Članovi 11. stav 1. tačka 1. i 2. i 114. stav 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
KORISNICIMA PENZIJE KOJU SU PENZIJU OSTVARILI PRIJE NAVRŠEINH 40 GODINA PENZIJSKOG STAŽA, ODNOSNO 65 GODINA ŽIVOTA I KORISNICIMA INVALIDSKE PENZIJE KOJI ZASNUJU RADNI ODNOS ILI ZAPOČNU DA OBAVLJAJU PRIVREMENU, USLUŽNU ILI PROFESIONALNU DJELATNOST, PENZIJA SE NE ISPLAĆUJE ZA TO VRIJEME DO ISPUNJENJA JEDNOG OD NAVEDENIH USLOVA, BEZ OBZIRA PO KOJIM PROPISIMA JE PENZIJA OSTVARENA.
Iz obrazloženja:
Pravilno su prvostepeni i tuženi organ primjenili odredbe člana 114. stav
1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije
Bosne i Hercegovine", broj: 29/98), kada su utvrdili prestanak prava na isplatu starosne penzije tužiteljici, sa 31.07.1998. godine, odnosno od dana kada je stupio na snagu citirani Zakon. Ovim odredbama propisano je da svim korisnicima penzije (dakle, bez obzira da li je korisnik istu ostvario po ranijim propisima ili po tom zakonu), koji su penziju ostvarili prije navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, prestaje pravo na isplatu penzije ako zasnuju radni odnos ili započnu da obavljaju djelatnost iz člana 11. tačka 1. i 2. tog Zakona, odnosno počnu da se bave samostalnom djelatnošću.
U konkretnom slučaju u postupku je utvrĊeno, da je tužiteljici priznato pravo na starosnu penziju na temelju navršenog penzijskog staža u trajanju od 35 godina, 07 mjeseci i 08 dana, te da se tužiteljica počev od 10.03.1998. godine nalazi u osiguranju, odnosno u radnom odnosu, što tužiteljica i ne osporava. Polazeći od ovog utvrĊenja, nadležni organi pravilno su zaključili, da tužiteljici kao korisniku penzije, koja je penziju ostvarila prije navršenih 40 godina penzijskog staža, a i prije navršenih 65 godina života, ne pripada pravo na isplatu penzije jer je zasnovala radni odnos. Nema značaja za pravilnost rješavanja ove upravne stvari okolnost da je tužiteljici penzija priznata po Zakonu o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, jer se odredbe člana 114. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju odnose na sve korisnike penzije koji su to svojstvo imali u momentu stupanja na snagu tog Zakona tj. od dana 31.07.1998. godine prestaje im pravo na isplatu penzija u slučaju zasnivanja radnog odnosa ili obavljanja samostalne djelatnosti ako su penziju ostvarili prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, kao i korisnicima invalidske penzije.
S obzirom na ovakvo utvrĊeno činjenično stanje, ovaj sud nalazi da osporenim rješenjem tuženi nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice, kada je njenu žalbu odbio, jer je osporeno rješenje donio na osnovu potpuno i pravilno utvrĊenih svih činjenica, uz pravilnu primjenu materijalnih propisa.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-2230/99 od 3.6.2004.g.)
KORISNICIMA PENZIJE KOJU SU PENZIJU OSTVARILI PRIJE NAVRŠEINH 40 GODINA PENZIJSKOG STAŽA, ODNOSNO 65 GODINA ŽIVOTA I KORISNICIMA INVALIDSKE PENZIJE KOJI ZASNUJU RADNI ODNOS ILI ZAPOČNU DA OBAVLJAJU PRIVREMENU, USLUŽNU ILI PROFESIONALNU DJELATNOST, PENZIJA SE NE ISPLAĆUJE ZA TO VRIJEME DO ISPUNJENJA JEDNOG OD NAVEDENIH USLOVA, BEZ OBZIRA PO KOJIM PROPISIMA JE PENZIJA OSTVARENA.
Iz obrazloženja:
Pravilno su prvostepeni i tuženi organ primjenili odredbe člana 114. stav
1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije
Bosne i Hercegovine", broj: 29/98), kada su utvrdili prestanak prava na isplatu starosne penzije tužiteljici, sa 31.07.1998. godine, odnosno od dana kada je stupio na snagu citirani Zakon. Ovim odredbama propisano je da svim korisnicima penzije (dakle, bez obzira da li je korisnik istu ostvario po ranijim propisima ili po tom zakonu), koji su penziju ostvarili prije navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, prestaje pravo na isplatu penzije ako zasnuju radni odnos ili započnu da obavljaju djelatnost iz člana 11. tačka 1. i 2. tog Zakona, odnosno počnu da se bave samostalnom djelatnošću.
U konkretnom slučaju u postupku je utvrĊeno, da je tužiteljici priznato pravo na starosnu penziju na temelju navršenog penzijskog staža u trajanju od 35 godina, 07 mjeseci i 08 dana, te da se tužiteljica počev od 10.03.1998. godine nalazi u osiguranju, odnosno u radnom odnosu, što tužiteljica i ne osporava. Polazeći od ovog utvrĊenja, nadležni organi pravilno su zaključili, da tužiteljici kao korisniku penzije, koja je penziju ostvarila prije navršenih 40 godina penzijskog staža, a i prije navršenih 65 godina života, ne pripada pravo na isplatu penzije jer je zasnovala radni odnos. Nema značaja za pravilnost rješavanja ove upravne stvari okolnost da je tužiteljici penzija priznata po Zakonu o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, jer se odredbe člana 114. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju odnose na sve korisnike penzije koji su to svojstvo imali u momentu stupanja na snagu tog Zakona tj. od dana 31.07.1998. godine prestaje im pravo na isplatu penzija u slučaju zasnivanja radnog odnosa ili obavljanja samostalne djelatnosti ako su penziju ostvarili prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, kao i korisnicima invalidske penzije.
S obzirom na ovakvo utvrĊeno činjenično stanje, ovaj sud nalazi da osporenim rješenjem tuženi nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice, kada je njenu žalbu odbio, jer je osporeno rješenje donio na osnovu potpuno i pravilno utvrĊenih svih činjenica, uz pravilnu primjenu materijalnih propisa.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-2230/99 od 3.6.2004.g.)
