Historijat razvoja poduzetništva u BiH
Poduzetništvo je makroekeonomska aktivnost koja uživa u savremenim zemljama podršku vlada kroz niz aktivnosti usmjerenih na makroekenomsku stabilnost i podsticanje ekonomskog rasta i stvaranja atraktivnog poslovnog okruženja u kome će se minimizirati tržišni rizici. Privlačenje znanja, tehnologija, tržišnih transakcija, pribavljanja kapitala, i osigurati odgovarajući uvjeti oporezivanja i pribavljanja prvenstveno kvalificirane i produktivne radne snage. (Citat iz rada „Društveno poduzetništvo i blagostanje u BiH“, autor prof.dr.Anto Domazet“)
Iz naprijed navedene definicije poznatog bosanskohercegovačkog stručnjaka se jasno definiše da je poduzetništvo bitan segment svakog pravnog sistema, a posebno se pažnja obraća na savremene zemlje. Privredni razvoj jedne države se u osnovi ocjenjuje parametrima ekonomskog razvoja ,a čiji neizostavni faktor i uslov je razvoj i ocjena razvoja poduzentištva jednog pravnog sistema.
Ako pričamo o BIH jasno je da smo mi kao i sve druge Republike bivše SFRJ 90-tih godina doživili transformaciju, odnosno došlo je do promjene društveno-političkog sisitema tih država. Bivša država SFRJ je bila posebno društveno uređena gdje je društvena svojima bila osnovni koncept i temelj na osnovu čega je počivao taj društveno-politički sistem. Ova država je bila prvo uređena kao Federativna Narodna Republika, kao posebna društveo-politička zajednica da bi kasnije u određenom vremenskom periodu došlo do formiranja savremenijeg društveno političkog organizovanja u Socijalističko Federativnu Republiku Jugoslaviju. Kao što smo naprijed rekli društveno vlasništvo je bilo takvo konceptualno postavljeno da je država bila ta koja je jedina mogla biti nosioc prava vlasništva nad imovinom, a privatno vlasništvo je toliko derogirano u tom sistemu da su se kao represivne mjere usvojili takvi zakonski propisi koji su na jedan brutalan pa može se reći i na maliciozan način razvlastili vlasnike svoje imovine, a sve u interesu jačanja države i njenog državnog aparata. Danas se u javnosti veoma malo priča, a i piše o tim represivnim mjerama jer ni danas u ovom našem društveno-političkom sistemu nismo sigurni da li smo se i u kojoj mjeri riješili tereta društvene-državne imovine. U političkom okruženju gdje je privatno vlasništvo destruirano u tolikoj mjeri da onaj ko je bio privatnik i mislio se baviti privatnim biznisom je proglašavan neprijateljem tog društveno-političkog sistema i bio je izložen najgrubljim i najdrastičnijim mjerama državnog aparata, gdje su se nerjetko dešavala i streljanja jer su oni proglašavani za državnog neprijatelja.
Ako pogledamo malo u dalju historiju u kratkim crtama možemo reći da najsvjetliji period do 1990.godine, a po pitanju poduzetništrva na ovim područjima je bio period vladavine Austrougarske na ovim područjima. Mi danas imamo značajne ostatke tog društveno-političkog sistema, gdje su se za vrijeme Austrougarske vladavine izgradile mnoge industrijske zone i propratne komunikacijske veze, a sve u cilju razvoja privrednog života tadašnje države. U vrijeme Austrougarske privatno vlasništvo nije bilo derogirano, naprotiv to je bila era tzv. Industrijalizacije državnog sisitema bivše SFRJ. To je trajalo do 1914.godine kada je došlo do prebacivanja agrara u tvornice jer je to bio glavni razlog rasta produktivnosti, a time i dohotka i standarda života. Taj proces se izuzetno dobro mogao nastaniti i u bivšoj socijalističkoj državi, međutim završetkom rata došlo je do zastoja razvoja industrije i do prestanka procesa industrijalizacije. Mi možemo reći da je bivša SFRJ imala najveću perspektivu, mogućeg privrednog razvoja i može se reći da u Jugoslaviji je život bio mnogo bolji nego je to bilo u drugim socijalističkim državama.
Mi ne možemo reći niti donijeti zaključak da se u bivšoj SFRJ obustavio razvoj privatnog biznisa, naprotiv privatni biznis je postojao, ali kao što smo naprijed istakli dolaskom ere podruštvljavanja imovine došlo je do destrukcje privatnog biznisa. Međutim ono što je najviše spriječavalo,a može se reći i spriječilo privredni razoj bivše SFRJ jeste što je taj sustav bio tako ekstraktivan i tako korumpiran da je poslužio kao temelj današnjem croni sustavu kojeg imaju sve zemlje bivše Jugoslavije. Prvi poduzetnički sloj stavnovništva u bivšj SFRJ se javio 60 tih godina. Naime taj kruti socijalistički stav sa restiktivnim mjerama je trajao do 60 tih godina da bi se donošenjem ustava SFRJ 1974.godine upotpunosti ukinuo sistem restiktivnih mjera u korist stvaranja pretpostavki za realnu tržinu ekonomiju. Kao primjer ćemo navesti jedan zanimljiv Zakonski propis koji je primjenjiv i u socijalističkom režimu, ali i u režimu savremenih sržava. Taj postupak kojim je uređen tim propisom je eksproprijacija. Shodno tom postupku i Zakonu koji uređuje tu oblast se naziva Zakon o eksproprijaciji.
