Buzescu protiv Rumunije
(predstavka br. 61302/00) - 24. maj 2005.
1. Osnovne cinjenice
Podnosilac predstavke je rumunski državljanin.
Godine 1977. pridružio se Komori Constanţa, te je obavljao advokatsku djelatnost do 1981. godine, kada je otišao za SAD. Kao rezultat toga, Komora Constanţa je odlučila da mu otkaže članstvo (što podnosilac predstavke nije zatražio). Godine 1985. podnosilac predstavke je postao član komore u Nju Jorku, gdje je radio kao advokat do 1991.
U maju 1991. godine podnosilac predstavke se vratio u Rumuniju kada podnosi zahtjev Komori Constanţa za poništenje odluke o otkazu njegovog članstva i ponovnim upisom kao advokata, te za brisanje sa liste advokata koji nemaju dozvolu da obavljaju praksu, zbog toga što su članovi druge komore. Komora u Constanţi je odlučila da prihvati zahtjev da poništi odluku o skidanju imena podnosioca predstavke sa spiska Komore od 8. maja 1991, a ponovo su stavili ime na listu advokata na dan
19. maja 1996. Od maja 1996. do oktobra 1999. podnosilac predstavke je nastavio plaćati mjesečnu članarine Komori i članarine rumunskoj Uniji advokata („UAR”).
Dana 27. juna 1996. godine, nakon zahtjeva podnosioca predstavke za prenos članstva na Komoru Bukurešta, UAR je donijela odluku da je, u skladu sa relevantnim
zakonom, ponovni upis na listu advokata bilo u njegovoj nadležnosti a ne Komore. Stoga je našao da je Komora u Constanţi postupila ultra vires donoseći odluku dana
8. maja 1991. godine. Štaviše, odlučio je da je odluka Komore u Constanţi od 19. maja 1996. godine, kojom se poništava status podnosioca predstavke kao advokata koji ne može obavljati djelatnost, nezakonita, s obzirom da se temelji na nezakonitoj odluci iz 1991. godine. Ova odluka nikad nije dostavljena podnosiocu predstavke.
Dana 30. marta 1998. godine, podnosilac predstavke je pokrenuo postupak pred Apelacionim sudom u Bukureštu tražeći poništenje odluke od 27. juna 1996. godine, navodeći:
Prema relevantnom zakonu, UAR nije bila nadležna za poništenje njegove registracije u Komori u Constanţi 1991. godine;
UAR je postupila izvan roka za donošenje takve odluke a u nadležnosti sudova je odlučivanje 1996. godine o poništenju odluke koja je donesena 1991. godine;
Postupio je u dobroj vjeri kad je podnio zahtjev Komori kako bi poništila svoju odluku iz 1981. godine, te ne može biti kriv za grešku koju je počinila Komora ne dostavljajući zahtjev UAR-u ili za propust UAR-a da preispita valjanost odluke Komore. On je pojasnio svoj argument na raspravi.
Nakon samo nekoliko ročišta i zahtjeva podnosioca predstavke UAR je sudu zaista dostavila primjerak svoje odluke od 27. juna 1996. godine. Sumnjajući da je datum na odluci prepravljen na kasniji datum, tokom postupka pred Apelacionim sudom podnosilac predstavke je zatražio da se otvori registar odluka UAR-a. Sud je odbio ovaj zahtjev, izjavljujući da, s obzirom da podnosilac predstavke nije podnio krivičnu prijavu zbog krivotvorenja protiv UAR, sud će smatrati da je odluka koja je navodno donesena dana 27. juna 1996. godine zaista i donesena toga dana. Prigovor podnosioca predstavke je odbačen.
Dana 6. aprila 1999. godine Apelacioni sud u Bukureštu je odbacio tužbu podnosica predstavke, smatrajući da je prema relevantnom zakonu Komora u Constanţi u donošenju odluke od 8. maja 1991. postupila ultra vires i da je prema Pravilima UAR-a ovlaštena da poništi odluke lokalnih komora zbog nezakonitosti.
Podnosilac predstavke se žalio Vrhovnom sudu, pozivajući se na to da Apelacioni sud nije uzeo u obzir sve argumente i sve podnesene dokaze.
