Garcia Ruiz protiv Spanije
(predstavka br. 30544/96) - 21. januar 1999.
1. Osnovne cinjenice
Podnosilac predstavke je pokrenuo postupak protiv navodnog naručioca posla radi isplate naknade za sporni pravni posao koji je poduzeo podnosilac predstavke za njega u vezi sa kupovinom jedne parcele zemljišta.
Dana 24. maja 1993. godine prvostepeni sud je donio presudu protiv podnosioca predstavke na temelju navoda optuženog, koji je osporavao činjenice koje je iznio podnosilac predstavke, posebno navod da je ikada dao nalog podnosiocu predstavke da poduzima poslove za njega. Također je smatrao da iskaz svjedoka, kojeg je pred- ložio podnosilac predstavke, nije bio uvjerljiv. Na temelju toga prvostepeni sud je odlučio da podnosilac predstavke nije dokazao da je pružio usluge o kojima je riječ.
52 53
Dana 17. marta 1995. godine žalba podnosioca predstavke je odbačena, a pobijana presuda potvrđena. O činjenicama, žalbeni sud je istakao:
„[Ovaj Sud] prihvata i smatra da je u svojoj vlastitoj odluci primijenio činjenično stanje utvrđeno u osporenoj presudi.”
O pravu, žalbeni sud je istakao:
„Razlozi pobijane presude su ocijenjeni prihvatljivim, u mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa onima iznesenim niže u tekstu [...]
Predmet ne sadrži ni najmanji razlog koji upućuje na to je da je žalilac postupao kao savjetnik […] ili makar, kao što zahtijeva član 1214 Građanskog zakonika, da je poduzeo korake procesne prirode, iako je možda mogao da izvrši ugovoreni posao […]”
Podnosilac predstavke se žalio Ustavnom sudu pozivajući se na pravo na pravično suđenje, tvrdeći da presuda žalbenog suda nije dala nikakve razloge na njegove argumente i da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio i protumačio njegove dokaze. Njegova ustavna žalba je odbačena iz razloga nedostatka ustavnog značaja.
2. Odluka Suda
Podnosilac predstavke se žalio da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije zbog toga što žalbeni sud nije u presudi ocijenio njegove argumente, kao i zbog dužine postupka.
Sud je na početku istakao princip da sudovi treba na adekvatan način da iznesu razloge na kojima temelje svoje presude, a koji je je vezan za pravilno suđenje. Pozvao se na principe iznesene u slučaju Ruiz Torija, naime, da se pitanje da li je ispunjen ovaj zahtjev mora utvrđivati u okolnostima konkretnog slučaja i da se ne može shvatiti kao zahtjev da se daju detaljni odgovori na sve iznesene navode.
Sud je ponovio da nije na Sudu da razmatra navodne greške u primjeni prava ili utvrđivanju činjenica koje je počinio domaći sud, osim ako su one dovele do povrede prava i sloboda zaštićenih Konvencijom. Štaviše, iako član 6 Konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ono ne propisuje bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali cijeniti, koji zadaci su stoga primarno stvar koju određuju domaći zakoni i domaći sudovi. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud je naveo da je podnosilac predstavke ostvario korist od kontradiktornog postupka u različitim fazama u kojima je mogao iznijeti argumente za koje je smatrao da su od značaja za njegov predmet. Sud je smatrao da su činjenični i pravni razlozi za odluku prvostepenog suda kojom je odbačen njegov zahtjev detaljno iznešeni. Dalje je uočio
da je žalbeni sud istakao da prihvata i smatra ponovljenim u svojoj odluci činjenično stanje utvrđeno u presudi nižeg suda, zaključujući da podnosilac predstavke nije dokazao da je zaključio sporni posao, što je bio temelj njegovog zahtjeva. Žalbeni sud je također naveo da nije postojao ni najmanji dokaz kojim se potvrđuje da je podnosilac predstavke, kako je to navodio, postupao kao savjetnik zaključenju posla u vezi sa nekretninom, iako je mogao pružati usluge iz ugovorenih poslova.
Na temelju navedenog, Sud je zaključio da podnosilac predstavke nije dokazao da presuda žalbenog suda nije bila obrazložena, iako bi u predmetnom slučaju detaljnije obrazloženje moglo biti poželjno.
Sud je zaključio da su postupci o kojima je riječ bili pravični u svrhe člana 6 stav 1 Konvencije.
