Brak po šerijetskom pravu u BIH i sticanje drzavljanstva
Zakonom o državljanstvu BiH propisano je da strani državljanin, iako ne ispunjava uslove iz člana 8. stav 1. tačka 2. i 3. navedenog zakona, može steći državljanstvo BiH, ako je zaključio brak sa državljankom R BiH .
Brak zaključen isključivo po pravilima i na način propisan Porodičnim zakonom BiH - koji je bio na snazi u vrijeme sticanja državljanstva u konkretnom slučaju, smatra se zakonitim, valjanim i ima pravnu snagu na teritoriji BiH, dok brak zaključen po šerijatskom pravu nema pravnu snagu i nije valjan na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Iz obrazloženja:
Iz rješenja o sticanju državljanstva Ministarstva za unutrašnje poslove RBiH, od 22. 11. 1994.godine, kojim je tužitelj Al Husein Imada, državljanin Sirije stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine proizilazi da je tužitelj primljen u državljanstvo BiH na osnovu zahtjeva, izjave, kopije PI i izvoda iz MKR, te da je provedenim dokazima u tom postupku utvrdjeno da tužitelj ispunjava uslove iz člana 8a Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH„ broj 18/92, 11/93, 27/93, 13/94 i 15/94). Medjutim, iz zahtjeva za sticanje državljanstva, koje je tužitelj podnio 12. 10. 1994. godine putem Ambasade RBiH u Zagrebu proizilazi da tužitelj zahtijeva prijem u državljanstvo iz razloga što je sklopio brak sa državljankom BiH Softić Zinaidom, te da je učestvovao u Armiji BiH u periodu od 15. 09. 1992. godine do 01. 01. 1993. godine. Činjenice navedene u zahtjevu, a koje su relevantne za sticanje državljanstva, nisu istinite. Nije tačno da je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva bio oženjen sa državljankom BiH tj. da je bio u braku sa Zinaidom Softić. Brak sa državljankom BiH tužitelj je zaključio tek 14. 06. 1995. godine, kako to proizilazi iz izvoda MKV Općine Stari Grad Sarajevo od 09.05.2001.godine, koji izvod je tužitelj dostavio ovom sudu u prilogu tužbe. To znači, da u vrijeme podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva (12. 10. 1994. godine), tužitelj nije bio u braku sa državljankom BiH, odnosno, brak nije bio zaključen kako je to tužitelj u zahtjevu naveo kao relevantnu činjenicu. Budući da je tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva dao izjavu da poštuje Ustav i zakone Bosne i Hercegovine, mogao je i morao znati i biti svjestan da se brak prema zakonima BiH zaključuje isključivo u skladu sa Porodičnim zakonom BiH („Službeni list SRBiH „, broj 21/79 i 44/89 - koji je bio na snazi u to vrijeme ), dakle na način propisan ovim zakonom, te da se sklapanje braka po šerijatskim propisima, kako to pogrešno tužitelj navodi, ne smatra valjanim i nema pravnu snagu u BiH. Ova okolnost je relevantna iz razloga što je Zakonom o državljanstvu RBiH ( „Službeni list R BiH „ broj 18/92, 19/93, 15/94), koji je bio na snazi u vrijeme sticanja državljanstva, bilo propisano da stranac može prirodjenjem steći državljanstvo RBiH, ako je u braku sa državljankom RBiH. Dakle, za sticanje državljanstva u vrijeme kada je tužitelj podnio zahtjev u kojem je naveo kao relevantnu činjenicu sklapanje braka sa državljankom BiH, bila je na snazi odredba prema kojoj je
uslov za sticanje državljanstva bilo zaključenje braka sa državljankom BiH, koji uslov u konkretnom slučaju tužitelj nije ispunio i u tom pravcu dao neistinite podatke u zahtjevu.
Iz izloženog slijedi da je pravilan zaključak tužene da tužitelj u zahtjevu za sticanje državljanstva nije naveo istinite činjenice odlučne za ocjenu njegovog statusa i nisu primijenjeni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sticanja državljanstva, pa tužitelj neopravdano osporava rješenje tužene zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine broj U-129/07 od 05. 04.
