OTUĐENjE OSNOVNIH SREDSTAVA PREDUZEĆA
Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima
čl. 3 i 6
Tek nakon utvrđivanja činjenica relevantnih za eventualnu privatizaciju nekog preduzeća moguće je zaključiti da li je ugovor o kupoprodaji osnovnih sredstava tog preduzeća zaključen protivno prinudnim propisima o privatizaciji i zavisno od tog utvrđenja da li je ništav po odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.
Obrazloženje:
"Pravilno se revizijom drugotuženog R.V. ukazuje da je iz obrazloženja drugostepene presude potpuno nejasno zbog čega se drugostepeni sud poziva na odredbu člana 8. a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: Zakon o privatizaciji), te zbog čega bi za odluku u ovoj parnici bila relevantna ta odredba. Nadalje, obrazloženjem drugostepene presude nisu dati konkretni razlozi zbog čega tuženi nisu mogli zaključiti predmetni ugovor, odnosno kojim konkretnim materijalnim propisima je suprotan predmetni ugovor i koji su konkretni razlozi ništavosti tog ugovora u smislu odredbe člana 103. ZOO, odakle proizlazi da je pobijana presuda nerazumljiva.
Naime, član 8. a) Zakona o privatizaciji, dodan je iza člana 8. Zakona o dopuni Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima objavljenom u "Službenim glasnicima Republike Srpske" 51/06, 1/07, 53/07 i 41/08, koji zakon nije bio u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora čija ništavost se traži. Prema utvrđenim činjenicama ugovor je zaključen dana 02.02.2004. godine, a Zakon o privatizaciji objavljen u "Sl. glasniku RS"1/06 stupio je na snagu dana 09.6.2006. godine prema odredbi člana 20. tog zakona.
Pravilno oba nižestepena suda nalaze da se valjanost ugovora ima cijeniti prema propisima i uslovima koji su postojali u vrijeme njegovog zaključenja. Na dan 02.02.2004. godine kad je predmetni ugovor zaključen, odnosno 04.02.2004. godine kad je ugovor ovjeren kod nadležnog suda, na snazi je bio Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima objavljen u "Sl. glasniku RS" broj 24/98, 62/02, 38/03 i 65/03, koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima objavljenom u "Sl. glasniku RS" 51/06.
Odredbom člana 6. tog zakona, koja je relevantna za utvrđenje prava prvotuženog na prodaju predmetnog poslovnog prostora, propisano je da preduzeće iz člana 3. istog zakona (preduzeća u državnoj i mješovitoj svojini) ne može prodavati ili na drugi način otuđiti stalna sredstva od dana stupanja na snagu ovog zakona, do dana registracije nastalih svojinskih promjena kod registarskog suda (stav I). Preduzeća koja su provela promjenu svojinske transformacije upisom u sudski registar i u kojima je državni kapital izražen u akcijama, u slučaju otuđenja stalnih sredstava, obavezna su o otuđenju obavijestiti Direkciju za..., odnosno A. fond u roku od 7 dana od dana izvršenog otuđenja, uz dostavljanje dokaza o otuđenju.
Dakle, kako to proizlazi iz naprijed citirane odredbe Zakona o privatizaciji, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojala apsolutna zabrana prometovanja stalnim sredstvima (u koja svakako spada prometovani poslovni prostor), nego je ta zabrana postojala samo za državna preduzeća i preduzeća u mješovitoj svojini, koja su u postupku privatizacije, a koja svojinske promjene nisu registrovala kod nadležnog suda.
U konkretnoj situaciji, za pravilan zaključak o pravu otuđenja stalnih - osnovnih sredstava prodavca (prvotuženog) bilo je potrebno utvrditi činjenice relevantne za njegovu eventualnu privatizaciju - da li ulazi u kategoriju preduzeća iz člana 3. Zakona o privatizaciji; da li je u vrijeme zaključenja ugovora dovršena privatizacija prvotuženog preduzeća i shodno tome, da li su nastale svojinske promjene upisane u odgovarajući sudski registar. Tek nakon utvrđenja ovih činjenica bilo je moguće zaključiti da li je predmetni ugovor zaključen protivno prinudnim propisima o privatizaciji i zavisno od tog utvrđenja da li je ništav po odredbi člana 103. ZOO.
Kako navedene činjenice od kojih zavisi odluka u ovoj parnici nisu u prvostepenom postupku utvrđivane, niti ih je na odgovarajući način utvrdio drugostepeni sud, to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjeničnog stanja nije potpuno utvrđeno, zbog čega nema uslova za preinačenje pobijane presude, pa je o reviziji drugotuženog odlučeno kao u izreci ovog rješenja temeljem odredbe člana 250. stav 2. ZPP."
