Bufferne protiv Francuske
(predstavka br. 54367/00) - 26. februar 2002.
1. Osnovne cinjenice
Podnositeljica predstavke je provela 13 godina radeći za Privrednu i industrijsku komoru kao pomoćna sekretarica.
Dala je otkaz zbog određenih incidenata za koje je smatrala da su nju i njenu porodicu doveli u opasnost, kao npr. namjerno otkazivanje kočnica na njenom vozilu. Nije precizno odredila koji su se incidenti desili u vezi sa obavljanjem njenih radnih obaveza. Sve njene prijave policiji su evidentirane bez poduzimanja daljnjih koraka. Njen poslodavac je prihvatio njen otkaz ali ne i postojanje „opravdanih razloga”, pri tome je sprječavajući da ostvari pravo na naknadu usljed nezaposlenosti.
Dana 30. novembra 1992. godine podnositeljica predstavke je Upravnom sudu podnijela prijedlog za poništenje te odluke.
Dana 16. aprila 1996. godine Upravni sud je odbio njen prijedlog, a 3. marta 1998. godine Žalbeni upravni sud je također odbio njenu žalbu.
Dana 19. maja 1999. godine Državno vijeće (Conseil d’Etat) proglasilo je nedopuštenom njenu apelaciju, navodeći:
56 57
„[Relevantni zakon] predviđa: ‘Prethodno odobrenje će se zatražiti za žalbe Državnom vijeću iz razloga pogrešne primjene prava. Potrebno je donijeti sudski nalog kojim se odbija odobrenje ukoliko je žalba nedopuštena ili nema nikakvog razumnog izgleda za uspjeh [...]”
U prilog njenoj prijavi za donošenje naloga kojom se ukida pobijana presuda, gđa Bufferne je tvrdila da je pariški Upravni žalbeni sud pogriješio u pogledu primjene zakona i prekršio [zakon] time što je odbio da primijeni [određenu sudsku odluku] i utvrdio da je upravno tijelo ovlašteno, što je predmet sudskog preispitivanja, da utvrđuje da li je imala zakonske razloge za otkaz. Rekla je da se Upravni žalbeni sud oslonio na materijalne greške i krivo protumačio činjenice prilikom utvrđivanja da podnositeljica predstavke nije dokazala da su ona i njena porodica bili pod pritiskom pariške Privredne i industrijske komore.
Nijedan od ovih razloga nije dovoljan da bi se dopustilo ulaganje žalbe.”
2. Odluka Suda
Podnositeljica predstavke se žalila da je prekršen član 6 stav 1 zbog prekomjerne dužine postupka i nedostatka obrazloženja. Također se žalila da je došlo do povrede prava na privatni i porodični život iz člana 8.
Clan 6
Sud je pojasnio da koncept pravičnosti koji proizilazi iz člana 6 ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki izneseni argument. Dalje je istakao da je u predmetnom slučaju Državno vijeće ponovilo razloge podnositeljice predstavke i odlučilo da razlozi nisu bili dovoljni da „opravdaju odobrenje” za žalbu. Dalje je jasno istakao da razlozi za žalbu na koje se poziva podnositeljica predstavke nisu bili samo u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava, što su jedini razlozi na kojima će se temeljiti žalba. Sud je stoga smatrao da odluka Državnog vijeća u predmetu podnositeljice predstavke sadrži dovoljno razloga u svrhe člana 6 stav 1. Posljedično, dio predstavke je proglašen očigledno nedopustivim.
Što se tiče dužine postupka, Sud nije smatrao da je u poziciji da odlučuje o ovoj pritužbi i umjesto toga je smatrao potrebnim da u vezi sa ovim pitanjem predstavku dostavi Vladi na izjašnjenje.
Suominen protiv Finske
(predstavka br. 37801/97) - 1. juli 2003.
1. Osnovne cinjenice
Podnositeljica predstavke je vlasnica kompanije koja je imala sklopljene aranžmane sa bankom u vezi sa finansiranjem kompanije.
