,00 KM.
Prema datim razlozima, kod odlučivanja o troškovima postupka, prvostepeni sud je imao u vidu da je u predmetnom vanparničnom postupku predlagateljica snosila troškove plaćanja sudskih taksa u iznosu od 60,00 KM i troškova izlaska na lice mjesta u iznosu od 200,00 KM, pa cijeneći da je predmetni postupak proveden u interesu obiju stranaka, pobijanim rješenjem prvostepeni sud obavezuje protupredlagača da predlagateljici nadoknadi polovinu ovih troškova u iznosu od 130,00 KM, dok u odnosu na troškove predlagateljice koji se tiču angažovanja punomoćnika advokata nalazi da ne bi bilo pravično da protupredlagač snosi i dio ovih troškova.
Žalbenim navodima protupredlagač prvostepeno rješenje ne spori u dijelu koji se tiče uređenja međe, ali spori pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka tako što ističe da se međa koju je on sudu pokazao prilikom uređenja na licu mjesta u svemu poklapa sa međom pokazanom od strane vještaka geometra, pa iz ovih razloga smatra da za njega uviđaj nije bio ni nužan i da izazvane troškove treba da snosi predlagateljica.
Prema odredbi člana 28. stav 2. i 3. Zakona o vanparničnom postupku u vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava učesnika, učesnici snose troškove na jednake dijelove, ali ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje sud će prema srazmjeri tog udjela odlučiti koliki će dio troškova snositi svaki od učesnika, s tim da u ovim vanparničnim stvarima sud može odlučiti da sve troškove postupka snosi učesnik u čijem interesu se postupak vodi, odnosno učesnik koji je isključivo svojim ponašanjem dao povod za pokretanje postupka.
Proizilazi, da je u vanparničnom postupku zastupljen princip da svaka stranka snosi troškove koje je imala tokom ili povodom postupka, a ako je bilo zajedničkih troškova sud određuje u kojoj će srazmjeri svaka stranka snositi svoje troškove. Isto tako, sud može po prijedlogu jedne stranke odlučiti da joj druga stranka naknadi troškove koje joj je prouzrokovala očigledno nesavjesnim postupkom. Kao zajednički troškovi smatraju se, po pravilu, troškovi koji su izazvani nekom radnjom postupka provedenom bilo po prijedlogu stranke, bilo po službenoj dužnosti, a radilo se o zajedničkom interesu svih stranaka.
U konkretnom slučaju i pod predpostavkom da je međna linija koja je na licu mjesta bila identična međnoj liniji uređenoj od strane vještaka geometra (a što nije moguće tačno utvrditi iz zapisnika sa lica mjesta), kod toga da na terenu nije bilo vidljivih međašnih kamenova (kako je to konstatovano u navedenom zapisniku) i da su postojala odstupanja u pokazivanju sporne međe od strane predlagateljice i protupredlačaga, jedini mogući zaključak je da je predmetni vanparnični postupak vođen u interesu obiju stranaka, a kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Kako u zajedničke troškova (s obzirom na interes obiju strana) svakako spada trošak izlaska na lice mjesta i trošak sudskih taksa, koje troškove je predlagateljica predujmila u ukupnom iznosu od 260,00 KM (prema uplatnicama u spisu), to je pobijanim rješenjem prvostepeni sud pravilno obavezao protupredlagača da predlagateljici nadoknadi polovinu ovih troškova u iznosu od 130,00 KM.
Iz izloženog, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, pa je žalbu protupredlagača valjalo odbiti i pobijano rješenje u osporenom dijelu potvrditi.
(Rješenje Okružnog suda Banja Luka GŽ- 2028/07 od 23.6.2008. godine)
<----->
TROŠKOVI POSTUPKA
- čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)
U konkretnom slučaju do ispunjenja je došlo prije nego što je tužba dostavljena prvotuženom, pa je time sve troškove prvotuženog koji su nastali nakon dostavljanja tužbe izazvao tužitelj time što nije odmah po ispunjenju povukao tužbu i u obavezi je da ove troškove nadoknadi prvotuženom.
Iz obrazloženja:
Prema stanju spisa tužbenim zahtjevom iz tužbe je zahtijevano da se tuženi obavežu da tužitelju predaju u posjed poslovni prostor koji se nalazi u L. Pismenim podneskom od 16.06.2006. godine tužitelj je obavjestio prvostepeni sud da povlači tužbu u predmetnoj parnici, pa kako se tuženi nisu protivili povlačenju tužbe, rješenjem broj P-1198/04 od 16.06.2006. godine prvostepeni sud utvrđuje da je tužba tužitelja povučena i odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Nakon što je označeno rješenje ukinuto u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, pobijanim rješenjem prvostepeni sud o troškovima postupka odlučuje tako što odbija zahtjev prvotuženog za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.315,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, koji iznos prema zahtjevu prvotuženog se tiče troškova prvostepenog postupka, pa proizilazi da ovim rješenjem nije odlučivano o ukupnim troškovima prvotuženog (i o troškovima žalbenog postupka). Prema razlozima datim u obrazloženju pobijanog rješenja, prvostepeni sud utvrđuje da je u predmetnoj parnici do povlačenja tužbe došlo nakon ispunjenja, odnosno da je tužitelj tužbu povukao nakon što su mu tuženi predali u posjed predmetni poslovni prostor, pa sa pozivom na odredbu člana 390. Zakona o parničnom postupku zaključuje da nisu ispunjeni zakonski uslovi za naknadu troškova parničnog postupka po zahtjevu prvotuženog i pobijanim rješenjem odlučuje o navedenom zahtjevu prvotuženog na opisani način.
Suprotno navodima žalbe, ovaj sud kao pravilan prihvata zaključak prvostepenog suda o tome da je na strani prvotuženog, s obzirom na stavljeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, bila obaveza da dokaže da nisu tačni navodi tužitelja o tome da je tužba u predmetnoj parnici povučena nakon što su tuženi oslobodili predmetni poslovni prostor, te tužitelj ušao u posjed istog. Time se imaju prihvatiti navodi tužitelja da je u posjed označenog poslovnog prostora ušao dana 24.12.2004. godine, a nakon što su dana 20.12.2004. godine tuženi ovaj prostor napustili.
Prema odredbi člana 390. stav 1. Zakona o parničnom postupku tužitelj koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci nadoknadi troškove parničnog postupka, osim ukoliko je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog. Navedena zakonska odredba ima za cilj da spriječi neopravdano vođenje sudskih postupaka i izazivanje velikih sudskih troškova, kao i da spriječi zloupotrebu odredaba Zakona o parničnom postupku.
U konkretnom slučaju, do ispunjenja je došlo 24.12.2004. godine, a što znači prije nego što je tužba dostavljena prvotuženom (dana 24.03.2006. godine), pa je time sve troškove prvotuženog koji su nastali nakon dostavljanja tužbe izazvao tužitelj time što nije odmah po ispunjenju (24.12.2004. godine) povukao tužbu, već je do povlačenja tužbe došlo tek 16.06.2006. godine. Drugačije rečeno, navedeni troškovi parničnog postupka prvotuženog su rezultat toga da tužitelj tužbu nije povukao odmah po ulasku u predmetni poslovni prostor, pa je time tužitelj za ove troškove odgovoran i u obavezi je da iste nadoknadi prvotuženom. Na navedeno nisu od uticaja navodi odgovora na žalbu da tužba nije odmah povučena, jer tužitelj ima prebivalište u inostranstvu.
(Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gž-07-002005 od 25.12.2007. godine)
<------->
Apsolutna nenadležnost:
R J E Š E Nj E
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenim rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 013656 08 Ps od 01.12.2010. godine odbačena je tužba tužitelja u ovoj pravnoj stvari i obavezan tužitelj da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.995,00 KM.
Drugostepenim rješenjem Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57
0 Ps 013656 11 Pž od 10.02.2011. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepeno rješenje zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporeno rješenje preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev kojim tužitelj traži vraćanje pogrešno uplaćenih posebnih taksa koje je tužena od njega naplatila 1998. godine prilikom carinjenja robe, kao i isplatu kamate na vraćeni iznos takse.
Iz stanja spisa proizlazi: da je tužitelj u postupku carinjenja robe platio nadležnom organu tužene posebnu taksu na uvezenu robu; da je tužitelj uspio sa tužbom u upravnom sporu protiv konačnog akta tužene kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat više naplaćene posebne takse na uvezene smrznute pileće batake i jabuke, plaćene po jedinstvenim carinskim ispravama od 06. i 08.6.1998. godine; da je nakon toga tužena dana 15.4.2002. godine tužitelju vratila iznos od 28.862,00 KM, koji je naplatila od njega po naprijed navedenim jedinstvenim carinskim ispravama; da je po drugim jedinstvenim carinskim ispravama tužena od tužitelja naplatila iznos od ukupno 15.000,00 KM na ime posebne takse te da tužitelj tuženoj nije podnio zahtjev za povrat tog iznosa niti je povodom toga vodio upravni spor protiv tužene.
Nižestepeni sudovi su zaključili da se povrat sredstava plaćenih na ime posebne takse može tražiti u upravnom postupku po proceduri propisanoj Zakonom o carinskoj službi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 7/00 i 15/00) i Zakonom o carinskoj politici BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 21/98 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/99), slijedom čega sudovi nisu nadležni za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Iz tih razloga, a primjenom člana 67. st. 1. tačka 1. u vezi sa članom 16. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, dalje: ZPP), tužba je odbačena zbog apsolutne nenadležnosti suda.
Odluka nižestepenih sudova je pravilna.
Nižestepeni sudovi su pravilno našli da ovaj spor ne spada u sudsku nadležnost. Odredbama članova 202. – 209. Zakona o carinskoj politici BiH je propisano da carinski dužnik od koga je naplaćena dažbina, koju nije bio dužan da plati, ima pravo na povrat odnosno naknadu te uvozne dažbine. Takav zahtjev za povraćaj odnosno naknadu pogrešno ili više uplaćene uvozne dažbine se podnosi nadležnom organu uprave – carinarnici. Dakle, povrat novčanih sredstava plaćenih na ime posebnih taksa i drugih uvoznih dažbina spada u nadležnost organa uprave. I članom 8. Zakona o carinskoj službi je propisano da nadležni organ tužene – RUC, između ostalog, obavlja poslove carinjenja i kontrole robe te naplate i povrata carine, poreza i drugih uvoznih dažbina. Slično je propisivao i član 8. ranijeg Zakona o carinskoj službi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/96).
Pošto u smislu naprijed rečenog zahtjev za povraćaj pogrešno uplaćene posebne takse ne spada u sudsku nadležnost, nižestepeni sudovi su pravilno našli da su apsolutno nenadležni da u parničnom postupku odlučuju o povratu navedene takse, te su pravilno primijenili odredbu člana 16. ZPP kada su odbacili tužbu u ovom sporu.
Po ocjeni ovoga suda, revident pogrešno tumači prirodu posebne takse i gubi iz vida da ova taksa spada u javni prihod, a da poslove javnih prihoda vrše republički organi uprave, pri čemu treba imati u vidu i odredbe člana
2. Zakona o javnim prihodima i javnim rashodima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4/92 do 15/96) te člana 2. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kontroli, utvrđivanju i naplati javnih prihoda („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 23/98).
Revident pogrešno smatra da se sud mogao proglasiti nenadležnim i odbaciti tužbu samo u fazi prethodnog ispitivanja tužbe. Naime, sud u toku cijelog postupka pazi po službenoj dužnosti da li rješavanje spora, koji je predmet tužbe, uopšte spada u sudsku nadležnost ili se pak radi o stvari koja je u isključivoj nadležnosti nekog drugog organa (najčešće upravnog). Ako je zahtjev koji ne spada u sudsku nadležnost postavljen u parnici pred sudom opšte nadležnosti, onda u svim stadijumima postupka tužba mora biti odbačena, shodno odredbama člana 16. st. 1. i 2. u vezi sa članovima 67. st. 1.
tačka 1., 79. st. 2., 98. st. 1., 227. st. 2. i 249. st. 2. ZPP.
Nisu osnovani ni revizioni navodi da se tužena neosnovano obogatila time što je od tužitelja neosnovano naplatila posebnu taksu odnosno da se tužba temelji na institutu sticanja bez osnova. Sud nije vezan za pravni osnov naveden u tužbi (član 53. st. 3. ZPP), već je dužan da sam utvrdi po kom se pravnom osnovu može raspraviti sporni odnos, jer je on taj koji mora znati pravno pravilo, propis ili uopšte pravni institut u okviru kojeg se imaju izvidjeti i raspraviti odlučne činjenice. Sud ne odlučuje na osnovu materijalno – pravnog instituta navedenog u tužbi već na osnovu činjenica iz kojih tužbeni zahtjev proističe, a podvođenje činjenica pod normu materijalnog prava je stvar suda, pa se stoga na osnovu utvrđenih činjenica koje su bile predmet razmatranja o tužbenom zahtjevu može odlučiti i po nekom drugom pravnom osnovu, a ne onom iz tužbe.
Neprihvatljiva je tvrdnja tužitelja da je on podnoseći predmetnu tužbu samo postupio po uputi datoj u presudi Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-237/99 od 14.11.2000. godine, kojom je poništen akt RUC kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat više naplaćene posebne takse. Naime, tužitelj je dana 07.12.2000. godine RUC podnio zahtjev za izvršenje navedene presude Vrhovnog suda Republike Srpske, po kojoj mu se treba vratiti iznos od ukupno 28.862,00 KM. Ovom zahtjevu je udovoljeno i rješenjem C. B.L. od 17.12.2001. godine je naloženo da se tužitelju vrati iznos od 28.862,00 KM na ime više naplaćene posebne takse na određene proizvode, dok o zahtjevu za isplatu kamate nije odlučivano jer se tužitelj nije izjasnio o visini zakonske kamate. Nesporno je da je tužitelju dana 15.4.2002. godine isplaćen navedeni iznos od 28.862,00 KM i da on nije podnio žalbu protiv dijela rješenja C. B.L. od 17.12.2001. godine kojim mu nije odobrena isplata kamate na citirani iznos, tako da je navedeno rješenje postalo konačno. On u ovom parničnom postupku traži isplatu kamate na iznos glavnog duga od 28.862,00 KM, iako je po članovima
208. i 209. Zakona o carinskoj politici BiH u nadležnosti organa uprave da odlučuju i o isplati kamata na iznos koji je vraćen carinskom obvezniku u skladu sa odredbama tog zakona.
Na osnovu izloženog, a u smislu člana 248. u vezi sa članom 254. st. 1. i
4. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 57 0 Ps 013656 11 Rev od 17.1.2013 )
<------->
Apsolutna nenadležnost:
P R E S U D U
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-937/02 od 11.7.2005. godine obavezana je tužena R. S., V. R. S. da tužiocu B. B. iz B. L. plati: na ime toplog obroka za period od 5.7.1999. godine do 28.2.2002. godine iznos od 958,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5.7.2002. godine do isplate; na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2001. godinu u iznosu od 204,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5.7.2002. godine do isplate, uz naknadu troškova spora u iznosu od 60,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.7.2005. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade troškova prevoza, troškova toplog obroka, boračkog dodatka, novčanih sredstava za obezbjeđenje zimnice i ogreva te naknade za uvećane troškove stanovanja, sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do dana podnošenja tužbe kao i zahtjev zanaknadu troškova spora preko dosuđenih iznosa, odbija se kao neosnovan (stav 2.).