Što nam je bitan ovaj zakon? On je bitan iz razloga što upravo kroz reformu rješenja u ovom zakonskom propisu možemo pratiti reformu i funkcionisanje bivšeg socijalstičkog režima. Jedan od prvh Zakona koji je donesen posljie 1945.godine je Zakon o eksproprijaciji koji je usvojen 1946.godine. Taj zakon je dio destruktivan u tolikoj mjeri da je na jedan vulgaran način oduzimao imovinu od privatnog vlasništva u korist osnivanja državnih kompanija, industrujsikih zona i drugih privrednih subjekata koji su se formirali u to vrijeme. Znači taj sistem je odmah pristupio osnivanju državnih preduzeća i to je bio opći interes na temelju kojeg je oduzimana imovina od privatih lica, te uz minimalnu ili nikakvu nakanadu dodjeljivana tim novoformiranim pravnim subjektima. (Kao primjer ćemo navesti fabriku POBJEDA u Goraždu gdje je država na temelju rješenja o eksproprijaciji bez bilo kakve naknade oduzela na stotine duluma poljoprivredne zemlje od privatnih vlasnika da bi na tim mjestima sagradila sadašnju fabriku „POBJEDA“ koja će u ovom bosanskohercegovačkom sistemu biti privatizovana u korist nekih novih vlasnika. O tome ćemo pisati u narednom dijelu ovog rada, ali ovim primjerom želimo dočarati te, po mom skromom mišljenju, monstruozne državne respresivne mjere. Donošenjem Ustava 1974.godine ovaj zakon doživljava totalnu promjenu može se reći konceptualnu promjenu, jer se po prvi put uvodi termin pravična naknada za oduzetu-eksproprisanu imovinu. Ovaj Zakon o eksprporijaciji je bio preuzet od sadašnje Bosne i Hrecegovine, a nakon kojeg će se donijeti Zakon koji je i danas u primjeni i koji u konceptualnom smislu ne razlikuje od Zakona iz 1974.godine. Zanači od 60 tih godina stidljivo dolazi do formiranja privatih obrta. Znači privatno poduzetnišvo bivšoj SFRJ kao mali embrion počinje se formirati kroz obrtničke i uslužne djelatnosti. U tom periodu su se pojavili raznoliki majstori koji su popravljali strojeve za rublje, iznajmljivali sobe, popravljali automobile (automehaničari), otvarali ugostiteljske objekte, pekare i razne druge obrtničke radionice. U samom početku osnivanja ovih obrtničkih radionica po defaultu ovih privatni poduzetnici su bili neprijatelji tadašnjeg društvenog sistema. Znači svi oni koji su bili skloni privatnom biznisu su bili unaprijed osuđeni, ali nasuprot takvih osuda društveno-politički život tadašnjeg sitema je vapio za ovakvom vrstom biznisa, i rezultata toga je bio da sve ijedan privatna organizovani biznis je odlično radio i ostvarivao velike poslovne rezultate. Ono što je zanimljivo jeste da inspekcije i porezne uprave (uprave društvenih prihoda) su ostavljale ove obrte na miru, odnosno nisu vršili bilo kakve represivne mjere na njihovom poslovanju. Može se slobodno reći ,a što je možda i začuđujuće sa ovog stajališta, a to je da su ovi obrti živjeli u „poreskom blagostanju“.
Međutim postavlja se pitanje zbog čega su ovu obrti doživjeli ovakvo jak pripredni razvoj. Osovni razlog je taj da ovi obrti nisu imali konkurenciju. Oni su radi odnosa države veoma brzo u svojim okruženjima, mahalama ,sredinama, stvorili monopol, a i istovremeno za njihovim obrtima je bila izuteno velika potražnja. Posebno u to vrijeme veliku poslovnu renesansu su doživjeli biznisi koji su domogli određenih licenci stranih proizvođača koji su vršili popravak takvih uvoznih prozvoda. Toliki monopol se stvorio da si samo „preko veze“ mogao doći do njih i izdejstvovati brzu naruždbu 2 ili više mjeseci da bi vaš uređaj bio popravljen. Ovi privredni subjekti kao embrion privatnog poduzetništva se se veoma brzo obogatili i što je začuđujuće počeli su mrziti tadašnji režim.
Što su mrzili režim? Režim su mrzili iz prostog razloga što je njihova tadašnja svijest o kapitalizmu bila toliko primitivna, da u smatrali da bi uvođenjem kapitaističkog sistema bilo omogućeno da razviju biznise državnih razmjera. Međutim oni i nisu bili svjesni da su sa takvo primitivnim djelatnostima i oruđima kojim su obavljali te djelatosti u kapitalističkom sisistemu mogli opstati najduže 15 dana. Kasnije promjenom društveno-političkog sisistem u BiH i otvaranju tržišne ekomomije će se pokazati da su svi ti mali sitni obrti veoma brzo propali dolaskom velikih kompanija sa velikm potencijalom i velikim kapitalom.
