Član 9. stav 5. Zakona o državljanstvu BiH
Za sticanje državljanstva Bosne i Hercegovne temeljem odredbe člana 9. stav 5. Zakona o državljanstvu BiH, mora biti ispunjen zakonom propisan uslov a to je: da je strani državljanin u momentu sticanja državljanstva BiH imao svojstvo pripadnika Oružanih snaga RBiH.
Iz obrazloženja:
U postupku donošenja osporenog rješenja utvrdjeno je da je rješenjem broj 07/2-204- 3638 od 31.07.1996.godine Ministarstva pravde i opće uprave RBiH tužitelj primljen u državljanstvo RBiH primjenom odredbe člana 9. stav 5. Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH „, broj 18/92, 11/93, 27/93, 13/93 i 15/94). Iz razloga ovog rješenja proizilazi da je izvršen uvid u potvrdu o pripadnosti tužitelja Armiji RBiH, ali u rješenju nije naveden period u kojem je tužitelj bio pripadnik Armije RBiH.
U skladu sa odredbama Zakona o državljanstvu BiH („Službeni glasnik BiH „, broj 13/99, 6/03, 14/03 i 92/05), osnovana je Državna komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana, pa je odredbom člana 40. stav 1. citiranog zakona, propisano da će ova komisija izvršiti reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana donesenih od 06. aprila 1992. godine do 01. januara 2006.godine.
U konkretnom slučaju, postupajući po naprijed citranoj odredbi Zakona o državljanstvu BiH, Komisija je razmotrila uslove pod kojim je tužitelj stekao državljanstvo, izvršila uvid u podatke koje je dostavio tužitelj, zatim podatke koji su pribavljeni u toku postupka, pa je na osnovu provedenih dokaza utvrdila da propisi koji su bili na snazi na teritoriji BiH u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva tužitelju, dakle 31.
07. 1996. godine, nisu pravilno primjenjeni i da tužitelj u skladu sa važećim propisima nije ispunjavao uslove za sticanje državljanstva BiH.
Ovaj zaključak Komisije za reviziju je pravilan.
U vrijeme donošenja rješenja kojim je tužitelj stekao državljanstvo BiH (31. 07. 1996. godine), bio je na snazi Zakon o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH „, broj 18/92, 11/93, 27/93,13/94 i 15/94). Odredbom člana 9. stav 5. navedenog zakona, propisano je da pripadnik Oružanih snaga RBiH, koji nije državljanin Republike, stiče državljanstvo BiH prirodjenjem iako ne ispunjava uslove iz člana 8. ovog zakona.
Pravilnim tumačenjem navedenog propisa, a polazeći od jezičkog tumačenja, zatim pravog značenja norme, tj. značenja koje propis ima u trenutku donošenja, te imajući u vidu istorijske okolnosti u kojima je propis donesen (ratno stanje), jasno proizilazi da je odredbom člana 9. stav 5. citiranog zakona predvidjeno da stranac koji ima status pripadnika Oružanih snaga BiH stiče državljanstvo BiH, bez obzira što nisu ispunjeni uslovi iz člana 8. citiranog zakona. Dakle, za sticanje državljanstva po ovom propisu uslov je da strani državljanin u momentu sticanja državljanstva ima status pripadnika Oružanih snaga BiH. Iz podataka u spisu proizilazi da u vrijeme donošenja rješenja, kojim je tužitelj stekao državljanstvo BiH, tužitelj nije imao svojstvo pripadnika Oružanih snaga BiH, jer je to svojstvo imao samo u periodu od 06. 06. 1992. godine do 13. 12. 1994. godine (potvrda I Korpusa od 01. 09. 1997. godine), što znači da je 13. 12. 1994. godine tužitelju prestalo svojstvo pripadnika Oružanih snaga BiH. Prema tome, u vrijeme sticanja državljanstva BiH tužitelj nije imao status pripadnika Oružanih snaga BiH, pa po ovom osnovu nije mogao steći državljanstvo 31. 07. 1996. godine. Osim toga, rješenje o državljanstvu tužitelja doneseno je u vrijeme kada je bio na snazi Opći okvirni sporazum za mir u BiH. Stupanjem na snagu ovog mirovnog sporazuma, a prema Aneksu 1-A prestale su postojati ranije oružane snage na području cijele BiH, pa su se ugovorne snage obavezale da će izvršiti razoružanje i raspustiti sve naoružane snage, odnosno da će se sve oružane snage povući u područja kasarni - garnizona, a ostale snage koje ne mogu biti smještene u kasarne su demobilisane, odnosno sve osobe koje su pripadale ovim snagama su otpuštene iz službe i neće biti uključene u daljnju obuku i druge vojne aktivnosti. Osim toga, sva strana lica i sve snage koje nisu lokalnog porijekla a koje su bile pravno ili vojno podredjene RBiH, Federaciji BiH ili Republici Srpskoj, povlače se sa teritorije BiH, pa su svi stranci - dobrovoljci ili plaćenici bili dužni da napuste teritoriju BiH.