Vrhovni sud je odbacio žalbu:
Utvrdio je da je relevantno pravo dalo UAR-u ekskluzivno ovlaštenje da odlučuje o zahtjevima u vezi sa (ponovnim) primanjem advokata u Komoru.
62 63
Odbacio je žalbu podnosioca predstavke jer UAR više nije nadležna da poništava odluke komora, priznajući ipak da u tekstu zakona takvo ovlaštenje nije izričito navedeno. Vrhovni sud je našao da, s obzirom na nenadležnost tijela koje je donijelo odluku, poništenje može uslijediti u bilo koje vrijeme.
Istakao je da poništenje registracije podnosioca prijave u Komori u Constanţi zbog nezakonitosti nije oduzelo pravo nadležnom organu da odluči o njegovom zahtjevu za ponovnu registraciju u članstvo Komore.
2. Odluka Suda
Oslanjajući se na član 6, podnosilac predstavke se žalio da je odluka UAR-a donesena bez ikakve rasprave, da mu nije dostavljena i da, u kasnijem postupku, sudovi nisu utvrdili predmet spora, ni razmotrili njegove glavne argumente, niti naložili uvid u registar odluka UAR-a. Također se žalio da se odluka UAR-a umiješala u njegovo pravo na mirno uživanje imovine suprotno članu 1 Protokola br. 1.
Clan 6
Sud je prvo istakao da član 6 stav 1 ne obavezuje države članice da provedu postupak o građanskim pravima i obavezama u proceduri koja je potpuno usklađena u svakoj fazi. Prethodna intervencija upravnih ili profesionalnih tijela koji ne ispunjavaju sve uslove mogu se pravdati na način da su ti organi predmetom naknadne kontrole sudskog organa koji ima punu nadležnost, čime se garantuju prava prema članu 6 stav 1. Sud je naveo da je u ovom slučaju predmet odlučivanja o kojem je odlučivao UAR dana 27. juna 1996. godine naknadno dostavljen domaćim sudovima na punu sudsku reviziju, u postupku koji je bio javan i koji je podnosiocu predstavke pružio, posredstvom usmenog i pismenog raspravljanja, mogućnost da brani svoje stavove.
Sud je dalje istakao da je dejstvo člana 6 stav 1, inter alia, da obaveže sud da na odgovarajući način ispita navode, argumente i dokaze, ali da Sud nije pozvan da ispituje da li su argumenti adekvatno dati. Bez obzira, opseg obaveze da pruži razloge može varirati s obzirom na prirodu odluke i okolnosti slučaja.
Nakon procjene odluka Apelacionog suda i Vrhovnog suda, Sud je primijetio da čak i ako su oni razmotrili neke od navoda podnosioca predstavke, nisu dali odgovor na njegove glavne prigovore, naime da je postupao u dobroj vjeri, u skladu sa principima upravnog prava i relevantnim propisima, kada je podnio zahtjev Komori u Constanţi 1991. godine radi poništenja nezakonite odluke iz 1981. godine,
donesene u vanrednim okolnostima kada je napustio zemlju, te da mu se u svakom slučaju ne može pripisati krivica zbog propusta Komore da proslijedi zahtjev UAR-u kao ni propusta UAR-a da preispita valjanost odluka Komore.
U odnosu na odbijanje Suda da naloži uvid u Registar originalnih odluka UAR-a, Sud je naveo da član 6 stav 1 ne daje pravila u vezi sa prihvatljivošću ili ocjeni dokaza, te da je ovo stvar koju primarno uređuje domaći zakon. Bez obzira na to, postupak mora u cjelini biti pravičan. U datom slučaju, Sud je naveo da fotokopiran dokument može podlijegati temeljitom pregledu prije nego što se prihvati kao stvarna kopija originala, posebno tamo gdje postoje drugi elementi koji stvaraju sumnju o pravičnosti postupka u cjelosti. Sud je smatrao da bi podnošenje krivične prijave zbog navodnog krivotvorenja stavilo neproporcionalan teret na podnosioca predstavke.
U svjetlu gore navedenih razmatranja i uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, Sud je zaključio da uslovi pravičnosti nisu bili ispunjeni, što je prekršilo član 6 stav 1.
Clan 41
Podnosiocu predstavke je dosuđeno 7.000 eura za materijalnu štetu, 5.000 eura za nematerijalnu štetu i 12.000 eura za troškove i izdatke.