Obrađujući ovu temu nemoguće je, a da se ne dotaknemo društvenog razvoja bivše SFRJ i razloga zbog čega je došlo do ekonomskog kraha ovog drštveno-političkog sistema. Danas kada pričamo i kada vodimo rasprave i debate, a posebno kada pričaju „titoisti“ ljudi koji navodno vole Tita i njegov sisitem veoma malo se priča i diskutuje o tome kakav je taj sisistem ustvari u ekomskom smislu bio. Mjerilo za ocjenu stvarne ekonomoske moći tog sisitema su bili iznosi stranih kreditih zaduženja. Spoljni dug Jugoslavije je rastao ekspanencijalnom brzinom od 1990-1980.godine sa oko 2 milijarde dolara 1970.godine na 18 milijardi 1980.godine. Matematički svake 3 godine između 1990 i 1980.godine, ukupni spoljni dug Jugoaslije se udvostručavao. Taj rast se naglo prekinuo 1980.godine. 1980.godine je umro Josip Broz Tito. Njegovom smrću je došlo do prekida višeg zaduživanja, jer da se Jugoslavja nastavila zaduživatii istim tempom ona bi recimo 2004.godine imala oko 150 milijardi duga. Osim ovih mjerila dalje treba pogledati i inflaciju, nezaposlenost i dohodak. Svi su ti pokazatelji 70 tih godina bili užasni i oni otkrivaju pravo stanje Jugoslovenske ekonomije.
Kao što je u prethodnom tekstu obrazloženo bivša SFRJ je 80-tih godina zapala u jednu izuzetno tešku ekonomsku krizu. Koncept društevnog vlasništva i ograničenje tržišne ekonomije bez nekih velikih međanarodnih razmjena dobara i roba, dovelo je do abnormalnog prezaduženja i nezapamćene inflacije. Svi oni koji su rođeni 60-tih pa do 70-tih godina se dobro sjećaju ovog perioda kada su bili veliki redovi u maloprodajnim prodavnicama da kupite kafu, šećer i druge osnovne potrepštine. Ne mogu se otrgnuti sjećanju tzv. „bodova i tačkica“ koje je svaki građanin dobivao da bi dobio određenu količinu kafe i drugih namirnica koje su se nabavljale iz inostranstva.
1988.godine doneseni su novi Amandmani na Ustav SFRJ iz 1974. godine, te je donesen novi Zakon o preduzećima. Može se slobodno reći da donošenjem ovog zakona nastupa jedna nova era u razvoju privatnog poduzetništva, a doživljava definitivni krah dosadašnji društvenopolitički sistem koji preferira društveno i državno vlasništvo. Novim Zakonom o preduzećima utvrđene su procedure koje se tiču različitih oblika privatnog i mješovitog vlasništva. Ovim zakonom stvorena je mogućnost transformacije vlasničke strukture društvenih preduzeća u mješovita ili kompletno privatna preduzeća. Kao primjer ćemo navesti član 168 Zakona o preduzećima kojim je utvrđeno da u slučaju prezaduženosti datog preduzeća tadašnji radnički savjet može donijeti odluku da se povjeriocima ponudi namirenje potraživanja iz sredstava preduzeća. Prvi put sa jednim zakonskim propisom u bivšoj SFRJ daje mogućnost stranim ulagačima da ulažu u postojeća društvena preduzeća. Ovim zakonom se pokušao urediti i sistem upravljanja u mješovitim i privatnim preduzećima. Radnički savjeti su bili osnovni nukleus upravljanja društvenim preduzećima. Kada je došlo do mogućnosti unošenja privatnog kapitala u državna preduzeća, naravno da ulagačima u ta preduzeća nije bilo od interesa da radnički savjeti ostanu osnovni nukleus na temelju kojeg će se vršiti upravljanje kapitalom tih preduzeća. U tim mješovitim preduzećima radnički savjeti su ostali funkcionisati, ali sa mogućnosti upravljanja u dijelu kapitala u omjeru koliko procentualno zastupljen državni kapital. Kako je predmetnim zakonom predviđena kao mogućnost i kompletne privatizacije društvenih preduzeća, u tim slučajevima su radnički savjeti izgubili onu svoju bitnu ulogu. Zakon o preduzećima je predvidio da radnički savjeti u tim preduzećima egzistiraju samo pod pretpostavkom da je kolektivnim ugovorom predviđen njegov opstanak i postojanje za određenu oblast poslovnih djelatnosti. Kao što se može zaključiti donošenjem ovog zakona otvorila su se vrata privatizaciji tadašnjih državnih preduzeća.
Dodatni implus navedenom procesu transformacije društvenog kapitala u privatni kapital dali su i Zakon o društvenom kapitalu iz 1989. godine, odnosno drugi iz 1999. godine. Tim zakonima je bilo predviđeno da preduzeća koja loše posluju budu obavezana da rasprodaju vlastiti kapital, a čitav tok prodaje kapitala je kontrolirala državna-Savezna Agencija. U kupovini dionica mogla su učestvovati i druga društvena preduzeća, zaposlenici, domaća pritvatna preduzeća i pojedinci. Kao posljedica te privatizacije počeo se stvarati jedan ekonomski manipulativni lobi. Naime, tadašnji direktori koji su bili inokosni u upravljanju preduzećima na jedan dosta disklutabilan način prodaju državni kapital i posebno stimulirajući radnike koji su radili u tim preduzećima. Društvena-državna preduzeća su svojim radnicima isplaćivala dodatne plaće ( tzv. 13 plaće) koje im faktički nisu isplaćivane nego su pretvarane u dionice na način da su za te iznose kupovali dionice svojih preduzeća. Svaki taj radnik je bio instruiran da je to jedini mogući način da se zaštiti to preduzeće i naravno potpisao je izjavu da će se u okvirima ortačkih grupa izvršiti privatizacija tog preduzeća. Direktori tih preduzeća su imali totalnu kontrolu i njihova zamisao je bila da na takav način dođu do društvenog-državnog kapitala bez bilo kakvog sviježeg- zarađrnog novca, jer kao što je rečeno, sve se to odvijalo unutar tih društvenih preduzeća.
