NIŠTAVOST VANSUDSKOG PORAVNANjA
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 103 i 1089
Kako tuženi nije mogao dobiti parcele na osnovu ugovora o razmjeni nekretnina koji nije u saglasnosti sa članom 24. Zakona o građevinskom zemljištu, jer je takav ugovor ništav, iz toga proizlazi da on kasnijim vansudskim poravnanjem nije mogao na tužitelja prenijeti bilo kakvo pravo na ovima parcelama, pa je i to poravnanje ništavo.
Obrazloženje:
"Zahtjevom iz tužbe osporena je pravna valjanost vansudskog poravnanja, koje poravnanje su tužitelj i tuženi zaključili dana 22.09.2000. godine, te ovjerili kod suda istog dana pod brojem Ov-...
Prema odredbi člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04- dalje: ZOO) vansudsko poravnanje je ugovor između dva ili više lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu kojim oni uzajamnim popuštanjem konačno uređuju i regulišu međusobne odnose - van suda. Pravno dejstvo vansudskog poravnanja, kao dvostrano obaveznog ugovora, je da njime nastaje jedan nov obligaciono pravni odnos između ugovornih strana. Vansudsko poravnanje nije formalni ugovor izuzev kod ugovora za koje je propisana zakonska forma, može se zaključiti u bilo kojoj formi (pismenoj ili na drugi način), a zbog dokazne snage obično se zaključuje pismeno. Bitan elemenat za poravnanje je međusobno popuštanje, koje se može ogledati u djelimičnom ili potpunom priznanju zahtjeva suprotne strane, u odricanju od nekog zahtjeva, preuzimanju obaveze, odricanju od kamate i slično.
Proizlazi, da je, po svojoj prirodi, vansudsko poravnanje dvostrano obavezujući ugovor i da isti nameće prava i obaveze za obe ugovorne strane iz takvog poravnanja.
Zaključenju vansudskog poravnanja prethodilo je zaključenje ugovora o razmjeni nekretnina, koji ugovor je dana 16.11.1992. godine tuženi zaključio sa zemljišno knjižnim vlasnicima V.K. i dr., koji je ovjeren kod suda dana 18.11.1992. godine pod brojem Ov-..., te kojim je tuženi u vlasništvo dobio kuću sagrađenu na parceli k.č. br...., upisana u z.k. ul...., odnosno po novom premjeru k.č...., upisana u pl. br.... k.o. B.L.. Tuženi je dana 21.11.1992. godine sa V.K., J.K., Z.K. i V.K.1 (kao drugom ugovornom stranom) zaključio dopunu navedenog ugovora (ovaj ugovor nije ovjeren kod suda), kojim ugovorom mu druga ugovorna strana ustupa "svoje suvlasničke i sukorisničke dijelove” od po... dijela iz zk.ul.... k.o. B.L.. Prema tome, ovim ugovorom je tuženi za svoje nekretnine na području k.o. H. dobio kuću na parceli k.č...., upisanoj u zk.ul.... k.o. B.L. (koja kuća i parcela između stranaka nije sporna), te "suvlasničke i sukorisničke dijelove iz zk.ul.... k.o. B.L.".
Prema podacima iz zk. ul.... k.o. B.L., koji je prezentiran u dokaznom postupku, u navedenom zk. ul. su, između ostalih, bile upisane parcele k.č...., koje su se vodile kao društvena svojina sa privremenim pravom korištenja u korist J.K.1 sa ½, Z.K. sa..., J.K. sa... i V.K. sa..., te u korist još 6 korisnika, na temelju Zakona o određivanju gradskog građevinskog zemljišta.
