Ĉlanak 79. Zakona o osiguranju imovine i osoba
OSIGURAVAJUĆE DRUŠTVO DUŽNO JE PO OSNOVI OSIGURANJA OD AUTOODGOVORNOSTI, NADOKNADITI ŠTETU I KADA JE NAMJERNO PROUZROĈENA OD STRANE OSIGURANIKA, PA SE OD OSIGURANIKA KAO OSOBE ODGOVORNE ZA ŠTETU, MOŢE REGRESIRATI ZA CJELOKUPNI ISPLAĆENI IZNOS NAKNADE ŠTETE, KAMATA I U VEZI S TIM NASTALIH TROŠKOVA.
Iz obrazloţenja:
Na temelju rezulatata provedenog postupka sudovi niţeg stupnja utvrdili su da je tuţenik u svojstvu tuţiteljeva osiguranika, svojim putniĉkim vozilom namjerno udario policajca B.K. i tako mu nanio tjelesne ozljede na ime kojih mu je tuţitelj po osnovi obveznog osiguranja isplatio naknadu nematerijalne štete i to na ime pretrpljenih bolova 600 KM, a na ime pretrpljenog straha 400 KM, što zahtjeva da mu tuţenik nadokadi.
Sud prvog stupnja odbija tuţitelja s tuţbenim zahjevom za naknadu isplaćenog iznosa za pretrpljeni strah, smatrajući da oštećenom ne pripada pravo na ovaj vid naknade štete zbog kraćeg vremena njegova trajanja, pa da je tako tuţitelj platio što
nije dugovao, a drugostupanjski sud, u otsutnosti tuţenikove ţalbe, potvrdjuje prvostupanjsku presudu sa izraţenim stajalištem, da na tuţitelju nije uopće bila obveza naknade štete, jer je prouzroĉena namjerno, pri ĉemu se poziva na ĉlanak 920. Zakona o obveznim odnosima.
Osnovano zahtjev za zaštitu zakonitosti ukazuje da su presude sudova niţeg stupnja rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.
Nije sporno da je šteta nanijeta upotrebom motornog vozila, ĉiji je vlasnik po osnovi obvezanog osiguranja bio osiguran kod tuţitelja za štetu koju prouzroĉi trećim osobama. Naknada takve štete moţe se po ĉlanku 78. Zakona o osiguranju imovine i osoba, izravno ostvarivati od osiguravajućeg društva kod kojeg se vlasnik osigurao od ove odgovornosti. Osiguravajuće društvo u takvom sluĉaju duţno je isplatiti i štetu koja je namjerno prouzroĉena, kako to izriĉito propisuje novelirana odredba ĉlanka
79. st.1. navedenog Zakona, pa je sud drugog stupnja nesumnjivo pogrešno primjenio materijalno pravo kada je svoju odluku o odbijanju tuţenog zahtjeva utemeljio na odredbi ĉlanka 920. Zakona o obveznim odnosima, koja se odnosi na dobrovoljno osiguravanje i odnose izmedju ugovornih strana na što pravilno ukazuje zahtjev za zaštitu zakonitosti Federalnog tuţitelja.
Prema odredbi ĉlanka 79. st.3. Zakona o osiguranju imovine i osoba, društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu i u sluĉaju iz stavka 1. dakle, i štetu prouzroĉenu namjerno, ima pravo regresa prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za ISPLAĆENI IZNOS NAKNADE ŠTETE, kao i kamate i troškove, koje je u vezi s tim imalo, iz ĉega slijedi da su, odbijanjem dijela tuţbenog zahtjeva, oba suda niţeg stupnja pogrešno primjenili materijalno pravo, budući da i po mišljenju ovog suda, isplaćeni iznos ne premašuje pretrpljenu štetu, pa su u tome dijelu njihove presude, temeljem ĉlanka 378. st.1. Zakona o parniĉnom postupku, preinaĉene i tako tuţbenom zahtjevu u cjelini udovoljeno.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Gvl–9/03 od 26.8.2003. god.)
