Podjela bračne stečevine u BiH
Obično kada jedan bračni partner iskaže svoj zahtjev za podjelu bračne stečevine, tada dolazi do direktnih sukoba sa jako ozbiljnim posljedicama. Pitanje koje u praksi bračni partneri postavljaju jeste da li bračnu stečevinu mogu dijeliti tek nakon što prestane bračna zajednica ili bračnu stečevinu mogu podijeliti u roku trajanja bračne zajednice. Ono što bračni partneri moraju znati jeste da postupci podjele bračne imovine su odvojeni od postupaka raskida bračnih zajendica odnosno razvoda?
Bračna stečevina je možda jedno od najbitnijih i najinteresantnijih pitanja koje se postavlja u rješavanju bračnih sporova. Zakonodavstvo iz oblasti braka i bračnih odnosa na području BiH je doživjelo značajnu reformu. Nakon proglašavanja nezavisnosti BiH je preuzela Porodični zakon SRBiH koji se primjenjivao sve do 2005.godine kada je uslijed provođenja zakonskih reformi iz oblasti porodičnog prava donesen novi Porodični zakon F BiH. Novi Porodični zakon je upravo doživio značajne promjene u dijelu koji se odnosi na imovinske odnose. Dotadašnji Porodični zakon SRBiH je zajedničku bračnu stečevinu određivao na dijametralno drugačiji način. Prema odredbama tog zakona bila je utvrđena posebne imovine i zajednički stečene imovine u braku. Zakon nije unaprijed pretpostavljao način podjele u braku stečene imovine, već je dozvoljavao da u svakom pojedinačnom porodičnom sporu zainteresovane strane dokazuju da li se radi o posebnoj ili imovini stečenoj u braku. Ti sporovi u praksi su se vodili izuzetno dugo, i naravno kao i svi drugi sporovi u ovoj pravnoj oblasti su izazivali ozbiljne probleme i poremećaje koji su se neminovno odražavali posebno na malodobnu djecu koja su stečena u takvim brakovima. Prateći koncept porodičnog prava zemalja EU novi Porodični zakon FBiH u ovoj oblasti je doživio značajnu reformu. Prema novom porodičnom zakonu utvrđeno je da bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu. Bračna stečevina po odredbama ovog zakona je imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice kao i prihodi iz te imovine. Ono što u praksi izaziva velike nedoumice a što je potrebno posebno obrazložiti jeste da poklon trećih osoba učinjen za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko nešto drugo ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od partnera. Ova odredba u praksi izaziva velike nedoumice.
Obično roditelji bračnih partnera dok traje bračna idila poklanjaju svoju imovinu svojoj djeci, a u cilju poboljšanja uslova bračne zajednice koju su zasnovali. Taj odnos traje besprijekorno sve dok ne dođe do određenih sukoba odnosno poremećaja u bračnim odnosima. Obično roditelji imovinu poklanjaju svom djetetu i takva imovina bude prevedena na to dijete. U tom momentu želja roditelja je da obezbijedi svoje dijete ili oba bračna partnera ali se tada obično ne razmišlja o sukobima i problemima koji mogu nastati u bračnoj zajednici. Kada dođe do brakorazvodne parnice i kada se sazna da je ta poklonjena imovina u toku trajanja te bračne zajenice zajednička bračna stečevina, tada sed u sporovima koji su pokrenuti pred sudom obično pokušava dokazati drugačija namjera poklonodavaca. Kao što smo naprijed naveli porodični zakon daje mogućnost izuzetka, te kaže da se poklon može izuzeti iz zajedničke bračne stečevine ako proizilazi iz drugačije namjere poklonodavca odnosno ako je poklon izričito učinjen smao jednoj strani. Ja sam u advokatskoj praksi imao više ovakvih slučajeva gdje su roditelji ili braća i sestre poklanjali imovinu, i u ovim sporovima poklonodavci sve i jedan su izjavljivali da su imovinu poklanjali isključivo jednom bračnom partneru. Ni u jednom sudskom postupku se nije uspjela dokazati posebna bračna stečevina jer sud nije dao vjeru iskazima poklonodavaca obrazlažući da su pristrasni i da je namjera bila sasvim drugačija. Smatram da ovakav stav suda nije uredu i da sud treba dijametralo drugačije posmatrati ovo pravno pitanje. U većini slučajeva imovina se poklanja onom bračnom partneru koji je u posebnim ili rodbinskim odnosima. Jasno je da ta imovina služi u zajedničke svrhe dok traje bračna zajednica ali smatram da je nepošteno da sud u većini slučajeva daje takvu pravnu ocjenu i karakter izjavama poklonodavaca u smislu njihovih namjera prilikom davanja takve vrste poklona. Zaključak ovog pitanja bi mogao biti da bračni partneri odnosno lica koja poklanjaju imovinu bračnim partnerima prilikom zaključenja ugovora o poklonu trebaju naglasiti kome konkretno poklanjaju imovinu i koji je motiv takvih radnji. S obzirom da se ovi ugovori obično zaključuju kod notara smatram da pasivno držanje notara po ovom pitanju ima veliku odgovornost, s obzirom da se radi o izuzetno osjetljivom imovinsko-pravnom pitanju.
