STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA NA STVARI U TUĐEM VLASNIŠTVU DOSJELOŠĆU
Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
član 32
Stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tužena bi mogla početi ostvarivati tek od dana kada je njen vanbračni suprug postao vlasnik predmetnog stana i to protekom roka od 20 godina savjesnog posjeda.
Obrazloženje:
"Iz sadržaja revizione odluke, proizlazi da je nesporno da je tužena i prednik tužiteljica K. M. (otac tužiteljica), živjeli u vanbračnoj zajednici od 1970.g, do njegove smrti 29.08.2003.g, s tim da su imali povremene kraće prekide u vanbračnoj zajednici. Nisu imali zajedničke djece, međusobno su bili ekonomski neovisni, imali su svoja redovna primanja. Prednik tužiteljica prvobitno je živio u stanu tužene (trosoban stan). Sporni stan- garsonjeru od 28m2 pravni prednik tužiteljica dobio je RMU K., rješenjem 14.09.1985.g. Tužena je u predmetni stan uselila u 11-tom mjesecu 1985.g. i od tada neprekidno živi, a i nakon što je umro njezin vanbračni drug, odnosno prednik tužiteljica. U procesu privatizacije trosoban stan je otkupio sin tužene, a predmetni stan otkupio je prednik tužiteljica na osnovu certifikata koji su glasili na njegovo ime, što je provedeno u Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u K. Pravni prednik tužiteljica je sa tužiteljicama zaključio Ugovor o doživotnom izdržavanju i to 28.04.2003.g, i time je kao primalac izdržavanja nakon svoje smrti raspolagao predmetnoj garsonjerom. Ovaj Ugovor je proveden u z.k.uredu, tako da su tužiteljice upisane kao suvlasnice sa po ½ dijela. U daljem sadržaju revizorni sud izvodi zaključak da tužena V. Z. nije dokazala da je sporni stan, garsonjera zajednička imovina sa K.M., sa kojim je živjela u dugogodišnjoj vanbračnoj zajednici.
Imajući u vidu pravne zaključke koji proizlaze iz revizione odluke Vrhovnog suda FBiH, ovaj sud zaključuje da je neosnovan žalbeni prigovor tužene, da je stekla pravo vlasništva na stanu-garsonjeri, a na osnovu dosjelošću.
Prema čl.32.st.1.Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Sl.novine FBiH", br.6/98, 29/03), "posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda." Prema st.2.istog člana i Zakona, "posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom od 20 godina savjesnog posjeda."
Tužiteljica predmetni stan koristi od 11-tog mjeseca 1985.g. Tada stan nije bio u vlasništvu K. M., a isti je stan koristio u skladu sa čl.19.Zakona o stambenim odnosima. Vlasništvo na predmetnom stanu pravni prednik tužiteljica ostvario je tek 18.01.2000.g, kada je u procesu privatizacije zaključio Ugovor o kupoprodaji stana, što je upisano u z.k.ul.br...
Shodno, navedenoj odredbi čl.32.st.1. i 2.Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tužena bi mogla početi ostvarivati tek od dana kada je njen vanbračni suprug postao vlasnik predmetnog stana. Kako se tužena ne može smatrati zakonitim posjednikom navedenog stana, to bi tužena mogla steći pravo vlasništva tek istekom od 20 godina savjesnog posjeda, zbog čega nedvojbeno proizlazi da tužena nije stekla pravo vlasništva dosjelošću predmetnog stana. U vremenskom periodu od 18.01.2000.g, kada je pravni prednik tužiteljica stekao pravo vlasništva nad stanom, pa do dana donošenja pobijane prvostepene presude, pojavljuje se i zastoj u dosjelosti prava vlasništva. Međutim, ovu činjenicu sud nije utvrđivao, a ni pravno obrazlagao, obzirom na rok dosjelosti od 20 godina.
Tužena bi imala pravo na dosuđenje naknade koja predstavlja neosnovano obogaćenje jednog vanbračnog druga na račun drugog, u situaciji ako bi se viškom vrijednosti rada koristio vanbračni drug ili ako bi se taj višak pojavio u njegovoj imovini prilikom nasljeđivanja. U toku parničnog postupka tužena nije dokazala da je usljed njenog rada i doprinosa došlo do uvećanja imovine vanbračnog druga K.M., a koju su imovinu naslijedile tužiteljice. Iz provedenog postupka proizlazi da su tužiteljice naslijedile predmetni jednosoban stan-garsonjeru i iznos od 500,00 KM, na temelju zaključenog Ugovora o doživotnom izdržavanju. Stoga, očigledno proizlazi da nije došlo do neosnovanog obogaćenja i povećanja imovine vanbračnog druga, a koju imovinu su naslijedile tužiteljice, i to u vrijednosti od 48.000,00 KM. Žalbeni prigovori tužene da je ona imala deviznu knjižicu, da je ostvarivala penziju iz N., te da je prednik tužiteljica koristio novce tužene za hranu,odvijevanje i usluge, nisu od značaja za presuđenje predmetne stvari."
