ULAGANjE NOVČANIH SREDSTAVA DRUŠTVENOG PREDUZEĆA U OSNIVAČKI KAPITAL BANKE
Zakon o privatizaciji banaka
član 18
Budući da je status prednika tužitelja bio društveno preduzeće, to znači da je ulaganje novčanih sredstava u osnivački kapital banke u mješovitom vlasništvu bio prenos društvenih, kasnije državnih sredstava, a kako je takav kapital u procesu privatizacije banke bio otpisan po zakonu, to tužitelju kao pravnom sljedniku društvenog preduzeća ne pripadaju prava po tom osnovu.
Obrazloženje:
"Sporno pravno pitanje u predmetnom postupku se odnosi na pravo tužitelja, kao pravnog sljednika društvenih preduzeća "P." R. i "E. B." R., koje su u toku 1991. godine unijele dio osnivačkog kapitala u prednika tuženog "..." d.d. S., kao banku u mješovitom vlasništvu, na dionice tužene kada iste nisu upisane u registru vrednosnih papira nakon postupka privatizacije državnog / društveni kapital banke.
Stoga je za rješavanje ovog spornog pravnog pitanja odlučna činjenica da li su društvena preduzeća "P." R. i "E. B." R. (dalje: prednici tužitelja) uložili određena osnivačka sredstva, čime su mogli postati vlasnici određenog broja dionica iz Prve emisije osnivačkih dionica "..." d.d. S. (dalje: prednica tuženog). Međutim, tužitelj nije dokazao da su njegovi prednici i stekli vlasništvo na dionicama kao vrednosnim papirima, što je uslov dokazivanja vlasništva na dionicama po čl. 13. Zakona o vrednosnim papirima (dalje Zakon o vrednosnim papirima iz 1989.) koji je tada bio na snazi. I kasnijim Zakonom o vrednosnim papirima (dalje Zakon o vrednosnim papirima iz 1998. godine) u čl. 10 je propisano da se vlasništvo na vrednosnom papiru stiče na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrednosnom papiru.
S druge strane samo imalac dionice je imao pravo na dividendu i po čl. 17. Zakona o vrednosnim papirima iz 1989. koji je bio na snazi u vrijeme u kojem tužitelj tvrdi da je njegov prednik uložio stredstva u osnivački kapital prednice tuženog, pa tužitelj koji nije dokazao da je njegov prednik ulaganjem u osnivački kapital banke prednice tuženog dobio dionice Prve emisije, ne može osnovano tražiti prava na osnovu dionica kao ni isplatu dividende.
Iz tog razloga pravilno su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da su njegovi prednici stekli pravo vlasništva na dionicama (Prve emisije osnivačkih dionica) prednika tuženog, pa time i pravo na utvrđivanje pripadanja određenog broja tih dionica, kao i alternativni zahtjev na isplatu njihove protuvrijednosti i dividende kao izgubljene dobiti.
Međutim, revizijski sud nalazi da je potrebno razjasniti i neosnovanosti postavljenih zahtjeva čak i da je tužitelj imao certifikate o osnivačkim dionicama Prve emisije.
Članom 2a Zakona o bankama propisano je da se pod vlasničkim udjelom podrazumijeva bilo koji vlasnički udio dioničara određen valjano registriranim ugovorom u nadležnim institucijama, kojim je definiran doprinos u novcu ili drugoj imovini, koja predstavlja proporcionalni interes u pravu upravljanja i dobiti poslovanja pravnog lica.
U FBiH je postupak privatizacije banaka otpočet još u toku 1995. godine stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji banaka kojim zakonom je predviđena privatizacija tj. transfer znatne većine ili svih vlasničkih i kontrolnih prava u privatno vlasništvo i likvidacija, tj. raspodjela aktive banaka na njene povjerioce, kao poravnanje njenih obaveza po prioritetu koji je predviđen zakonom, kao rezultat banka će prestati da postoji kao pravna osoba.
Po tom Zakonu sve banke koje u svom bilansu stanja u strukturi kapitala imaju državni kapital najmanje 50%, su obavezne pripremiti početni bilans stanja, a dionički kapital preduzeća u mješovitom vlasništvu u bankama dijeli se srazmjerno učešću državnog i dioničkog kapitala u tom preduzeću, s tim što se uzimaju početni bilansi stanjem na dan 31. 12. 1997. godine.
Na osnovu odobrenog početnog bilansa stanja agencija je utvrđivala stanje solventnosti banke, te solventne banke se pripremaju za preliminarni program privatizacije a nesloventnim bankama agencija oduzima dozvolu za rad i oni prestaju sa radom.
Privatizacija solventne banke je vršena prodajom postojećih i emisijom novih dionica, a prodaja se vrši putem licitacionog natjecanja ili pogodbom sa jednim ili više investitora pod uvjetom da licitacioni natječaj nije uspio dva puta. Sredstva ostvarena prodajom postojećih dionica pripadala su buxetu FBiH.