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-563/05 od 27.2.2006. godine žalba tužene je djelimično uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime naknade toplog obroka za period od 5.7.1999. do 5.7.2001. godine plati iznos od 651,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 5.7.2002. godine do isplate i u tom dijelu tužba se odbacuje kao neblagovremena (stav 1.). Žalba tužioca i tužene se odbijaju i prvostepena presuda potvrđuje u dosuđujućem dijelu zaplaćanje naknade na ime toplog obroka zaperiod od 5.7.2001. do 28.2.2002. godine u iznosu od 275,08 KM i na ime naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2001. godinu u iznosu od 204,00 KM (stav 2.). Žalba tužioca se djelimično uvažava preinačava se pobijana prvostepena presuda u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što se ista dosuđuje na iznos naknade toplog obroka od 275,08 KM (za svaki pojedinačni mjesečni iznos sadržan u ukupnom iznosu), počev od 1. u mjesecu za prethodni mjesec, po stopi propisanoj zakonom o visini stope zatezne kamate i na iznos naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora u iznosu od 204,00 KM počev od 1.1.2002. godine do isplate po stopi propisanoj zakonom o visini stope zatezne kamate (stav 2.). U preostalom odbijajućem dijelu prvostepena presuda u odnosu na naknadu po osnovu toplog obroka preko dosuđenog iznosa, a zatim na naknadu na ime prevoza, naknadu za uvećanje troškova stanovanja, kao i sredstava za obezbjeđenje zimnice, ogreva i naknade troškova spora preko dosuđenih iznosa, se potvrđuje (stav 3.). Povodom žalbe tužene prvostepena presuda se ukida u odnosu na zahtjev za plaćanje naknade po osnovu boračkog dodatka i tužba tužioca u ovom dijelu odbacuje (stav 4.).
Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu u dijelu kojom je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda i u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda i tužba odbačena kao neblagovremena, zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u tom dijelu revizija uvaži, preinači drugostepena presuda tako što će se žalba tužioca uvažiti, preinačiti prvostepena presuda u odbijajućem dijelu i u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda i tužba odbačena, te tuženu obavezati da tužiocu plati iznose koji se u tom dijelu zahtjevom traže.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da mu tužena za period od 5.7.1999. do
28.2.2002. godine naknadi: 1. na ime toplog obroka; 2. na ime odvojenog života;
3. na ime prevoza; 4. na ime troškova stanovanja, naknade na ime ogreva i zimnice te boračkog dodatka, ukupno 42.967,69 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog novčanog iznosa do isplate.
Prvostepeni sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev na ime plaćanje naknade toplog obroka za period od 5.7.1999. do 28.8.2002. godine u ukupnom iznosu od 958,12 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 5.7.2002. godine kao i zahtjev za plaćanje naknade na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2001. godinu u iznosu od 204,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od navedenog dana do isplate, jer da se radi o novačnom potraživanju u kojem slučaju je zastarni rok od tri godine računajući ovaj rok od dospjelosti pojedinačnih iznosa do dana podnošenja tužbe 5.7.2002. godine, dok u odnosu na tužbeni zahtjev za plaćanje naknade troškova prevoza, troškova toplog obroka, boračkog dodatka, sredstava za obezbjeđenje zimnice, ogreva i naknade za uvećanje troškova stanovanja sa obračunatom kamatom od dospjelog pojedinačnog iznosa pa do dana podnošenja tužbe, prvostepenim sud nalazi neosnovanim tužbeni zahtjev iz razloga što tužilac nije dokazao osnovanost ovog zahtjeva, a i da tužena nije obezbjedila sredstva za ovu namjenu niti je ostalim radnicima isplatila novčana sredstva za ovu namjenu. Dalje privostepeni sud nalazi da se plaćanje naknade na ime boračkog dodatka po odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca obezbjeđuju u budžetu R. S. za tu namjenu, pa kako je nesporno da sredstva za tu namjenu nisu obezbjeđena u budžetu R. S., to da ni tužilac nema pravo na plaćanje ovog iznosa, jer bi njenom isplatom bio u povoljnijem položaju u odnosu na druge radnike koji putem suda nisu tražili njihovo plaćanje.
Činjenična utvrđenja prvostepenenog suda usvaja i drugostepeni sud ali ne i njegov pravni zaključak, da je tužba blagovremena u odnosu na potraživanje naknade na ime toplog obroka dospjelog do 5.7.2001. godine budući da je tužba u ovom sporu podnesena 5.7.2002. godine u kojem slučaju tužba tužioca je odbačena kao neblagovremena, jer da je protekao rok od 1 godine propisan odredbom člana 105. Zakona o radu, a ne rok od 3 godine propisan Zakonom o obligacionim odnosima. Stoga je drugostepeni sud žalbu tužene uvažio ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio u odnosu na dosuđeno potraživanje naknade na ime toplog obroka i naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora dospjelih do 5.7.2001. godine, a preinačiju prvostepenu presudu u odnosu na kamate na svaki mjesečni iznos dosuđene naknade tako što je tužiocu dosuđena kamata na svaki dospjeli mjesečni iznos počev od prvog u mjesecu za protekli mjesec po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, dok je za potraživanje tužioca na ime uvećanje troškova stanovanja, troškova prevoza, zimnice i ogreva, žalbu tužioca odbio i potvrdio prvostepenu presudu, iz razloga što tužilac tokom postupka u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'', br. 58/03. do 63/07, u daljem tekstu: ZPP) nije pružio dokaze koja je visina potraživanja po navedenim osnovama.
Pravilna je pobijana presuda ali ne iz razloga koje je u obrazloženju te presude dao drugostepeni sud.
Naime, prema odredbi člana 12. stav 1. Zakona o vojsci (''Sl. glasnik RS'', br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04, u daljem tekstu: Zakon o vojsci) koji je bio na snazi u vrijeme za koje tužilac zahtjevom traži plaćanje naknade po osnovu radnog odnosa (toplog obroka, regresa za korišćenje godišnjeg odmora, zimnice, troškova prevoza, stanovanja i dr. za period od 1999. do 2002. godine), lica na službi u Vojsci su vojna lica i radnici u Vojsci, a prema odredbi čl.121. tog zakona za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u V. R. S. određena je upravna nadležnost pa i akti doneseni od vojnih organa iz osnova radno-pravnih odnosa (naknada toplog obroka, regresa za korišćenje godišnjeg odmora i dr.), predstavljaju upravne akte u smislu odredbe čl.7. st.2. Zakona o upravnim sporovima (''Sl. glasnik RS'', br. 12/94) koji je bio na snazi u spornom periodu (identičnu odredbu sadrži i Zakon o upravnim sporovima - ''Sl. glasnik RS'', br. 108/05) koji je sada u primjeni u R.S..
Da je to tako, proizilazi iz čl.14. i 20. Zakona o vojnim sudovima (''Sl. glasnik RS'', br. 27/93 i 8/96) po kojima u sudsku nadležnost Vojnih sudova prvog stepena i Vrhovnog Vojnog suda, spadaju suđenja vojnim licima i drugim licima za krivična djela iz čl.116, 118, 119, 120, 121, 124, 135, 136, 201. do
239. Krivičnog zakona Republike Srpske, kao i odlučivanje u upravnim sporovima, a zatim po predlozima za zaštitu zbog nezakonitih radnji službenih lica u vojnim organima, ako nije obezbijeđena druga sudska zaštita i o sporovima za naknadu štete koju vojna lica na službi u V. R. S. učine državi u vezi sa vršenjem službe, kao i o zahtjevu države za naknadu iznosa koji su isplaćeni zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tih lica.
Dakle, potraživanje po osnovu radnog odnosa radnika na službi u Vojsci, a kakvo svojstvo tužilac ima u ovom sporu, ne spada u sudsku nadležnost, već kako je naprijed navedeno, u nadležnost vojnih organa V. R. S. čiji akti doneseni u tim stvarima imaju pravni karakter upravnog akta protiv kojih nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe takav akt postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbi čl. 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske (''Sl. glasnik RS'', br. 111/04 do 37/06).
Pravilna primjena odredbi čl. 16. st.1. i 2. ZPP je zahtijevala da se sud oglasi nenadležnim, ukine sprovedne radnje u postupku i tužbu odbaci, a ne da odlučuje u sporu odbacivanjem tužbe, odnosno odbijanjem tužbenog zahtjeva, međutim pravne posljedice su iste s obzirom da je reviziju izjavio tužilac pa zbog toga nije bilo uslova za preinačenje pobijane presude na njegovu štetu (čl.
263. u vezi s odredbom čl. 230. ZPP).
Zato je primjenom odredbi čl. 248. ZPP, odlučeno kao u izreci.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 453 od 18.1.2008.g.)
<------->
Sudsko poravnanje:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Z. broj Ps-101/2001. od 10.6.2002. godine usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava sudsko poravnanje zaključeno pred Osnovnim sudom u Z. pod brojem Ps-41/00 od 6. 9. 2001. godine po kojem je obavezan tuženi ODP A.M. L. da tužitelju D.O. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate i da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 6.000,00 KM, te parnica vraća u stanje prije zaključenja poravnanja i obavezuje tuženi da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 300,00 KM.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava tako što se u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove.
Blagovremeno izjavljenom žalbom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se u cjelini usvoji tužbeni zahtjev.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za poništenje sudskog poravnanja zaključenog dana 6.9.2001. godine između pravnog prednika tužitelja i tuženog u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/00.
Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su pravni prednik tužitelja ODP A.M. iz L. i tuženi u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/2000 dana 6.9.2001. godine zaključili sudsko poravnanje po kojem je ODP A.M. L. obavezan da D.o. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate, te troškove spora u iznosu od 6.000,00 KM; da je navedeno poravnanje za ODP A.M. iz L. potpisao direktor P. M. u svojstvu njegovog zakonskog zastupnika; da P. M. nije bio lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. od 25.8.2001. godine kada je u sudski registar bio izvršen upis statusne promjene toga preduzeća; da je prema izjavi datoj u svojstvu svjedoka kod toga suda na ročištu održanom dana 10.6.2002. godine P. M. navedeno poravnanje potpisao pod uticajem prinude i prijetnje putem nekoliko anonimnih poziva od strane nepoznatih lica na njegov službeni i kućni telefon upućenih njemu i njegovoj porodici da ukoliko ne zaključi sudsko poravnanje i ne pojavi se pred sudom da će njegov život biti ugrožen. Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud iz izjave svjedoka P. M. zaključuje da je on na određeni način bio prinuđen ili se nalazio u zabludi prilikom zaključenja spornog sudskog poravnanja, te da isti u to vrijeme nije bio ni lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. već da je to počev od 25.8.2001. godine bio B. J., radi čega usvaja tužbeni zahtjev postavljen u ovoj parnici.
Drugostepeni sud usvaja žalbu tuženog i preinačava prvostepenu presudu tako da u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja u predmetnoj parnici nalazeći da je P. M. u vrijeme zaključenja spornog sudskog poravnanja bio upisan u sudski registar kao direktor pravnog prethodnika tužitelja bez ikakvih ograničenja sve do 19.10.2001. godine. Istovremeno nalazi da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je P. M. zaključio predmetno poravnanje pod prijetnjom nepoznatog muškarca za njegov život i život njegove porodice, a koji se zasniva na njegovom iskazu datom u svojstvu svjedoka, nalazeći da mu se nije moglo povjerovati iz razloga što je isti zainteresovan da tužitelj uspije u ovoj parnici.
U ovom revizionom postupku tužitelj više ne osporava da je P. M. u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja imao status direktora pravnog prethodnika tužitelja ODP A.M. L. i da je u tom svojstvu bio ovlašten za zaključenje sudskog poravnanja. Međutim, i dalje ističe da je P. M. predmetno poravnanje zaključio pod uticajem prijetnje i da je ono stoga ništavo u smislu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO), tvrdeći da je drugostepeni sud svoju odluku donio uz drugačiju ocjenu svjedoka P. M., od one koju je dao prvostepeni sud, te je tako postupio suprotno osnovnim principima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, principu neposrednosti, usmenosti i javnosti glavne rasprave.
Prema odredbi člana 60. ZOO ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi (stav 1), a strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica (stav 2.). Iz prednjeg proizlazi da se kod prijetnje pritisak na volju ugovornika vrši psihičkim putem, da se postiže izazivanjem opravdanog straha od buduće opasnosti koja će se desiti samom ugovorniku ili njegovoj imovini ili njemu bliskim licima ukoliko ne zaključi određeni ugovor, tako da dovodi do potpunog odsustva volje za zaključenje ugovora. Izazivanje opravdanog straha mora biti tako da lice kome se prijeti zaključuje ugovor upravo od toga straha. Svako prisiljavanje ne mora biti pravno relevantno, već je potrebno da je prijetnja presudno uticala na donošenje odluke o zaključenju ugovora. Da bi odlučujuće uticala na izjavu volje prijetnja treba da predstavlja ozbiljan akt kojim se vrši pritisak i da izazove neotklonjivi strah zbog koga lice i izjavljuje volju u smislu zaključenja ugovora. Ozbiljnost se cijeni prema svakom konkretnom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti koje mogu biti od uticaja na izazivanje ozbiljnog straha.
Stoga je pravilan pristup drugostepenog suda da ocjenu izjave svjedoka P. M., o prijetnji koje su navodno njemu upućivale određene osobe za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja, treba vršiti prema okolnostima konkretnog slučaja imajući u vidu i činjenicu da on zbog svog statusa može imati interes da tužitelj uspije u sporu.
Međutim, po ocjeni ovoga revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je drugostepeni sud svojom presudom povrijedio zakon. Povreda se sastoji u tome što se drugostepeni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu činjenica i drugačiju ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka P. M. od ocjene prvostepenog suda. Takvim postupkom drugostepeni sud je povrijedio procesno pravilo slobodnog sudijskog uvjerenja pri ocjeni dokaza iz razloga što drugostepeni sud ne može u nejavnoj sjednici drugačije cijeniti dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom, kao i načelo neposrednosti iz odredbe člana 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 i 32/94) u vezi sa odredbom člana 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku RS. Drugačiju ocjenu iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, od one koju im je dao prvostepeni sud, drugostepeni sud može dati samo na osnovu održane rasprave na kojoj stiče uvjerenje na osnovu neposredno izvedenih dokaza.