Ono što je ovaj zakon kao najveću refromu donio jeste da je utvrdio da bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije dogovorili. To u prevodu znači da su bračni partneri po sili zakona suvlasnici nad imovinom koja je stečena u braku.U praksi bi to značilo da bez obzira što se imovina knjiži na jednog od partnera drugi dostavljanjem dokaza gruntovnici da se nalazio u braku sa tim bračnim partnerom i u momentu kupovine određene nekretnine ima pravo upisa sa ½. Međutim u praksi se to ne dešava pa čak i kad dva partnera daju jedni drugima obostrane saglasnosti. Ovo pitanje bi trebalo pod hitno riješiti na jasniji i konkretniji način. Naravno da i Zakon o upisu u zemljišne knjige mora tretirati ovu pravnu problematiku i omogućiti da se na jasan i nedvosmislen način može implementirati ova reformska zakonska odredba. Obično kada jedan bračni partner iskaže svoj zahtjev za podjelu bračne stečevine, tada dolazi do direktnih sukoba sa jako ozbiljnim posljedicama. Pitanje koje u praksi bračni partneri postavljaju jeste da li bračnu stečevinu mogu dijeliti tek nakon što prestane bračna zajednica ili bračnu stečevinu mogu podijeliti u roku trajanja bračne zajednice. Ono što bračni partneri moraju znati jeste da postupci podjele bračne imovine su odvojeni od postupaka raskida bračnih zajendica odnosno razvoda? Razvod se provodi u posebnom postupku i u toj parnici se isključivo odlučuje o braku i odlučuje o pravu na izdražvanje djece, obavezi viđanja djeteta kao i izdržavanju bračnih partnera ukoliko za to postoji zakonska osnova. Bračna imovina stečena u braku se dijeli u posebnoj parnici i nije vezana za razvod braka. U toku trajanja bračne zajednice moguće je podijeliti bračnu stečevinu bilo sporazumno bilo u parničnom postupku. U drugim zemljama kao što je SAD se na dijametralno različit način rješava ovo pravno pitanje. U ovoj državi se prilikom razvoda braka odlučuje o svim pitanjima uključujući i pravo na imovinu. Problemi sa kojima smo se mi susreli u praksi jeste priznavanje takve sudske odluke. U predmetu gdje smo zastupali tužitelj je izdejstvovao odluku Kantonalnog suda o priznanju presude u SAD-u koja je osim razvoda braka odlučila i o pravu na imovini pa čak ta odluka je zadirala i u imovinu u BiH. Naravno da je taj bračni partner iskoristio tu situaaciju te je u parnici koju je druga strana pokrenula radi podjele bračne stečevine pokušao dokazati da je po pravu na imovinu odlučivano pred sudom u drugoj državi. Druga strana je bila prinuđena sa vanredno pravnim lijekom tražiti da Kanotnalni sud u odluci o priznanju se isključivo bazira na dio presude koji se odnosi na razvod braka i da se ogradi od dijela koji se odnosi na imovinsko-pravne odnose.
Iz naprijed navedenog se jasno definiše da novi Porodični zakon je na dosta krući način odredio zajedničku imovinu stečenu u toku braka i pretpostavio zajedničko suvlasništvo sa dijelom ½. Zakon je doduše dozvolio da svaki bračni partner ima pravo utvrđivati posebnu imovinu u toku pokrenute parnice gdje mora dokazati da je imovinu stekao iz sredstava stečenih prije zaključenja bračne zajednice, ili na temelju nekih radnji koje nisu vezane za bračne odnose. Mi ovdje često postavljamo pitanje da li bračni partner koji nije imao zasnovan radni odnos u odnosu na bračnog partnera koji je privređivao i radio ima manjih prava u odnosu na tog bračnog partnera. Sudska praksa je jasna i decidna. Bez obzira ko je zaposlen u toku trajanja bračne zajednice, bez obzira kolika su primanja i bez obzira da li je on direktno uzimao kredite ili ne to ne može uticati na omjer bračne stečevine. Poznati pravni stručnjaci prilikom obrazloženja ove pravne situacije kažu u da je obično žena ta koja nije radila stekla 1/2 imovine zato što je služila svog bračnog partnera, prala veš, vodila brigu o djecu i radila druge kućanske poslove. Znači bez obzira koliki doprinos jednog bračnog partnera je bio u odnosu na drugog to ne može uticati na umanjenje njegovih prava.
