GRAĐENJE NA TUĐEM ZEMLJIŠTU
Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
član 27
I da se radi o zemljištu u privatnom vlasništvu, a ne o gradskom građevinskom zemljištu, tužitelj ne može steći pravo vlasništva građenjem ako zna da gradi na tuđem zemljištu kao običan izvođač radova za tuženog kao investitora, a tuženi se ne mora protiviti jer zna da se radi za njega.
Obrazloženje:
"U konkretnoj pravnoj stvari nesporno da je objekat nije izgrađen na zemljištu u privatnom vlasništvu već na gradskom građevinskom zemljištu, pa se za razrješenje sporne stvari uopšte ne mogu primijeniti odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, već odredbe Zakona o građevinskom zemljištu(Sl. list SR BiH 34/ 86, sa kasnijim izmjenama) koji je važio u vrijeme kada su stranke zaključile Ugovor o građenju od 19.07.1996.god.
Po odredbama toga Zakona tužitelj nije mogao steći ni pravo korištenja, a pravo vlasništva ni u kom slučaju. Naime, tužitelj nije bio raniji vlasnik da bi mogao steći prava iz čl.21., pa ni prvenstveno pravo građenja iz čl. 28, O.M. mu ga nije dala na upravljanje i korištenje u smislu čl.47. i td.
Ukazujemo i na odgovarajuću, dugogodišnju, i jedinstvenu sudsku praksu:
"Odredbe o sticanju vlasništva građenje na tuđem zemljištu ne mogu se primijeniti kad građansko pravna osoba gradi na zemljištu u društvenom vlasništvu... Na građevinskom zemljištu koje po bilo kojoj osnovi preneseno u društveno vlasništvo, imovinsko pravni odnosi uređuju se prema odredbama ZGZ-a(Zakon o građevinskom zemljištu). Prema tom Zakonu, tužitelji nipošto nisu mogli steći ni pravo korištenja građenje na način kako ga oni to prikazuju, a kamoli pravo vlasništva. Tužitelji se neosnovano pozivaju na odredbu iz čl. 24. ZOVO-a (Zakona o osnovnim vlasničkopravnih odnosa). Da bi se na temelju odredbi člana 24-26 ZOVO steklo pravo vlasništva na zemljištu na kojem se gradi, mora postojati pravo vlasništva. Dakle, zemljište mora biti u građanskom vlasništvu." (...).
Sve i da se radilo o privatnom vlasništvu tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva građenjem po osnovu odredbi Zakona o vlasničko - pravnim odnosima(Služ. novine F BiH 6/98), jer je odredbom čl.27. istog propisano da osoba stiče to pravo "ako nije znala niti mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za gradnju i nije se odmah usprotivio".U konkretnom slučaju tužitelj je znao da gradi na tuđem zemljištu, kao običan izvođač radova i ne za sebe već za tuženog kao investitora, pa se ni tuženi nije protivio jer je znao da se radi za njega. Dakle, po Ugovoru, nije postojala ni volja ni namjera ni jedne ni druge stranke da tužitelj stekne pravo vlasništva na nekretnini na kojoj gradi, a nije ni mogao jer je na toj nekretnini u to vrijeme treće lice (...) imalo pravo korištenja.
Stranke su jednostavno bile u obligacionom odnosu, po osnovu ugovora o gradnji (čl. 630 ZOO) i iz tog odnosa nije mogao nastati stvarnopravni odnos iz čl. 27. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima, a još manje po osnovu čl.21,čl.30, čl.47.i dr. Zakona o građevinskom zemljištu.
Dakle, svi navodi žalbe u pogledu tvrdnje da je on stekao vlasništvo građenjem su besmisleni.
Tačno je da je tužitelj izgradio objekat, i tačno je da mu ga tužitelj nije platio. Međutim, tužitelj je imao i pravo i mogućnost da, u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakonom o obligacionim odnosima (čl. čl.630.) ostvari svoje pravo koje nije blagovremeno iskoristio. Naime, iz presuda Općinskog suda u M. 07 58 Ps... Ps od 1.6.2007.godine i Kantonalnog suda u M. pod istim brojem 58 0 Ps... Ps od 1.1.2008.godine, jasno se vidi da je tužitelj izgubio spor jer je dozvolio da mu predmetno potraživanje zastari. Dakle, što nije dobio svoj uložen novac i što se tuženi (eventualno) obogatio, isključivo je njegov propust.
Sa ovih razloga, sve i da stoje povrede postupka na koje ukazuje(a ne stoje), u suštini on ne bi uspio u sporu ni po zahtjevu koji je htio da definitivno precizira u pismenom podnesku od 8.4.2010.godine, a koje preciziranje mu Sud nije dozvolio."