U takvoj veoma teškoj i kompleksnoj situaciji dolazi do pojave Ante Markovića koji je 1989. godine imenovan za predsjednika Izvršnog Vijeća SFRJ. Ante Marković je te iste godine Skupštini SFRJ iznio ambiciozan program privredne reforme, te kao posljedica toga je 1999. godine izmjenjen Zakon o privatizaciji. Kasnije će taj zakon biti nazvan „ Markovićeva privatizacija“. Nakon ovog zakona dolazi do pojedinačnih privatizacija, a zaposleni u tim preduzećima bili su u prednosti, jer prema novom zakonu izdavanjem internih dionica predviđao je dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela vanjskim investitorima. Kao što sam naprijed naveo razlog takve privatizacije je bio da se na neki način sačuva stabilnost društvenog-državnog kapitala i da se napravi prividna sigurnost za zaposlene radnike. Međutim, to će se pokazati izuzetno naivnim, jer takva vrsta privatizacije nije unijela svježi kapital i dalje je svjest zaposlenih ostala iz socijalističkog režima, a strane investicije sa novim svježim kapitalom su izostale. Doduše na samom početku Markovićeve reforme iste su počele davati pozitivne rezultate : inflacija je zaustavljena , standard je počeo rasti i više niste imali onih redova bonova i tačkica. Na putevima ste mogli vidjeti strane automobile, mogli ste vidjeti stranu robu u trgovinama i posljedica tih reformi je bilo umanjenje monopola domaćih društvenih-deržavnih kompanija. Međutim, Marković je imao strahovite otpore na različitim stranama u državi, a posebno u Saveznoj skupštini. Srbija kao najveća državotvorna tvorevina od svih bivših republika i pokrajina, 1991. godine je izvršila monetarni udar na Narodnu banku Jugoslavije kojom prilikom je izvučeno 18,2 milijarde dinara tj. 2,5 milijardi njemačkih maraka. To su sve bili razlozi koji su doveli do laganog propadanja Markovićevih reformi, a koje su zvanično prestale izbijanjem ratnih sukoba na prostoru bivše SFRJ.
Rezultati Markovićeve privatizacije tokom reformske 1990. godine je, da je čak 12 000 društvenih preduzeća prešlo u stataus mješovitih. Primjer ove privatizacije su preduzeća tvornica duhana Rovinj i Zagrebačka banka koja su privatizovana i to možemo reći uspješno. Zvanično zbog dezintegracionih procesa koji su se desili u bivšoj SFRJ Markovićeva privatizacija je propala 01.05.1991. godine. Ovaj model privatizacije je definitivno napušten od svih bivših Republika SFRJ. Poznato je da su se formirale nove države, te da je došlo do promjene društvenopolitičkog sistema u novoformiranim državama. Sve ijedna država uključujući i BiH, morala je započeti sa privatizacijom odnosno pretvorbom državnog kapitala u privatni. Sve i jedna država bivše SFRJ , pa i druge države koje su nastale i iz bivših socijalističkih država su doživjele ogromne probleme i manipoulacije u nastupajućim privatizacijskim postupcima. Nama je poznato da su u to vrijeme u eri velikih privatizacija stvorene velike mahinacije, jer svi tajkuni i svi zainteresovani koji su imali namjeru da se obogate na račun državnog kapitala, su na razne načine u uskoj svezi sa politikom stvarali sve pretpostavke kako doći do jeftinog kapitala i izuzetno vrijednih nekretnina, a sa što manje novčanih iznosa. Privatizacija u principu je pozitivan proces i ona bi trebala da podrazumjeva iznalaženje svježeg kapitala da bi se oživjelo privatizaciono preduzeće i u eri tržišne ekonomije stvorile uspješne kompanije. Međutim ako započnemo procese privatizacije bez jake kontrole državnih organa kao što se desilo u novoformiranim državama, tada ustvari cilj privatizacije nije oživljavanje tih kompanija već stvaranje uvjeta kupovine od strane tzv. tajkuna čiji je cilj da se domognu imovine tog društvenog preduzeća i istu iskoristi za svoje sopstvee svrhe bez namjere da svojim kapitalom oporave te kompanije. Iz tih razloga je politika u najužim krugovima birala direktore tih agencija, pravljeni su privatizacijski programi sa lažnim-friziranim bilansnim podacima samo da bi određeno ciljano lice moglo za mali novac kupiti te kompanije. Ako tome dodamo certifikate kojim su plaćeni veći dio vrijednosti tih kompanija, onda ćemo jasno zaključiti da ovakvim privatizacijama nije došlo do ekonomske reforme i oživljavanje tih pravnih privrednih subjekata, već nasuprot toga preko 90% tih privrednih giganata je uništeno.