(predstavka br. 30544/96) - 21. januar 1999.
1. Osnovne cinjenice
Podnosilac predstavke je pokrenuo postupak protiv navodnog naručioca posla radi isplate naknade za sporni pravni posao koji je poduzeo podnosilac predstavke za njega u vezi sa kupovinom jedne parcele zemljišta.
Dana 24. maja 1993. godine prvostepeni sud je donio presudu protiv podnosioca predstavke na temelju navoda optuženog, koji je osporavao činjenice koje je iznio podnosilac predstavke, posebno navod da je ikada dao nalog podnosiocu predstavke da poduzima poslove za njega. Također je smatrao da iskaz svjedoka, kojeg je pred- ložio podnosilac predstavke, nije bio uvjerljiv. Na temelju toga prvostepeni sud je odlučio da podnosilac predstavke nije dokazao da je pružio usluge o kojima je riječ.
52 53
Dana 17. marta 1995. godine žalba podnosioca predstavke je odbačena, a pobijana presuda potvrđena. O činjenicama, žalbeni sud je istakao:
„[Ovaj Sud] prihvata i smatra da je u svojoj vlastitoj odluci primijenio činjenično stanje utvrđeno u osporenoj presudi.”
O pravu, žalbeni sud je istakao:
„Razlozi pobijane presude su ocijenjeni prihvatljivim, u mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa onima iznesenim niže u tekstu [...]
Predmet ne sadrži ni najmanji razlog koji upućuje na to je da je žalilac postupao kao savjetnik […] ili makar, kao što zahtijeva član 1214 Građanskog zakonika, da je poduzeo korake procesne prirode, iako je možda mogao da izvrši ugovoreni posao […]”
Podnosilac predstavke se žalio Ustavnom sudu pozivajući se na pravo na pravično suđenje, tvrdeći da presuda žalbenog suda nije dala nikakve razloge na njegove argumente i da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio i protumačio njegove dokaze. Njegova ustavna žalba je odbačena iz razloga nedostatka ustavnog značaja.
2. Odluka Suda
Podnosilac predstavke se žalio da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije zbog toga što žalbeni sud nije u presudi ocijenio njegove argumente, kao i zbog dužine postupka.
Sud je na početku istakao princip da sudovi treba na adekvatan način da iznesu razloge na kojima temelje svoje presude, a koji je je vezan za pravilno suđenje. Pozvao se na principe iznesene u slučaju Ruiz Torija, naime, da se pitanje da li je ispunjen ovaj zahtjev mora utvrđivati u okolnostima konkretnog slučaja i da se ne može shvatiti kao zahtjev da se daju detaljni odgovori na sve iznesene navode.
Sud je ponovio da nije na Sudu da razmatra navodne greške u primjeni prava ili utvrđivanju činjenica koje je počinio domaći sud, osim ako su one dovele do povrede prava i sloboda zaštićenih Konvencijom. Štaviše, iako član 6 Konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ono ne propisuje bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali cijeniti, koji zadaci su stoga primarno stvar koju određuju domaći zakoni i domaći sudovi. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud je naveo da je podnosilac predstavke ostvario korist od kontradiktornog postupka u različitim fazama u kojima je mogao iznijeti argumente za koje je smatrao da su od značaja za njegov predmet. Sud je smatrao da su činjenični i pravni razlozi za odluku prvostepenog suda kojom je odbačen njegov zahtjev detaljno iznešeni. Dalje je uočio
da je žalbeni sud istakao da prihvata i smatra ponovljenim u svojoj odluci činjenično stanje utvrđeno u presudi nižeg suda, zaključujući da podnosilac predstavke nije dokazao da je zaključio sporni posao, što je bio temelj njegovog zahtjeva. Žalbeni sud je također naveo da nije postojao ni najmanji dokaz kojim se potvrđuje da je podnosilac predstavke, kako je to navodio, postupao kao savjetnik zaključenju posla u vezi sa nekretninom, iako je mogao pružati usluge iz ugovorenih poslova.
Na temelju navedenog, Sud je zaključio da podnosilac predstavke nije dokazao da presuda žalbenog suda nije bila obrazložena, iako bi u predmetnom slučaju detaljnije obrazloženje moglo biti poželjno.
Sud je zaključio da su postupci o kojima je riječ bili pravični u svrhe člana 6 stav 1 Konvencije.