(Presuda Županijskog suda u Mostaru, 58 0 Ps 044765 10 Pž od 21.4.2011. godine)
https://forum.ba/
Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
član 27
I da se radi o zemljištu u privatnom vlasništvu, a ne o gradskom građevinskom zemljištu, tužitelj ne može steći pravo vlasništva građenjem ako zna da gradi na tuđem zemljištu kao običan izvođač radova za tuženog kao investitora, a tuženi se ne mora protiviti jer zna da se radi za njega.
Obrazloženje:
"U konkretnoj pravnoj stvari nesporno da je objekat nije izgrađen na zemljištu u privatnom vlasništvu već na gradskom građevinskom zemljištu, pa se za razrješenje sporne stvari uopšte ne mogu primijeniti odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, već odredbe Zakona o građevinskom zemljištu(Sl. list SR BiH 34/ 86, sa kasnijim izmjenama) koji je važio u vrijeme kada su stranke zaključile Ugovor o građenju od 19.07.1996.god.
Po odredbama toga Zakona tužitelj nije mogao steći ni pravo korištenja, a pravo vlasništva ni u kom slučaju. Naime, tužitelj nije bio raniji vlasnik da bi mogao steći prava iz čl.21., pa ni prvenstveno pravo građenja iz čl. 28, O.M. mu ga nije dala na upravljanje i korištenje u smislu čl.47. i td.
Ukazujemo i na odgovarajuću, dugogodišnju, i jedinstvenu sudsku praksu:
"Odredbe o sticanju vlasništva građenje na tuđem zemljištu ne mogu se primijeniti kad građansko pravna osoba gradi na zemljištu u društvenom vlasništvu... Na građevinskom zemljištu koje po bilo kojoj osnovi preneseno u društveno vlasništvo, imovinsko pravni odnosi uređuju se prema odredbama ZGZ-a(Zakon o građevinskom zemljištu). Prema tom Zakonu, tužitelji nipošto nisu mogli steći ni pravo korištenja građenje na način kako ga oni to prikazuju, a kamoli pravo vlasništva. Tužitelji se neosnovano pozivaju na odredbu iz čl. 24. ZOVO-a (Zakona o osnovnim vlasničkopravnih odnosa). Da bi se na temelju odredbi člana 24-26 ZOVO steklo pravo vlasništva na zemljištu na kojem se gradi, mora postojati pravo vlasništva. Dakle, zemljište mora biti u građanskom vlasništvu." (...).
Sve i da se radilo o privatnom vlasništvu tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva građenjem po osnovu odredbi Zakona o vlasničko - pravnim odnosima(Služ. novine F BiH 6/98), jer je odredbom čl.27. istog propisano da osoba stiče to pravo "ako nije znala niti mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za gradnju i nije se odmah usprotivio".U konkretnom slučaju tužitelj je znao da gradi na tuđem zemljištu, kao običan izvođač radova i ne za sebe već za tuženog kao investitora, pa se ni tuženi nije protivio jer je znao da se radi za njega. Dakle, po Ugovoru, nije postojala ni volja ni namjera ni jedne ni druge stranke da tužitelj stekne pravo vlasništva na nekretnini na kojoj gradi, a nije ni mogao jer je na toj nekretnini u to vrijeme treće lice (...) imalo pravo korištenja.
Stranke su jednostavno bile u obligacionom odnosu, po osnovu ugovora o gradnji (čl. 630 ZOO) i iz tog odnosa nije mogao nastati stvarnopravni odnos iz čl. 27. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima, a još manje po osnovu čl.21,čl.30, čl.47.i dr. Zakona o građevinskom zemljištu.
Dakle, svi navodi žalbe u pogledu tvrdnje da je on stekao vlasništvo građenjem su besmisleni.
Tačno je da je tužitelj izgradio objekat, i tačno je da mu ga tužitelj nije platio. Međutim, tužitelj je imao i pravo i mogućnost da, u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakonom o obligacionim odnosima (čl. čl.630.) ostvari svoje pravo koje nije blagovremeno iskoristio. Naime, iz presuda Općinskog suda u M. 07 58 Ps... Ps od 1.6.2007.godine i Kantonalnog suda u M. pod istim brojem 58 0 Ps... Ps od 1.1.2008.godine, jasno se vidi da je tužitelj izgubio spor jer je dozvolio da mu predmetno potraživanje zastari. Dakle, što nije dobio svoj uložen novac i što se tuženi (eventualno) obogatio, isključivo je njegov propust.
Sa ovih razloga, sve i da stoje povrede postupka na koje ukazuje(a ne stoje), u suštini on ne bi uspio u sporu ni po zahtjevu koji je htio da definitivno precizira u pismenom podnesku od 8.4.2010.godine, a koje preciziranje mu Sud nije dozvolio."
(Presuda Županijskog suda u Mostaru, 58 0 Ps 044765 10 Pž od 21.4.2011. godine)
https://forum.ba/