Izvor: poduzetnice.ba
Poduzetništvo je makroekeonomska aktivnost koja uživa u savremenim zemljama podršku vlada kroz niz aktivnosti usmjerenih na makroekenomsku stabilnost i podsticanje ekonomskog rasta i stvaranja atraktivnog poslovnog okruženja u kome će se minimizirati tržišni rizici. Privlačenje znanja, tehnologija, tržišnih transakcija, pribavljanja kapitala, i osigurati odgovarajući uvjeti oporezivanja i pribavljanja prvenstveno kvalificirane i produktivne radne snage. (Citat iz rada „Društveno poduzetništvo i blagostanje u BiH“, autor prof.dr.Anto Domazet“)
Iz naprijed navedene definicije poznatog bosanskohercegovačkog stručnjaka se jasno definiše da je poduzetništvo bitan segment svakog pravnog sistema, a posebno se pažnja obraća na savremene zemlje. Privredni razvoj jedne države se u osnovi ocjenjuje parametrima ekonomskog razvoja ,a čiji neizostavni faktor i uslov je razvoj i ocjena razvoja poduzentištva jednog pravnog sistema.
Ako pričamo o BIH jasno je da smo mi kao i sve druge Republike bivše SFRJ 90-tih godina doživili transformaciju, odnosno došlo je do promjene društveno-političkog sisitema tih država. Bivša država SFRJ je bila posebno društveno uređena gdje je društvena svojima bila osnovni koncept i temelj na osnovu čega je počivao taj društveno-politički sistem. Ova država je bila prvo uređena kao Federativna Narodna Republika, kao posebna društveo-politička zajednica da bi kasnije u određenom vremenskom periodu došlo do formiranja savremenijeg društveno političkog organizovanja u Socijalističko Federativnu Republiku Jugoslaviju. Kao što smo naprijed rekli društveno vlasništvo je bilo takvo konceptualno postavljeno da je država bila ta koja je jedina mogla biti nosioc prava vlasništva nad imovinom, a privatno vlasništvo je toliko derogirano u tom sistemu da su se kao represivne mjere usvojili takvi zakonski propisi koji su na jedan brutalan pa može se reći i na maliciozan način razvlastili vlasnike svoje imovine, a sve u interesu jačanja države i njenog državnog aparata. Danas se u javnosti veoma malo priča, a i piše o tim represivnim mjerama jer ni danas u ovom našem društveno-političkom sistemu nismo sigurni da li smo se i u kojoj mjeri riješili tereta društvene-državne imovine. U političkom okruženju gdje je privatno vlasništvo destruirano u tolikoj mjeri da onaj ko je bio privatnik i mislio se baviti privatnim biznisom je proglašavan neprijateljem tog društveno-političkog sistema i bio je izložen najgrubljim i najdrastičnijim mjerama državnog aparata, gdje su se nerjetko dešavala i streljanja jer su oni proglašavani za državnog neprijatelja.
Ako pogledamo malo u dalju historiju u kratkim crtama možemo reći da najsvjetliji period do 1990.godine, a po pitanju poduzetništrva na ovim područjima je bio period vladavine Austrougarske na ovim područjima. Mi danas imamo značajne ostatke tog društveno-političkog sistema, gdje su se za vrijeme Austrougarske vladavine izgradile mnoge industrijske zone i propratne komunikacijske veze, a sve u cilju razvoja privrednog života tadašnje države. U vrijeme Austrougarske privatno vlasništvo nije bilo derogirano, naprotiv to je bila era tzv. Industrijalizacije državnog sisitema bivše SFRJ. To je trajalo do 1914.godine kada je došlo do prebacivanja agrara u tvornice jer je to bio glavni razlog rasta produktivnosti, a time i dohotka i standarda života. Taj proces se izuzetno dobro mogao nastaniti i u bivšoj socijalističkoj državi, međutim završetkom rata došlo je do zastoja razvoja industrije i do prestanka procesa industrijalizacije. Mi možemo reći da je bivša SFRJ imala najveću perspektivu, mogućeg privrednog razvoja i može se reći da u Jugoslaviji je život bio mnogo bolji nego je to bilo u drugim socijalističkim državama.
Mi ne možemo reći niti donijeti zaključak da se u bivšoj SFRJ obustavio razvoj privatnog biznisa, naprotiv privatni biznis je postojao, ali kao što smo naprijed istakli dolaskom ere podruštvljavanja imovine došlo je do destrukcje privatnog biznisa. Međutim ono što je najviše spriječavalo,a može se reći i spriječilo privredni razoj bivše SFRJ jeste što je taj sustav bio tako ekstraktivan i tako korumpiran da je poslužio kao temelj današnjem croni sustavu kojeg imaju sve zemlje bivše Jugoslavije. Prvi poduzetnički sloj stavnovništva u bivšj SFRJ se javio 60 tih godina. Naime taj kruti socijalistički stav sa restiktivnim mjerama je trajao do 60 tih godina da bi se donošenjem ustava SFRJ 1974.godine upotpunosti ukinuo sistem restiktivnih mjera u korist stvaranja pretpostavki za realnu tržinu ekonomiju. Kao primjer ćemo navesti jedan zanimljiv Zakonski propis koji je primjenjiv i u socijalističkom režimu, ali i u režimu savremenih sržava. Taj postupak kojim je uređen tim propisom je eksproprijacija. Shodno tom postupku i Zakonu koji uređuje tu oblast se naziva Zakon o eksproprijaciji.
