Ovlaštenja Regulatorne agencije za komunikacije u izricanju sankcija
Član 46. Zakona o komunikacijama
Regulatorna agencija za komunikacije BiH (RAK BiH) je ovlaštena da izriče sankcije nosiocu dozvole za pružanje usluga distribucije RTV programa u slučaju ako nosilac dozvole nema dozvolu za distribuciju programa odredjenih TV operatera i RAK-a BiH. Okolnost da Vijeće ministara BiH još nije usvojilo Pregled povreda dozvola i sankcija, ne znači da se do tada ne mogu utvrdjivati povrede i izricati sankcije, s obzirom na ovlaštenje RAK-a BiH propisano Zakonom o komunikacijama i Pravilnikom i postupku rješavanja kršenja uslova dozvole i propisa RAK-a BiH da do tada RAK BiH prekršiteljima izriče sankcije propisane u članu 46. Zakona o komunikacijama .
Iz obrazloženja:
Odlučujući o osnovanosti zahtjeva u meritumu, apelaciono upravno vijeće je ocijenilo da je zahtjev neosnovan, jer je pobijana presuda pravilna i zakonita, pošto se zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a nisu počinjene ni povrede pravila postupka koji je predhodio njenom donošenju iz kojih razloga je tužilac zahtjevom pobija. Pravilno je zaključilo vijeće za upravne sporove ovog suda kada je, polazeći od činjeničnog stanja utvrdjenog u postupku koji je predhodio donošenju osporenog rješenja tužene, i materijalnopravnih propisa koji su u tom rješenju primijenjeni, pravilnom primjenom odredbe člana 46. tačka 3. Zakona o komunikacijama („Službeni glasnik BiH „, broj 31/03 i 75/06), koja propisuje ovlaštenje RAK-a ako neka telekomunikacijska ili emiterska mreža radi bez dozvole, kao i u slučaju da pruža usluge bez dozvole, opravdano zaključilo da je tužena ovlaštena da izriče sankcije kako nosiocima njenih dozvola, tako i telekomunikacijskim ili emiterskim mrežama koje tako postupaju. Odredba člana 3. stav 1. i 3. , te člana 37. istog zakona daje ovlaštenje tuženoj za regulisanje oblasti komunikacija, emiterskih i javnih telekomunikacijskih mreža i osiguranje njihovog poštivanja, uključujući izdavanje dozvola kroz proglašenje i primjenu pravila, posebno praćenje poštivanja uslova izdatih dozvola, a ta obaveza postoji sve vrijeme pružanja usluga i proizilazi ne samo iz odredbe člana 3.5 Dozvole za pružanje usluga kablovske distribucije RTV programa, nego i iz odredbe člana 5.1 i 5.2 Dozvole. Suprotno navodima zahtjeva , vijeće za upravne sporove je u pobijanoj presudi pravilno zaključilo da je ispravan zaključak tužene, odnosno i njene interne komisije, da
tvrdnja tužioca da je posjedovao saglasnost TV NOVA prije početka pružanja usluga, i dokaz koji je u tom smislu predložio, nije valjan dokaz na tu tvrdnju, koji je tužilac vijeću za upravne sporove dostavio pod naslovom „ Izjava“ o čemu je dato potpuno i pravilno obrazloženje kako u konačnom aktu tužene, tako i u pobijanoj presudi, a što proizilazi i iz dopisa TV NOVA od 09. 03. 2005. godine, u kojem TV NOVA obavještava i potvrdjuje
„Mreži Plus“, da niti jednom kablovskom operateru nije dala bilo kakvo odobrenje za prikazivanje njihovog programa, a CROATEL d.o.o., prema pravilnom zaključku tužene, koji je kao takav prihvatilo i vijeće za upravne sporove, a i ovo apelaciono upravno vijeće, nema ovlaštenje, da u ime TV NOVE, trećim licima daje saglasnost i odobrava prava za distribuciju njenih programa. Suprotno navodu zahtjeva, i po ocjeni ovog apelaciong vijeća , tužiocu ne pripada pravo emitovanja spornog programa ni sa relejne stanice koju navodi, a ni po Evropskoj konvenciji o prekograničnoj televiziji, koja ne odobrava neovlašteno prenošenje signala, nego sadrži sasvim druga prava, što je u toj Konvenciji i navedeno. Pravilno se u pobijanoj presudi navodi i to, da vremenski period sankcionisanog postupanja, nije pravno relevantna činjenica za odluku tužene, nego je bitno da je tužilac u bilo kojem periodu djelovao protivno odredbi člana 3.5 Dozvole, a tužilac nije dokazao da nije tako postupao. Nadalje, odredbe člana 46. stav 3. Zakona o komunikacijama, vezano za član 26. Pravilnika o postupku rješavanja kršenja uslova dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacije BiH, daje tuženoj ( RAK-u) diskreciono pravo da primjenjuje izvršne mjere navedene u članu 46. stav 3. tog zakona srazmjerno učinjenim prekršajima, što znači da je tužena imala zakonsko ovlaštenje s obzirom na prekršaj koji je počinio tužilac, da tužiocu izrekne sankciju plaćanjem novčane kazne u iznosu od 18.000 KM ( za isti prekršaj navedenim zakonom je propisana novčana kazna do 150.000 KM, odnosno do 300.000 KM za slučaj da se povrede ponove - član 46. stav 3. tačka d) navedenog zakona). Ovo pogotovo što je tužilac u dužem vremenskom periodu upozoravan na svoju zakonsku obavezu, što proizilazi iz podataka spisa predmeta, a naročito iz dopisa tužene upućenih tužiocu dana 18. 03. i 25.
