Član 127. Zakona o parničnom postupku
Član 195. i 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
KAD SUD ODLUČUJE O VISINI NAKNADE ŠTETE PREMA SVOJOJ OCJENI U SMISLU ČLANA 127. ZPP-a TADA U POGLEDU VISINE ŠTETE NE PRIMJENJUJE PRAVILO O TERETU DOKAZIVANJA.
Iz obrazloženja:
Ne mogu se prihvatiti tvrdnje tuženog da drugostepeni sud kad je rješavao njegovu žalbu propustio sankcionisati pogrešnu primjenu čl. 127. ZPP kroz navode da na okolnosti visine štete tužitelji nisu provodili dokaze i da je osnovom pravila o teretu dokazivanja prema čl. 126. ZPP tužbeni zahtev za štetu na ime tuđe njege i pomoći trebalo odbiti. Protivno tome, drugostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je bilo mjesta da o visini naknade te štete prvostepeni sud odluči prema svojoj ocjeni, osnovom ovlasti iz čl. 127. ZPP. Tada u pogledu visine iznosa isključuje se primjena pravila o teretu dokazivanja (čl.126. ZPP), a kojem bi inače bilo mjesta da nema ovlaštenja iz čl. 127.
ZPP. Naime, osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć proizilazi iz čl. 195. ZOO, jer su dokazane činjenice o teškom tjelesnom oštećenju tužiteljice D.G. i njenoj invalidnosti od 90% i da po izlasku (18.02.2008.g.) iz bolnice joj je svakodnevno potrebna tuđa njega i pomoć, kao i u čemu se ista sastoji. Troškovi tuđe njege i pomoći su materijalni troškovi nastali za one usluge oštećenom licu koje omogućavaju zadovoljenje njegovih osnovnih bioloških potreba ako navedene potrebe ne može sam zadovoljiti usljed invalidnosti.
Tačno je da na okolnosti cijene tih materijalnih troškova tužiteljica nije provodila dokaze (npr. potvrdu ili cjenovnik odgovarajuće ustanove koja pruža ovaj vid usluga), međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama. Po mišljenju i ovog suda, drugostepeni sud je u smislu čl.
127. ZPP, prema svom ličnom iskustvu, općem životnom iskustvu, te pravilima logičkog mišljenja, visinu odmjerio adekvatno stvarnom stanju troškova usluga mjesečno nemedicinskog lica u skladu sa obimom tuđe njege i pomoći koju je potrebno ukazati pet sati dnevno tužiteljici D.G. (po 400 KM),
koja je starosne dobi preko 67 godina. Ta naknada rezultat je logičnog odmjeravanja koja omogućava zadovoljenje njezinih osnovnih bioloških potreba (uzimanje hrane, oblačenje i svlačenje, lična higijena, vršenje redovnih fizioloških potreba, kretanje uz pomoć osoba odnosno invalidskih pomagala), pa su neosnovani prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude kroz navode o previsoko odmjernoj naknadi te štete.
Takođe, nisu prihvtljivi prigovori tuženog u odnosu na odluku o naknadi nematerijalne štete po osnovu naročito teškog invaliditeta, jer priznavanje ovog prava tužitelju J.G. zasniva se na čl. 201. st. 3. ZOO. Tačno je da na okolnosti promjena u kvaliteti života, tužitelj nije saslušan kao stranka, međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama (osjećaji tužitelja prema stanju u kojem se nalazi njegova supruga), pa su nižestepeni sudovi pravno utemeljeno odmjerili u smislu čl. 127. ZPP
– prema svojoj ocjeni, odnosno ličnom i općem životnom iskustvu i pravilima logičkog mišljenja. Pošto se u pogledu visini te odštete isključuje primjena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 126. ZPP, to su neprihvatljivi prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude. Tužitelj je
predložio da se visina ove odštete utvrdi prema stavu sudske prakse, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Protivno stanovištu revidenta, visina naknade (15.000,00 KM) rezultat je logičnog odmjeravanja utemeljenog na prikupljenim pomoćnim elementima (medicinske dokumentacije o neuropsihijatrijskim specijalističkim pregledima tužitelja Jakova Grubišića od 31.03.2008.g. i 10.10.2011.g.), a što je u skladu sa principima norme čl. 127. ZPP o čemu su
nižestepeni sudovi dali pravno utemeljene razloge kroz obrazloženje svojih presuda i materijalno pravnu odredbu čl. 200. ZOO pravilno primjenili. Po ocjeni i ovog suda u kvaliteti života ovog tužitelja promjene postoje i koje opravdavaju dosuđenje naknade za duševne bolove u uslovima životne zajednice sa suprugom koja je naročito teškog invaliditeta, a prilikom odmjeravanja njene visine nižestepeni sudovi su se kretali u okviru Orjentacionih kriterija o visini naknade nematerijalne
štete ovog suda iz 2006.godine i sudske prakse u sličnim slučajevima.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 043889 13 Rev od 21.11.2014. godine)
Član 195. i 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
KAD SUD ODLUČUJE O VISINI NAKNADE ŠTETE PREMA SVOJOJ OCJENI U SMISLU ČLANA 127. ZPP-a TADA U POGLEDU VISINE ŠTETE NE PRIMJENJUJE PRAVILO O TERETU DOKAZIVANJA.