Što nam je bitan ovaj zakon? On je bitan iz razloga što upravo kroz reformu rješenja u ovom zakonskom propisu možemo pratiti reformu i funkcionisanje bivšeg socijalstičkog režima. Jedan od prvh Zakona koji je donesen posljie 1945.godine je Zakon o eksproprijaciji koji je usvojen 1946.godine. Taj zakon je dio destruktivan u tolikoj mjeri da je na jedan vulgaran način oduzimao imovinu od privatnog vlasništva u korist osnivanja državnih kompanija, industrujsikih zona i drugih privrednih subjekata koji su se formirali u to vrijeme. Znači taj sistem je odmah pristupio osnivanju državnih preduzeća i to je bio opći interes na temelju kojeg je oduzimana imovina od privatih lica, te uz minimalnu ili nikakvu nakanadu dodjeljivana tim novoformiranim pravnim subjektima. (Kao primjer ćemo navesti fabriku POBJEDA u Goraždu gdje je država na temelju rješenja o eksproprijaciji bez bilo kakve naknade oduzela na stotine duluma poljoprivredne zemlje od privatnih vlasnika da bi na tim mjestima sagradila sadašnju fabriku „POBJEDA“ koja će u ovom bosanskohercegovačkom sistemu biti privatizovana u korist nekih novih vlasnika. O tome ćemo pisati u narednom dijelu ovog rada, ali ovim primjerom želimo dočarati te, po mom skromom mišljenju, monstruozne državne respresivne mjere. Donošenjem Ustava 1974.godine ovaj zakon doživljava totalnu promjenu može se reći konceptualnu promjenu, jer se po prvi put uvodi termin pravična naknada za oduzetu-eksproprisanu imovinu. Ovaj Zakon o eksprporijaciji je bio preuzet od sadašnje Bosne i Hrecegovine, a nakon kojeg će se donijeti Zakon koji je i danas u primjeni i koji u konceptualnom smislu ne razlikuje od Zakona iz 1974.godine. Zanači od 60 tih godina stidljivo dolazi do formiranja privatih obrta. Znači privatno poduzetnišvo bivšoj SFRJ kao mali embrion počinje se formirati kroz obrtničke i uslužne djelatnosti. U tom periodu su se pojavili raznoliki majstori koji su popravljali strojeve za rublje, iznajmljivali sobe, popravljali automobile (automehaničari), otvarali ugostiteljske objekte, pekare i razne druge obrtničke radionice. U samom početku osnivanja ovih obrtničkih radionica po defaultu ovih privatni poduzetnici su bili neprijatelji tadašnjeg društvenog sistema. Znači svi oni koji su bili skloni privatnom biznisu su bili unaprijed osuđeni, ali nasuprot takvih osuda društveno-politički život tadašnjeg sitema je vapio za ovakvom vrstom biznisa, i rezultata toga je bio da sve ijedan privatna organizovani biznis je odlično radio i ostvarivao velike poslovne rezultate. Ono što je zanimljivo jeste da inspekcije i porezne uprave (uprave društvenih prihoda) su ostavljale ove obrte na miru, odnosno nisu vršili bilo kakve represivne mjere na njihovom poslovanju. Može se slobodno reći ,a što je možda i začuđujuće sa ovog stajališta, a to je da su ovi obrti živjeli u „poreskom blagostanju“.
Međutim postavlja se pitanje zbog čega su ovu obrti doživjeli ovakvo jak pripredni razvoj. Osovni razlog je taj da ovi obrti nisu imali konkurenciju. Oni su radi odnosa države veoma brzo u svojim okruženjima, mahalama ,sredinama, stvorili monopol, a i istovremeno za njihovim obrtima je bila izuteno velika potražnja. Posebno u to vrijeme veliku poslovnu renesansu su doživjeli biznisi koji su domogli određenih licenci stranih proizvođača koji su vršili popravak takvih uvoznih prozvoda. Toliki monopol se stvorio da si samo „preko veze“ mogao doći do njih i izdejstvovati brzu naruždbu 2 ili više mjeseci da bi vaš uređaj bio popravljen. Ovi privredni subjekti kao embrion privatnog poduzetništva se se veoma brzo obogatili i što je začuđujuće počeli su mrziti tadašnji režim.
Što su mrzili režim? Režim su mrzili iz prostog razloga što je njihova tadašnja svijest o kapitalizmu bila toliko primitivna, da u smatrali da bi uvođenjem kapitaističkog sistema bilo omogućeno da razviju biznise državnih razmjera. Međutim oni i nisu bili svjesni da su sa takvo primitivnim djelatnostima i oruđima kojim su obavljali te djelatosti u kapitalističkom sisistemu mogli opstati najduže 15 dana. Kasnije promjenom društveno-političkog sisistem u BiH i otvaranju tržišne ekomomije će se pokazati da su svi ti mali sitni obrti veoma brzo propali dolaskom velikih kompanija sa velikm potencijalom i velikim kapitalom.
