Član 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
LICU KOJEM JE AKTOM DAVAOCA STANA NA KORIŠTENJE DODIJELJEN STAN NA KORIŠTENJE, A NA OSNOVU TOG AKTA NIJE ZAKLJUČEN UGOVOR O KORIŠTENJU STANA, NITI JE TO LICE USELILO U DODJELJENI STAN, NA ISPUNJAVA ZAKONSKE PRETPOSTAVKE ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA POVRAT U POSJED TOG STANA BEZ OBZIRA NA NJEGOV IZBJEGLIČKI STATUS.
Iz obrazloženja:
Prvostepeni sud je odbio tužbu tužioca, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženog od 03.04.2002. godine, prihvatajući u cjelosti činjenično stanje utvrĊeno u upravnom postupku, koji je predhodio donošenju tog rješenja kao i
pravni stav organa uprave izražen u tom rješenju. Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je u upravnom postupku, na osnovu provedenih dokaza i uvida u pismene dokaze pribavljene u toku postupka, utvrĊeno da tužilac nije nikada uselio u predmetni stan, koji je rješenjem o dodjeli stana RO “N.” M. OOUR “Prerada papira” M. broj: SK-137/89 od 20.10.1989. godine dodjeljen njemu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva, a što se žalbom ne osporava, a niti se osporavalo tužbom. Polazeći od ovog utvrĊenja, organi uprave, kao i prvostepeni sud, smatraju da tužiocu ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne navodeći o kojim se konkretno odredbama ovog zakona radi.
Prema odredbi člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99), pravo na povratak u posjed napuštenog stana pripada nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva (član 6. Zakona o stambenim odnosima), a u smislu stava 2. navedenog člana ovo pravo pripada osobama koje su napustile svoje stanove izmeĊu 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, jer se te osobe smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da samo ona lica koja imaju status nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva mogu ostvariti pravo na povrat u stan ako su izbjeglice ili raseljena lica. U tužiočevom slučaju navedeni zakonski uslovi nisu ispunjeni, jer tužilac sa svojom porodicom nikada nije uselio u sporni stan i na taj način nije ni stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, bez obzira na okolnosti zbog kojih je bio spriječen da useli u dodjeljeni stan.
Kod ovakvog stanja stvari upravni organi su pravilno i zakonito odlučili kada su odbili zahtjev tužitelja za povrat u predmetni stan kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud. Na drugačije rješenje ove upravne stvari nisu mogli biti od uticaja prigovori iz tužbe, jer tužilac nije pružio dokaze da je nakon donošenja akta o dodjeli stana u taj stan i uselio.
S obzirom na iznijete razloge sud ne nalazi da je pobijanom presudom prvostepenog suda povrijedjen zakon na štetu tužioca, pa je primjenom člana
43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima žalbu kao neosnovanu odbio. (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Už-422/02 od 22.9.2004.g.)
LICU KOJEM JE AKTOM DAVAOCA STANA NA KORIŠTENJE DODIJELJEN STAN NA KORIŠTENJE, A NA OSNOVU TOG AKTA NIJE ZAKLJUČEN UGOVOR O KORIŠTENJU STANA, NITI JE TO LICE USELILO U DODJELJENI STAN, NA ISPUNJAVA ZAKONSKE PRETPOSTAVKE ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA POVRAT U POSJED TOG STANA BEZ OBZIRA NA NJEGOV IZBJEGLIČKI STATUS.
Iz obrazloženja:
Prvostepeni sud je odbio tužbu tužioca, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženog od 03.04.2002. godine, prihvatajući u cjelosti činjenično stanje utvrĊeno u upravnom postupku, koji je predhodio donošenju tog rješenja kao i
pravni stav organa uprave izražen u tom rješenju. Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je u upravnom postupku, na osnovu provedenih dokaza i uvida u pismene dokaze pribavljene u toku postupka, utvrĊeno da tužilac nije nikada uselio u predmetni stan, koji je rješenjem o dodjeli stana RO “N.” M. OOUR “Prerada papira” M. broj: SK-137/89 od 20.10.1989. godine dodjeljen njemu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva, a što se žalbom ne osporava, a niti se osporavalo tužbom. Polazeći od ovog utvrĊenja, organi uprave, kao i prvostepeni sud, smatraju da tužiocu ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne navodeći o kojim se konkretno odredbama ovog zakona radi.
Prema odredbi člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99), pravo na povratak u posjed napuštenog stana pripada nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva (član 6. Zakona o stambenim odnosima), a u smislu stava 2. navedenog člana ovo pravo pripada osobama koje su napustile svoje stanove izmeĊu 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, jer se te osobe smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da samo ona lica koja imaju status nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva mogu ostvariti pravo na povrat u stan ako su izbjeglice ili raseljena lica. U tužiočevom slučaju navedeni zakonski uslovi nisu ispunjeni, jer tužilac sa svojom porodicom nikada nije uselio u sporni stan i na taj način nije ni stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, bez obzira na okolnosti zbog kojih je bio spriječen da useli u dodjeljeni stan.
Kod ovakvog stanja stvari upravni organi su pravilno i zakonito odlučili kada su odbili zahtjev tužitelja za povrat u predmetni stan kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud. Na drugačije rješenje ove upravne stvari nisu mogli biti od uticaja prigovori iz tužbe, jer tužilac nije pružio dokaze da je nakon donošenja akta o dodjeli stana u taj stan i uselio.
S obzirom na iznijete razloge sud ne nalazi da je pobijanom presudom prvostepenog suda povrijedjen zakon na štetu tužioca, pa je primjenom člana
43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima žalbu kao neosnovanu odbio. (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Už-422/02 od 22.9.2004.g.)