Polazeći od navedenog slijedi, da su nakon zaključenja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, oružane snage na području BiH rasformirane, tako da više nisu postojali pripadnici oružanih snaga, pa više nisu postojali posebni uslovi predvidjeni članom 9. stav 5. citiranog Zakona o državljanstvu RBiH za sticanje državljanstva BiH primjenom ovog propisa.
Iz navedenog slijedi da je Komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana pravilno zaključila da je tužitelj u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva imao status stranca, pa je bio dužan da napusti teritoriju BiH ili eventualno da traži sticanje državljanstva BiH uz ispunjenje uslova predvidjenih članom 8. citiranog zakona.
Polazeći od navedenog pravilno je Komisija primjenila odredbe Zakona o državljanstvu BiH („Službeni glasnik BiH „ 4/97 do 82/05), kada je osporenom odlukom odlučila o
oduzimanju državljanstva tužitelju primjenom odredbe člana 41. stav 3. i 4. tačka a) i c) citiranog zakona.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U-532/06 od 16. 02. 2007. godin )
Iz obrazloženja:
Apelaciono upravno vijeće je ispitalo zahtjev u skladu sa odredbama člana 53. Zakona o upravnim sporovima BiH, pa je našlo da je zahtjev za preispitivanje sudske odluke neosnovan iz slijedećih razloga:
Vijeće za upravne sporove Suda BiH je postupilo pravilno i zakonito kada je tužiočevu tužbu odbilo kao neosnovanu, navodeći za to opravdane razloge koje usvaja i apelaciono upravno vijeće. U postupku odlučivanju o upravnom sporu vijeće za upravne sporove je, naime, utvrdilo da je tužilac rješenjem Ministarstva pravde i opće uprave RBiH, broj 07/2-204-3638 od 31. 07. 1996. godine primljen u državljanstvo RBiH primjenom odredbe člana 9. stav 5. Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH„ broj 18/92, 11/93, 27/93, 13/93 i 15/94), pozivajući se u obrazloženju na potvrdu o pripadnosti tužioca Armiji RBiH, ali ne navodeći period u kojem je tužilac imao to svojstvo. Državna komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana, osnovana je odredbama Zakona o državljanstvu BiH („Službeni glasnik BiH„ broj 13/99,6/03, 14/03 i 92/05), sa ovlašćenjem datim u članu 40. stav 1. tog zakona - da izvrši reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana donesenih u periodu od 06. 04. 1992. godine do 01. 01.
2006. godine.
U postupku koji je predhodio donošenju osporenog rješenja Komisija je pravilno zaključila da tužilac, u vrijeme prijema u državljanstvo, u skladu sa važećim propisima nije ispunjavao uslove za sticanje državljanstva BiH, pa je vijeće za upravne sporove Suda BiH, prihvatajući te razloge, pravilno ocijenilo da u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva tužitelju (31. 07. 1996. godine), tužilac nije ispunjavao uslove za sticanje državljanstva BiH, te kao pravilan prihvatilo isti zaključak Komisije za reviziju, sa čime se i apelaciono upravno vijeće slaže. Naime, odredbom člana 9. stav 5. Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH„ broj 18/92, 11/93, 27/93, 13/04 i 15/94), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužilac stekao državljanstvo, bilo je propisano da pripadnik Oružanih snaga RBiH, koji nije državljanin RBiH, stiče državljanstvo BiH prirodjenjem, iako ne ispunjava uslove iz člana 8. tog zakona. Pravilnim tumačenjem člana 9. stav 5. citiranog zakona, vijeće za upravne sporove, suprotno stavu iz zahtjeva, osnovano zaključuje da je uslov za sticanje državljanstva po ovom propisu da strani državljanin u momentu sticanja državljanstva, ima status pripadnika Oružanih snaga BiH. U postupku je utvrdjeno, a što proizilazi i iz podataka u spisu, tužilac u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva BiH (31. 07. 1996. godine), nije imao svojstvo pripadnika Oružanih snaga BiH, jer je to svojstvo imao samo u periodu od 06.