Dana 24. februara 1995. godine banka je pokrenula parnični postupak protiv podnosioca predstavke pred Okružnim sudom, tražeći povrat kredita koji su joj dati. Podnositeljica predstavke je pozvana da navede i prezentuje sve dokaze kojima potkrepljuje svoje navode uz pojašnjenje svih okolnosti na koje predlaže pojedinačne dokaze. Na pripremnom ročištu, međutim, postupajući sudija je prihvatio samo dva dokumenta, te je navodno rekao podnositeljici da ostatak dokaza može dostaviti na glavnoj raspravi.
Na glavnoj raspravi dana 8. februara 1996. godine podnositeljici predstavke je navodno uskraćena mogućnost da podnese ostale dokaze koje je prethodno navela iz razloga što ih nije podnijela na pripremnom ročištu.
Dana 15. februara 1996. godine Okružni sud je donio presudu protiv podnositeljice predstavke kojom joj se oduzima imovina. Apelacioni sud je odbio žalbu podnositeljice predstavke, obrazlažući da nije učinila dovoljno uvjerljivom činjenicu da joj nije bilo dozvoljeno, ili nije bila u mogućnosti, da podnese dokaze pred Okružnim sudom. Stoga nije bilo razloga da prihvati dokumente koje je podnijela Okružnom sudu. Vrhovni sud je odbio žalbu. Podnositeljica predstavke nije imala pravnog zastupnika dok nije zatražila dozvolu za ulaganje žalbe Vrhovnom sudu.
2. Odluka Suda
Podnositeljica predstavke je tvrdila da joj je navodno uskraćeno pravično suđenje jer je Okružni sud odbio, bez obrazložene odluke, da prihvati dio dokaza koje je predložila.
Sud je podsjetio da princip jednakosti oružja zahtijeva da se svakoj stranci pruži razumna mogućnost da prezentuje svoj slučaj – uključujući i njihove dokaze – pod uslovima koji ih ne dovode u suštinski neravnopravan položaj naspram njihovog protivnika. Također je podsjetio na obavezu sudova da adekvatno obrazlože odluke, čiji opseg se može utvrditi samo u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja.
58 59
U predmetnom slučaju Sud je naveo da je beznačajno da li je na pripremnom ročištu podnositeljica imala utisak da li može dostaviti dokaze na glavnoj raspravi ili ne. Prije će glavno pitanje biti da li je odluka suda da odbije prihvatanje dokaza podnositeljice predstavke data u obliku obrazložene odluke, omogućujući podnositeljici predstavke mogućnost da je pobija. Usprkos slobodi procjene u izboru argumenata i podnošenja dokaza, domaći sud je dužan da opravda svoje aktivnosti dajući razloge za svoje odluke. Sud je naveo da nije bio zadatak suda da ispita da li je odbijanje suda da prihvati dokaze bilo osnovano; ovaj zadatak je na domaćim sudovima.
Sud je podsjetio na funkcije obrazložene odluke: da pokaže strankama da su saslušane, da im ponudi mogućnost da se žale protiv odluke i da se omogući javni nadzor i zadovolji pravda.
U svjetlu navedenog, Sud nije smatrao da je podnositeljici predstavke omogućeno pravično suđenje. Nepostojanje obrazložene odluke spriječilo ju je da pobija odluku na efektivan način. Ovo je dokazala odluka Apelacionog suda koji je odbio zahtjev da prihvati dokaze zbog toga što ih je trebala provesti pred Okružnim sudom i da podnositeljica predstavke nije dokazala da joj to nije bilo dozvoljeno.
Stoga je došlo do povrede člana 6 stav 1.
Clan 41
Podnositeljici predstavke je dosuđeno 2.000 eura na ime nematerijalne štete. Sud je odbio da dosudi naknadu materijalne štete zbog izgubljene dobiti iz poslovanja, navodeći da nije bilo uzročne veze između povrede i materijalne štete, s obzirom da se slučaj pred Sudom odnosio na dopuštenost dokaza, a ne suštinu spora pred finskim sudovima. Podnositeljici predstavke je dosuđeno i 2.300 eura na ime troškova i izdataka.