Izvor: Poduzetnice.ba
Obično kada jedan bračni partner iskaže svoj zahtjev za podjelu bračne stečevine, tada dolazi do direktnih sukoba sa jako ozbiljnim posljedicama. Pitanje koje u praksi bračni partneri postavljaju jeste da li bračnu stečevinu mogu dijeliti tek nakon što prestane bračna zajednica ili bračnu stečevinu mogu podijeliti u roku trajanja bračne zajednice. Ono što bračni partneri moraju znati jeste da postupci podjele bračne imovine su odvojeni od postupaka raskida bračnih zajendica odnosno razvoda?
Bračna stečevina je možda jedno od najbitnijih i najinteresantnijih pitanja koje se postavlja u rješavanju bračnih sporova. Zakonodavstvo iz oblasti braka i bračnih odnosa na području BiH je doživjelo značajnu reformu. Nakon proglašavanja nezavisnosti BiH je preuzela Porodični zakon SRBiH koji se primjenjivao sve do 2005.godine kada je uslijed provođenja zakonskih reformi iz oblasti porodičnog prava donesen novi Porodični zakon F BiH. Novi Porodični zakon je upravo doživio značajne promjene u dijelu koji se odnosi na imovinske odnose. Dotadašnji Porodični zakon SRBiH je zajedničku bračnu stečevinu određivao na dijametralno drugačiji način. Prema odredbama tog zakona bila je utvrđena posebne imovine i zajednički stečene imovine u braku. Zakon nije unaprijed pretpostavljao način podjele u braku stečene imovine, već je dozvoljavao da u svakom pojedinačnom porodičnom sporu zainteresovane strane dokazuju da li se radi o posebnoj ili imovini stečenoj u braku. Ti sporovi u praksi su se vodili izuzetno dugo, i naravno kao i svi drugi sporovi u ovoj pravnoj oblasti su izazivali ozbiljne probleme i poremećaje koji su se neminovno odražavali posebno na malodobnu djecu koja su stečena u takvim brakovima. Prateći koncept porodičnog prava zemalja EU novi Porodični zakon FBiH u ovoj oblasti je doživio značajnu reformu. Prema novom porodičnom zakonu utvrđeno je da bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu. Bračna stečevina po odredbama ovog zakona je imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice kao i prihodi iz te imovine. Ono što u praksi izaziva velike nedoumice a što je potrebno posebno obrazložiti jeste da poklon trećih osoba učinjen za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko nešto drugo ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od partnera. Ova odredba u praksi izaziva velike nedoumice.
Obično roditelji bračnih partnera dok traje bračna idila poklanjaju svoju imovinu svojoj djeci, a u cilju poboljšanja uslova bračne zajednice koju su zasnovali. Taj odnos traje besprijekorno sve dok ne dođe do određenih sukoba odnosno poremećaja u bračnim odnosima. Obično roditelji imovinu poklanjaju svom djetetu i takva imovina bude prevedena na to dijete. U tom momentu želja roditelja je da obezbijedi svoje dijete ili oba bračna partnera ali se tada obično ne razmišlja o sukobima i problemima koji mogu nastati u bračnoj zajednici. Kada dođe do brakorazvodne parnice i kada se sazna da je ta poklonjena imovina u toku trajanja te bračne zajenice zajednička bračna stečevina, tada sed u sporovima koji su pokrenuti pred sudom obično pokušava dokazati drugačija namjera poklonodavaca. Kao što smo naprijed naveli porodični zakon daje mogućnost izuzetka, te kaže da se poklon može izuzeti iz zajedničke bračne stečevine ako proizilazi iz drugačije namjere poklonodavca odnosno ako je poklon izričito učinjen smao jednoj strani. Ja sam u advokatskoj praksi imao više ovakvih slučajeva gdje su roditelji ili braća i sestre poklanjali imovinu, i u ovim sporovima poklonodavci sve i jedan su izjavljivali da su imovinu poklanjali isključivo jednom bračnom partneru. Ni u jednom sudskom postupku se nije uspjela dokazati posebna bračna stečevina jer sud nije dao vjeru iskazima poklonodavaca obrazlažući da su pristrasni i da je namjera bila sasvim drugačija. Smatram da ovakav stav suda nije uredu i da sud treba dijametralo drugačije posmatrati ovo pravno pitanje. U većini slučajeva imovina se poklanja onom bračnom partneru koji je u posebnim ili rodbinskim odnosima. Jasno je da ta imovina služi u zajedničke svrhe dok traje bračna zajednica ali smatram da je nepošteno da sud u većini slučajeva daje takvu pravnu ocjenu i karakter izjavama poklonodavaca u smislu njihovih namjera prilikom davanja takve vrste poklona. Zaključak ovog pitanja bi mogao biti da bračni partneri odnosno lica koja poklanjaju imovinu bračnim partnerima prilikom zaključenja ugovora o poklonu trebaju naglasiti kome konkretno poklanjaju imovinu i koji je motiv takvih radnji. S obzirom da se ovi ugovori obično zaključuju kod notara smatram da pasivno držanje notara po ovom pitanju ima veliku odgovornost, s obzirom da se radi o izuzetno osjetljivom imovinsko-pravnom pitanju.