06. 1992. godine do 13. 12. 1994 .godine , što je utvrdjeno uvidom u potvrdu I Korpusa od 01. 09. 1997. godine. Tužilac, dakle, i prema utvrdjenju Komisije i vijeća za upravne sporove u vrijeme sticanja državljanstva 31. 07. 1996. godine nije imao status pripadnika Oružanih snaga BiH, pa po tom osnovu nije ni mogao steći državljanstvo.
Vijeće za upravne sporove ovog suda je u obrazloženju pobijane presude pravilno dalo i tumačenje Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i Aneksa 1-A i djelovanje na Oružane snage BiH, koje su nakon zaključenja navedenog Sporazuma rasformirane, i nisu postojali pripadnici Oružanih snaga BiH, pa više nije ni postojala mogućnost za sticanje državljanstva po članu 9. stav 5. citiranog Zakona o državljanstvu. Apelaciono upravno vijeće, suprotno navodima iz zahtjeva, prihvata zaključak Komisije za reviziju odluke o naturalizaciji stranih državljana da je tužilac u vrijeme donošenja rješenja o državljanstvu imao status stranca, te bio dužan da napusti teritoriju BiH ili traži sticanje državljanstva BiH uz uslove iz člana 8. citiranog zakona.
(Presuda Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH broj Uvl-2/07 od 20. 03. 2007. godine)
Za sticanje državljanstva Bosne i Hercegovne temeljem odredbe člana 9. stav 5. Zakona o državljanstvu BiH, mora biti ispunjen zakonom propisan uslov a to je: da je strani državljanin u momentu sticanja državljanstva BiH imao svojstvo pripadnika Oružanih snaga RBiH.
Iz obrazloženja:
U postupku donošenja osporenog rješenja utvrdjeno je da je rješenjem broj 07/2-204- 3638 od 31.07.1996.godine Ministarstva pravde i opće uprave RBiH tužitelj primljen u državljanstvo RBiH primjenom odredbe člana 9. stav 5. Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH „, broj 18/92, 11/93, 27/93, 13/93 i 15/94). Iz razloga ovog rješenja proizilazi da je izvršen uvid u potvrdu o pripadnosti tužitelja Armiji RBiH, ali u rješenju nije naveden period u kojem je tužitelj bio pripadnik Armije RBiH.
U skladu sa odredbama Zakona o državljanstvu BiH („Službeni glasnik BiH „, broj 13/99, 6/03, 14/03 i 92/05), osnovana je Državna komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana, pa je odredbom člana 40. stav 1. citiranog zakona, propisano da će ova komisija izvršiti reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana donesenih od 06. aprila 1992. godine do 01. januara 2006.godine.
U konkretnom slučaju, postupajući po naprijed citranoj odredbi Zakona o državljanstvu BiH, Komisija je razmotrila uslove pod kojim je tužitelj stekao državljanstvo, izvršila uvid u podatke koje je dostavio tužitelj, zatim podatke koji su pribavljeni u toku postupka, pa je na osnovu provedenih dokaza utvrdila da propisi koji su bili na snazi na teritoriji BiH u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva tužitelju, dakle 31.
07. 1996. godine, nisu pravilno primjenjeni i da tužitelj u skladu sa važećim propisima nije ispunjavao uslove za sticanje državljanstva BiH.
Ovaj zaključak Komisije za reviziju je pravilan.
