Ĉlanovi 9. stav 2., 11. i 22. Zakona o upravnim sporovima
UPRAVNI SPOR ZBOG NEDONOŠENJA RJEŠENJA PO ZAHTJEVU ILI ŢALBI ODREĐENOG LICA MOŢE SE POKRENUTI I VODITI SAMO AKO SE RADI O NEDONOŠENJU UPRAVNOG AKTA U UPRAVNOJ STVARI, A NE I U SLUĈAJU NEDONOŠENJA AKTA U NEKOJ DRUGOJ STVARI KOJA NIJE UPRAVNA I O KOJOJ SE NE RJEŠAVA U UPRAVNOM POSTUPKU.
Iz obrazloţenja:
I kada se radi o upravnom sporu zbog nedonošenja rješenja po zahtjevu (ili ţalbi) odreĊenog lica u smislu ĉlana 11. i 22. Zakona o upravnim sporovima, takav spor se moţe pokrenuti i voditi samo ako se radi o nedonošenju upravnog akta tj. ako se radi o upravnoj stvari i da taj akt ima i druga svojstva da bi se mogao smatrati upravnim aktom u smislu ĉlana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, ne i u sluĉaju nedonošenja akta u nekoj drugoj stvari, koja nije upravna i o kojoj se ne rješava u upravnom postupku o pravima ili obavezama podnosioca zahtjeva (ili ţalbe).
Iz podataka spisa predmeta ovog suda broj Ur- 26/01 vidi se da je tuţilac i ranije ovom sudu podnio tuţbu u istoj stvari, a radi nedonošenja rješenja, povrata imovine i naknade štete, pa ju je ovaj sud dana 19.10.2001. godine proslijedio Općinskom sudu I u S. u skladu sa odredbama ĉlana 29. stav 1. taĉka C. Zakona o sudovima Kantona S. nakon ĉega se taj sud, s obzirom na vrijednost predmeta spora, rješenjem broj Ps-635/01 od 12.11.2001. godine oglasio stvarno nenadleţnim za postupanje u toj stvari, s tim da će se predmet nakon pravomoćnosti rješenja ustupiti Kantonalnom sudu u S.,kao stvarno i mjesno nadleţnom sudu.
U tuţbi, koja je predmet ovog spora (U-182/02) tuţilac ponovno navodi da mu tuţeni i dalje odbija predati u posjed preuzete objekte, usljed ĉega on trpi znatnu štetu zbog nemogućnosti korišćenja objekata, koju tuţilac procjenjuje na ukupan iznos od 8.235.00,00 KM, u ĉemu nalazi razloge za hitno postupanje. MeĊutim, kada se ima u vidu i ocijeni sadrţaj tuţioĉevog zahtjeva, a u vezi sa podacima spisa predmeta, oĉigledno je da se ne radi o upravnoj stvari, nego o zahtjevu tuţioca, kao vlasnika za povrat imovine, koju tuţeni, odnosno jedna od njenih komponenata (ili Općina Ĉ.) bespravno drţi u posjedu, te o naknadi materijalne štete koju tuţilac trpi zbog nemogućnosti korišćenja svojih objekata, budući da je prestankom ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (22.12.1995). godine, odnosno 23.12.1996. godine), otpao pravni osnov po kojem su objekti bili mobilizirani u 1992. godini, pa se svako njihovo daljnje korišćenje smatra bespravnim (isto mišljenje je izrazio i tuţeni u svom aktu od 9.5.2001. godine upućenom Općini Ĉ.), što nije upravna stvar, nego graĊansko-pravni zahtjev, o kojem odluĉuje redovni sud.
Kako se dakle, ne radi o upravnoj stvari o kojoj bi se odluĉivalo o upravnom postupku (i upravnom sporu) tuţeni nije ni bio duţan da donese rješenje o tuţioĉevom zahtjevu. Ovakva obaveza postojala bi samo da je tuţeni, kao upravni organ, bio duţan da donese upravni akt, tj. takav akt koji bi imao sva obiljeţja upravnog akta u smislu ĉlana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a u ovom sluĉaju nedostaje, prije svega, jedno od bitnih sadrţajnih obiljeţja upravnog akta, jer se ne radi o upravnoj stvari, ali i druga obiljeţja koja upravni akt mora imati u skladu sa tom odredbom.
S obzirom na iznijete razloge sud je, primjenom ĉlana 26. stav 1. taĉka 2. Zakona o upravnim sporovima, tuţbu odbacio ne upuštajući se u ispitivanje postojanja eventualno i drugih procesnih razloga za odbacivanje tuţbe, kao ni u njenu opravdanost.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-182/02 od 7.2.2002. g.)
