Po p o v i ć a nd O th ers v . S er b ia (br. 26944/13, 14616/16, 14619/16 i 22233/16), 30.6.2020.
Nema povrede člana 14. EK
Aplikanti su Dejan Popović, Josip Vlček, Miroslav Homa i Zvonko Nikolić, državljani Srbije. Žive u Novom Sadu. Svi su paraplegičari i oslanjaju se na invalidska kolica.
Slučaj se odnosi na pritužbu aplikanata da je domaće zakonodavstvo koje reguliše naknade za invaliditet paraplegičarima bilo diskriminatorno.
Aplikanti su postali paraplegičari kao posljedica različitih nesretnih slučajeva u kojima su zadobili povrede. G. Popović zadobio je povredu nakon pada sa pet metara. G. Vlček i g. Homa su pretrpili povrede u saobraćajnim nesrećama, a gospodin Nikolić u pucnjavi. Dijagnosticirana im je 100% invalidnost i dodijeljene su im određene pogodnosti, posebno dodatak za tuđu njegu i pomoć.
Svi aplikanti su na nacionalnom nivou podnijeli građanske tužbe zbog diskriminacije protiv Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike, navodeći da su paraplegičarima civilima poput njih dodijeljene manje beneficije od ratnih veterana s istim invaliditetom. G. Popović je tužbu podnio 2008. godine, dok su ostali aplikanti tužbu podnijeli 2007. godine.
Njihovi zahtjevi u konačnici nisu bili uspješni. Sudovi su u osnovi utvrdili da odobravanje različitih pogodnosti različitim kategorijama osoba sa invaliditetom ne predstavlja diskriminaciju, posebno imajući u vidu diskreciono pravo države da odlučuje o pitanjima koja se tiču socijalne politike.
Pozivajući se na član 14. (zabrana diskriminacije), u vezi s članom 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine), aplikanti tvrde da je ukupni iznos njihovih beneficija, kao civila sa paraplegijom, bio i do pet puta manji od iznosa dodijeljenih ratnim veteranima s istim invaliditetom i da nemaju pravo na ličnu invalidninu ili ortopedski dodatak.
Oni se takođe žale na osnovu člana 6., stav 1. (pravo na pravično suđenje) na odluke Ustavnog suda u njihovim predmetima iz 2012. i 2015. godine, kojima je odbijen njihov zahtjev za razmatranje ustavnosti predmetnog zakona.
Evropski sud je posebno utvrdio da je izbor srbijanskog zakonodavca o različitim naknadama za paraplegičare, ovisno o tome jesu li civili ili ratni veterani, nije bio bez razumne osnove. Taj se izbor temeljio na relevantnim i dovoljnim osnovama, a to su različiti načini na koje su dvije skupine pretrpjele svoje povrede. Invalidni ratni veterani ozlijeđeni su u obavljanju dužnosti, što je uključivalo veći rizik i veće poteškoće u ostvarivanju naknade, dok su civilni invalidi, kao što su aplikanti, povrijeđeni u nesrećama i imali su pristup drugim beneficije koje nisu nužno dostupne svim ratnim veteranima.
https://www.anwalt-bih.de
Nema povrede člana 14. EK
Aplikanti su Dejan Popović, Josip Vlček, Miroslav Homa i Zvonko Nikolić, državljani Srbije. Žive u Novom Sadu. Svi su paraplegičari i oslanjaju se na invalidska kolica.
Slučaj se odnosi na pritužbu aplikanata da je domaće zakonodavstvo koje reguliše naknade za invaliditet paraplegičarima bilo diskriminatorno.
Aplikanti su postali paraplegičari kao posljedica različitih nesretnih slučajeva u kojima su zadobili povrede. G. Popović zadobio je povredu nakon pada sa pet metara. G. Vlček i g. Homa su pretrpili povrede u saobraćajnim nesrećama, a gospodin Nikolić u pucnjavi. Dijagnosticirana im je 100% invalidnost i dodijeljene su im određene pogodnosti, posebno dodatak za tuđu njegu i pomoć.
Svi aplikanti su na nacionalnom nivou podnijeli građanske tužbe zbog diskriminacije protiv Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike, navodeći da su paraplegičarima civilima poput njih dodijeljene manje beneficije od ratnih veterana s istim invaliditetom. G. Popović je tužbu podnio 2008. godine, dok su ostali aplikanti tužbu podnijeli 2007. godine.
Njihovi zahtjevi u konačnici nisu bili uspješni. Sudovi su u osnovi utvrdili da odobravanje različitih pogodnosti različitim kategorijama osoba sa invaliditetom ne predstavlja diskriminaciju, posebno imajući u vidu diskreciono pravo države da odlučuje o pitanjima koja se tiču socijalne politike.
Pozivajući se na član 14. (zabrana diskriminacije), u vezi s članom 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine), aplikanti tvrde da je ukupni iznos njihovih beneficija, kao civila sa paraplegijom, bio i do pet puta manji od iznosa dodijeljenih ratnim veteranima s istim invaliditetom i da nemaju pravo na ličnu invalidninu ili ortopedski dodatak.
Oni se takođe žale na osnovu člana 6., stav 1. (pravo na pravično suđenje) na odluke Ustavnog suda u njihovim predmetima iz 2012. i 2015. godine, kojima je odbijen njihov zahtjev za razmatranje ustavnosti predmetnog zakona.
Evropski sud je posebno utvrdio da je izbor srbijanskog zakonodavca o različitim naknadama za paraplegičare, ovisno o tome jesu li civili ili ratni veterani, nije bio bez razumne osnove. Taj se izbor temeljio na relevantnim i dovoljnim osnovama, a to su različiti načini na koje su dvije skupine pretrpjele svoje povrede. Invalidni ratni veterani ozlijeđeni su u obavljanju dužnosti, što je uključivalo veći rizik i veće poteškoće u ostvarivanju naknade, dok su civilni invalidi, kao što su aplikanti, povrijeđeni u nesrećama i imali su pristup drugim beneficije koje nisu nužno dostupne svim ratnim veteranima.
https://www.anwalt-bih.de