Prvostepenu presudu drugostepeni sud može preinačiti samo u slučajevima određenim u članu 229. Zakona o parničnom postupku RS, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na osnovu odredbe člana 456. stav 2. istog Zakona. Prema tome, ako je prvostepeni sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja propustio da ocjeni izvjesnu okolnost, koja bi mogla biti od uticaja na činjenično stanje, ili ako u toku prvostepenog postupka nije izviđena neka bitna okolnost, ili ako je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu na pogrešnoj i nepravilnoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza, a drugostepeni sud pri razmatranju prvostepene presude nađe da stoje nedostaci i u prvostepenom postupku, kao i kad bi bilo potrebno radi nepravilnosti sudske odluke da se ti nedostaci otklone i činjenično stanje dopuni ili ispravi, drugostepeni sud je, pravilnom primjenom navedenog procesnog pravila, mogao otkloniti samo zakazivanjem rasprave u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, a nikako da se daje nova ocjena dokaznog materijala koji je bio predmet ocjene prvostepenog suda i na osnovu koga je utvrđeno jedno činjenično stanje.
Naime, prema odredbi člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, koji je stupio na snagu nakon donošenja prvostepene presude i primjenjuje se na osnovu člana 456. stav 2. istog Zakona drugostepeni sud će zakazati raspravu, između ostalog, kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom ponovno izvesti već izvedene dokaze.
Zbog navedenog drugostepeni sud u nastavku postupka mora saglasno odredbi člana 217. st. 2. ZPP RS ponovno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka P. M. radi pravilne ocjene izjave ovog svjedoka koja je relevantna za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Stoga proizlazi da postoji povreda odredbe parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane drugostepene presude iz člana 249. st.1. Zakona o parničnom postupku RS, radi čega je revizija tužitelja uvažena i drugostepena presuda ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje, da taj sud u daljem toku postupka otkloni ukazane nedostatke, izvede parnične radnje i rasvijetli sporna pitanja na koja je naprijed ukazano, saglasno odredbi člana 253. u vezi sa članom 228. Zakona o parničnom postupku RS.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-225/05 od 16.10.2007.g. )
<------->
Neodlučivanje po žalbi jedne od stranaka:
R J E Š E Nj E
Revizije tužioca se uvažavaju, ukida se presuda Okružnog suda u T. broj Gž-260/04 od 14.09.2005. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u T. broj P-238/03 od 13.02.2004. godine, tužena K-K A.D. za osiguranje i reosiguranje B.L:, obavezana je da tužiocu K.R. iz sela O., opština B., naknadi materijalnu štetu, novčanu rentu u iznosu od 200,00 KM mjesečno, počev od 01.09.1999. godine tako što će dospjele mjesečne iznose isplatiti odjedanput, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, a ubuduće do šestog u mjesecu za protekli mjesec, i na ime nematerijalne štete, za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 1.250,00 KM, za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 8.700,00 KM, ukupno 9.950,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.01.2004. godine pa do isplate, uz naknadu troškova spora u iznosu od 2.228,75 KM, sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev tužioca je odbijen (stav 2.).
Drugostepenom presudom Okružnog suda u T. broj Gž-260/04 od 14.09.2005. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako da se iznos na ime naknade materijalne štete, novčane rente sa iznosa od 200,00 KM snizuje na iznos od 100,00 KM mjesečno, a na ime naknade nematerijalne štete za umanjenje životnih aktivnosti sa iznosa od 8.700,00 KM snizuje na iznos od 8.000,00 KM (stav 1). U preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena (stav 2).
Tužilac i tužena revizijom pobijaju drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Nisu podneseni odgovori na revizije stranaka. Revizije su osnovane.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da se tužena obaveže da mu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koja mu je dana 28.08.1999. godine u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila na putu S.–B. u mjestu O., prouzrokovalo putničko vozilo marke ''Golf'' reg. broj ... kojim je upravljala S.S. iz B., koje vozilo je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tužene od odgovornosti za štete nastale trećim licima.
Prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca obavezavši tuženu da plati tužiocu materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, nalazeći da je tužiocu pričinjena šteta upotrebom putničkog motornog vozila kojim je upravljala S.S., koje vozilo je u vrijeme nastanka saobraćajne nesreće bilo osigurano kod tužene od autoodgovornosti, a vozač S.S. je u krivičnom postupku kod prvostepenog suda u predmetu K-31/01 krivičnom presudom od 22.03.2000. godine oglašena krivom i osuđena na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 dinara.
Drugostepeni sud je žalbu tužene djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je dosuđeni iznos materijalne štete na ime mjesečne rente sa 200,00 KM snizio na 100,00 KM mjesečno, a naknadu nematerijalne štete na ime umanjenja životne aktivnosti sa 8.700,00 KM snizio na 8.000,00 KM.
Tužilac u reviziji ukazuje da je drugostepeni sud donoseći pobijanu presudu kojom nije odlučio o njegovoj žalbi protiv prvostepene presude učinio povrede odredaba parničnog postupka iz člana 203. do 232. Zakona o parničnom postupku ''Sl. glasnik RS'', br. 58/03 – 74/05, u daljem tekstu: ZPP).
Ovaj prigovor revizije tužioca je osnovan.
Prema odredbi člana 203. stav 3. ZPP, o žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.
U ovom slučaju je drugostepeni sud donoseći pobijanu presudu kojom je odlučio o žalbi tužene, a nije odlučio o žalbi tužioca koja je priložena u spisima ovog predmeta, počinio navedene povrede odredaba parničnog postupka.
Zato je reviziju tužioca u kojoj se ukazuje na navedene povrede odredaba parničnog postupka, kao i reviziju tužene, valjalo uvažiti, ukinuti pobijanu drugostepenu presudu i predmet vratiti drugostepenom sudu da u ponovnom postupku odlučivanja o žalbama tužioca i tužene, jednom odlukom odluči o žalbi tužioca i žalbi tužene (član 249. stav 1. u vezi s odredbom člana 203. stav 3. ZPP).
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-774/05 od 28.09.2007.g. )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena dokaza:
P R E S U D A
Revizija se odbija.
Tužilac se odbija sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova nastalih u postupku povodom revizije.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Doboju broj Ps-113/05 od 30.10.2006. godine, odbijen je tužilac Fond ....., B. L., F. D. s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje kao stečajnog povjerioca nad tuženim G. p.R. A.D. D., u stečaju, na ime glavnog duga u iznosu od 214.188,54 KM, a na ime obračunate kamate od 1.1.2002. godine do 27.12.2004. godine u iznosu od 3.531,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 217.719,93 KM od 6. aprila 2005. godine kao dana podnošenja tužbe, do dana isplate, da mu tuženi naknadi parnične troškove u iznosu od 2.000,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, te da se to potraživanje uvrsti u opšti isplati red i izvrši ispravka tabele potraživanja unošenjem utvrđenog duga. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi parnične troškove u iznosu od 2.150,00 KM u roku od 30 dana koji počinje da teče prvog dana poslije dostavljanja prepisa presude tužiocu, pod prijetnjom izvršenja.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-07-000 099 od 11.9.2007. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači, i tuženi obaveže „na plaćanje troškova parničnog postupka tužiocu uvećane za troškove revizije“.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Tužbom se traži utvrđenje osnovanosti potraživanja tužioca kao stečajnog povjerioca prema tuženom, kao stečajnom dužniku, u odnosu na glavni dug od 214.188,54 KM i na obračunate kamate od 3.531,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uvrštenje tog potraživanja u opšti isplatni red i isparvka tabele potraživanja unošenjem utvrđenog duga.
Nad tuženim je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, rješenjem Osnovnog suda u Doboju broj ST. 9/04 od 17.12.2004. godine otvoren stečajni postupak. Tužilac je u tom postupku prijavio sporno potraživanje u iznosu od 217.719,93 KM koje se odnosi na neplaćene doprinose za zdravstveno osiguranje u periodu od 1. januara 2002. godine do 27. decembra 2004. godine. u iznosu od 214.188,51 KM i kamatu, obračunatu na taj iznos, od 3.531,42 KM. Potraživanje je u cjelini osporeno na ispitnom ročištu dana 15. marta 2005. godine. Tužilac je zbog toga upućen na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Tužbu je podnio blagovremeno, u skladu sa članom 115. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 67/02, 77/02 i 38/03). Tuženi nije isplaćivao plate, ni druga lična primanja, svojim radnicima u toku spornog perioda od 1. januara 2002. godine do 27 decembra 2004. godine. Potraživanje je osporeno radi toga što, prema tvrdnjama tužene stranke tužilac nije pružao zdravstvene usluge njegovim radnicima, tj. nije im ovjeravao zdravstvene knjižice.
Prvostepeni sud je zaključio da tužilac nije dokazao osnovanost i visinu svog potraživanja, pa ga je odbio s tužbenim zahtjevom, pozivajući se pored ostalog, na odredbe članova 126. i 127. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP), članova 54 i 80. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 18/99, 51/01, 70/01 i 51/03, ispravka: 57/03, u daljem tekstu: ZZO), članova 61, 63. i 81. Zakona o poreskoj upravi („Službeni glasnik RS“ broj 51/01, 74/04, 2/05, 96/05 i 75/06, u daljem tekstu: ZPU), te članova 8. i 13. Zakona o doprinosima („Službeni glasnik RS“ broj 51/01, 96/03 i 128/06, u daljem tekstu: ZD).
Shvatanje prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud. Revizija nije osnovana.
Odluke nižestepenih sudova su pravilne.
Članom 54. stav 1. ZZO propisano je da se osnovice i stope za obračun obaveznog doprinosa za zdravstveno osguranje utvrđuju Zakonom o doprinosima. Odredbama ZD propisano je: da je obveznik doprinosa fizičko lice – rezident Republike Srpske (u daljem tekstu: Republike) koje je zaposleno kod pravnog ili fizičkog lica – rezidenta Republike sa sjedištem u drugom entitetu ili distriktu (član 4. stav 1. alineja 1.); da obračun i uplatu doprinosa za
obveznike iz člana 4. istog zakona vrši isplatilac – rezident Republike prilikom svake isplate, na osnovicu utvrđenu tim zakonom; da se doprinosi obračunavaju i plaćaju na dan kad je isplata izvršena (član 13. stav 2); da je osnovica doprinosa neto plata i sve naknade koje poslodavac isplaćuje u skladu sa ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu na koje se plaća porez na lična primanja (član 8. stav 1. tačka 1).
Doprinosi se, prema tome, plaćaju na prihode, na koje se plaća i porez na lična primanja. Članom 55. stav 1. tačka 1. Zakona o porezima na dohodak građana, koji je bio na snazi u spornom periodu („Službeni glasnik RS“ broj 51/01, 68/01 i 65/03) propisano je da se porez na svaki pojedinačni ostvareni neto prihod plaća u momentu isplate ličnih primanja. Iz izloženog proizilazi da obaveza tuženog na plaćanje doprinosa nastaje isplatom ličnih primanja njegovim radnicima. Tokom postupka bilo je nesporno da tuženi nije isplaćivao lična primanja svojim radnicima kroz sporni period. Shodno tome, on nije bio dužan, ni po ocjeni ovog suda, na plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje tužiocu kroz taj period. Takva obaveza tuženog prema tužiocu, naime, nije ni nastala zbog neplaćanja ličnih primanja njegovim radnicima.
U vezi revizionih navoda potrebno je ukazati na slijedeće.
1. Podaci navedeni u dopisu P. u. P. c. D. broj 06/1. 04/0702-452-303/06 od 2.5.2006. godine i shvatanja izražena u tom dopisu, nisu, po ocjeni ovog suda, relevantni za presuđenje u ovom parničnom postupku. Isto važi i za navode da je „potraživanje Fonda ... F. D. iskazano na osnovu zapisnika kontrolora navedenog subjekta priznato u cjelosti“, a potraživanje tužioca – nije.
2. Tvrdnje da su sudovi samo parcijalno primjenili odredbe ZD, a da nisu primijenili odredbe ZZO, koji je „lex specialis“ (poseban zakon) i „koji takođe reguliše obavezne uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje u svojim okvirima“, u suprotnosti su sa naprijed iznesenim pravnim shvatanjem.
3. Ovlašćenja tužioca iz člana 80. ZZO u vezi sa članom 1. ZD i kontrola koju je, s tim u vezi, izvršio njegov radnik, takođe nisu od uticaja na izneseno pravno stanovište i ne utiču na presuđenje u ovom sporu. Isto važi i za odredbu člana 28. ZZO, obavezu isplatioca plata da sačini zbirnu rekaptitulaciju i da je dostavi nadležnom poreskom organu u smislu člana 13. stav 4. ZD.
4. Dopirnos za zdravstveno osiguranje ne može se smatrati porezom u smislu člana 4. ZPU, jer to ne proizilazi iz ove zakonske odredbe. Radi se o jednom vidu obaveznog doprinosa kojim se obezbjeđuju sredstva za finansiranje zdravstvenog osiguranja i koji je prihod tužioca (članovi 1. do 3. ZD). Stoje navodi revidenta da je to „potraživanje... prinudno i nepovratno i ne daje se u zamjenu za određenu robu ili uslugu“. To potraživanje nije međutim u ovom slučaju ni nastalo prema tuženom, kako je naprijed objašnjeno.
Nižestepene presude nemaju, prema tome, nedostatka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, revizija tužioca je odbijena kao neosnovana (član 248. u vezi sa članom 241. ZPP).
Tužilac nije uspio s tužbenim zahtjevom, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova, kao ni troškova postupka po reviziji (član 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP). Iz tih razloga odlučeno je kao u stavu 2. izreke ove presude.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 981 od 16.5.2008.g. )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena dokaza:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-101/05 od 31.10.2006. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-133/98 od 24.12.2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime izgubljene zarada isplati iznos od 52.834,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.8.2003. godine do konačne isplate, da mu isplati zateznu kamatu na iznos od 92.834,74 KM obračunatu za period od 31.3. do 04.8.2003. godine, a na ime naknade štete zbog nedodjeljivanja stana da mu isplati iznos od 56.740 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-101/05 od 31.10.2006. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Blagovremeno izjavljenom revizijom tužilac pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tužena je osporila navode tužioca i predložila da se revizija odbije kao neosnovana.
Revizija je osnovana.
U ovoj parnici tužilac zahtjeva da mu tužena na ime izgubljene zarade isplati iznos od 52.834,74 KM sa pripadajućim kamatama počev od 05.8.2003. godine do isplate, kamate na iznos od 92.834,74 KM za period od 31.3. do 04.8.2003. godine i na ime naknade štete iznos od 56.740 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
Svoje zahtjeve tužilac temelji na tvrdnji da su rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu koja je donijela tužena nezakonita, pa da mu stoga pripada pravo na naknadu izbugljene zarade, kao i pravo na naknadu štete zbog nedodjeljivanja stana koji bi mu bio dodjeljen, da mu nezakonitim postupanjem tužene nije prestao radni odnos.