42.
UPRAVNI SPOR ZBOG NEDONOŠENJA RJEŠENJA PO ZAHTJEVU ILI ŢALBI ODREĐENOG LICA MOŢE SE POKRENUTI I VODITI SAMO AKO SE RADI O NEDONOŠENJU UPRAVNOG AKTA U UPRAVNOJ STVARI, A NE I U SLUĈAJU NEDONOŠENJA AKTA U NEKOJ DRUGOJ STVARI KOJA NIJE UPRAVNA I O KOJOJ SE NE RJEŠAVA U UPRAVNOM POSTUPKU.
Iz obrazloţenja:
I kada se radi o upravnom sporu zbog nedonošenja rješenja po zahtjevu (ili ţalbi) odreĊenog lica u smislu ĉlana 11. i 22. Zakona o upravnim sporovima, takav spor se moţe pokrenuti i voditi samo ako se radi o nedonošenju upravnog akta tj. ako se radi o upravnoj stvari i da taj akt ima i druga svojstva da bi se mogao smatrati upravnim aktom u smislu ĉlana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, ne i u sluĉaju nedonošenja akta u nekoj drugoj stvari, koja nije upravna i o kojoj se ne rješava u upravnom postupku o pravima ili obavezama podnosioca zahtjeva (ili ţalbe).
Iz podataka spisa predmeta ovog suda broj Ur- 26/01 vidi se da je tuţilac i ranije ovom sudu podnio tuţbu u istoj stvari, a radi nedonošenja rješenja, povrata imovine i naknade štete, pa ju je ovaj sud dana 19.10.2001. godine proslijedio Općinskom sudu I u S. u skladu sa odredbama ĉlana 29. stav 1. taĉka C. Zakona o sudovima Kantona S. nakon ĉega se taj sud, s obzirom na vrijednost predmeta spora, rješenjem broj Ps-635/01 od 12.11.2001. godine oglasio stvarno nenadleţnim za postupanje u toj stvari, s tim da će se predmet nakon pravomoćnosti rješenja ustupiti Kantonalnom sudu u S.,kao stvarno i mjesno nadleţnom sudu.
U tuţbi, koja je predmet ovog spora (U-182/02) tuţilac ponovno navodi da mu tuţeni i dalje odbija predati u posjed preuzete objekte, usljed ĉega on trpi znatnu štetu zbog nemogućnosti korišćenja objekata, koju tuţilac procjenjuje na ukupan iznos od 8.235.00,00 KM, u ĉemu nalazi razloge za hitno postupanje. MeĊutim, kada se ima u vidu i ocijeni sadrţaj tuţioĉevog zahtjeva, a u vezi sa podacima spisa predmeta, oĉigledno je da se ne radi o upravnoj stvari, nego o zahtjevu tuţioca, kao vlasnika za povrat imovine, koju tuţeni, odnosno jedna od njenih komponenata (ili Općina Ĉ.) bespravno drţi u posjedu, te o naknadi materijalne štete koju tuţilac trpi zbog nemogućnosti korišćenja svojih objekata, budući da je prestankom ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (22.12.1995). godine, odnosno 23.12.1996. godine), otpao pravni osnov po kojem su objekti bili mobilizirani u 1992. godini, pa se svako njihovo daljnje korišćenje smatra bespravnim (isto mišljenje je izrazio i tuţeni u svom aktu od 9.5.2001. godine upućenom Općini Ĉ.), što nije upravna stvar, nego graĊansko-pravni zahtjev, o kojem odluĉuje redovni sud.
Kako se dakle, ne radi o upravnoj stvari o kojoj bi se odluĉivalo o upravnom postupku (i upravnom sporu) tuţeni nije ni bio duţan da donese rješenje o tuţioĉevom zahtjevu. Ovakva obaveza postojala bi samo da je tuţeni, kao upravni organ, bio duţan da donese upravni akt, tj. takav akt koji bi imao sva obiljeţja upravnog akta u smislu ĉlana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a u ovom sluĉaju nedostaje, prije svega, jedno od bitnih sadrţajnih obiljeţja upravnog akta, jer se ne radi o upravnoj stvari, ali i druga obiljeţja koja upravni akt mora imati u skladu sa tom odredbom.
S obzirom na iznijete razloge sud je, primjenom ĉlana 26. stav 1. taĉka 2. Zakona o upravnim sporovima, tuţbu odbacio ne upuštajući se u ispitivanje postojanja eventualno i drugih procesnih razloga za odbacivanje tuţbe, kao ni u njenu opravdanost.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-182/02 od 7.2.2002. g.)
42.