Iz obrazloženja:
Ne mogu se prihvatiti tvrdnje tuženog da drugostepeni sud kad je rješavao njegovu žalbu propustio sankcionisati pogrešnu primjenu čl. 127. ZPP kroz navode da na okolnosti visine štete tužitelji nisu provodili dokaze i da je osnovom pravila o teretu dokazivanja prema čl. 126. ZPP tužbeni zahtev za štetu na ime tuđe njege i pomoći trebalo odbiti. Protivno tome, drugostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je bilo mjesta da o visini naknade te štete prvostepeni sud odluči prema svojoj ocjeni, osnovom ovlasti iz čl. 127. ZPP. Tada u pogledu visine iznosa isključuje se primjena pravila o teretu dokazivanja (čl.126. ZPP), a kojem bi inače bilo mjesta da nema ovlaštenja iz čl. 127.
ZPP. Naime, osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć proizilazi iz čl. 195. ZOO, jer su dokazane činjenice o teškom tjelesnom oštećenju tužiteljice D.G. i njenoj invalidnosti od 90% i da po izlasku (18.02.2008.g.) iz bolnice joj je svakodnevno potrebna tuđa njega i pomoć, kao i u čemu se ista sastoji. Troškovi tuđe njege i pomoći su materijalni troškovi nastali za one usluge oštećenom licu koje omogućavaju zadovoljenje njegovih osnovnih bioloških potreba ako navedene potrebe ne može sam zadovoljiti usljed invalidnosti.
Tačno je da na okolnosti cijene tih materijalnih troškova tužiteljica nije provodila dokaze (npr. potvrdu ili cjenovnik odgovarajuće ustanove koja pruža ovaj vid usluga), međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama. Po mišljenju i ovog suda, drugostepeni sud je u smislu čl.
127. ZPP, prema svom ličnom iskustvu, općem životnom iskustvu, te pravilima logičkog mišljenja, visinu odmjerio adekvatno stvarnom stanju troškova usluga mjesečno nemedicinskog lica u skladu sa obimom tuđe njege i pomoći koju je potrebno ukazati pet sati dnevno tužiteljici D.G. (po 400 KM),
koja je starosne dobi preko 67 godina. Ta naknada rezultat je logičnog odmjeravanja koja omogućava zadovoljenje njezinih osnovnih bioloških potreba (uzimanje hrane, oblačenje i svlačenje, lična higijena, vršenje redovnih fizioloških potreba, kretanje uz pomoć osoba odnosno invalidskih pomagala), pa su neosnovani prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude kroz navode o previsoko odmjernoj naknadi te štete.
Takođe, nisu prihvtljivi prigovori tuženog u odnosu na odluku o naknadi nematerijalne štete po osnovu naročito teškog invaliditeta, jer priznavanje ovog prava tužitelju J.G. zasniva se na čl. 201. st. 3. ZOO. Tačno je da na okolnosti promjena u kvaliteti života, tužitelj nije saslušan kao stranka, međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama (osjećaji tužitelja prema stanju u kojem se nalazi njegova supruga), pa su nižestepeni sudovi pravno utemeljeno odmjerili u smislu čl. 127. ZPP
– prema svojoj ocjeni, odnosno ličnom i općem životnom iskustvu i pravilima logičkog mišljenja. Pošto se u pogledu visini te odštete isključuje primjena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 126. ZPP, to su neprihvatljivi prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude. Tužitelj je
predložio da se visina ove odštete utvrdi prema stavu sudske prakse, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Protivno stanovištu revidenta, visina naknade (15.000,00 KM) rezultat je logičnog odmjeravanja utemeljenog na prikupljenim pomoćnim elementima (medicinske dokumentacije o neuropsihijatrijskim specijalističkim pregledima tužitelja Jakova Grubišića od 31.03.2008.g. i 10.10.2011.g.), a što je u skladu sa principima norme čl. 127. ZPP o čemu su
nižestepeni sudovi dali pravno utemeljene razloge kroz obrazloženje svojih presuda i materijalno pravnu odredbu čl. 200. ZOO pravilno primjenili. Po ocjeni i ovog suda u kvaliteti života ovog tužitelja promjene postoje i koje opravdavaju dosuđenje naknade za duševne bolove u uslovima životne zajednice sa suprugom koja je naročito teškog invaliditeta, a prilikom odmjeravanja njene visine nižestepeni sudovi su se kretali u okviru Orjentacionih kriterija o visini naknade nematerijalne
štete ovog suda iz 2006.godine i sudske prakse u sličnim slučajevima.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 043889 13 Rev od 21.11.2014. godine)