Polazeći od utvrđenja da je pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-186/01 od 07.3.2002. godine potvrđena djelimična presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-255/00 od 09.5.2001. godine, kojom su poništene kao nezakonite odluke tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu i naloženo tuženoj da tužioca vrati u radni odnos i rasporedi na odgovarajuće poslove i zadatke, da su parnične stranke dana 04.8.2003. godine zaključile vansudsko poravnanje kojim se tužena obavezala da isplati tužiocu na ruke iznos od 40.000 KM, te da uplati porez na platu i doprinose za tužioca u iznosu od 13.255,65 KM, što ukupno čini 53.255,65 KM, a tužilac preuzeo obavezu da povuče tužbe protiv tužene u predmetima Rs-255/00 i Rs-133/98, te se odrekao svih eventualnih potraživanja prema tuženoj, i da se potpisivanjem poravnanja smatra u cijelosti namirenim, da nije dokazao da je tužena dužna da mu na ime izgubljene zarade isplati traženi iznos, prvostepeni sud je pozivajući se na odredbe člana 126. ZPP odbio zahtjev tužioca za isplatu izgubljene zarade.
Zahtjev tužioca za naknadu štete zbog nedodjeljivanja stana prvostepeni sud je odbio kao neosnovan, nalazeći da o pravu na rješavanje stambenog pitanja zaposlenog odlučuje preduzeće kao vlasnik stana na osnovu svojih propisa, a da sud odlučuje o zakonitosti konkretne odluke o dodjeli stana na korišćenje, a ne i o samom pravu na dodjelu stana. Kako u konkretnom slučaju tužilac postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio ocjenu zakonitosti pojedinačne odluke o dodjeli stana na korišćenje, prvostepeni sud je zaključio da zbog nedodjeljivanja stana od strane tužene tužilac nije pretprio nikakvu štetu.
Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužioca, te da nije počinio povrede odredaba parničnog postupka koje je tužilac istakao u žalbi. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da svoju odluku drugostepeni sud temelji na činjenici da je pravosnažna presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-186/00 od 07.3.2002. godine ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-30/03 od 21.12.2004. godine, da je nakon toga, u ponovnom postupku Okružni sud u Banjaluci odlučujući o žalbi protiv djelimične presude broj Rs-255/00 od 09.5.2001. godine rješenjem broj Ž-59/05 od 19.4.2006. godine ukinuo djelimičnu prvostepenu presudu i tužbu odbacio. Nalazeći da su rješenja tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu iz navedenih razloga zakonita i da su
postala pravosnažna, drugostepeni sud je zaključio da tužilac nema pravo na bilo kakva potraživanja prema tuženoj po osnovu radnog odnosa jer da mu je radni odnos prestao na zakonit način. Iz ovih razloga je drugostepeni sud žalbu tužioca odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Osnovano revident ukazuje da je u postupku donošenja pobijane presude drugostepeni sud počinio povredu odredbe parničnog postupka iz člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP), koja povreda je uticala na zakonitost i pravilnost osporene presude (član 209. ZPP).
Prema odredbi člana 221. ZPP drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stračanu sposobnost i zastupanje.
Tužilac je žalbom pobijao prvostepenu presudu u cjelini iz svih razloga propisanih odredbom člana 208. stav 1. ZPP. Prema navodima žalbe prvostepeni sud nije ocjenio sve izvedene dokaze, a naročito izvještaj o finansijskom vještačenju, pa da obrazloženje presude nije u skladu sa odredbama člana 191. stav 4. ZPP, da je zbog ovih propusta prvostepenog suda činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno što je rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Tužilac nije u žalbi iznosio nove činjenice niti predlagao nove dokaze.
Prema tome, drugostepeni sud je bio ovlašten da na osnovu odredbe člana 221. ZPP ispita u cjelini prvostepenu presudu i izvrši kontrolu zakonitosti postupanja prvostepenog suda, kako u pogledu ocjene dokaza izvedenih pred tim sudom i utvrđenjnih činjenica relevantnih za odluku o sporu, tako i u pogledu izvedenih činjeničnih i pravnih zaključaka datih u obrazloženju prvostepene presude. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama koje nije utvrdio prvostepeni sud i dokazima koji nisu provedeni u prvostepenom postupku. Dokazi na koje se poziva drugostepeni sud nisu izvedeni ni pred drugostepenim sudom, pa je osnovan prigovor revizije da je drugostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 221. ZPP, jer nije ispitivao zakonitost i pravilnost prvostepene presude u okviru žalbenih razloga tužioca.
Iz naprijed navedenog proizlazi da je učinjena povreda odredaba parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane presude iz člana 249. stav 1. ZPP, pa je revizija tužioca uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Međutim, neosnovani su navodi revizije koji se odnose na povredu odredbi iz člana 360. i 357. stav 1. tačka 4. i 5. ZPP. Ukoliko je sudija Snježana Romčević kao član vijeća učestovala u donošenju odluke u predmetu Ž-59/05 u svojstvu sudije izvjestioca, to nije smetnja da u ovoj parnici učestvuje u donošenju osporene odluke kao predsjednik vijeća. Naime, u oba slučaja sudija Snježana Romčević je postupala kao sudija drugostepenog suda,
što nije razlog za izuzeće iz člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP. Kako ni tužilac u žalbi protiv prvostepene presude nije tražio njeno izuzeće (član 358. ZPP), nije bilo osnova da navedena sudija postupi u smislu odredbi člana 360. ZPP.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 041 od 09.04.2008.g. )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena dokaza:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Z. broj Ps-101/2001. od 10.6.2002. godine usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava sudsko poravnanje zaključeno pred Osnovnim sudom u Z. pod brojem Ps-41/00 od 6. 9. 2001. godine po kojem je obavezan tuženi ODP A.M. L. da tužitelju D.O. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate i da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 6.000,00 KM, te parnica vraća u stanje prije zaključenja poravnanja i obavezuje tuženi da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 300,00 KM.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava tako što se u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove.
Blagovremeno izjavljenom žalbom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se u cjelini usvoji tužbeni zahtjev.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za poništenje sudskog poravnanja zaključenog dana 6.9.2001. godine između pravnog prednika tužitelja i tuženog u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/00.
Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su pravni prednik tužitelja ODP A.M. iz L. i tuženi u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/2000 dana 6.9.2001. godine zaključili sudsko poravnanje po kojem je ODP A.M. L. obavezan da D.o. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate, te troškove spora u iznosu od 6.000,00 KM; da je navedeno poravnanje za ODP A.M. iz L. potpisao direktor P. M. u svojstvu njegovog zakonskog zastupnika; da P. M. nije bio lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. od 25.8.2001. godine kada je u sudski registar bio izvršen upis statusne promjene toga preduzeća; da je prema izjavi datoj u svojstvu svjedoka kod toga suda na ročištu održanom dana 10.6.2002. godine P. M. navedeno poravnanje potpisao pod uticajem prinude i prijetnje putem nekoliko anonimnih poziva od strane nepoznatih lica na njegov službeni i kućni telefon upućenih njemu i njegovoj porodici da ukoliko ne zaključi sudsko poravnanje i ne pojavi se pred sudom da će njegov život biti ugrožen. Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud iz izjave svjedoka P. M. zaključuje da je on na određeni način bio prinuđen ili se nalazio u zabludi prilikom zaključenja spornog sudskog poravnanja, te da isti u to vrijeme nije bio ni lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. već da je to počev od 25.8.2001. godine bio B. J., radi čega usvaja tužbeni zahtjev postavljen u ovoj parnici.
Drugostepeni sud usvaja žalbu tuženog i preinačava prvostepenu presudu tako da u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja u predmetnoj parnici nalazeći da je P. M. u vrijeme zaključenja spornog sudskog poravnanja bio upisan u sudski registar kao direktor pravnog prethodnika tužitelja bez ikakvih ograničenja sve do 19.10.2001. godine. Istovremeno nalazi da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je P. M. zaključio predmetno poravnanje pod prijetnjom nepoznatog muškarca za njegov život i život njegove porodice, a koji se zasniva na njegovom iskazu datom u svojstvu svjedoka, nalazeći da mu se nije moglo povjerovati iz razloga što je isti zainteresovan da tužitelj uspije u ovoj parnici.
U ovom revizionom postupku tužitelj više ne osporava da je P. M. u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja imao status direktora pravnog prethodnika tužitelja ODP A.M. L. i da je u tom svojstvu bio ovlašten za zaključenje sudskog poravnanja. Međutim, i dalje ističe da je P. M. predmetno poravnanje zaključio pod uticajem prijetnje i da je ono stoga ništavo u smislu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO), tvrdeći da je drugostepeni sud svoju odluku donio uz drugačiju ocjenu svjedoka P. M., od one koju je dao prvostepeni sud, te je tako postupio suprotno osnovnim principima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, principu neposrednosti, usmenosti i javnosti glavne rasprave.
Prema odredbi člana 60. ZOO ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi (stav 1), a strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica (stav 2.). Iz prednjeg proizlazi da se kod prijetnje pritisak na volju ugovornika vrši psihičkim putem, da se postiže izazivanjem opravdanog straha od buduće opasnosti koja će se desiti samom ugovorniku ili njegovoj imovini ili njemu bliskim licima ukoliko ne zaključi određeni ugovor, tako da dovodi do potpunog odsustva volje za zaključenje ugovora. Izazivanje opravdanog straha mora biti tako da lice kome se prijeti zaključuje ugovor upravo od toga straha. Svako prisiljavanje ne mora biti pravno relevantno, već je potrebno da je prijetnja presudno uticala na donošenje odluke o zaključenju ugovora. Da bi odlučujuće uticala na izjavu volje prijetnja treba da predstavlja ozbiljan akt kojim se vrši pritisak i da izazove neotklonjivi strah zbog koga lice i izjavljuje volju u smislu zaključenja ugovora. Ozbiljnost se cijeni prema svakom konkretnom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti koje mogu biti od uticaja na izazivanje ozbiljnog straha.
Stoga je pravilan pristup drugostepenog suda da ocjenu izjave svjedoka P. M., o prijetnji koje su navodno njemu upućivale određene osobe za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja, treba vršiti prema okolnostima konkretnog slučaja imajući u vidu i činjenicu da on zbog svog statusa može imati interes da tužitelj uspije u sporu.
Međutim, po ocjeni ovoga revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je drugostepeni sud svojom presudom povrijedio zakon. Povreda se sastoji u tome što se drugostepeni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu činjenica i drugačiju ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka P. M. od ocjene prvostepenog suda. Takvim postupkom drugostepeni sud je povrijedio procesno pravilo slobodnog sudijskog uvjerenja pri ocjeni dokaza iz razloga što drugostepeni sud ne može u nejavnoj sjednici drugačije cijeniti dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom, kao i načelo neposrednosti iz odredbe člana 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 i 32/94) u vezi sa odredbom člana 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku RS. Drugačiju ocjenu iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, od one koju im je dao prvostepeni sud, drugostepeni sud može dati samo na osnovu održane rasprave na kojoj stiče uvjerenje na osnovu neposredno izvedenih dokaza.
Prvostepenu presudu drugostepeni sud može preinačiti samo u slučajevima određenim u članu 229. Zakona o parničnom postupku RS, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na osnovu odredbe člana 456. stav 2. istog Zakona. Prema tome, ako je prvostepeni sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja propustio da ocjeni izvjesnu okolnost, koja bi mogla biti od uticaja na činjenično stanje, ili ako u toku prvostepenog postupka nije izviđena neka bitna okolnost, ili ako je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu na pogrešnoj i nepravilnoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza, a drugostepeni
sud pri razmatranju prvostepene presude nađe da stoje nedostaci i u prvostepenom postupku, kao i kad bi bilo potrebno radi nepravilnosti sudske odluke da se ti nedostaci otklone i činjenično stanje dopuni ili ispravi, drugostepeni sud je, pravilnom primjenom navedenog procesnog pravila, mogao otkloniti samo zakazivanjem rasprave u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, a nikako da se daje nova ocjena dokaznog materijala koji je bio predmet ocjene prvostepenog suda i na osnovu koga je utvrđeno jedno činjenično stanje.
Naime, prema odredbi člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, koji je stupio na snagu nakon donošenja prvostepene presude i primjenjuje se na osnovu člana 456. stav 2. istog Zakona drugostepeni sud će zakazati raspravu, između ostalog, kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom ponovno izvesti već izvedene dokaze.
Zbog navedenog drugostepeni sud u nastavku postupka mora saglasno odredbi člana 217. st. 2. ZPP RS ponovno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka P. M. radi pravilne ocjene izjave ovog svjedoka koja je relevantna za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Stoga proizlazi da postoji povreda odredbe parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane drugostepene presude iz člana 249. st.1. Zakona o parničnom postupku RS, radi čega je revizija tužitelja uvažena i drugostepena presuda ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje, da taj sud u daljem toku postupka otkloni ukazane nedostatke, izvede parnične radnje i rasvijetli sporna pitanja na koja je naprijed ukazano, saglasno odredbi člana 253. u vezi sa članom 228. Zakona o parničnom postupku RS.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-225/05 od 16.10.2008..g )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena dokaza:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-101/05 od 31.10.2006. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-133/98 od 24.12.2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime izgubljene zarada isplati iznos od 52.834,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.8.2003. godine do konačne isplate, da mu isplati zateznu kamatu na iznos od 92.834,74 KM obračunatu za period od 31.3. do 04.8.2003. godine, a na ime naknade štete zbog nedodjeljivanja stana da mu isplati iznos od 56.740 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-101/05 od 31.10.2006. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Blagovremeno izjavljenom revizijom tužilac pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tužena je osporila navode tužioca i predložila da se revizija odbije kao neosnovana.
Revizija je osnovana.
U ovoj parnici tužilac zahtjeva da mu tužena na ime izgubljene zarade isplati iznos od 52.834,74 KM sa pripadajućim kamatama počev od 05.8.2003. godine do isplate, kamate na iznos od 92.834,74 KM za period od 31.3. do 04.8.2003. godine i na ime naknade štete iznos od 56.740 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
Svoje zahtjeve tužilac temelji na tvrdnji da su rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu koja je donijela tužena nezakonita, pa da mu stoga pripada pravo na naknadu izbugljene zarade, kao i pravo na naknadu štete zbog nedodjeljivanja stana koji bi mu bio dodjeljen, da mu nezakonitim postupanjem tužene nije prestao radni odnos.
Polazeći od utvrđenja da je pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-186/01 od 07.3.2002. godine potvrđena djelimična presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-255/00 od 09.5.2001. godine, kojom su poništene kao nezakonite odluke tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu i naloženo tuženoj da tužioca vrati u radni odnos i rasporedi na odgovarajuće poslove i zadatke, da su parnične stranke dana 04.8.2003. godine zaključile vansudsko poravnanje kojim se tužena obavezala da isplati tužiocu na ruke iznos od 40.000 KM, te da uplati porez na platu i doprinose za tužioca u iznosu od 13.255,65 KM, što ukupno čini 53.255,65 KM, a tužilac preuzeo obavezu da povuče tužbe protiv tužene u predmetima Rs-255/00 i Rs-133/98, te se odrekao svih eventualnih potraživanja prema tuženoj, i da se potpisivanjem poravnanja smatra u cijelosti namirenim, da nije dokazao da je tužena dužna da mu na ime izgubljene zarade isplati traženi iznos, prvostepeni sud je pozivajući se na odredbe člana 126. ZPP odbio zahtjev tužioca za isplatu izgubljene zarade.