Čl. 18. Zakona o privatizaciji banaka iz 1995. godine propisno je da danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital preduzeća u državnom vlasništvu u bankama je otpisan, sva vlasnička prava po tom osnovu privremeno do privatizacije ili likvidacije banke prenošena su na ministarstvo, a pravo upravljanja po osnovu dionica ministarstvo može povjeriti agenciji.
I u odredbi čl. 18. Zakonom o privatizaciji banaka iz 1998. godine je bilo propisano da danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital preduzeća u državnom/društveno vlasništvo u bankama se otpisuje, a vlasnička prava po osnovi otpisanog dioničkog kapitala prenose se na FBiH - ministarstvo koje će se smatrati osnivačem banke (ova odredba je predstavlja izmijenjenu odredbu člana 18. Zakona o bankama, koja je stupila na snagu 4. 8. 2000. godine).
Istom odredbom je propisano da će se prenos vlasničkih prava upisati u sudski registar na osnovu prijave banke.
Članom 22. stav 1. tačka 5. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka propisano je da u pasivnoj podbilansi banka iskazuje vrijednosti koje se odnose na salda tražbina i obaveza nastalih do 31.3. 1992. godine, na osnovi odnosa sa pravnim i fizičkim osobama sa područja drugih Republika bivše SFRJ I Republike Srpske. Dok je članom 31. propisano da danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital preduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama se otpisuje, a vlasnička prava na ovoj osnovi privremeno do privatizacije ili likvidacije banke prenose se na Federalno ministarstvo finansija.
Dakle, iako su prednici tužitelja uložili određena novčana sredstva kao osnivački ulog u prednika tužene kao banku u mješovitom vlasništvu, za to ulaganje nisu dobili dionice kao ispravu o vlasništvu na sredstvima uloženim u banku. Osim toga budući da je i status prednika tužitelja bio društveno preduzeće, znači da je to ulaganje bilo prenos društvenih, kasnije državnih sredstava, pa je predstavljalo društveni/državni kapital banke prednice tuženog.
Zbog toga je društveni/državni kapital banke prednice tuženog ušao u proces privatizacije banke po naprijed navedenih procedurama.
Kako se po odredbi čl. 18. Zakona o privatizaciji banaka iz 1998 godine društveni / državni kapital vlasništvo u bankama otpisao po zakonu, a vlasnička prava po osnovi otpisanog kapitala su prenesena na Federaciju BiH, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužena više nije ni mogla biti vlasnik društvenog / državnog kapitala, na kojim su prednice tužitelja polagale pravo kao osnivači prednika tuženog 1991. godine."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 Ps 219501 19 Rev od 6.2.2020. godine)
https://www.anwalt-bih.de
Zakon o privatizaciji banaka
član 18
Budući da je status prednika tužitelja bio društveno preduzeće, to znači da je ulaganje novčanih sredstava u osnivački kapital banke u mješovitom vlasništvu bio prenos društvenih, kasnije državnih sredstava, a kako je takav kapital u procesu privatizacije banke bio otpisan po zakonu, to tužitelju kao pravnom sljedniku društvenog preduzeća ne pripadaju prava po tom osnovu.
Obrazloženje:
"Sporno pravno pitanje u predmetnom postupku se odnosi na pravo tužitelja, kao pravnog sljednika društvenih preduzeća "P." R. i "E. B." R., koje su u toku 1991. godine unijele dio osnivačkog kapitala u prednika tuženog "..." d.d. S., kao banku u mješovitom vlasništvu, na dionice tužene kada iste nisu upisane u registru vrednosnih papira nakon postupka privatizacije državnog / društveni kapital banke.
Stoga je za rješavanje ovog spornog pravnog pitanja odlučna činjenica da li su društvena preduzeća "P." R. i "E. B." R. (dalje: prednici tužitelja) uložili određena osnivačka sredstva, čime su mogli postati vlasnici određenog broja dionica iz Prve emisije osnivačkih dionica "..." d.d. S. (dalje: prednica tuženog). Međutim, tužitelj nije dokazao da su njegovi prednici i stekli vlasništvo na dionicama kao vrednosnim papirima, što je uslov dokazivanja vlasništva na dionicama po čl. 13. Zakona o vrednosnim papirima (dalje Zakon o vrednosnim papirima iz 1989.) koji je tada bio na snazi. I kasnijim Zakonom o vrednosnim papirima (dalje Zakon o vrednosnim papirima iz 1998. godine) u čl. 10 je propisano da se vlasništvo na vrednosnom papiru stiče na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrednosnom papiru.
S druge strane samo imalac dionice je imao pravo na dividendu i po čl. 17. Zakona o vrednosnim papirima iz 1989. koji je bio na snazi u vrijeme u kojem tužitelj tvrdi da je njegov prednik uložio stredstva u osnivački kapital prednice tuženog, pa tužitelj koji nije dokazao da je njegov prednik ulaganjem u osnivački kapital banke prednice tuženog dobio dionice Prve emisije, ne može osnovano tražiti prava na osnovu dionica kao ni isplatu dividende.