(predstavka br. 54367/00) - 26. februar 2002.
1. Osnovne cinjenice
Podnositeljica predstavke je provela 13 godina radeći za Privrednu i industrijsku komoru kao pomoćna sekretarica.
Dala je otkaz zbog određenih incidenata za koje je smatrala da su nju i njenu porodicu doveli u opasnost, kao npr. namjerno otkazivanje kočnica na njenom vozilu. Nije precizno odredila koji su se incidenti desili u vezi sa obavljanjem njenih radnih obaveza. Sve njene prijave policiji su evidentirane bez poduzimanja daljnjih koraka. Njen poslodavac je prihvatio njen otkaz ali ne i postojanje „opravdanih razloga”, pri tome je sprječavajući da ostvari pravo na naknadu usljed nezaposlenosti.
Dana 30. novembra 1992. godine podnositeljica predstavke je Upravnom sudu podnijela prijedlog za poništenje te odluke.
Dana 16. aprila 1996. godine Upravni sud je odbio njen prijedlog, a 3. marta 1998. godine Žalbeni upravni sud je također odbio njenu žalbu.
Dana 19. maja 1999. godine Državno vijeće (Conseil d’Etat) proglasilo je nedopuštenom njenu apelaciju, navodeći:
56 57
„[Relevantni zakon] predviđa: ‘Prethodno odobrenje će se zatražiti za žalbe Državnom vijeću iz razloga pogrešne primjene prava. Potrebno je donijeti sudski nalog kojim se odbija odobrenje ukoliko je žalba nedopuštena ili nema nikakvog razumnog izgleda za uspjeh [...]”
U prilog njenoj prijavi za donošenje naloga kojom se ukida pobijana presuda, gđa Bufferne je tvrdila da je pariški Upravni žalbeni sud pogriješio u pogledu primjene zakona i prekršio [zakon] time što je odbio da primijeni [određenu sudsku odluku] i utvrdio da je upravno tijelo ovlašteno, što je predmet sudskog preispitivanja, da utvrđuje da li je imala zakonske razloge za otkaz. Rekla je da se Upravni žalbeni sud oslonio na materijalne greške i krivo protumačio činjenice prilikom utvrđivanja da podnositeljica predstavke nije dokazala da su ona i njena porodica bili pod pritiskom pariške Privredne i industrijske komore.
Nijedan od ovih razloga nije dovoljan da bi se dopustilo ulaganje žalbe.”
2. Odluka Suda
Podnositeljica predstavke se žalila da je prekršen član 6 stav 1 zbog prekomjerne dužine postupka i nedostatka obrazloženja. Također se žalila da je došlo do povrede prava na privatni i porodični život iz člana 8.
Clan 6
Sud je pojasnio da koncept pravičnosti koji proizilazi iz člana 6 ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki izneseni argument. Dalje je istakao da je u predmetnom slučaju Državno vijeće ponovilo razloge podnositeljice predstavke i odlučilo da razlozi nisu bili dovoljni da „opravdaju odobrenje” za žalbu. Dalje je jasno istakao da razlozi za žalbu na koje se poziva podnositeljica predstavke nisu bili samo u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava, što su jedini razlozi na kojima će se temeljiti žalba. Sud je stoga smatrao da odluka Državnog vijeća u predmetu podnositeljice predstavke sadrži dovoljno razloga u svrhe člana 6 stav 1. Posljedično, dio predstavke je proglašen očigledno nedopustivim.
Što se tiče dužine postupka, Sud nije smatrao da je u poziciji da odlučuje o ovoj pritužbi i umjesto toga je smatrao potrebnim da u vezi sa ovim pitanjem predstavku dostavi Vladi na izjašnjenje.
Suominen protiv Finske
(predstavka br. 37801/97) - 1. juli 2003.
1. Osnovne cinjenice
Podnositeljica predstavke je vlasnica kompanije koja je imala sklopljene aranžmane sa bankom u vezi sa finansiranjem kompanije.