03. 2005. godine, koje tužilac nije ispoštovao.
Za navode zahtjeva koji se odnose na, navodnu, povredu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, apelaciono upravno vijeće ukazuje da se taj zakon odnosi isključivo na zaštitu prava autora i drugih nosilaca srodnih prava, što je, prema odredbama tog zakona, u isključivoj nadležnosti redovnih sudova, a ne organa uprave, a taj zakon nije u ovom slučaju ni primijenjen u smislu na koji upućuje tužilac ( niti je mogao biti), nego je primijenjen Zakon o komunikacijama u skladu sa članom 3. stav 4. tog zakona, koji primjenjuju organi uprave, čiju visinu kazne tužena odredjuje po slobodnoj ocjeni, što je u skladu i sa članom 4. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH„ broj 29/02, 12/04 i 88/07). Zabrana emitovanja video , audio ili tekstualnog materijala bez prethodno riješenih autorskih prava, propisana je i Pravilima tužene i uslovima dozvole izdate tužiocu ( kao i ostalim nosiocima dozvola). Nadalje, okolnost što Vijeće ministara BiH još nije usvojilo Pregled povreda i kazni, ne znači da se povrede ne mogu do tada utvrdjivati i kazne izricati, budući da je Pravilnikom o postupku rješavanja kršenja uslova dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacijie („Službeni glasnik BiH„, broj 18/05) u članu 32. propisano da dok Vijeće ministara o navedenom ne odluči, prekršiteljima će se izricati kazne iz člana 46. Zakona o komunikacijama, pri
čemu će se voditi računa o svim okolnostima slučaja, kako je u konkretnoj stvari od strane RAK-a i postupljeno.
(Presuda Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH broj Uv- 7/07 od 13. 12. 2007. godine)
Član 46. Zakona o komunikacijama
Regulatorna agencija za komunikacije BiH (RAK BiH) je ovlaštena da izriče sankcije nosiocu dozvole za pružanje usluga distribucije RTV programa u slučaju ako nosilac dozvole nema dozvolu za distribuciju programa odredjenih TV operatera i RAK-a BiH. Okolnost da Vijeće ministara BiH još nije usvojilo Pregled povreda dozvola i sankcija, ne znači da se do tada ne mogu utvrdjivati povrede i izricati sankcije, s obzirom na ovlaštenje RAK-a BiH propisano Zakonom o komunikacijama i Pravilnikom i postupku rješavanja kršenja uslova dozvole i propisa RAK-a BiH da do tada RAK BiH prekršiteljima izriče sankcije propisane u članu 46. Zakona o komunikacijama .
Iz obrazloženja:
Odlučujući o osnovanosti zahtjeva u meritumu, apelaciono upravno vijeće je ocijenilo da je zahtjev neosnovan, jer je pobijana presuda pravilna i zakonita, pošto se zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a nisu počinjene ni povrede pravila postupka koji je predhodio njenom donošenju iz kojih razloga je tužilac zahtjevom pobija. Pravilno je zaključilo vijeće za upravne sporove ovog suda kada je, polazeći od činjeničnog stanja utvrdjenog u postupku koji je predhodio donošenju osporenog rješenja tužene, i materijalnopravnih propisa koji su u tom rješenju primijenjeni, pravilnom primjenom odredbe člana 46. tačka 3. Zakona o komunikacijama („Službeni glasnik BiH „, broj 31/03 i 75/06), koja propisuje ovlaštenje RAK-a ako neka telekomunikacijska ili emiterska mreža radi bez dozvole, kao i u slučaju da pruža usluge bez dozvole, opravdano zaključilo da je tužena ovlaštena da izriče sankcije kako nosiocima njenih dozvola, tako i telekomunikacijskim ili emiterskim mrežama koje tako postupaju. Odredba člana 3. stav 1. i 3. , te člana 37. istog zakona daje ovlaštenje tuženoj za regulisanje oblasti komunikacija, emiterskih i javnih telekomunikacijskih mreža i osiguranje njihovog poštivanja, uključujući izdavanje dozvola kroz proglašenje i primjenu pravila, posebno praćenje poštivanja uslova izdatih dozvola, a ta obaveza postoji sve vrijeme pružanja usluga i proizilazi ne samo iz odredbe člana 3.5 Dozvole za pružanje usluga kablovske distribucije RTV programa, nego i iz odredbe člana 5.1 i 5.2 Dozvole. Suprotno navodima zahtjeva , vijeće za upravne sporove je u pobijanoj presudi pravilno zaključilo da je ispravan zaključak tužene, odnosno i njene interne komisije, da
