OBAVEZA DOKAZIVANjA INTENZITETA I DUŽINE TRAJANjA DUŠEVNOG BOLA
Zakon o obligacionim odnosima
član 200
Zaposleni mora vještačenjem da dokaže intenzitet i dužinu trajanja duševnog bola prouzrokovanog povredom časti i ugleda od strane tuženog da bi sud mogao odlučivati o naknadi nematerijalne štete prouzrokovane radnjama tuženog.
Obrazloženje:
"Što se tiče naknade nematerijalne šteze prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tužitelj bio dužan u smislu člana 123. stav 1. ZPP-a dokazati koje vidove nematerijalne štete je trpio, da li je tu nematerijalnu štetu prouzročio tuženi te o kojem stepenu duševnih bolova se radi. Tužitelj nije dokazao u smislu člana 200. ZOO da je povreda časti i ugleda prouzročila takve duševne patnje a koje su uzrokovane postupanjem tuženog. Naime, tužitelj je trebao vještačenjem dokazati intenzitet i dužinu trajanja duševnog bola da bi sud mogao odlučivati da li je tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu prouzrokovanu radnjama tuženog. Tužitelj nije u toku prvostepenog postupka nije predlagao vještačenje po vještaku psihijatru ili psihologu kako bi se utvrdio intenzitet i dužina trajanja duševne boli. Prvostepeni sud pravilno zaključuje radi pravilne primjene člana 200 ZOO, tužitelj je morao dokazati kakve duševne patnje trpio, kojeg intenziteta i eventualno da je te patnje prouzročio svojim postupcima.
Na osnovu izloženog ovaj sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto primjenio materijalno pravo član 106 Zakona o radu i član 200. ZOO.
Neosnovani su navodi žalbe koji se odnose na tužiteljeve navode da je tužitelj pred prvostepenim sudom imao loš tretman te da se prema njemu vrši diskriminacija na nacionalnoj osnovi. Naime, prvostepeni sud je pravilno primjenio član 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda omogućio tužitelju pravo na pravično suđenje na taj način što je tužitelj u toku postupka ravnopravno sa tuženim imao pravo da predlaže dokaze i da izvodi dokaze te mu je sud omogućio da obrazlaže sve svoje navode koji se tiču činjeničnog stanja tužitelja. Prema tužitelju nije učinjena nikakva diskriminacija ni po kojem osnovu već je tužitelj odbijen sa tužbenim sa tužbenim zahtjevom uglavnom iz razloga što nije na vrijeme u zakonskim rokovima iz člana 106. Zakona o radu za ostvarenje svojih prava tražio sudsku zaštitu. Prema članu 123. stav 1. ZPP-a svaka stranka je dužan dokazati svoje navode pa je tako tužitelj bio dužan dokazati koje duševne bolove je trpio radi dokazivanja nematerijalne štete. Tužitelj je dalje bio dužan dokazati intenzitet i dužinu trajanja duševnih bolova koje se uglavnom dokazuje vještačenje po vještaku psihijatru ili psihologu. Tužitelj je sam propustio provesti dokaze na okolnosti trpljenja duševnih bolova i nematerijalne štete što predstavlja propust tužitelja u toku postupka a ne propust prvostepenog suda."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Rs 080883 10 Rsž od 19.1.2011. godine)
Zakon o obligacionim odnosima
član 200
Zaposleni mora vještačenjem da dokaže intenzitet i dužinu trajanja duševnog bola prouzrokovanog povredom časti i ugleda od strane tuženog da bi sud mogao odlučivati o naknadi nematerijalne štete prouzrokovane radnjama tuženog.
Obrazloženje:
"Što se tiče naknade nematerijalne šteze prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tužitelj bio dužan u smislu člana 123. stav 1. ZPP-a dokazati koje vidove nematerijalne štete je trpio, da li je tu nematerijalnu štetu prouzročio tuženi te o kojem stepenu duševnih bolova se radi. Tužitelj nije dokazao u smislu člana 200. ZOO da je povreda časti i ugleda prouzročila takve duševne patnje a koje su uzrokovane postupanjem tuženog. Naime, tužitelj je trebao vještačenjem dokazati intenzitet i dužinu trajanja duševnog bola da bi sud mogao odlučivati da li je tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu prouzrokovanu radnjama tuženog. Tužitelj nije u toku prvostepenog postupka nije predlagao vještačenje po vještaku psihijatru ili psihologu kako bi se utvrdio intenzitet i dužina trajanja duševne boli. Prvostepeni sud pravilno zaključuje radi pravilne primjene člana 200 ZOO, tužitelj je morao dokazati kakve duševne patnje trpio, kojeg intenziteta i eventualno da je te patnje prouzročio svojim postupcima.
Na osnovu izloženog ovaj sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto primjenio materijalno pravo član 106 Zakona o radu i član 200. ZOO.
Neosnovani su navodi žalbe koji se odnose na tužiteljeve navode da je tužitelj pred prvostepenim sudom imao loš tretman te da se prema njemu vrši diskriminacija na nacionalnoj osnovi. Naime, prvostepeni sud je pravilno primjenio član 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda omogućio tužitelju pravo na pravično suđenje na taj način što je tužitelj u toku postupka ravnopravno sa tuženim imao pravo da predlaže dokaze i da izvodi dokaze te mu je sud omogućio da obrazlaže sve svoje navode koji se tiču činjeničnog stanja tužitelja. Prema tužitelju nije učinjena nikakva diskriminacija ni po kojem osnovu već je tužitelj odbijen sa tužbenim sa tužbenim zahtjevom uglavnom iz razloga što nije na vrijeme u zakonskim rokovima iz člana 106. Zakona o radu za ostvarenje svojih prava tražio sudsku zaštitu. Prema članu 123. stav 1. ZPP-a svaka stranka je dužan dokazati svoje navode pa je tako tužitelj bio dužan dokazati koje duševne bolove je trpio radi dokazivanja nematerijalne štete. Tužitelj je dalje bio dužan dokazati intenzitet i dužinu trajanja duševnih bolova koje se uglavnom dokazuje vještačenje po vještaku psihijatru ili psihologu. Tužitelj je sam propustio provesti dokaze na okolnosti trpljenja duševnih bolova i nematerijalne štete što predstavlja propust tužitelja u toku postupka a ne propust prvostepenog suda."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Rs 080883 10 Rsž od 19.1.2011. godine)