Zahtjev tužioca za naknadu štete zbog nedodjeljivanja stana prvostepeni sud je odbio kao neosnovan, nalazeći da o pravu na rješavanje stambenog pitanja zaposlenog odlučuje preduzeće kao vlasnik stana na osnovu svojih propisa, a da sud odlučuje o zakonitosti konkretne odluke o dodjeli stana na korišćenje, a ne i o samom pravu na dodjelu stana. Kako u konkretnom slučaju tužilac postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio ocjenu zakonitosti pojedinačne odluke o dodjeli stana na korišćenje, prvostepeni sud je zaključio da zbog nedodjeljivanja stana od strane tužene tužilac nije pretprio nikakvu štetu.
Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužioca, te da nije počinio povrede odredaba parničnog postupka koje je tužilac istakao u žalbi. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da svoju odluku drugostepeni sud temelji na činjenici da je pravosnažna presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-186/00 od 07.3.2002. godine ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-30/03 od 21.12.2004. godine, da je nakon toga, u ponovnom postupku Okružni sud u Banjaluci odlučujući o žalbi protiv djelimične presude broj Rs-255/00 od 09.5.2001. godine rješenjem broj Ž-59/05 od 19.4.2006. godine ukinuo djelimičnu prvostepenu presudu i tužbu odbacio. Nalazeći da su rješenja tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu iz navedenih razloga zakonita i da su postala pravosnažna, drugostepeni sud je zaključio da tužilac nema pravo na bilo kakva potraživanja prema tuženoj po osnovu radnog odnosa jer da mu je radni odnos prestao na zakonit način. Iz ovih razloga je drugostepeni sud žalbu tužioca odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Osnovano revident ukazuje da je u postupku donošenja pobijane presude drugostepeni sud počinio povredu odredbe parničnog postupka iz člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP), koja povreda je uticala na zakonitost i pravilnost osporene presude (član 209. ZPP).
Prema odredbi člana 221. ZPP drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stračanu sposobnost i zastupanje.
Tužilac je žalbom pobijao prvostepenu presudu u cjelini iz svih razloga propisanih odredbom člana 208. stav 1. ZPP. Prema navodima žalbe prvostepeni sud nije ocjenio sve izvedene dokaze, a naročito izvještaj o finansijskom vještačenju, pa da obrazloženje presude nije u skladu sa odredbama člana 191. stav 4. ZPP, da je zbog ovih propusta prvostepenog suda činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno što je rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Tužilac nije u žalbi iznosio nove činjenice niti predlagao nove dokaze.
Prema tome, drugostepeni sud je bio ovlašten da na osnovu odredbe člana 221. ZPP ispita u cjelini prvostepenu presudu i izvrši kontrolu zakonitosti postupanja prvostepenog suda, kako u pogledu ocjene dokaza izvedenih pred tim sudom i utvrđenjnih činjenica relevantnih za odluku o sporu, tako i u pogledu izvedenih činjeničnih i pravnih zaključaka datih u obrazloženju prvostepene presude. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama koje nije utvrdio prvostepeni sud i dokazima koji nisu provedeni u prvostepenom postupku. Dokazi na koje se poziva drugostepeni sud nisu izvedeni ni pred drugostepenim sudom, pa je osnovan prigovor revizije da je drugostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 221. ZPP, jer nije ispitivao zakonitost i pravilnost prvostepene presude u okviru žalbenih razloga tužioca.
Iz naprijed navedenog proizlazi da je učinjena povreda odredaba parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane presude iz člana 249. stav 1. ZPP, pa je revizija tužioca uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Međutim, neosnovani su navodi revizije koji se odnose na povredu odredbi iz člana 360. i 357. stav 1. tačka 4. i 5. ZPP. Ukoliko je sudija Snježana Romčević kao član vijeća učestovala u donošenju odluke u predmetu Ž-59/05 u svojstvu sudije izvjestioca, to nije smetnja da u ovoj parnici učestvuje u donošenju osporene odluke kao predsjednik vijeća. Naime, u oba slučaja sudija Snježana Romčević je postupala kao sudija drugostepenog suda,
što nije razlog za izuzeće iz člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP. Kako ni tužilac u žalbi protiv prvostepene presude nije tražio njeno izuzeće (član 358. ZPP), nije bilo osnova da navedena sudija postupi u smislu odredbi člana 360. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 041 od 9.4.2008.g )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena žalbenih prigovora:
R J E Š E Nj E
Revizija tuženih se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u B. broj Gž-414/04 od 28.02.2005. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u B. broj P-363/01 od 12.12.2003. godine, tužbeni zahtjev tužioca D.A. iz B. protiv tuženih D.A. i D.M. iz B. za utvrđenje prava vlasništva na nekretninma bliže navedenim u izreci prvostepene presude, odbijen je kao neosnovan.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Gž-414/04 od 28.02.2005. godine, žalba tužioca je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je tužilac na osnovu ugovora o poklonu od 20.12.1983. godine, ovjerenog kod prvostepenog suda 21.12.1983. godine, pod brojem Ov-4300/83, kao i na osnovu održaja stekao pravo vlasništva na nekretninama bliže navedenim u izreci drugostepene presude.
Tuženi revizijom pobijaju drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužioca odbiti i prvostenena presuda potvrditi ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži: 1. da se utvrdi da je na osnovu ugovroa o poklonu od 20.12.1983. godine, zaključenog između njegovog oca D. R. kao poklonodavca i njega, kao poklonoprimca, ovjerenog kod prvostepenog suda
21.12.1983. godine pod brojem Ov-4300/83 i na osnovu održaja stekao pravo vlasništva na nekretninama, sjevernom dijelu k.č. 6230/2, površine 367 m2 upisane u k.kknj.ul.br. 1049 K.O. B. I, te sjeverenog dijela k.č. 6229/2, površine 5633 m2 upisane u k.kknj. ul. br. 8334 K.O. B. I, koje su na skici vještaka geometra Z.G. od 12.11.2001. godine označene narandžastom i sivom bojom; 2. da su ništavi: ugovor o poklonu od 14.7.1988. godine koga su zaključili D.A. i D. M., sin R., ovjeren kod prvostepenog suda 05.08.1988. god. pod brojem 2471/88; ugovor o poklonu od 08.02.2000. godine, zaključen između D.M. i D.A., ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem Ov-472/00, i 3. da tuženi trpi da se tužilac na osnovu presude na navedenim nekretninama uknjiži vlasnikom sa 1/1 dijela.
Prvostepeni sud nalazi da je tužilac bio u posjedu spornih nekretnina od 1986. godine do 1992. godine za koji period nije protekao rok od 20 godina propisan odredbom člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i sudio tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.
Drugostepeni sud odlučujući o žalbi tužioca nalazi da ugovor o poklonu zaključen 1976. godine između njega i njegovog oca D.R., koji iako nije sačinjen u pismenoj formi, ali je u cjelosti izvršen predajom u posjed tih nekretnina tužiocu kao poklonoprimcu, pa stoga je ovakav ugovor punovažan, te kako je tužilac bio savjestan i zakonit posjednik spornih nekretnina od 1976. do 1986. godine, to da je na osnovu održaja stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, a to što je D.R. na osnovu ugovora o poklonu iz 1978. godine poklonio prvotuženom sporne nekretnine, na kojima nije bio vlasnik, to da je ovaj ugovor suprotan odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, pa je ništav i ugovor o poklonu između prvo i drugotuženog iz 2000. godine, jer prvotuženi nije mogao drugotuženom prenijeti ono što ni sam nije imao, i sudio tako što je žalbu uvažio, pobijanu prvostepenu presudu preinačio i udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca.
Odluka drugostepenog suda nije pravilna ni zakonita.
Prema odredbi čl. 229. st. 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'', br. 58/03 do 74/05, u daljem tekstu: ZPP), drugostepeni sud bez održavanja glavne rasprave, može da izvodi činjenične i pravne zaključke jedino iz onih činjenica koje je prvostepeni sud izveo i utvrdio.
U ovom slučaju je drugostepeni sud bez održavanja glavne rasprave, na što se ukazuje i u reviziji tuženog, u pogledu utvrđenja da je tužilac na spornim nekretninama stekao pravo vlasništva putem održaja, postupio protivno navedenoj odredbi ZPP, kada je svoju odluku bez održavanja glavne rasprave zasnovao na drugačijoj ocjeni iskaza svjedoka M.Z., Z.S. i M. Š., ''pa čak iskaza tuženog da je otac tužiocu dao ove nekretnine da obrađuje 1976. godine, ali i da je propustio da cijeni i utvrdi da je tom prilikom zaključen usmeni ugovor o poklonu, što da proizlazi iz iskaza ovih svjedoka i tuženog kao parnične stranke, kao i da je svoju volju da tužiocu pokloni te nekretnine, otac mu D.R. potvrdio i pismenim ugovor o poklonu koga su zaključili 20.12.1983. godine i ovjerili kod prvosptenog suda 21.12.1983. godine'', pa sljedstveno tome o bitnim činjenicama i pravnim posljedicama sudio drugačije nego prvostepeni sud.
Zato se revizija tuženih ukazuje osnovanom, pa je primjenom odredbi čl.
249. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 229. st. 1. tačka 2. i čl. 456. st 2. ZPP odlučeno kao u izreci.
U nastavku postupka drugostepeni sud će, ako nađe da činjenično stanje koje je utvrđeno od prvostepenog suda nije pravilno i potpuno utvrđeno, održati raspravu i na osnovu ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, ako utvrdi drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u prvostepenoj presudi, novom odlukom odlučiti o žalbi tužioca protiv prvostepene presude.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-379/05 od 13.7.2007.g. )
<------->
Postupak pred žalbenim sudom - ocjena žalbenih prigovora:
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u I. S. broj Gž- 397/04 od 17.11.2004. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u V. broj P-43/03 od 31. 12. 2003. godine odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traže da im tuženi na ime nužnih i korisnih troškova uloženih u njegovu kuću isplati iznos od 10.278,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29.7.2002. godine do isplate, obavezuju tužitelji da na ime naknade troškova tuženom plate 200,00 KM i odbija prigovor tuženog za prebijanje potraživanja.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u I.S. broj Gž-397/04 0d 17.11.2004. godine žalba tužitelja se uvažava, prvostepena presuda preinačava i obavezuje tuženi da tužiteljima isplati iznos od 10.278,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. 2. 2003. godine do isplate, odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i konstatuje da u ostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.
Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Tužitelji traže da im tuženi isplati iznos od 10.278,06 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime vrijednosti njihovih ulaganja u kuću tuženog.
Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na sljedećim činjeničnim utvrđenjima: da je tuženi vlasnik porodične kuće u V. u ulici D. koja se sastoji od prizemlja, sprata i potkrovlja, da je rješenjem Opštinskog štaba za smještaj izbjeglica i raseljenih lica opštine V. br. 01-37-168 od 25.1.1996. godine dodijeljen na privremeno korištenje M. J. drugi sprat kuće tuženog, da je taj sprat koristila njegova majka S. J. do 16.5.2002. godine kada je ovaj dio kuće perdat u posjed tuženom, a M. J. sa porodicom koristo stan u novogradnji na B.; da je rješenjem istog organa broj 01-372-167 od 25.1.1996. godine tužitelju B.J. dodijeljen na privremeno korištenje sprat kuće tuženog iz kojeg se kasnije iselio i isti je dalje koristila njegova majka V. J. do 10.7.2003. godine kada je u posjed ušao tuženi; da je u predmetu Osnovnog suda u V. broj R-87/02 po zahtjevu tužitelja vještak građevinske struke M. N. procijenio vrijednost građevinskih radova na sanaciji stambenog objekta vlasništvo tuženog na iznos od 14.609,26 KM; da je taj vještak u predmetnoj parnici po odbitku vrijednosti građevinskog materijala, koji su tužitelji dobili donacijom i odbitku amortizacije, utvrdio vrijednost izvedenih radova na kući tuženog na iznos od 10.278,06 KM. Na osnovu navedenog prvostepeni sud je zaključio da tužitelji nisu bili privremeni korisnici kuće tuženog u vrijeme kada je tuženom predata u posjed, da nije jasno da li su tužitelji vršili ulaganja u kuću tuženog i ako jesu o kojim ulaganjima je riječ, ili su to činili stvarni korisnici te kuće V. i S. J., koje su kuću predale tuženom. Ovo su razlozi koje je prvostepeni sud uzeo za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, nalazeći da nema uslova iz odredbe člana 223. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i
„Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO), za njegovo usvajanje, a stoga da nema ni uslova iz odredbe člana 336. istog Zakona za usvajanje prigovora prebijanja, kojeg je tuženi istakao tokom prvostepenog postupka tražeći da mu se na ime zakupnine za dvije etaže kuće, za svaku po 100,00 KM mjesečno, za šest godina prebije njegovo potraživanje u ukupnom iznosu od 14.400,00 KM.
Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužitelja, preinačava prvostepenu presudu tako da usvaja tužbeni zahtjev i obavezuje tuženog da tužiteljima isplati iznos od 10.278,06 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, opravdavajući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja nalazom vještaka M. N., uz obrazloženje da su prema tome nalazu ukupna ulaganja tužitelja u objekat tuženog, bez vrijednosti doniranog materijala, iznosila 9.761,25 KM i da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan prema odredbama člana 220. i 223. ZOO. Taj sud ne odlučuje o prigovoru prebijanja, koji je istakao tuženi tokom postupka, a za takvo postupanje ne navodi ni razloge u obrazloženju pobijane presude.
Drugostepena presuda zasnovana na navedenim razlozima i bez datog odgovora na prigovor prebijanja zahvaćena je povredama odredaba parničnog postupka. Naime, odredbom člana 240. st.1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'' br. 58/03, 85/03 i 74/05, dalje ZPP) propisano je da
se revizija može izjaviti zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana
209. ovog Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom, a odredbom člana 209. istog Zakona da povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Pravilna primjena odredbe člana 191. stav 4. ZPP nalaže sudu da obrazloženje odluke sadrži sve objektivne i subjektivne elemente spora, te razloge činjenične i pravne naravi zbog kojih je odlučeno kao u izreci, radi čega je sud dužan da pravilno obrazloži koje činjenice su utvrđene u toku spora i kojim dokaznim sredstvima, odnosno činjenično stanje koje je sud uzeo za podlogu svoje odluke.
U konkretnom slučaju izrekom pobijane presude tuženi je obavezan da tužiteljima isplati iznos od 10.278,06 KM, a u obrazloženju presude drugostepeni sud navodi da su utvrđena ukupna ulaganja tužitelja u objekat tuženog 9.761,25 KM (1. i 4. pasus na strani 4. obrazloženja). Stoga revident osnovano ukazuje da je drugostepeni sud na opisani način počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP, što je žalbeni razlog iz odredbe člana 240. stav 1. tačka 4. istog Zakona.
Pored navedenog, saglasno odredbi člana 191. stav 3. ZPP izreka presude mora sadržavati odluku o prihvatanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporedni traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju tražbine istaknute radi prebijanja. Naime, tokom postupka stranka može istaći i zahtjev za prebijanje u obliku protivtužbe ili u obliku prigovora. O tom zahtjevu sud mora odlučiti u izreci presude bez obzira u kojem je obliku zahtjev istaknut.