Obrađujući ovu temu nemoguće je, a da se ne dotaknemo društvenog razvoja bivše SFRJ i razloga zbog čega je došlo do ekonomskog kraha ovog drštveno-političkog sistema. Danas kada pričamo i kada vodimo rasprave i debate, a posebno kada pričaju „titoisti“ ljudi koji navodno vole Tita i njegov sisitem veoma malo se priča i diskutuje o tome kakav je taj sisistem ustvari u ekomskom smislu bio. Mjerilo za ocjenu stvarne ekonomoske moći tog sisitema su bili iznosi stranih kreditih zaduženja. Spoljni dug Jugoslavije je rastao ekspanencijalnom brzinom od 1990-1980.godine sa oko 2 milijarde dolara 1970.godine na 18 milijardi 1980.godine. Matematički svake 3 godine između 1990 i 1980.godine, ukupni spoljni dug Jugoaslije se udvostručavao. Taj rast se naglo prekinuo 1980.godine. 1980.godine je umro Josip Broz Tito. Njegovom smrću je došlo do prekida višeg zaduživanja, jer da se Jugoslavja nastavila zaduživatii istim tempom ona bi recimo 2004.godine imala oko 150 milijardi duga. Osim ovih mjerila dalje treba pogledati i inflaciju, nezaposlenost i dohodak. Svi su ti pokazatelji 70 tih godina bili užasni i oni otkrivaju pravo stanje Jugoslovenske ekonomije.
Kao što je u prethodnom tekstu obrazloženo bivša SFRJ je 80-tih godina zapala u jednu izuzetno tešku ekonomsku krizu. Koncept društevnog vlasništva i ograničenje tržišne ekonomije bez nekih velikih međanarodnih razmjena dobara i roba, dovelo je do abnormalnog prezaduženja i nezapamćene inflacije. Svi oni koji su rođeni 60-tih pa do 70-tih godina se dobro sjećaju ovog perioda kada su bili veliki redovi u maloprodajnim prodavnicama da kupite kafu, šećer i druge osnovne potrepštine. Ne mogu se otrgnuti sjećanju tzv. „bodova i tačkica“ koje je svaki građanin dobivao da bi dobio određenu količinu kafe i drugih namirnica koje su se nabavljale iz inostranstva.
1988.godine doneseni su novi Amandmani na Ustav SFRJ iz 1974. godine, te je donesen novi Zakon o preduzećima. Može se slobodno reći da donošenjem ovog zakona nastupa jedna nova era u razvoju privatnog poduzetništva, a doživljava definitivni krah dosadašnji društvenopolitički sistem koji preferira društveno i državno vlasništvo. Novim Zakonom o preduzećima utvrđene su procedure koje se tiču različitih oblika privatnog i mješovitog vlasništva. Ovim zakonom stvorena je mogućnost transformacije vlasničke strukture društvenih preduzeća u mješovita ili kompletno privatna preduzeća. Kao primjer ćemo navesti član 168 Zakona o preduzećima kojim je utvrđeno da u slučaju prezaduženosti datog preduzeća tadašnji radnički savjet može donijeti odluku da se povjeriocima ponudi namirenje potraživanja iz sredstava preduzeća. Prvi put sa jednim zakonskim propisom u bivšoj SFRJ daje mogućnost stranim ulagačima da ulažu u postojeća društvena preduzeća. Ovim zakonom se pokušao urediti i sistem upravljanja u mješovitim i privatnim preduzećima. Radnički savjeti su bili osnovni nukleus upravljanja društvenim preduzećima. Kada je došlo do mogućnosti unošenja privatnog kapitala u državna preduzeća, naravno da ulagačima u ta preduzeća nije bilo od interesa da radnički savjeti ostanu osnovni nukleus na temelju kojeg će se vršiti upravljanje kapitalom tih preduzeća. U tim mješovitim preduzećima radnički savjeti su ostali funkcionisati, ali sa mogućnosti upravljanja u dijelu kapitala u omjeru koliko procentualno zastupljen državni kapital. Kako je predmetnim zakonom predviđena kao mogućnost i kompletne privatizacije društvenih preduzeća, u tim slučajevima su radnički savjeti izgubili onu svoju bitnu ulogu. Zakon o preduzećima je predvidio da radnički savjeti u tim preduzećima egzistiraju samo pod pretpostavkom da je kolektivnim ugovorom predviđen njegov opstanak i postojanje za određenu oblast poslovnih djelatnosti. Kao što se može zaključiti donošenjem ovog zakona otvorila su se vrata privatizaciji tadašnjih državnih preduzeća.
Dodatni implus navedenom procesu transformacije društvenog kapitala u privatni kapital dali su i Zakon o društvenom kapitalu iz 1989. godine, odnosno drugi iz 1999. godine. Tim zakonima je bilo predviđeno da preduzeća koja loše posluju budu obavezana da rasprodaju vlastiti kapital, a čitav tok prodaje kapitala je kontrolirala državna-Savezna Agencija. U kupovini dionica mogla su učestvovati i druga društvena preduzeća, zaposlenici, domaća pritvatna preduzeća i pojedinci. Kao posljedica te privatizacije počeo se stvarati jedan ekonomski manipulativni lobi. Naime, tadašnji direktori koji su bili inokosni u upravljanju preduzećima na jedan dosta disklutabilan način prodaju državni kapital i posebno stimulirajući radnike koji su radili u tim preduzećima. Društvena-državna preduzeća su svojim radnicima isplaćivala dodatne plaće ( tzv. 13 plaće) koje im faktički nisu isplaćivane nego su pretvarane u dionice na način da su za te iznose kupovali dionice svojih preduzeća. Svaki taj radnik je bio instruiran da je to jedini mogući način da se zaštiti to preduzeće i naravno potpisao je izjavu da će se u okvirima ortačkih grupa izvršiti privatizacija tog preduzeća. Direktori tih preduzeća su imali totalnu kontrolu i njihova zamisao je bila da na takav način dođu do društvenog-državnog kapitala bez bilo kakvog sviježeg- zarađrnog novca, jer kao što je rečeno, sve se to odvijalo unutar tih društvenih preduzeća.