U vrijeme donošenja rješenja kojim je tužitelj stekao državljanstvo BiH (31. 07. 1996. godine), bio je na snazi Zakon o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH „, broj 18/92, 11/93, 27/93,13/94 i 15/94). Odredbom člana 9. stav 5. navedenog zakona, propisano je da pripadnik Oružanih snaga RBiH, koji nije državljanin Republike, stiče državljanstvo BiH prirodjenjem iako ne ispunjava uslove iz člana 8. ovog zakona.
Pravilnim tumačenjem navedenog propisa, a polazeći od jezičkog tumačenja, zatim pravog značenja norme, tj. značenja koje propis ima u trenutku donošenja, te imajući u vidu istorijske okolnosti u kojima je propis donesen (ratno stanje), jasno proizilazi da je odredbom člana 9. stav 5. citiranog zakona predvidjeno da stranac koji ima status pripadnika Oružanih snaga BiH stiče državljanstvo BiH, bez obzira što nisu ispunjeni uslovi iz člana 8. citiranog zakona. Dakle, za sticanje državljanstva po ovom propisu uslov je da strani državljanin u momentu sticanja državljanstva ima status pripadnika Oružanih snaga BiH. Iz podataka u spisu proizilazi da u vrijeme donošenja rješenja, kojim je tužitelj stekao državljanstvo BiH, tužitelj nije imao svojstvo pripadnika Oružanih snaga BiH, jer je to svojstvo imao samo u periodu od 06. 06. 1992. godine do 13. 12. 1994. godine (potvrda I Korpusa od 01. 09. 1997. godine), što znači da je 13. 12. 1994. godine tužitelju prestalo svojstvo pripadnika Oružanih snaga BiH. Prema tome, u vrijeme sticanja državljanstva BiH tužitelj nije imao status pripadnika Oružanih snaga BiH, pa po ovom osnovu nije mogao steći državljanstvo 31. 07. 1996. godine. Osim toga, rješenje o državljanstvu tužitelja doneseno je u vrijeme kada je bio na snazi Opći okvirni sporazum za mir u BiH. Stupanjem na snagu ovog mirovnog sporazuma, a prema Aneksu 1-A prestale su postojati ranije oružane snage na području cijele BiH, pa su se ugovorne snage obavezale da će izvršiti razoružanje i raspustiti sve naoružane snage, odnosno da će se sve oružane snage povući u područja kasarni - garnizona, a ostale snage koje ne mogu biti smještene u kasarne su demobilisane, odnosno sve osobe koje su pripadale ovim snagama su otpuštene iz službe i neće biti uključene u daljnju obuku i druge vojne aktivnosti. Osim toga, sva strana lica i sve snage koje nisu lokalnog porijekla a koje su bile pravno ili vojno podredjene RBiH, Federaciji BiH ili Republici Srpskoj, povlače se sa teritorije BiH, pa su svi stranci - dobrovoljci ili plaćenici bili dužni da napuste teritoriju BiH.
Polazeći od navedenog slijedi, da su nakon zaključenja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, oružane snage na području BiH rasformirane, tako da više nisu postojali pripadnici oružanih snaga, pa više nisu postojali posebni uslovi predvidjeni članom 9. stav 5. citiranog Zakona o državljanstvu RBiH za sticanje državljanstva BiH primjenom ovog propisa.
Iz navedenog slijedi da je Komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana pravilno zaključila da je tužitelj u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva imao status stranca, pa je bio dužan da napusti teritoriju BiH ili eventualno da traži sticanje državljanstva BiH uz ispunjenje uslova predvidjenih članom 8. citiranog zakona.
