ISPUNJENJE DUŽNIKOVE OBAVEZE
Ono čime se želimo baviti u ovom tekstu jeste način izmirenja dužničke obaveze. Logično je da dug izmiruje dužnik, ali se postavlja pitanje da li u ime dužnika njegov dug može izmiriti i neko treće lice. Zakon o obligacionim odnosima je rekao da obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice. Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
U obligaciono-pravnim odnosima, a kao što smo naveli u prethodnim tekstovima koji se tiču ove pravne materije, osnovne stranke su povjerioci i dužnici. Povjerioc je svako građansko-pravno lice prema kojem se stvorila neka obaveza a na temelju određenih potraživanja. Dužnici su građansko pravna lica koja su u obligaciono pravnim odnosima stvorili obavezu prema povjeriocu. Obaveze povjerioca i dužnika se mogu uspostaviti uzajamnom zaključenom obligaciono pravnom radnjom sa jasno definisanim rokovima i predmetom obligaciono pravnog odnosa. Međutim, obaveza dužniku se može i nametnuti odlukama državnih organa u slučaju kada se odlučuje o određenim pravima i obavezama. Kada se stvori određena obaveza ona kao takva treba biti i ispunjena. U pređašnjem tekstu smo se bavili institutom zastare pa samo rekli da potraživanje dužnika prema povjeriocu prestaje zastarom tog potraživanja. Međutim osim zastare potraživanja obaveza dužnika prestaje onog momenta kada je obaveza u cjelosti ispunjena ili kada je to zakon propisao na drugačiji način. U praksi se često postavlja pitanje, a i stvaraju ozbiljni problemi, da li smrću dužnika prestaje njegova obaveza. Zakon o nasljeđivanju FBiH je rekao da zakonski nasljednici osim prava nasljeđuju i obaveze. Ako na takav način posmataramo ovu zakonsku odredbu onda ćemo sa sigurnošću zaključiti da zakonski nasljednici dužnika preuzimaju dužničku obavezu. Međutim tu se postavlja pitanje u kom obimu se preuzima ta dužnička obaveza. Obaveza dužnika kao zakonskog nasljednika mora biti u visini naslijeđenih prava a ne da zakonski nasljednik ne naslijedi bilo kakvo pravo a da mu se nametne neka dužnička obaveza. U praksi se nerijetko dešava da nakon smrti ostavitelja njegovi zakonski nasljednici se suoče sa tužbenim zahtjevima povjerioca što obično u praksi bude jako iznenađujuće.
Ono čime se želimo baviti u ovom tekstu jeste način izmirenja dužničke obaveze. Logično je da dug izmiruje dužnik, ali se postavlja pitanje da li u ime dužnika njegov dug može izmiriti i neko treće lice. Zakon o obligacionim odnosima je rekao da obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice. Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. Ovdje je jako bitno napomenuti da povjerilac kada ispunjava svoju obavezu mora imati pravni interes. U slučaju kada treće lice ima pravni interes tada mu povjerilac ne može spriječiti ispunjenje dužničke obaveze. Npr ako je dužnik od povjerioca kupio automobil pa mu nije izmirio obaveze a treće lice je zainteresovano da taj automobil ostane u vlasništvu dužnika jer će ispuniti preuzete obaveze djelatnosti na te stvari, tada to treće lice koje ima određeni aranžaman sa dužnikom može ispuniti njegovu obavezu i dokazati postojanje svog pravnog interesa. Povjerilac može primiti ispunjenje od trećeg lica bez dužnikovog znanja i u slučaju kada ga je dužnik obavijestio da ne pristaje da treće lice ispuni njegovu obavezu. Zakonodavac na ovaj način štiti povjerioca od nemarnosti dužnika jer se u praksi dešava da dužnik ne želi da ispuni obavezu i protivi se da u ime njega neko treći tu obavezu ispuni. Protivljenje dužnika nema značaja jer treće lice ima pravo ispuniti obavezu bez njegove saglasnosti.
Imamo jednu situaciju kada se radi o poslovno nesposobnom licu kao dužniku. Zakon je rekao da i poslovno nesposobno lice u svojstvu dužnika može pravovaljano ispuniti obavezu ako je postojanje obaveze nesumnjivo i ako je dospio rok za njeno ispunjenje. Ovdje je zakonodavac mnogo konkretniji jer poslovno nesposobno lice koje kao dužnik ima obavezu istu može ispuniti bez ograničenja ali ne na način da ga povjerilac vara i da ispunjava obaveze koje nikada nije ni preuzeo. Međutim zakon kaže da se takvo vraćanje duga može osporiti ako je poslovno nesposobno lice isplatilo dug a dokaže se da je u međuvremenu obaveza bila zastarila. Samo se retroaktivno institiut zastare može primijeniti kod poslovno nesposobnog lica a ne kod poslovno sposobnih jer ako se ispuni obaveza bez obzira što je ista zastarila institut nema bilo kakvog pravnog dejstva.
Troškove ispunjenja jednog potraživanja snosi dužnik samo u slučaju da te troškove nije proizveo povjerilac.
Ovim kratkim tekstom sam pokušao da objasnim dio pravnog instituta potraživanja i obaveza regulisanih u Zakonu o obligacinom odnosima te da kroz ovaj tekst na neki način dam i uputu konzumentima s obzirom da se u praksi gotovo svakodnenvno susećemo sa ovim pranvim insititutom.