OSIGURAVAJUĆE DRUŠTVO DUŽNO JE PO OSNOVI OSIGURANJA OD AUTOODGOVORNOSTI, NADOKNADITI ŠTETU I KADA JE NAMJERNO PROUZROĈENA OD STRANE OSIGURANIKA, PA SE OD OSIGURANIKA KAO OSOBE ODGOVORNE ZA ŠTETU, MOŢE REGRESIRATI ZA CJELOKUPNI ISPLAĆENI IZNOS NAKNADE ŠTETE, KAMATA I U VEZI S TIM NASTALIH TROŠKOVA.
Iz obrazloţenja:
Na temelju rezulatata provedenog postupka sudovi niţeg stupnja utvrdili su da je tuţenik u svojstvu tuţiteljeva osiguranika, svojim putniĉkim vozilom namjerno udario policajca B.K. i tako mu nanio tjelesne ozljede na ime kojih mu je tuţitelj po osnovi obveznog osiguranja isplatio naknadu nematerijalne štete i to na ime pretrpljenih bolova 600 KM, a na ime pretrpljenog straha 400 KM, što zahtjeva da mu tuţenik nadokadi.
Sud prvog stupnja odbija tuţitelja s tuţbenim zahjevom za naknadu isplaćenog iznosa za pretrpljeni strah, smatrajući da oštećenom ne pripada pravo na ovaj vid naknade štete zbog kraćeg vremena njegova trajanja, pa da je tako tuţitelj platio što
nije dugovao, a drugostupanjski sud, u otsutnosti tuţenikove ţalbe, potvrdjuje prvostupanjsku presudu sa izraţenim stajalištem, da na tuţitelju nije uopće bila obveza naknade štete, jer je prouzroĉena namjerno, pri ĉemu se poziva na ĉlanak 920. Zakona o obveznim odnosima.
Osnovano zahtjev za zaštitu zakonitosti ukazuje da su presude sudova niţeg stupnja rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.
Nije sporno da je šteta nanijeta upotrebom motornog vozila, ĉiji je vlasnik po osnovi obvezanog osiguranja bio osiguran kod tuţitelja za štetu koju prouzroĉi trećim osobama. Naknada takve štete moţe se po ĉlanku 78. Zakona o osiguranju imovine i osoba, izravno ostvarivati od osiguravajućeg društva kod kojeg se vlasnik osigurao od ove odgovornosti. Osiguravajuće društvo u takvom sluĉaju duţno je isplatiti i štetu koja je namjerno prouzroĉena, kako to izriĉito propisuje novelirana odredba ĉlanka
79. st.1. navedenog Zakona, pa je sud drugog stupnja nesumnjivo pogrešno primjenio materijalno pravo kada je svoju odluku o odbijanju tuţenog zahtjeva utemeljio na odredbi ĉlanka 920. Zakona o obveznim odnosima, koja se odnosi na dobrovoljno osiguravanje i odnose izmedju ugovornih strana na što pravilno ukazuje zahtjev za zaštitu zakonitosti Federalnog tuţitelja.
Prema odredbi ĉlanka 79. st.3. Zakona o osiguranju imovine i osoba, društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu i u sluĉaju iz stavka 1. dakle, i štetu prouzroĉenu namjerno, ima pravo regresa prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za ISPLAĆENI IZNOS NAKNADE ŠTETE, kao i kamate i troškove, koje je u vezi s tim imalo, iz ĉega slijedi da su, odbijanjem dijela tuţbenog zahtjeva, oba suda niţeg stupnja pogrešno primjenili materijalno pravo, budući da i po mišljenju ovog suda, isplaćeni iznos ne premašuje pretrpljenu štetu, pa su u tome dijelu njihove presude, temeljem ĉlanka 378. st.1. Zakona o parniĉnom postupku, preinaĉene i tako tuţbenom zahtjevu u cjelini udovoljeno.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Gvl–9/03 od 26.8.2003. god.)