Stoga revident osnovano ističe da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka kada o njegovom zahtjevu za prebijanje potraživanja, istaknutom tokom postupka, nije odlučio na način kako je to propisano citiranom zakonskom odredbom.
Navedene povrede odredaba parničnog postupka, koje je počinio drugostepeni sud donoseći pobijanu presudu i na koje je ukazao revident, uticale su na njenu pravilnost i zakonitost.
Stoga je, s obzirom na prirodu povreda temeljem odredbe člana 249. stav
1. ZPP drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje, da drugostepeni sud u daljem toku postupka otkloni ukazane nedostatke.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-192/05 od 16.10.2007.g. )
<------->
Revizija - dozvoljenost:
R J E Š E Nj E
Revizija se odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u P. Rs-19/03 od 7.7.2004. godine obavezano je tuženo Trgovinsko preduzeće „P“ A.D. da isplati tužiocu M. T. 2.772,00 KM na ime glavnog duga za neisplaćene plate i topli obrok, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 27.5.2003. godine pa do isplate, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.005,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.
Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u B. L. broj Ž-405/04 od 31.5.2006. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i tužba odbačena kao neblagovremena. Tužilac je obavezan da naknadi tuženom parnične troškove u iznosu od 1.140,00 KM u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.
Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se to rješenje preinači, tako što bi bilo potvrđena prvostepena presuda.
Odgovor na reviziju nije podnesen. Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP) propisano je: da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 konvertibilnih maraka (član 237. stav 2.); da izuzetno Vrhovni sud RS može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. stav 3.); da se kao vrijednost spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316. stav 2.); da se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (član 316. stav 3.).
Vrijednost spora u ovom parničnom postupku iznosi 2.772,00 KM, kako to proizilazi iz naprijed rečenog, što znači da ne prelazi iznos iz člana 237. stav 2. ZPP.
Odlučivanje o reviziji u ovom sporu nije, po ocjeni ovog suda, od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Dosljedno takvom stavu, revizija tužioca je odbačena kao nedozvoljena na osnovu člana 247. u vezi sa članovima 237. stav 2. i 3. i 254. stav 1. i 4. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 014 od 30.10.2007.g.)
<------->
Revizija - dozvoljenost:
R J E Š E Nj E
Revizija tuženog protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 258 od 10.5.2006. godine se odbija.
Revizija tuženog protiv presude Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine se odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenja Istočno Sarajevo broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine obavezano je tuženo MDP E. – ZDP T. (sada: AD za proizvodnju...T.) iz I. S. da isplati tužiocu V. D. iznose i to 720,00 KM s kamatom od 27.8.2001. godine pa do isplate na ime neisplaćenih pet plata u 1998. godini, 1.671,90 KM s kamatom od 27.8.2001. godine pa do isplate na ime neisplaćenih plata i razlike neiplaćenih plata u 1999. godini, 672,00 KM s kamatom od 27.8.2001. godine do isplate na ime četiri neisplaćene plate u 2000. godini, 52,54 KM s kamatom od 21.6.1999. godine do isplate na ime neisplaćenih putnih naloga, 720,00 KM s kamatom od 6.4.2000. godine do isplate na ime otpremnine zbog odlaska u penziju, 9.273,20 KM s kamatom od 27.1.2001. godine do isplate na ime naknade štete zbog neostvarene penzije od 6.4.2000. godine do 1.8.2003. godine i 3.690,53 KM s kamatom od 29.6.2004. godine do isplate na ime štete koju tužilac trpi zbog neisplaćene penzije za period od 1.8.2003. godine do 29.6.2004. godine. Tuženi je obavezan da tužiocu naknadi parnične troškove u iznosu od 750,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Sokocu Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj Rs-140/05 od 2.2.2006. godine odbijen je prijedlog tuženog za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja roka za ulaganje žalbe protiv presude broj Rs-140/05 od 1.12.2003. godine; žalba tuženog protiv ove presude, odbačena je kao neblagovremena.
Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014- 0-Gž-06-000 258 od 10.5.2006. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje.
Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine oba nižestepena rješenja, „dozvoli povraćaj u prijašnje stanje i usvoji žalbu izjavljenu na presudu broj: Rs-140/05 od 01.12.2005. godine, istu preinači i odbije tužbeni zahtjev u dijelu izreke pod alinejom 6. i 7. ili ukine u ovom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku“ (alineje 6. i
7. se odnose na iznose od 9.273,20 KM, odnosno 3.690,53 KM po osnovu naknade štete zbog neostvarene penzije od 6.4.2000. godine do 1.8.2003. godine i neisplaćene penzije od 1.8.2003. godine do 29.6.2004. godine s kamatama). Istom revizijom tuženog pobija se i prvostepena presuda broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine.
Tužilac je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tuženog odbije. Pored ostalog naveo je da „nije dozvoljeno davati reviziju na presudu prvostepenog suda“.
Prvostepeni sud je utvrdio da je punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog bila dužna da primi prvostepenu presudu 1.12.2005. godine u zgradi suda, od kada joj je i tekao rok za žalbu u trajanju od 15 dana. Po presudu je međutim došla 6. decembra 2005. godine, kad ju je i primila, a žalbu protiv presude izjavila je 22. decembra 2005. godine, dakle po isteku zakonskog roka. Pošto je ocijenio da punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog nije na valjan način opravdala propuštanje roka, sud je odbio prijedlog tuženog za povraćaj u pređašnje stanje, a žalbu protiv prvostepene presude odbacio je kao neblagovremenu (član 331. u vezi sa članom 328. i članom 213. st. 1. i 2. ZPP). Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog je, naime, propuštanje roka nastojala da opravda svojim zdravstvenim stanjem, pa je na ročištu, zakazanom povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje dostavila nalaz ordinacije.... Dr. M. iz S. od 8.12.2005. godine. Uvidom u nalaz sud je ustanovio samo to da punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog „ima bolove u žličici“ (želucu) i da joj je propisana terapija tabletama, što je ocijenio kao nedovoljan dokaz za opravdanje propuštanja roka.
Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog je uz žalbu protiv prvostepenog rješenja dostavila kopiju izvještaja D. Z. iz S. S., ambulante... od
2. februara 2006. godine prema kojem je bila privremeno nesposobna za rad od
6. do 16. decembra 2005. godine.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda, te je zaključio da se „doznaka.... izdata od D. Z. iz S. S. od 02.02.2006. godine, dakle poslije održanog ročišta po prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje“ ne može prihvatiti kao valjan dokaz da je punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog sve vrijeme od dana podizanja presude pa do isteka roka za žalbu bila potpuno nesposobna za rad, odnosno da je „očigledno da... doznaka nije ni postojala u vrijeme raspravljanja prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, jer ista nije prezentirana na toj raspravi, nego je naknadno izdata, a sve u funkciji pravdanja propuštanja roka za izjavljivanje žalbe“.
Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.
Shavatanja nižestepenih sudova u pogledu neosnovanosti prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje i neblagovremenosti žalbe tuženog su pravilna.
Članom 236. ZPP propisano je da će se u postupku po žalbi protiv rješenja shodno primjenjivati odredbe koje važe za žalbu protiv presude, osim odredbe o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom. Prema članu 207. st.
1. istog zakona u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog nije pružila dokaz da izvještaj D. Z. iz S. S. od 2.2.2006. godine („doznaku“) o privremenoj spriječenosti za rad nije mogla dostaviti do održavanja ročišta na kome se je raspravljalo o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje pred prvostepenim sudom 2.2.2006. godine, tim prije što se je izvještaj odnosio na period od 6. do
16. decembra 2005. godine. Zbog toga ga drugostepeni sud osnovano nije mogao uzeti u razmatranje prilikom odlučivanja o žalbi tuženog protiv prvostepenog rješenja, u smislu naprijed pomenutih zakonskih odredaba.
Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog je tražila odlaganje ročišta od 2.2.2006. godine, ne za 30 minuta kako tvrdi u reviziji, nego za jedan dan da bi dostavila ljekarske nalaze, navodeći kako je smatrala „da je internistički nalaz poznate ordinacije sarajevske dovoljan za današnje ročište“. Njoj je međutim, moralo biti jasno, da taj nalaz u kome se samo navodi oboljenje i propisuje terapija uzimanjem lijekova, nije dovoljan dokaz za opravdanje propuštanja roka za ulaganje žalbe protiv prvostepene presude. Na njoj je ležao teret dokazivanja da je propuštanje bilo opravdano. Ona, međutim, to nije dokazala.
Drugostepeno rješenje, po ocjeni ovog suda, nema nedostataka na koje ukazuje revidentkinja, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija tuženog protiv tog rješenja odbijena je kao neosnovana (član 254. st. 1. i 4. u vezi sa članom 248. i 241. ZZ).
Revizija se može izjaviti samo protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu i protiv rješenja drugostepenog suda koji je postupak pravnosnažno završen (član 237. st. 1. i član 254. st. 1. ZPP) a ne i protiv prvostepene presude. Iz tih razloga, a na osnovu člana 247. istog zakona, odbačena je revizija tuženog protiv prvostepene presude broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine.
Ovaj sud nema zakonska ovlašćenja da ukine klauzulu pravnosnažnosti prvostepene presude, niti da prekine započeti izvršni postupak, što se, pored ostalog, traži u reviziji tuženog. Iz tih razloga nije se moglo udovoljiti ni ovim zahtjevima revidenta.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 662 od 12.09.2008..g )
<------->
Revizija - dozvoljenost:
P R E S U D U
Revizija se uvažava presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1705/05 od 10.5.2006. godine, se preinačuje i sudi:
Žalba se uvažava i presuda Osnovnog suda u Prijedoru broj P-541/04 od 29.7.2005. godine se preinačava tako što se tužilac odbija sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da tuženoj ne pripada pravo na naplatu iznosa od 3.817,73 KM po računu broj 902786660 od 16.11.2004. godine sa kamatom na navedeni iznos od 16.11.2004. godine kao i sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova.
Tužena se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova spora.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-541/04 od 29.7.2005. godine utvrđeno je da tuženoj Z. d. p. E. B.L. RJ E. P. (sada: E. A.D. B.L. RJ E. P.) ne pripada pravo na naplatu iznosa od 3.817,73 KM kao i kamate obračunate na navedeni iznos od 16.11.2004. godine pa do pravosnažnosti ove presude (stav 1.). Utvrđuje se da ukupan dug tužioca prema tuženoj za utrošenu električnu energiju sa 16.11.2004. godine iznosi 46.63 KM (stav 2.). Obavezuje se tužena da naknadi tužiocu troškove spora u iznosu od 731,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav 3.).
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1705/05 od 10.5.2006. godine, žalba tuženog se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
Tužena revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači, tako što će se tužba tužioca odbaciti kao
nedozvoljena a tužioca obavezati „na plaćanje cjelokupnih troškova postupka“.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Tužbom se traži utvrđenje da tuženoj ne pripada pravo na naplatu iznosa od 3.864,64 KM po računu broj 902786660 od 16.11.2004. godine kao i kamate obračunate na taj iznos od dospjeća pa do isplate.
Tužilac je prema utvrđenom činjeničnom stanju, potrošač električne energije koju mu isporučuje tužena. Tužena je, što je nesporno između stranaka u sporu, prije pokretanja ovog spora ispostavila tužiocu račun broj .... od 16.11.2004. godine prema kojem njegov dug iznosi 3.772,36 KM, a odnosi se: „na prethodni saldo dug“, obračun utrošene snage za obračunski period od 72,07 KM, porez 7,219 KM i obračunate kamate od 52,70 KM. Tužilac je smatrajući da nije potrošio električnu energiju u navedenom iznosu po računu od 16.11.2004. godine, dana 18.11.2004. godine kod prvostepenog suda pokrenuo ovaj spor. Po njegovom mišljenju pretežni dio duga se odnosi na period prije 1998. godine, te da je zastario za naplatu po odredbi čl.378. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89, i
„Službeni glasnik RS „ broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO), a dio da se odnosi na obračunavanje kamate na kamatu što je zabranjeno ZOO. Nesporno je da do okončanja ovog postupka kod prvostepenog suda tužena nije pokrenula postupak protiv tužioca radi naplate novčanog iznosa iz navedenog računa. Prvostepeni sud je izveo dokaz saslušanja vještaka finansijske struke M. R. koji je nakon uvida u finansijsku dokumentaciju tužene utvrdio da potraživanje tužene prema tužiocu u iznosu od 1.630,00 KM potiče iz 2000. godine, koji je stalno uvećavan za obračun kamata koji su po mišljenju vještaka nezakonito obračunate, i da je na dan 16.11.2004. godine tužilac dugovao tuženoj 46.63 KM. Prvostepeni sud je za potraživanje tužene koja su nastala prije 18.11.2003. godine za koje je istakao tužilac prigovor zastare, našao da su u smislu odredbi čl.378. st.1. tač.1. ZOO zastarili.
Iz tih razloga prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu.
Drugostepeni sud je zaključio da je tužba tužioca podnesena u skladu sa odredbom člana 54. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS„ broj 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP), pa je prihvatajući činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda, žalbu tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
Shvatanje nižestepenih sudova nisu pravilna. Revizija je osnovana.
Vrijednost spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 3.864,60 KM, i ne prelazi iznos od 10.000,00 KM propisan odredbom čl. 237. stav 2. ZPP. Ocjenjujući da bi odlučivanje o reviziji tužene u ovom sporu bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, ovaj sud je na osnovu ovlaštenja iz stava 3. čl.237. ZPP dozvolio reviziju.
U vrijeme ispostavljanja računa tužene od 16.11.2004. godine bili su na snazi Zakon o električnoj energiji („Službeni glasnik RS„ broj 66/02, 29/03, 86/04 i 111/04, u daljem tekstu: ZEE) i Opšti uslovi za isporuku električne energije („Službeni glasnik RS„ broj 23/94, u daljem tekstu: Opšti uslovi). Odredbama ZEE propisano je: da se snabdijevanje električnom energijom vrši u skladu sa tim Zakonom, opštim uslovima za isporuku električne energije, tarifnim sistemom za prodaju električne energije i ugovorom koji mogu da zaključe prodavac i kupac (član 81. stav 1.); da snabdijevanje električnom energijom podrazumijeva isporuku i/ili prodaju električne energije (član 81. stav 2.); da se opštim uslovima za isporuku električne energije uređuju naročito način obračuna i uslovi plaćanja električne energije (član 82. stav
1. tačka 7.). Prema opštim uslovima: potrošačima na niskom naponu, električna energija se, po pravilu, isporučuje na osnovu ugovora po pristupanju (član 57. stav 1.); podnošenje, prijave od strane potrošača za priključenje njegove instalacije na mrežu isporučioca, izvršenjem priključenja i blombiranjem brojila, smatra se da je zaključen ugovor po pristupanju (član 57. stav 2.); ugovorom po pristupanju potrošač prihvata sve odredbe uslova (misli se na opšte uslove) tarifnog sistema i tarifnih stavova za dodjelu električne energije (član 58.).