Iz tog razloga pravilno su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da su njegovi prednici stekli pravo vlasništva na dionicama (Prve emisije osnivačkih dionica) prednika tuženog, pa time i pravo na utvrđivanje pripadanja određenog broja tih dionica, kao i alternativni zahtjev na isplatu njihove protuvrijednosti i dividende kao izgubljene dobiti.
Međutim, revizijski sud nalazi da je potrebno razjasniti i neosnovanosti postavljenih zahtjeva čak i da je tužitelj imao certifikate o osnivačkim dionicama Prve emisije.
Članom 2a Zakona o bankama propisano je da se pod vlasničkim udjelom podrazumijeva bilo koji vlasnički udio dioničara određen valjano registriranim ugovorom u nadležnim institucijama, kojim je definiran doprinos u novcu ili drugoj imovini, koja predstavlja proporcionalni interes u pravu upravljanja i dobiti poslovanja pravnog lica.
U FBiH je postupak privatizacije banaka otpočet još u toku 1995. godine stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji banaka kojim zakonom je predviđena privatizacija tj. transfer znatne većine ili svih vlasničkih i kontrolnih prava u privatno vlasništvo i likvidacija, tj. raspodjela aktive banaka na njene povjerioce, kao poravnanje njenih obaveza po prioritetu koji je predviđen zakonom, kao rezultat banka će prestati da postoji kao pravna osoba.
Po tom Zakonu sve banke koje u svom bilansu stanja u strukturi kapitala imaju državni kapital najmanje 50%, su obavezne pripremiti početni bilans stanja, a dionički kapital preduzeća u mješovitom vlasništvu u bankama dijeli se srazmjerno učešću državnog i dioničkog kapitala u tom preduzeću, s tim što se uzimaju početni bilansi stanjem na dan 31. 12. 1997. godine.
Na osnovu odobrenog početnog bilansa stanja agencija je utvrđivala stanje solventnosti banke, te solventne banke se pripremaju za preliminarni program privatizacije a nesloventnim bankama agencija oduzima dozvolu za rad i oni prestaju sa radom.
Privatizacija solventne banke je vršena prodajom postojećih i emisijom novih dionica, a prodaja se vrši putem licitacionog natjecanja ili pogodbom sa jednim ili više investitora pod uvjetom da licitacioni natječaj nije uspio dva puta. Sredstva ostvarena prodajom postojećih dionica pripadala su buxetu FBiH.
Čl. 18. Zakona o privatizaciji banaka iz 1995. godine propisno je da danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital preduzeća u državnom vlasništvu u bankama je otpisan, sva vlasnička prava po tom osnovu privremeno do privatizacije ili likvidacije banke prenošena su na ministarstvo, a pravo upravljanja po osnovu dionica ministarstvo može povjeriti agenciji.
I u odredbi čl. 18. Zakonom o privatizaciji banaka iz 1998. godine je bilo propisano da danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital preduzeća u državnom/društveno vlasništvo u bankama se otpisuje, a vlasnička prava po osnovi otpisanog dioničkog kapitala prenose se na FBiH - ministarstvo koje će se smatrati osnivačem banke (ova odredba je predstavlja izmijenjenu odredbu člana 18. Zakona o bankama, koja je stupila na snagu 4. 8. 2000. godine).
Istom odredbom je propisano da će se prenos vlasničkih prava upisati u sudski registar na osnovu prijave banke.
Članom 22. stav 1. tačka 5. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka propisano je da u pasivnoj podbilansi banka iskazuje vrijednosti koje se odnose na salda tražbina i obaveza nastalih do 31.3. 1992. godine, na osnovi odnosa sa pravnim i fizičkim osobama sa područja drugih Republika bivše SFRJ I Republike Srpske. Dok je članom 31. propisano da danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital preduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama se otpisuje, a vlasnička prava na ovoj osnovi privremeno do privatizacije ili likvidacije banke prenose se na Federalno ministarstvo finansija.
Dakle, iako su prednici tužitelja uložili određena novčana sredstva kao osnivački ulog u prednika tužene kao banku u mješovitom vlasništvu, za to ulaganje nisu dobili dionice kao ispravu o vlasništvu na sredstvima uloženim u banku. Osim toga budući da je i status prednika tužitelja bio društveno preduzeće, znači da je to ulaganje bilo prenos društvenih, kasnije državnih sredstava, pa je predstavljalo društveni/državni kapital banke prednice tuženog.
Zbog toga je društveni/državni kapital banke prednice tuženog ušao u proces privatizacije banke po naprijed navedenih procedurama.
Kako se po odredbi čl. 18. Zakona o privatizaciji banaka iz 1998 godine društveni / državni kapital vlasništvo u bankama otpisao po zakonu, a vlasnička prava po osnovi otpisanog kapitala su prenesena na Federaciju BiH, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužena više nije ni mogla biti vlasnik društvenog / državnog kapitala, na kojim su prednice tužitelja polagale pravo kao osnivači prednika tuženog 1991. godine."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 Ps 219501 19 Rev od 6.2.2020. godine)
https://www.anwalt-bih.de
