Organ uprave može izdati stranci uvjerenje o podacima i činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju ustanovljenu po zakonu ili drugom propisu samo u skladu s podacima iz službene evidencije, što znači: organ uprave ne može izdati uvjerenje o ovim činjenicama u slučaju ako se u evidenciji ne nalaze podaci koje stranka traži, odnosno kada su ti podaci u službenoj evidenciji suprotni onima koje stranka navodi.
Iz obrazloženja:
Zakonom o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“, broj: 29/02) u odredbi člana 162 stav 3 i 4 propisano je da se uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju izdati u skladu s podacima službene evidencije. Pod službenom evidencijom podrazumijeva se evidencija ustanovljena zakonom ili drugim propisom ili općim aktom institucije koja ima javna ovlaštenja. Prebivalište državljana je činjenica o kojoj se vodi službena evidencija ustanovljena Zakonom o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka („Službeni glasnik BiH“, broj: 32/01 i broj: 16/02). Prema odredbama Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH („Službeni glasnik BiH“, broj: 32/01), državljani su obavezni da prijavljuju i odjavljuju prebivalište i boravište u skladu sa ovim Zakonom. Prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta je, dakle, obaveza za sve državljane BiH (član 4 stav 1 i 2 citiranog zakona), a državljanin koji se stalno nastani u inozemstvu ili koji u inozemstvu boravi dulje od jedne godine mora odjaviti svoje prebivalište u Bosni i Hercegovini (član 9 citiranog Zakona).
U konkretnom slučaju u postupku donošenja osporenog rješenja utvrdjeno je da je tužitelj zbog odlaska u inozemstvo odjavio prebivalište na navedenoj adresi dana 17.05.1991.godine i o prebivalištu tužitelja za daljnji period ne postoji službena evidencija. Utvrdjeno je, nadalje, da je tužitelj u inozemstvu boravio od dana odjavljivanja prebivališta, pa nadalje, tj. duže od godinu dana.
Polazeći od ovog utvrdjenja, organi uprave su, pravilnom primjenom odredaba citiranog Zakona o upravnom postupku i naprijed navedenim materijalnim propisima, pravilno odlučili kada su zahtjev tužitelja odbili kao neosnovan. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za izdavanje isprave, odnosno uvjerenja o prebivalištu za period za koji u službenoj evidenciji nema podataka o prebivalištu tužitelja. Budući da se radi o činjenici prebivališta o kojoj se vodi službena evidencija utemeljena zakonom, to organi uprave u skladu s citiranim odredbama Zakona o upravnom postupku nisu mogli uvažiti zahtjev tužitelja jer se o prebivalištu može izdati uvjerenje samo saglasno podacima u službenoj evidenciji. To nadalje znači da organi uprave ne mogu izdati uvjerenje o tome da je stranka u odredjenom periodu imala prebivalište na odredjenoj adresi ako o tome nema podataka u službenoj evidenciji nadležnog organa, bez obzira što stranka utvrdi da je na navedenoj adresi prebivala, odnosno stanovala. Osim toga, u konkretnom slučaju tužitelj je, kako je to navedeno u tužbi, nakon odjavljivanja prebivališta živio i stanovao u inozemstvu dulje od godinu dana, pa je zakonska obaveza tužitelja bila da odjavi prebivalište (obaveza propisana članom 9 Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH). Stoga nema značaja prigovor tužitelja u tužbi da je odjavu prebivališta izvršio samo iz formalnih razloga. Prigovor tužitelja da je odbijanjem njegovog zahtjeva o utvrdjivanju prebivališta na navedenoj adresi dovedeno u pitanje njegovo državljanstvo nije osnovan iz razloga što se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o državljanstvu tužitelja nego o zahtjevu za izdavanje uvjerenja o prebivalištu na navedenoj adresi, a sve i da je tako, upravni organi nisu mogli izdati tužitelju uvjerenje suprotno službenoj evidenciji. Ukoliko je tužitelj nastanjen u Sarajevu na navedenoj adresi s namjerom da stalno živi i boravi u navedenoj općini, pripada mu pravo, a i obavezan je, da izvrši prijavljivanje prebivališta na navedenoj adresi.