2007. godine)
Zakonom o državljanstvu BiH propisano je da strani državljanin, iako ne ispunjava uslove iz člana 8. stav 1. tačka 2. i 3. navedenog zakona, može steći državljanstvo BiH, ako je zaključio brak sa državljankom R BiH .
Brak zaključen isključivo po pravilima i na način propisan Porodičnim zakonom BiH - koji je bio na snazi u vrijeme sticanja državljanstva u konkretnom slučaju, smatra se zakonitim, valjanim i ima pravnu snagu na teritoriji BiH, dok brak zaključen po šerijatskom pravu nema pravnu snagu i nije valjan na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Iz obrazloženja:
Iz rješenja o sticanju državljanstva Ministarstva za unutrašnje poslove RBiH, od 22. 11. 1994.godine, kojim je tužitelj Al Husein Imada, državljanin Sirije stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine proizilazi da je tužitelj primljen u državljanstvo BiH na osnovu zahtjeva, izjave, kopije PI i izvoda iz MKR, te da je provedenim dokazima u tom postupku utvrdjeno da tužitelj ispunjava uslove iz člana 8a Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH„ broj 18/92, 11/93, 27/93, 13/94 i 15/94). Medjutim, iz zahtjeva za sticanje državljanstva, koje je tužitelj podnio 12. 10. 1994. godine putem Ambasade RBiH u Zagrebu proizilazi da tužitelj zahtijeva prijem u državljanstvo iz razloga što je sklopio brak sa državljankom BiH Softić Zinaidom, te da je učestvovao u Armiji BiH u periodu od 15. 09. 1992. godine do 01. 01. 1993. godine. Činjenice navedene u zahtjevu, a koje su relevantne za sticanje državljanstva, nisu istinite. Nije tačno da je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva bio oženjen sa državljankom BiH tj. da je bio u braku sa Zinaidom Softić. Brak sa državljankom BiH tužitelj je zaključio tek 14. 06. 1995. godine, kako to proizilazi iz izvoda MKV Općine Stari Grad Sarajevo od 09.05.2001.godine, koji izvod je tužitelj dostavio ovom sudu u prilogu tužbe. To znači, da u vrijeme podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva (12. 10. 1994. godine), tužitelj nije bio u braku sa državljankom BiH, odnosno, brak nije bio zaključen kako je to tužitelj u zahtjevu naveo kao relevantnu činjenicu. Budući da je tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva dao izjavu da poštuje Ustav i zakone Bosne i Hercegovine, mogao je i morao znati i biti svjestan da se brak prema zakonima BiH zaključuje isključivo u skladu sa Porodičnim zakonom BiH („Službeni list SRBiH „, broj 21/79 i 44/89 - koji je bio na snazi u to vrijeme ), dakle na način propisan ovim zakonom, te da se sklapanje braka po šerijatskim propisima, kako to pogrešno tužitelj navodi, ne smatra valjanim i nema pravnu snagu u BiH. Ova okolnost je relevantna iz razloga što je Zakonom o državljanstvu RBiH ( „Službeni list R BiH „ broj 18/92, 19/93, 15/94), koji je bio na snazi u vrijeme sticanja državljanstva, bilo propisano da stranac može prirodjenjem steći državljanstvo RBiH, ako je u braku sa državljankom RBiH. Dakle, za sticanje državljanstva u vrijeme kada je tužitelj podnio zahtjev u kojem je naveo kao relevantnu činjenicu sklapanje braka sa državljankom BiH, bila je na snazi odredba prema kojoj je
uslov za sticanje državljanstva bilo zaključenje braka sa državljankom BiH, koji uslov u konkretnom slučaju tužitelj nije ispunio i u tom pravcu dao neistinite podatke u zahtjevu.
Iz izloženog slijedi da je pravilan zaključak tužene da tužitelj u zahtjevu za sticanje državljanstva nije naveo istinite činjenice odlučne za ocjenu njegovog statusa i nisu primijenjeni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sticanja državljanstva, pa tužitelj neopravdano osporava rješenje tužene zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine broj U-129/07 od 05. 04.
2007. godine)