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 035837 16 Rev 2 od 23.11.2016. godine)
https://www.forum-bosanskog-naroda.de/
Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima
čl. 3 i 6
Tek nakon utvrđivanja činjenica relevantnih za eventualnu privatizaciju nekog preduzeća moguće je zaključiti da li je ugovor o kupoprodaji osnovnih sredstava tog preduzeća zaključen protivno prinudnim propisima o privatizaciji i zavisno od tog utvrđenja da li je ništav po odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.
Obrazloženje:
"Pravilno se revizijom drugotuženog R.V. ukazuje da je iz obrazloženja drugostepene presude potpuno nejasno zbog čega se drugostepeni sud poziva na odredbu člana 8. a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: Zakon o privatizaciji), te zbog čega bi za odluku u ovoj parnici bila relevantna ta odredba. Nadalje, obrazloženjem drugostepene presude nisu dati konkretni razlozi zbog čega tuženi nisu mogli zaključiti predmetni ugovor, odnosno kojim konkretnim materijalnim propisima je suprotan predmetni ugovor i koji su konkretni razlozi ništavosti tog ugovora u smislu odredbe člana 103. ZOO, odakle proizlazi da je pobijana presuda nerazumljiva.
Naime, član 8. a) Zakona o privatizaciji, dodan je iza člana 8. Zakona o dopuni Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima objavljenom u "Službenim glasnicima Republike Srpske" 51/06, 1/07, 53/07 i 41/08, koji zakon nije bio u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora čija ništavost se traži. Prema utvrđenim činjenicama ugovor je zaključen dana 02.02.2004. godine, a Zakon o privatizaciji objavljen u "Sl. glasniku RS"1/06 stupio je na snagu dana 09.6.2006. godine prema odredbi člana 20. tog zakona.
Pravilno oba nižestepena suda nalaze da se valjanost ugovora ima cijeniti prema propisima i uslovima koji su postojali u vrijeme njegovog zaključenja. Na dan 02.02.2004. godine kad je predmetni ugovor zaključen, odnosno 04.02.2004. godine kad je ugovor ovjeren kod nadležnog suda, na snazi je bio Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima objavljen u "Sl. glasniku RS" broj 24/98, 62/02, 38/03 i 65/03, koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima objavljenom u "Sl. glasniku RS" 51/06.
Odredbom člana 6. tog zakona, koja je relevantna za utvrđenje prava prvotuženog na prodaju predmetnog poslovnog prostora, propisano je da preduzeće iz člana 3. istog zakona (preduzeća u državnoj i mješovitoj svojini) ne može prodavati ili na drugi način otuđiti stalna sredstva od dana stupanja na snagu ovog zakona, do dana registracije nastalih svojinskih promjena kod registarskog suda (stav I). Preduzeća koja su provela promjenu svojinske transformacije upisom u sudski registar i u kojima je državni kapital izražen u akcijama, u slučaju otuđenja stalnih sredstava, obavezna su o otuđenju obavijestiti Direkciju za..., odnosno A. fond u roku od 7 dana od dana izvršenog otuđenja, uz dostavljanje dokaza o otuđenju.
Dakle, kako to proizlazi iz naprijed citirane odredbe Zakona o privatizaciji, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojala apsolutna zabrana prometovanja stalnim sredstvima (u koja svakako spada prometovani poslovni prostor), nego je ta zabrana postojala samo za državna preduzeća i preduzeća u mješovitoj svojini, koja su u postupku privatizacije, a koja svojinske promjene nisu registrovala kod nadležnog suda.
U konkretnoj situaciji, za pravilan zaključak o pravu otuđenja stalnih - osnovnih sredstava prodavca (prvotuženog) bilo je potrebno utvrditi činjenice relevantne za njegovu eventualnu privatizaciju - da li ulazi u kategoriju preduzeća iz člana 3. Zakona o privatizaciji; da li je u vrijeme zaključenja ugovora dovršena privatizacija prvotuženog preduzeća i shodno tome, da li su nastale svojinske promjene upisane u odgovarajući sudski registar. Tek nakon utvrđenja ovih činjenica bilo je moguće zaključiti da li je predmetni ugovor zaključen protivno prinudnim propisima o privatizaciji i zavisno od tog utvrđenja da li je ništav po odredbi člana 103. ZOO.
Kako navedene činjenice od kojih zavisi odluka u ovoj parnici nisu u prvostepenom postupku utvrđivane, niti ih je na odgovarajući način utvrdio drugostepeni sud, to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjeničnog stanja nije potpuno utvrđeno, zbog čega nema uslova za preinačenje pobijane presude, pa je o reviziji drugotuženog odlučeno kao u izreci ovog rješenja temeljem odredbe člana 250. stav 2. ZPP."
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 035837 16 Rev 2 od 23.11.2016. godine)
https://www.forum-bosanskog-naroda.de/