Prema rješenju o eksproprijaciji od 12.06.1986. godine u korist tužitelja je eksproprisan dvorišni stambeni objekat, površine 53 m2, od čega je 11,28 m2 sagrađeno poslije 1968. godine, na k.č.... (novi premjer k.č....), površine 606 m2, upisana u zk.ul.... k.o. B.L., zemljišno knjižno pravo korištenja J.K.1 sa ½, a stvarno pravo korištenja J.K., sin T. sa 1/1 dijela. Prema rješenju Vijeća mjesnih zajednica broj... od 20.12.1989 godine (pravosnažno 12.10.1990. godine), po zahtjevu tužitelja je preuzeto iz posjeda ranijih vlasnika odnosno korisnika gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje stambenog zadružnog naselja i to: k.č...., sve upisane u z.k. ul. br.... k.o. B.L..
Prema tome, pravilan je zaključak drugostepenog suda da tuženi na temelju ugovora o razmjeni, s obzirom na odredbu člana 24. ZGZ nije mogao dobiti u svojinu parcele..., jer je saglasno odredbi člana 10. istog zakona ugovor u tom dijelu ništav, pa time spornim vansudskim poravnanjem nije mogao na tužitelja prenijeti bilo kakvo pravo na ovim parcelama. Stoga je pravilan dalji zaključak drugostepenog suda da je osporeno poravnanje (kojim je tuženi dao tužitelju parcele k.č....), s obzirom na navedeno i pravnu prirodu poravnanja ništavo, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04- dalje: ZOO), pa drugostepeni sud nije pogriješio kada je usvajanjem žalbe tužitelja prvostepenu presudu preinačio i utvrdio ništavost poravnanja, te kada je naložio predaju u posjed predmetne parcele i brisanje ranijeg upisa izvršenog u korist tuženog.
Suprotno revizionim navodima, za navedeno postupanje drugostepenog suda, nije bilo neophodno otvaranje rasprave pred drugostepenim sudom, jer su prednji zaključci drugostepenog suda utemeljeni na drugačijoj ocjeni materijalnih dokaza (isprava) u spisu predmeta, što je u skladu sa odredbom člana 229. tačka 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP).
Ne mogu se prihvatiti revizioni navodi da je tužba tužitelja usmjerena na utvrđenje relativne ništavosti predmetnog poravnanja, jer ovi navodi na odgovaraju činjeničnim navodima tužbe, niti istaknutom zahtjevu. Pri tome su neosnovani i navodi revizije da nije dokazano postojanje pravnog interesa za utvrđujuću tužbu, jer je pravni interes tužitelja za podnošenje utvrđujuće tužbe nesumnjiv (da vrati parcelu k.č.... za koju je isplatio naknadu, te za koju od tuženog zauzvrat nije ništa ni dobio).
Revizioni navodi, po kojima je dopuna ugovora o razmjeni (suprotno utvrđenju nižestepenih sudova) bila ovjerena kod suda, kad se i uzmu tačnim, su bez uticaja, s obzirom da oba nižestepena suda zaključuju da je i navedena dopuna ugovora sa aspekta forme pravno valjana (član 9. stav 4. ZPN).
Dalji navodi, da tuženi spornim poravnanjem tužitelju nije prenio u vlasništvo parcele..., već da je samo dozvolio tužitelju da stupi u posjed navedenih parcela nisu osnovani, jer je u članu 1. poravnanja konstatovano da je tuženi na temelju razmjene stekao pravo vlasništva na ovima parcelama. Uostalom, kako je to već rečeno, kod utvrđenja da je ugovor o razmjeni u ovom dijelu ništav, proizlazi da ove parcele tuženi nije mogao dobiti u razmjeni pa time kasnijim poravnanjem nije mogao na tužitelja preniijeti bilo kakvo pravo na ovima parcelama.
Revizioni navodi da parcela k.č...., upisana u pl. br.... (koja po starom premjeru odgovara parceli k.č....) ima karakter izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta odgovaraju činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova.
Dalji revizioni navodi koji se tiču povlačenja tužbe glavnog umješača Pravobranilaštva Republike Srpske u predmetnoj parnici su irelevantni za odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.
Prema tome, revizionim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa je izjavljenu reviziju valjalo odbiti, primjenom odredbe člana 248. ZPP.
Zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizionog postupka, na ime sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.316,25 KM, je odbijen, jer se ne radi o nužnom trošku u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 046828 17 Rev 3 od 6.4.2017. godine)
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 103 i 1089
Kako tuženi nije mogao dobiti parcele na osnovu ugovora o razmjeni nekretnina koji nije u saglasnosti sa članom 24. Zakona o građevinskom zemljištu, jer je takav ugovor ništav, iz toga proizlazi da on kasnijim vansudskim poravnanjem nije mogao na tužitelja prenijeti bilo kakvo pravo na ovima parcelama, pa je i to poravnanje ništavo.
Obrazloženje:
"Zahtjevom iz tužbe osporena je pravna valjanost vansudskog poravnanja, koje poravnanje su tužitelj i tuženi zaključili dana 22.09.2000. godine, te ovjerili kod suda istog dana pod brojem Ov-...
Prema odredbi člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04- dalje: ZOO) vansudsko poravnanje je ugovor između dva ili više lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu kojim oni uzajamnim popuštanjem konačno uređuju i regulišu međusobne odnose - van suda. Pravno dejstvo vansudskog poravnanja, kao dvostrano obaveznog ugovora, je da njime nastaje jedan nov obligaciono pravni odnos između ugovornih strana. Vansudsko poravnanje nije formalni ugovor izuzev kod ugovora za koje je propisana zakonska forma, može se zaključiti u bilo kojoj formi (pismenoj ili na drugi način), a zbog dokazne snage obično se zaključuje pismeno. Bitan elemenat za poravnanje je međusobno popuštanje, koje se može ogledati u djelimičnom ili potpunom priznanju zahtjeva suprotne strane, u odricanju od nekog zahtjeva, preuzimanju obaveze, odricanju od kamate i slično.
Proizlazi, da je, po svojoj prirodi, vansudsko poravnanje dvostrano obavezujući ugovor i da isti nameće prava i obaveze za obe ugovorne strane iz takvog poravnanja.
Zaključenju vansudskog poravnanja prethodilo je zaključenje ugovora o razmjeni nekretnina, koji ugovor je dana 16.11.1992. godine tuženi zaključio sa zemljišno knjižnim vlasnicima V.K. i dr., koji je ovjeren kod suda dana 18.11.1992. godine pod brojem Ov-..., te kojim je tuženi u vlasništvo dobio kuću sagrađenu na parceli k.č. br...., upisana u z.k. ul...., odnosno po novom premjeru k.č...., upisana u pl. br.... k.o. B.L.. Tuženi je dana 21.11.1992. godine sa V.K., J.K., Z.K. i V.K.1 (kao drugom ugovornom stranom) zaključio dopunu navedenog ugovora (ovaj ugovor nije ovjeren kod suda), kojim ugovorom mu druga ugovorna strana ustupa "svoje suvlasničke i sukorisničke dijelove” od po... dijela iz zk.ul.... k.o. B.L.. Prema tome, ovim ugovorom je tuženi za svoje nekretnine na području k.o. H. dobio kuću na parceli k.č...., upisanoj u zk.ul.... k.o. B.L. (koja kuća i parcela između stranaka nije sporna), te "suvlasničke i sukorisničke dijelove iz zk.ul.... k.o. B.L.".
Prema podacima iz zk. ul.... k.o. B.L., koji je prezentiran u dokaznom postupku, u navedenom zk. ul. su, između ostalih, bile upisane parcele k.č...., koje su se vodile kao društvena svojina sa privremenim pravom korištenja u korist J.K.1 sa ½, Z.K. sa..., J.K. sa... i V.K. sa..., te u korist još 6 korisnika, na temelju Zakona o određivanju gradskog građevinskog zemljišta.
Prema rješenju o eksproprijaciji od 12.06.1986. godine u korist tužitelja je eksproprisan dvorišni stambeni objekat, površine 53 m2, od čega je 11,28 m2 sagrađeno poslije 1968. godine, na k.č.... (novi premjer k.č....), površine 606 m2, upisana u zk.ul.... k.o. B.L., zemljišno knjižno pravo korištenja J.K.1 sa ½, a stvarno pravo korištenja J.K., sin T. sa 1/1 dijela. Prema rješenju Vijeća mjesnih zajednica broj... od 20.12.1989 godine (pravosnažno 12.10.1990. godine), po zahtjevu tužitelja je preuzeto iz posjeda ranijih vlasnika odnosno korisnika gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje stambenog zadružnog naselja i to: k.č...., sve upisane u z.k. ul. br.... k.o. B.L..