Polazeći od navedenog pravilno je Komisija primjenila odredbe Zakona o državljanstvu BiH („Službeni glasnik BiH „ 4/97 do 82/05), kada je osporenom odlukom odlučila o
oduzimanju državljanstva tužitelju primjenom odredbe člana 41. stav 3. i 4. tačka a) i c) citiranog zakona.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U-532/06 od 16. 02. 2007. godin )
Iz obrazloženja:
Apelaciono upravno vijeće je ispitalo zahtjev u skladu sa odredbama člana 53. Zakona o upravnim sporovima BiH, pa je našlo da je zahtjev za preispitivanje sudske odluke neosnovan iz slijedećih razloga:
Vijeće za upravne sporove Suda BiH je postupilo pravilno i zakonito kada je tužiočevu tužbu odbilo kao neosnovanu, navodeći za to opravdane razloge koje usvaja i apelaciono upravno vijeće. U postupku odlučivanju o upravnom sporu vijeće za upravne sporove je, naime, utvrdilo da je tužilac rješenjem Ministarstva pravde i opće uprave RBiH, broj 07/2-204-3638 od 31. 07. 1996. godine primljen u državljanstvo RBiH primjenom odredbe člana 9. stav 5. Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH„ broj 18/92, 11/93, 27/93, 13/93 i 15/94), pozivajući se u obrazloženju na potvrdu o pripadnosti tužioca Armiji RBiH, ali ne navodeći period u kojem je tužilac imao to svojstvo. Državna komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana, osnovana je odredbama Zakona o državljanstvu BiH („Službeni glasnik BiH„ broj 13/99,6/03, 14/03 i 92/05), sa ovlašćenjem datim u članu 40. stav 1. tog zakona - da izvrši reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana donesenih u periodu od 06. 04. 1992. godine do 01. 01.
2006. godine.
U postupku koji je predhodio donošenju osporenog rješenja Komisija je pravilno zaključila da tužilac, u vrijeme prijema u državljanstvo, u skladu sa važećim propisima nije ispunjavao uslove za sticanje državljanstva BiH, pa je vijeće za upravne sporove Suda BiH, prihvatajući te razloge, pravilno ocijenilo da u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva tužitelju (31. 07. 1996. godine), tužilac nije ispunjavao uslove za sticanje državljanstva BiH, te kao pravilan prihvatilo isti zaključak Komisije za reviziju, sa čime se i apelaciono upravno vijeće slaže. Naime, odredbom člana 9. stav 5. Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni list RBiH„ broj 18/92, 11/93, 27/93, 13/04 i 15/94), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužilac stekao državljanstvo, bilo je propisano da pripadnik Oružanih snaga RBiH, koji nije državljanin RBiH, stiče državljanstvo BiH prirodjenjem, iako ne ispunjava uslove iz člana 8. tog zakona. Pravilnim tumačenjem člana 9. stav 5. citiranog zakona, vijeće za upravne sporove, suprotno stavu iz zahtjeva, osnovano zaključuje da je uslov za sticanje državljanstva po ovom propisu da strani državljanin u momentu sticanja državljanstva, ima status pripadnika Oružanih snaga BiH. U postupku je utvrdjeno, a što proizilazi i iz podataka u spisu, tužilac u vrijeme donošenja rješenja o sticanju državljanstva BiH (31. 07. 1996. godine), nije imao svojstvo pripadnika Oružanih snaga BiH, jer je to svojstvo imao samo u periodu od 06.
06. 1992. godine do 13. 12. 1994 .godine , što je utvrdjeno uvidom u potvrdu I Korpusa od 01. 09. 1997. godine. Tužilac, dakle, i prema utvrdjenju Komisije i vijeća za upravne sporove u vrijeme sticanja državljanstva 31. 07. 1996. godine nije imao status pripadnika Oružanih snaga BiH, pa po tom osnovu nije ni mogao steći državljanstvo.
Vijeće za upravne sporove ovog suda je u obrazloženju pobijane presude pravilno dalo i tumačenje Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i Aneksa 1-A i djelovanje na Oružane snage BiH, koje su nakon zaključenja navedenog Sporazuma rasformirane, i nisu postojali pripadnici Oružanih snaga BiH, pa više nije ni postojala mogućnost za sticanje državljanstva po članu 9. stav 5. citiranog Zakona o državljanstvu. Apelaciono upravno vijeće, suprotno navodima iz zahtjeva, prihvata zaključak Komisije za reviziju odluke o naturalizaciji stranih državljana da je tužilac u vrijeme donošenja rješenja o državljanstvu imao status stranca, te bio dužan da napusti teritoriju BiH ili traži sticanje državljanstva BiH uz uslove iz člana 8. citiranog zakona.
(Presuda Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH broj Uvl-2/07 od 20. 03. 2007. godine)