(predstavka br. 61302/00) - 24. maj 2005.
1. Osnovne cinjenice
Podnosilac predstavke je rumunski državljanin.
Godine 1977. pridružio se Komori Constanţa, te je obavljao advokatsku djelatnost do 1981. godine, kada je otišao za SAD. Kao rezultat toga, Komora Constanţa je odlučila da mu otkaže članstvo (što podnosilac predstavke nije zatražio). Godine 1985. podnosilac predstavke je postao član komore u Nju Jorku, gdje je radio kao advokat do 1991.
U maju 1991. godine podnosilac predstavke se vratio u Rumuniju kada podnosi zahtjev Komori Constanţa za poništenje odluke o otkazu njegovog članstva i ponovnim upisom kao advokata, te za brisanje sa liste advokata koji nemaju dozvolu da obavljaju praksu, zbog toga što su članovi druge komore. Komora u Constanţi je odlučila da prihvati zahtjev da poništi odluku o skidanju imena podnosioca predstavke sa spiska Komore od 8. maja 1991, a ponovo su stavili ime na listu advokata na dan
19. maja 1996. Od maja 1996. do oktobra 1999. podnosilac predstavke je nastavio plaćati mjesečnu članarine Komori i članarine rumunskoj Uniji advokata („UAR”).
Dana 27. juna 1996. godine, nakon zahtjeva podnosioca predstavke za prenos članstva na Komoru Bukurešta, UAR je donijela odluku da je, u skladu sa relevantnim
zakonom, ponovni upis na listu advokata bilo u njegovoj nadležnosti a ne Komore. Stoga je našao da je Komora u Constanţi postupila ultra vires donoseći odluku dana
8. maja 1991. godine. Štaviše, odlučio je da je odluka Komore u Constanţi od 19. maja 1996. godine, kojom se poništava status podnosioca predstavke kao advokata koji ne može obavljati djelatnost, nezakonita, s obzirom da se temelji na nezakonitoj odluci iz 1991. godine. Ova odluka nikad nije dostavljena podnosiocu predstavke.
Dana 30. marta 1998. godine, podnosilac predstavke je pokrenuo postupak pred Apelacionim sudom u Bukureštu tražeći poništenje odluke od 27. juna 1996. godine, navodeći:
Prema relevantnom zakonu, UAR nije bila nadležna za poništenje njegove registracije u Komori u Constanţi 1991. godine;
UAR je postupila izvan roka za donošenje takve odluke a u nadležnosti sudova je odlučivanje 1996. godine o poništenju odluke koja je donesena 1991. godine;
Postupio je u dobroj vjeri kad je podnio zahtjev Komori kako bi poništila svoju odluku iz 1981. godine, te ne može biti kriv za grešku koju je počinila Komora ne dostavljajući zahtjev UAR-u ili za propust UAR-a da preispita valjanost odluke Komore. On je pojasnio svoj argument na raspravi.
Nakon samo nekoliko ročišta i zahtjeva podnosioca predstavke UAR je sudu zaista dostavila primjerak svoje odluke od 27. juna 1996. godine. Sumnjajući da je datum na odluci prepravljen na kasniji datum, tokom postupka pred Apelacionim sudom podnosilac predstavke je zatražio da se otvori registar odluka UAR-a. Sud je odbio ovaj zahtjev, izjavljujući da, s obzirom da podnosilac predstavke nije podnio krivičnu prijavu zbog krivotvorenja protiv UAR, sud će smatrati da je odluka koja je navodno donesena dana 27. juna 1996. godine zaista i donesena toga dana. Prigovor podnosioca predstavke je odbačen.
Dana 6. aprila 1999. godine Apelacioni sud u Bukureštu je odbacio tužbu podnosica predstavke, smatrajući da je prema relevantnom zakonu Komora u Constanţi u donošenju odluke od 8. maja 1991. postupila ultra vires i da je prema Pravilima UAR-a ovlaštena da poništi odluke lokalnih komora zbog nezakonitosti.
Podnosilac predstavke se žalio Vrhovnom sudu, pozivajući se na to da Apelacioni sud nije uzeo u obzir sve argumente i sve podnesene dokaze.