Dana 24. februara 1995. godine banka je pokrenula parnični postupak protiv podnosioca predstavke pred Okružnim sudom, tražeći povrat kredita koji su joj dati. Podnositeljica predstavke je pozvana da navede i prezentuje sve dokaze kojima potkrepljuje svoje navode uz pojašnjenje svih okolnosti na koje predlaže pojedinačne dokaze. Na pripremnom ročištu, međutim, postupajući sudija je prihvatio samo dva dokumenta, te je navodno rekao podnositeljici da ostatak dokaza može dostaviti na glavnoj raspravi.
Na glavnoj raspravi dana 8. februara 1996. godine podnositeljici predstavke je navodno uskraćena mogućnost da podnese ostale dokaze koje je prethodno navela iz razloga što ih nije podnijela na pripremnom ročištu.
Dana 15. februara 1996. godine Okružni sud je donio presudu protiv podnositeljice predstavke kojom joj se oduzima imovina. Apelacioni sud je odbio žalbu podnositeljice predstavke, obrazlažući da nije učinila dovoljno uvjerljivom činjenicu da joj nije bilo dozvoljeno, ili nije bila u mogućnosti, da podnese dokaze pred Okružnim sudom. Stoga nije bilo razloga da prihvati dokumente koje je podnijela Okružnom sudu. Vrhovni sud je odbio žalbu. Podnositeljica predstavke nije imala pravnog zastupnika dok nije zatražila dozvolu za ulaganje žalbe Vrhovnom sudu.
2. Odluka Suda
Podnositeljica predstavke je tvrdila da joj je navodno uskraćeno pravično suđenje jer je Okružni sud odbio, bez obrazložene odluke, da prihvati dio dokaza koje je predložila.
Sud je podsjetio da princip jednakosti oružja zahtijeva da se svakoj stranci pruži razumna mogućnost da prezentuje svoj slučaj – uključujući i njihove dokaze – pod uslovima koji ih ne dovode u suštinski neravnopravan položaj naspram njihovog protivnika. Također je podsjetio na obavezu sudova da adekvatno obrazlože odluke, čiji opseg se može utvrditi samo u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja.
58 59
U predmetnom slučaju Sud je naveo da je beznačajno da li je na pripremnom ročištu podnositeljica imala utisak da li može dostaviti dokaze na glavnoj raspravi ili ne. Prije će glavno pitanje biti da li je odluka suda da odbije prihvatanje dokaza podnositeljice predstavke data u obliku obrazložene odluke, omogućujući podnositeljici predstavke mogućnost da je pobija. Usprkos slobodi procjene u izboru argumenata i podnošenja dokaza, domaći sud je dužan da opravda svoje aktivnosti dajući razloge za svoje odluke. Sud je naveo da nije bio zadatak suda da ispita da li je odbijanje suda da prihvati dokaze bilo osnovano; ovaj zadatak je na domaćim sudovima.
Sud je podsjetio na funkcije obrazložene odluke: da pokaže strankama da su saslušane, da im ponudi mogućnost da se žale protiv odluke i da se omogući javni nadzor i zadovolji pravda.
U svjetlu navedenog, Sud nije smatrao da je podnositeljici predstavke omogućeno pravično suđenje. Nepostojanje obrazložene odluke spriječilo ju je da pobija odluku na efektivan način. Ovo je dokazala odluka Apelacionog suda koji je odbio zahtjev da prihvati dokaze zbog toga što ih je trebala provesti pred Okružnim sudom i da podnositeljica predstavke nije dokazala da joj to nije bilo dozvoljeno.
Stoga je došlo do povrede člana 6 stav 1.
Clan 41
Podnositeljici predstavke je dosuđeno 2.000 eura na ime nematerijalne štete. Sud je odbio da dosudi naknadu materijalne štete zbog izgubljene dobiti iz poslovanja, navodeći da nije bilo uzročne veze između povrede i materijalne štete, s obzirom da se slučaj pred Sudom odnosio na dopuštenost dokaza, a ne suštinu spora pred finskim sudovima. Podnositeljici predstavke je dosuđeno i 2.300 eura na ime troškova i izdataka.
