PRAVO VLASNIKA VOZILA NA NAKNADU ŠTETE
Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti
član 7 stav 1
Vlasnik vozila nikada ne može imati svojstvo trećeg lica u vozilu čiji je vlasnik, bez obzira da li upravlja vozilom ili ne, pa on zahtjev za naknadu štete kao oštećeni može ostvarivati samo na osnovu opštih odredbi o naknadi štete propisanih odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca za naknadu štete koju je pretprio u saobraćajnoj nesreći u kojoj je učestvovao kao suvozač u vozilu čiji je on vlasnik.
Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da se dana 31.10.2005. godine, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo putničko motorno vozilo vlasništvo tužioca; da je u momentu nezgode tužiočevim vozilom upravljao Dž.K., dok je tužilac bio saputnik u vozilu; da je pomenuto vozilo u momentu nezgode bilo osigurano od autoodgovornosti prema trećim licima kod prvotuženog; da je tužilac u navedenoj saobraćajnoj nezgodi pretrpio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma prvog i drugog lumbalnog pršljena; da je do saobraćajne nezgode došlo krivicom Dž.K.; da je tužilac pretrpio štetu u visini pobliže označenoj prvostepenom presudom.
Polazeći od prednjih činjeničnih utvrđenja, prvostepeni sud je pozivom na odredbu člana 7. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima- Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 102/09), djelimično usvojio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je pozivom na član 15. istoga zakona odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, nalazeći da isti nije pasivno legitimisan,
Drugostepeni sud je drugačijim tumačenjem odredbe 7. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima- Prečišćeni tekst zaključio da se tužilac ne može u predmetnoj saobraćajnoj nesreći smatrati trećim licem, pa je prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na prvotuženog.
Drugostepena presuda je pravilna.
Nasuprot drugačijem stavu iznesenom u reviziji, pojam "trećeg lica" je definisan odredbom člana 7. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima- Prečišćeni tekst, kojom zakonskom odredbom je propisano da osiguranje od autoodgovornosti pokriva građansku odgovornost, vlasnika, korisnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim stranama koje imaju zahtjev za odštetu od osiguranika u skladu sa odredbama važećeg zakona o obligacionim odnosima i koja lica se po izričitoj odredbi stava 2. istoga člana ne mogu smatrati trećim stranama.
Dakle, pomenuta zakonska odredba izričito pominje vlasnika, korisnika ili "bilo kojeg vozača motornog vozila", sa jedne strane, te treća lica sa druge strane, što znači da prema ovoj zakonskoj odredbi vlasnik vozila nikada ne može imati svojstvo trećeg lica u vozilu čiji je vlasnik, bez obzira da li upravlja sa njim ili ne, sve i da se prihvati postojanje pravne konstrukcije istaknute u reviziji "ugovora o povjeravanju motornog vozila drugom licu na kratkotrajnu ili jednokratnu upotrebu”.
Prema tome vlasnik vozila, u ovom slučaju tužilac, nije aktivno legitimisan u sporu sa prvotuženim kao osiguravačem sa kojim je zaključio ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, jer je on ugovorna strana, a ne treće lice. Eventualni zahtjev za naknadu štete tužilac kao oštećeni može ostvarivati samo na osnovu opštih odredbi o naknadi štete propisanih odredbama Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Izostali su revizioni prigovori u odnosu na odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev prema drugotuženom, koja odluka je donesena u skladu odredbama materijalnog prava, te na valjan način obrazložena nižestepenim presudama, o čemu ovaj Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).