U takvoj veoma teškoj i kompleksnoj situaciji dolazi do pojave Ante Markovića koji je 1989. godine imenovan za predsjednika Izvršnog Vijeća SFRJ. Ante Marković je te iste godine Skupštini SFRJ iznio ambiciozan program privredne reforme, te kao posljedica toga je 1999. godine izmjenjen Zakon o privatizaciji. Kasnije će taj zakon biti nazvan „ Markovićeva privatizacija“. Nakon ovog zakona dolazi do pojedinačnih privatizacija, a zaposleni u tim preduzećima bili su u prednosti, jer prema novom zakonu izdavanjem internih dionica predviđao je dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela vanjskim investitorima. Kao što sam naprijed naveo razlog takve privatizacije je bio da se na neki način sačuva stabilnost društvenog-državnog kapitala i da se napravi prividna sigurnost za zaposlene radnike. Međutim, to će se pokazati izuzetno naivnim, jer takva vrsta privatizacije nije unijela svježi kapital i dalje je svjest zaposlenih ostala iz socijalističkog režima, a strane investicije sa novim svježim kapitalom su izostale. Doduše na samom početku Markovićeve reforme iste su počele davati pozitivne rezultate : inflacija je zaustavljena , standard je počeo rasti i više niste imali onih redova bonova i tačkica. Na putevima ste mogli vidjeti strane automobile, mogli ste vidjeti stranu robu u trgovinama i posljedica tih reformi je bilo umanjenje monopola domaćih društvenih-deržavnih kompanija. Međutim, Marković je imao strahovite otpore na različitim stranama u državi, a posebno u Saveznoj skupštini. Srbija kao najveća državotvorna tvorevina od svih bivših republika i pokrajina, 1991. godine je izvršila monetarni udar na Narodnu banku Jugoslavije kojom prilikom je izvučeno 18,2 milijarde dinara tj. 2,5 milijardi njemačkih maraka. To su sve bili razlozi koji su doveli do laganog propadanja Markovićevih reformi, a koje su zvanično prestale izbijanjem ratnih sukoba na prostoru bivše SFRJ.
Rezultati Markovićeve privatizacije tokom reformske 1990. godine je, da je čak 12 000 društvenih preduzeća prešlo u stataus mješovitih. Primjer ove privatizacije su preduzeća tvornica duhana Rovinj i Zagrebačka banka koja su privatizovana i to možemo reći uspješno. Zvanično zbog dezintegracionih procesa koji su se desili u bivšoj SFRJ Markovićeva privatizacija je propala 01.05.1991. godine. Ovaj model privatizacije je definitivno napušten od svih bivših Republika SFRJ. Poznato je da su se formirale nove države, te da je došlo do promjene društvenopolitičkog sistema u novoformiranim državama. Sve ijedna država uključujući i BiH, morala je započeti sa privatizacijom odnosno pretvorbom državnog kapitala u privatni. Sve i jedna država bivše SFRJ , pa i druge države koje su nastale i iz bivših socijalističkih država su doživjele ogromne probleme i manipoulacije u nastupajućim privatizacijskim postupcima. Nama je poznato da su u to vrijeme u eri velikih privatizacija stvorene velike mahinacije, jer svi tajkuni i svi zainteresovani koji su imali namjeru da se obogate na račun državnog kapitala, su na razne načine u uskoj svezi sa politikom stvarali sve pretpostavke kako doći do jeftinog kapitala i izuzetno vrijednih nekretnina, a sa što manje novčanih iznosa. Privatizacija u principu je pozitivan proces i ona bi trebala da podrazumjeva iznalaženje svježeg kapitala da bi se oživjelo privatizaciono preduzeće i u eri tržišne ekonomije stvorile uspješne kompanije. Međutim ako započnemo procese privatizacije bez jake kontrole državnih organa kao što se desilo u novoformiranim državama, tada ustvari cilj privatizacije nije oživljavanje tih kompanija već stvaranje uvjeta kupovine od strane tzv. tajkuna čiji je cilj da se domognu imovine tog društvenog preduzeća i istu iskoristi za svoje sopstvee svrhe bez namjere da svojim kapitalom oporave te kompanije. Iz tih razloga je politika u najužim krugovima birala direktore tih agencija, pravljeni su privatizacijski programi sa lažnim-friziranim bilansnim podacima samo da bi određeno ciljano lice moglo za mali novac kupiti te kompanije. Ako tome dodamo certifikate kojim su plaćeni veći dio vrijednosti tih kompanija, onda ćemo jasno zaključiti da ovakvim privatizacijama nije došlo do ekonomske reforme i oživljavanje tih pravnih privrednih subjekata, već nasuprot toga preko 90% tih privrednih giganata je uništeno.
Izvor: poduzetnice.ba