Izvor: poduzetnice.ba
Ono čime se želimo baviti u ovom tekstu jeste način izmirenja dužničke obaveze. Logično je da dug izmiruje dužnik, ali se postavlja pitanje da li u ime dužnika njegov dug može izmiriti i neko treće lice. Zakon o obligacionim odnosima je rekao da obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice. Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
U obligaciono-pravnim odnosima, a kao što smo naveli u prethodnim tekstovima koji se tiču ove pravne materije, osnovne stranke su povjerioci i dužnici. Povjerioc je svako građansko-pravno lice prema kojem se stvorila neka obaveza a na temelju određenih potraživanja. Dužnici su građansko pravna lica koja su u obligaciono pravnim odnosima stvorili obavezu prema povjeriocu. Obaveze povjerioca i dužnika se mogu uspostaviti uzajamnom zaključenom obligaciono pravnom radnjom sa jasno definisanim rokovima i predmetom obligaciono pravnog odnosa. Međutim, obaveza dužniku se može i nametnuti odlukama državnih organa u slučaju kada se odlučuje o određenim pravima i obavezama. Kada se stvori određena obaveza ona kao takva treba biti i ispunjena. U pređašnjem tekstu smo se bavili institutom zastare pa samo rekli da potraživanje dužnika prema povjeriocu prestaje zastarom tog potraživanja. Međutim osim zastare potraživanja obaveza dužnika prestaje onog momenta kada je obaveza u cjelosti ispunjena ili kada je to zakon propisao na drugačiji način. U praksi se često postavlja pitanje, a i stvaraju ozbiljni problemi, da li smrću dužnika prestaje njegova obaveza. Zakon o nasljeđivanju FBiH je rekao da zakonski nasljednici osim prava nasljeđuju i obaveze. Ako na takav način posmataramo ovu zakonsku odredbu onda ćemo sa sigurnošću zaključiti da zakonski nasljednici dužnika preuzimaju dužničku obavezu. Međutim tu se postavlja pitanje u kom obimu se preuzima ta dužnička obaveza. Obaveza dužnika kao zakonskog nasljednika mora biti u visini naslijeđenih prava a ne da zakonski nasljednik ne naslijedi bilo kakvo pravo a da mu se nametne neka dužnička obaveza. U praksi se nerijetko dešava da nakon smrti ostavitelja njegovi zakonski nasljednici se suoče sa tužbenim zahtjevima povjerioca što obično u praksi bude jako iznenađujuće.
Ono čime se želimo baviti u ovom tekstu jeste način izmirenja dužničke obaveze. Logično je da dug izmiruje dužnik, ali se postavlja pitanje da li u ime dužnika njegov dug može izmiriti i neko treće lice. Zakon o obligacionim odnosima je rekao da obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice. Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. Ovdje je jako bitno napomenuti da povjerilac kada ispunjava svoju obavezu mora imati pravni interes. U slučaju kada treće lice ima pravni interes tada mu povjerilac ne može spriječiti ispunjenje dužničke obaveze. Npr ako je dužnik od povjerioca kupio automobil pa mu nije izmirio obaveze a treće lice je zainteresovano da taj automobil ostane u vlasništvu dužnika jer će ispuniti preuzete obaveze djelatnosti na te stvari, tada to treće lice koje ima određeni aranžaman sa dužnikom može ispuniti njegovu obavezu i dokazati postojanje svog pravnog interesa. Povjerilac može primiti ispunjenje od trećeg lica bez dužnikovog znanja i u slučaju kada ga je dužnik obavijestio da ne pristaje da treće lice ispuni njegovu obavezu. Zakonodavac na ovaj način štiti povjerioca od nemarnosti dužnika jer se u praksi dešava da dužnik ne želi da ispuni obavezu i protivi se da u ime njega neko treći tu obavezu ispuni. Protivljenje dužnika nema značaja jer treće lice ima pravo ispuniti obavezu bez njegove saglasnosti.
Imamo jednu situaciju kada se radi o poslovno nesposobnom licu kao dužniku. Zakon je rekao da i poslovno nesposobno lice u svojstvu dužnika može pravovaljano ispuniti obavezu ako je postojanje obaveze nesumnjivo i ako je dospio rok za njeno ispunjenje. Ovdje je zakonodavac mnogo konkretniji jer poslovno nesposobno lice koje kao dužnik ima obavezu istu može ispuniti bez ograničenja ali ne na način da ga povjerilac vara i da ispunjava obaveze koje nikada nije ni preuzeo. Međutim zakon kaže da se takvo vraćanje duga može osporiti ako je poslovno nesposobno lice isplatilo dug a dokaže se da je u međuvremenu obaveza bila zastarila. Samo se retroaktivno institiut zastare može primijeniti kod poslovno nesposobnog lica a ne kod poslovno sposobnih jer ako se ispuni obaveza bez obzira što je ista zastarila institut nema bilo kakvog pravnog dejstva.
Troškove ispunjenja jednog potraživanja snosi dužnik samo u slučaju da te troškove nije proizveo povjerilac.
Ovim kratkim tekstom sam pokušao da objasnim dio pravnog instituta potraživanja i obaveza regulisanih u Zakonu o obligacinom odnosima te da kroz ovaj tekst na neki način dam i uputu konzumentima s obzirom da se u praksi gotovo svakodnenvno susećemo sa ovim pranvim insititutom.
Izvor: poduzetnice.ba