Imajući u vidu naprijed navedeno, revizija tužioca se ukazuje kao neosnovana, a kako je drugostepeni sud u predmetnoj pravnoj stvari pravilno primjenio materijalno pravo dajući pri tome jasne razloge koje prihvata i ovaj sud to je odlučeno kao u izreci ove presude na osnovu odrebe člana 248. Zakona o parničnom postupku."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 92 0 P 023906 15 Rev od 26.10.2017. godine)
https://epravo.ba/
Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti
član 7 stav 1
Vlasnik vozila nikada ne može imati svojstvo trećeg lica u vozilu čiji je vlasnik, bez obzira da li upravlja vozilom ili ne, pa on zahtjev za naknadu štete kao oštećeni može ostvarivati samo na osnovu opštih odredbi o naknadi štete propisanih odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca za naknadu štete koju je pretprio u saobraćajnoj nesreći u kojoj je učestvovao kao suvozač u vozilu čiji je on vlasnik.
Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da se dana 31.10.2005. godine, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo putničko motorno vozilo vlasništvo tužioca; da je u momentu nezgode tužiočevim vozilom upravljao Dž.K., dok je tužilac bio saputnik u vozilu; da je pomenuto vozilo u momentu nezgode bilo osigurano od autoodgovornosti prema trećim licima kod prvotuženog; da je tužilac u navedenoj saobraćajnoj nezgodi pretrpio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma prvog i drugog lumbalnog pršljena; da je do saobraćajne nezgode došlo krivicom Dž.K.; da je tužilac pretrpio štetu u visini pobliže označenoj prvostepenom presudom.
Polazeći od prednjih činjeničnih utvrđenja, prvostepeni sud je pozivom na odredbu člana 7. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima- Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 102/09), djelimično usvojio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je pozivom na član 15. istoga zakona odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, nalazeći da isti nije pasivno legitimisan,
Drugostepeni sud je drugačijim tumačenjem odredbe 7. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima- Prečišćeni tekst zaključio da se tužilac ne može u predmetnoj saobraćajnoj nesreći smatrati trećim licem, pa je prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na prvotuženog.
Drugostepena presuda je pravilna.
Nasuprot drugačijem stavu iznesenom u reviziji, pojam "trećeg lica" je definisan odredbom člana 7. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima- Prečišćeni tekst, kojom zakonskom odredbom je propisano da osiguranje od autoodgovornosti pokriva građansku odgovornost, vlasnika, korisnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim stranama koje imaju zahtjev za odštetu od osiguranika u skladu sa odredbama važećeg zakona o obligacionim odnosima i koja lica se po izričitoj odredbi stava 2. istoga člana ne mogu smatrati trećim stranama.
Dakle, pomenuta zakonska odredba izričito pominje vlasnika, korisnika ili "bilo kojeg vozača motornog vozila", sa jedne strane, te treća lica sa druge strane, što znači da prema ovoj zakonskoj odredbi vlasnik vozila nikada ne može imati svojstvo trećeg lica u vozilu čiji je vlasnik, bez obzira da li upravlja sa njim ili ne, sve i da se prihvati postojanje pravne konstrukcije istaknute u reviziji "ugovora o povjeravanju motornog vozila drugom licu na kratkotrajnu ili jednokratnu upotrebu”.
Prema tome vlasnik vozila, u ovom slučaju tužilac, nije aktivno legitimisan u sporu sa prvotuženim kao osiguravačem sa kojim je zaključio ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, jer je on ugovorna strana, a ne treće lice. Eventualni zahtjev za naknadu štete tužilac kao oštećeni može ostvarivati samo na osnovu opštih odredbi o naknadi štete propisanih odredbama Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Izostali su revizioni prigovori u odnosu na odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev prema drugotuženom, koja odluka je donesena u skladu odredbama materijalnog prava, te na valjan način obrazložena nižestepenim presudama, o čemu ovaj Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).
Imajući u vidu naprijed navedeno, revizija tužioca se ukazuje kao neosnovana, a kako je drugostepeni sud u predmetnoj pravnoj stvari pravilno primjenio materijalno pravo dajući pri tome jasne razloge koje prihvata i ovaj sud to je odlučeno kao u izreci ove presude na osnovu odrebe člana 248. Zakona o parničnom postupku."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 92 0 P 023906 15 Rev od 26.10.2017. godine)
https://epravo.ba/