Iz ovih odredbi proizilazi da su tužilac kao potrošač i tužena kao isporučilac električne energije zaključili ugovor o isporuci električne energije, koji ima karakter ugovora po pristupanju. Prema članu 142. stav 1. ZOO, opšti uslovi određeni od strane jednog ugovorača, bilo da su sadržani u formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuje posebne pogodbe utvrđene među ugovoračima u istom ugovoru i po pravilu obavezuje kao i ove. „Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora“ (član 142. stav 3. ZOO).
Opšti uslovi su, prema tome, sastavni dio ugovora o isporuci električne energije i obavezuju tužioca kao i ostale ugovorne odredbe.
Opštim uslovima je dalje propisano: da obavijest isporučioca o visini novčanog iznosa za kontinuirano preuzimanje električne energije ima karakter računa (u ovom slučaju računa od 16.11.2004. godine) i po istom teku sve obaveze i preduzimaju se mjere za naplatu (član 93. stav 2.); da se smatra, ako potrošač u roku od 15 dana nije uložio prigovor na visinu novčanog iznosa iz obavijesti isporučioca, odnosno iz njegovog računa, da je saglasan sa utvrđenim iznosom (član 93. stav 3.); da je potrošač električne energije dužan da isporučenu električnu energiju plati u roku od 5 dana od dana ispostavljanja obračuna-računa stvarno isporučene električne energije, ako ugovorom nije drugačije utvrđeno (član 94. stav 1.); da potrošač može ako smatra da je obračun stvarno isporučene električne energije nepravilno utvrđen, zahtijevati njegovu provjeru (član 96. stav 1.); da će isporučilac, ako utvrdi da isporučenu električnu energiju netačno obračunao, izvršiti ispravku i ispravljeni obračun dostaviti potrošaču u roku od 8 dana od dana prijema zahtjeva i vratiti potrošaču više uplaćeni iznos uvećan po stopi domicilne banke na kredite za obrtna sredstva (član 96. stav 2.); da je potrošač dužan ako ne izvrši svoju novčanu obavezu u rokovima utvrđenim
ugovorom po isporuci električne energije i Opštim uslovima, zajedno sa glavnim dugom platiti i kamatu na iznos duga po stopi domicilne banke na kredite za obrtna sredstva i to za period od dospjeća obaveze do plaćanja, ako ugovorom nije drugačije utvrđeno (član 97.).
Tužilac je, podnio tužbu sudu po prijemu osporenog računa, ali tokom postupka nije tvrdio, niti dokazao da je tuženoj podnosio prigovor na visinu novčanog iznosa iz računa u roku od 15 dana od njegovog prijema, odnosno da je obračun stvarno isporučene električne energije nepravilno utvrđen. Protekom navedenog roka bez podnošenja prigovora, smatra se da je tužilac saglasan sa utvrđenim iznosom, pa je iznos iz računa dužan platiti u roku od 5 dana od dana njegovog ispostavljanja (član 93. stav 2. i 3. i član 94. stav 1. Opštih uslova). Zbog propuštanja podnošenja prigovora, tužilac se više ne može pozivati na odredbe o zastarjelosti potraživanja, odnosno o načinu obračuna kamate na dospjelo, a ne isplaćeno potraživanje iz ZOO.
Nižestepeni sudovi su pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, ali pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca. Ovaj sud je, radi toga na osnovu člana 250. stav 1. ZPP usvojio reviziju tužene, preinačio obe nižestepene presude i odlučio kao u izreci.
Tužena je u reviziji tražila da joj tužilac naknadi troškove spora, koje tokom postupka ni sada u reviziji nije opredijelila, pa stoga joj troškovi spora nisu ni dosuđeni (čl. 396. stav 1. ZPP).
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 887 od 18.7.2008.g.)
<------->
Revizija - potraživanje u novcu, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi cenzus od 10 000 KM
R J E Š E Nj E
Revizija se odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
Tužilac G. S. sin C., podnio je preko svog punomoćnika, advokata tužbu na dan 9.12.2003. godine protiv tuženih Republike Srpske-V. R. S. i R. S.-Republičke uprave carina B.L., koje zastupa Republičko javno pravobranilaštvo R. S., radi utvrđenja nosioca stanarskog prava. U tužbi je označio vrijednost spora u iznosu od 1.000,00 KM koja nije mijenjana tokom postupka. Naknadno je u parnicu stupio M. N. u svojstvu umješača na strani tuženih.
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u D. broj P-252/2004. od 5.10.2004. godine utvrđeno je da je tužilac nosilac stanarskog prava na spornom dvoiposobnom stanu u D., u ulici F. V. broj 30, na trećem spratu, broj 41 koji se sastoji od dvije veće i jedne manje sobe, kuhinje ostave, hodnika, kupatila sa WC-om, lođe, balkona i šupe, ukupne stambene površine od 75 m2; odlučeno je da presuda zamjenjuje ugovor o korišćenju stana; tužene su obavezane da tužiocu naknade parnične troškove u iznosu od 1.506,25 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-644/04 od 20.5.2005. godine uvažene su žalbe tuženih i umješača na strani tuženih, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen u cjelini sa tužbenim zahtjevom; tužilac je obavezan da tuženima naknadi parnične troškove u iznosu od 400,00 KM, a umješaču u iznosu od 110,00 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, pod prijetnjom izvršenja.
Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi njegovom tužbenom zahtjevu bilo udovoljeno. Tražio je naknadu parničnih troškova cjelokupnog postupka.
Tuženi i umješač na njihovoj strani dostavili su odgovore na reviziju. Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.
Članom 237. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 58/03, 85/03 i 74/05, - u daljem tekstu: ZPP) propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM (stav 2.); da izuzetno Vrhovni sud R. S. može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (stav 3).
Iz izloženog proizilazi da označena vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari ne prelazi iznos od 10.000 KM. Kako sud nije našao da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, revizija tužioca je odbačena kao nedozvoljena na osnovu člana 247. u vezi sa članom 237. stav 2. i 3. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-508/05 od 10.10.2006.g. )
<------->
Presuđena stvar - Res judicata
R J E Š E Nj E
Revizija se uvažava, ukida se rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-000 742 od 15.3.2007. godine, u dijelu kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-001 015 od 13.7.2006. godine (ispravljeno rješenjem istog suda, istog broja od 10.10.2006. godine) i u tom dijelu predmet se vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-001 015 od 13.7.2006. godine, od 13.7.2006. godine (u daljem tekstu: rješenje od 13.7.2006. godine) tužba tužioca V. S. sina P. odbačena je kao nedopuštena
„shodno članu 67. stav 1. tačka 4. ZPP-a“. Odlučeno je da troškovi postupka u ukupnom iznosu od 1.440,00 KM „padaju na teret tužioca shodno članu 386. ZPP-a“. Ovo rješenje ispravljeno je rješenjem istog suda, istog broja od 10.10.2006. godine u tom smislu što je datum u zaglavlju „13.7.2005.“ zamjenjen datumom „13.7.2006“ dok je datum u četvrtom stavu obrazloženja „30.3.2003“ zamijenjen datumom „30.9.2003.“
Drugim prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj P- 1015/05 od 5.6.2006. godine dozvoljen je povraćaj u pređašnje stanje, ukinuta je presuda zbog propuštanja prvostepenog suda broj P-1015/05 od 4.4.2006. godine i odlučeno da se postupak stavlja u fazu prije donošenja ove presude.
Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06- 000 742 od 15.3.2007. godine, žalba tužioca je odbijena, a oba prvostepena rješenja su potvrđena.
Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja samo u dijelu kojim je potvrđeno rješenje od 13.7.2006. godine zbog povreda odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom, s prijedlogom da se to rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
U tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Bijeljini protiv tužene S. A., kćeri A., na dan 8. novembra 2005. godine i tokom postupka, tužilac je postavio tužbeni zahtjev da se utvrdi „da je dana 2.11.2003. godine, kada je stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu RS, bez pravnog učinka i bez dejstva presuda Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.9.2003. godine u dijelu, kojim je tužilac obavezan da tuženoj preda u posjed dio parcele broj 2462 u površini od 384 m2, koji odgovara bivšoj parceli broj 2466, sve K.O. B. I, te da je izvršenje tog dijela presude postalo zabranjeno i nedopustivo, a što je tužena dužna priznati te trpjeti da se ukinu sve sprovedene izvršne radnje u izvršnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Bijeljini pod brojem I-1431/03“ uz dosuđenje parničnih troškova.
Prvostepeni sud je utvrdio da je Vrhovni sud Republike Srpske rješenjem broj Rev-285/04 od 18.11.2005. godine uvažio reviziju tužioca,
„ukinuo presudu Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.09.2003. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje“. U prvostepenom rješenju je konstantovano da je presuda koja se tužbom pobija „već ukinuta, pa ovaj sud nema šta utvrđivati da je ona bez pravnog učinka, zbog čega je donio rješenje kao u dispozitivu“. Pri tome, sud se je pozvao na odredbu člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP). Tom odredbom propisano je da se tužba, po prethodnom ispitivanju odbacuje, ako sud utvrdi da je stvar pravnosnažno presuđena.
Drugostepeni sud je zaključio da se „iz razloga rješenja jasno... da zaključiti da je tužba odbačena zbog odsustva pravnog interesa tužioca, u pitanju je greška u kucanju što sud u izreci navodi t.4 st1. čl.67, umjesto tačke 7. istog člana, a što proizilazi iz podataka spisa predmeta“ (prema članu 67. stav 1. tačka 7. ZPP, tužba se odbacuje ako sud utvrdi da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje). Tužiočev pravni interes za podnošenje tužbe u ovom sporu je, prema shvatanju drugostepenog suda, u proglašenju nedopustivosti izvršenja koje se pred prvostepenim sudom vodi pod brojem I-1443/03. Kako je rješenjem prvostepenog suda broj I-1443/03 od 10.5.2006. godine postupak izvršenja obustavljen, a sve provedene radnje ukinute, tužilac, po shvatanju drugostepenog suda, nema pravni interes za vođenje ove parnice.
Revizija je osnovana.
Pomenuti zaključak drugostepenog suda za sada je preuranjen.
Ako je rješenjem broj I-1443/03 od 10.5.2006. godine doista obustavljen izvršni postupak, a sprovedene radnje ukinute, bilo bi osnovano shvatanje da tužilac nema pravni interes za vođenje ove parnice, pri nespornoj činjenici
da je presuda Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.9.2003. godine, kao izvršna isprava, u međuvremenu ukinuta.
U protivnom, ako izvršni postupak nije obustavljen, niti su ukinute sprovedene radnje u tom postupku, postojao bi i pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje, kao u ovom sporu, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Sud međutim nije izvršio uvid u predmet broj I-1443/03 ni u rješenje istog broja od 10.5.2006. godine. S druge strane, tužilac je uporno tvrdio da izvršni postupak nije obustavljen. Spisima je priložen prepis rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj I-1431/03 od 10.5.2005. godine prema kojem se u postupku tražioca izvršenja S. A. protiv izvršenika V. S., radi predaje u posjed, „postupak protivizvršenja“ (dakle, ne izvršni postupak!)
„obustavlja i ukidaju sve provedene radnje koje su provedene u postupku protivizvršenja“.
U daljem toku postupka potrebno je, radi toga, izvršiti uvid u izvršni predmet za izvršenje presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.9.2003. godine, kako bi se razjasnila sporna pitanja da li je izvršni postupak obustavljen a sprovedene radnje ukinute, odnosno da li postoji pravni interes tužioca za vođenje ovakve parnice.
Kako iz izloženog proizilazi, drugosepeno rješenje u dijelu kojim je potvrđeno rješenje od 13.7.2006. godine, doneseno je uz povredu odredaba parničnog postupka (član 209. u vezi sa članom 67. stav 1. tačka 7. ZPP). Shodno tome, revizija tužioca je uvažena, drugostepeno rješenje u tom dijelu ukinuto i odlučeno da se predmet u ukinutom dijelu vrati drugostepenom sudu na ponovan postupak (član 250. stav 2. u vezi sa članovima 240. stav 1. tačka 1.
i 254. stav 1. tačka 1. i 4. ZPP.
Drugostepeni sud je dužan da u daljem postupku otkloni ukazani nedostatak (član 253. u vezi sa članom 228. ZPP).
Prvostepeno rješenje ostaje neizmijenjeno u nepobijanom dijelu, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje broj P-1015/05 od 5.6.2006. godine.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 545 od 27.6.2008.g. )
<------->
Presuđena stvar - Res judicata
P R E S U D A
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u K.V. broj Rs-37/98 od 15.10.2002. godine, obavezan je tuženi DUTP B. iz K.V. da tužiocu E.Č. plati na ime neisplaćenih plata za period od 11.06.1992. do 15.05.2002. godine iznos od 9.866,28 KM; na ime zatezne kamate na neisplaćene plate u istom periodu iznos od 16.886,17 KM; na ime regresa za godišnji odmor iznos od 968,00 KM, na ime zakonskih kamata na neisplaćeni regres iznos od 1.502,76 KM, ukupno 29.223,20 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.10.2002. godine do isplate (stav 1). Tužba u dijelu kojim tužitelj traži uplate novčanih iznosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje, se odbacuje (stav 2).
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Ž-80/03 od 16.08.2005. godine, žalba tuženog djelimično je uvažena, navedena prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu utoliko što se: tužitelju dosuđuje naknada na ime izgubljene zarade za period od 15.12.1995. do 30.06.2004. godine u iznosu od 17.816,22 KM (od čega na ime naknade plata u iznosu od 11.183,06 KM i na ime zakonske zatezne kamate na taj iznos za period od 20.05.2001. pa do 30.06.2005. godine iznos od 6.633,16 KM), sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 11.183,06 KM počev od 01.07.2005. godine pa do isplate, umjesto naknade na ime neisplaćene plate koja je tužitelju dosuđena za period od 11.06.1992. do 15.05.2002. godine u ukupnom iznosu od 26.752,45 KM (stav 1). Tužitelj se odbija sa dijelom zahtjeva za naknadu izgubljene zarade za period od 11.06.1992. do 14.12.1995. godine u iznosu od 1.598,00 KM i na ime kamate na taj iznos za period od 20.05.2001. do 30.06.2005. godine u iznosu od 1.200,10 KM, kao i sa dijelom zahtjeva za naknadu na ime regresa u iznosu od 968,00 KM i na ime kamate na taj iznos u iznosu od 1.502,76 KM (stav 2).
Tuženi revizijom pobija drugostepenu presudu, zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili izmjeni shodno odredbi člana 250. i 251. Zakona o parničnom postupku.
Tužilac u odgovoru na reviziju tuženog osporio je navode revizije i predložio da se ista odbije.
Republički javni tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. st. 3. Zakona o parničnom postupku – „Sl. list SFRJ“ br. 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93 do 32/94, u daljem tekstu ZPP).
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je tužbeni zahtjev tužioca za naknadu štete na ime neostvarenih plata i naknade na ime regresa za nekorišćenje godišnjih odmora za vremenski period u kome ga je tuženi sprečavao da kod njega radi.
Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da je rješenjem tuženog 01-601-1-1/85 od 17.10.1985. godine sa tužiocem zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu konobara, kod koga je radio do 11.06.1992. godine, a od tada do 14.12.1995. godine bio je u radnoj obavezi kod Opštinskog štaba civilne zaštite u K.V.; da je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda Rs-37/98 od 04.11.2001. godine utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i obavezao ga da tužioca vrati na radno mjesto na kojem je radio do prestanka radnog odnosa ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima; da tuženi tužiocu i drugim radnicima koji su bili u radnoj obavezi kod Opštinskog štaba civilne zaštite u K.V. za period od 11.06.1992. do 14.12.1995. godine nije vršio isplate plata i naknada koje je isplaćivao svojim radnicima koji su u tom periodu kod njega radili; da je tužilac 30.06.2004. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca; da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Ž.T,, diplomiranog ekonomiste iz K.V. od 15.05.2002. godine proizilazi da bi tužilac za period od 01.08.1992. do 15.05.2002. godine ostvario plate u dinarskim iznosima preračunatih u konvertibilne marke po kursu 1 KM = 6 dinara, iznosile 9.866,28 KM, na koji iznos je obračunata kamata od 16.886,17 KM, ukupno 26.752,44 KM, kao i naknade na ime regresa u iznosu od 968,00 KM i obračuna kamata na ovaj iznos od 1.502,76 KM.
Prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu za plaćanje naknade štete na ime neostvarenih plata, naknade na ime regresa, kao i obračuna kamata za iznose navedene u izreci prvostepene presude, dok je odbačena tužba tužioca za uplate novčanih iznosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Za ovakvu odluku prvostepeni sud je dao razloge: da je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda od 14.11.2001. godine utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i da ga tuženi vrati na rad na radnom mjestu na kojem je radio do prestanka radnog odnosa ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radim sposobnostima. Da visina naknade na ime neostvarenih plata, obračuna kamata je utvrđena na osnovu nalaza vještaka finansijske struke Ž.T. u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude.
Drugostepeni sud je povodom žalbe tuženog protiv prvostepene presude, odlučio da otvori raspravu na kojoj je odredio ponovno izvođenje dokaza vještačenja po vještaku T.Ž. koji je sačinio pismeni nalaz i mišljenje od 10.06.2005. godine i dopunu nalaza i mišljenja od 28.07.2005. godine, pa nakon što je ocijenio provedene dokaze, preinačio prvostepenu presudu tako što je udovoljio tužbenom zahtjevu u iznosima navedenim u izreci pobijane drugostepene presude, pri čemu dajući razloge: da se na ovaj pravni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ broj 60/89 i 42/90 – u daljem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa (juni 1992. godine), i to odredbi člana
73. stav 1. tog zakona po kojem radnik ima pravo na naknadu štete po opštim načelima odgovornosti za štetu za period od kada mu je na nezakonit način prestao radni odnos, u kojem slučaju se primjenjuje načelo prezumirane krivice (član 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima "Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03 – u daljem tekstu: ZOO), u kojem slučaju je po odredbi člana 185. ZOO odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Dalje drugostepeni sud navodi, da tuženi nije vršio isplate plata i naknada za radnike koji su bili angažovani u Opštinskom štabu civilne zaštite u K.V. ili na vojnoj obavezi za period od 11.06.1992. do 14.12.1995. godine, pa stoga da tužiocu ne pripada pravo na naknadu štete za navedeni period, jer da načelo pravičnosti nalaže da tužilac dijeli pravnu sudbinu ostalih radnika tuženog. Da je visina naknade za period od 15.12.1995. do 30.06.2004. godine kada se tužilac zaposlio kod drugog poslodavca utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke T.Ž. od 10.06.2005. godine i dopune nalaza i mišljenja ovog vještaka od 28.07.1995. godine u iznosima navedenim u izreci drugostepene presude, kao i da tužiocu ne pripada naknada štete na ime regresa za godišnji odmor jer da tužilac u spornom periodu nije radio.
Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita.
Prigovori revizije tuženog ''da se tužilac nakon 30.01.1996. godine do kada je bio u radnoj obavezi kod Opštinskog odbora civilne zaštite u K.V., nije obraćao tuženom sa zahtjevom za vraćanje na rad, već je 04.06.1998. godine prvostepenom sudu podnio tužbu protiv tuženog'', ne mogu se prihvatiti osnovanim.
Ovo iz razloga što je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda broj Rs-37/98 od 04.11.2001. godine utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i obavezao tuženog da tužioca vrati na rad, dakle radi se o presuđenoj stvari u odnosu na navedene zahtjeve tužioca, pa stoga se u ovoj parnici pitanje zakonitosti postojanja radnog odnosa tužioca kod tuženog kao i njegovo vraćanje na rad ne može više ispitivati.
Ni drugi prigovor revizije ''da prilikom utvrđivanja visine naknade štete tužiocu, nisu uzete u obzir plate koje je za sporni period tužilac primao kod Opštinskog štaba civilne zaštite u K.V., a ne plata koju je primala radnica tuženog Đ.M.'', ne može se prihvatiti osnovanim.
Tužilac je bio radnik tuženog, a što je utvrđeno, kako je rečeno na osnovu navedene pravosnažne djelimične presude prvostepenog suda od 04.11.2001. godine kojom je utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i obavezan tuženi da ga vrati na rad na radno mjesto na kojem je do tada radio, odnosno na radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima, dakle, u pogledu postojanja radnog odnosa tužioca kod tuženog u spornom periodu, kao i o njegovom vraćanju na rad kod tuženog, pravosnažno je presuđeno navedenom presudom prvostepenog suda, pa se u ovoj parnici o tom pitanju više ne može odlučivati.
Stoga se i zahtjev za naknadu štete na ime neostvarenih plata tužioca nije mogao utvrditi uporedbom mjesečnih iznosa plata radnog mjesta na kojem je tužilac do tada radio, tj. radnog mjesta konobara, koje (radno mjesto) u spornom periodu više nije postojalo, već uporedbom radnog mjesta radnika tužene Đ.M., kao adekvatnog uporednog radnika tuženog, a ne uporednog radnika koji je u spornom periodu radio kod Opštinskog odbora civilne zaštite u K.V., jer tužilac u spornom periodu nije ni bio njen radnik.
Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužene kada je drugostepeni sud pozivom na odredbe člana 154. stav 1., 158. i 185. ZOO tužiocu dosudio naknadu štete na ime neostvarenih plata kao i obračuna zakonske zatezne kamate na iznose neostvarenih plata, u iznosima navedenim u izreci drugostepene presude
Pobijana presuda nema, prema tome, nedostataka na koje se ukazuje u reviziji, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Iz tih razloga, a na osnovu člana 393. i 386. ZPP, u vezi sa odredbom člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05), revizija tuženog je odbijena kao neosnovana.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-671/05 od 27.02.2007.g.)
<------->
Umješač
R J E Š E Nj E
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u B. L. broj P-815/03 od 15.11.2005. godine „tužba tužitelja O. Z. podnijeta u predmetu br.P-815/03 dana 21.1.2005. g. a uređena na ročištu od 30.8.2005. g. protiv tuženih K. S. i F. J. radi utvrđenja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora“ odbačena je kao neblagovremena.
Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u B.L. broj 001-0-Gž-06-000 112
od 16.3.2006. godine žalba Z. O. odbačena je kao nedozvoljena.
Advokat Z. O. (u daljem tekstu: revident) izjavio je reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se rješenje ukine i predmet vrati na ponovan postupak.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilja S. K. podnijela je 13. novembra 1996. godine tužbu protiv tuženog J.F., radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora. Tužbom je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o prodaji („kupoprodajni ugovor“) zaključen 1.5.1995. godine (pravilno 1.2.1995. godine) u B. L. između tuženog kao prodavca i nje kao kupca dvoiposobnog stana u B. L., u. d/I površine 78,80 m2, što bi tuženi bio dužan da prizna i da joj izda ispravu podobnu za prenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama, odnosno u katastru, koju bi u protivnom zaimijenila presuda. Na ročištu od 30. aprila 2003. godine tuženi je preko svojih punomoćnika izjavio protivtužbu protiv tužilje. Zahtjevom protivtužbe tražio je da se utvrdi da je ugovor od 1.2.1995. godine pravno ništav, što bi tužilja bila dužna da prizna i trpi da se tuženi na osnovu presude upiše kao vlasnik i posjednik stana u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jednica BL, u knjizi uloženih isprava otkupljenih stanova, uz naknadu parničnih troškova. Na ročištu od 5. septembra 2003. godine parnične stranke su pred prvostepenim sudom zaključile sudsko poravnanje u tom smislu da je ugovor od 1.2.1995. godine ništav, da će tužilja istog dana (tj. 5. septembra 2003. godine) predati tuženom sporni stan, slobodan od lica i stvari, u upotrebljivom stanju, kao i ključeve tog stana, a tuženi će, takođe istog dana, isplatiti tužilji iznos od 22.000,00 KM, što je, prema stanju u spisima i učinio. Kako je tužilja potraživala od tuženog i kamatu na iznos od 22.000,00 KM, a tuženi od nje zakupninu od 1.2.1995. godine, postupak je u tom dijelu nastavljen i okončan donošenjem rješenja broj P-815/03 od 12.12.2003. godine. Tim rješenjem: 1. konstantovano je da je povučena tužba tužilje kojom je tražila isplatu kamate na iznos od 22.000,00 KM za period od 1.2.1995. godine do 5.9.2003. godine; 2. odbačena je kao neuredna protivtužba tuženog („protivtužitelja“) kojom je tražio isplatu zakupnine za stan za period od 1.2.1995. godine; 3. odbijen je zahtjev tuženog za naknadu parničnih troškova. Rješenje je postalo pravosnažno 22.1.2004. godine. Revident je 16. decembra 2003. godine (tj. poslije zaključenog sudskog poravnanja i donošenja rješenja od 12.12.2003. godine, a prije pravnosnažnosti tog rješenja) podnio tužbu protiv obje parnične stranke, kao tužene, s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik spornog stana u Banjoj Luci, u ulici Vase Pelagića broj 34/I, što bi oni bili dužni da priznaju i trpe da se stan upiše na osnovu presude kao njegovo vlasništvo u evidenciji nekretnina, uz isplatu parničnih troškova. Tužba je dostavljena na predmet broj P-815/03, ali je zavedena pod brojem P- 622/04.
Prvostepeni sud je zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi za glavno miješanje (generalnu intervenciju) revidenta u parničnom postupku broj P- 815/03 iz člana 364. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljem tekstu: ZPP) jer je parnica između parničnih stranaka u odnosu na sporni stan okončana poravnanjem od 5. septembra 2003. godine, dok je on podnio tužbu tek 16. decembra 2003. godine. Primjenom člana 67. stav 1. tačka 2. istog zakona prvostepeni sud je revidentovu tužbu odbacio kao neblagovremenu.
Drugostepeni sud je zauzeo stav da su u ovoj pravnoj stvari parnične stranke-tužilja S. K. i tuženi J. F., a da revident nema takvo svojstvo, jer u ovom predmetu nije podnio tužbu, odnosno nije pokrenuo parnični postupak. U skladu sa ovakvim pravnim shvatanjem, taj sud je na osnovu člana 255. u vezi sa članom
253. stav 1. ZPP odbacio žalbu revidenta kao nedozvoljenu. Revizija nije osnovana.
Shvatanje drugostepenog suda je pravilno.
Članom 364. ZPP propisano je da lice koje u cjelini ili djelimično traži stvar ili pravo o kome između drugih lica već teče parnica, može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom sve dok se postupak pravnosnažno ne završi.
Parnica o spornom stanu (tj. o „stvari ili pravu“ u smislu navedene odredbe) okončana je između parničnih stranaka sudskim poravnanjem od 5. septembra 2003. godine. Sudsko poravnanje ima snagu izvršnog naslova (član 91. ZPP). Sudsko poravnanje može se pobijati samo tužbom (član 92. istog zakona).
Članom 93. ZPP propisano je da će sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li se vodi parnica o predmetu o kome je ranije bilo zaključeno sudsko poravnanje i ako utvrdi da se parnica vodi o predmetu o kome je zaključeno sudsko poravnanje, odbaciće tužbu. Iz ovih odredaba proizilazi da se sudsko poravnanje u procesnopravnom smislu upodobljava sa pravnosnažnom sudskom presudom.
Revidentov zahtjev za glavnim mješanjem bio bi, prema tome, osnovan da je on podnio tužbu protiv parničnih stranaka najkasnije do 5. septembra 2003. godine kad su tužilja i tuženi zaključili sudsko poravnanje. Pošto je tužbu podnio kasnije, 16. decembra 2003. godine, nisu ni po ocjeni ovog suda bili ispunjeni uslovi iz člana 364. ZPP da mu se u ovom parničnom postupku prizna svojstvo glavnog umješača (generalnog intervenijenta). Spor između parničnih stranaka nastavljen je, doduše i poslije zaključenja poravnanja, ali ne o stanu (koji je definitivno pripao tuženoj) nego o zakupnini i o kamatama. To više nije bila parnica kojom se „traži stvar ili pravo“ (član 364. ZPP), nego o međusobnim odnosima obligacionopravne prirode između parničnih stranaka, koji su bez uticaja na primjenu ove zakonske odredbe.
Prvostepeni sud nije pravilno postupio kad je tužbu revidenta, primljenu
16. decembra 2003. godine zaveo pod brojem P-622/04, tj. kao da je predata u 2004. godini. Ovaj nedostatak je, međutim, bez uticaja na zakonitost i pravilnost nižestepenih odluka, jer se ni u slučaju da je pravilno postupljeno ne bi ispunili uslovi za glavno miješanje revidenta.
Revident, prema tome, suprotno shvatanju prvostepenog suda, nema svojstvo parnične stranke u parnici broj P-815/03 koja je vođena između tužilje S. K. i tuženog J. F. o spornom stanu i potraživanjima nastalim u vezi tog stana, nego eventualno trećeg lica, ali van slučajeva propisanih odredbama članova 369. do
372. ZPP, koje nije bilo ovlašćeno na podnošenje žalbe protiv prvostepene presude (član 213. stav 3. istog zakona). Drugostepeni sud je, prema tome, pravilno odbacio njegovu žalbu protiv prvostepene presude kao nedozvoljenu.
Procesna prava revidenta time nisu povrijeđena. Parnični postupak između njega i parničnih stranaka u ovom predmetu, o spornom stanu, vodiće se pred prvostepenim sudom pod brojem P-622/04, sa pravnim posljedicama koje proizilaze iz činjenice da je tužbu podnio prvostepenom sudu na dan 16. decembra 2003. godine.
Iz naprijed rečenog proizilazi da pobijano rješenje nema procesnih nedostataka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija je odbijena kao neosnovana na osnovu člana 254. stav 3. i 4. u vezi sa članovima 248. i 241. ZPP.
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 106 od 25.05.2007.g. )
https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