Prema tome, pravilan je zaključak drugostepenog suda da tuženi na temelju ugovora o razmjeni, s obzirom na odredbu člana 24. ZGZ nije mogao dobiti u svojinu parcele..., jer je saglasno odredbi člana 10. istog zakona ugovor u tom dijelu ništav, pa time spornim vansudskim poravnanjem nije mogao na tužitelja prenijeti bilo kakvo pravo na ovim parcelama. Stoga je pravilan dalji zaključak drugostepenog suda da je osporeno poravnanje (kojim je tuženi dao tužitelju parcele k.č....), s obzirom na navedeno i pravnu prirodu poravnanja ništavo, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04- dalje: ZOO), pa drugostepeni sud nije pogriješio kada je usvajanjem žalbe tužitelja prvostepenu presudu preinačio i utvrdio ništavost poravnanja, te kada je naložio predaju u posjed predmetne parcele i brisanje ranijeg upisa izvršenog u korist tuženog.
Suprotno revizionim navodima, za navedeno postupanje drugostepenog suda, nije bilo neophodno otvaranje rasprave pred drugostepenim sudom, jer su prednji zaključci drugostepenog suda utemeljeni na drugačijoj ocjeni materijalnih dokaza (isprava) u spisu predmeta, što je u skladu sa odredbom člana 229. tačka 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP).
Ne mogu se prihvatiti revizioni navodi da je tužba tužitelja usmjerena na utvrđenje relativne ništavosti predmetnog poravnanja, jer ovi navodi na odgovaraju činjeničnim navodima tužbe, niti istaknutom zahtjevu. Pri tome su neosnovani i navodi revizije da nije dokazano postojanje pravnog interesa za utvrđujuću tužbu, jer je pravni interes tužitelja za podnošenje utvrđujuće tužbe nesumnjiv (da vrati parcelu k.č.... za koju je isplatio naknadu, te za koju od tuženog zauzvrat nije ništa ni dobio).
Revizioni navodi, po kojima je dopuna ugovora o razmjeni (suprotno utvrđenju nižestepenih sudova) bila ovjerena kod suda, kad se i uzmu tačnim, su bez uticaja, s obzirom da oba nižestepena suda zaključuju da je i navedena dopuna ugovora sa aspekta forme pravno valjana (član 9. stav 4. ZPN).
Dalji navodi, da tuženi spornim poravnanjem tužitelju nije prenio u vlasništvo parcele..., već da je samo dozvolio tužitelju da stupi u posjed navedenih parcela nisu osnovani, jer je u članu 1. poravnanja konstatovano da je tuženi na temelju razmjene stekao pravo vlasništva na ovima parcelama. Uostalom, kako je to već rečeno, kod utvrđenja da je ugovor o razmjeni u ovom dijelu ništav, proizlazi da ove parcele tuženi nije mogao dobiti u razmjeni pa time kasnijim poravnanjem nije mogao na tužitelja preniijeti bilo kakvo pravo na ovima parcelama.
Revizioni navodi da parcela k.č...., upisana u pl. br.... (koja po starom premjeru odgovara parceli k.č....) ima karakter izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta odgovaraju činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova.
Dalji revizioni navodi koji se tiču povlačenja tužbe glavnog umješača Pravobranilaštva Republike Srpske u predmetnoj parnici su irelevantni za odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.
Prema tome, revizionim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa je izjavljenu reviziju valjalo odbiti, primjenom odredbe člana 248. ZPP.
Zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizionog postupka, na ime sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.316,25 KM, je odbijen, jer se ne radi o nužnom trošku u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 046828 17 Rev 3 od 6.4.2017. godine)
