Zakljucenje ugovora o kreditu koje je zabranjeno jednoj strani
PostPosted:Mon Aug 05, 2019 10:43 am
ZAKLJUČENJE UGOVORA O KREDITU KOJE JE ZABRANJENO JEDNOJ STRANI
Zakon o obligacionim odnosima
član 103 stav 2
Ugovor ostaje na snazi ako je zaključenje istog u iznosu od preko 10.000,00 KM zabranjeno samo davaocu kredita, a ne i korisnicima kredita koji su primili novčane iznose i obavezali se da ih vrate.
Obrazloženje:
"Prigovor pogrešne primjene materijalnog prava revident ne može zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi pa tako ni na prigovoru da je u konkretnom slučaju M.O.... odobrila kredit koji na dan spajanja svih dugovanja, preuzimanja i reprogramiranja iznosi 40.140,00 KM, pa da je to bilo nezakonito - suprotno članu 2. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama po kojem kredit može biti odobren samo u visini do 10.000,00 KM.
Po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi su primjenom čl. 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima pravilno ustanovili da nisu postojali razlozi za isticanje ništavosti predmetnog ugovora.
Odredbom čl. 103. st. 2. ZOO propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije nešto drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice. Ovom je odredbom isključen razlog ništavosti ugovora onim ugovornim stranama na koje se zabrana ne odnosi bez obzira na njihovo saznanje za zabranu, a u konkretnom slučaju su to korisnici kredita, odnosno tuženi - jemac. Prema tome, suprotno reviziji, a imajući u vidu da A.. B... vrši nadzor nad poslovanjem mikrokreditnih organizacija, to za kršenje čl. 2. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama, tj. zbog prekoračenje najvećeg iznosa po mirkokreditima, posljedice u slučaju prekršaja može da snosi samo tužitelj, ali nema za posljedicu ništavost konkretnog pravnog posla. Kako je dakle zaključenje ugovora o kreditu u iznosu od preko 10.000,00 KM bilo zabranjeno samo tužitelju, a ne i korisnicima predmetnih kredita koji su primili novčane iznose i obavezali se da iste vrate, to predmetni ugovor ostaje na snazi. Zato je neprihvatljivo polemisanje revidenta da je u konkretnom slučaju bio neprimjenjiv Zakon o obligacionim odnosima.
(...)
Nižestepeni sudovi su primjenom čl. 399. stav 2., čl. 997. u vezi sa čl. 1002. stav 2. i 4., čl. 1067 stav 2. u vezi sa članom 33. Zakona o mjenici i čl. 2. ugovora o jemstvu pravilno obavezeli tuženog da zbog nevraćenih anuiteta kredita, plati tužitelju novčani iznos od 36.650,50 KM i iznos od 1.806,30 KM na ime ugovorene redovne kamate, odnosno ukupan iznos od 38.456,80 KM."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 43 0 Ps 088111 15 Rev od 7.12.2018. godine)
https://www.bih-pravo.org/
Zakon o obligacionim odnosima
član 103 stav 2
Ugovor ostaje na snazi ako je zaključenje istog u iznosu od preko 10.000,00 KM zabranjeno samo davaocu kredita, a ne i korisnicima kredita koji su primili novčane iznose i obavezali se da ih vrate.
Obrazloženje:
"Prigovor pogrešne primjene materijalnog prava revident ne može zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi pa tako ni na prigovoru da je u konkretnom slučaju M.O.... odobrila kredit koji na dan spajanja svih dugovanja, preuzimanja i reprogramiranja iznosi 40.140,00 KM, pa da je to bilo nezakonito - suprotno članu 2. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama po kojem kredit može biti odobren samo u visini do 10.000,00 KM.
Po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi su primjenom čl. 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima pravilno ustanovili da nisu postojali razlozi za isticanje ništavosti predmetnog ugovora.
Odredbom čl. 103. st. 2. ZOO propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije nešto drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice. Ovom je odredbom isključen razlog ništavosti ugovora onim ugovornim stranama na koje se zabrana ne odnosi bez obzira na njihovo saznanje za zabranu, a u konkretnom slučaju su to korisnici kredita, odnosno tuženi - jemac. Prema tome, suprotno reviziji, a imajući u vidu da A.. B... vrši nadzor nad poslovanjem mikrokreditnih organizacija, to za kršenje čl. 2. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama, tj. zbog prekoračenje najvećeg iznosa po mirkokreditima, posljedice u slučaju prekršaja može da snosi samo tužitelj, ali nema za posljedicu ništavost konkretnog pravnog posla. Kako je dakle zaključenje ugovora o kreditu u iznosu od preko 10.000,00 KM bilo zabranjeno samo tužitelju, a ne i korisnicima predmetnih kredita koji su primili novčane iznose i obavezali se da iste vrate, to predmetni ugovor ostaje na snazi. Zato je neprihvatljivo polemisanje revidenta da je u konkretnom slučaju bio neprimjenjiv Zakon o obligacionim odnosima.
(...)
Nižestepeni sudovi su primjenom čl. 399. stav 2., čl. 997. u vezi sa čl. 1002. stav 2. i 4., čl. 1067 stav 2. u vezi sa članom 33. Zakona o mjenici i čl. 2. ugovora o jemstvu pravilno obavezeli tuženog da zbog nevraćenih anuiteta kredita, plati tužitelju novčani iznos od 36.650,50 KM i iznos od 1.806,30 KM na ime ugovorene redovne kamate, odnosno ukupan iznos od 38.456,80 KM."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 43 0 Ps 088111 15 Rev od 7.12.2018. godine)
https://www.bih-pravo.org/