Vrhovni sud je odbacio žalbu:
Utvrdio je da je relevantno pravo dalo UAR-u ekskluzivno ovlaštenje da odlučuje o zahtjevima u vezi sa (ponovnim) primanjem advokata u Komoru.
62 63
Odbacio je žalbu podnosioca predstavke jer UAR više nije nadležna da poništava odluke komora, priznajući ipak da u tekstu zakona takvo ovlaštenje nije izričito navedeno. Vrhovni sud je našao da, s obzirom na nenadležnost tijela koje je donijelo odluku, poništenje može uslijediti u bilo koje vrijeme.
Istakao je da poništenje registracije podnosioca prijave u Komori u Constanţi zbog nezakonitosti nije oduzelo pravo nadležnom organu da odluči o njegovom zahtjevu za ponovnu registraciju u članstvo Komore.
2. Odluka Suda
Oslanjajući se na član 6, podnosilac predstavke se žalio da je odluka UAR-a donesena bez ikakve rasprave, da mu nije dostavljena i da, u kasnijem postupku, sudovi nisu utvrdili predmet spora, ni razmotrili njegove glavne argumente, niti naložili uvid u registar odluka UAR-a. Također se žalio da se odluka UAR-a umiješala u njegovo pravo na mirno uživanje imovine suprotno članu 1 Protokola br. 1.
Clan 6
Sud je prvo istakao da član 6 stav 1 ne obavezuje države članice da provedu postupak o građanskim pravima i obavezama u proceduri koja je potpuno usklađena u svakoj fazi. Prethodna intervencija upravnih ili profesionalnih tijela koji ne ispunjavaju sve uslove mogu se pravdati na način da su ti organi predmetom naknadne kontrole sudskog organa koji ima punu nadležnost, čime se garantuju prava prema članu 6 stav 1. Sud je naveo da je u ovom slučaju predmet odlučivanja o kojem je odlučivao UAR dana 27. juna 1996. godine naknadno dostavljen domaćim sudovima na punu sudsku reviziju, u postupku koji je bio javan i koji je podnosiocu predstavke pružio, posredstvom usmenog i pismenog raspravljanja, mogućnost da brani svoje stavove.
Sud je dalje istakao da je dejstvo člana 6 stav 1, inter alia, da obaveže sud da na odgovarajući način ispita navode, argumente i dokaze, ali da Sud nije pozvan da ispituje da li su argumenti adekvatno dati. Bez obzira, opseg obaveze da pruži razloge može varirati s obzirom na prirodu odluke i okolnosti slučaja.
Nakon procjene odluka Apelacionog suda i Vrhovnog suda, Sud je primijetio da čak i ako su oni razmotrili neke od navoda podnosioca predstavke, nisu dali odgovor na njegove glavne prigovore, naime da je postupao u dobroj vjeri, u skladu sa principima upravnog prava i relevantnim propisima, kada je podnio zahtjev Komori u Constanţi 1991. godine radi poništenja nezakonite odluke iz 1981. godine,
donesene u vanrednim okolnostima kada je napustio zemlju, te da mu se u svakom slučaju ne može pripisati krivica zbog propusta Komore da proslijedi zahtjev UAR-u kao ni propusta UAR-a da preispita valjanost odluka Komore.
U odnosu na odbijanje Suda da naloži uvid u Registar originalnih odluka UAR-a, Sud je naveo da član 6 stav 1 ne daje pravila u vezi sa prihvatljivošću ili ocjeni dokaza, te da je ovo stvar koju primarno uređuje domaći zakon. Bez obzira na to, postupak mora u cjelini biti pravičan. U datom slučaju, Sud je naveo da fotokopiran dokument može podlijegati temeljitom pregledu prije nego što se prihvati kao stvarna kopija originala, posebno tamo gdje postoje drugi elementi koji stvaraju sumnju o pravičnosti postupka u cjelosti. Sud je smatrao da bi podnošenje krivične prijave zbog navodnog krivotvorenja stavilo neproporcionalan teret na podnosioca predstavke.
U svjetlu gore navedenih razmatranja i uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, Sud je zaključio da uslovi pravičnosti nisu bili ispunjeni, što je prekršilo član 6 stav 1.
Clan 41
Podnosiocu predstavke je dosuđeno 7.000 eura za materijalnu štetu, 5.000 eura za nematerijalnu štetu i 12.000 eura za troškove i izdatke.