(Presuda Kantonalnog suda u Zenici, 36 0 P 000001 09 Gž od 19.4.2010. godine)
Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
član 32
Stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tužena bi mogla početi ostvarivati tek od dana kada je njen vanbračni suprug postao vlasnik predmetnog stana i to protekom roka od 20 godina savjesnog posjeda.
Obrazloženje:
"Iz sadržaja revizione odluke, proizlazi da je nesporno da je tužena i prednik tužiteljica K. M. (otac tužiteljica), živjeli u vanbračnoj zajednici od 1970.g, do njegove smrti 29.08.2003.g, s tim da su imali povremene kraće prekide u vanbračnoj zajednici. Nisu imali zajedničke djece, međusobno su bili ekonomski neovisni, imali su svoja redovna primanja. Prednik tužiteljica prvobitno je živio u stanu tužene (trosoban stan). Sporni stan- garsonjeru od 28m2 pravni prednik tužiteljica dobio je RMU K., rješenjem 14.09.1985.g. Tužena je u predmetni stan uselila u 11-tom mjesecu 1985.g. i od tada neprekidno živi, a i nakon što je umro njezin vanbračni drug, odnosno prednik tužiteljica. U procesu privatizacije trosoban stan je otkupio sin tužene, a predmetni stan otkupio je prednik tužiteljica na osnovu certifikata koji su glasili na njegovo ime, što je provedeno u Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u K. Pravni prednik tužiteljica je sa tužiteljicama zaključio Ugovor o doživotnom izdržavanju i to 28.04.2003.g, i time je kao primalac izdržavanja nakon svoje smrti raspolagao predmetnoj garsonjerom. Ovaj Ugovor je proveden u z.k.uredu, tako da su tužiteljice upisane kao suvlasnice sa po ½ dijela. U daljem sadržaju revizorni sud izvodi zaključak da tužena V. Z. nije dokazala da je sporni stan, garsonjera zajednička imovina sa K.M., sa kojim je živjela u dugogodišnjoj vanbračnoj zajednici.
Imajući u vidu pravne zaključke koji proizlaze iz revizione odluke Vrhovnog suda FBiH, ovaj sud zaključuje da je neosnovan žalbeni prigovor tužene, da je stekla pravo vlasništva na stanu-garsonjeri, a na osnovu dosjelošću.
Prema čl.32.st.1.Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Sl.novine FBiH", br.6/98, 29/03), "posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda." Prema st.2.istog člana i Zakona, "posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom od 20 godina savjesnog posjeda."
Tužiteljica predmetni stan koristi od 11-tog mjeseca 1985.g. Tada stan nije bio u vlasništvu K. M., a isti je stan koristio u skladu sa čl.19.Zakona o stambenim odnosima. Vlasništvo na predmetnom stanu pravni prednik tužiteljica ostvario je tek 18.01.2000.g, kada je u procesu privatizacije zaključio Ugovor o kupoprodaji stana, što je upisano u z.k.ul.br...
Shodno, navedenoj odredbi čl.32.st.1. i 2.Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tužena bi mogla početi ostvarivati tek od dana kada je njen vanbračni suprug postao vlasnik predmetnog stana. Kako se tužena ne može smatrati zakonitim posjednikom navedenog stana, to bi tužena mogla steći pravo vlasništva tek istekom od 20 godina savjesnog posjeda, zbog čega nedvojbeno proizlazi da tužena nije stekla pravo vlasništva dosjelošću predmetnog stana. U vremenskom periodu od 18.01.2000.g, kada je pravni prednik tužiteljica stekao pravo vlasništva nad stanom, pa do dana donošenja pobijane prvostepene presude, pojavljuje se i zastoj u dosjelosti prava vlasništva. Međutim, ovu činjenicu sud nije utvrđivao, a ni pravno obrazlagao, obzirom na rok dosjelosti od 20 godina.
Tužena bi imala pravo na dosuđenje naknade koja predstavlja neosnovano obogaćenje jednog vanbračnog druga na račun drugog, u situaciji ako bi se viškom vrijednosti rada koristio vanbračni drug ili ako bi se taj višak pojavio u njegovoj imovini prilikom nasljeđivanja. U toku parničnog postupka tužena nije dokazala da je usljed njenog rada i doprinosa došlo do uvećanja imovine vanbračnog druga K.M., a koju su imovinu naslijedile tužiteljice. Iz provedenog postupka proizlazi da su tužiteljice naslijedile predmetni jednosoban stan-garsonjeru i iznos od 500,00 KM, na temelju zaključenog Ugovora o doživotnom izdržavanju. Stoga, očigledno proizlazi da nije došlo do neosnovanog obogaćenja i povećanja imovine vanbračnog druga, a koju imovinu su naslijedile tužiteljice, i to u vrijednosti od 48.000,00 KM. Žalbeni prigovori tužene da je ona imala deviznu knjižicu, da je ostvarivala penziju iz N., te da je prednik tužiteljica koristio novce tužene za hranu,odvijevanje i usluge, nisu od značaja za presuđenje predmetne stvari."
(Presuda Kantonalnog suda u Zenici, 36 0 P 000001 09 Gž od 19.4.2010. godine)