Ono što je ovaj zakon kao najveću refromu donio jeste da je utvrdio da bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije dogovorili. To u prevodu znači da su bračni partneri po sili zakona suvlasnici nad imovinom koja je stečena u braku.U praksi bi to značilo da bez obzira što se imovina knjiži na jednog od partnera drugi dostavljanjem dokaza gruntovnici da se nalazio u braku sa tim bračnim partnerom i u momentu kupovine određene nekretnine ima pravo upisa sa ½. Međutim u praksi se to ne dešava pa čak i kad dva partnera daju jedni drugima obostrane saglasnosti. Ovo pitanje bi trebalo pod hitno riješiti na jasniji i konkretniji način. Naravno da i Zakon o upisu u zemljišne knjige mora tretirati ovu pravnu problematiku i omogućiti da se na jasan i nedvosmislen način može implementirati ova reformska zakonska odredba. Obično kada jedan bračni partner iskaže svoj zahtjev za podjelu bračne stečevine, tada dolazi do direktnih sukoba sa jako ozbiljnim posljedicama. Pitanje koje u praksi bračni partneri postavljaju jeste da li bračnu stečevinu mogu dijeliti tek nakon što prestane bračna zajednica ili bračnu stečevinu mogu podijeliti u roku trajanja bračne zajednice. Ono što bračni partneri moraju znati jeste da postupci podjele bračne imovine su odvojeni od postupaka raskida bračnih zajendica odnosno razvoda? Razvod se provodi u posebnom postupku i u toj parnici se isključivo odlučuje o braku i odlučuje o pravu na izdražvanje djece, obavezi viđanja djeteta kao i izdržavanju bračnih partnera ukoliko za to postoji zakonska osnova. Bračna imovina stečena u braku se dijeli u posebnoj parnici i nije vezana za razvod braka. U toku trajanja bračne zajednice moguće je podijeliti bračnu stečevinu bilo sporazumno bilo u parničnom postupku. U drugim zemljama kao što je SAD se na dijametralno različit način rješava ovo pravno pitanje. U ovoj državi se prilikom razvoda braka odlučuje o svim pitanjima uključujući i pravo na imovinu. Problemi sa kojima smo se mi susreli u praksi jeste priznavanje takve sudske odluke. U predmetu gdje smo zastupali tužitelj je izdejstvovao odluku Kantonalnog suda o priznanju presude u SAD-u koja je osim razvoda braka odlučila i o pravu na imovini pa čak ta odluka je zadirala i u imovinu u BiH. Naravno da je taj bračni partner iskoristio tu situaaciju te je u parnici koju je druga strana pokrenula radi podjele bračne stečevine pokušao dokazati da je po pravu na imovinu odlučivano pred sudom u drugoj državi. Druga strana je bila prinuđena sa vanredno pravnim lijekom tražiti da Kanotnalni sud u odluci o priznanju se isključivo bazira na dio presude koji se odnosi na razvod braka i da se ogradi od dijela koji se odnosi na imovinsko-pravne odnose.
Iz naprijed navedenog se jasno definiše da novi Porodični zakon je na dosta krući način odredio zajedničku imovinu stečenu u toku braka i pretpostavio zajedničko suvlasništvo sa dijelom ½. Zakon je doduše dozvolio da svaki bračni partner ima pravo utvrđivati posebnu imovinu u toku pokrenute parnice gdje mora dokazati da je imovinu stekao iz sredstava stečenih prije zaključenja bračne zajednice, ili na temelju nekih radnji koje nisu vezane za bračne odnose. Mi ovdje često postavljamo pitanje da li bračni partner koji nije imao zasnovan radni odnos u odnosu na bračnog partnera koji je privređivao i radio ima manjih prava u odnosu na tog bračnog partnera. Sudska praksa je jasna i decidna. Bez obzira ko je zaposlen u toku trajanja bračne zajednice, bez obzira kolika su primanja i bez obzira da li je on direktno uzimao kredite ili ne to ne može uticati na omjer bračne stečevine. Poznati pravni stručnjaci prilikom obrazloženja ove pravne situacije kažu u da je obično žena ta koja nije radila stekla 1/2 imovine zato što je služila svog bračnog partnera, prala veš, vodila brigu o djecu i radila druge kućanske poslove. Znači bez obzira koliki doprinos jednog bračnog partnera je bio u odnosu na drugog to ne može uticati na umanjenje njegovih prava.
Izvor: Poduzetnice.ba
