NAKNADA ŠTETE ZBOG STICANJA BEZ OSNOVA
Zakon o obligacionim odnosima
član 376
Lica koja su vlasnici, odnosno nosioci prava korištenja nekretnine čija je namjena promijenjena imaju pravo na naknadu štete zbog sticanja bez osnova u okviru zastarnog roka od tri godine, jer oni predmetnu nekretninu zbog promjene namjene ne mogu vratiti u posjed, a druga lica imaju korist od takve namjene.
Obrazloženje:
"Naime, iz provedenih dokaza posebno uvidom u zemljišno knjižni izvodak za predmetnu parcelu u C listu vidi se da su izvršene zabilježbe nekretnina u A listu upisane u registar nekretnina od izuzetno historijske vrijednosti, a prije upisa u zeljišno knjižni izvodak od 27.12.2006. godine DN-... na osnovu rješenja Općine... od 19.12.2006. godine broj: UP-I-... kada je u B listu uknjiženo državno vnasništvo, a sa dijeom od po 1/2 u C teretnom listu upisano pravo korištenja na ime Š. S. sina Lj. i Š. udata Nj. M. kćeri Lj. Međutim, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da se tužitelji na navedeno rješenje Općine... nisu žalili, jer tužitelji nisu ni učestvovali u ovom postupku, niti su o istom obavješteni što su osnovano istakli u toku postupka, niti im je rješenje dostavljano kao zainteresovanim strankama i koje iz tog ostvaruju svoja prava u upravnom postupku. Osim toga, pošto se radi o nekretninama iz oblasti zaštite prema Zakonu o zaštiti kulturne baštine, upravni postupak Općine... prema navedenom rješenju nije pravilno proveden, a što nije ni predmet ovog postupka. Nadležni Kantonalni zavod Kantona Sarajevo nije ni konsultovan, a ni obaviješten o izmjeni namjene ili vođenja postupka u vezi predmetnih nekretnina, koje predstavljaju zaštičena dobra, baštine od istoriske vrijednosti, kako je to regulisano u članu 20. Zakona o zaštiti kulturne baštine koji je propis donešen na Skupštini Kantona Sarajevo 18. februara 2000. godine i koji je bio na snazi prilikom donošenja i vođenja upravnog postupka kod Općine... u vezi predmetne nekretnine. Takođe, prema članu 27. tog Zakona, bilo kakve radnje u vezi zaštićene kulturne baštine, kada neko na području Kantona Sarajevo, pravno ili fizičko lice žele vršiti određene radnje, obavezno je da se obrati sa zahtjevom nadležnom Kantonalnom zavodu radi izdavanja saglasnosti ili odobrenja. Takođe članom 30. navedenog zakona zabranjeno je bez odobrenja mijenjati oblik zaštićenog dobra baštine. Međutim, po ocjeni ovog suda, tužitelji su i dalje korisnici predmetne nekretnine i što je upisano u zemljišnim knjigama kao njihovo pravo i ujedno polažu pravo na naknadu štete u vidu sticanja bez osnova, ukoliko je promijenjena namjena i druga lica, odnosno tuženi imaju korist od takve namjene, a u vidu ostvarenog parking prostora za putnička i druga vozila. Tužitelji predmetnu nekretninu zbog promjene namjene ne mogu vratiti u posjed, osim što imaju pravo na naknadu, s tim što ista ostvaruje u okviru zastarnog roka od tri godine u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Iz tog razloga, tuženi su propustili da u upravnom postupku pozovu tužitelje da učestvuju u postupku kao i u postupku preuzimanja i ostvarivanja namjene predmetnih nekretnina u korist tuženih. Ukoliko je bila nepoznata adresa tužitelja trebalo je iskoristiti zakonski postupak o načinu obavještavanja stranaka. Osim toga, prema članu 4. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH ("Službene novine F BiH" broj 25/03) gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu, a pošto je pod zaštitom spomenika istoriske vrijednosti u svim postupcima je neophodno da učestvuje kao što je navedeno i Zavod za zaštitu spomenika kulture. U tom smislu, ne samo da je kuća kao građevinski objekat, a koja je uklonjena, nego i cijela parcela ispod objekta je pod zaštitom države prema navedenom zakonu.
Imajući u vidu sve navedeno tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan i tužiteljima pripada naknada u vidu isplate naknade prema dokumentaciji drugotuženog KJKP "..." S., knjigovodstvenih kartica prometa blagajne za parking na predmetnim nekretninama nazvanim "..." S.
Prema nalogu ovog suda vještak finansijske struke D. M. je izvršio obračun naknade prometa blagajne navedenog parkinga za vremenski period od 12.05.2000. godine do 12.05.2005. godine, odnosno do dana utuženja. Vještak je na osnovu finansijskih analitičkih knjigovodstvenih kartica o ostvarenom kod drugotuženog u vidu pazara, uplati parkinga na parkiralištu umjesto u prvobitnom nalazu i mišljenju za period od 01.09.1997. godine do 21.04.2008. godine kada je ostvaren prihod u iznosu od 669.754,00 KM utvrdio ukupan iznos od 189.080,73 KM. Ovaj iznos, kao što je navedeno, vještak je utvrdio za vremenski period za koji ovaj sud prihvata osnovanim i opravdanim, te u tom smislu se i prihvata dopuna nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i donosi odluka kao u izreci presude.