Iz svega izloženog ovaj sud je primjenom odredbe člana 37 stav 2 Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu presude.
(Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj: U-01/04 od 30.04.2004.godine)
Iz obrazloženja:
Zakonom o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“, broj: 29/02) u odredbi člana 162 stav 3 i 4 propisano je da se uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju izdati u skladu s podacima službene evidencije. Pod službenom evidencijom podrazumijeva se evidencija ustanovljena zakonom ili drugim propisom ili općim aktom institucije koja ima javna ovlaštenja. Prebivalište državljana je činjenica o kojoj se vodi službena evidencija ustanovljena Zakonom o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka („Službeni glasnik BiH“, broj: 32/01 i broj: 16/02). Prema odredbama Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH („Službeni glasnik BiH“, broj: 32/01), državljani su obavezni da prijavljuju i odjavljuju prebivalište i boravište u skladu sa ovim Zakonom. Prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta je, dakle, obaveza za sve državljane BiH (član 4 stav 1 i 2 citiranog zakona), a državljanin koji se stalno nastani u inozemstvu ili koji u inozemstvu boravi dulje od jedne godine mora odjaviti svoje prebivalište u Bosni i Hercegovini (član 9 citiranog Zakona).
U konkretnom slučaju u postupku donošenja osporenog rješenja utvrdjeno je da je tužitelj zbog odlaska u inozemstvo odjavio prebivalište na navedenoj adresi dana 17.05.1991.godine i o prebivalištu tužitelja za daljnji period ne postoji službena evidencija. Utvrdjeno je, nadalje, da je tužitelj u inozemstvu boravio od dana odjavljivanja prebivališta, pa nadalje, tj. duže od godinu dana.
Polazeći od ovog utvrdjenja, organi uprave su, pravilnom primjenom odredaba citiranog Zakona o upravnom postupku i naprijed navedenim materijalnim propisima, pravilno odlučili kada su zahtjev tužitelja odbili kao neosnovan. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za izdavanje isprave, odnosno uvjerenja o prebivalištu za period za koji u službenoj evidenciji nema podataka o prebivalištu tužitelja. Budući da se radi o činjenici prebivališta o kojoj se vodi službena evidencija utemeljena zakonom, to organi uprave u skladu s citiranim odredbama Zakona o upravnom postupku nisu mogli uvažiti zahtjev tužitelja jer se o prebivalištu može izdati uvjerenje samo saglasno podacima u službenoj evidenciji. To nadalje znači da organi uprave ne mogu izdati uvjerenje o tome da je stranka u odredjenom periodu imala prebivalište na odredjenoj adresi ako o tome nema podataka u službenoj evidenciji nadležnog organa, bez obzira što stranka utvrdi da je na navedenoj adresi prebivala, odnosno stanovala. Osim toga, u konkretnom slučaju tužitelj je, kako je to navedeno u tužbi, nakon odjavljivanja prebivališta živio i stanovao u inozemstvu dulje od godinu dana, pa je zakonska obaveza tužitelja bila da odjavi prebivalište (obaveza propisana članom 9 Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH). Stoga nema značaja prigovor tužitelja u tužbi da je odjavu prebivališta izvršio samo iz formalnih razloga. Prigovor tužitelja da je odbijanjem njegovog zahtjeva o utvrdjivanju prebivališta na navedenoj adresi dovedeno u pitanje njegovo državljanstvo nije osnovan iz razloga što se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o državljanstvu tužitelja nego o zahtjevu za izdavanje uvjerenja o prebivalištu na navedenoj adresi, a sve i da je tako, upravni organi nisu mogli izdati tužitelju uvjerenje suprotno službenoj evidenciji. Ukoliko je tužitelj nastanjen u Sarajevu na navedenoj adresi s namjerom da stalno živi i boravi u navedenoj općini, pripada mu pravo, a i obavezan je, da izvrši prijavljivanje prebivališta na navedenoj adresi.
Iz svega izloženog ovaj sud je primjenom odredbe člana 37 stav 2 Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu presude.
(Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj: U-01/04 od 30.04.2004.godine)