tvrdnja tužioca da je posjedovao saglasnost TV NOVA prije početka pružanja usluga, i dokaz koji je u tom smislu predložio, nije valjan dokaz na tu tvrdnju, koji je tužilac vijeću za upravne sporove dostavio pod naslovom „ Izjava“ o čemu je dato potpuno i pravilno obrazloženje kako u konačnom aktu tužene, tako i u pobijanoj presudi, a što proizilazi i iz dopisa TV NOVA od 09. 03. 2005. godine, u kojem TV NOVA obavještava i potvrdjuje
„Mreži Plus“, da niti jednom kablovskom operateru nije dala bilo kakvo odobrenje za prikazivanje njihovog programa, a CROATEL d.o.o., prema pravilnom zaključku tužene, koji je kao takav prihvatilo i vijeće za upravne sporove, a i ovo apelaciono upravno vijeće, nema ovlaštenje, da u ime TV NOVE, trećim licima daje saglasnost i odobrava prava za distribuciju njenih programa. Suprotno navodu zahtjeva, i po ocjeni ovog apelaciong vijeća , tužiocu ne pripada pravo emitovanja spornog programa ni sa relejne stanice koju navodi, a ni po Evropskoj konvenciji o prekograničnoj televiziji, koja ne odobrava neovlašteno prenošenje signala, nego sadrži sasvim druga prava, što je u toj Konvenciji i navedeno. Pravilno se u pobijanoj presudi navodi i to, da vremenski period sankcionisanog postupanja, nije pravno relevantna činjenica za odluku tužene, nego je bitno da je tužilac u bilo kojem periodu djelovao protivno odredbi člana 3.5 Dozvole, a tužilac nije dokazao da nije tako postupao. Nadalje, odredbe člana 46. stav 3. Zakona o komunikacijama, vezano za član 26. Pravilnika o postupku rješavanja kršenja uslova dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacije BiH, daje tuženoj ( RAK-u) diskreciono pravo da primjenjuje izvršne mjere navedene u članu 46. stav 3. tog zakona srazmjerno učinjenim prekršajima, što znači da je tužena imala zakonsko ovlaštenje s obzirom na prekršaj koji je počinio tužilac, da tužiocu izrekne sankciju plaćanjem novčane kazne u iznosu od 18.000 KM ( za isti prekršaj navedenim zakonom je propisana novčana kazna do 150.000 KM, odnosno do 300.000 KM za slučaj da se povrede ponove - član 46. stav 3. tačka d) navedenog zakona). Ovo pogotovo što je tužilac u dužem vremenskom periodu upozoravan na svoju zakonsku obavezu, što proizilazi iz podataka spisa predmeta, a naročito iz dopisa tužene upućenih tužiocu dana 18. 03. i 25.
03. 2005. godine, koje tužilac nije ispoštovao.
Za navode zahtjeva koji se odnose na, navodnu, povredu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, apelaciono upravno vijeće ukazuje da se taj zakon odnosi isključivo na zaštitu prava autora i drugih nosilaca srodnih prava, što je, prema odredbama tog zakona, u isključivoj nadležnosti redovnih sudova, a ne organa uprave, a taj zakon nije u ovom slučaju ni primijenjen u smislu na koji upućuje tužilac ( niti je mogao biti), nego je primijenjen Zakon o komunikacijama u skladu sa članom 3. stav 4. tog zakona, koji primjenjuju organi uprave, čiju visinu kazne tužena odredjuje po slobodnoj ocjeni, što je u skladu i sa članom 4. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH„ broj 29/02, 12/04 i 88/07). Zabrana emitovanja video , audio ili tekstualnog materijala bez prethodno riješenih autorskih prava, propisana je i Pravilima tužene i uslovima dozvole izdate tužiocu ( kao i ostalim nosiocima dozvola). Nadalje, okolnost što Vijeće ministara BiH još nije usvojilo Pregled povreda i kazni, ne znači da se povrede ne mogu do tada utvrdjivati i kazne izricati, budući da je Pravilnikom o postupku rješavanja kršenja uslova dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacijie („Službeni glasnik BiH„, broj 18/05) u članu 32. propisano da dok Vijeće ministara o navedenom ne odluči, prekršiteljima će se izricati kazne iz člana 46. Zakona o komunikacijama, pri
čemu će se voditi računa o svim okolnostima slučaja, kako je u konkretnoj stvari od strane RAK-a i postupljeno.
(Presuda Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH broj Uv- 7/07 od 13. 12. 2007. godine)