U preostalom dijelu tužbeni zahtjev na ime tražene naknade nije osnovan jer je izvan zakonskog zastarnog roka od tri godine u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 P 055604 11 Gž od 15.12.2011. godine)
Zakon o obligacionim odnosima
član 376
Lica koja su vlasnici, odnosno nosioci prava korištenja nekretnine čija je namjena promijenjena imaju pravo na naknadu štete zbog sticanja bez osnova u okviru zastarnog roka od tri godine, jer oni predmetnu nekretninu zbog promjene namjene ne mogu vratiti u posjed, a druga lica imaju korist od takve namjene.
Obrazloženje:
"Naime, iz provedenih dokaza posebno uvidom u zemljišno knjižni izvodak za predmetnu parcelu u C listu vidi se da su izvršene zabilježbe nekretnina u A listu upisane u registar nekretnina od izuzetno historijske vrijednosti, a prije upisa u zeljišno knjižni izvodak od 27.12.2006. godine DN-... na osnovu rješenja Općine... od 19.12.2006. godine broj: UP-I-... kada je u B listu uknjiženo državno vnasništvo, a sa dijeom od po 1/2 u C teretnom listu upisano pravo korištenja na ime Š. S. sina Lj. i Š. udata Nj. M. kćeri Lj. Međutim, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da se tužitelji na navedeno rješenje Općine... nisu žalili, jer tužitelji nisu ni učestvovali u ovom postupku, niti su o istom obavješteni što su osnovano istakli u toku postupka, niti im je rješenje dostavljano kao zainteresovanim strankama i koje iz tog ostvaruju svoja prava u upravnom postupku. Osim toga, pošto se radi o nekretninama iz oblasti zaštite prema Zakonu o zaštiti kulturne baštine, upravni postupak Općine... prema navedenom rješenju nije pravilno proveden, a što nije ni predmet ovog postupka. Nadležni Kantonalni zavod Kantona Sarajevo nije ni konsultovan, a ni obaviješten o izmjeni namjene ili vođenja postupka u vezi predmetnih nekretnina, koje predstavljaju zaštičena dobra, baštine od istoriske vrijednosti, kako je to regulisano u članu 20. Zakona o zaštiti kulturne baštine koji je propis donešen na Skupštini Kantona Sarajevo 18. februara 2000. godine i koji je bio na snazi prilikom donošenja i vođenja upravnog postupka kod Općine... u vezi predmetne nekretnine. Takođe, prema članu 27. tog Zakona, bilo kakve radnje u vezi zaštićene kulturne baštine, kada neko na području Kantona Sarajevo, pravno ili fizičko lice žele vršiti određene radnje, obavezno je da se obrati sa zahtjevom nadležnom Kantonalnom zavodu radi izdavanja saglasnosti ili odobrenja. Takođe članom 30. navedenog zakona zabranjeno je bez odobrenja mijenjati oblik zaštićenog dobra baštine. Međutim, po ocjeni ovog suda, tužitelji su i dalje korisnici predmetne nekretnine i što je upisano u zemljišnim knjigama kao njihovo pravo i ujedno polažu pravo na naknadu štete u vidu sticanja bez osnova, ukoliko je promijenjena namjena i druga lica, odnosno tuženi imaju korist od takve namjene, a u vidu ostvarenog parking prostora za putnička i druga vozila. Tužitelji predmetnu nekretninu zbog promjene namjene ne mogu vratiti u posjed, osim što imaju pravo na naknadu, s tim što ista ostvaruje u okviru zastarnog roka od tri godine u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Iz tog razloga, tuženi su propustili da u upravnom postupku pozovu tužitelje da učestvuju u postupku kao i u postupku preuzimanja i ostvarivanja namjene predmetnih nekretnina u korist tuženih. Ukoliko je bila nepoznata adresa tužitelja trebalo je iskoristiti zakonski postupak o načinu obavještavanja stranaka. Osim toga, prema članu 4. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH ("Službene novine F BiH" broj 25/03) gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu, a pošto je pod zaštitom spomenika istoriske vrijednosti u svim postupcima je neophodno da učestvuje kao što je navedeno i Zavod za zaštitu spomenika kulture. U tom smislu, ne samo da je kuća kao građevinski objekat, a koja je uklonjena, nego i cijela parcela ispod objekta je pod zaštitom države prema navedenom zakonu.
Imajući u vidu sve navedeno tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan i tužiteljima pripada naknada u vidu isplate naknade prema dokumentaciji drugotuženog KJKP "..." S., knjigovodstvenih kartica prometa blagajne za parking na predmetnim nekretninama nazvanim "..." S.
Prema nalogu ovog suda vještak finansijske struke D. M. je izvršio obračun naknade prometa blagajne navedenog parkinga za vremenski period od 12.05.2000. godine do 12.05.2005. godine, odnosno do dana utuženja. Vještak je na osnovu finansijskih analitičkih knjigovodstvenih kartica o ostvarenom kod drugotuženog u vidu pazara, uplati parkinga na parkiralištu umjesto u prvobitnom nalazu i mišljenju za period od 01.09.1997. godine do 21.04.2008. godine kada je ostvaren prihod u iznosu od 669.754,00 KM utvrdio ukupan iznos od 189.080,73 KM. Ovaj iznos, kao što je navedeno, vještak je utvrdio za vremenski period za koji ovaj sud prihvata osnovanim i opravdanim, te u tom smislu se i prihvata dopuna nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i donosi odluka kao u izreci presude.
U preostalom dijelu tužbeni zahtjev na ime tražene naknade nije osnovan jer je izvan zakonskog zastarnog roka od tri godine u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 P 055604 11 Gž od 15.12.2011. godine)
